Pratite nas

Komentar

Dinko Dedić: NOVA HRVATSKA RUŽA

Objavljeno

na

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki nacionalni, politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, koje dolazi s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Kako Perkovićev intervju iz 1998. danas izgleda smiješan i proziran!?

Te 1998. godine hrvatska javnost ništa o ničemu nije znala. Prošle su bile 3 godine od rata a to je izgledalo kao da nekoga izvučeš iz mraka u kojemu je proveo dugo vremena i upališ jake reflektore, nadajući da će sve sada jasno vidjeti. Na žalost, veliki dio ne vidi ni sada. Dogogodišnji mrak ostavlja i neke trajne posljedice.

Koliko je god jugoslavenski represivni aparat uspijevao Hrvatsku držati u mraku, van, preko granice su curili podaci. To nisu mogli zaustaviti ali su mogli zaustaviti ulazak tih podataka natrag u Hrvatsku. Tako su sasvim odvojeno rasle dvije hrvatske polovine: Domovina i izbjeglištvo.

Do rata hrvatska politička emigacija je imala brojne organizacija a Domovina niti jedne. Kad je rat prošao, u Domovini su osnovane mnoge stranke a u emigraciji su sve organizacije raspuštene. Nikad ukorak – uvijek u raskorak.

Gospodari situacije su postali oni koji su po prirodi posla znali i jedno i drugo.

Godine 1990. Perković sa svojih 1000 peripadnika hrvatske sekcije udbe panično razmišlja kako spasiti glavu a Mesić sa svojih 1,000 pripadnika izdajničke vlasti razmišlja kako se spasiti od sramotnog života žigosanih izdajica, bez budućnosti, odbačeni i od Hrvatske i od Srbije.

Godine 1995. prave planove kako preuzeti vlast u Hrvatskoj.

Godine 2,000., na prijelazu tisućgodišta, preuzimaju vlast u tisućgodišnjem narodu Hrvata, koji se i danas, 20 godina nakon što je zaključio da je slobodan, koprca u udbinom loncu, nesposoban naći načina kako se uzverati uz njegove skliske zidove i iskočiti van u slobodu.

Iz tuđinske diktature koju nije htio, uletio je u demokraciju koju nije znao.

Pogledajte kako Perković već 1998. pun samopouzdanja servira laži, bez ikakvog straha, dok mu narod na ulici uz blagi naklon skida šešir.

Mnogi će zaključiti kako je Hrvatska ipak stala na noge, jer Perković i Mustač čame u zatvoru suočeni s doživotnom robijom. Krivi zaključak!

U jedinstvenoj operaciji, kojoj u svijetu nema premca, jedna zločinačka organizacija državnog terorizma par excellence, uspijeva iz države u kojoj je ugnjetavala jedan narod, kompletna i bez i jedne žrtve, uskočiti na vlast tog naroda, koji je tog ugnjetavača vojnim putem srušio i mislio da se oslobodio. To što dva važna člana te operacije danas sjede osuđeni, zasluga je jedne strane države.

U cijelom procesu kojim su sistematski i skoro apsolutno uspjeli podjarmiti jedan narod gladan slobode, napravili su jedan, naizgled beznačajni propust, koji je jedna strana država iskoristila. Sve su svoje ljude povukli na sigurno u Hrvatsku i zaboravili jednog svog agenta niskog kalibra, Krunoslava Pratesa.

To ih je koštalo dvojice visokog kalibra. Hrvatska slavi ali se zaista nema što slaviti. Na njemačkom sudu je iznešeno a još je više toga što nije iznešeno. Za to što nije iznešeno, sudac na muenchenskom sudu u toku izricanja presude kaže da bi se gaće tresle mnogima u Hrvatskoj kad bi to objavili.

Kreatori zakonodavne afere “Lex Perković” su precijenili svoj kapacitet kad su pomisli da mogu preveslati Europu kao što mogu preveslati Hrvatsku.

Hrvati se vesele kako je počeo proces otkrivanja i čišćenja a poznavajući kako funkcionira udbina struktura,  proces čišćenja i pospremanja su već započeli oni. Marljivo saniraju gubitke i krpaju sve rupe kroz koje bi se gubici mogli povećati.

Na žalost, Hrvatska nema političke strukture koja bi bila kadra iskoristiti ovu situaciju i porušiti napukli zid bedema koji su oni, transplantirani iz Jugoslavije, sazidali u Hrvatskoj.

Hrvatskoj predstoje neka teška vremena koja možemo prepoznati iz identičnih izjava HDZ-ovog lidera Plenkovića i SDP-ovog lidera Milanovića. Na pitanje o stvaranju velike koalicije su obojica odgovorili: “Za takvu koaliciju OVOG ČASA nema potrebe”. Čas je kratak jer onog trenutka kad obadvije stranke shvate da ne mogu vladati vlastitim snagama i moraju praviti neželjene kompromise, pomesti će sve manje igrače oko sebe i stvoriti veliku koaliciju.

Ovdje se završava pestimistični dio ove sage i počinje optimistični. On leži na podatku da će, u slučaju da se takav scenario ostvari, na hrvatskom političkom polju ostaviti veliku rupu koju onda može popuniti treća snaga.

Pravilo stoji da će biti gore nego što postane bolje i po mom naboljem sudu, biti će gore a onda će krenuti na bolje.

U Hrvatskoj će većina ovo shvatiti kao priliku za postojeće marginalne stranke da se ujedine, da jedna od njih ojača ili da se osnuje nova.

Stranke nisu dovoljne za taj posao. Za taj posao je potreban veliki nacionalni pokret koji bi poduzeo daleko veći i širi poduhvat od samo stranačkog. Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Kada prođu izbori i kad sve sjedne na svoje mjesto, bez obzira tko ostvario djelomičnu pobjedu, a svi su izgledi da će biti djelomična i tko god ostvario vladu koja ne može vladati, kao što ju je HDZ na prošlim izborma ostvario, postati će i valjda zadnjem poborniku statusa quo jasno da ovaj proces ne vodi nikuda.

U tom času će za jedne, velika koalicija, za koju u OVOM ČASU nema potrebe, postati potrebana. Za sve ostale će postati potreban pokret nacionalnog preporoda. Hrvatska će dočekati svoje proljeće i prve zrake tog proljeća se moraju iznad brda pojaviti još ove godine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Ja imam viziju i ideju za koju dolazi vrijeme a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme. Hrvatski blogovi i portali, hrvatske novine i žurnali, pojedinci preko facebooka i grupe po gostionicama već godinama lome jezik i olovku ukazujući na sve što ne valja.

Došlo je vrijeme za veliki dijalog o tome kako se riješiti toga što ne valja. Krajnje je vrijeme. Bi’će posla za sve: Za političare i povijesničare, za pisce i novinare, za slikare i pjesnike, za izbjeglice i povratnike, za sve koji su gladni kruha i slobode, za sve koje se mlati toljagom prošlosti i tuđom verzijom istine, za sve koji traže pokoja za svoje mrtve i visoka čela za svoje žive.

Prošlo je vrijeme besciljnog gunđanja i nastupa vrijeme artikuliranog trajanja.

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!
(August Harambašić)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Igor Vukić: ‘Prema Golom otoku i Gulagu, Jasenovac je bio sanatorij’

Objavljeno

na

Objavio

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.

Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac.

Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden. Ove godine navršava se dvadeset godina od tog suđenja.

Tekst o Ivanu Šoštariću, koji se na kraju nije pojavio na prostoru za svjedoke, objavljen je u Hrvatskom tjedniku u listopadu 2015., a može se pročitati na web stranici Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

Jasenovac je bio sanatorij u odnosu na Goli otok i Gulag

Tekst o bivšem jasenovačkom logorašu Ivanu Šoštariću koji je 1998. htio svjedočiti u korist Dinka Šakića, objavljen u Hrvatskom tjedniku 15. listopada 2015.

Danas kada čitam o Gulazima i o Golom otoku čini mi se da Jasenovac bio sanatorij prema tim logorima. Uzmite me za svjedoka.
Tako je u prosincu 1998. godine napisao Ivan Šoštarić, bivši jasenovački logoraš, u božićnoj čestitki upućenoj Dinku Šakiću, bivšem zapovjedniku logora Jasenovac. Šakić je u tom trenutku u pritvoru u Remetincu čekao početak sudskog procesa, za koji se nadao da će biti pošteno proveden.
Unatoč trudu njegovih odvjetnika, Ivana Kerna i Branka Šerića, proces je okončan osuđujućom presudom. Ivan Šoštarić na kraju se nije pojavio kao svjedok pred sudom. U materijalu koji je prikupljan u pripremi tog sudskog procesa, nalazi se rukom pisana rečenica o Šoštariću: Nije htio svjedočiti, iako se prvo ponudio.
Nismo za sada uspjeli rekonstruirati tko je napisao tu rečenicu, koja sugerira da je Šoštarić zbog nekog razloga izgubio volju za svjedočenjem. Moguće je da je bio izvrgnut pritiscima iz političkih krugova kojima je nekoć pripadao.
Ivan Šoštarić, rođen 1924. godine, bio je u ratno vrijeme tajnik srednjoškolskog vodstva USAOH-a, Ujedinjenog saveza anfašističke omladine Hrvatske. Ta je skupina organizirala propagandno-terorističke akcije protiv Nezavisne Države Hrvatske i njezinih saveznika, poput dijeljenja letaka, rušenja telefonskih stupova, postavljanja eksploziva pod pruge i slično.
Šoštarić je u travnju 1944. upućen kao delegat u Drvar na 2. zasjedanje USAOJ-a, jugoslavenske krovne organizacije mladih sklonih komunizmu. Na putu je uhićen i doveden u pritvor u Đorđićevoj ulici u Zagrebu. Nakon kraće istrage, donesena je odluka o njegovoj internaciji u sabirni logor, na maksimalnu zakonsku kaznu od tri godine. U svibnju je redovnom linijom vlaka prevezen u Okučane pa odatle autobusom na izdržavanje kazne u Staru Gradišku.
U logoru je nove kažnjenike dočekao ustaški poručnik koji ga je pitao zašto je interniran. „Kažem da sam član antifašističke omladine Hrvatske, a on kaže da ustaše nisu fašisti. Lista moje papire i vidi da sam gimnazijalac i da sam tri godine bio u sjemeništu na Šalati u Zagrebu, a on je nesvršeni đak sa Širokog Brijega kod Mostara. Tako on gleda cijelu našu skojevsku grupu pa se okrene, i ode“, ispričao je Šoštarić u sjećanjima koje je napisao 1987. godine.
U Staroj Gradiški radio je u ličilačkom odjelu građevinske grupe. Primao je pakete od kuće i pisao pisma. Opisujući vrijeme provedeno u Gradiški, ne spominje nikakvo nasilje nad zatočenicima ili ubojstva.

Ivan Šoštarić, čestitka DInku Šakiću

Božićna čestitka Ivana Šoštarića upućena Dinku Šakiću

Najviše zatočenika iz Zagreba, Zagorja, Slavonije…

U kolovozu 1944. zatočenici su, kaže, pripremali pobunu. No umjesto toga u rujnu je stigla zapovijed uprave da svi zatočenici pokupe svoje stvari jer slijedi preseljenje u Jasenovac. „Invalidi bez nogu i s protezama stavljeni su na seljačka kola. Svaki logoraš nosi sa sobom svoju jadnu imovinu, neki vuku i perine, jastuke, vojničke kofere…“, opisivao je Šoštarić.
U Jasenovcu je također radio u građevinskoj grupi. Kopali su drenažu za veliku garažu koja se gradila u mjestu, preuređivali željeznički most na Savi kako bi ga mogli prelaziti i kamioni i slično. U siječnju 1945. obolio je od tifusa, a izliječen je u logorskoj bolnici. U veljači 1945. zajedno s velikim brojem jasenovačkih logoraša otpremljen je vlakom u logor Strasshof kod Beča, a potom u jedan logor kraj Linza. Prije toga su u Jasenovcu svi logoraši fotografirani za putovnice, a dobili su i njemačke radne ugovore s visinom nadnice i brojem dana godišnjeg odmora.
U svibnju 1945. logor u Linzu oslobodili su američki vojnici. Logoraši su se potom uputili u sovjetsku vojnu zonu, veoma uzbuđeni „zbog skorog susreta s ljudima iz prve zemlje komunizma“. Tu je uslijedilo prvo razočaranje. Sovjetski satnik vidio je među njima grupu od desetak logorašica rodom iz Slovenije. Zapovijedio je: mi vas oslobodili, davajte djevuške… Naišla je neka vojna patrola pa je taj put inicident spriječen.
Čini se da je Ivan Šoštarić svijest o tome da bi trebalo realno prikazati stanje u logorima Stara Gradiška i Jasenovac počeo razvijati u kasnim osamdesetima, kad su velikosrpski propagadisti počeli još snažnije koristiti jasenovački mit za obračune u Jugoslaviji. Vjerojatno su ga u tom stavu učvrstili i događaji iz Domovinskog rata. U pismu Večernjem listu 1995. godine opisao je kako su se bivši jasenovački logoraši redovito sastajali u klubu jednog zagrebačkog poduzeća. Neka novinarka im je tada rekla: „Pa to je nemoguće da ste vi kao Hrvati bili u Jasenovcu jer meni su moji Kordunaši pričali da su samo Srbi bili po logorima“. U drugom pismu Šoštarić citira svog prijatelja koji je kao gimnazijalac bio u zatvorima kraljevske Jugoslavije, kao student u Jasenovcu, a kao profesor na Golom otoku. „Na moje pitanje gdje je bilo najgore, odgovorio mi je: Jasenovac je bio sanatorij prema Golom otoku“, napisao je Šoštarić.
U osvrtu na logor iz 1987., Šoštarić je istaknuo da je u Gradiški i Jasenovcu bilo najviše zatočenika iz Zagreba, Hrvatskog zagorja, Slavonije, Podravine, a tek onda iz Bosne, Banije i Korduna. U Jasenovcu je vidio jednu likvidaciju, u listopadu 1944. godine. Riječ je bila o vješanju trojice zatočenika koji su u logor donijeli novine i poticali ostale na pobunu jer su Rusi ušli u Jugoslaviju. O tome su iskazivali i drugi zatočenici iz tog vremena, opisujući da je o sudbini trojice uprava logora provela disciplinski postupak.
Usput, Dinko Šakić u to vrijeme više nije bio u Jasenovcu, jer je 1. listopada otišao u Zagreb na drugu dužnost i u logor se više nije vraćao.
Svjedočenje Ivana Šoštarića moglo je ipak biti vrlo značajno za Šakićevu obranu, jer bi dalo dosta informacija o tome kakvi su bili stvarni uvjeti života zatočenika. Drugi svjedoci koji su saslušavani na suđenju, bili su mahom pripadnici komunističkih poslijeratnih struktura i o logoru su govorili u stilu poratnih propagandnih brošura. Njihova svjedočenja prihvaćalo i vijeće Županijskog suda u Zagrebu i uvrštavalo u presudu, a s time su se slagali i viši sudovi, koji su razmatrali Šakićeve žalbe.

Ivan Šoštarić, Jasenovac, Dinko Šakić

Ivan Šoštarić

Sud tražio da se ‘ne muče svjedoci’

Odvjetnici Dinka Šakića učinili su što su mogli u tim okolnostima. U završnim su riječima uravnoteženo prikazali prilike u jasenovačkom logoru, no njihovi govori nisu dopirali do šire javnosti. Pitanje je bi li to mogli i danas.
Nije im bilo dopušteno ni da obave suočavanje svjedoka koji su iznosili potpuno suprotna „osobna“ sjećanja o istim događajima. U nekim ispitivanjima odvjetnicima je uspjelo poljuljati iskaze svjedoka. Primjerice, svjedok bi govorio o teškim uvjetima života u logoru, a onda bi ga neki od Šakićevih odvjetnika pitao je li popravljao zube u logoru? „Kakvi zubi pa mi smo tamo bili bez ikakve zdravstvene njege“, glasio je odgovor. Onda bi odvjetnik izvadio autentični logorski dokument u kojem stoji da je taj svjedok prvo bio na pregledu, zatim na plombiranju pokvarenog zuba a potom i na kontroli.
Na kraju bi svjedok priznao da mu ta plomba još stoji u zubu, 55 godina nakon što je stavljena u logorskim uvjetima.
Obično bi pri takvim unakrsnim ispitivanjima uskakao sud s opaskom da ne treba mučiti svjedoke, koji su u poodmakloj dobi. A i oni bi se, pritisnuti pitanjima, odjednom počeli pozivati na slabo pamćenje i želju da zaborave logorske strahote.
Šoštarić je, čini se, bio čovjek drukčijeg karaktera. Po povratku iz Austrije 1945. odbio je ponuđena radna mjesta (mnogi bivši logoraši zaposleni su u vojsci, policiji, diplomaciji, državnim poduzećima, itd.) i nastavio se sam školovati i probijati kroz život. Završio je Fakultet za vanjsku trgovinu, radio u nekoliko poduzeća, a najdulje u Plivi od 1967. godine. U izjavi iz 1987. godine usudio se reći da je ustaškinja Maja Buždon u Staroj Gradiški bila vrlo elegantna i za njegove pojmove dosta fizički zgodna. U čestitki za Božić zaželio je svom bivšem čuvaru u logoru, Dinku Šakiću i njegovoj supruzi Nadi, puno zravlja i sreće. Šoštarićev nastup pred zagrebačkim sudom sigurno bi bio vrlo zanimljiv, ali već i njegova ponuda za svjedočenje u korist obrane dužnosnika sabirnog logora iz Drugog svjetskog rata, zasigurno spada među svjetske raritete.

Ivan Šoštarić, Jasenovac

Putovnica s kojom je Šoštarić iz Jasenovca upućen na rad u Njemačku

U logoru u Staroj Gradiški postojao i muški i ženski zbor

Nije samo Ivan Šoštarić bio potencijalno nezgodan svjedok za optužbu. U pripremi suđenja, policija i državni tužitelji 1998. saslušavali su niz bivših logoraša, a na kraju su na glavnu raspravu odlučili pozvati samo neke. Među njima nije bio Mijo Topljak, koji je tužiteljima ispričao da je u logoru radio u kulturnoj ekipi i pjevao u crkvi. To se odnosilo na logor u Staroj Gradiški, gdje je Dinko Šakić također jedno vrijeme bio u upravi. Topljak je rekao da je u logoru postojao i muški i ženski zbor. Za Šakića je čuo „da je bio poštenjak“. Ljuba Blazina je detaljno opisivala poljoprivredne radove na ekonomijama Stare Gradiške i Jasenovca. U logorima je bila od 1942. do 1944. U Staroj Gradiški nije vidjela nikakva zlostavljanja logoraša. Na izričito pitanje županijskog državnog odvjetnika ima li saznanja o masovnim likvidacijama, svjedokinja je odgovorila da o tome ništa nije čula, niti vidjela. Jedino se sjeća da je jedna logorašica uspjela pobjeći iz crkve jedne nedjelje kad su imali misu.
Na glavnu raspravu nije pozvana ni Pava Molnar koja je radila u krojačnici u Staroj Gradiški i krpala ustaške uniforme, koje su bile pune ušiju. Radila je i u magazinu robe i ponekad pretresala nove zatvorenike koji su dolazili u logor. Nije vidjela niti čula za masovne likvidacije. Nije neobično da nije pozvan ni Andrija Tomašek, koji je kao pripadnik komunističkog pokreta u Staru Gradišku interniran 1943. godine. Ondje je svirao u crkvi i pisao note za zbor, sve dok nije pušten kući u svibnju 1944. s još 110 zatočenika. Ivan Vuk opisao je nekoliko slučajeva u kojima su strijeljani zatočenici, ali je i objasnio da su to bile kazne zbog bijega i sličnih razloga, a redovito su prije strijeljanja pročitene presude.

Igor Vukić

Govor Igora Vukića na predstavljanju knjige ‘Razotkrivena jasenovačka laž’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Robert Kohorst: ZDS-u nema mjesta u javnom diskursu

Objavljeno

na

Objavio

Američki veleposlanik u Hrvatskoj Robert Kohorst pozdravio je u utorak priznanje hrvatske predsjednice da je pogriješila kada je “ustaški” pozdrav Za dom spremni proglasila starohrvatskim i poručio da, slobodi govora unatoč, “postoje izrazi kojima nema mjesta u modernom društvu”.

“Iako sve zemlje trebaju štititi slobodu govora i političkog izražavanja, postoje neki izrazi kojima nema mjesta u modernom društvu”, napisao je ambasador na Twitteru.

“Pozdravljamo nedavnu izjavu predsjednice Grabar-Kitarović oko korištenja govora koji unosi razdor u Hrvatskoj”, napisao je, stavivši link na njezinu subotnju izjavu kojom priznala da je pogriješila kada je za pozdrav „Za dom spremni” ustvrdila da je povijesni hrvatski pozdrav.

Za dom spremni “ustaška” je krilatica koja nema utemeljenja u hrvatskoj povijesti.

“Prihvaćam činjenicu koju su rekli povjesničari, da to nije povijesni hrvatski pozdrav. Međutim poanta te izjave nije bila na tom dijelu rečenice, nego da je on kompromitiran i neprihvatljiv i tu je poanta i na to se treba usredotočiti”, poručila je predsjednica, rekavši da pogriješila zato što je povjerovala nekome od svojih savjetnika.

(Hina)

 

Predsjednica: Pogriješila sam oko pozdrava ‘Za dom spremni’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari