Pratite nas

Povijesnice

Dinko Pejčinović: Ustaško cvijeće

Objavljeno

na

Ustaše i Nezavisna država Hrvatska i danas su zahvalna tema koja izaziva žestoke rasprave ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim krajevima, a ponajprije u Bosni i Hercegovini. I dok za tamošnje Srbe točno znamo što misle o tom dijelu zajedničke povijesti, prava je zagonetka kako nekadašnju „Hrvatsku do Drine“ doživljavaju Muslimani-Bošnjaci, posebice oni čiji su se očevi i djedovi borili na Pavelićevoj strani u drugom svjetskom ratu. Da bismo to saznali poslužit ćemo se biografijom jednog od najpoznatijih ustaša, čija je objava na hrvatskoj wikipediji izazvala veliku pozornost, ali i  zgražanje ljevičarskih krugova! (v. Jutarnji list, 11.9.2013.)

handžarPrema „radikalnim desničarima“ na wikipediji, hrvatski vojnik i političar Jure Francetić „kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv četnika i partizana… (Po osnutku NDH) Ante Pavelić ga krajem travnja  imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad prvim Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju…

 Samoinicijativno je krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje Anti Paveliću brzojavku sadržaja: „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova!“ (wikipedia, „Jure Francetić“)

 U to vrijeme, baš kao i danas, u Srebrenici i čitavom Podrinju živjeli su isključivo muslimani i Srbi, dok je broj Hrvata-katolika bio zanemariv, no to nije smetalo Francetiću da uloži goleme napore u spašavanje tamošnjih pripadnika islamske vjere od četničkog pokolja, za što mu se muslimanski narod nikada nije zahvalio ni odužio. Zašto je danas teško priznati istinu – da nije bilo Francetića, Bobana i sličnih povijesnih likova, muslimani u Srebrenici i Žepi bili bi istrijebljeni davno prije dolaska Ratka Mladića! I još nešto – u Crnoj legiji polovica vojnika bili su muslimani; što bi oni mislili o svojim potomcima koji ih se danas odriču?

 Ustaški zločini

ustase_muslimani I dok se u slučaju Jure Francetića muslimanska elita „brani šutnjom“, u nekim drugim  pokušajima revizije povijesti otišlo se i korak dalje. Muslimani-Bošnjaci odlučni su izboriti za sebe status jedine žrtve na ovim prostorima u svim proteklim ratovima, pa, ako je cijena za to krivotvorenje vlastite prošlosti (kakva god ona bila) – Sarajevo će ju spremno platiti!

 Kao dokaz za navedeno može nam poslužiti Edina Bećirević, docentica na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno  doktorirala  na temu „Genocid u istočnoj Bosni 1992.-1993. godine: srpski politički, vojni i socijalni projekat“. Njezina doktorska disertacija pretočena je u knjigu „Na Drini genocid“ (za koju je predgovor napisao prof. dr. Robert Donia sa sveučilišta u Michigenu), u kojoj se autorica  nakratko pozabavila i događajima u drugom svjetskom ratu, te njihovim negativnim utjecajem na buduće naraštaje: „Naime, tokom II svjetskog rata ustaše su počinile genocid nad srpskim narodom. Ustaše su pokušale involvirati i Bošnjake u svoj genocidni projekat… Muslimani koji nisu otvoreno bili meta istrebljenja ustaškog režima bunili su se protiv ustaškog genocidnog programa, o čemu svjedoče poznate rezolucije koje su u ljeto i jesen 1941. pokrenuli ugledni prvaci muslimanske zajednice… U peticiji koju je potpisalo stotinu sarajevskih istaknutih muslimanskih intelektualaca, zahtijevala se sigurnost života, dostojanstva, imovine i vjere za sve građane.“ (Na Drini genocid, str.87) O netom spomenutom slučaju piše i wikipedija u poglavlju o Juri Francetiću: „Kad su u listopadu 1941. muslimanski intelektualci donijeli Sarajevsku rezoluciju kojom se distanciraju od ustaških zločina nad Srbima, Francetić je prijetio da će pobiti sve njezine potpisnike.“ Naravno, od toga nije bilo ništa!

 Za hrvatsku javnost najzanimljiviji dio knjige Edine Bećirević tek slijedi: „Prema relevantnim izvorima, ustaške snage su se trudile da učešću muslimana u ustaškim snagama daju više značaja nego što zaslužuje. Historijski izvori ukazuju na to da su Hrvati tokom napada na srpsko civilno stanovništvo stavljali fesove na glavu i dozivali se muslimanskim imenima. Tako su hrvatski krugovi unutar ustaške organizacije namjeravali izazvati talas srpskih osveta nad muslimanima koji bi, prema zamislima Zagreba, tražeći oslonac sigurnosti kod Hrvata, postali potpuno ovisni od njih.“ (str.87-88) I tako su „Jure i Boban“ svoje zločine lukavo podvalili „Muji i Hasi“?! O ustašama smo dosad svašta čuli, ali ovo je zaista vrhunac!

 Hrvatsko izdanje wikipedije iznosi sasvim drukčije viđenje odgovornosti za zločine nad Srbima, pri čemu navodi znatno više pouzdanih izvora od doktorice Bećirević: „Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: „Po naređenju Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Pavelić naredio!“

 20. travnja, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima, ali on je odgovorio da su njegovi ustaše disciplinirani, te da zločine vrše „pripadnici Hadžiefendićeve milicije“.“ (wikipedija…) Zašto bismo vjerovali Nijemcima (ili dr. Bećirević) da su zločine počinili nekakvi zagrebački ustaše, kad u istočnoj Bosni uopće nema Hrvata? Na tom terenu djelovala je već spomenuta „Hadžiefendićeva milicija“ (kasnije tzv. „muslimanska legija“), o kojoj opširno piše i wikipedija u natuknici o Muhamedu Hadžiefendiću. Tadašnja vlast NDH bila je toliko slaba da nije mogla zaštititi ni hrvatsko stanovništvo u Lici i na Banovini, a sad bismo trebali povjerovati da se Zagreb bavio klanjem Srba u Podrinju“?!

 O ulozi katoličke crkve u tadašnjim zbivanjima Edina Bećirević iznosi stajalište kojeg se ne bi postidio ni Stepinčev tužitelj Jakov Blažević: „Naime, ustaška i četnička ideologija su svakako imale potporu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za vrijeme II svjetskog rata. U to vrijeme katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva, a nakon rata odbila je dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi sa genocidom nad Srbima.“ (Na Drini genocid, str. 88) Da ponovimo: „Katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva“ – tvrdi simpatična Edina na osnovi „relevantnih historijskih“ izvora. Lijepo je vidjeti da se Sarajevo, Beograd i Banja Luka bar u nečemu slažu!

 Ustaške snage (tzv. HVO)

„Bosnom hodi Sefer paša

Bosnu čisti od ustaša“

 O ustašama možemo misliti što god hoćemo, ali nema nikakve sumnje da susjedni narodi  taj naziv koriste kao pogrdnu riječ za, po njihovom mišljenju, ekstremne Hrvate.

 Muslimani-Bošnjaci pridali su tom pojmu i jedno sasvim novo značenje, koje nema baš puno veze s onim nekadašnjim. Naime, ako zanemarimo ideološke sporove, glavna razlika između Pavelićevih i Tuđmanovih „ustaša“ tiče se prvenstveno  prostora Bosne i Hercegovine. Ustaška vojnica u drugom svjetskom ratu borila se za Hrvatsku do Drine i Zemuna, što je uključivalo čitav teritorij BiH. Hrvatsko vijeće obrane u Domovinskom ratu zadovoljilo bi se i daleko manjim prostorom koji bi, u najboljem slučaju, obuhvatio samo četvrtinu ili petinu teritorija Bosne i Hercegovine; sve ostalo pripalo bi Srbima i Muslimanima. (Za Pavelićeve ustaše to bi bilo ravno izdaji i porazu!) Razlika je, dakle, poprilično velika, ali, tko će to objasniti ekstremistima u Sarajevu?

 Da je za današnje Muslimane i sam pojam ustaša potpuno neprihvatljiv pokazuje jedan od brojnih izvornih dokumenata iz nedavnog rata, datiran 20.6.1993., u kojemu stanoviti komandant Galib Dervišić iz štaba Armije RBiH u Žepču izdaje „Naređenje“ svojim postrojbama: „Dana 24.06.1993 godine jedinice A BiH 319. br. Brigade Žepče u 9.00 sati izvršiti napad na ustaške snage (tzv. HVO) iz pravca Željeznog Polja… Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti… Po ulasku u grad spojiti se sa snagama u gradu a specijalni vod MUP-a Zenica odmah prijeći likvidaciji ustaškog zapovjedništva i čelnika HDZ-a… Snage koje su u gradu koristeći vjerski praznik i okupljanje ljudi u crkvi do 8.00 sati zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša, i staviti grad pod kontrolu… Ljudstvo iz stare opštine odmah zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom… Ovo naređenje je strogo povjerljivo i tako se prema njemu morate odnositi.“

zepce_dervisevic

„Ovo naređenje“ izgleda kao da ga je osobno napisao Ratko Mladić, tamo negdje kod  Srebrenice! (Netko neupućen mogao bi čak pomisliti da je ovdje riječ o nekakvom partizanskom dokumentu iz 1945. godine?!) Međutim, komandant Galib Dervišić djelovao je „Na osnovu Zapovijedi komandanta 3. korpusa ARBiH“, pa je sasvim jasno tko stoji iza brutalnih naredbi o ubijanju i etničkom čišćenju.

Po zapovjednoj odgovornosti tu su na prvom mjestu Alija Izetbegović i njegov general Sefer Halilović, u to vrijeme zapovjednik „antifašističke“ Armije BiH. Srećom, “ustaše” u Žepču bile su na oprezu pa ih ni višestruko nadmoćnije snage jugoslavenskog „Sefer-paše“ nisu uspjele poraziti. Može li to netko objasniti “zatucanim desničarima” u Hrvatskoj? Ili ćemo i dalje pričati o zajedničkoj borbi i “prirodnim” saveznicima?!

[ad id=”40551″]

Dinko Pejčinović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Operacija ‘Tvigi 94’ – glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske

Objavljeno

na

Objavio

U samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

Dana 24. siječnja navršilo se 19 godina od izvođenja vojne operacije kodnog naziva „Tvigi 94“, operacije koja je u samo jednom danu slomila mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

No u konačnici bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.

Nažalost, unatoč rezultatima operacije, iz više razloga nikada joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila. Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samom vojnom operacijom „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unatrag i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kada je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Piše: Ante Beljo / Vojna povijest

Na samom početku srpske agresija na Republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila.

Razmjerno tadašnjem broju stanovništva Hrvati su teže stradali, iako četnici nisu poštedjeli ni Muslimane. Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku pripremanja obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu. Hrvati se organiziraju kroz Hrvatsko vijeće obrane, usporedo s time Muslimani kroz Teritorijalnu obranu.

Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. manji dio Muslimana priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO-a.

Već u kolovozu 1992. dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO-a.

Svakim danom nesuglasice su se povećavale da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“. U razdoblju od kraja kolovoza do polovine listopada 1992. stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO-a napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u Prozoru i oko njega. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. listopada 1992., za vrijeme stanke, predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadru. Nakon toga, pregovori su prekinuti.

Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz. Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVOu, muslimansko vodstvo započelo je promidžbeno-medijski rat.

Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i televizija, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana te kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s 12 tenkova, među kojima su se nalazili i oni njemački, tipa „Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska. Iz nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikada se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana, traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru stanje se donekle normalizira, ali polovinom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“, koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovinom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i Armije BiH. Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice (lipnja 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane.

Polovinom rujna 1993. (13. 9.) napadom na Crni vrh započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ‘93.“ Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih djelovanja prelazi se u ofenzivna. Akcijama manjeg opsega pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora. Pred kraj listopada 1993. brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja pa je to razdoblje iskorišteno za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema bila je operacija „Tvigi ‘94“ čiji su rezultati donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima UNPROFOR-a, agencija Reuters nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“. Kada govorimo o sukobu HVO-a s Armijom BiH, za operaciju „Tvigi ‘94“ slobodno možemo reći da je za Ramu, ali i Herceg-Bosnu bila ono što je operacija „Oluja“ bila za Hrvatsku.

Operacija „Tvigi ‘94“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. Armije BiH i neosvojivosti njena uporišta, sela Here. U svega desetak sati razbijene su iluzije pripadnika tzv. Armije BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na događanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, već možda više one psihološke. Iako se u više navrata planirao napad, iz nekoliko razloga do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine.

Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima. Danima prije početka akcije bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje čije su aktivnosti bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

Zahvaljujući podacima koje su imali, dobrim dijelom unaprijed se znalo što se može očekivati kada akcija krene pa su u skladu s time rađeni planovi: od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko – udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi; uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“. Sat vremena prije početka akcije Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima potpuno je blokirala strategijske veze Armije BiH.

U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja. U ranim jutarnjim satima udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja. Istodobno s početkom napada na položaje Armije BiH, oko sela Here i planini Konjsko ili desnom krilu akcije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskome samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa), započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao širok teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene.

Istodobno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca:

Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, koji su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

Drugi pravac bio je iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne i vod iz Dobroše.

Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, bio je desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here – Dobro Polje isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje. Također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj. Velikom hrabrošću i naporima pripadnici PPN-a „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova.

Nedugo nakon proboja, pokušano je daljnje napredovanje, ali zbog pogibije jednoga svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istodobno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama.

Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelj doveden u poluokruženje.

S ovakvim razvojem situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu te se povlači u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Dobrog Polja i Šćipa.

Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela djelovanje postrojba prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja. Tijekom borbi za selo Here Armija BiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. brdske brigade.

Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja na sve se načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskoga samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno se traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. u 21 sat Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji poginulo je najmanje 30 pripadnika tzv. Armije BiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, zapovjednika 4. korpusa broj 01- 556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostaloga, zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora.

Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr. Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe, jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu. Akcija „Tvigi ‘94“ izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje.

Naime, i prije ove operacije, iz dokumen dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora.

Također, pojačani su već postojeći sukobi između dviju struja unutar bataljuna i dostigli su kulminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba.

U sukobu je prevladala ekstremna struja naklonjena Zuki koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja.

Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Ante Beljo / Vojna povijest

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

104. obljetnica genocida nad Armencima

Objavljeno

na

Objavio

24. travnja – Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Danas je obljetnica Metz Yegherna ili Velikog zločina, prvog genocida 20 stoljeća kojim je s lica zemlje izbrisano 1,5 milijuna Armenaca

Danas obilježavamo tužnu godišnjicu, 104. godine od osmanskog genocida nad Armencima, prvog genocida 20. stoljeća. Osmanlije su prema procjenama pobile između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca.

Armenci su zbog svoj kršćanskog elementa, ali i ekonomskog statusa (Armenci su uz Židove i Grke tvorili građansku klasu i uglavnom su bili najbogatiji članovi društva, za razliku od siromašnih Turaka) bili nepoželjni u stvaranju novog carstva, koji je doživljavao preobrazbu iz jednog multietničkog društva u izrazitu jednonacionalnu državu. Od travnja do kraja ljeta 1915. protjerano je i ubijeno ili pušteno da umre preko milijun Armenaca.

Ubojstva su se nastavila sve do 1923. i procjenjuje se da je ubijeno preko 1,5 milijuna Armenaca, među kojima je i veliki broj žena i djece. Stravične su priče o ubojstvima žena i djece, kojima su gotovo u pravilu prethodila silovanja.

Do današnjeg dana genocid nad Armencima službeno je priznalo tek 29. država. Političke kalkulacije i danas su glavna prepreka mnogim državama za priznavanje genocida.

Armenskom narodu bi konačno priznanje pružilo moralnu satisfakciju, ali to bi bio i konačni početak normalizacije odnosa u regiji. Osim što su protjerani sa svog prapovijesnog teritorija, Armencima je gotovo do temelja uništena i njihova kulturna baština.

Poricanje genocida dio je istog zločina i samo produžetak istog.

(Slika datira iz 1915. godine. Armenske žene su silovane pa razapete na križ.)

Autor: Robert Panđža

 

Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari