Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dinko Dedić: Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

Objavljeno

na

Povodom svjedočenja Antonija Lekića na sudu u Muenchenu i pokušaja Perkovićeve obrane HDP-u pripisati “montiranje” ovog sudskog procesa

[ad id=”68099″]

Na suđenju Perkoviću i Mustaču u Muenchenu, kao svjedok optužbe se pojavio Antonije Lekić, ratni načelnik Odjela za tajnu pratnju Sigurnosno-informativne službe Hrvatske vojske i član domovinskog Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP).

Kao podnosioc kaznene prijave protiv Perkovića Vojnom državnom odvjetništvu 1994., Lekić je na sudu iznio podatke o evidenciji prikupljenoj u istrazi povodom Perkovićeve kriminalne aktivnosti nakon 1991.

U Lekićevom izlaganju pred sudom, često se spominje HDP, dijelom i radi tvrdnje Nobila i Perkovićeve obrane da su KOS i HDP zajednički montirali proces protiv Perkovića, uključujući i tvrdnju da su Bože Vukušić i Vice Vukojević također bili djelatnici HDP-a.

U svojoj argumentaciji Lekić je ustvrdio da je Perković surađivao s KOS-om do proglašenja nezavisnosti ali i nakon HDZ-ove pobjede na izborima i nakon proglašeja samostalnosti, tako da je šef KOS-a preko Perkovića odlučivao o tome kome u redovima hrvatske policije treba dati otkaz.

Da bi bilo jasno na koji način je došlo do toga da se o Perkoviću i HDP-u govori u istom kontekstu, treba znati nešto o Josipu Perkoviću i o HDP-u, piše Dinko Dedić/Kamenjar.com

JOSIP PERKOVIĆ

Svoju udbašku karijeru je započeo u lokanom udbinom odsjeku u Osijeku. U Zagreb je prebačen 1979. i stavljen na čelo odsjeka za hrvatsku emigaciju. Iduća Perkovićeva promocija bila je na funkciju zamjenika ministra unutrašnjih poslova SRH, a 1986. na poziciju šefa kompletne hrvatske sekcije udbe (SDS).

udba josip perkovićVršeći te funkcije, bio je u poziciji organizirati ubojstva hrvatskih političkih emiganata. Njegovim dolaskom na čelo ovog odsjeka, broj atentata je višestruko povećan. Hrvatska nikad nije provela istragu o njegovu učešću u ovim atentatima ali je procesom Vinku Sindičiću, atentatoru na predsjednika HDP-a Nikolu Štedula u Škotskoj, postalo očito da je Perković stajao iza tog atentata. Trenuto je u Muenchenu u toku postupak da se dokaže Perkovićevo učešće u atentatu na Stjepana Đurekovića.

Nakon 1990. i višestranačkih izbora u Hrvatskoj, Perković je jednostavno nastavio svoju karijeru, sada u hrvatskom Ministarstvu unutrašnjih poslova. Godine 1991. je na zahtjev Gojka Šuška, prebačen u njegovo Ministarstvo obrane. Do tada je Šušak bio Ministar za emigraciju u kabinetu Franje Gregurića.

Preković je naglo smijenjen s dužnosti nakon što je na HRT prikazan film o ubojstvu Brune Bušića, u kojemu je bilo iznešeno da je Perković impliciran. Kratko potom, Ministar obrane Gojko Šušak ga je rehabilitirao i imenovao za svog savjetnika u ministarstvu. Nakon rata, 1996. Perković je prebačen u novoformiranu hrvatsku obavještajnu službu HIS, gdje je ostao do umirovljenja 1998.

Za Perkovićem je 2009. raspisana međunarodna tjeralica, nakon što se u procesu udbinom agentu u Njemačkoj, Krunoslavu Pratesu, ispostavilo da je Perković bio aktivno uključen u pripremu ubojstva Stjepana Đurekovića.

Hrvatska je ulaskom u EU prihvatila zakon o izručivanju između država članica EU. Kako bi zaštitila Perkovića, Hrvatska je pokušala uvesti zakon o zastari krivičnih djela uključujući i teška ubojstva. Njemačka nije odustajala i po drugi put je europskim uhidbenim nalogom zatažila izručenje Perkovića i svih drugih osumnjičenih za sudjelovanje u ubojstvima hrvatskih emigranata.

Hrvatsko tužilaštvo, koje je trebalo izdati nalog za izručenje, ovaj puta je, u suprotnosti sa svojom namjenom, izdalo nalog da ga se ne izruči. Županijski sud u Zagrebu je presudio da je za Perkovićevo djelo nastupila zastara i da ne može biti izručen. Na kraju, pod prijetnjama Njemačke i EU, i suočena s kaznama koje bi Hrvatsku koštale milijune eura, Hrvatska je nevoljko pristala na izručenje i Perković je zajedno s Mustačem izručen Njemačkoj u rujnu 2014.

HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET

Još za života Brune Bušića, HDP je bio zamišljen kao nadideološka organizacija s ciljem rušenja Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države na njenom cjelom povijesnom i etničkom prostoru, koristeći sva primjerena sredstva. Udba je odmah stupila u akciju. Bruno Bušić je ubijen u Parizu 16. 10. 1978. Istragom Bušićeva ubojstva nakon hrvatskog osamostaljenja mnogi prsti su bili upereni prema Josipu Perkoviću ali on je pod zaštitom Gojka Šuška bio nedodirljiv.

HDP je osnovan 1981. inicjativnim skupom u New Yorku i Osnovačkim kongresom i Malmou i Švedskoj. Za predsjednika je izabran Nikola Štedul, tada pod konspirativnim imenom Tomislav Kvaternik, na kojoj je funkciji ostao do HDP-ova uništenja odlukom s vrha hrvatske vlasti (Manolić, Boljkovac, Perković i drugi).

ŠtedulBušićevom idejom o nacionalnom izmirenju, HDP je bio zasnovan kao nadideološki pokret na bazi nacionalnog izmirenja, koji bi uključio sve sekcije hrvatskog naroda, ljevicu i desnicu ili kako je to bilo popularizirano “sinove partizana i sinove ustaša”, ali definitivno ne one koji su okrvavlili ruke. U HDP-ovom programu nacionalnog izmirenja nije bilo mjesta za nosioce jugoslavenske vlasti i njihova izvršna tijela, udbu u KOS.

Vanjskopolitički stav HDP-a je zastupao suradnju sa svim faktorima u svijetu, s istokom i sa zapadom i s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, kako bi se prekinula sluganska pozicija prema zapadu koji je čuvao Jugoslaviju a Hrvate držao u rezervi u nedogled.

HDP je osnovao ogranke po svim kontinentima i još se tih ranih 80-ih godina tajno povezao s ljudima u domovini. Među njima bili su između ostalih i splitski novinari Bože Vukušić i Dragica Dujmović. Kako su neki indikatori pokazali, postojala je opasnost da bi mogli biti otkriveni, pa su 1983. povučeni u emigraciju. Bože je doskora, nakon ubojstva jugoslavenskog agenta Jusufa Tatara osuđen na doživotnu robiju, te je ostao djelovati u HDP-u u onom kapacitetu koji su njegovi zatvorski uvjeti dozvoljavali.

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

Grupna fotografija s Kongresa HDP-a u Malmo-u, Švedska

U emigraciji, HDP je ostvarivao svoj nadideološki program i uključivao sve koji su zastupali rušenje Jugoslavije i uspostavu samostalne hrvatske države na njenim ruševinama, bez obzira na ideološku ili vjersku denominaciju. Dokaz tome su ogranci “Džemal Bijedić”, “Andrija Hebrang” i drugi. Socijalistička stranka Australije se službeno stavila na stranu uspostave samostalne hrvatske države. HDP je ostvario suradnju s drugim oslobodilačkim pokretima u svijetu, uključujući i lijevo orijentirani kosovski poket za samostalnost s podrškom Albanije, s Palestincima, s nekim južnoameričkim pokretima, sa socijal-demokratskim stankama u Europi i dok je Zapad tokom 80-ih godina pratio postepenu dezintegraciju Jugoslavije i pravio planove kako ju sačuvati, emigantski politički faktor je iznenada počeo izmicati njihovoj kontroli.

Nakon osnutka HDP-a na udaru su se našli pripadnici HN Otpora u Americi. Otpor, organizacija kojoj je orignalno pripadao i Zvonko Bušić, cjelokupno je pristupila u HDP. Zvonko se sa svojom skupinom još od 1986. nalazio u zatvoru. Nakon HDP-ovog skupa u Malmou u Švedskoj, odmah po povratku u Ameriku, uhapšeni su dužnosnici HDP-a, Ante Ljubas i Anđelko Jakić zajedno s još 8 članova Otpora u Americi., te Drago Sudar u Kanadi. Ante Ljubas, osuđen na 40 godina, posljednji je hrvatski politički zatvorenik koji je oslobođen iz jednog stranog zatvora. Posljednje sate njegove slobode proveo sam s njim putujući vlakom iz Malmoa do Hamburga, gdje smo se razišli i on odletio zrakoplovom u Ameriku, gdje je po izlasku uhićen.

Pritisak se osjetio u svim zapadnim državama. Moja putovanja na organizacijskom radu bila su otežana. Pretresi, ispitivanja i prijetnje su uslijedili na svim aerodromima, u Australiji, u Sjedinjenim Državama, u Kanadi, u Njemačkoj i Francuskoj.

Vinko-SindicicParalelno sa zapadom, Jugoslavija je splanirala likvidirati predsjednika HDP-a Nikolu Štedula. U organizaciji Josipa Perkovića u Škotsku je poslan njezin najuspješniji i najkrvoločniji ubojica Vinko Sindičić. U brzopletom i užurbano organiziranom atentatu, Nikola Šedul je preživio (jedva) a Vinko Sindičić je uhapšen i osuđen na 15 godina zatvora, koji je odslužio u Škotskoj. Nakon što je odslužio kaznu, našao je utočište, zaštitu i materijalnu sigurnost u Republici Hrvatskoj.

U isto vrijeme Jugoslavija je pokrenula svoju najveću akciju psihološkog rata. U centru te operacije je bio Božidar Spasić, koji u svojim intervjuima samohvale, govori o uspjehu svog rada ubacivanjem dezinformacija u emigrantske redove. Na mnogim snimkama Spasić lista uvez HDP-ovog glasila “Hrvatski tjednik”.

Kako se situacija u Hrvatskoj zakuhavala, tako je HDP sve više prebacivao svoj rad u Hrvatsku. Po statutu, HDP je imao za cilj istrošiti se u revoluciji i ne tražiti učešća u vlasti.

SUSRET HDP-a I PERKOVIĆA U HRVATSKOJ

Već 1988. HDP je u Hrvatskoj imao solidnu organizaciju i članove među specijalcima, prvim policijskim snagama koje nisu bile pod jugoslavenskom federalnom kontrolom. Među njima je bio i Antonije Lekić.

Predsjednik Tuđman je otišao u Kanadu uspostaviti vezu s emigacijom ali među tima nije bilo ni HDP-a niti bilo koga iz revolucionarne državotvorne sekcije, iz redova onih na koje je Perković organizirao atentate. Među prihvatljive su uključeni kulturaši, folkloraši, tamburaši i nogometaši, ljudi zapadne jalove linije “kulturom, sportom i demokratskim sredstvima do države”, ljudi poput Šuška, Belje, Salaja, Kušana, Mestrovića, i drugih. Ja znam da se braniteljska zajednica ne može složiti s kritikom Šuška, koji kao njihov ratni ministar obrane ostaje nedodirljiv. Ja iz tih obzira nastojim izbjeći njegovu kritiku, ali je jednostavno nemoguće govoriti o tom periodu a da se dagađaji na neki način ne očešu o ključne ljude poput njega, pa ni u ovom opisu pozadine svjedočenja Antonija Lekića na sudu Perkoviću i Mustaču u Muenchenu.

ZA HDP je bila određena posebna sudbina. To je postalo jasno od prvog dana, kad je odlučeno potpuno se prebaciti u Hrvatsku.

Bio sam prvi koji je imao testirati teren i zrakoplovom se spustiti na Pleso u Zagrebu. Granice i zračne luke su u to vrijeme još bile pod beogradskom federalnom kontrolom. Za slučaj da me pokušaju uhapsiti, na uzletištu u Zagrebu me je čekao Tihomir Orešković s grupom speciajalaca koji su bili naoružanu automatima. Policajac na izlazu mi je drhtavom rukom u australsku putovnicu udario žig na kojemu je, kasnije sam primjetio, bila zapisana kriva godina, 1987.

U velikoj dvorani Ekonomskog fakulteta smo se predstavili Hrvatskoj. Izložili smo svoj državotvorni program, s naglaskom na to da nismo došli boriti se za vlast, nego za državu. HDP nije bio opozicija ni HDZ-u niti bilo kome drugome kome je na umu bila vlast. HDP je međutim bio smetnja i opasnost za udbu, za Perkovića, Mustača, Boljkovca, Manolića, Lončara, Mesića i sve koji su u vrijeme Jugoslavije planirali, odobravali i izvršavali zločine. HDP je predstavljao opasnost za cijelu garnituru udbe i KOS-a kojima je tada na umu bila samo jedna misao: “Kako spasiti glavu nakon onog što su u ime Jugoslavije radili Hrvatskoj i njenom narodu?” Počelo je s planovima kako spasiti glavu a završilo s planovima kako uzeti vlast i vladati državom. Njihova suradnja s KOS-m je nastavljena dok god je bilo ikakve šanse da JNA i četnici dobiju rat. Perković, čovjek koji je trebao udbi otvoriti hrvatska vrata, naišao je na pogodan teren ali je svejedno ostao surađivati s KOS-om, za slučaj da Tuđmanov plan propadne, baš kao što Antonije Lekić svjedoči na suđenju u Muenchenu. Pomirba je bila parola. Trebalo ju je samo izvitoperiti, u nju uključiti one koji su okrvavili ruke, osigurati se od svakog poslijeratnog istraživanja, blokirati lustaciju, omogućiti opću aboliciju i sustavno i rezolutno eliminirati one koji su predstavljali opasnost za vrijeme koje dolazi poslije rata.

Za eliminaciju te opasnosti, za HDP je stvoren stateški plan. Članstvo poslati na frontu. Nikome nije bilo zabranjeno ginuti za Hrvatsku. Vodstvo HDP-a je trebalo pasti pod direktnu i punu kontrolu Josipa Perkovića i njegove službe.

Borci HDP-a su bili raspoređeni u Gospić, gdje su pod komandom generala Norca radili čuda na bojištu. Čuda su bila tim veća jer je od prvog dana počela sabotaža od strane vladajućih udbaša Perkovića, Manolića i Boljkovca. Zaustavili su opskrbu strijeljiva za lički front. Bio sam prisutan kad je Antonije Lekić iz Gospića kombijem stigao u Zagreb, razoružao stražu pred magazinom sa strijeljivom, natrpao kombi i odvezao se za Gospić. Informacije o planovima za operacije koje su trebali u naprijed dostavljati u Zagreb, iz Zagreba su curile do KOS-a i JNA kao kroz sito. Za svaku akciju koja je trebala biti izvršena, nakon što su obaviješteni nadležni u Zagrebu, mjesto planiranog napada bio je pojačano. Umjesto 3 mitraljeska gnijezda koja su zabilježena u izviđanju, sada su našli 6 i tome slično. Domislili su se i u Zagreb slali krive informacije. Za planirani napad na jednu točku, obavještavali su Zagreb da će se izvesti negdje drugdje. Sabotaža je postala toliko velika da je Gospićki front počeo djelovati praktično kao zasebna vojska. Iz Zagreba su vrištali da neće trpiti nezavisnu vojsku. Napravljen je kompromis i u Gospiću je postavljen vojni predstavnik, koji je kao veza sa Zagrebom cijelo vrijeme rata proveo u jednom uredu i potpisivao odobrenja bez ikakva utjecaja na tok operacija. Norcu i drugima koji su se zamjerili udbinoj grupaciji u Zagrebu pala je presuda. Ako prežive rat, osveta će ih stići poslije rata.

Za vodstva HDP-a je odlučeno da ga se stavi pod direktnu kontrolu Josipa Perkovića u Zagrebu. Nitko, ni ja ni Bože Vukušić koji je oslobođenjem iz njemačkog zatvora odmah smješten u HIS, pa ni sam predsjednik Štedul, nitko nije imao drugog izbora. Teško bi bilo i zamisliti situaciju u kojoj Nikola Štedul, žrtva atentata koji je organizirao Josip Perković, sada služi pod njegovom direktnom komandom. Apel kod predsjednika Tuđmana nije naišao na razumijevanje. Njegov odgovor je bio: “Tako mora biti.” Ja sam uvjeren da je tako moralo biti jer je udba htjela držati HDP pod punom kontrolom i likvidirati njegove dužnosnike ako bude ustrebalo.

Nakon nekoliko sastanaka s Perkovićem 1991., pri kojima smo se i Nikola Štedul i ja i Perković osjećali vrlo nezgodno, ja sam zaključio da Perković nema nikakvih ozbiljnih namjera koristiti nas u procesu obrane nego isključivo da nas drži pod punom kontrolom. Mjesec dana kasnije primio sam obavijest i upozorenje da su svi moji dokumenti u Petrinjskoj, gdje su mi trebale biti izdane domovnica, putovnica i oružni list, nestali i da sam potpuno izbrisan iz evidencije, kao da niti ne postojim. Iako sam u glavi kalkulirao sa svim mogućim objašnjenjima za ovaj postupak, moj zaključak je bio da sam namijenjen za likvidaciju. Bez dokumantacije koja mi je bila potrebna za slobodno kretanje, obratio sam se na zagrebački ured ratnog izvjestiteljstva australskih novina “The Australian”. Oni su mi izdali novinarsku propusnicu. Uz pomoć jednog rođaka prebacio sam se do Slovenije.

baresic_0_0_468X10000Uskoro nakon toga, uslijedila su ubojstva. Poginuo je Ante Paradžik. Na isti način kako je likvidiran Paradžik, Perković je Nikolu Štedula poslao na teren a operativcima u Slavoniji naredio da na njegov automobil pucaju bez upozorenja. Srećom kakvu se rijetko ikada može pripisati nekome namijenjenom za likvidaciju, Štedul je preživio i drugi Perkovićev pokušaj likvidacije. Optužba protiv Perkovića stavljena je ad acta kao i sve druge prije i poslije ovog slučaja. Doskora je likvidiran i Miro Barešić, svega 14 dana nakon povratka u Hrvatsku. Na kraju je skovan plan da se likvidira i Lekića, o čemu je on svjedočio pred sudom u Muenchenu (vidi popratni izvještaj sa suđenja).

Po onome što je meni poznato, Bože Vukušić nakon povratka u Hrvatsku nije surađivao s HDP-om a Vice Vukojević nikad nije bio njegov član.

Iz svega ovoga i još brojnih informacija koje ovdje ne navodim, ja ne mogu doći do drugog zaključka nego da je bilo splanirano eliminirati HDP, između ostalog i likvidacijom njegova vodstva. Bili su to planovi kojima se udba odlučila osigurati za vrijeme nakon rata.

Predsjednik HDP-a za sigurno nije dobre volje pristao na suradnju s Perkovićem, nego je odlukom s vrha tako određeno. Pretpostavljam da je predsjednik Tuđman odobravao ovakve udbine postupke jer nije imao drugog izbora. Da nisu imali garancije za svoju sigurnost u ratu i poslije rata, likvidirali bi i njega. Njegovi planovi za pobjedu u ratu uključivali su i njih. Pretpostavljam da je i sam kasnije shvatio da to učešće dolazi uz cijenu. Kad je došlo vrijeme da se Tuđmana ruši i kad je na scenu stupio Stipe Mesić, udba je već bila na sigurnom. Znajući ponešto o načinu na koji djeluju organizacije poput udbe, ja sam siguran da su imali i plan B. Za slučaj da je u bilo kojem periodu počeo predstavljati rizik, bio bi eliminiran i na njegovo mjesto doveden Mesić prije reda.

Ja nikad nisam raspolagao sa svim informacijama niti s većinom informacija iz tog vremena. Na žalost, oni koji o ovome znadu više i možebitno posjeduju i dokazni materijal, izabiru ovaj period prešutjeti. Kako je god netko oslobođen, tako je izabrao zašutiti, i Norac i Gotovina i drugi. O mišljenju i saznanjima Antonja Lekića po prvi puta čujem iz ovdje priloženog izvještaja sa suda u Muenchenu i u spletu kombinacija Perkovićeve obrane o ulozi HDP-a, osjetio sam se ponukan donijeti moje mišljenje o načinu na koju je HDP prihvaćen u Hrvatskoj i neprirodnoj sprezi s Josipom Perkovićem.

Ako netko raspolaže s točnijim podacima i boljim zaključcima povodom ovdje iznešenog, uključujući i seriju izvršenih i pokušanih ubojstava, ostajem otvoren za ispravke i korekturu.

Dinko Dedić/Kamenjar.com

>>Svjedok Lekić: Perković surađivao s KOS-om i nakon uspostave slobodne Hrvatske, s Mustačem je razgovarao i o ubojstvu Đurekovića

>>S Mirom Brešićem vlakom do Gothenburga (Stockholm – Gothenburg 500 km)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Kako je pravi sud (VPSRH) objasnio da je po Ustavu oslobodio Bojnu Čavoglave, za razliku od stava političkog suda ( Ustavni sud, koji uopće nije sud)

Objavljeno

na

Objavio

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske (dalje VPSRH), dana 3. lipnja 2020. održao je sjednicu svih sudaca, na kojoj se između ostalog raspravljalo o predmetu u kojem je okrivljenik oslobođen optužbe u prvostupanjskom postupku zbog prekršaja iz članka 5.

Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjenog izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave, koja u uvodu ima izričaj „Za dom spremni“, koji je okrivljenik izviknuo prilikom izvođenja svoje pjesme na prigodnim koncertima, koja odluka je potvrđena presudom vijeća VPS-a RH, ali je zadržana u službi evidencije sudske prakse (službeno: Odjel za praćenje europskih propisa i sudske prakse Suda Europske unije i Europskog suda za ljudska prava sa službom evidencije, praćenja i proučavanja sudske prakse), zbog eventualne neusklađenosti s dosadašnjom sudskom praksom u sličnim predmetima. Prema propisanom postupku predmet je vraćen sudskom vijeću uz pisano obrazloženje, a sudsko vijeće vraća predmet u službu evidencije uz dopis da ostaje kod svoje odluke, nakon čega se predmet mora staviti na sjednicu odjela.

Na sjednici odjela nije postignuto jedinstveno stajalište o meritumu predmeta, te je suglasno zaključeno da se o predmetu raspravi na sjednici svih sudaca (sve sukladno člancima 38. do 40. Zakona o sudovima i protokolu postupanja opisanom u člancima 16. i 17. Godišnjeg rasporeda poslova u VPSRH).

Predsjednica suda, sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o sudovima, kojim je propisano da se sjednica svih sudaca mora zakazati kada to zahtijeva odjel ili jedna četvrtina svih sudaca, na zakazanu sjednicu svih sudaca stavlja kao točku dnevnog reda raspravljanje o spornom predmetu.

Odmah po dovršetku sjednice dano je priopćenje o predmetu odlučivanja i samoj odluci. Priopćenje je objavljeno zbog interesa javnosti, te zbog velikog interesa medija, koji su se obraćali sudu s upitima o datumu održavanja sjednice na kojoj će se raspraviti o tom predmetu, pri čemu je odgovarano da će se predmet iznijeti na prvu slijedeću sjednicu svih sudaca.

Sama sjednica je inače zakazana prvenstveno zbog potrebe donošenja po propisanom postupku izmjena Godišnjeg rasporeda poslova u sudu, zbog odlaska u mirovinu dviju sutkinja ovog suda tijekom mjeseca svibnja i lipnja, te su na istu uvrštene i ostale točke dnevnog reda.

Nakon objave odluke uslijedili su komentari u raznim medijima, pa se stoga daje ovo priopćenje radi informiranja javnosti, a napose stručne javnosti.

Točka 4. dnevnog reda sjednice definirana u pozivu za sjednicu glasila je: „Donošenje pravnog shvaćanja, zbog nedorečenosti i različitog tumačenja pravne norme, u odnosu na primjenu članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, kada se činjenični opis prekršaja odnosi na izvođenje pjesme Bojna Čavoglave, u izvođenju autora u izvornom obliku koji sadrži sintagmu „Za dom spremni“, posebice u kontekstu načela zakonitosti, kao i ujednačenosti sudske prakse obzirom na stajalište izraženo u predmetu broj:Jž-3192/16 – okrivljenik Mario Roso.“

Dakle, usporedivi predmet u slučaju o kojem je riječ bio je predmet okrivljenika Roso, kojem je odlukom ovog Suda potvrđena prvostupanjska presuda kojom je proglašen krivim zbog prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, počinjenog izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave, uz izvikivanje „Za dom spremni“ u uvodu pjesme na prigodnoj manifestaciji – dakle radilo se o gotovo identičnom činjeničnom opisu, kao u predmetu Perković.

Međutim bitna razlika između dva opisana predmeta je u tome što vijeće ovog suda u svojoj presudi u predmetu Perković obrazlaže i primjenu načela zakonitosti, jer se okrivljenik Perković u prvostupanjskom postupku branio da je pjesmu takvog sadržaja izvodio dugi niz godina i nitko nije osporavao njezin sadržaj, niti je izričaj u uvodu zabranjen zakonom. Dakle okrivljenik ističe povredu načela zakonitosti koje je ustavno načelo u Republici Hrvatskoj i glasi:

Ustav Republike Hrvatske

Članak 31.

Nitko ne može biti kažnjen za djelo koje prije nego je počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom ili međunarodnim pravom kao kazneno djelo, niti mu se može izreći kazna koja nije bila određena zakonom. Ako zakon nakon počinjenog djela odredi blažu kaznu, odredit će se takva kazna.

Nadalje člankom 7. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda propisano je:

Članak 7.

1. Nitko ne može biti proglašen krivim za kazneno djelo počinjeno činom ili propustom koji, u času počinjenja, po unutrašnjem ili po međunarodnom pravu nisu bili predviđeni kao kazneno djelo. Isto se tako ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u času kad je kazneno djelo počinjeno.

2. Ovaj članak ne priječi suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe za neki čin ili propust koji je u času počinjenja predstavljao kazneno djelo u skladu s općim načelima prava priznatim od civiliziranih naroda.

I napose Prekršajni zakon u članku 2. propisuje primjenu načela zakonitosti:

Načelo zakonitosti

Članak 2.

(1) Prekršaji i prekršajnopravne sankcije mogu se propisivati zakonom i odlukama jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave.

(2) Jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave mogu propisivati prekršaje i prekršajnopravne sankcije samo za povrede propisa koje ona donose na temelju svoje nadležnosti utvrđene Ustavom i zakonom i tu ovlast ne mogu prenijeti na drugoga.

(3) Nitko ne može biti kažnjen niti se prema njemu može primijeniti druga prekršajnopravna sankcija za djelo koje prije nego je bilo počinjeno nije bilo zakonom ili međunarodnim pravom ili odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave određeno kao prekršaj i za koji zakonom ili odlukom jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave nije bilo propisano koja se vrsta i mjera prekršajnopravne sankcije počinitelju može izreći, odnosno primijeniti.

Europski sud za ljudska prava u predmetu Šimunić protiv Hrvatske odbacuje prigovor povrede načela zakonitosti uz obrazloženje:

30. S tim u vezi, Sud napominje da se na domaćoj razini podnositelj zahtjeva nikada nije pozvao na članak 7. Konvencije. Nije se pozvao ni na članak 31. stavak 1. Ustava, koji odgovara članku 7. Konvencije (vidi stavak 8. ove odluke).

31. Štoviše, podnositelj zahtjeva nije, čak ni u biti, pred Ustavnim sudom prigovorio na povredu njegovog prava da ne bude kažnjen kada to nije propisano zakonom (usporedi Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. protiv Hrvatske (odl.), br. 29526/08 i 29737/08, stavak 36., 10. prosinca 2013.). Umjesto toga, ograničio se na osporavanje ocjene činjeničnog stanja koju su
provele domaće vlasti i tvrdio je da je bio diskriminiran jer su dva druga optuženika u sličnim okolnostima bila oslobođena. Također je tvrdio da je povrijeđena njegova sloboda izražavanja (vidi stavak 6. ove odluke).

32. Međutim, kao što je Sud naglasio u predmetu Merot d.o.o. i Storitve Tir d.o.o. (ibid.,stavak 36.), iz njegove sudske prakse jasno proizlazi da sama činjenica da je podnositelj iznio svoj predmet pred različite nadležne sudove ne znači samo po sebi udovoljavanje zahtjevu iz članka 35. stavka 1. Konvencije jer čak niti u pravosuđu u kojem domaći sudovi imaju mogućnost, ili čak obvezu, ispitati predmete po službenoj dužnosti, podnositelji nisu oslobođeni obveze isticanja prigovora pred tim sudovima prije nego ih potom iznesu pred Sud. Kako bi pravilno iscrpili domaća pravna sredstva, nije dovoljno da povreda Konvencije „proizlazi“ iz činjenica predmeta ili podnesaka podnositelja. Umjesto toga, oni moraju stvarno iznijeti prigovor o tome (izričito ili u biti) na način koji ne ostavlja sumnju da je prigovor, koji je kasnije podnesen Sudu, stvarno bio istaknut na domaćoj razini.

33. U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva nije pravilno iscrpio domaća pravna sredstva te stoga nije dao domaćim tijelima priliku, koja u načelu treba biti dana državama ugovornicama temeljem članka 35. stavka 1. Konvencije, razmotriti i spriječiti ili ispraviti određenu povredu Konvencije koja se protiv njih iznosi.

34. U skladu s tim, ovaj se prigovor mora odbaciti na temelju članka 35. stavaka 1. i 4. Konvencije zbog ne iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava. Znači, vijeće ovog suda je imalo u vidu u obrani sadržajno iznijet prigovor povrede načela zakonitosti, te ga u ovoj presudi o kojoj je odlučivala sjednica svih sudaca, obrazlaže, dok se u presudi Roso vijeće nije o tome očitovalo i u tome je bitna razlika u ta dva predmeta, a upravo ta okolnost uvjetovala je (između ostalog), mogućnost donošenja drugačije odluke u predmetu Perković, pa se ne može govoriti o nedosljednosti sudske prakse, odnosno da odluka
u predmetu Roso predstavlja sudsku praksu. Navedeno bi proizašlo iz više presuda Europskog suda za ljudska prava, pa i iz već citirane presude u predmetu Šimunić protiv Hrvatske gdje Sud obrazlaže, pozivajući se i na načelo poštenog suđenja:

22. Kriteriji za ocjenjivanje jesu li proturječne odluke domaćih vrhovnih sudova u suprotnosti sa zahtjevom poštenog suđenja sadržanog u članku 6. stavku 1. Konvencije uključuju utvrđivanje postoje li „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi vrhovnog suda, propisuje li domaće pravo mehanizam za prevladavanje tih razlika, je li primijenjen i, ako je primjenjen, s kojim učinkom (vidi citirani predmet Nejdet Şahin i Perihan Şahin, stavak 53.).

Dakle, sa stajališta načela zakonitosti trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

1. može li se postupanje okrivljenika, kako je u optužnom prijedlogu činjenično opisano podvesti pod pravni opis prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji glasi:

„Tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža remeti javni red i mir“?

2. jesu li važeći propisi bili dovoljno jasni i predvidivi za konkretnog okrivljenika? Oba pitanja treba razmotriti u svijetlu činjenice da je okrivljenik pjesmu identičnog sadržaja izvodio gotovo 25 godina (prema saznanjima ovog Suda prvi prekršajni postupak je pokrenut 30. prosinca 2016. godine – za isto djelo i činjenični opis, koje bi bilo počinjeno 5. kolovoza 2015. godine), na što okrivljenik u svojoj obrani (zapisnik od 6. 02. 2017.), ukazuje navodeći da korištenje pozdrava u pjesmi nikad prije nije bilo problematizirano.

Je li u takvom slučaju, kontinuiranog izvođenja pjesme u izvornom obliku sa sintagmom „Za dom spremni“, pri čemu se postojeći propis (Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira na snazi od 1977. godine, bez relevantnih izmjena u odnosu na konkretan slučaj), po kojem je kasnije prekršajno gonjen nikad nije mijenjao u smislu konkretnog pravnog opisa, niti je donijet kakav drugi odgovarajući propis pod koji bi se učin okr. mogao podvesti, domaće pravo bilo dovoljno predvidivo za okrivljenika sa stajališta načela zakonitosti? O tome govore odluke ESLJP u više predmeta npr. Lopac i drugi protiv Hrvatske, Žaja protiv Hrvatske:

U presudi Lopac i drugi protiv Republike Hrvatske (Zahtjevi br. 7834/12 i tri druga predmeta, 10. listopada 2019. stavci 57. i 58.) kao u brojnim prethodnim presudama ESLJP ponavlja da postojanje pravne osnove samo po sebi nije dovoljno da bi se zadovoljilo načelo zakonitosti.

Kada govori o „zakonu“, članak 1. Protokola br. 1 aludira na pojam koji obuhvaća i zakone i sudsku praksu te podrazumijeva kvalitativne preduvjete, i to poglavito pristupačnost i predvidljivost. Konkretno, pravilo je „predvidljivo“ kada osoba može – ako je to potrebno uz odgovarajući savjet – predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njezino ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih vlasti.

Nadalje, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske na sjednici dakle, nije odlučivao o ustavnosti pokliča ”Za dom spremni”. Poklič ”Za dom spremni” je protivan članku 39. Ustava Republike Hrvatske i kažnjava se temeljem članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. U priopćenju za javnost je navedeno da sudska praksa u odnosu na poklič ”Za dom spremni” nije promijenjena. Na sjednici je razmatrano treba li se javno izvođenje pjesme Bojna Čavoglave jednako tretirati kao i izvikivanje pokliča „Za dom spremni” i je li izvođenje pjesme Bojna Čavoglave koja sadrži i poklič ”Za dom spremni ” u javnosti, neovisno o okolnostima u kojima se izvodi, prekršaj iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ili se s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja treba utvrditi je li prilikom izvođenje pjesme Bojna Čavoglave došlo do remećenja javnog reda i mira.

Naime djelo prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira čini tko na javnom mjestu izvođenjem, reproduciranjem pjesama, skladbi i tekstova ili nošenjem ili isticanjem simbola, tekstova, slika, crteža, remeti javni red i mir. Većinom glasova je odlučeno da izvođenjem pjesme Bojna Čavoglave pod okolnostima u konkretnom sudskom predmetu nije počinjeno djelo prekršaja iz članka 5. Zakona o prekršajnima protiv javnog reda i mira imajući u vidu argumente da se pjesma Bojna Čavoglave od 1991. godine, kada je i nastala, javno izvodi i priopćava putem radijskog i televizijskog programa, registrirana je kao autorsko djelo, izvedena na organiziranom koncertu, građani koji su došli na taj koncert su mogli očekivati da će biti izvedena pjesma Bojna Čavoglave, u vezi tog događaja policija nije evidentirala niti jedan incident.

Pjesma Bojna Čavoglave asocira na Domovinski rat i obranu domovine, a u kontekstu remećenja javnog reda i mira ili uznemiravanja građana potrebno je utvrditi motiv izvođenja pjesme Bojna Čavoglave, odnosno je li usmjerena na provokaciju građana ili na obilježavanje sjećanja na Domovinski rat.

U članku 1. Ustava Republike Hrvatske piše da se Republika Hrvatska temelji ”na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojim je hrvatski narod iskazao svoju
odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”.

Deklaracija o Domovinskom ratu koju je donio Hrvatski državni sabor u članku 7. ”poziva se sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite temeljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti. Na taj
način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branitelja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.”

Osim članaka 39., 38., 16., i članka 1. Ustava Republike Hrvatske kao i relevantnih odluka Ustavnog suda, pitanja na Sjednici su razmatrana i u okviru Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 7. i 10.), te sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, koji svojim odlukama tumači Konvenciju.

U okviru rasprave obuhvaćene su slijedeće odluke Europskog suda za ljudska prava:

Odluka Vajnai protiv Mađarske od 8. srpnja 2008., zahtjev br. 33629/06, § 57. – ”U demokratskom društvu nije nužno, to jest ne postoji prijeka društvena potreba da pravni sustav poseže za ograničenjima ili ukidanjem prava na slobodu mišljenja i izražavanja, te odgovarajućih drugih Ustavom zajamčenih prava, samo zato da bi se zadovoljili diktati javnih osjećaja, bili oni stvarni ili imaginarni. I kad je riječ o spornim obilježjima fašizma i komunizma, društvo mora ostati razumno u svojoj
prosudbi.”

Odluka Faber protiv Mađarske od 24. 6. 2012. zahtjev broj 40721/08 u kojoj se Europski sud za ljudska prava poziva na pravna shvaćanja iz odluke Vajnai protiv Mađarske:

– U Budimpešti se održavao na mjestu masovnog pogubljenja Židova, kojeg je počinila 1944. mađarska pronacistička vlada, prosvjed Mađarske socijalističke partije uz kontra-prosvjed jedne desničarske stranke. Jedan demonstrant, stanoviti Fàber, izvjesio je zastavu dinastije Arpadovića koju je u službenu uporabu vratio privremeno 1944. pronacistički režim. Uhićen je i kažnjen nakon što je odbio ukloniti zastavu. Kad se obratio Europskom sudu za ljudska prava, sud je odbio argumente mađarske vlade da je Fàberovo ponašanje predstavljalo oblik govora mržnje koji ne uživa zaštitu slobode izražavanja i utvrdio da je povrijeđena Fàberova sloboda javnog govora.

Sud je pošao od toga da je zastava Arpadovića, makar je korištena od pronacističkog režima, imala više značenja kroz povijest i da se u ovom slučaju mora imati u vidu da ju je Fàber koristio u novom kontekstu, prosvjeda koji se održavao 2007., a koji nije
bio usmjeren ni na veličanje nacizma ni ratnih zločina.( Vidjeti u tom smislu paragrafe 48. – 59. presude).

Tijekom rasprave razmatran je i „Dokument dijaloga“ donesen od strane Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima.

Vlada Republike Hrvatske je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima te je utvrdila da je zadaća Vijeća izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću te preporuka pravnog reguliranja uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima.

”Dokument dijaloga“ u preporukama između ostaloga navodi:

”Iako postojeće prekršajno i kazneno zakonodavstvo sadržava mehanizme za djelotvornu prevenciju i kažnjavanje svakoga tko javno upotrebljava sporna obilježja na način zabranjen člankom 39. Ustava, Vijeće – vodeći se načelima pravne sigurnosti, pravne izvjesnosti i pravne predvidljivosti – preporučuje jasnije normativno reguliranje njihove javne uporabe kako bi svatko tko pojedina konkretna sporna obilježja upotrebljava ili se njima koristi u javnom prostoru bio u prilici s izvjesnošću predvidjeti posljedice svojih postupaka u praksi, i to:

a) Vijeće ne smatra neprihvatljivom izričitu zabranu javne uporabe svih prima facie spornih obilježja mržnje, to jest jedno značenjskih spornih obilježja koja se identificiraju s idejama totalitarizma, pa su sama po sebi njihovi noseći simboli. Primjeri takvih prima facie spornih obilježja mržnje su fašistički rimski pozdrav, tzv. hitlerov pozdrav uz riječi Sieg heil,
nacistički znak kukastog križa, nacistički znak “SS”, četnička kokarda, ustaško “U “, ustaški pozdravi “Za dom i poglavnika” i “Za dom spremni”;

b) Vijeće ne smatra neprihvatljivim propisivanje iznimke koja se odnosi na striktno ograničenu pravnu mogućnost javne uporabe pozdrava “Za dom spremni” zbog okolnosti vezanih uz Domovinski rat, opisanih u četvrtom poglavlju, točki 2. ovog dijela Dokumenta”.

Nakon rasprave u kojoj su iznijeta mišljenja prisutnih sudaca, pristupilo se glasanju o postavljenom pitanju, te je donijeta predmetna odluka.

Predsjednica Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske

Karmen Novak Hrgović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari