Pratite nas

Komentar

Dinko Dedić: NE MOGU IM DATI PODRŠKU

Objavljeno

na

Ne zanimaju me ljudi koji su se uklopili u sadašnjost nego oni koji su se utopili u vječnost, svjesni kako su imperije dolazile i odlazile, idelogoje cvale i propadale, a kamena ploča od iskona, stajala i smijala se svem tom pomodarstvu, gledajući kako tijesna vremena pucaju, kao što se smije ovaj grb iz 1080. iz Baške.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić

Ne mogu dati podršku niti jednoj koaliciji, bloku ili stranci, ali mogu dati podršku pojedincima na raznim listama. Ne mogu zato što u raznim paketima ima svega i svašta. Prije ili kasnije bi se našao u poziciji uprti prst sam u sebe i upitati se “Kud ti je otišao razum?”

Ja znam da je Hrvatska zaigrana u stranačkom nadmetanju pa se mnogi iz HDZ-a napr. samnom nisu niti malo slagali kako sam opisao Sanadera pa nakon njega Jadranku Kosor kad su došli na čelo države, ali kad su izletili opet su nam se mišljenja usaglasila s tim da smo izgubili nekoliko godina.

Da bi podržao jednu stranku, imam jedno 20 točaka koje bi morale biti zadovoljene, prije nego ove koje imaju u programu, uopće dođu na dnevni red. Te točke nitko niti ne spominje u predizbornoj kampanji a bez njih ove koje jesu na dnevnom redu, nemaju šanse na ostvarenje.

Da bi izbjegli te točke, lome i komadaju nešto što se ne može lomiti, odvajaju prošlost od budućnosti, gospodarska pitanja od socijalnih i nacionalnih, manjinu od većine, iseljeništvo od Domovine i tako redom.

Hrvatska je kao jedna stara kamena ploča iz daleke prošlosti, koja je još u uporabi, kojoj su kroz godine pokušavali prekrivati stare uklesane slike i simbole novima i još pokušavaju. Hoće njenu simboliku prilagoditi bjelosvjetskim vizijama kojima su se našli zadivljeni a ne shavaćaju da to više nebi bila Hrvatska.

Prihvaćam Hrvatsku sa svime što je sa sobom donijela ‘good, bad and ugly’, još iz vremena prije kršćanstva, kad je jedina idelogija bila preživjeti i ostvarivati san o sreći, a trebala bi biti i danas, kad se svijet nije razdvajao na istok i zapad, nego na jug i sjever, kad se ljudi nisu dijelili na desne i lijeve nego na dobre i loše.

Na mogu se prilagoditi četverogodišnjem izbornom ciklusu, nego tisućgodišnjem životnom ciklusu, iz vremena prije nas i za vremena poslije nas.

Ne zanimaju me ljudi koji su se uklopili u sadašnjost nego oni koji su se utopili u vječnost, svjesni kako su imperije dolazile i odlazile, idelogoje cvale i propadale, a kamena ploča od iskona, stajala i smijala se svem tom pomodarstvu, gledajući kako tijesna vremena pucaju, kao što se smije ovaj grb iz 1080. iz Baške.

Tko god snuje Hrvatsku za 4 godine a ne ugrađuje ju u viziju vječnosti tamo gdje se spajaju nebo i zemlja, plitak je koliko su plitka i njegova očekivanja.

Kakvi su me osjećaji obuzeli kad mi je jedan Asirac rekao da iz svoje povijesti naučio da smo braća?! On iz starog naroda bez države koji čeka da izumre zadnjih nekoliko tisuća rasutih ostataka nekad velikog naroda i ja, njegov hrvatski brat koji je jedva preživio i konačno ostvario državu, u prilici nastaviti svoj tisućgodišnji san o sreći.

Kako ću se ja uklopiti u proces koji na periferiji proriteta drži pitanje mortaliteta, izumiranja kroz nastavljeni velikosrpski plan iseljavanja, u državi koja u svom centralnom dokumentu sadrži nekakvu balkansku deklaraciju sovjetske, informbirovske, internacionalističke filijale poznate od imenom ZAVNOH?

Kako ću podržati stranke koje su 20 godina na predsjedničkom stolu držale Tita a njegovo ime još uvijek “krasi” isti onaj trg na koji sam pod kraj 1971. sišao niz stepenice Pravnog fakulteta i nestao u bijeli svijet?

Mogu podržati neke pojedince, kao što je Bruna Esih u sastavu HDZ-ove liste, generala Glasnovića izvan nje i još desetak drugih.

Kažu mi da sam previše ekstreman za 90% Hrvata. Na koji način sam ekstreman? Nisam anti ničega i nikoga osim onih koji su ikada na bilo koji način digli ruku na Hrvatsku. Što bi trebao? Da ju volim 90% manje, da mi jugoslavenstvo, četničke proslave, Tito i partija, Mesić, Manolić, Josipović, Pusićka, Milanović, Stazić, Srb i Kumrovec smetaju samo malo a ne ovako da se ježim.

Smeta mi da se slavi Đoku Jovanića kao vođu ustanka u Srbu a Juru Francetića koji je četnike protjerao preko Drine smatra za zločinca. I Talijane bi natjerao u more da ga Jovanićevi nisu uhvatili i motikama dotukli.

Smeta mi da se slave jugoslavenski ustanci a ne Velebitski ustanak protiv Jugoslavije ni Rakovačka buna protiv Austro-ugarske.

Smeta me da u vrhovima hrvatske politike nema mjesta nikome tko nema jugoslavenskog, komunistčkog i partizanskog naslijeđa, ni na današnjoj tzv. ljevici, ni na desnici.

I da, smeta me što to većini Hrvata ne smeta.

Evo malo te hrvatske prapovijesti o ranim hrvatskim vladarima

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC: Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Objavio

Slobodan Praljak već danas se može reći da je trajno ušao kao velikan u povijest hrvatskog naroda ali isto tako da će prijepori oko Slobodana Praljka bitno odrediti budućnost hrvatskog naroda. Svojom smrću Praljak je jasno poručio da kao častan čovjek ne može živjeti pod stigmom da je ratni zločinac. Da bi obranio svoju slobodu i svoju čast popio je čašu otrova i poslao jasne poruke svom hrvatskom narodu.

Jasno je rekao da ne želi imati ni grob ni spomenike, da ne želi da se njegov život i junačko djelo zloporabi. Ispunjena mu je želja i njegov prah rasut je po Mirogoju.

Međutim, Praljak je cijelim svojim životom i djelom, a posebno birajući slobodu i dostojanstvo i s prezirom odbijajući lažnu presudu da je ratni zločinac, poslao i jasne poruke svom hrvatskom narodu. Ta poruka je: Borite se za slobodu! Borite se za čast! Nemojte kapitulirati! Nemojte prihvatiti lažne presude, lažnu krivnju! Borite se za istinu i nikad ne odustajte!

Nema nikakve dvojbe da će ta borba biti teška, mukotrpna i dugotrajna jer postoje moćne snage u međunarodnoj zajednici ali i u hrvatskom narodu koje represijom, pritiskom, lažnim optužbama traže da hrvatski narod i hrvatska država padne na koljena i da pod tim pritiskom svoga heroja i ljudinu prihvati kao ratnog zločinca kojem treba oduzeti generalski čin i sva odličja.

Znači veliki je pritisak na većinu hrvatskog naroda koji se nedvojbeno izjasnio da je general Praljak nepravedno osuđen, da je Hrvatska nepravedno optužena i da je Praljak častan čovjek koji je u ratu često dovodio u pitanje i vlastiti život da bi spašavao živote muslimanske djece i srpskih žena, da se borio protiv zločina s hrvatske strane. Dakle, radi se o čovjeku koji po svom životu i djelu zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za humanost i mir a ne ratni zločinac.

To dugo vremena već pišem i zastupam i prije ovog, istovremeno tragičnog i junačnog, čina generala Praljka i prije ove sramotne presude Haškog suda.

Bio sam na komemoraciji koja je bila veličanstvena, emocionalna, ljudska. Na kojoj su se mnogi “tvrdi muževi” rasplakali. Užasnut sam što je dio medija, političara, nevladinih udruga pa i dio međunarodne zajednice taj veličanstveni ljudski oproštaj od velikog čovjeka nazvao slavljenjem presuđenog ratnog zločinca. Svi ti ljudi koji su došli bili su potreseni, bili su uvjereni a tako se i govorilo o Praljku, da se radi o ljudini, humanisti, velikom domoljubu a ne ratnom zločincu i kriminalcu.

Kao i svi mi koji smo bili na toj komemoraciji smatram da je potrebno nastaviti borbu za istinu, da je to naš dug, ne samo prema generalu Praljku nego i svim braniteljima, dug prema našoj domovini, koja se i dalje lažno optužuje.

Moram reći da sam uznemiren, da sam zgrožen ponašanjem jednog dijela hrvatskih političara i medija koji usprkos činjenicama pokušavaju zabraniti nama koji govorimo istinu o Praljku i Haškom sudu javno djelovanje.

Kažu da je veća nepravda ako jedan nevini čovjek bude osuđen nego ako kaznu izbjegne deset zločinaca.

Nema nikakve dvojbe, a o tome sam napisao cijelu knjigu, puno članaka, da je Haški sud politički sud, da je prema hrvatskom narodu nepravedan, da su presude iskonstruirane na temelju izmišljenog i nedokazanog udruženog zločinačkog pothvata. Dogodio se paradoks, haški suci su najprije jasno rekli da nema udruženog zločinačkog pothvata, da se ne sudi državama nego pojedincima ali su onda cijelu osudu upravo temeljili na tom udruženom zločinačkom pothvatu, za koji su sami rekli da ga nema.

Istina o životu i djelovanju Slobodana Praljka je dokazana, čak se to i ne osporava, ali ga se nepravedno optužuje za zločine drugih. Praljak je na djelu pokazao kako je bio spreman žrtvovati vlastiti život da spasi muslimanku djecu i srpske žene. Praljak je na djelu pokazao kako se vodi častan rat i to mu nitko ne osporava. Ali su osporili svjedocima da to na sudu kažu. Na sudu su naveli niz novih činjenica koje pokazuju da Praljak nije kriv za ono za što ga optužuju ali su ga usprkos toga osudili kao ratnog zločinca.

I sad je pitanje svih pitanja, kako se odnositi prema toj nepravdi? Neki kažu, točno je Praljak nije kriv ali zbog širih interesa i zbog pritiska međunarodne zajednice i zbog činjenice da ga je osudio sud Ujedinjenih naroda treba tu presudu prihvatiti bez obzira što je nepravedna, jer ako se tome opiremo nanijet ćemo nove štete hrvatskom narodu.

Oni koji su cijelo vrijeme željeli da se osudi Hrvatska i hrvatski narod trijumfiraju i vesele se i traže ne samo da se prihvati Praljkova nepravedna presuda nego da ga se tretira na djelu kao nemoralnog zločinca da mu se izbriše sve ono veliko što je napravio za hrvatski narod, da mu se uzmu odličja i čin generala.

Taj pritisak raste iz dana u dan a on se pokazuje i na primjeru da se nacionalni portali brišu s Facebooka, da su se mnogi ljudi uplašili i pod pritiskom odustali od dolaska na komemoraciju i od borbe za istinu.

Treći, a to je većina hrvatskog naroda ne želi baciti “koplje u trnje”, nastavlja se boriti za istinu i neće se prestati boriti dok se istina ne utvrdi i skine stigma s generala Praljka kao navodnog ratnog zločinca.

To nije prvi slučaj u povijesti, da časni ljudi, koji imaju savjest, osporavaju zakonite presude i ne prihvaćaju presude nevinim ljudima, ako su uvjereni da su presude nepravedne. Veliki pisac Emil Zola proslavio se kao moralni velikan u poznatoj Dreyfussovoj aferi, kada je branio nevinost jednog francuskog časnika i kada je na njega izvršen strahoviti pritisak da ruši pravni sustav.

Hrvatski narod je branio i istinu o Alojziju Stepincu godinama, usprkos presude suda, i nije odustao od borbe za istinu.
Uostalom koliko je nevinih ljudi pogubljeno na bazi zakonskih presuda u staljinističkim sustavima, pa i u Jugoslaviji. Koliko ljudi je izgubilo život po presudama fašističkih režima?

Dakle, ogroman je broj u povijesti nevino osuđenih ljudi. Danas navodno živimo u demokratskom svijetu kada bi jedno od temeljnih prava trebalo biti da nema ničega nedodirljivog, da građani po svojoj savjesti imaju pravo suprotstaviti se i presudama koje su formalno donešene po zakonu ali su posljedica pogrešnih odluka i krivotvorina.

Dakle, Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje. Ne radi se samo o generalu Praljku, on je samo ključna točka na kojoj će hrvatski narod odlučivati kojim će putem ići. Vodit će se teška borba između onih koji su spremni prihvatiti reviziju naše povijesti, nametnute krivotvorine o krivnji hrvatskog naroda, koji su spremni prihvatiti da bez sumnje veliki heroj, humanist, general Praljak bude ne samo tretiran kao ratni zločinac nego i traže niz mjera da mu se oduzme svaka čast, odličja i generalski čin.

Savjest čovjeka je najvažnija. Svaki čovjek mora postupati u skladu sa svojom savjesti. Najmanje cijenim one ljude koji znaju da je Praljak velikan i humanist a ne zločinac ali koji zbog svoje karijere i nekih interesa spremni su prihvatiti laži i lažne optužbe. Ne samo to nego su i spremni optuživati sve one Hrvate koji postupaju u skladu sa svojom savješću i koji kažu: ne prihvaćamo lažne optužbe, ne prihvaćamo diktate, borit ćemo se i izboriti za slobodu i istinu.

Preporučam svima koji su u dvojbi o čemu se tu radi da pažljivo pročitaju sjajan i istiniti govor prof. dr. Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku. U skladu s tim govorom svi Hrvati koji su domoljubi, koji postupaju po svojoj savjesti trebaju djelovati i nastaviti se boriti za istinu.

Ne bih si oprostio da nisam bio na komemoraciji. Ta komemoracija vratila mi je vjeru u moralnu snagu hrvatskog naroda.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/Hrvatska Danas

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Objavljeno

na

Objavio

Predstavka s potpisima više od 6 000 građana je predana.

Idući korak je informiranje studentske populacije iz cijele EU o najvećem gaženju prava u Europi, degradiranja Hrvata u BiH. Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh.

Hvala i Indexu na live prijenosu i medijskom praćenju. Ipak nam je žao njihovog cijenjenog novinara koji je od šoka jer je sve prošlo dostojanstveno i časno zaboravio nadodati jednu nulu kada je pisao o odazivu. Mi studenti mu to nećemo zamjeriti! Poslije kiše dolazi sunce. 

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

 

Velik broj studenata na skupu solidarnosti s Hrvatima u BiH: Zatražili od vlasti jasnu politiku prema Hrvatima u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari