Pratite nas

Komentar

Dinko Dedić: NOVA HRVATSKA RUŽA

Objavljeno

na

Prenimo se, braćo mila,
Hrvatska nas vila zove,
Predivno je udesila
Skladne gusle javorove,
Pa nam uz nju pjesmu poje
Snagom dosad nepoznatom:
Neka bude svakom svoje,
Hrvatska Hrvatom!

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki nacionalni, politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, koje dolazi s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Kako Perkovićev intervju iz 1998. danas izgleda smiješan i proziran!?

Te 1998. godine hrvatska javnost ništa o ničemu nije znala. Prošle su bile 3 godine od rata a to je izgledalo kao da nekoga izvučeš iz mraka u kojemu je proveo dugo vremena i upališ jake reflektore, nadajući da će sve sada jasno vidjeti. Na žalost, veliki dio ne vidi ni sada. Dogogodišnji mrak ostavlja i neke trajne posljedice.

Koliko je god jugoslavenski represivni aparat uspijevao Hrvatsku držati u mraku, van, preko granice su curili podaci. To nisu mogli zaustaviti ali su mogli zaustaviti ulazak tih podataka natrag u Hrvatsku. Tako su sasvim odvojeno rasle dvije hrvatske polovine: Domovina i izbjeglištvo.

Do rata hrvatska politička emigacija je imala brojne organizacija a Domovina niti jedne. Kad je rat prošao, u Domovini su osnovane mnoge stranke a u emigraciji su sve organizacije raspuštene. Nikad ukorak – uvijek u raskorak.

Gospodari situacije su postali oni koji su po prirodi posla znali i jedno i drugo.

Godine 1990. Perković sa svojih 1000 peripadnika hrvatske sekcije udbe panično razmišlja kako spasiti glavu a Mesić sa svojih 1,000 pripadnika izdajničke vlasti razmišlja kako se spasiti od sramotnog života žigosanih izdajica, bez budućnosti, odbačeni i od Hrvatske i od Srbije.

Godine 1995. prave planove kako preuzeti vlast u Hrvatskoj.

Godine 2,000., na prijelazu tisućgodišta, preuzimaju vlast u tisućgodišnjem narodu Hrvata, koji se i danas, 20 godina nakon što je zaključio da je slobodan, koprca u udbinom loncu, nesposoban naći načina kako se uzverati uz njegove skliske zidove i iskočiti van u slobodu.

Iz tuđinske diktature koju nije htio, uletio je u demokraciju koju nije znao.

Pogledajte kako Perković već 1998. pun samopouzdanja servira laži, bez ikakvog straha, dok mu narod na ulici uz blagi naklon skida šešir.

Mnogi će zaključiti kako je Hrvatska ipak stala na noge, jer Perković i Mustač čame u zatvoru suočeni s doživotnom robijom. Krivi zaključak!

U jedinstvenoj operaciji, kojoj u svijetu nema premca, jedna zločinačka organizacija državnog terorizma par excellence, uspijeva iz države u kojoj je ugnjetavala jedan narod, kompletna i bez i jedne žrtve, uskočiti na vlast tog naroda, koji je tog ugnjetavača vojnim putem srušio i mislio da se oslobodio. To što dva važna člana te operacije danas sjede osuđeni, zasluga je jedne strane države.

U cijelom procesu kojim su sistematski i skoro apsolutno uspjeli podjarmiti jedan narod gladan slobode, napravili su jedan, naizgled beznačajni propust, koji je jedna strana država iskoristila. Sve su svoje ljude povukli na sigurno u Hrvatsku i zaboravili jednog svog agenta niskog kalibra, Krunoslava Pratesa.

To ih je koštalo dvojice visokog kalibra. Hrvatska slavi ali se zaista nema što slaviti. Na njemačkom sudu je iznešeno a još je više toga što nije iznešeno. Za to što nije iznešeno, sudac na muenchenskom sudu u toku izricanja presude kaže da bi se gaće tresle mnogima u Hrvatskoj kad bi to objavili.

Kreatori zakonodavne afere “Lex Perković” su precijenili svoj kapacitet kad su pomisli da mogu preveslati Europu kao što mogu preveslati Hrvatsku.

Hrvati se vesele kako je počeo proces otkrivanja i čišćenja a poznavajući kako funkcionira udbina struktura,  proces čišćenja i pospremanja su već započeli oni. Marljivo saniraju gubitke i krpaju sve rupe kroz koje bi se gubici mogli povećati.

Na žalost, Hrvatska nema političke strukture koja bi bila kadra iskoristiti ovu situaciju i porušiti napukli zid bedema koji su oni, transplantirani iz Jugoslavije, sazidali u Hrvatskoj.

Hrvatskoj predstoje neka teška vremena koja možemo prepoznati iz identičnih izjava HDZ-ovog lidera Plenkovića i SDP-ovog lidera Milanovića. Na pitanje o stvaranju velike koalicije su obojica odgovorili: “Za takvu koaliciju OVOG ČASA nema potrebe”. Čas je kratak jer onog trenutka kad obadvije stranke shvate da ne mogu vladati vlastitim snagama i moraju praviti neželjene kompromise, pomesti će sve manje igrače oko sebe i stvoriti veliku koaliciju.

Ovdje se završava pestimistični dio ove sage i počinje optimistični. On leži na podatku da će, u slučaju da se takav scenario ostvari, na hrvatskom političkom polju ostaviti veliku rupu koju onda može popuniti treća snaga.

Pravilo stoji da će biti gore nego što postane bolje i po mom naboljem sudu, biti će gore a onda će krenuti na bolje.

U Hrvatskoj će većina ovo shvatiti kao priliku za postojeće marginalne stranke da se ujedine, da jedna od njih ojača ili da se osnuje nova.

Stranke nisu dovoljne za taj posao. Za taj posao je potreban veliki nacionalni pokret koji bi poduzeo daleko veći i širi poduhvat od samo stranačkog. Da bi Hrvati u svoje ruke vratili otetu državu, potreban je veliki politički, prosvjetiteljski i kulturni pokret, čije se forme mogu prepoznati u procesu kojim je jedinstvom hrvatskog političkog vrha, Matice hrvatske, profesora i studenata na sveučilištu i još nekoliko faktora, stvoreno Hrvatsko proljeće. Taj pokret se nije mogao zaustaviti bez ogromne primjene sile. Za tu silu danas ne postoje uvjeti ali na spavanju se nalaze svi oni faktori koji, uspije li ih se probuditi, mogu stvoriti novo Hrvatsko proljeće, s 20 godina zakašnjenja. Za razliku od tog Proljeća, novom Proljeću se ovaj put može priključiti i ogromni potencijal hrvatske iseljene polovine.

Kada prođu izbori i kad sve sjedne na svoje mjesto, bez obzira tko ostvario djelomičnu pobjedu, a svi su izgledi da će biti djelomična i tko god ostvario vladu koja ne može vladati, kao što ju je HDZ na prošlim izborma ostvario, postati će i valjda zadnjem poborniku statusa quo jasno da ovaj proces ne vodi nikuda.

U tom času će za jedne, velika koalicija, za koju u OVOM ČASU nema potrebe, postati potrebana. Za sve ostale će postati potreban pokret nacionalnog preporoda. Hrvatska će dočekati svoje proljeće i prve zrake tog proljeća se moraju iznad brda pojaviti još ove godine.

Perkovići i Mustači će postati stvar prošlosti, tek tračak mračne uspomene na krajičku hrvatske svijesti. Preko zvučnika će zasvirati nova verzija “Hrvatske ruže”. Uz lavež pasa hrvatska će karavana krenuti prema svojoj oazi.

Ja imam viziju i ideju za koju dolazi vrijeme a ništa nije jače od ideje za koju je došlo vrijeme. Hrvatski blogovi i portali, hrvatske novine i žurnali, pojedinci preko facebooka i grupe po gostionicama već godinama lome jezik i olovku ukazujući na sve što ne valja.

Došlo je vrijeme za veliki dijalog o tome kako se riješiti toga što ne valja. Krajnje je vrijeme. Bi’će posla za sve: Za političare i povijesničare, za pisce i novinare, za slikare i pjesnike, za izbjeglice i povratnike, za sve koji su gladni kruha i slobode, za sve koje se mlati toljagom prošlosti i tuđom verzijom istine, za sve koji traže pokoja za svoje mrtve i visoka čela za svoje žive.

Prošlo je vrijeme besciljnog gunđanja i nastupa vrijeme artikuliranog trajanja.

Trista ljeta već je dosta
Što smo krv za drugog lili,
Te nam jedva duša osta,
Prem smo nekoć divi bili;
Složimo se sin sa sinkom,
Rod sa rodom, brat sa bratom,
Složimo se pod lozinkom:
Hrvatska Hrvatom!
(August Harambašić)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina ‘poremetiti međunacionalne odnose’ u Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Dožupan Vukovarsko-srijemske županije iz redova SDSS-a, Đorđe Ćurčić dao je (18. rujna o.g.) za hrvatske medije vrlo zanimljivu izjavu.

Govoreći o predstojećem mirnom prosvjedu u Vukovaru, izrazio je sumnju da će on “doprinijeti poboljšanju međunacionalnih odnosa” i rekao kako to sad ovom gradu “ne treba”, te nas sve skupa poučio kako je kažnjavanje ratnih zločina posao države i da to moraju “rješavati institucije”.

Na pitanje novinara, je li istina da je u vrijeme ubijanja naših ranjenika, branitelja i civila bio na Ovčari, kratko je odgovorio kako je on o tomu “već dao izjavu” – tako da je javnost ostala uskraćena za tu informaciju.

Ja bih doista, jako želio znati je li današnji dožupan Vukovarsko-srijemske županije bio na mjestu masovnog zločina te 1991. godine, ili nije (i ako je bio što je tamo radio), dok me njegovo mišljenje o prosvjedu baš i ne zanima previše, jer stavovi Milorada Pupovca i SDSS-a su prilično jasni, a i predvidljivi.

Da sam na njegovom mjestu, a nisam tog 20 studenoga 1991. godine bio na Ovčari, ja bih bez ikakve dvojbe to potvrdio na svakom mjestu, pa i pred novinarima. Ali, da sam bio…ne znam, vjerojatno bih se ponašao slično kao Čurčić (ništa ne prejudiciram, samo glasno razmišljam).

Dakle, stav spomenutog dožupana je da će zahtjevi za kažnjavanjem ratnih zločina dovesti do poremećaja međunacionalnih odnosa, iz čega se analogijom može izvući zaključak kako je po međunacionalne odnose najbolje da sve ostane kako je bilo do sada – odnosno, što više nekažnjenih zločinaca, to bolje za međunacionalne odnose!

Vrlo zanimljivo i reklo bi se, znakovito razmišljanje.

Ne znam zašto njega, Zorana Pusića i njihove istomišljenike “žulja” to što se od institucija hrvatske države traži da konačno poslije gotovo 27 godina započnu s odrađivanjem onoga što su odavno trebale riješiti, pogotovu ako je istina to što je Pusić izjavio jučer (17. rujna 2018.) u emisiji Studio 4 (HTV 4. Program). On je, naime, ustvrdio kako su u Vukovaru Hrvati ubijali Srbe već u lipnju 1991. godine, “dok još nije bilo rata”. Drugim riječima, da nisu Hrvati (iz čistog mira) ubijali Srbe, rata možda ne bi ni bilo – zaključujem ja, opet čistom analogijom.

To je poruka koja se može iščitati iz ovakvih tvrdnji.
Na Internetu se može pročitati (na raznim mjestima), kako je u Vukovaru “do kolovoza 1991. godine ubijeno 50-80 Srba”.

E, pa lijepo, neka istina konačno izađe na sunce! Hrvati to upravo i traže. I zato će se okupiti na mirnom prosvjedu.
Mi smo već navikli na selektivnu memoriju naših “boraca za prava srpske manjine”, pri čemu su “zaboravili” sve što se događalo u vrijeme njihovih velikosrpskih mitinga u Hrvatskoj (već od veljače 1989. godine – kad još nigdje nije bilo HDZ-a!), pa u vrijeme “balvanijade”, uključujući i naoružavanje Srba diljem Slavonije, Banovine, Korduna, Like, sjeverne Dalmacije – već od ljeta 1990. godine (što su u brojnim slučajevima pred sudovima potvrdili sami akteri događanja).

“Zaboravili” su i ubacivanje četnika i “dobrovoljaca” iz Srbije i BiH, sva ona ubojstva iz zasjeda i s leđa (hrvatskih redarstvenika, civila, novinara), čak i to da su prisvojili tadašnju “JNA” i pod dirigentskom palicom Miloševića i Beograda krenuli u uništavanje svega što je hrvatsko. “Ne sjećaju” se ni Borova Sela i tamošnjeg pokolja, ni masovnih zločina četnika, “JNA” i njihovih “dobrovoljaca” diljem Hrvatske, naročito na vukovarsko-borovskom području. Da ne spominjemo sve što se događalo nakon pada Vukovara i počinjenja najvećeg zločina genocida i urbicida u poratnoj Europi.

Oni “ne znaju” kako žrtve zločina (pa i silovane žene) na tim područjima i danas sreću svoje mučitelje (Zoran Pusić, primjerice, “ne zna”), iako je ta stvar općepoznata, a neke od žrtava silovanja su podnosile i kaznene prijave vezano za to.

Oni, uostalom ni danas “ne znaju” točno tko je razorio Vukovar i počinio sve te strašne, masovne, neljudske zločine, pa to jednostavno prešućuju, kao da se nikad nije dogodilo! Ali zato znaju da su tamo “Hrvati započeli rat”. Takve perverzije i izvrtanja istine normalan ljudski razum ne može prihvatiti. To je podlo, prljavo, monstruozno.

Naravno, danas je jako teško dokazati mnoge stvari koje su se događale prije 27 i više godina, pa i počinjeni zločini (svjedoka je sve manje, arhivi bivše “JNA” nisu otvoreni, Srbija krije podatke o nestalima i štiti ratne zločince, pitanje je koliko je preživjelim žrtvama ostalo snage za sudske procese i dokazivanje istine), ali tragično je to što je najveći broj zločinaca ostao neoptužen i nekažnjen i s time se Vukovarci pomiriti ne mogu!

Vukovarci se pomiriti ne mogu i s mnogim drugim stvarima. S lažnim popisom stanovništva na temelju kojega se Vukovarcima nasilno nameće ćirilica.
Dragi građani Hrvatske, znate li ijednu zemlju koja dopušta da u državnim službama – čak u policiji i Državnom odvjetništvu rade oni koji radno vrijeme provode u jednoj, a žive u drugoj zemlji?

Ako ne znate, dođite u Vukovar. Mirna reintegracija iskorištena je kako bi Srbi u istočnoj Slavoniji zadržali svoj privilegirani položaj. A jedna od fatalnih pogrješki hrvatske države je ta što je srljajući u “mirnu reintegraciju” prihvatila nametnuti Erdutski sporazum – takav kakav jeste.

Dožupanu Ćurčiću treba zahvaliti na njegovoj “mudroj” opasci vezano za rad državnih institucija i podsjetiti ga kako se mirni prosvjed u Vukovaru i organizira upravo zato što institucije ništa ili gotovo ništa nisu poduzele u proteklih 27 godina.

Ja vjerujem i znam da bi njemu, Zoranu Pusiću, Miloradu Pupovcu, Radu Leskovcu, Vojislavu Stanimiroviću, Čedomiru Višnjiću, Ratku Gajici i mnogim drugima itekako odgovaralo da te institucije “rade” kao i do sada, ali eto, žrtvama ratnih zločina to ne odgovara.

Čitam tu i tamo, kako se SDSS javno pita (ljudi su u dilemi – a možda i “uplašeni”, opet “ugroženi”, tko zna!?), hoće li to biti zahtjevi za kažnjavanjem svih zločina ili će se ići po nekom nacionalnom ključu, pa ih treba umiriti i ponoviti po stoti put ono što već jako dobro znaju (ali se kao i obično prave nevješti):
Mirnim prosvjedom u Vukovaru traži se ubrzani rad na procesuiranju svih ratnih zločina, neovisno kojoj naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali počinitelji ili žrtve.
Ako će to izazvati poremećaj nacionalnih odnosa, neka izazove!

I ovako nisu bili bogzna kakvi. Na trulim temeljima se kuća ne gradi. Bez istine i pravde nema skladnog života nigdje, pa ni u Vukovaru, gradu mučeniku i heroju koji je prošao krvavu golgotu kao ni jedan drugi grad u Europi u posljednje 72 godine.

U SDSS-u bi konačno trebali shvatiti jednu prostu istinu: nije krivnja na onima koji traže kažnjavanje zločina, nego na zločincima koji su ih činili!

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda, bez obzira koliko ga danas ima

Objavljeno

na

Objavio

Bosna i Hercegovina je politički mrtvac oko kojeg se okupljaju najviše oni koji očekuju što veču ostavštinu. Drži se na vještačkom životu samo kako bi svi uspjeli pročitati pismo oporuke i vidjeli koliko tko i šta dobiva. Svi se tobože bore za njeno zdravlje, a u isto vrijeme svi sa svoje strane udaraju ćavle u lijes, i poslije pilatovski peru ruke.

Još nitko od tih interesnih aktera u smrtnoj joj povorci nema hrabrosti otvoreno reći “car je gol”, pacijent je mrtav. Nitko ne smije preuzeti odgovornost za njenu smrt, a svi je eutanaziraju.

Rijedak, zapravo nema povijesnog primjera takve smrtne igre sa pacijentom, i toliki nedozvoljeni eksperimenata. No ono što je također beha politički specijalitet je činjenica da zemlju najviše, i najbrutalnije, mrtvari i ubija onaj njen narod koji se, navodno, najjače zauzima za njeno izliječenje i oživljavanje. A upravo taj narod kao danas najbrojniji u toj slojevitoj zajednici, liječi je lijekovima koji su u civiliziranim demokratskim i slobodnim zemljama davno zabranjeni.

Liječe je lijekom koji je podmuklo ubija. Politički lijek unitarizma i centralizma koji se u prošlosti pokazao smrtonosnim za slojevite zajednice, a danas jedna od najslojevitiji je upravo Bosna i Hercegovina, Bošnjaci koriste, ćime se na pacijentu politički iživljavaju. Iako je lijek unitarizma i centralizma zauvijek razorio čak i puno lakše, bolesno politički homogenija društva, Bošnjaci ga uz veliku političku laž koriste i pred svijetom skrivaju. I ako sve teže uspjevaju sakriti ga umotanog u multi kulti pakovanju, zbog ćega je i političkim slijepcima vidljiv, ne odustaju od njegove primjene.

A to nije ništa drugo negoli bošnjačka demomstracija apsolutnog prava na beha pacijenta, kao svoju djedovinu, kao svoj grunt i feud. Već ćetvrt stoljeća šerifski se ponašaju ne obazirući se na prava i drugi koji, jednakim pravom, mogu i moraju sudjelovati u liječenju beha pacijenta, i zajednički tražiti lijek.

Koji zapravo u svijetu već postoji-Konfederalna Švicarska. Liječenje BiH na taj način, lijekovima konfederalizma i demokratizma, jednakosti i ravnopravnosti, Bošnjaci nisu priznavali i primjenjivali nikada, a napose taj lijek ne prihvaćaju otkada je Bosna i Hercegovina vehabizirana, mudžahedizirana i islamizirana kao najveća opasnost Europi i europskoj budućnosti. O dubini islamiziranosti Bosne i Hercegovine, njene nekadašnje vjersko nacionalne šarolikosti, uz porast vehabijskih entiteta, islamskog vjerskog terorizma, povratka stari i dolaska novi islamista, govori i činjenica bošnjačke isključivosti prema nebošnjacima, i tijekovima koji se događaju u beha društvu, a da nisu prošli kroz bošnjački politički katalizator.

Naime, glavni zagovornici objave rezultata popisa stanovništva, koji je trebao rezultirati Cerićevom fetvom da svaka muslimanka mora roditi najmanje petero djece, dvoje za sebe a troje za Bosnu i Hercegovinu, znači za rat, cijelo vrijeme trogodišnjeg čekanja upravo su bili Bošnjaci. Taj rezultat koji su očekivali, i za koji tvrde da su ostvarili, preko 50% beha pučanstva, sa velikom, gotovo ratno pobjedničkom euforijom su objavili. I ne samo objavili već danas njime prijete nebošnjacima, i uzimaju si ga kao neprikosnoveno, apsolutističko pravo na cjelovito unitarizirano centraliziranu Bosnu i Hercegovinu.

S tom procentualnošću, koja malo začuđuje otkud ih toliki procenat nakon Izetbegovićevi lažni govora po svijetu da je više od milijun Muslimana žrtva građansko vjerskog beha rata za teritorij, zabranili su u svim gradovima gdje politikom vjerskog radikalizma vladaju, prodaju alkohola, svinjetine, obilježavanje Djeda Mraza, prekid predavanja i ispita na fakultetima petkom kako bi muslimanski studenti mogli obavljati klanjanja. I sve im je do samog kraja 2016, ta obznana rezultata popisa stanovništva odgovarala dok nisu uvidjeli da ti rezultati popisa odgovaraju i idu na ruku i Republici Srpskoj.

Jer u tom genocidnom entitetu, po kojem se, na mirnodopski način, klonira i beha Federacija, po bošnjačkoj politici unitarizma, centralizma i apsolutizma koji imaju temelj u preko pedesetnom procentu Srba, i vlast u tom beha dijelu može vladati istim načinima kakvima Bošnjaci nastoje vladati cijelom Bosnom i Hercegovinom.

Potpredsjedniku RS Ramizu Salkiću smeta “objavljivanje entitetskih popisnih rezultata” , jer je to bilo “sa ciljem da bude Bošnjaka i Hrvata što je moguće manje na prostoru ovog entiteta” . U kom cilju je bilo objavljivanje popisa na razini Bosne i Hercegovine već jedino da se pokaže kako je Bošnjaka najviše i da je time Bosna i Hercegovina muslimansko bošnjačka zemlja. Takvom bošnjačkom politikom diskriminacije i dominacije ne liječi se beha bolesnik. Ne nikako cjelovit, a mavodno je Bošnjacima do beha cjelovitosti.

Naravno do cjelovitosti u unitarizmu, centralizmu, i što je za beha budućnost, za njene nebošnjake najopasnije, u islamizmu. U islamizmu onih isilovskih povratnika i dolaznika koji su dobili sigurno utočište u vehabijskim entitetima Bosne i Hercegovine. Stoga ne može se Bosna i Hercegovina uređivati politikom jednog naroda bez obzira na procenat koliko ga danas ima. Zna li Salkič koliko je Hrvata bilo prije muslimanske agresije u Travniku, Zenici, Sarajevu, Bugojnu, Kraljevoj Sutjesci, Fojnici i svim drugim gradovima i prostorima kroz koje je prošla zločinačka Izetbegovićeva takozvana Armija Bosne i Hercegovine.

Zasigurno da zna ali mu njihov današnji mali, gotovo zanemarivi procenat ne smeta, i ne smeta mu što je, po tim objavljenim rezultatima Lašvanska dolina danas muslimansko bošnjačka. Na prostorima sa koji su Muslimani protjerali i poubijali Hrvate, na kojima ubitstvom hrvatskih povratnika brane realizaciju Aneksa VII Daytonskog sporazuma, rezultati popisa su i njemu, i čelništvu SDA, i bivšem reisu Ceriću prihvatljivi.

A to nije ništa drugo već bošnjački nastavak muslimanskog etničkog čiščenja i berlinsko zidovske diobe Bosne i Hercegovine. Zar treba ikakav drugi dokaz o tome da je bošnjačka politika o mogućoj održivosti multi kulti Bosne i Hercegovine lažna, pa čak i s dimenzijama genocida budući da i četvrt stoljeće poslije beha sukoba brani povratak prognani Hrvata, da one koji se vrate ubijaju, da na jedan podal način nastavljaju sa etničkim čiščenjem hrvatskih prostora, ne vraćaju imovinu Katoličkoj crkvi, da štite ratne zločince iz reda svog naroda i da skrivaju masovne grobnice poubijanih i masakriranih Hrvata.

Entitetski rezultati popisa im smetaju, ali ne i bosanskohercegovački koji su nategli procenat Bošnjaka na više od 50% , kao pravo ma BiH. Zbog svega toga ovakva Bosna i Hercegovina nema nikakvu budućnost i ostaje trajno „bure baruta“, koje je moguće ugasiti jedino federaliziranjem ili konfederaliziranjem prostora i društva od tri nacionalna i vjerska entiteta.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari