Pratite nas

Povijesnice

Dinko Pejčinović: Ustaško cvijeće

Objavljeno

na

Ustaše i Nezavisna država Hrvatska i danas su zahvalna tema koja izaziva žestoke rasprave ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim krajevima, a ponajprije u Bosni i Hercegovini. I dok za tamošnje Srbe točno znamo što misle o tom dijelu zajedničke povijesti, prava je zagonetka kako nekadašnju „Hrvatsku do Drine“ doživljavaju Muslimani-Bošnjaci, posebice oni čiji su se očevi i djedovi borili na Pavelićevoj strani u drugom svjetskom ratu. Da bismo to saznali poslužit ćemo se biografijom jednog od najpoznatijih ustaša, čija je objava na hrvatskoj wikipediji izazvala veliku pozornost, ali i  zgražanje ljevičarskih krugova! (v. Jutarnji list, 11.9.2013.)

handžarPrema „radikalnim desničarima“ na wikipediji, hrvatski vojnik i političar Jure Francetić „kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv četnika i partizana… (Po osnutku NDH) Ante Pavelić ga krajem travnja  imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad prvim Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju…

 Samoinicijativno je krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje Anti Paveliću brzojavku sadržaja: „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova!“ (wikipedia, „Jure Francetić“)

 U to vrijeme, baš kao i danas, u Srebrenici i čitavom Podrinju živjeli su isključivo muslimani i Srbi, dok je broj Hrvata-katolika bio zanemariv, no to nije smetalo Francetiću da uloži goleme napore u spašavanje tamošnjih pripadnika islamske vjere od četničkog pokolja, za što mu se muslimanski narod nikada nije zahvalio ni odužio. Zašto je danas teško priznati istinu – da nije bilo Francetića, Bobana i sličnih povijesnih likova, muslimani u Srebrenici i Žepi bili bi istrijebljeni davno prije dolaska Ratka Mladića! I još nešto – u Crnoj legiji polovica vojnika bili su muslimani; što bi oni mislili o svojim potomcima koji ih se danas odriču?

 Ustaški zločini

ustase_muslimani I dok se u slučaju Jure Francetića muslimanska elita „brani šutnjom“, u nekim drugim  pokušajima revizije povijesti otišlo se i korak dalje. Muslimani-Bošnjaci odlučni su izboriti za sebe status jedine žrtve na ovim prostorima u svim proteklim ratovima, pa, ako je cijena za to krivotvorenje vlastite prošlosti (kakva god ona bila) – Sarajevo će ju spremno platiti!

 Kao dokaz za navedeno može nam poslužiti Edina Bećirević, docentica na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno  doktorirala  na temu „Genocid u istočnoj Bosni 1992.-1993. godine: srpski politički, vojni i socijalni projekat“. Njezina doktorska disertacija pretočena je u knjigu „Na Drini genocid“ (za koju je predgovor napisao prof. dr. Robert Donia sa sveučilišta u Michigenu), u kojoj se autorica  nakratko pozabavila i događajima u drugom svjetskom ratu, te njihovim negativnim utjecajem na buduće naraštaje: „Naime, tokom II svjetskog rata ustaše su počinile genocid nad srpskim narodom. Ustaše su pokušale involvirati i Bošnjake u svoj genocidni projekat… Muslimani koji nisu otvoreno bili meta istrebljenja ustaškog režima bunili su se protiv ustaškog genocidnog programa, o čemu svjedoče poznate rezolucije koje su u ljeto i jesen 1941. pokrenuli ugledni prvaci muslimanske zajednice… U peticiji koju je potpisalo stotinu sarajevskih istaknutih muslimanskih intelektualaca, zahtijevala se sigurnost života, dostojanstva, imovine i vjere za sve građane.“ (Na Drini genocid, str.87) O netom spomenutom slučaju piše i wikipedija u poglavlju o Juri Francetiću: „Kad su u listopadu 1941. muslimanski intelektualci donijeli Sarajevsku rezoluciju kojom se distanciraju od ustaških zločina nad Srbima, Francetić je prijetio da će pobiti sve njezine potpisnike.“ Naravno, od toga nije bilo ništa!

 Za hrvatsku javnost najzanimljiviji dio knjige Edine Bećirević tek slijedi: „Prema relevantnim izvorima, ustaške snage su se trudile da učešću muslimana u ustaškim snagama daju više značaja nego što zaslužuje. Historijski izvori ukazuju na to da su Hrvati tokom napada na srpsko civilno stanovništvo stavljali fesove na glavu i dozivali se muslimanskim imenima. Tako su hrvatski krugovi unutar ustaške organizacije namjeravali izazvati talas srpskih osveta nad muslimanima koji bi, prema zamislima Zagreba, tražeći oslonac sigurnosti kod Hrvata, postali potpuno ovisni od njih.“ (str.87-88) I tako su „Jure i Boban“ svoje zločine lukavo podvalili „Muji i Hasi“?! O ustašama smo dosad svašta čuli, ali ovo je zaista vrhunac!

 Hrvatsko izdanje wikipedije iznosi sasvim drukčije viđenje odgovornosti za zločine nad Srbima, pri čemu navodi znatno više pouzdanih izvora od doktorice Bećirević: „Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: „Po naređenju Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Pavelić naredio!“

 20. travnja, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima, ali on je odgovorio da su njegovi ustaše disciplinirani, te da zločine vrše „pripadnici Hadžiefendićeve milicije“.“ (wikipedija…) Zašto bismo vjerovali Nijemcima (ili dr. Bećirević) da su zločine počinili nekakvi zagrebački ustaše, kad u istočnoj Bosni uopće nema Hrvata? Na tom terenu djelovala je već spomenuta „Hadžiefendićeva milicija“ (kasnije tzv. „muslimanska legija“), o kojoj opširno piše i wikipedija u natuknici o Muhamedu Hadžiefendiću. Tadašnja vlast NDH bila je toliko slaba da nije mogla zaštititi ni hrvatsko stanovništvo u Lici i na Banovini, a sad bismo trebali povjerovati da se Zagreb bavio klanjem Srba u Podrinju“?!

 O ulozi katoličke crkve u tadašnjim zbivanjima Edina Bećirević iznosi stajalište kojeg se ne bi postidio ni Stepinčev tužitelj Jakov Blažević: „Naime, ustaška i četnička ideologija su svakako imale potporu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za vrijeme II svjetskog rata. U to vrijeme katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva, a nakon rata odbila je dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi sa genocidom nad Srbima.“ (Na Drini genocid, str. 88) Da ponovimo: „Katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva“ – tvrdi simpatična Edina na osnovi „relevantnih historijskih“ izvora. Lijepo je vidjeti da se Sarajevo, Beograd i Banja Luka bar u nečemu slažu!

 Ustaške snage (tzv. HVO)

„Bosnom hodi Sefer paša

Bosnu čisti od ustaša“

 O ustašama možemo misliti što god hoćemo, ali nema nikakve sumnje da susjedni narodi  taj naziv koriste kao pogrdnu riječ za, po njihovom mišljenju, ekstremne Hrvate.

 Muslimani-Bošnjaci pridali su tom pojmu i jedno sasvim novo značenje, koje nema baš puno veze s onim nekadašnjim. Naime, ako zanemarimo ideološke sporove, glavna razlika između Pavelićevih i Tuđmanovih „ustaša“ tiče se prvenstveno  prostora Bosne i Hercegovine. Ustaška vojnica u drugom svjetskom ratu borila se za Hrvatsku do Drine i Zemuna, što je uključivalo čitav teritorij BiH. Hrvatsko vijeće obrane u Domovinskom ratu zadovoljilo bi se i daleko manjim prostorom koji bi, u najboljem slučaju, obuhvatio samo četvrtinu ili petinu teritorija Bosne i Hercegovine; sve ostalo pripalo bi Srbima i Muslimanima. (Za Pavelićeve ustaše to bi bilo ravno izdaji i porazu!) Razlika je, dakle, poprilično velika, ali, tko će to objasniti ekstremistima u Sarajevu?

 Da je za današnje Muslimane i sam pojam ustaša potpuno neprihvatljiv pokazuje jedan od brojnih izvornih dokumenata iz nedavnog rata, datiran 20.6.1993., u kojemu stanoviti komandant Galib Dervišić iz štaba Armije RBiH u Žepču izdaje „Naređenje“ svojim postrojbama: „Dana 24.06.1993 godine jedinice A BiH 319. br. Brigade Žepče u 9.00 sati izvršiti napad na ustaške snage (tzv. HVO) iz pravca Željeznog Polja… Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti… Po ulasku u grad spojiti se sa snagama u gradu a specijalni vod MUP-a Zenica odmah prijeći likvidaciji ustaškog zapovjedništva i čelnika HDZ-a… Snage koje su u gradu koristeći vjerski praznik i okupljanje ljudi u crkvi do 8.00 sati zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša, i staviti grad pod kontrolu… Ljudstvo iz stare opštine odmah zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom… Ovo naređenje je strogo povjerljivo i tako se prema njemu morate odnositi.“

zepce_dervisevic

„Ovo naređenje“ izgleda kao da ga je osobno napisao Ratko Mladić, tamo negdje kod  Srebrenice! (Netko neupućen mogao bi čak pomisliti da je ovdje riječ o nekakvom partizanskom dokumentu iz 1945. godine?!) Međutim, komandant Galib Dervišić djelovao je „Na osnovu Zapovijedi komandanta 3. korpusa ARBiH“, pa je sasvim jasno tko stoji iza brutalnih naredbi o ubijanju i etničkom čišćenju.

Po zapovjednoj odgovornosti tu su na prvom mjestu Alija Izetbegović i njegov general Sefer Halilović, u to vrijeme zapovjednik „antifašističke“ Armije BiH. Srećom, “ustaše” u Žepču bile su na oprezu pa ih ni višestruko nadmoćnije snage jugoslavenskog „Sefer-paše“ nisu uspjele poraziti. Može li to netko objasniti “zatucanim desničarima” u Hrvatskoj? Ili ćemo i dalje pričati o zajedničkoj borbi i “prirodnim” saveznicima?!

[ad id=”40551″]

Dinko Pejčinović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

50 GODINA OD ŽRTVE ČEŠKIH IDEALISTA PALACHA I ZAJICA

Objavljeno

na

Objavio

KRIK PROTIV KOMUNISTIČKE TIRANIJE

Tog prohladnog, sumornog četvrtka, 16. siječnja 1969. godine, točno u 14.25 sati, u središtu Praga, na Václavskim náměstíma, planula je ljudska buktinja. Prilika obavijena plamenom preskočila je ogradu, potrčala preko ceste i zaputila se prema spomeniku svetoga Václava, ali se usput saplela i to je omogućilo nekolicini prolaznika da svojim kaputima ugase vatru.

Iako teško ozlijeđen, mladić je uspio ljudima oko sebe reći kako nije samoubojica, te da je taj njegov čin protest protiv stanja u zemlji i da je u torbi na mjestu gdje se zapalio ostavio pismo u kojem sve objašnjava. Preko 85% njegova tijela bilo je prekriveno teškim opeklinama i spasa nije bilo.
Sve do smrti, sljedeća tri dana, strašno je trpio, ali nije htio primiti nikakva sredstva za ublažavanje bolova, kako bi bio pri punoj svijesti i objasnio motive koji su ga naveli na tako radikalan postupak. Bolnička psihijatrica Zdenka Kmuničkova tajno je snimila kratki razgovor s njime. Svoj je čin objasnio kao pokušaj da pokrene javnost, ali je isto tako rekao kako ne zna je li uspio. Na njezino pitanje: “Boli li te?”, odgovorio je: “Boli, ali čovjek se treba suprotstaviti zlu svim sredstvima koja su mu na raspolaganju.”

Bio je to mladi student praškog Karlovog sveučilišta, 20-godišnji Jan Palach. Ovim radikalnim činom htio je probuditi svoje sunarodnjake iz letargije i potaknuti ih na otpor protiv SSSR-a i njegovih saveznika iz Varšavskog pakta. Pet mjeseci prije, trupe SSSR-a, Bugarske, Poljske, Istočne Njemačke i Mađarske okupirale su Čehoslovačku i tako zgazili reformsku struju Alexandera Dubčeka koja je tražila liberalizaciju tadašnjeg komunističkog sustava. U invaziji je odbila sudjelovati jedino Rumunjska – iako članica Varšavskog pakta. U Čehoslovačku je ušlo između 5 i 7 tisuća sovjetskih tenkova i 200 do 600 tisuća vojnika, pod izlikom da su čehoslovački komunisti zatražili “bratsku pomoć protiv kontra-revolucije” i pri tomu je poginulo više od 100 ljudi.
Sam Dubček (koji je uhićen i odveden u Moskvu) pozvao je građane da ne pružaju otpor, a odmah po okupaciji Sovjeti su uspostavili svoju marionetsku vladu.

U pismu koje je pronađeno u Palachovoj torbi tog 16. siječnja 1968., (nakon što se zapalio), pisalo je kako su se Česi i Slovaci “našli na rubu beznađa”, te su zbog toga “odlučili iskazati svoj protest” i to tako što će se skupina dragovoljaca javno spaliti. “Ja sam imao čast izvući broj jedan…” – pisalo je navodno u njegovoj oporuci. Nikad, međutim, nije utvrđeno postojanje takve skupine.
Na sprovodu Jana Palacha u Pragu, unatoč presiji okupacijske komunističke vojske, okupilo se preko 200.000 građana. Grob je bio pod stalnom prismotrom agenata državne sigurnosne službe, a ljudima je zabranjeno svako odavanje počasti žrtvi, pa čak i polaganje cvijeća na obljetnicu smrti. Unatoč svemu, postao je mjesto hodočašća stotina tisuća onih koji se nisu mirili s komunističkom tiranijom, zbog čega je u listopadu 1973. godine tajna policija iskopala Palachove posmrtne ostatke i kremirala ih. Urna s pepelom poslana je majci, na selo, 15-ak kilometara daleko od Praga i nije joj bila dopuštena sahrana. Tek nakon pada komunizma, u Pragu je upriličen ponovni pokop.

Mjesec dana poslije Palacha (25. veljače), na isti je način i na istom mjestu, samospaljivanjem, protestirao dvije godine mlađi, 20-godišnji student Jan Zaic. Umro je istoga dana. Primjer Palacha i Zajica slijedili su radnici Josef Hlavatý u Plzenu i Miroslav Malinka u Brnu, dok se u Jihlavi, na trgu, pred sjedištem Komunističke stranke, zapalio komunist i sindikalist Evžen Plocek. Tajne službe pomno su krile ove slučajeve, tako da velika većina građana u Čehoslovačkoj za njih nije ni znala u vrijeme kad su se dogodili.
Nekoliko mjeseci prije Palacha, u Poljskoj se (8.studenoga 1968. godine) spalio Ryszard Siwiec, u znak protesta zbog invazije na Čehoslovačku. Umro je četiri dana poslije, ali sve je brižno skrivano od komunističkih vlasti, pa se u Čehoslovačkoj o tomu čulo tek dva mjeseca nakon Palachova samospaljivanja (preko valova postaje Radio Slobodna Europa).

Povjesničari isključuju mogućnost da je Palach svoj čin poduzeo u afektu, a opisi samoga samospaljivanja također govore u prilog tomu. On se, naime, zaustavio kod fontane na Vaclavskom trgu, skinuo kaput i odložio ga, iz torbe koju je donio sa sobom izvadio kanister s benzinom, polio se i nakon toga zapalio šibicom. Trčeći obavijen plamenom, pokušao je stići u blizinu spomenika svetoga Vaclava, kršćanskog mučenika, kneza i sveca zaštitnika Češke kojega Česi naročito štuju i smatraju kamenom temeljcem svoje državnosti. Vjerojatno je i time htio potvrditi značenje i simboliku žrtve koju podnosi.

Mada ovi radikalni protesti, pri čemu se pojedinac svjesno žrtvuje za ideju na tako užasan način, u vrijeme kad su se događali nisu imali izravnoga odjeka u smislu masovnog i otvorenog bunta protiv sovjetske okupacije, oni su ostali trajni spomen na nemirenje Čeha i Slovaka s podređenim položajem, a smrt Jana Palacha žižak koji je tinjao sve dok na obljetnicu njegove smrti 19.siječnja 1989. godine nisu započeli masovni prosvjedi koji su završili padom režima krajem godine.

Palach je poslije pada komunizma u Pragu posmrtno odlikovan brončanim križem koji je uzidan na mjestu samozapaljenja, a trg je preimenovan i nosi njegovo ime.
Slavna poljska filmska redateljica Agnieszka Holland (završila filmsku režiju u Pragu), 2013. godine je snimila televizijsku mini seriju “Gorući grm” koja govori o događajima u Čehoslovačkoj nakon samospaljivanja Jana Palacha.
”Nadao se da će svojim činom nešto promijeniti. Da, bilo je to možda naivno, ali onda treba zaviriti u povijest, podsjetiti se svih žrtava i njihove filozofije i zapitati se da li je junaštvo uzaludno ako neposredno nakon herojskog čina nema rezultata. Ili je, ipak, u pitanju nešto što će urasti u podsvijest naroda i na primjer nakon 20 godina, kao u ovom slučaju, postati nova realnost” – rekla je govoreći o žrtvi mladog idealista Jana Palacha slavna redateljica Holland u jednom razgovoru za medije.
Iz ovog današnjeg svijeta prožetog materijalizmom i lišenog bilo kakvih viših ciljeva i ideala nismo u stanju shvatiti Palacha, Zajica i sve druge koji su se odlučivali na samožrtovanje iz protesta – zbog nepravde s kojom se nisu mogli pomiriti.

No, upitajmo se: kud bi otišao ovaj ionako nesavršeni svijet da nije oduvijek bilo idealista spremnih i na krajnju žrtvu za istinu, slobodu i pravdu?
“Da bi zlo napredovalo, dobri ljudi trebaju samo – ne činiti ništa” – rekao je prije više od 250 godina irski političar, filozof i pisac Edmund Burke.
I u pravu je. Itekako.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari