Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dinko Dedić: Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

Objavljeno

na

Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

[ad id=”68099″]

Na suđenju Perkoviću i Mustaču u Muenchenu, kao svjedok optužbe se pojavio Antonije Lekić, ratni načelnik Odjela za tajnu pratnju Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske i član domovinskog Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP).

Kao podnosioc kaznene prijave protiv Perkovića Vojnom državnom odvjetništvu 1994., Lekić je na sudu iznio podatke o evidenciji prikupljenoj u istrazi povodom Perkovićeve kriminalne aktivnosti nakon 1991.

U Lekićevom izlaganju pred sudom, često se spominje HDP, dijelom i radi tvrdnje Nobila i Perkovićeve obrane da su KOS i HDP zajednički montirali proces protiv Perkovića, uključujući i tvrdnju da su Bože Vukušić i Vice Vukojević također bili djelatnici HDP-a.

U svojoj argumentaciji Lekić je ustvrdio da je Perković surađivao s KOS-om do proglašenja nezavisnosti ali i nakon HDZ-ove pobjede na izborima i nakon proglašeja samostalnosti, tako da je šef KOS-a preko Perkovića odlučivao o tome kome u redovima hrvatske policije treba dati otkaz.

Da bi bilo jasno na koji način je došlo do toga da se o Perkoviću i HDP-u govori u istom kontekstu, treba znati nešto o Josipu Perkoviću i o HDP-u, piše Dinko Dedić/Kamenjar.com

JOSIP PERKOVIĆ

Svoju udbašku karijeru je započeo u lokanom udbinom odsjeku u Osijeku. U Zagreb je prebačen 1979. i stavljen na čelo odsjeka za hrvatsku emigaciju. Iduća Perkovićeva promocija bila je na funkciju zamjenika ministra unutrašnjih poslova SRH, a 1986. na poziciju šefa kompletne hrvatske sekcije udbe (SDS).

udba josip perkovićVršeći te funkcije, bio je u poziciji organizirati ubojstva hrvatskih političkih emiganata. Njegovim dolaskom na čelo ovog odsjeka, broj atentata je višestruko povećan. Hrvatska nikad nije provela istragu o njegovu učešću u ovim atentatima ali je procesom Vinku Sindičiću, atentatoru na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula u Škotskoj, postalo očito da je Perković stajao iza tog atentata. Trenuto je u Muenchenu u toku postupak da se dokaže Perkovićevo učešće u atentatu na Stjepana Đurekovića.

Nakon 1990. i višestranačkih izbora u Hrvatskoj, Perković je jednostavno nastavio svoju karijeru, sada u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Godine 1991. je na zahtjev Gojka Šuška, prebačen u njegovo Ministarstvo obrane. Do tada je Šušak bio Ministar za emigraciju u kabinetu Franje Gregurića.

Preković je naglo smijenjen s dužnosti nakon što je na HRT prikazan film o ubojstvu Brune Bušića, u kojemu je bilo iznešeno da je Perković impliciran. Kratko potom, Ministar obrane Gojko Šušak ga je rehabilitirao i imenovao za svog savjetnika u ministarstvu. Nakon rata, 1996. Perković je prebačen u novoformiranu hrvatsku obavještajnu službu HIS, gdje je ostao do umirovljenja 1998.

Za Perkovićem je 2009. raspisana međunarodna tjeralica, nakon što se u procesu udbinom agentu u Njemačkoj, Krunoslavu Pratesu, ispostavilo da je Perković bio aktivno uključen u pripremu ubojstva Stjepana Đurekovića.

Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila zakon o izručivanju između država članica EU. Kako bi zaštitila Perkovića, Hrvatska je pokušala uvesti zakon o zastari krivičnih djela uključujući i teška ubojstva. Njemačka nije odustajala i po drugi put je europskim uhidbenim nalogom zatažila izručenje Perkovića i svih drugih osumnjičenih za sudjelovanje u ubojstvima hrvatskih emigranata.

Hrvatsko tužilaštvo, koje je trebalo izdati nalog za izručenje, ovaj puta je, u suprotnosti sa svojom namjenom, izdalo nalog da ga se ne izruči. Županijski sud u Zagrebu je presudio da je za Perkovićevo djelo nastupila zastara i da ne može biti izručen. Na kraju, pod prijetnjama Njemačke i EU, i suočena s kaznama koje bi Hrvatsku koštale milijune eura, Hrvatska je nevoljko pristala na izručenje i Perković je zajedno s Mustačem izručen Njemačkoj u rujnu 2014.

HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET

Još za života Brune Bušića, HDP je bio zamišljen kao nadideološka organizacija s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države na njenom cjelom povijesnom i etničkom prostoru, koristeći sva primjerena sredstva. Udba je odmah stupila u akciju. Bruno Bušić je ubijen u Parizu 16. 10. 1978. Istragom Bušićeva ubojstva nakon hrvatskog osamostaljenja mnogi prsti su bili upereni prema Josipu Perkoviću ali on je pod zaštitom Gojka Šuška bio nedodirljiv.

HDP je osnovan 1981. inicjativnim skupom u New Yorku i Osnovačkim kongresom i Malmou i Švedskoj. Za predsjednika je izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik, na kojoj je funkciji ostao do HDP-ova uništenja odlukom s vrha hrvatske vlasti (Manolić, Boljkovac, Perković i drugi).

ŠtedulBušićevom idejom o nacionalnom izmirenju, HDP je bio zasnovan kao nadideološki pokret na bazi nacionalnog izmirenja, koji bi uključio sve sekcije hrvatskog naroda, ljevicu i desnicu ili kako je to bilo popularizirano “sinove partizana i sinove ustaša”, ali definitivno ne one koji su okrvavlili ruke. U HDP-ovom programu nacionalnog izmirenja nije bilo mjesta za nosioce jugoslavenske vlasti i njihova izvršna tijela, udbu u KOS.

Vanjskopolitički stav HDP-a je zastupao suradnju sa svim faktorima u svijetu, s istokom i sa zapadom i s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, kako bi se prekinula sluganska pozicija prema zapadu koji je čuvao Jugoslaviju a Hrvate držao u rezervi u nedogled.

HDP je osnovao ogranke po svim kontinentima i još se tih ranih 80-ih godina tajno povezao s ljudima u domovini. Među njima bili su između ostalih i splitski novinari Bože Vukušić i Dragica Dujmović. Kako su neki indikatori pokazali, postojala je opasnost da bi mogli biti otkriveni, pa su 1983. povučeni u emigraciju. Bože je doskora, nakon ubojstva jugoslavenskog agenta Jusufa Tatara osuđen na doživotnu robiju, te je ostao djelovati u HDP-u u onom kapacitetu koji su njegovi zatvorski uvjeti dozvoljavali.

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

U emigraciji, HDP je ostvarivao svoj nadideološki program i uključivao sve koji su zastupali rušenje Jugoslavije i uspostavu samostalne hrvatske države na njenim ruševinama, bez obzira na ideološku ili vjersku denominaciju. Dokaz tome su ogranci “Džemal Bijedić”, “Andrija Hebrang” i drugi. Socijalistička stranka Australije se službeno stavila na stranu uspostave samostalne hrvatske države. HDP je ostvario suradnju s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, uključujući i lijevo orijentirani kosovski poket za samostalnost s podrškom Albanije, s Palestincima, s nekim južnoameričkim pokretima, sa socijal-demokratskim stankama u Europi i dok je Zapad tokom 80-ih godina pratio postepenu dezintegraciju Jugoslavije i pravio planove kako ju sačuvati, emigantski politički faktor je iznenada počeo izmicati njihovoj kontroli.

Nakon osnutka HDP-a na udaru su se našli pripadnici HN Otpora u Americi. Otpor, organizacija kojoj je orignalno pripadao i Zvonko Bušić, cjelokupno je pristupila u HDP. Zvonko se sa svojom skupinom još od 1986. nalazio u zatvoru. Nakon HDP-ovog skupa u Malmou u Švedskoj, odmah po povratku u Ameriku, uhapšeni su dužnosnici HDP-a, Ante Ljubas i Anđelko Jakić zajedno s još 8 članova Otpora u Americi., te Drago Sudar u Kanadi. Ante Ljubas, osuđen na 40 godina, posljednji je hrvatski politički zatvorenik koji je oslobođen iz jednog stranog zatvora. Posljednje sate njegove slobode proveo sam s njim putujući vlakom iz Malmoa do Hamburga, gdje smo se razišli i on odletio zrakoplovom u Ameriku, gdje je po izlasku uhićen.

Pritisak se osjetio u svim zapadnim državama. Moja putovanja na organizacijskom radu bila su otežana. Pretresi, ispitivanja i prijetnje su uslijedili na svim aerodromima, u Australiji, u Sjedinjenim Državama, u Kanadi, u Njemačkoj i Francuskoj.

Vinko-SindicicParalelno sa zapadom, Jugoslavija je splanirala likvidirati predsjednika HDP-a Nikolu Štedula. U organizaciji Josipa Perkovića u Škotsku je poslan njezin najuspješniji i najkrvoločniji ubojica Vinko Sindičić. U brzopletom i užurbano organiziranom atentatu, Nikola Šedul je preživio (jedva) a Vinko Sindičić je uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora, koji je odslužio u Škotskoj. Nakon što je odslužio kaznu, našao je utočište, zaštitu i materijalnu sigurnost u Republici Hrvatskoj.

U isto vrijeme Jugoslavija je pokrenula svoju najveću akciju psihološkog rata. U centru te operacije je bio Božidar Spasić, koji u svojim intervjuima samohvale, govori o uspjehu svog rada ubacivanjem dezinformacija u emigrantske redove. Na mnogim snimkama Spasić lista uvez HDP-ovog glasila “Hrvatski tjednik”.

Kako se situacija u Hrvatskoj zakuhavala, tako je HDP sve više prebacivao svoj rad u Hrvatsku. Po statutu, HDP je imao za cilj istrošiti se u revoluciji i ne tražiti učešća u vlasti.

SUSRET HDP-a I PERKOVIĆA U HRVATSKOJ

Već 1988. HDP je u Hrvatskoj imao solidnu organizaciju i članove među specijalcima, prvim policijskim snagama koje nisu bile pod jugoslavenskom federalnom kontrolom. Među njima je bio i Antonije Lekić.

Predsjednik Tuđman je otišao u Kanadu uspostaviti vezu s emigacijom ali među tima nije bilo ni HDP-a niti bilo koga iz revolucionarne državotvorne sekcije, iz redova onih na koje je Perković organizirao atentate. Među prihvatljive su uključeni kulturaši, folkloraši, tamburaši i nogometaši, ljudi zapadne jalove linije “kulturom, sportom i demokratskim sredstvima do države”, ljudi poput Šuška, Belje, Salaja, Kušana, Mestrovića, i drugih. Ja znam da se braniteljska zajednica ne može složiti s kritikom Šuška, koji kao njihov ratni ministar obrane ostaje nedodirljiv. Ja iz tih obzira nastojim izbjeći njegovu kritiku, ali je jednostavno nemoguće govoriti o tom periodu a da se dagađaji na neki način ne očešu o ključne ljude poput njega, pa ni u ovom opisu pozadine svjedočenja Antonija Lekića na sudu Perkoviću i Mustaču u Muenchenu.

ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku.

Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom speciajalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.

U velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta smo se predstavili Hrvatskoj. Izložili smo svoj državotvorni program, s naglaskom na to da nismo došli boriti se za vlast, nego za državu. HDP nije bio opozicija ni HDZ-u niti bilo kome drugome kome je na umu bila vlast. HDP je međutim bio smetnja i opasnost za udbu, za Perkovića, Mustača, Boljkovca, Manolića, Lončara, Mesića i sve koji su u vrijeme Jugoslavije planirali, odobravali i izvršavali zločine. HDP je predstavljao opasnost za cijelu garnituru udbe i KOS-a kojima je tada na umu bila samo jedna misao: “Kako spasiti glavu nakon onog što su u ime Jugoslavije radili Hrvatskoj i njenom narodu?” Počelo je s planovima kako spasiti glavu a završilo s planovima kako uzeti vlast i vladati državom. Njihova suradnja s KOS-m je nastavljena dok god je bilo ikakve šanse da JNA i četnici dobiju rat. Perković, čovjek koji je trebao udbi otvoriti hrvatska vrata, naišao je na pogodan teren ali je svejedno ostao surađivati s KOS-om, za slučaj da Tuđmanov plan propadne, baš kao što Antonije Lekić svjedoči na suđenju u Muenchenu. Pomirba je bila parola. Trebalo ju je samo izvitoperiti, u nju uključiti one koji su okrvavili ruke, osigurati se od svakog poslijeratnog istraživanja, blokirati lustaciju, omogućiti opću aboliciju i sustavno i rezolutno eliminirati one koji su predstavljali opasnost za vrijeme koje dolazi poslije rata.

Za eliminaciju te opasnosti, za HDP je stvoren stateški plan. Članstvo poslati na frontu. Nikome nije bilo zabranjeno ginuti za Hrvatsku. Vodstvo HDP-a je trebalo pasti pod direktnu i punu kontrolu Josipa Perkovića i njegove službe.

Borci HDP-a su bili raspoređeni u Gospić, gdje su pod komandom generala Norca radili čuda na bojištu. Čuda su bila tim veća jer je od prvog dana počela sabotaža od strane vladajućih udbaša Perkovića, Manolića i Boljkovca. Zaustavili su opskrbu strijeljiva za lički front. Bio sam prisutan kad je Antonije Lekić iz Gospića kombijem stigao u Zagreb, razoružao stražu pred magazinom sa strijeljivom, natrpao kombi i odvezao se za Gospić. Informacije o planovima za operacije koje su trebali u naprijed dostavljati u Zagreb, iz Zagreba su curile do KOS-a i JNA kao kroz sito. Za svaku akciju koja je trebala biti izvršena, nakon što su obaviješteni nadležni u Zagrebu, mjesto planiranog napada bio je pojačano. Umjesto 3 mitraljeska gnijezda koja su zabilježena u izviđanju, sada su našli 6 i tome slično. Domislili su se i u Zagreb slali krive informacije. Za planirani napad na jednu točku, obavještavali su Zagreb da će se izvesti negdje drugdje. Sabotaža je postala toliko velika da je Gospićki front počeo djelovati praktično kao zasebna vojska. Iz Zagreba su vrištali da neće trpiti nezavisnu vojsku. Napravljen je kompromis i u Gospiću je postavljen vojni predstavnik, koji je kao veza sa Zagrebom cijelo vrijeme rata proveo u jednom uredu i potpisivao odobrenja bez ikakva utjecaja na tok operacija. Norcu i drugima koji su se zamjerili udbinoj grupaciji u Zagrebu pala je presuda. Ako prežive rat, osveta će ih stići poslije rata.

Za vodstva HDP-a je odlučeno da ga se stavi pod direktnu kontrolu Josipa Perkovića u Zagrebu. Nitko, ni ja ni Bože Vukušić koji je oslobođenjem iz njemačkog zatvora odmah smješten u HIS, pa ni sam predsjednik Štedul, nitko nije imao drugog izbora. Teško bi bilo i zamisliti situaciju u kojoj Nikola Štedul, žrtva atentata koji je organizirao Josip Perković, sada služi pod njegovom direktnom komandom. Apel kod predsjednika Tuđmana nije naišao na razumijevanje. Njegov odgovor je bio: “Tako mora biti.” Ja sam uvjeren da je tako moralo biti jer je udba htjela držati HDP pod punom kontrolom i likvidirati njegove dužnosnike ako bude ustrebalo.

Nakon nekoliko sastanaka s Perkovićem 1991., pri kojima smo se i Nikola Štedul i ja i Perković osjećali vrlo nezgodno, ja sam zaključio da Perković nema nikakvih ozbiljnih namjera koristiti nas u procesu obrane nego isključivo da nas drži pod punom kontrolom. Mjesec dana kasnije primio sam obavijest i upozorenje da su svi moji dokumenti u Petrinjskoj, gdje su mi trebale biti izdane domovnica, putovnica i oružni list, nestali i da sam potpuno izbrisan iz evidencije, kao da niti ne postojim. Iako sam u glavi kalkulirao sa svim mogućim objašnjenjima za ovaj postupak, moj zaključak je bio da sam namijenjen za likvidaciju. Bez dokumantacije koja mi je bila potrebna za slobodno kretanje, obratio sam se na zagrebački ured ratnog izvjestiteljstva australskih novina “The Australian”. Oni su mi izdali novinarsku propusnicu. Uz pomoć jednog rođaka prebacio sam se do Slovenije.

baresic_0_0_468X10000Uskoro nakon toga, uslijedila su ubojstva. Poginuo je Ante Paradžik. Na isti način kako je likvidiran Paradžik, Perković je Nikolu Štedula poslao na teren a operativcima u Slavoniji naredio da na njegov automobil pucaju bez upozorenja. Srećom kakvu se rijetko ikada može pripisati nekome namijenjenom za likvidaciju, Štedul je preživio i drugi Perkovićev pokušaj likvidacije. Optužba protiv Perkovića stavljena je ad acta kao i sve druge prije i poslije ovog slučaja. Doskora je likvidiran i Miro Barešić, svega 14 dana nakon povratka u Hrvatsku. Na kraju je skovan plan da se likvidira i Lekića, o čemu je on svjedočio pred sudom u Muenchenu (vidi popratni izvještaj sa suđenja).

Po onome što je meni poznato, Bože Vukušić nakon povratka u Hrvatsku nije surađivao s HDP-om a Vice Vukojević nikad nije bio njegov član.

Iz svega ovoga i još brojnih informacija koje ovdje ne navodim, ja ne mogu doći do drugog zaključka nego da je bilo splanirano eliminirati HDP, između ostalog i likvidacijom njegova vodstva. Bili su to planovi kojima se udba odlučila osigurati za vrijeme nakon rata.

Predsjednik HDP-a za sigurno nije dobre volje pristao na suradnju s Perkovićem, nego je odlukom s vrha tako određeno. Pretpostavljam da je predsjednik Tuđman odobravao ovakve udbine postupke jer nije imao drugog izbora. Da nisu imali garancije za svoju sigurnost u ratu i poslije rata, likvidirali bi i njega. Njegovi planovi za pobjedu u ratu uključivali su i njih. Pretpostavljam da je i sam kasnije shvatio da to učešće dolazi uz cijenu. Kad je došlo vrijeme da se Tuđmana ruši i kad je na scenu stupio Stipe Mesić, udba je već bila na sigurnom. Znajući ponešto o načinu na koji djeluju organizacije poput udbe, ja sam siguran da su imali i plan B. Za slučaj da je u bilo kojem periodu počeo predstavljati rizik, bio bi eliminiran i na njegovo mjesto doveden Mesić prije reda.

Ja nikad nisam raspolagao sa svim informacijama niti s većinom informacija iz tog vremena. Na žalost, oni koji o ovome znadu više i možebitno posjeduju i dokazni materijal, izabiru ovaj period prešutjeti. Kako je god netko oslobođen, tako je izabrao zašutiti, i Norac i Gotovina i drugi. O mišljenju i saznanjima Antonja Lekića po prvi puta čujem iz ovdje priloženog izvještaja sa suda u Muenchenu i u spletu kombinacija Perkovićeve obrane o ulozi HDP-a, osjetio sam se ponukan donijeti moje mišljenje o načinu na koju je HDP prihvaćen u Hrvatskoj i neprirodnoj sprezi s Josipom Perkovićem.

Ako netko raspolaže s točnijim podacima i boljim zaključcima povodom ovdje iznešenog, uključujući i seriju izvršenih i pokušanih ubojstava, ostajem otvoren za ispravke i korekturu.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

>>Svjedok Lekić: Perković surađivao s KOS-om i nakon uspostave slobodne Hrvatske, s Mustačem je razgovarao i o ubojstvu Đurekovića

>>S Mirom Brešićem vlakom do Gothenburga (Stockholm – Gothenburg 500 km)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Kako je Udba smjestila šestorki iz Sydneya?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Knjiga "Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six"

Odjednom se cijeli pakao otvorio u ulici Livingstone 9. Dvije su žene u prednjem dijelu kuće začule glasno lupanje na vratima.

Christine je prišla otvoriti ih, Lydia se primaknula vratima svoje sobe s noseći kćer Biserku. Četiri krupna muškarca u civilnoj odjeći, neki, prema Lydijinu sjećanju, s pištoljima u rukama upadaju u kuću. Predvodi ih riđokosi čovjek u svijetlom odijelu. Kasnije će ga upoznati kao detektiva Rogera Rogersona, čija će policijska karijera za nekoliko godina završiti neslavno. Poslije će dvije žene posvjedočiti kako se niti u jednom trenutku ti muškarci nisu predstavili, a da su u rukama doista imali pištolje. Rogerson i ostali policajci to će opovrgnuti. Christine je vikala. Rogerson je napredovao kroz hodnik. Drugi policajac ušao je u Lydijinu sobu, s pištoljem u ruci, pogledao uokolo. Lydia je također počela vikati, rasplakala se i Biserka, piše

Na dnu hodnika Joe Kokotović je vikao: ‘Udba, Udba!’ Bila je to uobičajena kratica za jugoslavensku službu državne sigurnosti, koja je zadužena za osujećivanje planova disidenata unutar i izvan granica zemlje, policiji u tom trenutku ta kratica nije značila ništa. Na tavanu, Mile Nekić i Ilija Kokotović začuli su vikanje i brzo se spustili niz stepenice. Do tada još pet detektiva u civilu ušlo na stražnji ulaz kuće. Mile se sjeća kako se na pola stuba našao licem u lice s Rogersonom koji mu je uperio pištolj u trbuh i rekao mu da se vrati gore. Ilija je dvojicu uspio zaobići, ali je također vraćen gore. Pola sata su Rogerson i ostali detektivi rivali kroz knjige u sobi, uzevši nešto od literature. Mile je na njihov zahtjev otisnuo kopiju dokumenta koji je ostao u fotokopirnom aparatu. Muškarce odvode dolje. Mile je uzeo svojeg sina i s njime sjeo na stepenice. Kroz vrata dnevne sobe mogao je vidjeti Joea Kokotovića, vezanog lisičinama kako sjedi na sofi između dva detektiva. Detektiv Robert Godden zatražio je Milu njegove ključeve pa ga je s ostalim policajcima, među kojima je i detektiv Graham Crothers, odvezao u njegov stan na Eurella Street. Policija je oduzela više materijala na hrvatskom i neke priručnike australske vojske.

– Znaš me, Mile, rekao je Crothers, kasnije će svjedočiti Mile Nekić. Mile odgovara kako nije siguran, ali da ga je možda vidio na demonstracijama.

– Ja sam detektiv Crothers iz specijalnog odjela, željeli bismo ti postaviti nekoliko pitanja, rekao je Crothers.

– Pa pitajte me, odgovorio je Mile.

– Ne, bolje je da odemo u CIB. Bez brige, vratit ćemo se brzo, inzistirao je policajac. U ulici Livingstone, Joe i Ilija sjedili su šokirani i zbunjeni, a žene su i dalje plakale.

Lydia kaže kako je jedan od policajaca govorio maloj Biserki: – Bit ćeš odrasla žena kada se tvoj tata vrati kući. U međuvremenu dok se odvija ova drama u vlažnoj i vreloj noći, iz policijske stanice u Burwoodu dolazi i uniformirana policija koju su pozvali susjedi uznemireni bukom. Zapovjeđeno im je da se vrate. Nešto prije ponoći, ostali detektivi odvode vezanog Joea i Iliju do svojih automobila i posjedaju ih na stražnja sjedala, dok zaplijenjeni materijal stavljaju u prtljažnike. Odvezeni su u Criminal Investigation Branch u gradu, ofucanu uredsku zgradu do Središnjeg prekršajnog suda i Središnje policijske postaje u ulici Liverpool. Kako su odlazili, Lydia je izašla na ulicu i gledala kako vozila nestaju iza ugla. Sjeća se kako su u prtljažnike stavljeni jedino dokumenti. Vratila se u kuću i nazvala lokalnu policiju i rodbinu. Rečeno joj je kako će muškarci izaći pred suca sljedeće jutro.

S drugim članovima obitelji stigla je na Središnji prekršajni sud na početak saslušanja u 10 sati ujutro sljedećeg dana. Trojica ljudi iz ulice Livingstone dopraćeni su u sudnicu zajedno s Josephom Stipićem, 22-godišnjim studentom strojarstva koji je oglašavao njihove demonstracije, te još dvojicom koje su ovlaš poznavali s okupljanja hrvatske zajednice i demonstracija, 19-godišnjeg Vjekoslava Vica Brajkovića i 31-godišnjeg Antona Zvirotića.

Do tada je već na kioscima bilo prvo izdanje Daily Mirrora, jednog od dva sydneyska tabloida, s naslovnicom na kojoj je stajalo: osujećena bombaška zavjera u Sydneyu. Nekoliko paragrafa upućivalo je na priču unutra koja se temeljila na informacijama od neimenovanih policajaca. Hitne policijske racije noć prije u gradiću Lithgowu i Sydneyu spriječile su plan hrvatskih “terorista” da postave četiri bombe u Sydneyju protiv meta koje su uključivale jugoslavenske turističke agencije, prepuno kazalište pa čak i dio gradskog vodovoda kroz koji je tekla voda iz akumulacije brane Warragamba.

– Bomba postavljena pred Hiltom bila bi kao petarda u usporedbi s onima koje su planirali postaviti danas, citiran je navodni detektiv misleći na bombu koja je bila detonirana godinu dana prije ovog događaja u kanti za smeće ispred hotela gdje je trebao početi susret lidera zemalja Commonwealtha. Poginula su dva smetlara i policajac. U kratkom sažetku dokaza predstavljenih sudu, policija je izjavila kako je pronađen eksploziv i odgovarajući detonatori u tri kuće u Sydneyu, u jednoj od tih kuća i pištolj te detonatori u četvrtoj kući. Povezana racija u Lithgowu rezultirala je uhićenjem još tri Australca hrvatskog podrijetla te pronalaženjem još veće količine eksploziva. U ulici Livingstone, stajalo je u policijskom zapisniku, Rogersonova grupa pronašla je dva štapina gelignita, mješavine nitroglicerina i bezdimnog baruta ili nitroceluloze, na stolu u podrumu, zajedno s detonatorima i vodičima. Sve je to stiglo u CIB noć prije s Ilijom i Joeom.

Slučajno naletio na priču

Svi su optuženi izgledali umorno i neuredno nakon noći provedene u sydneyskoj kriminalističkoj policiji i pritvoru u Središnjoj policijskoj postaji. Brajković je izgledao kao da su ga tukli, imao je podljev na oku, masnice po licu, modrocrvenu liniju oko vrata. Šestorica su zadržana u pritvoru, optužena za posjedovanje eksploziva s namjerom izazivanja ozljeda. Na kasnijim saslušanjima, Lydia je čula kako je, prema policiji, njezin muž koji je vrijedni radnik predan obitelji u CIB-u priznao da je s ostalima planirao postavljati bombe po Sydneyu prije zore sljedećeg dana, uključujući kazalište gdje je trebao gostovati plesno-glazbeni ansambl iz Jugoslavije i to pred publikom od 1500 ljudi.

– Moramo nešto učiniti za godine koje je naš narod sluga u vlastitoj zemlji. Uhvatili ste nas, ali stotine će zauzeti naše mjesto – tvrdila je policija da su Joeove riječi. Zavjerenici su namjeravali izvršiti atentate na dva ugledna člana hrvatske zajednice u Sydneyu kao i oteti američki putnički avion na sydneyskom aerodromu kako bi iznudili dva milijuna dolara. Košmar je bio stvaran i postajao još gorim za mladu obitelj kao i cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.

Dio je ovo prvog poglavlja knjige “Reasonable Doubt: Spies, Police and the Croatian Six” australskog istraživačkog novinara Hamisha McDonalda. Australski novinar nije tek netko kome se priča oko uhićenja šestorice australskih Hrvata učinila dovoljno zanimljivom. McDonald iza sebe ima nekoliko knjiga u kojima se bavio Suhartovom Indonezijom gdje je radio kao dopisnik australskih medija, slično kao i u Japanu, Hong Kongu, Kini, Indiji…

Riječ je o čovjeku bogata novinarskog iskustva u svakom slučaju osposobljenog da uroni duboko u kompliciranu temu kao što je to bivša država, njezine tajne službe, njihov odnos prema hrvatskim emigrantima. Na slučaj je naletio, kako to često biva, sasvim slučajno, istražujući nešto sasvim drugo, ubojstvo pet australskih novinara u Istočnom Timoru. Njegov je interes za hrvatsku šestorku urodio velikim člankom u Sydney Morning Heraldu 2012. godine zbog kojega je Vrhovni sud države Novi Južni Wales razmatrao reviziju procesa. No to se nije dogodilo.

Mogućnost uvida u tajne arhive australske obavještajne službe Australian Security Intelligence Organisation ponukalo ga je i da napiše ovu knjigu koja je izašla krajem ožujka, a za koju se hrvatska zajednica u Australiji nada da će ipak, nakon 40 godina, dovesti do revizije procesa nakon što je McDonald u njoj utvrdio niz nepravilnosti u radu policije i australskih službi sigurnosti. Ali i miješanje jugoslavenske službe sigurnosti, onoga što se danas kolokvijalno naziva Udba.

Knjiga je vrlo temeljito napisana, očito prije svega namijenjena australskoj javnosti jer se u njoj McDonald dobrim dijelom bavi poviješću nekadašnje države. Ove je krajeve McDonald i posjetio, obišavši mnoge lokacije, i Jasenovac, te se unatoč nekim netočnostima ili slobodnijim tumačenjima može reći uspio prilično dobro predočiti kompliciranu povijest koja nas nekako odbija otpustiti iz svojih ruku.

Čitajući njegovu knjigu, vidi se zašto je potrebno ozbiljan dio sadržaja potrošiti na povijest, jedan je od razloga promašaja australskog pravosudnog sustava u ovom slučaju i prilično temeljito nerazumijevanje odnosa ljudi koji su stizali u Australiju s prostora bivše Jugoslavije, njih oko 160.000, ponajviše Hrvata. Poslijeratnoj Australiji nije bilo toliko bitno tko si sve dok si obrazovan i – bijel. Eventualni problemi koje bi nekakvi Hrvati ili Srbi donosili sa sobom nisu australskim vlastima bili poznati niti ih previše zanimali. Tako nije bilo kraja čuđenju zašto se navijači dva kluba s pridjevima “Croatia” i “Serbian” tako žestoko tuku! Australcima nije bilo jasno kako svoje razmirice ti emigranti ne mogu ostaviti za sobom. I onda na sve to dolazi nova država Jugoslavija sa svojim utjecajnim liderom Titom i njezine sigurnosne službe.

Na primjeru hrvatske šestorke pokazat će se kako je to za australsku policiju, sigurnosni i pravosudni sustav bio prevelik zalogaj. Slučaj koji je započeo u veljači 1979. godine dugo je glasio kao najveći protuteroristički uspjeh australskog sigurnosnog aparata da bi 40 godina kasnije od istog tog aparata bio prešućivan. Iako je svaki od optuženih osuđen na 15 godina zatvora čemu nisu pomogle ni žalbe. Max Bebic, Vic Brajkovic, Tony Zvirotic, Joe Kokotovic i njegov brat Ilija te Mile Nekic dobar su dio tih kazni i izdržali. Interes je Udbe za Australiju jasan, mahom su novopridošli Hrvati protujugoslavenski nastrojeni, ali i aktivni pa tamo plodno tlo nailaze i ekstremnije hrvatske emigrantske organizacije. Na kraju, u Bugojanskoj skupini čak su devetorica imala australske putovnice što je imalo nimalo povoljan utjecaj na odnose Australije s Titovom Jugoslavijom do kojih je državi-kontinentu bilo stalo.

Bilo je to politički važno jer Australija na taj način dobiva ugled kao država koja može posegnuti iza Željezne zavjese. Ili barem u njezino predvorje. Pogotovo je to bilo važno za novu laburističku vladu Gougha Whitlama. Jugoslavenska se diplomacija pobrinula da slučaj Bugojanske skupine dospije u australsku javnost te tako napravila pritisak na tamošnje sigurnosne službe da počnu istraživati hrvatsku emigraciju. I interna slavljenja ustaške države po nekim hrvatskim klubovima sada postaju vrlo nesimpatične, pa su sada i aktivnosti političkog dijela emigracije stavljene pod povećalo, opisuje autor u knjizi o slučaju. Navodi se i zanimljiv CIA-in izvještaj deklasificiran 2010. godine kako je prisluškivanje dovelo do osujećenja pokušaja da se u Jugoslaviju ubaci 109 obučenih emigranata. To se događa uoči dolaska u Australiju Džemala Bijedića, premijera Jugoslavije. Pojavile su se sumnje kako je na njega planiran atentat snajperom ili eksplozivom. Osiguranje je bilo kao da je došao američki predsjednik, a sasvim je moguće da je takvo bilo jer je vrh australske vlasti znao kako je Bijedić i visokorangirani oficir Udbe.

Klasična obavještajna akcija

Nisu svi u Australiji, međutim, uvjereni da su sve akcije usmjerene protiv jugoslavenskih predstavništava i organizacija djelo isključivo hrvatskih organizacija. Odnosno da veće i ozbiljnije organizacije s takvim namjerama i osposobljenošću uopće postoje. Pogotovo je takvo mišljenje podgrijavalo i saznanje kako je u jugoslavenske poslovne i diplomatske krugove u Australiji uključen i veliki broj agenata sigurnosnih službi Titove države, navodno čak trećina osoblja. Upravo za slučaj hrvatske šestorke Hamish McDonald utvrđuje kako je rezultat djelovanja jugoslavenskog sigurnosnog aparata. Bila je to, po svemu, jedna klasična obavještajna operacija s ciljem difamacije hrvatske zajednice, odnosno njezina označavanja plodnim tlom za terorizam.

Slučaj je zasnovan na iskazu stanovitog Vice Virkeza koji je tog 8. veljače 1979. ušetao u policijsku postaju u Lithgowu te objavio kako je uključen u zavjeru koja je trebala rezultirati fatalnim terorističkim napadima, no da se pokajao i odlučio sve priznati i tako spriječiti akciju. McDonald, međutim, dokazuje kako je australska policija već tog dana znala kako se Virkez zapravo uopće tako ne zove, nego da mu je pravo ime Vitomir Misimović, te je iz sjeverne Bosne. Pa što bi to neki Srbin radio u društvu hrvatske emigracije u doba netom prije smrti lidera države koja je već tada u ozbiljnim problemima? Taj ili je opasniji od Jamesa Bonda ili je jednostavno lud. Ispalo je ovo drugo. Već nakon godine dana u Australiji zaprimljen je u psihijatrijsku bolnicu Callan Park gdje mu je ustanovljena preliminarna dijagnoza paranoidne shizofrenije. Iz Jugoslavije je pobjegao jer je izbjegao služenje vojnog roka. Vrati li se, čeka ga tri godine zatvora. Bio je savršen materijal za Udbu.

McDonald u knjizi navodi kako je pri pretresu njegove kuće kada je privedeni on i Maksim Bebić doista i pronađen eksplozivni materijal. Bebić, međutim, policiji sve vrijeme tvrdi kako ga je s Virkezom ukrao iz obližnjeg skladišta kako bi vadili opale iz jednog nalazišta. Nisu dokazane Virkezove tvrdnje kako grupa raspolaže s ukupno 50 kg eksploziva, bilo je nekoliko kilograma, sasvim sigurno nedovoljno da se obavi ono za što se šestorku optuživalo.

Ono što McDonald dokazuje jest živi kontakt s Udbom u jugoslavenskom konzulatu u Sydneyu kojim je rukovodio generalni konzul Georgi Trajkovski za kojeg je tajna služba ASIO smatrala kako je visoki oficir jugoslavenske tajne službe. Prošle je godine australski novinar dobio uvid u još neke dosjee koji potvrđuju kako je ASIO sve vrijeme znao za Virkezov kontakt s određenim ljudima u konzulatu te da im je čak i potvrđeno kako se radi o ubačenom agentu. Nezgodno bi za Australiju bilo da se u doba suđenja koje je do tada bilo najdulje u australskoj povijesti sve to otkrije pa je sva dokumentacija maknuta i od odvjetnika i od javnosti. Događaju se i zanimljive podudarnosti. Virkez dobiva tek dvije godine zatvora, vraća se natrag u Jugoslaviju gdje i umire u svojem zavičaju u Bosni. Nekoliko dana nakon presude, mijenja se osoblje jugoslavenskog konzulata u Sydneyu pa i sam Trajkovski.

Osim Bebića, nitko od optuženih Hrvata nije potpisao svoje priznanje, ona su u dokaznom materijalu predočena kao zapisi usmenih iskaza. On sam je, navodi se u knjizi priznanje potpisao, tek poslije, pod prisilom. Time je zanimljiviji slučaj glavnog policajca u slučaju, Rogera Rogersona. On je zbog krivotvorenja dokaza završio u zatvoru, provođene su istrage i u CIB-u i u Specijalnom odjelu zbog koruptivnih radnji u istragama koje su, izgleda, bile dio normalne policijske prakse. Ipak, australsko pravosuđe nije odobrilo novi proces. Vidljivo je i zašto.

Priznati kako su šestorica ljudi zatvoreni na temelju iskaza i radnji svjedoka koji je suradnik strane službe, priznanja koja nisu potpisana, dokaza koji su sumnjivi, bilo bi previše za australsku javnost. Jer, ono za što se tvrdilo da je najveći uspjeh u borbi protiv terorizma ispao je najveći uspjeh Udbe koja je postigla daljnju diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji.

Hamish McDonald: Nadam se da će knjiga pokrenuti reviziju procesa

Australskog novinara Hamisha McDonalda uspjeli smo uhvatiti u priličnoj gužvi, no ipak nam je odgovorio na nekoliko pitanja. Pitali smo ga zašto je jugoslavenska služba sigurnosti bila tako zainteresirana za hrvatsku zajednicu u Australiji.

– Udba je ciljala sve etničke dijaspore a ona u Australiji bila je jedna od najvećih. I djeca prvog vala migranata također su bila strastveno motivirana za ideju hrvatske nezavisnosti. Obilježavajući ih kao teroriste, Udba je namjeravala diskreditirati ih u očima australskih vlasti i javnosti, rekao je Hamish McDonald. Drugo je pitanje zašto su australske tajne službe bile zainteresirane za hrvatske emigrante.

– Obavještajne službe željele su pokazati kako dobro motre na desni ‘terorizam’ kao i na uobičajenu komunističku subverzivnu djelatnost. Državna policija radila je svoj posao, hvatala je ljude za koje su joj govorili da su teroristi, objašnjava novinar koji je, dakle, na priču naišao slučajno.

– Došao sam do reference na taj slučaj istražujući jedan sasvim nepovezan slučaj iz 2007. godine.Bilo je očito kako je svjedok koristio status nekažnjivosti što me natjeralo da posumnjam u podbačaj pravde. Počeo sam istraživati i postupno gradio ovu knjigu, govori McDonald o tome kako je uopće došao do slučaja hrvatske šestorke.

– Osoba zbog koje su osuđeni bio je bosanski Srbin ubačen u hrvatske krugove u Australiji koji je onda fabricirao uvjerljiv slučaj. Nije bilo oslobađajućih presuda ili pomilovanja. Svaki od njih dobio je 15 godina. I dalje imaju taj kriminalni dosje zbog kojega su ispitivana i njihova djeca koja se javljaju za posao u državnoj službi, objašnjava. Široki povijesni dio namijenjen je, kaže, ponajprije australskoj publici. Mnogo je sličnih slučajeva čije su presude naknadno preokrenute.

– Bilo je dosta slučajeva podbačaja pravde, uključujući pristranost protiv Aboridžina, primjerice, ali ovo je gotovo jedinstven primjer s političkog gledišta, kaže Hamish McDonald. Jesu li australske vlasti nešto poduzele nakon što je otkrivena prava priroda slučaja.

– Nije bilo oslobađajućih presuda, one i dalje stoje. Nadam se da će ova knjiga uroditi novim zahtjevima za reviziju procesa, završava autor knjige o hrvatskoj šestorki.

Autor:

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Video: selo Buković, 17. Kolovoza 1992. – ‘srpska nejač’ slavi 2 godine ‘balvan revolucije’ uz četničke zastave i borbene pjesme

Objavljeno

na

Objavio

S vremena na vrijeme nije loše prisjetiti se “ugroženih” Srba iz bivše “SAO Krajine” i toga kako su se ponašali u vrijeme petogodišnje okupacije hrvatskog državnog područja, pogotovu uzme li se u obzir činjenica da se to razdoblje hrvatske povijesti od mnogih nastoji prikazati u potpuno iskrivljenom svijetlu, a krivnja srpskih terorista i njihovi masovni zločini relativizirati.

Poslušajmo na trenutak govore njihovih prvaka – i gostiju iz Srbije – u vrijeme obilježavanja druge obljetnice rušenja prvih balvana kod sela Buković (općina Benkovac) i pogledajmo u kakvom se ozračju sve to odvija.

To su oni za koje nam i danas Milorad Pupovac, Dejan Jović, Borislav Milošević i drugi velikosrpski propagandisti i etnobiznismeni iz SDSS-a, SNV-a i srpskih “Novosti” tvrde kako su bili “ugroženi”, “goloruki”, “uplašeni” i “digli su se u obranu svojih prava i golih života”.

Kako kaže jedna poslovica: Ako laže koza, ne laže rog. BILI SU TO ČETNICI I TERORISTI, ZLOČINCI NAJGORE VRSTE, OKO TOGA NEMA NIKAKVE DILEME.

Pogledajte dragi čitatelji koja je to razina mržnje, kakav se vokabular koristi, koje insignije nose i koje zastave “ugroženi” Srbi ističu (usred međunarodno priznate Republike Hrvatske – punopravne članice UN-a!), što pjevaju, kako se ponašaju i što govore njihovi politički prvaci, vojni zapovjednici i gosti iz Srbije – te kako je to oduševljeno dočekano od mase koja je nazočna skupu.

Slavlje je održano uz četničke zastave, himnu Srbije i borbene pjesme u Bukoviću, 17.8.1992. pred tisućama “krajišnika”, a zapaljive huškačke govore održali su Gligorije Rnjak (koji je goste pozdravio u ime sela Buković kao predsjednik Mjesne zajednice), Zdravko Zečević (predsjednik “vlade” tzv. SAO Krajine), Goran Opačić Klempo (zapovjednik voda 180 oklopne brigade “SVK”, potom zapovjednik  Specijalne jedinice “MUP Krajine” koji je prema svjedočenjima mnogih sudjelovao u zločinima nad Hrvatima u okolici Zadra, pa i u Škabrnji) i gost iz Srbije, Željko Ražnatović Arkan (ratni zločinac i zapovjednik paravojnih formacija SDB-a Srbije, “Srpske dobrovoljačke garde” i “Tigrova”).

Posebno obratite pozornost na to što govore o Hrvatima i Hrvatskoj. To su “naši sugrađani” od kojih mnogi tvrde kako su i danas “ugroženi”, a poneki, poput četničkog ekstremista Gligorija Rnjaka i sudjeluju u vlasti u današnjoj “ustaškoj” državi Republici Hrvatskoj protiv koje su se borili svim raspoloživim sredstvima i za to primaju pozamašnu svotu “ustaških” kuna svakog mjeseca. Spomenutoga su, naime, njegovi sunarodnjaci poslije rata izabrali za vijećnika Gradskog vijeća Benkovac, u kojemu je on bez trunke srama uskoro počeo prozivati pojedine Hrvate za “netoleranciju” i “diskriminaciju Srba”, dok je gradonačelnika Benkovca Branka Kutiju optužio za “sustavnu diskriminaciju pripadnika srpske nacionalne manjine na području Benkovca” i pri tomu (u materijalu na 70 kucanih stranica) ustvrdio da je Kutija “rasist, nečovjek, veliki lažov i više nego kriminalac, duhovni i moralni bogalj”.

(Vidi: https://www.zadarskilist.hr/clanci/14032012/rnjak-na-70-stranica-optuzio-kutiju-za-diskriminaciju-srba)

Rnjak je svoju borbu za “krajinu” nastavio i u slobodnoj i suverenoj Republici Hrvatskoj, kao i mnogi drugi – uz nažalost, nepojmljivu popustljivost hrvatskih vlasti koja se graniči s mazohizmom.

Ovdje je svaki komentar suvišan i takvo što moguće je samo kod nas.

Kako ne bi bilo zabune, materijal potječe iz arhiva samih terorista – video kazete koje je naša vojska i policija pronašla u njihovim jazbinama nakon oslobađanja okupiranih područja u kolovozu 1995.

Govori Rnjaka, Opačića, Zečevića:  https://www.youtube.com/watch?v=w8VtrFKkchg

Govor srpskog “narodnog junaka” Željka Ražnatovića Arkana na istom skupu: https://www.youtube.com/watch?v=2WNgQwHnE_k

NIKAD NE ZABORAVITI – DA NAM SE NE BI PONOVILO!!!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari