Pratite nas

Komentar

Dinko Dedić: NIKOLA ŠTEDUL ODLIKOVAN KAO ANTIKOMUNIST

Objavljeno

na

Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo a ne antikomunizam.

Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene, a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Konačno da i HDP, preko svog predsjednika Nikole Štedula dobije nekakvo priznanje, ali način na koji su to glasila u Hrvatskoj objavila, pokazuje koliko je zakrabuljena politička istina u Hrvatskoj.

“Večernji list” i “Dnevno” objavljuju posthumno odlikovanje Ljubomira Drndića i Nikole Štedula pod naslovom “Predsjednica odlikovala antifašistu Ljubomira Drndića i antikomunistu Nikolu Štedula”. Imajući u vidu postojeći “antifašizam” aktualan u Hrvatskoj danas, samo što nisu napisali ““Predsjednica odlikovala antifašistu Ljubomira Drndića i fašistu Nikolu Štedula”.

Moglo je doduše stajati i ovako “Predsjednica odlikovala komunistu Ljubomira Drndića i antikomunistu Nikolu Štedula”, ili da je bilo po karakteristici po kojoj se HDP i Štedula mogu najbolje identificirati “Predsjednica odlikovala jugoslavena Ljubomira Drndića i antijugoslavena Nikolu Štedula”.

Nije da hoću nešto reći o Drndiću, za kojeg priznajem da sam sada prvi put čuo (neka mi oproste Istrijanci). Vidim po kartici da je 1945. bio “Oblasni JNOF, Prop-odjel” što god to značilo, a kasnije jugoslavenski diplomat u Švedskoj i Sudanu te Savezni podsekretar za turizam.

Hoću reći da Nikolu Štedula poznajem jako dobro, jer je uz njega bio vezan veliki dio mog antijugoslavenskog rada i kad ga se nazove antikomunistom, kao njegovom osnovnom karakteristikom, pomišljam da je po toj deskripciji mogao biti i jugoslavenski rojalist, zaklet srušiti komunizam i reinstalirati Krađorđevića na Dedinje.

HDP s Nikolom Štedulom na čelu je bio eksluzivno i isključivo antijugoslavenska organizacija s ciljem rušenja Jugoslavije, svake Jugoslavije, komunističke, antikomunističke, demokratske, pro-zapadne, pro-ruske, svake moguće, bez obzira na državno ili političko uređenje, do granica da se nebi prezali, kad bi bilo komunista koji bi ju bili spremni rušiti da bi se udružili i s njima.

Naravno da Štedul nije bio komunist niti je imao simpatija za komunizam, ali ako je orden dobio za antikomunizam a ne za antijugoslavenstvo, bojim se da ga nije zaslužio, jer smo kroz sve godine Jugoslavije najviše sukoba imali sa zapadnim kapitalizmom koji je bio glavni čuvar Jugoslavije i skoro nikakvih s Rusima ili Warshavskim paktom.

Jedina, najvažnija i nezaobilazna karakteristika HDP-a i Nikole Štedula je antijugoslavenstvo, a ne antikomunizam. Međutim, “Jugoslavija” kao pojam i kao ideja, u Hrvatskoj je još uvijek zaštićena da se mogu držati višesatni govori, da se može raspravljati povijest i dodijeljivati ordene a da riječ Jugoslavija niti jednom ne bude spomenuta, jer ako se za glavnog neprijatelja hrvatske samostalnosti imenuje jugoslavenstvo, onda previše njih u Hrvatskoj ima problema s mlijekom kojim su zadojeni i ne mogu se odbiti od sise.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari