Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dinko Dedić: Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

Objavljeno

na

Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

[ad id=”68099″]

Na suđenju Perkoviću i Mustaču u Muenchenu, kao svjedok optužbe se pojavio Antonije Lekić, ratni načelnik Odjela za tajnu pratnju Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske i član domovinskog Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP).

Kao podnosioc kaznene prijave protiv Perkovića Vojnom državnom odvjetništvu 1994., Lekić je na sudu iznio podatke o evidenciji prikupljenoj u istrazi povodom Perkovićeve kriminalne aktivnosti nakon 1991.

U Lekićevom izlaganju pred sudom, često se spominje HDP, dijelom i radi tvrdnje Nobila i Perkovićeve obrane da su KOS i HDP zajednički montirali proces protiv Perkovića, uključujući i tvrdnju da su Bože Vukušić i Vice Vukojević također bili djelatnici HDP-a.

U svojoj argumentaciji Lekić je ustvrdio da je Perković surađivao s KOS-om do proglašenja nezavisnosti ali i nakon HDZ-ove pobjede na izborima i nakon proglašeja samostalnosti, tako da je šef KOS-a preko Perkovića odlučivao o tome kome u redovima hrvatske policije treba dati otkaz.

Da bi bilo jasno na koji način je došlo do toga da se o Perkoviću i HDP-u govori u istom kontekstu, treba znati nešto o Josipu Perkoviću i o HDP-u, piše Dinko Dedić/Kamenjar.com

JOSIP PERKOVIĆ

Svoju udbašku karijeru je započeo u lokanom udbinom odsjeku u Osijeku. U Zagreb je prebačen 1979. i stavljen na čelo odsjeka za hrvatsku emigaciju. Iduća Perkovićeva promocija bila je na funkciju zamjenika ministra unutrašnjih poslova SRH, a 1986. na poziciju šefa kompletne hrvatske sekcije udbe (SDS).

udba josip perkovićVršeći te funkcije, bio je u poziciji organizirati ubojstva hrvatskih političkih emiganata. Njegovim dolaskom na čelo ovog odsjeka, broj atentata je višestruko povećan. Hrvatska nikad nije provela istragu o njegovu učešću u ovim atentatima ali je procesom Vinku Sindičiću, atentatoru na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula u Škotskoj, postalo očito da je Perković stajao iza tog atentata. Trenuto je u Muenchenu u toku postupak da se dokaže Perkovićevo učešće u atentatu na Stjepana Đurekovića.

Nakon 1990. i višestranačkih izbora u Hrvatskoj, Perković je jednostavno nastavio svoju karijeru, sada u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Godine 1991. je na zahtjev Gojka Šuška, prebačen u njegovo Ministarstvo obrane. Do tada je Šušak bio Ministar za emigraciju u kabinetu Franje Gregurića.

Preković je naglo smijenjen s dužnosti nakon što je na HRT prikazan film o ubojstvu Brune Bušića, u kojemu je bilo iznešeno da je Perković impliciran. Kratko potom, Ministar obrane Gojko Šušak ga je rehabilitirao i imenovao za svog savjetnika u ministarstvu. Nakon rata, 1996. Perković je prebačen u novoformiranu hrvatsku obavještajnu službu HIS, gdje je ostao do umirovljenja 1998.

Za Perkovićem je 2009. raspisana međunarodna tjeralica, nakon što se u procesu udbinom agentu u Njemačkoj, Krunoslavu Pratesu, ispostavilo da je Perković bio aktivno uključen u pripremu ubojstva Stjepana Đurekovića.

Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila zakon o izručivanju između država članica EU. Kako bi zaštitila Perkovića, Hrvatska je pokušala uvesti zakon o zastari krivičnih djela uključujući i teška ubojstva. Njemačka nije odustajala i po drugi put je europskim uhidbenim nalogom zatažila izručenje Perkovića i svih drugih osumnjičenih za sudjelovanje u ubojstvima hrvatskih emigranata.

Hrvatsko tužilaštvo, koje je trebalo izdati nalog za izručenje, ovaj puta je, u suprotnosti sa svojom namjenom, izdalo nalog da ga se ne izruči. Županijski sud u Zagrebu je presudio da je za Perkovićevo djelo nastupila zastara i da ne može biti izručen. Na kraju, pod prijetnjama Njemačke i EU, i suočena s kaznama koje bi Hrvatsku koštale milijune eura, Hrvatska je nevoljko pristala na izručenje i Perković je zajedno s Mustačem izručen Njemačkoj u rujnu 2014.

HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET

Još za života Brune Bušića, HDP je bio zamišljen kao nadideološka organizacija s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države na njenom cjelom povijesnom i etničkom prostoru, koristeći sva primjerena sredstva. Udba je odmah stupila u akciju. Bruno Bušić je ubijen u Parizu 16. 10. 1978. Istragom Bušićeva ubojstva nakon hrvatskog osamostaljenja mnogi prsti su bili upereni prema Josipu Perkoviću ali on je pod zaštitom Gojka Šuška bio nedodirljiv.

HDP je osnovan 1981. inicjativnim skupom u New Yorku i Osnovačkim kongresom i Malmou i Švedskoj. Za predsjednika je izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik, na kojoj je funkciji ostao do HDP-ova uništenja odlukom s vrha hrvatske vlasti (Manolić, Boljkovac, Perković i drugi).

ŠtedulBušićevom idejom o nacionalnom izmirenju, HDP je bio zasnovan kao nadideološki pokret na bazi nacionalnog izmirenja, koji bi uključio sve sekcije hrvatskog naroda, ljevicu i desnicu ili kako je to bilo popularizirano “sinove partizana i sinove ustaša”, ali definitivno ne one koji su okrvavlili ruke. U HDP-ovom programu nacionalnog izmirenja nije bilo mjesta za nosioce jugoslavenske vlasti i njihova izvršna tijela, udbu u KOS.

Vanjskopolitički stav HDP-a je zastupao suradnju sa svim faktorima u svijetu, s istokom i sa zapadom i s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, kako bi se prekinula sluganska pozicija prema zapadu koji je čuvao Jugoslaviju a Hrvate držao u rezervi u nedogled.

HDP je osnovao ogranke po svim kontinentima i još se tih ranih 80-ih godina tajno povezao s ljudima u domovini. Među njima bili su između ostalih i splitski novinari Bože Vukušić i Dragica Dujmović. Kako su neki indikatori pokazali, postojala je opasnost da bi mogli biti otkriveni, pa su 1983. povučeni u emigraciju. Bože je doskora, nakon ubojstva jugoslavenskog agenta Jusufa Tatara osuđen na doživotnu robiju, te je ostao djelovati u HDP-u u onom kapacitetu koji su njegovi zatvorski uvjeti dozvoljavali.

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

U emigraciji, HDP je ostvarivao svoj nadideološki program i uključivao sve koji su zastupali rušenje Jugoslavije i uspostavu samostalne hrvatske države na njenim ruševinama, bez obzira na ideološku ili vjersku denominaciju. Dokaz tome su ogranci “Džemal Bijedić”, “Andrija Hebrang” i drugi. Socijalistička stranka Australije se službeno stavila na stranu uspostave samostalne hrvatske države. HDP je ostvario suradnju s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, uključujući i lijevo orijentirani kosovski poket za samostalnost s podrškom Albanije, s Palestincima, s nekim južnoameričkim pokretima, sa socijal-demokratskim stankama u Europi i dok je Zapad tokom 80-ih godina pratio postepenu dezintegraciju Jugoslavije i pravio planove kako ju sačuvati, emigantski politički faktor je iznenada počeo izmicati njihovoj kontroli.

Nakon osnutka HDP-a na udaru su se našli pripadnici HN Otpora u Americi. Otpor, organizacija kojoj je orignalno pripadao i Zvonko Bušić, cjelokupno je pristupila u HDP. Zvonko se sa svojom skupinom još od 1986. nalazio u zatvoru. Nakon HDP-ovog skupa u Malmou u Švedskoj, odmah po povratku u Ameriku, uhapšeni su dužnosnici HDP-a, Ante Ljubas i Anđelko Jakić zajedno s još 8 članova Otpora u Americi., te Drago Sudar u Kanadi. Ante Ljubas, osuđen na 40 godina, posljednji je hrvatski politički zatvorenik koji je oslobođen iz jednog stranog zatvora. Posljednje sate njegove slobode proveo sam s njim putujući vlakom iz Malmoa do Hamburga, gdje smo se razišli i on odletio zrakoplovom u Ameriku, gdje je po izlasku uhićen.

Pritisak se osjetio u svim zapadnim državama. Moja putovanja na organizacijskom radu bila su otežana. Pretresi, ispitivanja i prijetnje su uslijedili na svim aerodromima, u Australiji, u Sjedinjenim Državama, u Kanadi, u Njemačkoj i Francuskoj.

Vinko-SindicicParalelno sa zapadom, Jugoslavija je splanirala likvidirati predsjednika HDP-a Nikolu Štedula. U organizaciji Josipa Perkovića u Škotsku je poslan njezin najuspješniji i najkrvoločniji ubojica Vinko Sindičić. U brzopletom i užurbano organiziranom atentatu, Nikola Šedul je preživio (jedva) a Vinko Sindičić je uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora, koji je odslužio u Škotskoj. Nakon što je odslužio kaznu, našao je utočište, zaštitu i materijalnu sigurnost u Republici Hrvatskoj.

U isto vrijeme Jugoslavija je pokrenula svoju najveću akciju psihološkog rata. U centru te operacije je bio Božidar Spasić, koji u svojim intervjuima samohvale, govori o uspjehu svog rada ubacivanjem dezinformacija u emigrantske redove. Na mnogim snimkama Spasić lista uvez HDP-ovog glasila “Hrvatski tjednik”.

Kako se situacija u Hrvatskoj zakuhavala, tako je HDP sve više prebacivao svoj rad u Hrvatsku. Po statutu, HDP je imao za cilj istrošiti se u revoluciji i ne tražiti učešća u vlasti.

SUSRET HDP-a I PERKOVIĆA U HRVATSKOJ

Već 1988. HDP je u Hrvatskoj imao solidnu organizaciju i članove među specijalcima, prvim policijskim snagama koje nisu bile pod jugoslavenskom federalnom kontrolom. Među njima je bio i Antonije Lekić.

Predsjednik Tuđman je otišao u Kanadu uspostaviti vezu s emigacijom ali među tima nije bilo ni HDP-a niti bilo koga iz revolucionarne državotvorne sekcije, iz redova onih na koje je Perković organizirao atentate. Među prihvatljive su uključeni kulturaši, folkloraši, tamburaši i nogometaši, ljudi zapadne jalove linije “kulturom, sportom i demokratskim sredstvima do države”, ljudi poput Šuška, Belje, Salaja, Kušana, Mestrovića, i drugih. Ja znam da se braniteljska zajednica ne može složiti s kritikom Šuška, koji kao njihov ratni ministar obrane ostaje nedodirljiv. Ja iz tih obzira nastojim izbjeći njegovu kritiku, ali je jednostavno nemoguće govoriti o tom periodu a da se dagađaji na neki način ne očešu o ključne ljude poput njega, pa ni u ovom opisu pozadine svjedočenja Antonija Lekića na sudu Perkoviću i Mustaču u Muenchenu.

ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku.

Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom speciajalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.

U velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta smo se predstavili Hrvatskoj. Izložili smo svoj državotvorni program, s naglaskom na to da nismo došli boriti se za vlast, nego za državu. HDP nije bio opozicija ni HDZ-u niti bilo kome drugome kome je na umu bila vlast. HDP je međutim bio smetnja i opasnost za udbu, za Perkovića, Mustača, Boljkovca, Manolića, Lončara, Mesića i sve koji su u vrijeme Jugoslavije planirali, odobravali i izvršavali zločine. HDP je predstavljao opasnost za cijelu garnituru udbe i KOS-a kojima je tada na umu bila samo jedna misao: “Kako spasiti glavu nakon onog što su u ime Jugoslavije radili Hrvatskoj i njenom narodu?” Počelo je s planovima kako spasiti glavu a završilo s planovima kako uzeti vlast i vladati državom. Njihova suradnja s KOS-m je nastavljena dok god je bilo ikakve šanse da JNA i četnici dobiju rat. Perković, čovjek koji je trebao udbi otvoriti hrvatska vrata, naišao je na pogodan teren ali je svejedno ostao surađivati s KOS-om, za slučaj da Tuđmanov plan propadne, baš kao što Antonije Lekić svjedoči na suđenju u Muenchenu. Pomirba je bila parola. Trebalo ju je samo izvitoperiti, u nju uključiti one koji su okrvavili ruke, osigurati se od svakog poslijeratnog istraživanja, blokirati lustaciju, omogućiti opću aboliciju i sustavno i rezolutno eliminirati one koji su predstavljali opasnost za vrijeme koje dolazi poslije rata.

Za eliminaciju te opasnosti, za HDP je stvoren stateški plan. Članstvo poslati na frontu. Nikome nije bilo zabranjeno ginuti za Hrvatsku. Vodstvo HDP-a je trebalo pasti pod direktnu i punu kontrolu Josipa Perkovića i njegove službe.

Borci HDP-a su bili raspoređeni u Gospić, gdje su pod komandom generala Norca radili čuda na bojištu. Čuda su bila tim veća jer je od prvog dana počela sabotaža od strane vladajućih udbaša Perkovića, Manolića i Boljkovca. Zaustavili su opskrbu strijeljiva za lički front. Bio sam prisutan kad je Antonije Lekić iz Gospića kombijem stigao u Zagreb, razoružao stražu pred magazinom sa strijeljivom, natrpao kombi i odvezao se za Gospić. Informacije o planovima za operacije koje su trebali u naprijed dostavljati u Zagreb, iz Zagreba su curile do KOS-a i JNA kao kroz sito. Za svaku akciju koja je trebala biti izvršena, nakon što su obaviješteni nadležni u Zagrebu, mjesto planiranog napada bio je pojačano. Umjesto 3 mitraljeska gnijezda koja su zabilježena u izviđanju, sada su našli 6 i tome slično. Domislili su se i u Zagreb slali krive informacije. Za planirani napad na jednu točku, obavještavali su Zagreb da će se izvesti negdje drugdje. Sabotaža je postala toliko velika da je Gospićki front počeo djelovati praktično kao zasebna vojska. Iz Zagreba su vrištali da neće trpiti nezavisnu vojsku. Napravljen je kompromis i u Gospiću je postavljen vojni predstavnik, koji je kao veza sa Zagrebom cijelo vrijeme rata proveo u jednom uredu i potpisivao odobrenja bez ikakva utjecaja na tok operacija. Norcu i drugima koji su se zamjerili udbinoj grupaciji u Zagrebu pala je presuda. Ako prežive rat, osveta će ih stići poslije rata.

Za vodstva HDP-a je odlučeno da ga se stavi pod direktnu kontrolu Josipa Perkovića u Zagrebu. Nitko, ni ja ni Bože Vukušić koji je oslobođenjem iz njemačkog zatvora odmah smješten u HIS, pa ni sam predsjednik Štedul, nitko nije imao drugog izbora. Teško bi bilo i zamisliti situaciju u kojoj Nikola Štedul, žrtva atentata koji je organizirao Josip Perković, sada služi pod njegovom direktnom komandom. Apel kod predsjednika Tuđmana nije naišao na razumijevanje. Njegov odgovor je bio: “Tako mora biti.” Ja sam uvjeren da je tako moralo biti jer je udba htjela držati HDP pod punom kontrolom i likvidirati njegove dužnosnike ako bude ustrebalo.

Nakon nekoliko sastanaka s Perkovićem 1991., pri kojima smo se i Nikola Štedul i ja i Perković osjećali vrlo nezgodno, ja sam zaključio da Perković nema nikakvih ozbiljnih namjera koristiti nas u procesu obrane nego isključivo da nas drži pod punom kontrolom. Mjesec dana kasnije primio sam obavijest i upozorenje da su svi moji dokumenti u Petrinjskoj, gdje su mi trebale biti izdane domovnica, putovnica i oružni list, nestali i da sam potpuno izbrisan iz evidencije, kao da niti ne postojim. Iako sam u glavi kalkulirao sa svim mogućim objašnjenjima za ovaj postupak, moj zaključak je bio da sam namijenjen za likvidaciju. Bez dokumantacije koja mi je bila potrebna za slobodno kretanje, obratio sam se na zagrebački ured ratnog izvjestiteljstva australskih novina “The Australian”. Oni su mi izdali novinarsku propusnicu. Uz pomoć jednog rođaka prebacio sam se do Slovenije.

baresic_0_0_468X10000Uskoro nakon toga, uslijedila su ubojstva. Poginuo je Ante Paradžik. Na isti način kako je likvidiran Paradžik, Perković je Nikolu Štedula poslao na teren a operativcima u Slavoniji naredio da na njegov automobil pucaju bez upozorenja. Srećom kakvu se rijetko ikada može pripisati nekome namijenjenom za likvidaciju, Štedul je preživio i drugi Perkovićev pokušaj likvidacije. Optužba protiv Perkovića stavljena je ad acta kao i sve druge prije i poslije ovog slučaja. Doskora je likvidiran i Miro Barešić, svega 14 dana nakon povratka u Hrvatsku. Na kraju je skovan plan da se likvidira i Lekića, o čemu je on svjedočio pred sudom u Muenchenu (vidi popratni izvještaj sa suđenja).

Po onome što je meni poznato, Bože Vukušić nakon povratka u Hrvatsku nije surađivao s HDP-om a Vice Vukojević nikad nije bio njegov član.

Iz svega ovoga i još brojnih informacija koje ovdje ne navodim, ja ne mogu doći do drugog zaključka nego da je bilo splanirano eliminirati HDP, između ostalog i likvidacijom njegova vodstva. Bili su to planovi kojima se udba odlučila osigurati za vrijeme nakon rata.

Predsjednik HDP-a za sigurno nije dobre volje pristao na suradnju s Perkovićem, nego je odlukom s vrha tako određeno. Pretpostavljam da je predsjednik Tuđman odobravao ovakve udbine postupke jer nije imao drugog izbora. Da nisu imali garancije za svoju sigurnost u ratu i poslije rata, likvidirali bi i njega. Njegovi planovi za pobjedu u ratu uključivali su i njih. Pretpostavljam da je i sam kasnije shvatio da to učešće dolazi uz cijenu. Kad je došlo vrijeme da se Tuđmana ruši i kad je na scenu stupio Stipe Mesić, udba je već bila na sigurnom. Znajući ponešto o načinu na koji djeluju organizacije poput udbe, ja sam siguran da su imali i plan B. Za slučaj da je u bilo kojem periodu počeo predstavljati rizik, bio bi eliminiran i na njegovo mjesto doveden Mesić prije reda.

Ja nikad nisam raspolagao sa svim informacijama niti s većinom informacija iz tog vremena. Na žalost, oni koji o ovome znadu više i možebitno posjeduju i dokazni materijal, izabiru ovaj period prešutjeti. Kako je god netko oslobođen, tako je izabrao zašutiti, i Norac i Gotovina i drugi. O mišljenju i saznanjima Antonja Lekića po prvi puta čujem iz ovdje priloženog izvještaja sa suda u Muenchenu i u spletu kombinacija Perkovićeve obrane o ulozi HDP-a, osjetio sam se ponukan donijeti moje mišljenje o načinu na koju je HDP prihvaćen u Hrvatskoj i neprirodnoj sprezi s Josipom Perkovićem.

Ako netko raspolaže s točnijim podacima i boljim zaključcima povodom ovdje iznešenog, uključujući i seriju izvršenih i pokušanih ubojstava, ostajem otvoren za ispravke i korekturu.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

>>Svjedok Lekić: Perković surađivao s KOS-om i nakon uspostave slobodne Hrvatske, s Mustačem je razgovarao i o ubojstvu Đurekovića

>>S Mirom Brešićem vlakom do Gothenburga (Stockholm – Gothenburg 500 km)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari