Pratite nas

Analiza

Dinko Pejčinović: Zagonetka Cutileirovog plana

Objavljeno

na

Cutileirov plan

Cutileirov plan (ili, kako ga se još naziva Carrington-Cutileirov plan) bio je posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spriječi izbijanje rata na prostoru Bosne i Hercegovine.

Ime je dobio po svome tvorcu, portugalskom diplomatu Joseu Cutileiru, kojega je na dužnost posrednika postavila Europska zajednica, odnosno predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji Peter Carrington.

Sam plan predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice prema etničkom načelu. 18. ožujka 1992. plan su u Sarajevu potpisali predstavnici sva tri naroda – Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba, i Mate Boban kao predstavnik Hrvata.

Samo deset dana kasnije, nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis i tako dao svoj „skromni“ doprinos ratnom kaosu koji je uskoro zahvatio čitavu BiH.

Nakon toga i Srbi su povukli svoj pristanak, pa je Cutileirov plan otišao u povijest. Međutim, neke su zagonetke ostale!

Carrington Cutileiro plan

CC plan

Prvobitni Carrington-Cutileirov plan (u daljnjem tekstu CC plan) predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice („constituent units“) isključivo prema etničkom kriteriju, odnosno popisu stanovništva iz 1991. godine.

Svaka od 109 bosanskohercegovačkih općina trebala je pripasti odgovarajućoj nacionalnoj jedinici zavisno o apsolutnoj (natpolovičnoj) ili relativnoj (ispodpolovičnoj) većini pojedinog naroda.

Prema tom mjerilu Muslimani su trebali dobiti 52 općine (oko 44% teritorija BiH), Srbi 37 općina (također 44% BiH), a Hrvati skromnih 20 općina (12,5% BiH) u kojima su prije rata imali apsolutnu ili relativnu većinu.

Uzmemo li u obzir etničku strukturu tadašnje BiH – 17,3% Hrvata, 31,4% Srba i 43,7% Muslimana, ali i neke druge pokazatelje, CC plan bio je za Hrvate katastrofalan, a za druga dva naroda vrlo prihvatljiv, pa tim prije iznenađuje što su ga najveći gubitnici prihvatili, a najveći dobitnici odbacili?!

Cutileirova Herceg-Bosna

Prema izvornom planu razdiobe BiH Hrvati su trebali dobiti dvadeset općina – četiri u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, B. Šamac, Orašje), šest u središnjoj Bosni (Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Vareš), te deset općina na širem prostoru Hercegovine (Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Neum, Široki Brijeg, Prozor).

Hrvatska nacionalna jedinica tako bi obuhvatila 6392 četvorna kilometra, odnosno 12,5% BiH. Drugim riječima, Hrvati bi dobili za trećinu manje teritorija nego što je iznosio njihov udio u stanovništvu, i to bez ijednog većeg urbanog središta!

Najveći grad pod hrvatskim nadzorom tako bi postao Bosanski Brod sa svojih 14.000 stanovnika. Osim toga, Cutileirova Herceg-Bosna obuhvatila bi samo manji dio hrvatskog naroda u BiH (oko 41 posto), pa je razumljivo da je prihvaćanje plana izazvalo veliko ogorčenje Hrvata u čitavoj republici.

Najveću poviku digli su malobrojni, ali vrlo glasni zagovornici „bratstva i jedinstva“, ljudi koji su u kasnijem razdoblju stekli zasluženi epitet „Alijinih Hrvata“, a svoje nezadovoljstvo iskazali su i ljutiti pravaši (v. članak „Izdaja hrvatske državnosti“, Slobodna Dalmacija, 2. 4. 1992. i „Pravaši protiv kantonizacije“, Večernji list, 25. 3. 1992.).

No, bilo je dosta kritika i iz HDZ-ovih redova: „Vrlo sam nezadovoljan dosadašnjim rezultatima pregovora o Herceg-Bosni. Naši pregovarači svojim nerazgovijetnim izjavama ne mogu promijeniti raspoloženje… 59 posto Hrvata ostalo bi izvan tzv. hrvatske jedinice, koja bi imala samo 12 posto teritorija BiH te oko 9 posto pučanstva BiH.

Mislim da se hrvatski narod neće suglasiti s takvim pregovaračkim rezultatima“, izjavio je dr. Vlado Pandžić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH. (V. list, 21. 3. 1992.) U istom broju večernjaka objavljene su i dvije predložene karte razgraničenja, te članak novinara J. Re. (vjerojatno Joze Renića), u kojem se opovrgava teza o hrvatskoj kapitulaciji: „Mnogobrojni dnevni listovi objavili su prekjučer kartu koja je tobože nastala dogovorom triju vladajućih stranaka, po kojoj npr. općine Derventa i Mostar ne pripadaju hrvatskom narodu i po kojoj bi Hrvatima pripalo samo 12 posto teritorija.. Međutim, prava karta po kartografu EZ-a izgleda sasvim drukčije – premda ni ona ne odgovara predlošku od strane delegacije Hrvatske demokratske zajednice u Bruxellesu niti zadovoljava hrvatska povijesno-etnička prava.“

Slično mišljenje iznio je i drugi dopredsjednik HDZ-a BiH Vlado Šantić: „Karta objavljena u medijima nije naša karta. Ona je samo osnova za iduće razgovore, nju nam je Europa ponudila kao podlogu.. Karta koju je ponudila EZ predstavlja samo popis općina i nacionalnu strukturu, na osnovi podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Za konačne karte EZ zahtijeva popise stanovništva iz 1991., 1981. i 1971. godine.“ (V. list, 26.3.1992.)

Konferencija u Bruxellesu – posljednja šansa za mir

„Trojna konferencija o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine počela je jučer u Bruxellesu, uvelike opterećena najnovijim sukobima u toj republici. Do Bruxellesa je stiglo i nezadovoljstvo hrvatske strane sarajevskom „kartom“, jer bosanskohercegovački su Hrvati „glavni gubitnici“ u tom sporazumu o podjeli teritorija.

 

Karadzic Izetbegovic

Kako navode bruxelleske novine, oni u svojoj jedinici nemaju ni velikog grada, ni sveučilišta, ni bolničkog centra, ni puta… (Šef delegacije HDZ-a Miljenko Brkić) ističe da neće potpisati kartu, jer je nacionalni princip u njoj „prilično kruto shvaćen“.

Karta koja se zasniva samo na popisu pučanstva iz 1991., a ne i na prijašnjim popisima, koja, uz etnički, ne uzima u obzir povijesni, kulturni i gospodarski princip, i koja polazi od općinskih granica, nije realna karta, ocjenjuje Brkić.“ – javio je iz Bruxellesa poznati novinar Mirko Galić. (V. list, 31. 3.1992.)

Doista, kad pogledamo što su Hrvati dobili (bolje rečeno – izgubili!) Cutileirovim planom, mora se priznati da bi i unitarna „Bosna“ bila prihvatljivije rješenje.

Međutim, je li baš moralo biti tako? U nastavku briselske konferencije ipak je dogovoreno „da se formira posebna radna grupa za izradu nove političke mape i za definiranje sastavnih jedinica u BiH.. Glavni pregovarač HDZ Brkić smatra to najznačajnijom odlukom, s obzirom na to da je s mandatom u izradi nove mape prestala vrijediti ranija karta koja je bila priložena Sarajevskoj izjavi, i koja je bila nepovoljna, posebno za Hrvate iz BiH, budući da ih je lišavala većih gradskih i kulturnih centara, i čak 60 posto hrvatskog pučanstva ostavljalo izvan hrvatskih jedinica.“ – izvještava Mirko Galić. (Vjesnik, 2. 4. 1992.)

Dobar članak o završetku briselskih pregovora objavio je i riječki Novi list: „Prvi se pred novinarima oglasio vođa SDS-a BiH Radovan Karadžić. Izražavajući zadovoljstvo, posebno zbog jedinstvenoga apela za prekid neprijateljstava u BiH kako bi šansu dobili politički pregovori o miru, on je podržao izradu nove mape.

Vođa delegacije HDZ-a BiH Miljenko Brkić ocijenio je neke Karadžićeve ustupke važnom gestom i također izrazio zadovoljstvo zbog izrade nove karte teritorijalne podjele BiH. Čelnik SDA-a Alija Izetbegović smatra da će svaka nova teritorijalna podjela pokazati svoju apsurdnost i ostaje pri opciji o BiH kao unitarnoj republici građana.“ – prenosi Anđelko Perinčić. (Novi list, 2. 4. 1992.)

Popis 1991. vs. popis 1981.

Za svakoga tko proučava tadašnja zbivanja ključno je pitanje zbog čega su europski posrednici – Jose Cutileiro i lord Carrington, odlučili da se popis stanovništva iz 1991. godine uzme kao početni kriterij za razdiobu teritorija?!

Zašto se kao osnovno mjerilo nije uzeo daleko pouzdaniji i pravedniji popis iz 1981. godine? Po njemu, uz navedenih dvadeset općina, Hrvati bi dobili još dvije ključne – Mostar (1300 km2) i Derventu (516 km2), čime bi se hrvatska nacionalna jedinica povećala na 8208 četvornih kilometara (16% BiH), što bi, u danim okolnostima, bilo sasvim zadovoljavajuće.

Hrvati bi tako dobili barem jedan veliki grad (Mostar), značajne proizvodne i energetske objekte (hidrocentrale na Neretvi), te mogućnost razmjene teritorija sa susjednim narodima (npr. prekrajanjem općinskih granica).

Osim što bi primjena jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1981. godine dramatično poboljšala položaj Hrvata, ne ugrožavajući bitno prava druga dva naroda, postojao je još jedan snažan argument koji bi europski posrednici morali uvažiti da im je stavljen na stol.

Naime, popis iz 1991. godine drsko je krivotvoren na štetu Hrvata u čitavoj BiH, a posebno u tri općine: na Kupresu (gdje je i poništen!), u Derventi i Mostaru. Zašto je to učinjeno, može se naslutiti iz prethodnog teksta. Autor članka u to je vrijeme i sam radio kao popisivač, i poznato mu je da se podatke o etničkoj strukturi i brojnosti pojedinih naroda moglo vrlo lako naštimavati. (Uostalom, potpuno ista stvar dogodila se i na nedavnom popisu 2013. godine!)

O zlokobnim, predratnim okolnostima koje su vladale u vrijeme posljednjeg jugoslavenskog popisa i samim time utjecale na njegov ishod ne treba previše trošiti riječi; one su dobro poznate svakome tko se sjeća početka devedesetih. Zašto taj argument nije iskorišten? U vrijeme kada su svi narodi na prostoru bivše SFRJ crtali svoje etničke karte i isticali teritorijalne pretenzije hrvatski pregovarači morali su znati koliko je lažirani popis iz 1991. opasan za hrvatske interese.

Moguće je da su na njihov „nehajni“ stav prilikom pregovora utjecala još dva važna čimbenika; prvi je bio oštra borba između nacionalne i unitarističke struje u HDZ-u BiH, koja je završila ostavkom dotadašnjeg predsjednika stranke Stjepana Kljuića (2. veljače 1992.) i izborom v. d. predsjednika Miljenka Brkića (15. ožujka.)

Drugi, još važniji čimbenik bila je golema želja hrvatskog vrhovništva u Zagrebu da se pred međunarodnom zajednicom pokaže kao konstruktivan sudionik u rješavanju jugoslavenske krize, što se ponajviše obilo o glavu Hrvatima u BiH (npr. u slučaju referendumskog pitanja).

Iz svega navedenog proizlazi da je izvorni Cutileirov plan za Hrvate u BiH bio potpuno neprihvatljiv, pa ga je trebalo izmijeniti ili odbaciti, neovisno o prijetnjama, ucjenama i dobronamjernim savjetima.

Cutileirova Republika Srpska

Prema početnom Cutileirovom planu Srbi su trebali dobiti 22.405 četvornih kilometara teritorija, odnosno 44% BiH. Srpski entitet tako bi se veličinom svrstao negdje između Slovenije i Sjeverne Makedonije.

Osnovni problem ležao je u tome što čak ni tako velik teritorij nije mogao zadovoljiti nezajažljive apetite velikosrba, koji su kao svoj cilj zacrtali i posavski koridor, i Podrinje, i pola Sarajeva, i granicu na Neretvi, i izlaz na more… Da bi se svi ti ciljevi ispunili trebalo je uzeti barem dvije trećine BiH, što druga dva naroda nikada ne bi prihvatila.

Koliko je srpska strana „nerazborito“ ušla u pregovore s Hrvatima i Muslimanima pokazuje i analiza Cutileirovog plana, odnosno njegove već spomenute inačice prema popisu iz 1981. godine, koju su, kao glavni kriterij razdiobe, Srbi mogli nametnuti europskim posrednicima bez ikakvih poteškoća (pri čemu bi imali i sigurnu hrvatsku podršku!)

Prema tako izmijenjenom CC planu Srbi bi izgubili Derventu (516 km2) u korist Hrvata, ali bi zato dobili Doboj (684 km2), Prijedor (834 km2) i dvije sarajevske općine – Ilidžu (165 km2) i Novo Sarajevo (47 km2), dakle, prostore na kojima su 1981. imali (tanku) etničku većinu.

Kad se sve zbroji i oduzme, srpski entitet narastao bi na 23.600 četvornih kilometara, ili 46% BiH!!! Usporedimo to s današnjom Republikom Srpskom koja obuhvaća 24.500 km2, dakle, tek neznatno više prostora. Zar se isplatilo ratovati tri i pol godine za taj smiješni dobitak?

Od zacrtanih strateških ciljeva Srbi nisu ostvarili gotovo ništa; brčanski distrikt presjekao je koridor u Posavini, Sarajevo je pripalo Muslimanima, granica na Neretvi i izlaz na more također su otpali. Jedini uspjeh Srbi su zabilježili u Podrinju, ali i on je plaćen gubitkom srpskih etničkih prostora u zapadnoj Bosni.

I tako ispada da su Srbi vodili čitav rat za dodatnih dva posto teritorija koje su uspjeli iskamčiti u Daytonu od Amerikanaca. Tko je ono svojedobno rekao da su Srbi „lud narod“?

Alijina fildžan-državica

Prema prvobitnom CC planu Muslimani i Srbi trebali su dobiti nacionalne jedinice jednake veličine (44% BiH), ali različite kvalitete; Muslimanima bi pripala urbana područja, a Srbima pasivni, brdsko-planinski krajevi.

Od šest najvećih gradova Muslimani bi dobili pet (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Mostar), Srbi jedan (Banja Luka), a Hrvati nijedan. Od 70 naselja s više od 5.000 stanovnika Muslimani bi dobili 41, Srbi 21, a Hrvati samo 8 naselja.

U muslimanskom entitetu našla bi se i brojna industrijska postrojenja i elektroenergetski objekti (HE Jablanica, HE Višegrad, TE Tuzla, TE Kakanj…), pa bi tako muslimanska jedinica u svakom pogledu nadmašila srpsku, a o hrvatskoj da i ne govorimo!

Veličinom teritorija (22.000 četvornih kilometara) Alijina tobožnja „fildžan-država“ debelo bi nadjačala Sloveniju (20.000 km2), odnosno, bila bi dvaput veća od Kosova.

Unatoč svemu navedenom, Alija Izetbegović prvo je potpisao pristanak na CC plan, da bi, nakon deset dana razmišljanja, na nagovor američkog veleposlanika, povukao potpis?! Bila je to kap koja je prelila čašu, i ubrzo je ratni požar zahvatio čitavu BiH.

U idućim godinama međunarodni predstavnici predlagali su zaraćenim stranama niz mirovnih planova, ali niti jedan nije nudio tako mnogo teritorija muslimanskom narodu. Niti jedan! Kad bi se Bosna i Hercegovina danas raspala, Muslimani-Bošnjaci dobili bi, u najboljem slučaju, trećinu njenog teritorija, što je „samo“ 5.000 četvornih kilometara manje nego što im je nudio Cutileirov plan, i to bez ratovanja.

Unatoč svim pokazateljima o katastrofi u koju je gurnuo svoj narod, za mnoge je Alija Izetbegović i dalje „otac nacije“, ili, što bi rekli njegovi turski obožavatelji, „bedem islama“.

Jedan od rijetkih zapadnih političara koji je otvoreno kritizirao Izetbegovića bio je portugalac Jose Cutileiro, opravdano ogorčen zbog opstrukcije i propasti plana koji ga je mogao lansirati u povijest.

Njegove izjave nisu nimalo pohvalne niti diplomatske: „Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio“, rekao je Cutileiro. Zar je Izetbegović stvarno mislio da može izigrati oba susjedna naroda i postići više od onog što mu se nudilo?

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Rat je bio uzaludan

„Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…“

Radovan Karadžić u Skupštini BiH, 15. 10. 1991.

Portugalski diplomat Jose Cutileiro i britanski pregovarač lord Carrington od samog početka svog rada u tzv. „Konferenciji o BiH“ shvatili su da je podjela BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice jedino moguće rješenje za sprječavanje rata kojim je srpska strana otvoreno prijetila.

Ono u čemu su europski posrednici teško pogriješili bila je karta razgraničenja, koja je kao osnovni kriterij uzela nepouzdani popis stanovništva iz 1991. godine, što se u kasnijem razdoblju rada konferencije pokušalo popraviti.

Nažalost, prekasno! I Cutileiro i Carrington morali su znati da prijedlog radne karte po kojoj bi od šest najvećih gradova u BiH Muslimanima pripalo čak pet gradova, Srbima jedan, a Hrvatima nijedan, nema nikakve šanse za ostvarenje, tim prije što je bio duboko nepravedan prema najmanjem narodu – Hrvatima.

U takvoj situaciji rješenje nije bilo u ponovnom crtanju karata i prepravljanju općinskih granica (što bi tek izazvalo kaos!), nego u prihvaćanju kriterija koji se nametao sam od sebe, a to je uvažavanje rezultata popisa stanovništva iz 1981. godine, po kojem bi se teritorij, gradovi i „resursi“ ravnomjerno rasporedili na sva tri konstitutivna naroda.

Srbi bi dobili 46% BiH, Muslimani 38%, a Hrvati 16% teritorija. Sve tri strane bile bi podjednako (ne)zadovoljne takvom razdiobom, što bi otvorilo kakvu-takvu mogućnost da se međunacionalni sporovi razriješe mirnim putem. Srbi, koji bi dobili najveći dio kolača, ipak ne bi ostvarili svoje strateške ciljeve.

Muslimani bi, bez ispaljenog metka, dobili svoju nacionalnu jedinicu i četiri velika grada. Hrvati bi dobro prošli u Bosanskoj Posavini i Hercegovini, dok bi u središnjoj Bosni dobili bar nešto. „Cutileirov plan bio je najrazumniji pokušaj da se postigne dogovor uoči rata.

Najrazumniji jer, sudeći po izjavama koje su predstavnici stranaka dali po povratku iz Lisabona, svi su tada pokazali volju da učine ustupak i to je ono što tom planu daje posebno mjesto u tragičnim zbivanjima u BiH.“ – zaključak je vojnog povjesničara Davora Marijana. („Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994., str.150.)

Na nesreću, umjesto razumne razdiobe, konstitutivni narodi dobili su krvavi rat, čiji konačni ishod još uvijek nije jasan. Tko je za to odgovoran? Srpsko-muslimanska megalomanija, pogreške i neodgovornost europskih posrednika, i, „last but not least“, tradicionalna hrvatska popustljivost i naivnost. Svi ti čimbenici, udruženi, odveli su Bosnu i Hercegovinu ravno „u pakao“.

Dinko Pejčinović / HKV

 

Što su predviđali Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Analiza političkih preferencija za EU izbore (2. dio)

Objavljeno

na

Objavio

Nastavljamo s analizom političkih preferencija u dvije nove županije i to Koprivničko križevačku i Sisačko moslavačku, koja je jedna od ključnih županija za dobivanje izbora, ponajprije parlamentarnih pa može poslužiti i kao usporedba za nadolazeće parlamentarne izbore. Ispitivanje je napravljeno u razdoblju od 14. do 17. travnja 2019 godine.

Piše: Ante Rašić

Ono što se primjećuje je evidentan pad HDZ-a i iznenađujući rast SDP-a, kao i pojedinih političkih opcija kojih nije bilo na izborima 2014., što se prije svega odnosi na Živi zid i listu Marijane Petir.

Dok je na izborima 2014. Narodna koalicija predvođena SDP-om u Koprivničkoj–križevačkoj županiji uz izlaznost od 20,93 % osvojila 5.845 glasova ili 27,92 %, da su danas izbori, SDP bi samostalno osvojio čak 11.211 glasova ili vrtoglavih 53,57 %, odnosno 5.366 glasova više nego 2014. godine.

HDZ je 2014. godine osvojio 9149 glasova ili 43,71 % u sklopu Domoljubne koalicije, dok bi sada samostalno osvojio tek 14,29 % ili skromnih 2.990 glasova, čak 6.159 manje nego 2014.

Po HDZ još više poražavajući rezultati stižu iz Sisačko-moslavačke županije, gdje po trenutnim podacima HDZ doživljava pravu kataklizmu, bez obzira na to što ni SDP ne ostvaruje rezultat bolji od 2014. godine, no događa se velika disperzija glasova pa veliki broj stranaka ili lista osvaja glasove iznad ili neznatno ispod izbornog praga.

Tako je HDZ 2014. godine u sklopu Domoljubne koalicije, osvojio 16.651 glas ili 45,37 % uz izlaznost od 23,31 % dok bi danas osvojio tek 3.490 glasova ili za tu stranku skromnih 9,51.

SDP 2014. godine imao je rezultat od 9.790 glasova ili 26.68 % dok bi danas osvojio 9.584 glasa ili u postocima 26,19. Tako u ovoj županiji HDZ ima ogromni pad osvojenih glasova od čak 13.161, dok je pad SDP-a, zanemarivih 206 glasova.

U ukupnom zbroju, nakon 19 županija i prvog od tri kruga ispitivanja, HDZ ima 19,13 % , a SDP 17,87 %. Iako će se ovi rezultati mijenjati nakon svakog kruga, te ne pokrivaju cijelu Hrvatsku, pošto u analizu nisu uključeni Grad Zagreb i Istarska županija, evidentan je trend pada HDZ-a i trend rasta SDP-a.

Analizu takvih rezultata, prepuštamo političkim analitičarima i analitičkim odijelima tih stranaka. Naš jedini cilj je nepristrano prikazati trenutni odabir građana i usporediti ga s rezultatima iz 2014 godine.

Analizu za Grad Zagreb i Istarsku županiju, koji bi mogli poremetiti odnos snaga između HDZ-a i SDP-a, kao i kod nekih koalicija, objavit ćemo u sljedećoj analizi.

Napomena: Analiza je rađena nepristrano i objektivno, te se radi sukladno svim standardima u tri navrata ispitivanja po županijama plus Grad Zagreb. Naziv agencije koja vrši ispitivanje, sukladno dogovoru s njom, nećemo objaviti do zadnje analize neposredno pred izbore, kako bi se izbjegli pritisci bilo kakve vrste.

Analiza političkih preferencija za EU izbore (1. dio): Mrtva utrka SDP-a i HDZ-a, dramatičan pad HDZ-a u Slavoniji, kazna za nebrigu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP

Objavljeno

na

Objavio

Jedina ispravna i važeća anketa su Izbori!

Svjedoci smo svakodnevnih izvještaja kojekakvih anketa, „anketica“, anketara, analitičara, sveznalica, …. ali svi redom (ne)namjerno zanemaruju, prešućuju  potencijalno najveće iznenađenje izbora za EP, a to je Lista SDSS-a g. Milorada Pupovca.
Zašto se to uporno prešućuje i/ili zanemaruje od strane „anketnih kuća“ ostaje nepoznanica, ali da Lista SDSS-a može mnogima pomrsiti račune, to je nedvojbeno.

Komu nije jasno, pogledajmo zadnje prijevremene Izbore za skupštinu Ličko-senjske županije. Lista SDSS-a osvojila je dva mandata, a SDP nije čak ni prošao tzv. Izborni prag, tj. „osvojili su „ogromnih 3,95 %! Pametnomu dosta!

Već objavom Izbornih rezultata postalo je kristalno jasno da je SDSS pokrenuo „opću mobilizaciju“ i to s punim pravom.  Sjetimo se i TV nastupa g. Zorana Milanovića kad je tvrdio da od 10 Srba za SDP glasuju njih 8!

Sad je dosta toga već jasnije.

No, to su bili samo prijevremeni Izbori za skupštinu Ličko-senjske županije kao „test“  i po rezultatima vidljiva „mobilizacija“ srpskog biračkog tijela u RH.

Danas se to radi na puno većoj razini i na potencijalnom povijesnom događaju da iz RH na Izborima za EP osvoji jedno mjesto Srbin iz RH.

Zašto ne? RH je demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku borbu“ pa tako i SDSS i g. Milorad Pupovac.
Uopće ne sumnjam da je „na krilima“ rezultata na prijevremenim Izborima za skupštinu Ličko-senjske županije SDSS izvršio uspješno „probno lansiranje“ za političku utakmicu za EP.

Kako se radi o mogućem povijesnom uspjehu Srba u RH tj. da osvoje jedno mjesto u EP na Listi SDSS-a g. Milorada Pupovca uopće me ne bi iznenadilo i da to uspiju. Brojke su na strani SDSS-a!
Sigurno je isto tako da to samostalno sve ne može „odraditi“ g. Pupovac već ima široku potporu u svom biračkom tijelu, ali i u kandidatima koji su na Listi SDSS-a kao i da u slučaju osvajanja jednog mandata u EP, g. Milorad Pupovac ostaje u Saboru, a u EP odlazi g, Dejan Jović!

Po dostupnim informacijama, „mobilizacija“ Srba ne provodi se samo u RH već i u BiH i susjednoj Srbiji i uopće nije niti bi bilo iznenađenje da i uspije osvojiti jedno mjesto u EP.
Normalno je da g. Pupovac i stožer SDSS-a računa na nisku stopu izlaznosti hrvatskog biračkog tijela na Izbore za EP i da na tom gradi svoj „tihi“, ali realni i opravdani optimizam za uspjehom.

Podsjetimo se da je i na posljednjim Izborima za EP na posljednjem 12. mjestu na listi SDP-a osvojio respektabilnih 25.811 glasova, odnosno  9,36%!

Zamislimo samo kako bi to u RH, ali i u susjedstvu i cijeloj EU odjeknula vijest:

Srbi imaju svog predstavnika u EP iz RH!

Kako bi se tad mnogi „propeli na stražnje noge“ u redovima „velikih Hrvata“ „ultra-Hrvata“ i ostale „desnice“ i kakvi bi to bili komentari …..

Već znam da bi se vikalo da je to sve dogovor SDSS-a i HDZ-a, tj. g. Milorada Pupovca i g. Andreja Plenkovića,  …. bla…bla…bla….

No, je li tako? NIJE!

Hrvatska je dokazana demokratska država i svatko ima pravo upustiti se u „političku bitku“ i nitko nema pravo nikom to osporavati na bilo koji način, a poglavito oni koji „nemaju za koga glasovati“ i ostati u domovima ili na izletima na dan Izbora za EP!

Sad dolazimo do još „potresnijih“ podataka. Većina glasova za SDSS je „manjak“ glasova za SDP! ( TV, Z.M., skupština Ličko-senjske županije)

SDSS ima samo nekoliko malenih „problema“. Jedan od njih je da su „politički rastrzani“ na nekoliko strana, tj. oni koji vole g. Milorada Pupovca, oni koji ne vole g. Milorada Pupovca i svoj glas će pokloniti nekom drugom jer postoji i još jedna Lista Srba u RH ( DSS ) kao i SDP, ali i pojedini Srbi koji su na drugim listama nekih drugih stranaka.
Unatoč tomu, slijedi nam jedno veliko iznenađenje jer svi „problemi“ SDSS-a su ipak „maleni“ da bi utjecali na konačan rezultat.

Realno je očekivati da će po glasovima biti najbliži, po osobnoj projekciji na današnji dan, SDSS, „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“, NL Marijana Petir).

Jako vidljiva „netrpeljivost“ između „Hrvatskih suverenista“ i „NHR-HSP“ svakim danom je još vidljivija, a najviše na društvenim mrežama, navijanjima, vrijeđanjima….. što je suludo i demokratski i ljudski neprihvatljivo.

Točno je da je gospođa Ruža Tomašić osvojila na prošlim Izborima za EP 107 206 glasova, ali na Listi HDZ-a, te da su za nju glasovali u najvećem broju i sami članovi i simpatizeri HDZ-a i to više nije njezina „politička vrijednost“.

Ta, „politička vrijednost“  gospođe Ruže Tomašić pokazala se na Parlamentarnim izborima u RH 2015. kad je kao nositeljica Liste osvojila „svih“ 1 424 glasa u 10. IJ.


I da to pomnožimo i x 10 ili x 20….opet je MALO…pa i da pomnožimo x 40….opet je MALOOOOO…….

Ruža Tomašić će kao nositeljica Liste biti samo “uteg” i nema šansi da se “Hrvatski suverenisti” i približe Izbornom pragu” koji će i za ove EP izbore iznositi puno više od 5,0 % a najvjerojatnije i preko 7,0 %!
Podsjetimo se i da na posljednjim Izborima za EP NIJE ušla Lista grupe stranaka koja je osvojila 6,88 %.

Još jedna “opaska” koja će dodatno potvrditi napisano: Onog trenutka kad je gospođa Marijana Petir predala svoju NL u DIP, već je tada nastao prvi ŠOK jer će njezina Lista oduzeti pozamašan broj glasova i “Hrvatskim suverenistima”, ali i “NHR-HSP”, poneki HDZ-u i najveći broj HSS-u!

Kad je u pitanju Lista „NHR-HSP“ nemam što dodati osim razočarenja. Od onog trenutka kad je gospođa Bruna Esih izjavila da nastupaju samostalno na EP izborima, pohvalio sam to i podržavao jer sam očekivao da će to i ispuniti i „testirati“ stranku koliko „vrijedi“ na hrvatskoj političkoj sceni. Onog trenutka kad su sklopili savez s HSP-om g. Karla Starčevića i predali Listu „NHR-HSP“ sve je „palo u vodu“!

Kako „testirati“ stranku ako su u koaliciji dvije ili više stranaka? NIKAKO!
To se može samo nazvati neuspješnim pokušajem prodavanja magle.(ili piva)

S druge strane, toliko puta smo čuli riječ: IZDAJA! IZDAJA! …..birača, a danas?
Sjetimo se i prošlih Izbora za EP kad je već unaprijed bilo znano da g. Neven Mimica (kao nositelj liste) ide na već unaprijed dobivenu funkciju u EU, a danas imamo situaciju da je gospođa Bruna Esih nositeljica liste, ali ne misli ići u EP i u slučaju da ta Lista i osvoji mjesto. Isto se odnosi i na g. Hasanbegovića koji je kao posljednji na listi „NHR-HSP“. (Činjenica je da se i želi ne smije maknuti iz Sabora jer tada na njezino – njihovo mjesto dolazi zamjena iz HDZ-a.)

Da kojim slučajem, a neće, „NHR-HSP“ osvoji taj jedan mandat, bi li to bila izdaja biračkog tijela?
No, kako se to neće ni dogoditi, o tom i ne trebamo brinuti.
Zanimljivo je istaknuti da na sam spomen HDZ-a „i „Hrvatski suverenisti“ i „NHR-HSP“ reagiraju izrazito negativno kao da je HDZ jedini i najveći neprijatelj RH! STRAŠNO!

Malo spomena na HDZ: Činjenica je da je HDZ dva puta za redom na Izborima za EP bio i relativni i apsolutni pobjednik i imao 5 i 6 mandata u EP, ali je isto tako još veća činjenica da je HDZ i prvi i drugi put imao samo 4 mandata u EP!

Drugim riječima, HDZ je bio „šlep služba“ drugima i najbolja odluka Predsjedništva najveće i stožerne stranke u Hrvata jeste to da na ove Izbore za EP izlaze samostalno! Manje od 4 mandata sigurno neće osvojiti, ali sve više je čista pobjeda, ma tko što mislio ili rekao! Već sam jednom rekao da mi uopće ne bi bilo iznenađenje ako HDZ osvoji 4-7 mandata u EP!
Dočim je Lista HDZ-a za EP izišla u javnost, odmah je bila „napadnuta“! Razlog je jednostavan, Lista HDZ-a je najbolja i to je neosporno. Neki pak kažu da nema „poznatih imena, dokazanog kadra, itd., što nikako odgovara činjenicama….. pa što reći onda za npr. g. Gorana Pauka?

Gospodin Goran Pauk će dobiti možda i najviše preferencijalnih glasova i povući cijelu listu, ne zbog toga što je župan Šibensko-kninske županije, ne zbog toga što je hrvatski vojnik i VITEZ, pa čak ne ni zbog toga što je trocjevcem skinuo onaj drugi zrakoplov iz one legendarne” Oba su pala”, već zbog toga što je znalac i genijalac!

O ostalim sudionicima u ovom procesu ne želim ovog trenutka ni pisati ni spominjati ih jer je glavna tema ovog članka – analize SDSS i g. Milorad Pupovac ( g. Dejan Jović) .

Neki će se sigurno upitati …..kako ga spriječiti?

Pa zašto ga sprječavati?

Hrvatska je država zrele demokracije i svatko gleda sebe i g. Milorad Pupovac ima puno demokratsko pravo sudjelovati u „političkoj utakmici“ kao i svi ostali!

 To se zove demokracija!

Ako postoji mogućnost „sprječavanja“ SDSS-a da ne osvoji to jedno mjesto u EP, onda je to samo i isključivo masovni izlazak na Izbore i nikako drugačije!

Izbor je na svima nama što napraviti na dan Izbora za EP, ostati kući i izmisliti razlog zbog čega ne idemo na Izbore da bi poslije mogli „arlaukati“ i „lajati na mjesec“, ….. ili izići na Izbore i zaokružiti neku Listu, a istovremeno ne baciti glas „u bunar“!

Bilo kako bilo, SDSS ima izuzetno realne šanse osvojiti jedno mjesto u EP, ma koliko to ostali mediji (ne)namjerno šutjeli o tom!

Pitanje za sve: Hoće li Srbi u RH izabrati SDSS i g. Milorada Pupovca (g. Dejana Jovića) svojim izlaskom na Izbore za EP ili će ih izabrati Hrvati svojim ne izlaskom na Izbore?

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari