Pratite nas

Analiza

Dinko Pejčinović: Zagonetka Cutileirovog plana

Objavljeno

na

Cutileirov plan

Cutileirov plan (ili, kako ga se još naziva Carrington-Cutileirov plan) bio je posljednji pokušaj međunarodne zajednice da spriječi izbijanje rata na prostoru Bosne i Hercegovine.

Ime je dobio po svome tvorcu, portugalskom diplomatu Joseu Cutileiru, kojega je na dužnost posrednika postavila Europska zajednica, odnosno predsjedatelj Mirovne konferencije o Jugoslaviji Peter Carrington.

Sam plan predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice prema etničkom načelu. 18. ožujka 1992. plan su u Sarajevu potpisali predstavnici sva tri naroda – Alija Izetbegović u ime Muslimana, Radovan Karadžić u ime Srba, i Mate Boban kao predstavnik Hrvata.

Samo deset dana kasnije, nakon razgovora s američkim veleposlanikom u Jugoslaviji Warrenom Zimmermanom, Izetbegović je povukao svoj potpis i tako dao svoj „skromni“ doprinos ratnom kaosu koji je uskoro zahvatio čitavu BiH.

Nakon toga i Srbi su povukli svoj pristanak, pa je Cutileirov plan otišao u povijest. Međutim, neke su zagonetke ostale!

Carrington Cutileiro plan

CC plan

Prvobitni Carrington-Cutileirov plan (u daljnjem tekstu CC plan) predviđao je podjelu BiH na tri konstitutivne jedinice („constituent units“) isključivo prema etničkom kriteriju, odnosno popisu stanovništva iz 1991. godine.

Svaka od 109 bosanskohercegovačkih općina trebala je pripasti odgovarajućoj nacionalnoj jedinici zavisno o apsolutnoj (natpolovičnoj) ili relativnoj (ispodpolovičnoj) većini pojedinog naroda.

Prema tom mjerilu Muslimani su trebali dobiti 52 općine (oko 44% teritorija BiH), Srbi 37 općina (također 44% BiH), a Hrvati skromnih 20 općina (12,5% BiH) u kojima su prije rata imali apsolutnu ili relativnu većinu.

Uzmemo li u obzir etničku strukturu tadašnje BiH – 17,3% Hrvata, 31,4% Srba i 43,7% Muslimana, ali i neke druge pokazatelje, CC plan bio je za Hrvate katastrofalan, a za druga dva naroda vrlo prihvatljiv, pa tim prije iznenađuje što su ga najveći gubitnici prihvatili, a najveći dobitnici odbacili?!

Cutileirova Herceg-Bosna

Prema izvornom planu razdiobe BiH Hrvati su trebali dobiti dvadeset općina – četiri u Posavini (Bosanski Brod, Odžak, B. Šamac, Orašje), šest u središnjoj Bosni (Novi Travnik, Vitez, Busovača, Kiseljak, Kreševo i Vareš), te deset općina na širem prostoru Hercegovine (Livno, Tomislavgrad, Posušje, Grude, Čitluk, Ljubuški, Čapljina, Neum, Široki Brijeg, Prozor).

Hrvatska nacionalna jedinica tako bi obuhvatila 6392 četvorna kilometra, odnosno 12,5% BiH. Drugim riječima, Hrvati bi dobili za trećinu manje teritorija nego što je iznosio njihov udio u stanovništvu, i to bez ijednog većeg urbanog središta!

Najveći grad pod hrvatskim nadzorom tako bi postao Bosanski Brod sa svojih 14.000 stanovnika. Osim toga, Cutileirova Herceg-Bosna obuhvatila bi samo manji dio hrvatskog naroda u BiH (oko 41 posto), pa je razumljivo da je prihvaćanje plana izazvalo veliko ogorčenje Hrvata u čitavoj republici.

Najveću poviku digli su malobrojni, ali vrlo glasni zagovornici „bratstva i jedinstva“, ljudi koji su u kasnijem razdoblju stekli zasluženi epitet „Alijinih Hrvata“, a svoje nezadovoljstvo iskazali su i ljutiti pravaši (v. članak „Izdaja hrvatske državnosti“, Slobodna Dalmacija, 2. 4. 1992. i „Pravaši protiv kantonizacije“, Večernji list, 25. 3. 1992.).

No, bilo je dosta kritika i iz HDZ-ovih redova: „Vrlo sam nezadovoljan dosadašnjim rezultatima pregovora o Herceg-Bosni. Naši pregovarači svojim nerazgovijetnim izjavama ne mogu promijeniti raspoloženje… 59 posto Hrvata ostalo bi izvan tzv. hrvatske jedinice, koja bi imala samo 12 posto teritorija BiH te oko 9 posto pučanstva BiH.

Mislim da se hrvatski narod neće suglasiti s takvim pregovaračkim rezultatima“, izjavio je dr. Vlado Pandžić, predsjednik Kluba zastupnika HDZ BiH. (V. list, 21. 3. 1992.) U istom broju večernjaka objavljene su i dvije predložene karte razgraničenja, te članak novinara J. Re. (vjerojatno Joze Renića), u kojem se opovrgava teza o hrvatskoj kapitulaciji: „Mnogobrojni dnevni listovi objavili su prekjučer kartu koja je tobože nastala dogovorom triju vladajućih stranaka, po kojoj npr. općine Derventa i Mostar ne pripadaju hrvatskom narodu i po kojoj bi Hrvatima pripalo samo 12 posto teritorija.. Međutim, prava karta po kartografu EZ-a izgleda sasvim drukčije – premda ni ona ne odgovara predlošku od strane delegacije Hrvatske demokratske zajednice u Bruxellesu niti zadovoljava hrvatska povijesno-etnička prava.“

Slično mišljenje iznio je i drugi dopredsjednik HDZ-a BiH Vlado Šantić: „Karta objavljena u medijima nije naša karta. Ona je samo osnova za iduće razgovore, nju nam je Europa ponudila kao podlogu.. Karta koju je ponudila EZ predstavlja samo popis općina i nacionalnu strukturu, na osnovi podataka popisa stanovništva iz 1991. godine. Za konačne karte EZ zahtijeva popise stanovništva iz 1991., 1981. i 1971. godine.“ (V. list, 26.3.1992.)

Konferencija u Bruxellesu – posljednja šansa za mir

„Trojna konferencija o unutrašnjem uređenju Bosne i Hercegovine počela je jučer u Bruxellesu, uvelike opterećena najnovijim sukobima u toj republici. Do Bruxellesa je stiglo i nezadovoljstvo hrvatske strane sarajevskom „kartom“, jer bosanskohercegovački su Hrvati „glavni gubitnici“ u tom sporazumu o podjeli teritorija.

 

Karadzic Izetbegovic

Kako navode bruxelleske novine, oni u svojoj jedinici nemaju ni velikog grada, ni sveučilišta, ni bolničkog centra, ni puta… (Šef delegacije HDZ-a Miljenko Brkić) ističe da neće potpisati kartu, jer je nacionalni princip u njoj „prilično kruto shvaćen“.

Karta koja se zasniva samo na popisu pučanstva iz 1991., a ne i na prijašnjim popisima, koja, uz etnički, ne uzima u obzir povijesni, kulturni i gospodarski princip, i koja polazi od općinskih granica, nije realna karta, ocjenjuje Brkić.“ – javio je iz Bruxellesa poznati novinar Mirko Galić. (V. list, 31. 3.1992.)

Doista, kad pogledamo što su Hrvati dobili (bolje rečeno – izgubili!) Cutileirovim planom, mora se priznati da bi i unitarna „Bosna“ bila prihvatljivije rješenje.

Međutim, je li baš moralo biti tako? U nastavku briselske konferencije ipak je dogovoreno „da se formira posebna radna grupa za izradu nove političke mape i za definiranje sastavnih jedinica u BiH.. Glavni pregovarač HDZ Brkić smatra to najznačajnijom odlukom, s obzirom na to da je s mandatom u izradi nove mape prestala vrijediti ranija karta koja je bila priložena Sarajevskoj izjavi, i koja je bila nepovoljna, posebno za Hrvate iz BiH, budući da ih je lišavala većih gradskih i kulturnih centara, i čak 60 posto hrvatskog pučanstva ostavljalo izvan hrvatskih jedinica.“ – izvještava Mirko Galić. (Vjesnik, 2. 4. 1992.)

Dobar članak o završetku briselskih pregovora objavio je i riječki Novi list: „Prvi se pred novinarima oglasio vođa SDS-a BiH Radovan Karadžić. Izražavajući zadovoljstvo, posebno zbog jedinstvenoga apela za prekid neprijateljstava u BiH kako bi šansu dobili politički pregovori o miru, on je podržao izradu nove mape.

Vođa delegacije HDZ-a BiH Miljenko Brkić ocijenio je neke Karadžićeve ustupke važnom gestom i također izrazio zadovoljstvo zbog izrade nove karte teritorijalne podjele BiH. Čelnik SDA-a Alija Izetbegović smatra da će svaka nova teritorijalna podjela pokazati svoju apsurdnost i ostaje pri opciji o BiH kao unitarnoj republici građana.“ – prenosi Anđelko Perinčić. (Novi list, 2. 4. 1992.)

Popis 1991. vs. popis 1981.

Za svakoga tko proučava tadašnja zbivanja ključno je pitanje zbog čega su europski posrednici – Jose Cutileiro i lord Carrington, odlučili da se popis stanovništva iz 1991. godine uzme kao početni kriterij za razdiobu teritorija?!

Zašto se kao osnovno mjerilo nije uzeo daleko pouzdaniji i pravedniji popis iz 1981. godine? Po njemu, uz navedenih dvadeset općina, Hrvati bi dobili još dvije ključne – Mostar (1300 km2) i Derventu (516 km2), čime bi se hrvatska nacionalna jedinica povećala na 8208 četvornih kilometara (16% BiH), što bi, u danim okolnostima, bilo sasvim zadovoljavajuće.

Hrvati bi tako dobili barem jedan veliki grad (Mostar), značajne proizvodne i energetske objekte (hidrocentrale na Neretvi), te mogućnost razmjene teritorija sa susjednim narodima (npr. prekrajanjem općinskih granica).

Osim što bi primjena jugoslavenskog popisa stanovništva iz 1981. godine dramatično poboljšala položaj Hrvata, ne ugrožavajući bitno prava druga dva naroda, postojao je još jedan snažan argument koji bi europski posrednici morali uvažiti da im je stavljen na stol.

Naime, popis iz 1991. godine drsko je krivotvoren na štetu Hrvata u čitavoj BiH, a posebno u tri općine: na Kupresu (gdje je i poništen!), u Derventi i Mostaru. Zašto je to učinjeno, može se naslutiti iz prethodnog teksta. Autor članka u to je vrijeme i sam radio kao popisivač, i poznato mu je da se podatke o etničkoj strukturi i brojnosti pojedinih naroda moglo vrlo lako naštimavati. (Uostalom, potpuno ista stvar dogodila se i na nedavnom popisu 2013. godine!)

O zlokobnim, predratnim okolnostima koje su vladale u vrijeme posljednjeg jugoslavenskog popisa i samim time utjecale na njegov ishod ne treba previše trošiti riječi; one su dobro poznate svakome tko se sjeća početka devedesetih. Zašto taj argument nije iskorišten? U vrijeme kada su svi narodi na prostoru bivše SFRJ crtali svoje etničke karte i isticali teritorijalne pretenzije hrvatski pregovarači morali su znati koliko je lažirani popis iz 1991. opasan za hrvatske interese.

Moguće je da su na njihov „nehajni“ stav prilikom pregovora utjecala još dva važna čimbenika; prvi je bio oštra borba između nacionalne i unitarističke struje u HDZ-u BiH, koja je završila ostavkom dotadašnjeg predsjednika stranke Stjepana Kljuića (2. veljače 1992.) i izborom v. d. predsjednika Miljenka Brkića (15. ožujka.)

Drugi, još važniji čimbenik bila je golema želja hrvatskog vrhovništva u Zagrebu da se pred međunarodnom zajednicom pokaže kao konstruktivan sudionik u rješavanju jugoslavenske krize, što se ponajviše obilo o glavu Hrvatima u BiH (npr. u slučaju referendumskog pitanja).

Iz svega navedenog proizlazi da je izvorni Cutileirov plan za Hrvate u BiH bio potpuno neprihvatljiv, pa ga je trebalo izmijeniti ili odbaciti, neovisno o prijetnjama, ucjenama i dobronamjernim savjetima.

Cutileirova Republika Srpska

Prema početnom Cutileirovom planu Srbi su trebali dobiti 22.405 četvornih kilometara teritorija, odnosno 44% BiH. Srpski entitet tako bi se veličinom svrstao negdje između Slovenije i Sjeverne Makedonije.

Osnovni problem ležao je u tome što čak ni tako velik teritorij nije mogao zadovoljiti nezajažljive apetite velikosrba, koji su kao svoj cilj zacrtali i posavski koridor, i Podrinje, i pola Sarajeva, i granicu na Neretvi, i izlaz na more… Da bi se svi ti ciljevi ispunili trebalo je uzeti barem dvije trećine BiH, što druga dva naroda nikada ne bi prihvatila.

Koliko je srpska strana „nerazborito“ ušla u pregovore s Hrvatima i Muslimanima pokazuje i analiza Cutileirovog plana, odnosno njegove već spomenute inačice prema popisu iz 1981. godine, koju su, kao glavni kriterij razdiobe, Srbi mogli nametnuti europskim posrednicima bez ikakvih poteškoća (pri čemu bi imali i sigurnu hrvatsku podršku!)

Prema tako izmijenjenom CC planu Srbi bi izgubili Derventu (516 km2) u korist Hrvata, ali bi zato dobili Doboj (684 km2), Prijedor (834 km2) i dvije sarajevske općine – Ilidžu (165 km2) i Novo Sarajevo (47 km2), dakle, prostore na kojima su 1981. imali (tanku) etničku većinu.

Kad se sve zbroji i oduzme, srpski entitet narastao bi na 23.600 četvornih kilometara, ili 46% BiH!!! Usporedimo to s današnjom Republikom Srpskom koja obuhvaća 24.500 km2, dakle, tek neznatno više prostora. Zar se isplatilo ratovati tri i pol godine za taj smiješni dobitak?

Od zacrtanih strateških ciljeva Srbi nisu ostvarili gotovo ništa; brčanski distrikt presjekao je koridor u Posavini, Sarajevo je pripalo Muslimanima, granica na Neretvi i izlaz na more također su otpali. Jedini uspjeh Srbi su zabilježili u Podrinju, ali i on je plaćen gubitkom srpskih etničkih prostora u zapadnoj Bosni.

I tako ispada da su Srbi vodili čitav rat za dodatnih dva posto teritorija koje su uspjeli iskamčiti u Daytonu od Amerikanaca. Tko je ono svojedobno rekao da su Srbi „lud narod“?

Alijina fildžan-državica

Prema prvobitnom CC planu Muslimani i Srbi trebali su dobiti nacionalne jedinice jednake veličine (44% BiH), ali različite kvalitete; Muslimanima bi pripala urbana područja, a Srbima pasivni, brdsko-planinski krajevi.

Od šest najvećih gradova Muslimani bi dobili pet (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, Mostar), Srbi jedan (Banja Luka), a Hrvati nijedan. Od 70 naselja s više od 5.000 stanovnika Muslimani bi dobili 41, Srbi 21, a Hrvati samo 8 naselja.

U muslimanskom entitetu našla bi se i brojna industrijska postrojenja i elektroenergetski objekti (HE Jablanica, HE Višegrad, TE Tuzla, TE Kakanj…), pa bi tako muslimanska jedinica u svakom pogledu nadmašila srpsku, a o hrvatskoj da i ne govorimo!

Veličinom teritorija (22.000 četvornih kilometara) Alijina tobožnja „fildžan-država“ debelo bi nadjačala Sloveniju (20.000 km2), odnosno, bila bi dvaput veća od Kosova.

Unatoč svemu navedenom, Alija Izetbegović prvo je potpisao pristanak na CC plan, da bi, nakon deset dana razmišljanja, na nagovor američkog veleposlanika, povukao potpis?! Bila je to kap koja je prelila čašu, i ubrzo je ratni požar zahvatio čitavu BiH.

U idućim godinama međunarodni predstavnici predlagali su zaraćenim stranama niz mirovnih planova, ali niti jedan nije nudio tako mnogo teritorija muslimanskom narodu. Niti jedan! Kad bi se Bosna i Hercegovina danas raspala, Muslimani-Bošnjaci dobili bi, u najboljem slučaju, trećinu njenog teritorija, što je „samo“ 5.000 četvornih kilometara manje nego što im je nudio Cutileirov plan, i to bez ratovanja.

Unatoč svim pokazateljima o katastrofi u koju je gurnuo svoj narod, za mnoge je Alija Izetbegović i dalje „otac nacije“, ili, što bi rekli njegovi turski obožavatelji, „bedem islama“.

Jedan od rijetkih zapadnih političara koji je otvoreno kritizirao Izetbegovića bio je portugalac Jose Cutileiro, opravdano ogorčen zbog opstrukcije i propasti plana koji ga je mogao lansirati u povijest.

Njegove izjave nisu nimalo pohvalne niti diplomatske: „Alija Izetbegović bi jedno govorio nasamo, a drugo javno. Na prvom ručku tijekom pregovora uvidio sam da je lažljivac i da mu se ne može vjerovati. On je uvijek odstupao od onog što je već bio prihvatio“, rekao je Cutileiro. Zar je Izetbegović stvarno mislio da može izigrati oba susjedna naroda i postići više od onog što mu se nudilo?

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Rat je bio uzaludan

„Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a Muslimane možda u nestanak. Muslimani se ne mogu obraniti ako ovdje bude rat…“

Radovan Karadžić u Skupštini BiH, 15. 10. 1991.

Portugalski diplomat Jose Cutileiro i britanski pregovarač lord Carrington od samog početka svog rada u tzv. „Konferenciji o BiH“ shvatili su da je podjela BiH na tri konstitutivne nacionalne jedinice jedino moguće rješenje za sprječavanje rata kojim je srpska strana otvoreno prijetila.

Ono u čemu su europski posrednici teško pogriješili bila je karta razgraničenja, koja je kao osnovni kriterij uzela nepouzdani popis stanovništva iz 1991. godine, što se u kasnijem razdoblju rada konferencije pokušalo popraviti.

Nažalost, prekasno! I Cutileiro i Carrington morali su znati da prijedlog radne karte po kojoj bi od šest najvećih gradova u BiH Muslimanima pripalo čak pet gradova, Srbima jedan, a Hrvatima nijedan, nema nikakve šanse za ostvarenje, tim prije što je bio duboko nepravedan prema najmanjem narodu – Hrvatima.

U takvoj situaciji rješenje nije bilo u ponovnom crtanju karata i prepravljanju općinskih granica (što bi tek izazvalo kaos!), nego u prihvaćanju kriterija koji se nametao sam od sebe, a to je uvažavanje rezultata popisa stanovništva iz 1981. godine, po kojem bi se teritorij, gradovi i „resursi“ ravnomjerno rasporedili na sva tri konstitutivna naroda.

Srbi bi dobili 46% BiH, Muslimani 38%, a Hrvati 16% teritorija. Sve tri strane bile bi podjednako (ne)zadovoljne takvom razdiobom, što bi otvorilo kakvu-takvu mogućnost da se međunacionalni sporovi razriješe mirnim putem. Srbi, koji bi dobili najveći dio kolača, ipak ne bi ostvarili svoje strateške ciljeve.

Muslimani bi, bez ispaljenog metka, dobili svoju nacionalnu jedinicu i četiri velika grada. Hrvati bi dobro prošli u Bosanskoj Posavini i Hercegovini, dok bi u središnjoj Bosni dobili bar nešto. „Cutileirov plan bio je najrazumniji pokušaj da se postigne dogovor uoči rata.

Najrazumniji jer, sudeći po izjavama koje su predstavnici stranaka dali po povratku iz Lisabona, svi su tada pokazali volju da učine ustupak i to je ono što tom planu daje posebno mjesto u tragičnim zbivanjima u BiH.“ – zaključak je vojnog povjesničara Davora Marijana. („Rat Hrvata i Muslimana u BiH od 1992. do 1994., str.150.)

Na nesreću, umjesto razumne razdiobe, konstitutivni narodi dobili su krvavi rat, čiji konačni ishod još uvijek nije jasan. Tko je za to odgovoran? Srpsko-muslimanska megalomanija, pogreške i neodgovornost europskih posrednika, i, „last but not least“, tradicionalna hrvatska popustljivost i naivnost. Svi ti čimbenici, udruženi, odveli su Bosnu i Hercegovinu ravno „u pakao“.

Dinko Pejčinović / HKV

 

Što su predviđali Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov plan?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Jan Ivanjek: Srbija sije sjeme novih ratova

Objavljeno

na

Objavio

Danas se obilježava godišnjica genocida u Srebrenici, koji su prije 24 godine izvršile srpske snage masakriravši više od 8,300 Bošnjaka.

Taj golemi zločin Srbija ne priznaje kao genocid, unatoč međunarodnim presudama. Bio je i jedan od faktora u pokretanju veličanstvene oslobodilačke operacije Oluja, kojom nije samo oslobođena većina Hrvatske od srpske okupacije, već je i spašen Bihać kojeg su srpske snage držale u okruženju i gdje bi se nesumnjivo odvio još jedan genocidni zločin, ali s daleko više ubijenih Bošnjaka.

24 godine poslije, situacija na Balkanu sve je gora, remećena prvenstveno velikosrpskim režimom Aleksandra Vučića, koji vještim manipuliranjem javnosti, medija i diplomacije provodi vrlo uspješnu kampanju pretvaranja Srba i Srbije u isključivu žrtvu, te demonizacije susjednih naroda.

Srbija nije sposobna učiti iz svoje povijesti, i umjesto da se s njom pokuša pomiriti, režim sve očitije priprema „ravnanje računa“, kad god se za to pruži prilika.

I dalje se prijeti ujedinjenjem s Republikom Srpskom i razbijanjem BiH, što bi izazvalo novi sukob. Svim sredstvima se napada i prijeti Crnoj Gori, u kojoj je pokušaj puča prije 3 godine gotovo sigurno orkestriran iz Beograda, a režimski tabloidi sve češće napadaju i Makedoniju.

Posebno kada je u pitanju nacionalistička Srpska pravoslavna crkva, čiji utjecaj te zemlje pokušavaju ograničiti. O neprekidnoj kampanji mržnje i dehumanizacije režimskih medija protiv Albanaca i Hrvata, koje velikosrpska ideologija vidi kao glavne neprijatelje, ne treba ni govoriti. Ne odustaje se ni od snova o izlasku na Jadran.

Ukratko, Srbija sije sjeme novih ratova u kojima će se osvetit za sve nepravde koje smatra da su joj počinjene.

No umjesto suradnje protiv ove zajedničke prijetnje, u BiH je na djelu marginalizacija Hrvata, koji se politički obespravljuju, ekonomski napadaju, te se u njihove sredine nameću islamski migranti, a umjesto suradnje s državom čija je vojska spriječila još veći genocid Bošnjaka od srebreničkog, bošnjačko se vodstvo odlučuje za islamizaciju i podilaženje neoosmanskim ambicijama turskog diktatora Erdogana, te potkopavanje Hrvatske svakom prilikom.

Kako bi se spriječili budući ratovi,Hrvatska treba jačati suradnju s državama koje su posebno izložene napadima iz Srbije: Crnom Gorom, Makedonijom i Kosovom.

Uz zaključivanje otvorenih pitanja, Hrvatska im može prenijeti vrijedna znanja i iskustva, ponuditi proizvode vojne industrije, te zajedničkim snagama raditi na suzbijanju malignog utjecaja Srbije te osigurati trajnu stabilnost na Balkanu, komentirao je vojni analitičar Jan Ivanjek na facebooku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se do sada našlo u ponudi predsjedničkih kandidata?

Objavljeno

na

Objavio

Iako će predsjednički izbori biti službeno raspisani tek na jesen, a održat će se tek u prosincu ove godine, nekoliko je kandidata već istaknulo svoju kandidaturu, pa da vidimo što se do sada našlo u predsjedničkoj ponudi.

Goran Jurišić, profesor povijesti i neovisni kandidat desnice, čiju su kandidaturu mediji prešutjeli, istaknuo je svoju kandidaturu još u siječnju, a kroz četri točke svog programa poziva na duhovnu, gospodarsku, demografsku i obnovu hrvatskog suvereniteta.

Svojoj publici obraća se video porukama preko YouTube kanala “Jurišića za predsjednika”. Duhovnu obnovu smatra najvažnijom točkom svog programa, pa tako planira zabraniti gay parade i kriminalizirati psovanje Boga čime bi se Hrvatska oslobodila Sodome i Gomore. Ističe kako se demografska obnova može provesti isključivo zakonskom zaštitom života od začeća do smrti, te kako se “pobačaj ne može promatrati kao pravo žene, već kao pravo nerođenih da budu rođeni”.

Za obnovu hrvatskog gospodarstva predlaže Hrvatsku narodnu banku koja nije u službi Europske centralne banke, a zalaže se i za Croexit kako bi se Hrvatska spasila od “udbo-mafije, komunista i srpskih pobunjenika koji njome trenutno vladaju u službi globalnih elita”.

Hrvatskim braniteljima vratio bi dignitet koji su im kako tvrdi oduzele političke elite proglašavajući ih ratnim zločincima, a branitelje predlaže i kao brojače izbornih glasova, obzirom da sumnja u istinitost izbornih rezultata koje objavljuje Državno izborno povjerenstvo. Smatra kako hrvatski Srbi, kao braća Hrvata po Kristu zaslužuju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, pa bi Srpsku pravoslavnu crkvu izbacio iz Hrvatske.

Snažno se protivi migracijama za koje ističe da ih provode globalisti s ciljem destabilizacije kršćanske Europe, pa planira raspisati i referendum o poništenju marakeškog sporazuma i globlanog pakta UN-a o migracijama. Papu također smatra dijelom globalne urotničke klike, a britanskom parlamentu planira poslati zahtjev za plaćanje ratne odštete za žrtve Bleiburga i križnog puta.

Nacionalizam shvaća kao božansku ideologiju, a globalizm kao novu vrstu totalitarizma koji ljudima nudi razne slobode čime ih suptilno uvodi u mentalno ropstvo i grijeh. Sebe vidi kao predsjednika domoljuba, a politička korektnost ga kako kaže ne zanima.

Namjeru da se kandidira najavio je još prošle godine i Antun Babić, kandidat platforme Spasimo Hrvatsku, a kandidaturu je istaknuo u veljači pred TV kamerama ispred Banskih dvora. Babić je iskusan diplomat i bliski suradnik predsjednika Tuđmana 90-tih kada se vratio u Hrvatsku iz Australije.

Na kandidaturu ga je potaklo „razočaravajuće i opasno stanje koje je zavladalo Hrvatskom nakon Tuđmana, obilježeno nedomoljubljem, nesposobnosti i služenju stranim interesima“. Njegovu su kandidaturu mediji također uglavnom prešutjeli, iako je za razliku od Jurišića dobio nešto veću, ali zanemarivu medijsku vidljivost u usporedbi s drugim kandidatima.

Tvrdi kako je došlo vrijeme za predsjednika koji bi bio „potomak domobrana ili ustaša, dakle istinski domoljub i vjernik“, obzirom da tvrdi kako su svi dosadašnji predsjednici i predsjednica nakon Tuđmana “sinovi i kćeri partizana, komunista i udbaša koji su djelovali ili djeluju u službi stranih, masonskih i protuhrvatskih interesa“. Iako će svoj program tek objaviti, njegova vizija budućnosti Hrvatske temelji se na odmaku od globalizma, borbi protiv migracija, demografskoj obnovi, lustraciji i novom odnosu Hrvatske prema iseljeništvu.

Babić smatra kako bi umjesto migranata, Hrvatsku trebalo napućiti hrvatskim iseljenicima što bi ujedno dovelo i do najveće demografske, ekonomske, političke i duhovne reforme u hrvatskoj povijesti.

Uspješne hrvatske iseljenike vidi kao  „veleposlanike dobre volje“, te s njima kao predsjednik planira ostvariti snažnu suradnju na svim poljima s ciljem oporavka Hrvatske. To je naime potrebno kako bi se konačno spriječila „demontaža hrvatske države od strane komunista, liberala i ‘lijevih seljaka’“ koji su na vlast u Hrvatskoj došli 2000. godine.

Andreja Plenkovića poznaje još iz vremena kada je djelovao u vanjskoj politici, te opaža kako se razvio u odličnog diplomata, međutim ga vidi i kao dosad „najopasnijeg premijera za nacionalne interese hrvatskog naroda i opstanak samostalne hrvatske države“.

Naglašava i kako bi Plenković, da nije „opsjednut Europskom unijom“, odnosno da je domoljub i suverenist bio najbolji hrvatski premijer. Usporedio ga je sa Stipom Šuvarom, kao zagovaratelja “bratstva i jedinstva do kraja“, doduše ne na jugoslavenskom nego na europskom nivou, a predviđa mu i političku sudbinu sličnu Šuvarovoj.

Plenkovićev HDZ vidi kao „stranku opasnih namjera koja bi mogla dovesti do uništenja hrvatske države“, a Miroslava Škoru kao lažnog domoljuba, obzirom da je 90-tih pobjegao u Ameriku, za razliku od njega koji se tada vratio.

Za Škorine pjesme tvrdi kako nisu domoljubne, već prilika za dobru zaradu, dok za aktualnu predsjednicu tvrdi da je „fake, masonka, te također lažna domoljupka“.

Predsjedničku kandidaturu istaknula je i Katarina Peović, kandidatkinja Radničke fronte, inače sveučilišna profesorica na riječkom Filozofskom fakultetu, te zastupnica u Gradskoj skupštini Grada Zagreba.

Za razliku od Jurišića, Peović smatra kako je upravo komunizam koji doduše nudi pod modernijim nazivom “demokratski socijalizam” sustav koji će “izbaviti obespravljen narod iz ropstva u koje su ga uveli globalisti”, pa tako poziva sve antifašiste i antifašistkinje na radničku revoluciju s ciljem stvaranja besklasnog društva u kojem bi se prakticirale ekološki prihvatljive tehnologije, poništila razlika između rada i kapitala, te uklonila bilo kakva diskriminacija i društvena podređenost.

Zagovara izravnu participaciju građana, što bi političke stranake i elite učinilo suvišnim. Na ekonomskom planu zagovara zajedničko vlasništvo zaposlenih, koje bi poništilo kapitalizm, kojeg smatra novim oblikom fašizma, i suradnju odnosno demokratsko planiranje koje bi poništilo slijepo tržišno natjecanje i konukurenciju.

Kao što Jurišić za HDZ, ali i Suvereniste tvrdi da su lažna desnica, Peović SDP vidi kao lažnu ljevicu koja desetljećima podržava kapitalističke zakone koji gaze radnička prava. Ipak, radničku revoluciju s Pantovčaka planira provoditi samo protokolarno, odnosno simbolički kritiziranjem raznih društvenih anomalija, pa tako ispada kako s Peović građani ne bi dobili “antifašističku revolucionarku u borbi obespravljenog naroda protiv globalističkih elita”, već ipak samo “predsjednicu kritičarku”.

Za svog protukandidata Miroslava Škoru smatra da je dosadan, te tvrdi kako je kandidat elita, unatoč tomu što se predstavlja kao kandidat naroda, obzirom da je svoj poduzetnički i glazbeni uspjeh postigao sa stranačkom iskaznicom HDZ-a.

Za Kolindu Grabar-Kitarović smatra da je u službi kapitalističkih elita, interesa Zapada i svojih prijatelja tajkuna, a predbacuje joj što je “pomilovala kapitaliste odgovorne za gospodarski kriminal”. Za Zorana Milanovića tvrdi kako je idealan predsjednički kandidat, ali centra, te mu zamjera kako je Hrvatska u njegovom mandatu postala vodeća zemlja po broju ugovora na određeno, ali je pohvalila njegovu ulogu u slučaju švicarskog franka i politici prema migrantima.

Kao kandidat SDP-a predsjedničku kandidaturu istaknuo je i bivši premijer Zoran Milanović, koji želi biti predsjednik “moderne, progresivne i znatiželjne Hrvatske”. Tvrdi kako je karakter sudbinska stvar čovjeka koji izvire iz misli, a formira se preko riječi, djela i navika, pa je tako ponudio sebe kao “predsjednika s karakterom”.

Svjestan je trenutnih prilično limitiranih političkih ovlasti predsjednika, ali obzirom da netko mora obavljati i tu funkciju, prijavio se eto i on koji za sebe tvrdi kako nije “ni pošten čovjek, ni pošten političar”. Milanović, koji je po nekim ekonomskim istraživanjima bio najneuspješniji hrvatski premijer, zagovara “EU kao način življenja, a Hrvatsku kao zemlju bez bodljikave žice”.

Kada je premijer Plenković krajem lipnja boravio na maratonskim sjednicama u Briselu kao glavni pregovarač za funkcije europskih institucija, Milanović je naglasio kako je i on 2014. godine mogao otići na neku europsku funkciju, ali je odlučio ostati jer je “nepokolebljivo neovisan i uvijek ide težim putem”.

Kandidaturu je kao neovisni kandidat istaknuo i Miroslav Škoro, doktor ekonomskih znanosti, poduzetnik i pjevač narodne glazbe. Poput Jahve koji je preko Abrahama sklopio savez sa svojim izabranim narodom, Miroslav Škoro ponudio je savez hrvatskom narodu s kojim želi vladati preko referenduma.

Smatra kako vlast treba vratiti narodu, obzirom da u Ustavu tako piše, pa će stoga “račune polagati samo narodu” i borit će se protiv političkih elita koje se na “vlasti izmjenjuju sa svojim trgovačkim partnerima, a u Sabor ulaze zastupnici po volji stranačkih šefova”.

Za razliku od Milanovića koji bi na Pantovčaku vrlo rado samo fikusirao, Škoro poziva na osnaženje ustavnog poretka koji bi mu dozvolio raspisivanje zakonodavnog referenduma mimo volje premijera o temama poput uvođenja eura, gospodarskog pojasa, ovlasti predsjednika, izbornog sustava i porijeklu imovine.

Predlaže i novi model izbora ustavnih sudaca koje bi predlagao predsjednik iz redova ustavnih stručnjaka, a Sabor bi onda vršio odabir između predloženih kandidata. Po toj bi logici i ustavni stručnjaci poput Sanje Barić ili Branka Smerdela, koji su inače kritizirali njegove prijedloge trebali postati ustavni suci.

Od Srbije bi tražio odštetu za žrtve domovinskog rata, obzirom da se dobrosusjedski odnosi mogu graditi isključivo na politici “čistih računa”. O političarima i protukandidatima govori pristojno i s odmakom. Kada ih komentira zapravo govori o sebi, pa tako ističe kako “za razliku od njih ne ovisi o politici, te mu nitko ne može prigovoriti kako je s nekim slavio rođendan i da on umjesto da pije kavu, pušta plaću svojim zaposlenicima”.

Svoju kandidaturu istaknuo je i Tomislav Panenić kao neovisni kandidat koji je posljedično izbačen iz saborskog kluba Mosta, obzirom da nije dobio njihovu podršku. Iako svoj program za sada nije istaknuo, kratko je rekao kako mu je funkcija predsjednika s ovlastima fikusa sasvim primamljiva.

Mislav Kolakušić javio se iz Brisela gdje je prisustvovao konstituirajućoj sjednici Europskog parlamenta, odakle je poručio kako će kandidaturu objaviti početkom listopada, a ove uranjene objave okarakterizirao je smješnim i nepotrebnim.

Valja također spomenuti i kako kandidati koji ne prikupe minimalno 10,000 potpisa neće moći sudjelovati u službenom dijelu utakmice za Pantovčak, a čini se kako je pred nama jedna od najzanimljivijih predsjedničkih utrka u hrvatskoj modernoj povijesti.

Bojana Kocijan/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari