Pratite nas

Povijesnice

Dinko Pejčinović: Ustaško cvijeće

Objavljeno

na

Ustaše i Nezavisna država Hrvatska i danas su zahvalna tema koja izaziva žestoke rasprave ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim krajevima, a ponajprije u Bosni i Hercegovini. I dok za tamošnje Srbe točno znamo što misle o tom dijelu zajedničke povijesti, prava je zagonetka kako nekadašnju „Hrvatsku do Drine“ doživljavaju Muslimani-Bošnjaci, posebice oni čiji su se očevi i djedovi borili na Pavelićevoj strani u drugom svjetskom ratu. Da bismo to saznali poslužit ćemo se biografijom jednog od najpoznatijih ustaša, čija je objava na hrvatskoj wikipediji izazvala veliku pozornost, ali i  zgražanje ljevičarskih krugova! (v. Jutarnji list, 11.9.2013.)

handžarPrema „radikalnim desničarima“ na wikipediji, hrvatski vojnik i političar Jure Francetić „kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv četnika i partizana… (Po osnutku NDH) Ante Pavelić ga krajem travnja  imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad prvim Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju…

 Samoinicijativno je krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje Anti Paveliću brzojavku sadržaja: „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova!“ (wikipedia, „Jure Francetić“)

 U to vrijeme, baš kao i danas, u Srebrenici i čitavom Podrinju živjeli su isključivo muslimani i Srbi, dok je broj Hrvata-katolika bio zanemariv, no to nije smetalo Francetiću da uloži goleme napore u spašavanje tamošnjih pripadnika islamske vjere od četničkog pokolja, za što mu se muslimanski narod nikada nije zahvalio ni odužio. Zašto je danas teško priznati istinu – da nije bilo Francetića, Bobana i sličnih povijesnih likova, muslimani u Srebrenici i Žepi bili bi istrijebljeni davno prije dolaska Ratka Mladića! I još nešto – u Crnoj legiji polovica vojnika bili su muslimani; što bi oni mislili o svojim potomcima koji ih se danas odriču?

 Ustaški zločini

ustase_muslimani I dok se u slučaju Jure Francetića muslimanska elita „brani šutnjom“, u nekim drugim  pokušajima revizije povijesti otišlo se i korak dalje. Muslimani-Bošnjaci odlučni su izboriti za sebe status jedine žrtve na ovim prostorima u svim proteklim ratovima, pa, ako je cijena za to krivotvorenje vlastite prošlosti (kakva god ona bila) – Sarajevo će ju spremno platiti!

 Kao dokaz za navedeno može nam poslužiti Edina Bećirević, docentica na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno  doktorirala  na temu „Genocid u istočnoj Bosni 1992.-1993. godine: srpski politički, vojni i socijalni projekat“. Njezina doktorska disertacija pretočena je u knjigu „Na Drini genocid“ (za koju je predgovor napisao prof. dr. Robert Donia sa sveučilišta u Michigenu), u kojoj se autorica  nakratko pozabavila i događajima u drugom svjetskom ratu, te njihovim negativnim utjecajem na buduće naraštaje: „Naime, tokom II svjetskog rata ustaše su počinile genocid nad srpskim narodom. Ustaše su pokušale involvirati i Bošnjake u svoj genocidni projekat… Muslimani koji nisu otvoreno bili meta istrebljenja ustaškog režima bunili su se protiv ustaškog genocidnog programa, o čemu svjedoče poznate rezolucije koje su u ljeto i jesen 1941. pokrenuli ugledni prvaci muslimanske zajednice… U peticiji koju je potpisalo stotinu sarajevskih istaknutih muslimanskih intelektualaca, zahtijevala se sigurnost života, dostojanstva, imovine i vjere za sve građane.“ (Na Drini genocid, str.87) O netom spomenutom slučaju piše i wikipedija u poglavlju o Juri Francetiću: „Kad su u listopadu 1941. muslimanski intelektualci donijeli Sarajevsku rezoluciju kojom se distanciraju od ustaških zločina nad Srbima, Francetić je prijetio da će pobiti sve njezine potpisnike.“ Naravno, od toga nije bilo ništa!

 Za hrvatsku javnost najzanimljiviji dio knjige Edine Bećirević tek slijedi: „Prema relevantnim izvorima, ustaške snage su se trudile da učešću muslimana u ustaškim snagama daju više značaja nego što zaslužuje. Historijski izvori ukazuju na to da su Hrvati tokom napada na srpsko civilno stanovništvo stavljali fesove na glavu i dozivali se muslimanskim imenima. Tako su hrvatski krugovi unutar ustaške organizacije namjeravali izazvati talas srpskih osveta nad muslimanima koji bi, prema zamislima Zagreba, tražeći oslonac sigurnosti kod Hrvata, postali potpuno ovisni od njih.“ (str.87-88) I tako su „Jure i Boban“ svoje zločine lukavo podvalili „Muji i Hasi“?! O ustašama smo dosad svašta čuli, ali ovo je zaista vrhunac!

 Hrvatsko izdanje wikipedije iznosi sasvim drukčije viđenje odgovornosti za zločine nad Srbima, pri čemu navodi znatno više pouzdanih izvora od doktorice Bećirević: „Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: „Po naređenju Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Pavelić naredio!“

 20. travnja, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima, ali on je odgovorio da su njegovi ustaše disciplinirani, te da zločine vrše „pripadnici Hadžiefendićeve milicije“.“ (wikipedija…) Zašto bismo vjerovali Nijemcima (ili dr. Bećirević) da su zločine počinili nekakvi zagrebački ustaše, kad u istočnoj Bosni uopće nema Hrvata? Na tom terenu djelovala je već spomenuta „Hadžiefendićeva milicija“ (kasnije tzv. „muslimanska legija“), o kojoj opširno piše i wikipedija u natuknici o Muhamedu Hadžiefendiću. Tadašnja vlast NDH bila je toliko slaba da nije mogla zaštititi ni hrvatsko stanovništvo u Lici i na Banovini, a sad bismo trebali povjerovati da se Zagreb bavio klanjem Srba u Podrinju“?!

 O ulozi katoličke crkve u tadašnjim zbivanjima Edina Bećirević iznosi stajalište kojeg se ne bi postidio ni Stepinčev tužitelj Jakov Blažević: „Naime, ustaška i četnička ideologija su svakako imale potporu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za vrijeme II svjetskog rata. U to vrijeme katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva, a nakon rata odbila je dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi sa genocidom nad Srbima.“ (Na Drini genocid, str. 88) Da ponovimo: „Katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva“ – tvrdi simpatična Edina na osnovi „relevantnih historijskih“ izvora. Lijepo je vidjeti da se Sarajevo, Beograd i Banja Luka bar u nečemu slažu!

 Ustaške snage (tzv. HVO)

„Bosnom hodi Sefer paša

Bosnu čisti od ustaša“

 O ustašama možemo misliti što god hoćemo, ali nema nikakve sumnje da susjedni narodi  taj naziv koriste kao pogrdnu riječ za, po njihovom mišljenju, ekstremne Hrvate.

 Muslimani-Bošnjaci pridali su tom pojmu i jedno sasvim novo značenje, koje nema baš puno veze s onim nekadašnjim. Naime, ako zanemarimo ideološke sporove, glavna razlika između Pavelićevih i Tuđmanovih „ustaša“ tiče se prvenstveno  prostora Bosne i Hercegovine. Ustaška vojnica u drugom svjetskom ratu borila se za Hrvatsku do Drine i Zemuna, što je uključivalo čitav teritorij BiH. Hrvatsko vijeće obrane u Domovinskom ratu zadovoljilo bi se i daleko manjim prostorom koji bi, u najboljem slučaju, obuhvatio samo četvrtinu ili petinu teritorija Bosne i Hercegovine; sve ostalo pripalo bi Srbima i Muslimanima. (Za Pavelićeve ustaše to bi bilo ravno izdaji i porazu!) Razlika je, dakle, poprilično velika, ali, tko će to objasniti ekstremistima u Sarajevu?

 Da je za današnje Muslimane i sam pojam ustaša potpuno neprihvatljiv pokazuje jedan od brojnih izvornih dokumenata iz nedavnog rata, datiran 20.6.1993., u kojemu stanoviti komandant Galib Dervišić iz štaba Armije RBiH u Žepču izdaje „Naređenje“ svojim postrojbama: „Dana 24.06.1993 godine jedinice A BiH 319. br. Brigade Žepče u 9.00 sati izvršiti napad na ustaške snage (tzv. HVO) iz pravca Željeznog Polja… Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti… Po ulasku u grad spojiti se sa snagama u gradu a specijalni vod MUP-a Zenica odmah prijeći likvidaciji ustaškog zapovjedništva i čelnika HDZ-a… Snage koje su u gradu koristeći vjerski praznik i okupljanje ljudi u crkvi do 8.00 sati zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša, i staviti grad pod kontrolu… Ljudstvo iz stare opštine odmah zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom… Ovo naređenje je strogo povjerljivo i tako se prema njemu morate odnositi.“

zepce_dervisevic

„Ovo naređenje“ izgleda kao da ga je osobno napisao Ratko Mladić, tamo negdje kod  Srebrenice! (Netko neupućen mogao bi čak pomisliti da je ovdje riječ o nekakvom partizanskom dokumentu iz 1945. godine?!) Međutim, komandant Galib Dervišić djelovao je „Na osnovu Zapovijedi komandanta 3. korpusa ARBiH“, pa je sasvim jasno tko stoji iza brutalnih naredbi o ubijanju i etničkom čišćenju.

Po zapovjednoj odgovornosti tu su na prvom mjestu Alija Izetbegović i njegov general Sefer Halilović, u to vrijeme zapovjednik „antifašističke“ Armije BiH. Srećom, “ustaše” u Žepču bile su na oprezu pa ih ni višestruko nadmoćnije snage jugoslavenskog „Sefer-paše“ nisu uspjele poraziti. Može li to netko objasniti “zatucanim desničarima” u Hrvatskoj? Ili ćemo i dalje pričati o zajedničkoj borbi i “prirodnim” saveznicima?!

[ad id=”40551″]

Dinko Pejčinović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Objavljeno

na

Objavio

Svake godine sredinu studenog u Fojnici obilježi sjećanje na dvojicu fratara koje su strijeljali pripadnici Armije RBiH. Tužna godišnjica protekne u znaku mise zadušnice i prigodnog programa, a u sjećanju subraće i vjernika fra Nikica Miličević i fra Leon Migić žive svakodnevno jer vrijeme ne može izbrisati ni tragičan događaj ni plemenitost dvojice ubijenih fratara.

Ono što se toga dana tragično dogodilo najbolje je opisao ondašnji samostanski kroničar fra Miroslav Krajinović Carko, koji je zapisao slijedeće:

„U subotu, 13. 11. 1993., u 12.55 sati čuo sam neku galamu. Pogledao sam kroz prozor. Vidim četvoricu, trojica u vojničkoj uniformi, četvrti u crnom kaputu. Jedan tjera pred sobom fra Leona i reče mu: ‘Stoj tude na stepenicama!’, koje vode u samostan. Fra Leon je sišao sa stepenica i stao. Uto se pojavi fra Nikica. K njemu pristupi vojnik. Udari ga šakom u lice, nogom u mošnje, opsuje mu ustašku majku i potjera ga u samostan. Ubrzo, čuo se pucanj rafala od kojeg je ubijen fra Nikica, a fra Leon ranjen, i pao pred vratima blagovaonice.

Ubojica je pristupio fra Leonu, udario ga nogom uz riječi: ‘Diži se!’ Kad se podigao, sasuo mu je rafal u zatiljak. Zadnje riječi fra Leona bile su: ‘Nisam ništa kriv’, a fra Nikice, kad mu je ubojica govorio da će ga ubiti: ‘Ubij!’ Zločinac je izvršio svoj naum. Fra Nikica je pao među dva krila vrata na hodniku. Nakon zlodjela, povukli su se. Sve je ovo promatrao časni brat fra Tomislav Tomičić, kojega je držao jedan od razbojnika na stepenicama koje vode na prvi sprat. U kući, tuga, žalost i strah. Dvije djevojke, Ivona Skoković i Snježana Bošnjak skočile su sa verande i otišle obavijestiti SUP.

Stipo Tuka i Ivo Debeljak skočili sa verande. Stipo se sakrio među drva, a Ivo na štalu. Ubrzo je stigla vojna policija. Ja sam bio pred muzejom, i otvorio im vrata. Drugi dio vojne policije uletio je u razgovornicu i naredio da svi poliježu i stave ruke za vrat. Tako ih je zatekla civilna policija i naredila da ustanu. Vojna policija, a i civilna, počeli su pregled po sestarskim prostorijama. Ja sam pošao za vojnom policijom i došao do vrata, i vidim gvardijana mrtva. Rekao sam: ‘Moj gvardijan ubijen; ovo se nije dogodilo ni za vrijeme Turske.’

Ugledah sestru Krunoslavu, reče mi: ‘Ubili su fra Leona!’. Na dan pogibije braća su slavila svetu misu, pripremili se za propovijed na nedjeljnoj misi, a i za svoje imendane, sv. Nikola Tavelić – fra Nikica slavio, a fra Leon brata Leona, ovčicu Božju. Fra Leon je bio miran. Ovčica Božja. Ljubio je Boga i sva stvorenja Božja. Najdraže mu je bilo, poslije obavljenih dužnosti, otići u prirodu, često uz pratnju životinja. Obradovao bi braću donoseći gljiva, voća i čajeva koje bi našao na šetnji. U grad nije zalazio i tako rijetko i svoje posjećivao.

Fra Nikica je bio razgovorljiv. Dobra srca i svakom je pomagao govoreći: „Daju nama, dajmo i mi drugima“. Za kuću se izvanredno brinuo. Kad bi pošao na duži put, pitao bi: „Šta komu treba, nek napiše“. I zaista bi donio, pa ponešto i tko nije ništa tražio. Braća su ležala mrtva. Počela saslušanja. Kad su policije otišle, počelo je spremanje braće. Sestre su pripravile potrebno, a Ivo Mijatović i Alojzije Skoković braću su oprali od krvi, obukli i stavili u mrtvačke sanduke. Oko 22.00 sata braću smo prenijeli u crkvu, pomolili se u tišini, izišli i povukli se u svoje sobe. Kako nam je bilo, teško je izreći. Sama Božja milost krijepila nas.“

(iz Samostanske kronike 1993.).

Fratri Samostana u Fojnici u povodu 20. godišnjice ubojstva fratara, pripremali su materijale za izdavanje knjige Pucnji u fratre (autor Zoran Oroz) i dokumentarnog filma Nepogubljena dobrota (autor Branka Jukić, TV KISS). Budući da o samom sudskom procesu neposrednim izvršiteljima ubojstva fratara nije bilo gotovo nikakve dokumentacije, fratri su zatražili dokumente od nadležnih pravnih institucija države BiH (Kantonalni sud Sarajevo). Nakon što su dobili tražene dokumente i nakon detaljnog čitanja, bilo im je jasno da tadašnje sudstvo nije odradilo svoj posao.

Naime, Vrhovni vojni sud u Sarajevu u kaznenom predmetu (Broj: K-248/94) i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine (Kž. 10/95) za ovo su kaznano djelo procesuirali Miralema Čengića i osudili ga na 11, odnosno na 15 godina zatvora, te sudionike Nedima Zerdu, Samina Mušinbegovića i Vahida Begića na po šest mjeseci zatvora. Detaljnim uvidom u ovaj kazneni predmet jasno je, međutim, da gore spomenuti sudovi nisu utvrdili pravu istinu.

Nisu utvrdili niti prave razloge, motive i pobude zbog kojih je ubojica na tako svirep, surov i nedoličan način u prostorijama našega samostana strijeljao gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara fra Leona Migića, koji su tada obnašali službu Uprave Samostana u Fojnici. Jasno je također da je u procesuiranju vojni tužitelj ubojicu i ratnog zločinca Miralema Čengića stavio u najbolji mogući kazneno-pravni položaj i tako vješto izbjegao jedino moguću pravnu kvalifikaciju za ovaj zločinački čin, a to je: kazneno djelo protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

Niti jednom riječju tužitelj ne donosi mogućnost da je netko ovaj ratni zločin planirao i naredio. Nadalje, u presudi ne stoji napisana niti jedna riječ koja bi upućivala na mogućnost da se ovo dvostruko ubojstvo dovede u kontekst zločina vojnika protiv civila, zločina iz mržnje prema drugom narodu – dakle: organiziranog ratnog zločina.

Zbog toga fojnički fratri postavljaju pitanje: Kako to da su ubijeni baš fratri koji su tada obnašali službu Uprave Samostana (gvardijan i vikar), a pošteđeni su ostali fratri, od kojih je jedan bio neposredni očevidac, kojeg je jedan od vojnika držao dok je drugi ubijao? Zar se može vjerovati da je Uprava Samostana slučajno likvidirana?

Jasno je da se u procesuiranju na gore spomenutim sudovima moralo dati mogućnost da postoji nalogodavac ubojstva fratara našega Samostana, što je u konkretnom slučaju izostalo. Nije jasno zašto su ubojica Miralem Čengić i ostali privedeni tek četiri mjeseca nakon počinjenja teškog zločina? Zašto se toliko čekalo? Zašto je tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović, samo nekoliko mjeseci nakon presude, ubojici dao čak tri pomilovanja, i nakon četvrtog pomilovanja od strane ondašnjeg predsjednika F BiH Ejupa Ganića, ubojica je već bio na slobodi.

Sve ovo upućuje na opravdanu sumnju da je procesuiranje ubojice i ostalih sudionika bila samo dobro izrežirana predstava kako bi se zapravo javnosti skrenula pozornost s prave istine i kako bi se prikrili pravi zločinci, tj. oni koji su ovaj zločin planirali i naredili.

Svjedok toga zločina prof. dr. fra Vitomir Slugić izjavio je da se okrutno ubojstvo, koje je bilo smišljeno, svelo na sudu na ubojstvo u krčmi. Dakle, ne radi se o običnom ubojstvu, nego o strijeljanju, a ta riječ uključuje prethodno planiranje i naredbu. Ovo je klasični organizirani ratni zločin.

Fojnica samostan/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari