Pratite nas

Komentar

Dinko Dedić: NOVA HRVATSKA RUŽA

Objavljeno

na

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki nacionalni, politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, koje dolazi s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Kako Perkovićev intervju iz 1998. danas izgleda smiješan i proziran!?

Te 1998. godine hrvatska javnost ništa o ničemu nije znala. Prošle su bile 3 godine od rata a to je izgledalo kao da nekoga izvučeš iz mraka u kojemu je proveo dugo vremena i upališ jake reflektore, nadajući da će sve sada jasno vidjeti. Na žalost, veliki dio ne vidi ni sada. Dogogodišnji mrak ostavlja i neke trajne posljedice.

Koliko je god jugoslavenski represivni aparat uspijevao Hrvatsku držati u mraku, van, preko granice su curili podaci. To nisu mogli zaustaviti ali su mogli zaustaviti ulazak tih podataka natrag u Hrvatsku. Tako su sasvim odvojeno rasle dvije hrvatske polovine: Domovina i izbjeglištvo.

Do rata hrvatska politička emigacija je imala brojne organizacija a Domovina niti jedne. Kad je rat prošao, u Domovini su osnovane mnoge stranke a u emigraciji su sve organizacije raspuštene. Nikad ukorak – uvijek u raskorak.

Gospodari situacije su postali oni koji su po prirodi posla znali i jedno i drugo.

Godine 1990. Perković sa svojih 1000 peripadnika hrvatske sekcije udbe panično razmišlja kako spasiti glavu a Mesić sa svojih 1,000 pripadnika izdajničke vlasti razmišlja kako se spasiti od sramotnog života žigosanih izdajica, bez budućnosti, odbačeni i od Hrvatske i od Srbije.

Godine 1995. prave planove kako preuzeti vlast u Hrvatskoj.

Godine 2,000., na prijelazu tisućgodišta, preuzimaju vlast u tisućgodišnjem narodu Hrvata, koji se i danas, 20 godina nakon što je zaključio da je slobodan, koprca u udbinom loncu, nesposoban naći načina kako se uzverati uz njegove skliske zidove i iskočiti van u slobodu.

Iz tuđinske diktature koju nije htio, uletio je u demokraciju koju nije znao.

Pogledajte kako Perković već 1998. pun samopouzdanja servira laži, bez ikakvog straha, dok mu narod na ulici uz blagi naklon skida šešir.

Mnogi će zaključiti kako je Hrvatska ipak stala na noge, jer Perković i Mustač čame u zatvoru suočeni s doživotnom robijom. Krivi zaključak!

U jedinstvenoj operaciji, kojoj u svijetu nema premca, jedna zločinačka organizacija državnog terorizma par excellence, uspijeva iz države u kojoj je ugnjetavala jedan narod, kompletna i bez i jedne žrtve, uskočiti na vlast tog naroda, koji je tog ugnjetavača vojnim putem srušio i mislio da se oslobodio. To što dva važna člana te operacije danas sjede osuđeni, zasluga je jedne strane države.

U cijelom procesu kojim su sistematski i skoro apsolutno uspjeli podjarmiti jedan narod gladan slobode, napravili su jedan, naizgled beznačajni propust, koji je jedna strana država iskoristila. Sve su svoje ljude povukli na sigurno u Hrvatsku i zaboravili jednog svog agenta niskog kalibra, Krunoslava Pratesa.

To ih je koštalo dvojice visokog kalibra. Hrvatska slavi ali se zaista nema što slaviti. Na njemačkom sudu je iznešeno a još je više toga što nije iznešeno. Za to što nije iznešeno, sudac na muenchenskom sudu u toku izricanja presude kaže da bi se gaće tresle mnogima u Hrvatskoj kad bi to objavili.

Kreatori zakonodavne afere “Lex Perković” su precijenili svoj kapacitet kad su pomisli da mogu preveslati Europu kao što mogu preveslati Hrvatsku.

Hrvati se vesele kako je počeo proces otkrivanja i čišćenja a poznavajući kako funkcionira udbina struktura,  proces čišćenja i pospremanja su već započeli oni. Marljivo saniraju gubitke i krpaju sve rupe kroz koje bi se gubici mogli povećati.

Na žalost, Hrvatska nema političke strukture koja bi bila kadra iskoristiti ovu situaciju i porušiti napukli zid bedema koji su oni, transplantirani iz Jugoslavije, sazidali u Hrvatskoj.

Hrvatskoj predstoje neka teška vremena koja možemo prepoznati iz identičnih izjava HDZ-ovog lidera Plenkovića i SDP-ovog lidera Milanovića. Na pitanje o stvaranju velike koalicije su obojica odgovorili: “Za takvu koaliciju OVOG ČASA nema potrebe”. Čas je kratak jer onog trenutka kad obadvije stranke shvate da ne mogu vladati vlastitim snagama i moraju praviti neželjene kompromise, pomesti će sve manje igrače oko sebe i stvoriti veliku koaliciju.

Ovdje se završava pestimistični dio ove sage i počinje optimistični. On leži na podatku da će, u slučaju da se takav scenario ostvari, na hrvatskom političkom polju ostaviti veliku rupu koju onda može popuniti treća snaga.

Pravilo stoji da će biti gore nego što postane bolje i po mom naboljem sudu, biti će gore a onda će krenuti na bolje.

U Hrvatskoj će većina ovo shvatiti kao priliku za postojeće marginalne stranke da se ujedine, da jedna od njih ojača ili da se osnuje nova.

Stranke nisu dovoljne za taj posao. Za taj posao je potreban veliki nacionalni pokret koji bi poduzeo daleko veći i širi poduhvat od samo stranačkog. Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Kada prođu izbori i kad sve sjedne na svoje mjesto, bez obzira tko ostvario djelomičnu pobjedu, a svi su izgledi da će biti djelomična i tko god ostvario vladu koja ne može vladati, kao što ju je HDZ na prošlim izborma ostvario, postati će i valjda zadnjem poborniku statusa quo jasno da ovaj proces ne vodi nikuda.

U tom času će za jedne, velika koalicija, za koju u OVOM ČASU nema potrebe, postati potrebana. Za sve ostale će postati potreban pokret nacionalnog preporoda. Hrvatska će dočekati svoje proljeće i prve zrake tog proljeća se moraju iznad brda pojaviti još ove godine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Ja imam viziju i ideju za koju dolazi vrijeme a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme. Hrvatski blogovi i portali, hrvatske novine i žurnali, pojedinci preko facebooka i grupe po gostionicama već godinama lome jezik i olovku ukazujući na sve što ne valja.

Došlo je vrijeme za veliki dijalog o tome kako se riješiti toga što ne valja. Krajnje je vrijeme. Bi’će posla za sve: Za političare i povijesničare, za pisce i novinare, za slikare i pjesnike, za izbjeglice i povratnike, za sve koji su gladni kruha i slobode, za sve koje se mlati toljagom prošlosti i tuđom verzijom istine, za sve koji traže pokoja za svoje mrtve i visoka čela za svoje žive.

Prošlo je vrijeme besciljnog gunđanja i nastupa vrijeme artikuliranog trajanja.

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!
(August Harambašić)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Don Damir Stojić: Hvala vam hrvatski branitelji, nikad vas nećemo zaboraviti!!!

Objavljeno

na

Objavio

Sinoć i preksinoć su bili veličanstveni dani. Jedinstveno smo izašli na ulice naših gradova s trobojnicom i šahovnicom, pjevajući domoljubne pjesme i dočekali naše heroje.

Međutim, primjetio sam jedan nedostatak. Nedostaje 15,840 hrvatskih branitelja koji su dali svoje živote za Hrvatsku.

Kao što je rekao izbornik Zlatko Dalić, bez njih ne bi bilo ove šahovnice. 🇭🇷
Hvala vam, nikad vas nećemo zaboraviti!!!

Pogledajte ovaj video kenotafa crkve Sv. Mati Slobode na Jarunu i pomolite se za naše heroje…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Nije Vrsaljko legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz.

Objavljeno

na

Objavio

Dubravko Šimenc na facebooku je podijelio zanimljiv komentar Zvonimira Raspudića kojega donosimo u cijelosti:

“Pitaju se neki, inherentno moralno superiorni, otkuda toliko poštovanje Vatrenih prema Thompsonu? Zašto su baš njega poželjeli imati u autobusu i čuti ga na pozornici? Zašto su time „pokvarili“ tako veličanstven događaj?

Odgovor je vrlo jednostavan. Thompsonove pjesme, koje promoviraju ljubav a ne mržnju, velikim su dijelom zaslužne za sve ono što su u životu postigli pa tako i ovo srebro kojim su u trans odveli čitavu naciju i od Hrvatske stvorili predmet obožavanja cijelog svijeta. Nije Modrić mogao proći epski put od čuvanja koza na Velebitu, preko izbjeglištva, do najboljeg igrača svjetskog prvenstva slušajući TBF. Ali su mu zato riječi Thompsonove pjesme „Moj dida i ja“ osvjetljavale težak put kojim je stigao do zvijezda.

Nije odlučan pogled i ruka na srcu svih reprezentativaca prilikom intoniranja himne nusprodukt slušanja Massima, inače vrsnog glazbenika. Taj ponosni, neustrašivi karakter gradile su pjesme poput „Uvijek vjerni tebi“.

Nisu dečki mogli akumulirati nadljudsku snagu, koju bi izvlačili u 120. minuti produžetka, slušajući Josipovićevu „Tokatnu etudu u C-duru“ na 3. programu HR-a. Thompsonovi stihovi iz „Nema predaje“ ušpricali su im potreban doping da prevare bol i s vatrom u očima grizu do kraja.
Nije Dalićevu poniznost i posvećenost svetom cilju, koju je prenio na sve igrače, kreiralo slušanje Detoura, koji su mi inače odlični. Thompsonovi „Geni kameni“ zaslužni su za to.

Nije Vrsaljko, nakon junačke borbe protiv Engleza, legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz. Thompsonova „Lijepa li si“ usadila mu je u srce vječnu, neizmjernu ljubav prema domovini koja mu daje snagu da se za nju bori do kraja.
Osobno su mi od Thompsona puno miliji “The National”, premda i on ima nekoliko odličnih pjesama. No svakome dajem za pravo da sluša ono što mu se iskreno sviđa.

Stoga bih molio sve koji s gnušanjem komentiraju glazbeni ukus naših heroja da pokažu barem trunku tolerancije koju inače nerado pokazuju prema „nižim bićima“.

Njih nitko od optuženih ne proziva za glazbeni ukus pa bi bio red da uzvrate istom mjerom i ne kvare ove veličanstvene događaje. Za kraj, pozivam ih i da poslušaju najljepšu i najslušaniju Thompsonovu pjesmu, za koju je inače napisao i tekst i glazbu, te da mu nakon toga presude i dalje šire samo ljubav.

Zvonimir Raspudić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori