Pratite nas

Povijesnice

Dinko Pejčinović: Ustaško cvijeće

Objavljeno

na

Ustaše i Nezavisna država Hrvatska i danas su zahvalna tema koja izaziva žestoke rasprave ne samo u Hrvatskoj nego i u susjednim krajevima, a ponajprije u Bosni i Hercegovini. I dok za tamošnje Srbe točno znamo što misle o tom dijelu zajedničke povijesti, prava je zagonetka kako nekadašnju „Hrvatsku do Drine“ doživljavaju Muslimani-Bošnjaci, posebice oni čiji su se očevi i djedovi borili na Pavelićevoj strani u drugom svjetskom ratu. Da bismo to saznali poslužit ćemo se biografijom jednog od najpoznatijih ustaša, čija je objava na hrvatskoj wikipediji izazvala veliku pozornost, ali i  zgražanje ljevičarskih krugova! (v. Jutarnji list, 11.9.2013.)

handžarPrema „radikalnim desničarima“ na wikipediji, hrvatski vojnik i političar Jure Francetić „kao časnik Ustaške vojnice bio je osnivač i prvi zapovjednik Crne legije, elitne ustaške postrojbe koju je vodio u mnoge borbe protiv četnika i partizana… (Po osnutku NDH) Ante Pavelić ga krajem travnja  imenuje ustaškim povjerenikom za Bosnu. U rujnu 1941. (nakon pogibije Bećira Lokmića u četničkoj zasjedi) preuzima zapovjedništvo nad prvim Sarajevskim ustaškim logorom koji prerasta u Crnu legiju…

 Samoinicijativno je krenuo u napad na četnike i partizane u Podrinju te im nanio težak poraz. S obale Drine 10. travnja 1942. godine šalje Anti Paveliću brzojavku sadržaja: „Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova!“ (wikipedia, „Jure Francetić“)

 U to vrijeme, baš kao i danas, u Srebrenici i čitavom Podrinju živjeli su isključivo muslimani i Srbi, dok je broj Hrvata-katolika bio zanemariv, no to nije smetalo Francetiću da uloži goleme napore u spašavanje tamošnjih pripadnika islamske vjere od četničkog pokolja, za što mu se muslimanski narod nikada nije zahvalio ni odužio. Zašto je danas teško priznati istinu – da nije bilo Francetića, Bobana i sličnih povijesnih likova, muslimani u Srebrenici i Žepi bili bi istrijebljeni davno prije dolaska Ratka Mladića! I još nešto – u Crnoj legiji polovica vojnika bili su muslimani; što bi oni mislili o svojim potomcima koji ih se danas odriču?

 Ustaški zločini

ustase_muslimani I dok se u slučaju Jure Francetića muslimanska elita „brani šutnjom“, u nekim drugim  pokušajima revizije povijesti otišlo se i korak dalje. Muslimani-Bošnjaci odlučni su izboriti za sebe status jedine žrtve na ovim prostorima u svim proteklim ratovima, pa, ako je cijena za to krivotvorenje vlastite prošlosti (kakva god ona bila) – Sarajevo će ju spremno platiti!

 Kao dokaz za navedeno može nam poslužiti Edina Bećirević, docentica na Fakultetu kriminalističkih nauka Univerziteta u Sarajevu, koja je nedavno  doktorirala  na temu „Genocid u istočnoj Bosni 1992.-1993. godine: srpski politički, vojni i socijalni projekat“. Njezina doktorska disertacija pretočena je u knjigu „Na Drini genocid“ (za koju je predgovor napisao prof. dr. Robert Donia sa sveučilišta u Michigenu), u kojoj se autorica  nakratko pozabavila i događajima u drugom svjetskom ratu, te njihovim negativnim utjecajem na buduće naraštaje: „Naime, tokom II svjetskog rata ustaše su počinile genocid nad srpskim narodom. Ustaše su pokušale involvirati i Bošnjake u svoj genocidni projekat… Muslimani koji nisu otvoreno bili meta istrebljenja ustaškog režima bunili su se protiv ustaškog genocidnog programa, o čemu svjedoče poznate rezolucije koje su u ljeto i jesen 1941. pokrenuli ugledni prvaci muslimanske zajednice… U peticiji koju je potpisalo stotinu sarajevskih istaknutih muslimanskih intelektualaca, zahtijevala se sigurnost života, dostojanstva, imovine i vjere za sve građane.“ (Na Drini genocid, str.87) O netom spomenutom slučaju piše i wikipedija u poglavlju o Juri Francetiću: „Kad su u listopadu 1941. muslimanski intelektualci donijeli Sarajevsku rezoluciju kojom se distanciraju od ustaških zločina nad Srbima, Francetić je prijetio da će pobiti sve njezine potpisnike.“ Naravno, od toga nije bilo ništa!

 Za hrvatsku javnost najzanimljiviji dio knjige Edine Bećirević tek slijedi: „Prema relevantnim izvorima, ustaške snage su se trudile da učešću muslimana u ustaškim snagama daju više značaja nego što zaslužuje. Historijski izvori ukazuju na to da su Hrvati tokom napada na srpsko civilno stanovništvo stavljali fesove na glavu i dozivali se muslimanskim imenima. Tako su hrvatski krugovi unutar ustaške organizacije namjeravali izazvati talas srpskih osveta nad muslimanima koji bi, prema zamislima Zagreba, tražeći oslonac sigurnosti kod Hrvata, postali potpuno ovisni od njih.“ (str.87-88) I tako su „Jure i Boban“ svoje zločine lukavo podvalili „Muji i Hasi“?! O ustašama smo dosad svašta čuli, ali ovo je zaista vrhunac!

 Hrvatsko izdanje wikipedije iznosi sasvim drukčije viđenje odgovornosti za zločine nad Srbima, pri čemu navodi znatno više pouzdanih izvora od doktorice Bećirević: „Prilikom ulaska Crne legije u Goražde, lokalni muslimani, koji su preživjeli teror četnika, tražili su od ustaša odmazdu nad srpskim stanovništvom, no Francetić je to spriječio, rekavši: „Po naređenju Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića nema klanja Srba! Poglavnik je zabranio klanje. Ni jednom Srbinu ne smije pasti glava, niti mu se smije išta dogoditi. Tako je Pavelić naredio!“

 20. travnja, na sastanku s njemačkim vojnim zapovjednicima i predstavnicima vlade NDH u Sarajevu, Nijemci su Francetića optužili za ustaške zločine nad srpskim civilima, ali on je odgovorio da su njegovi ustaše disciplinirani, te da zločine vrše „pripadnici Hadžiefendićeve milicije“.“ (wikipedija…) Zašto bismo vjerovali Nijemcima (ili dr. Bećirević) da su zločine počinili nekakvi zagrebački ustaše, kad u istočnoj Bosni uopće nema Hrvata? Na tom terenu djelovala je već spomenuta „Hadžiefendićeva milicija“ (kasnije tzv. „muslimanska legija“), o kojoj opširno piše i wikipedija u natuknici o Muhamedu Hadžiefendiću. Tadašnja vlast NDH bila je toliko slaba da nije mogla zaštititi ni hrvatsko stanovništvo u Lici i na Banovini, a sad bismo trebali povjerovati da se Zagreb bavio klanjem Srba u Podrinju“?!

 O ulozi katoličke crkve u tadašnjim zbivanjima Edina Bećirević iznosi stajalište kojeg se ne bi postidio ni Stepinčev tužitelj Jakov Blažević: „Naime, ustaška i četnička ideologija su svakako imale potporu u Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj za vrijeme II svjetskog rata. U to vrijeme katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva, a nakon rata odbila je dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom u vezi sa genocidom nad Srbima.“ (Na Drini genocid, str. 88) Da ponovimo: „Katolička crkva podržavala je masovna ubistva srpskog stanovništva“ – tvrdi simpatična Edina na osnovi „relevantnih historijskih“ izvora. Lijepo je vidjeti da se Sarajevo, Beograd i Banja Luka bar u nečemu slažu!

 Ustaške snage (tzv. HVO)

„Bosnom hodi Sefer paša

Bosnu čisti od ustaša“

 O ustašama možemo misliti što god hoćemo, ali nema nikakve sumnje da susjedni narodi  taj naziv koriste kao pogrdnu riječ za, po njihovom mišljenju, ekstremne Hrvate.

 Muslimani-Bošnjaci pridali su tom pojmu i jedno sasvim novo značenje, koje nema baš puno veze s onim nekadašnjim. Naime, ako zanemarimo ideološke sporove, glavna razlika između Pavelićevih i Tuđmanovih „ustaša“ tiče se prvenstveno  prostora Bosne i Hercegovine. Ustaška vojnica u drugom svjetskom ratu borila se za Hrvatsku do Drine i Zemuna, što je uključivalo čitav teritorij BiH. Hrvatsko vijeće obrane u Domovinskom ratu zadovoljilo bi se i daleko manjim prostorom koji bi, u najboljem slučaju, obuhvatio samo četvrtinu ili petinu teritorija Bosne i Hercegovine; sve ostalo pripalo bi Srbima i Muslimanima. (Za Pavelićeve ustaše to bi bilo ravno izdaji i porazu!) Razlika je, dakle, poprilično velika, ali, tko će to objasniti ekstremistima u Sarajevu?

 Da je za današnje Muslimane i sam pojam ustaša potpuno neprihvatljiv pokazuje jedan od brojnih izvornih dokumenata iz nedavnog rata, datiran 20.6.1993., u kojemu stanoviti komandant Galib Dervišić iz štaba Armije RBiH u Žepču izdaje „Naređenje“ svojim postrojbama: „Dana 24.06.1993 godine jedinice A BiH 319. br. Brigade Žepče u 9.00 sati izvršiti napad na ustaške snage (tzv. HVO) iz pravca Željeznog Polja… Na pravcu napada sve što je ustaško spaliti, djecu i žene pritvoriti u logoru u Vitlacima, a muškarce pobiti… Po ulasku u grad spojiti se sa snagama u gradu a specijalni vod MUP-a Zenica odmah prijeći likvidaciji ustaškog zapovjedništva i čelnika HDZ-a… Snage koje su u gradu koristeći vjerski praznik i okupljanje ljudi u crkvi do 8.00 sati zaposjesti utvrđene zgrade po ranijem planu, sve što se kreće ubijati. Snajperima neutralisati sve istaknute članove komande ustaša, i staviti grad pod kontrolu… Ljudstvo iz stare opštine odmah zaposjesti bolnicu koju drže ustaše i sve ustaše pobiti a medicinsko osoblje zadržati da radi pod kontrolom… Ovo naređenje je strogo povjerljivo i tako se prema njemu morate odnositi.“

zepce_dervisevic

„Ovo naređenje“ izgleda kao da ga je osobno napisao Ratko Mladić, tamo negdje kod  Srebrenice! (Netko neupućen mogao bi čak pomisliti da je ovdje riječ o nekakvom partizanskom dokumentu iz 1945. godine?!) Međutim, komandant Galib Dervišić djelovao je „Na osnovu Zapovijedi komandanta 3. korpusa ARBiH“, pa je sasvim jasno tko stoji iza brutalnih naredbi o ubijanju i etničkom čišćenju.

Po zapovjednoj odgovornosti tu su na prvom mjestu Alija Izetbegović i njegov general Sefer Halilović, u to vrijeme zapovjednik „antifašističke“ Armije BiH. Srećom, “ustaše” u Žepču bile su na oprezu pa ih ni višestruko nadmoćnije snage jugoslavenskog „Sefer-paše“ nisu uspjele poraziti. Može li to netko objasniti “zatucanim desničarima” u Hrvatskoj? Ili ćemo i dalje pričati o zajedničkoj borbi i “prirodnim” saveznicima?!

[ad id=”40551″]

Dinko Pejčinović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

22. rujna 1991. – Oslobođen Varaždin

Objavljeno

na

Objavio

Nova hrvatska vlast od samoga je početka Domovinskoga rata bila svjesna strateškog značenja Varaždina u kojem je bio smješten cijeli korpus Jugoslavenske narodne armije. Ondje su se nalazile goleme količine ratne tehnike, streljiva i goriva, kao i oteto oružje hrvatske Teritorijalne obrane.

Stoga je zauzimanje varaždinskog garnizona 22. rujna 1991. značilo stratešku prekretnicu jer je Hrvatska nakon toga dobila 7 puta više oružja nego što ga je imala.

Pripadnici varaždinskoga garnizona slomljeni su u devet dana, upornim pregovorima i vještim psihološkim potezima hrvatske strane. Putem razglasa vojnici su cijelo vrijeme pozivani na predaju. Taj pritisak trajao je neprekidno i stalno se povećavao. Ipak najtvrđi među jugooficirima nasumce su pucali po gradu, ali zbog malobrojnosti nisu mogli upotrijebiti sav arsenal kojim su raspolagali. Važnu su ulogu odigrali varaždinski radio-amateri navodeći ih da gađaju vlastite položaje u vojarni „Jalkovečke žrve“ koja se uskoro predala. Iz ostalih vojarni i karaula u kojima su počeli i međusobni sukobi počeli su bježati vojnici.

U bezizlaznoj situaciji i bez pomoći izvana objekti JNA su se počeli predavati jedan za drugim. Naposljetku je glavni dio garnizona smješten u Komandi korpusa i vojarni „Kalnički partizani“ autobusima napustio Varaždin pod nadzorom Hrvatske vojske. Predalo se više od tisuću oficira i vojnika JNA, a u borbama za Varaždin bilo je šest mrtvih i 37 ranjenih.

Koliku je važnost Varaždin imao za vojni vrh pokazuje proces protiv zapovjednika Vladimira Trifunovića, koji je zajedno s još četvoricom oficira u Beogradu osuđen zbog podrivanja vojne i obrambene moći Jugoslavije. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine pala je Petrinja. Najveći grad koji je u ratu bio okupiran od strane agresora nakon Vukovara.

U okupiranoj Petrinji i okolnim selima pobunjeni Srbi, pripadnici srpskih paravojnih formacija i milicije, činili su brojne zločine nad hrvatskim civilima koji nisu željeli napustiti svoje domove, ali i dijelom srpskih civila, koji se nisu slagali s takvom politikom.

Najveći broj počinjenih ubojstava nad preostalim hrvatskim civilima na ovome području zabilježen je u periodu od rujna do prosinca 1991., pa čak sve do lipnja 1992. godine.

Najžešći napad odvio se 21. rujna koji je izvela JNA s teritorijalnom obranom i drugim paravojnim formacijama te s potporom zračnih snaga.

Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog sela otvorili su vatru na braniteljske položaje u Mošćenici i Petrinji kada su poginuli pripadnici ZNG-a Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić.

U predvečernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe, čime je Petrinja okupirana.

Dana 26. rujna otvorena je topnička vatra na mjesto Grabovac, pri čemu su smrtno stradali Dubravka Špoljarić (18), Josip Špoljarić (17) i Ivana Špoljarić (dvomjesečna beba), a ranjeno je pet civila.

Na suđenju u odsustvu, zapovjedniku Petrinjskih združenih snaga JNA i teritorijalne obrane Slobodanu Tarbuku, 1992. okružni sud u Sisku osudio ga je na kaznu zatvora od 20 godina. Jedan od svjedoka na suđenju bio je i novinar HRT-a (tada HTV-a) Denis Latin, koji je svjedočio zlokobnoj najavi Tarabuka u radio razgovoru s general-pukovnikom Andrijom Rašetom iz pete vojne oblasti JNA kada je kazao: “Sravnit ću Petrinju sa zemljom, majku im ustašku”.

Prema podacima iznesenim u osuđujućoj presudi Tarbuku, mrtve je JNA skupljala 5 – 6 dana nakon pada Petrinje. Većina ubijenih bili su civili srednje dobi koji su ubijeni iz vatrenog oružja, no neki su ubijeni sjekirama ili nakon toga iznakaženi. Na sudu je utvrđeno kako je ubijeno preko stotinu građana Petrinje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari