Pratite nas

Kolumne

Diplomacija Hrvatske je dužna odgovoriti na veterničke, velikosrpske laži i uvrede.

Objavljeno

na

SRPSKA DIPLOMATSKA  OFENZIVA U SKLADU S MEMORANDUMOM2 SANU

Teško je prebrojati sve opasne uvrede, laži ,povijesne falsifikate, najave velikosrpskih pretenzija i prijetnje ratom, koje smo mogli čuti povodom srpskih osvrta na 22. obljetnice Oluje. Izrekli su ih najviši predstavnici vlade Republike Srbije, vlade Republike Srpske,i Srpske Pravoslavne Crkve pri komemoraciji žrtava Oluje u novosadskom naselju Veternik. Trogodišnja velikosrpska ofenziva jasno omeđena pravilima Memoranduma 2 SANU, nažalost nije  pobudila hrvatsku diplomaciju na adekvatnu reakciju. O preventivnoj diplomatskoj akciji možemo tek sanjati.  Pri tome je prijeko potrebno javno djelovati u pravcu Srbije a maksimalno pojasniti genezu problema međunarodnoj javnosti. Naše diplomatsko djelovanje treba usmjeriti prema najširoj međunarodnoj zajednici , mora biti uporno konstantno i detaljno. Danas, tomu nažalost nije tako, pa Aleksandar Vučić samouvjereno izjavljuje

„Ne znam da li današnja Hrvatska ima snage da se suoči sa rezultatom „Oluje”, ali zato Srbija ima snage da čitav svet svake godine podseća, kao što danas ima snage da zaštiti svoj narod i ne dozvoli progone”,

„Srbija ima glas koji se čuje i poštuje i koji će podsećati svet da se u avgustu 95. dogodio zločin. „

Srpsku snažnu diplomatsku aktivnost najbolje oslikava izjava generalnog sekretara ureda predsjednika Srbije, Nikole Selakovića, koji je siguran u srpski diplomatsku uspjeh i sada i ubuduće.

“To je zato jer se čuje mnogo ozbiljnija srpska reč, koja prenosi istinu, govori šta se dogodilo avgusta 1995. godine. Ta srpska reč koja kazuje da nikome nećemo dozvoliti da slavi plač srpske dece, ubistva naše nejači dovela je do toga da ove godine imamo situaciju da se u Kninu na njihovoj zvaničnoj proslavi neće pojaviti nijedan strani ambasador. Oni neće da dolaze na slavlja insceniranih na srpskoj propasti i ubistvima dece”.

Navedeno bjelodano svjedoči potrebu hitne, sveobuhvatne diplomatske aktivnosti hrvatske strane. Ministrica vanjskih poslova mora odgovoriti hrvatskoj javnosti jesu li srpske izjave točne, tko je od veleposlanika nazočio proslavi u Kninu, koliko ih je pozvano, kakovi su im materijali prezentirani da spriječe srpsku manipulaciju, što su poduzeli da isprave velikosrpske političke klopke i kakvi su planovi za budućnost.

VUČIĆEV, IRINEJEV I DODIKOV BARAŽ UVREDA, KRIVOTVORINA I LAŽI

Srpska, bizantska, umjetnost selektivnog manipuliranja činjenicama doživjela je svoj vrhunac u Vučićevim izjavama. Podcjenjivanje i zanemarivanje ovakove velikosrpske politike koštala je Hrvatsku kroz povijest. Zar ćemo opet ponavljati iste greške podcjenjivanja, lijenosti i nemara te otvoriti prostor za neke bliske buduće sukobe.

„Srbija nigde više na srpskom etničkom prostoru neće dozvoliti zločinačke akcije protiv srpskog naroda, kakva je bila operacija „Oluja”

Oluja” je, zločin „grozan i strašan.

Ovakva uvreda legitimne operacije, sa svim međunarodnim argumentima koje imamo, jednostavno ne smije proći bez reakcije. Posebno je opasan dio o srpskom etničkom prostoru i Vučić bi morao objasniti misli li zaista da samo pojavom ili življenjem srpskog etniciteta na prostoru neke države taj prostor automatski postaje srpski. Posljedice takove politike smo osjetili nekoliko puta u povijesti,skupo ih krvlju plaćali te zahtijevaju ozbiljnu reakciju.

Povijesna kretanja hrvatskih krajeva su složena, opterećena stalnom agresijom i srpskim potkopavanjem, od kada smo ih izvlačili iz osmanskih ralja. No Srbija je i osmanlije uspjela nasankati, biti i s njima i protiv njih, uvijek pod vodstvom SPC izvući maksimum u srpsku korist. Vučić to čini i danas.

Narod koji je tokom Drugog svetskog rata bio klan i ubijan po logorima, i koji je početkom devedesetih proglašen za manjinu, koji je tokom “Oluje” dodatno desetkovan i proteran, danas je, u Hrvatskoj, sveden na nivo statističke greške.

Uništene su 24.752 srpske kuće, svi srpski industrijski pogoni, 13.000 privrednih objekata, 410 zanatskih radnji, 352 trgovine, 211 ugostiteljskih objekata, 182 zadružna doma, 96 trafostanica…

Izvješće UN po akciji Oluja govori o 5000 uništenih kuća.

Zatim slijedi poseban pasus. U njemu uobičajeno negira postojanje hrvatske države, lukavo je rastavlja na dijelove. I opet besramne laži, laži i krivotvorenja koja bez reakcije brzo postanu „istinom“.

„Da je njihov cilj bio da Srbi nestanu sa teritorije Banije, Like, Korduna, severne Dalmacije, Slavonije i Krajine ne samo u fizičkom, već i duhovnom i kulturnom pogledu, dokazuje to što su srušili i oštetili 78 crkava, uništili 920 spomenika, oskrnavili 181 groblje, i opljačkali ili oštetili 29 muzeja.“

Slijedeću obmanu morao bi pojasniti Milorad Pupovac osobno, Ili je i on ostao bez električne energije.

„Tražili smo u svakom našem susretu od najviših zvaničnika Hrvatske da se makar neka prava Srbima vrate. Bar, pravo na električnu energiju, „

Patrijarh srpski Irinej, koji je do prije par godina izjavljivao da ne zna jesu li Srbi iz Hrvatske protjerani ili ne u međuvremenu se prisjetio, te također pokazao svu maštovitost bizantske škole, koja ne smije ostati bez odgovora. Prvo je u govoru po starom običaju pećke patrijaršije načeo hrvatsku teritorijalnu cjelovitost te govorio o Srbima iz Hrvatske, Dalmacije,Like Banije i Korduna. Naravno iz njegove perspektive Hrvatska je ono što vidimo sa zagrebačkih zvonika. Zatim je skroz pustio mašti na volju. Optužio je Hrvatsku za nastavak PaveliĆeve politike, teško optužio katoličku crkvu u Hrvatskoj, te hrvatsku državnost proglasio zločinačkom. Šutnja će značiti potvrdu njegovih teza.

“Tog tragičnog dana prognan je naš narod sa svojih vekovnih obitališta i ognjišta od ljudi sa kojima su vekovima živeli zajedno, u bratskoj slozi i ljubavi”, istakao je patrijarh Irinej.

Njegova svetost naglasio je da je srpski narod mislio da će ono što mu se dogodilo u Drugom svjetskom ratu biti posljednji događaj u njegovoj tragičnoj sudbini, ali da se, kao i mnogo puta, “prevario u očekivanju i sudu o svojim najbližim prijateljima” i da se u 1995. godini ponovila 1941-1945. godina istorije srpskog i hrvatskog naroda.

“Tog tragičnog dana ispunilo se ono što su neprijatelji srpskog naroda govorili i planirali nekoliko godina unazad. A planirali su da jedan deo Srba u Hrvatskoj, severnoj Dalmaciji, Kordunu i Baniji pokatoliče, jedan deo proteraju iz Hrvatske i vekovnih srpskih prostora, a jedan deo da poubijaju. Strašna odluka!”

Srbi su ovom strašnom tragedijom uz bok sa tragedijom jevrejskog i jermenskog naroda a najtužnije je  što je za te događaje kriva jedna crkva i njeni najviši predstavnici”.

“braća rimokatolici moraju i treba da znaju da jedan narod na temeljima zločina ne može da očekuje ništa dobro”.

Predsjednik Republike Srpske, kojom su Srbi ostvarili pobjedu za pregovaračkim stolom,nakon vojnog poraza, Milorad Dodik vrijeđa još dublje:

„Oluja” je bila završni čin nečega što je davno planirano i što je postala zvanična politika Nezavisne države Hrvatske (NDH), a to je da Srbe pobije, protera i prekrsti.

I Dodik vrhunski koristi bizantsko manipuliranje pa našim povjesničarima i diplomaciji baca otvoren izazov. Ako se na njega ne odgovori, Srbi će to koristiti kao znanstveni argument da je Dodik u pravu. Poznavajući prijetvornost međunarodne zajednice i snubljenje Srba zbog odnosa s Rusijom, ne bi bilo čudno da u međunarodnom tisku osvanu tekstovi koji podražavaju ovakove nebuloze.

„Pokažite jedno mesto gde su Srbi masovno pobili Hrvate, zašto niste dozvolili da se u Glini obeleži stradanje Srba?

Zatim slijedi sramotan vrhunac laži koji naprosto ne smije proći bez odgovora

..a opet RS i Srbija daju sva prava nacionalnoj zajednici Hrvata”,

OTVORENE PRIJETNJE

Vučić javno i otvoreno prijeti da će spriječiti buduće hrvatske oslobodilačke akcije. Nedopustivo. Opasno je što u istoj izjavi nije rekao da neće činiti buduće agresije.

„Nijednu više „Oluju”, nikada više srpski narod neće dozvoliti”

 

IZRAVNA I OTVORENA NAJAVA NOVIH RATOVA

Milorad Dodik otvoreno najavljuje razbijanje BiH.  Izjava je još problematičnija kada shvatimo da on ustvari govori o svekolikom srpstvu bivše Jugoslavije.

„Verujem da ćemo biti jedno. U teritorijalnom i državnom smislu”

Nakon manifestacije sjećanja na Oluju i novih ratnih bubnjeva koje u stavili u pogon, predstavnici Srbije, predstavnik SPC, predstavnik Republike Srpske te predstavnici Srba iz susjednih zemalja, su održali radni sastanak. Zatvoren za javnost –naravno. Nazočili su mu i predstavnici Srba iz Hrvatske. (Nikad neće spomenuti nacionalnu manjinu.) Mudro je nazočio i Pupovac, naravno.

Obzirom da je sastanak bio zatvoren nadam se da će gospodin Pupovac naknadno, ponukan našim novinarima, odgovoriti barem na nekoliko pitanja:

Koji su zaključci sastanka? Što je učinio da spriječi velikosrpske fašističke laži protiv Hrvatske? Hoće li i on povesti srpsku manjinu u Hrvatskoj u proces spajanja sa Srbijom, teritorijalnog i državnog, koji je najavio Dodik? Podržava li Dodikove najave?  Je li svjestan da Dodik najavljuje rat? Je li mu kao poznatom zagovaratelju sekularizma smetala nazočnost i ključno figuriranje patrijarha na klasičnom radnom sastanku?

Hrvatskom državnom aparatu je krajnje vrijeme probuditi se iz letargije, nerada i podcjenjivanja protivnika, koji bjelodano za pregovaračkim stolom uvijek nadoknadi vojnički izgubljeno.  Srbiji  moramo odmah uputiti zahtjev za isplatu ratne odštete, sukladno potpisanom bilateralnom sporazumu, te po eventualnom srpskom  odbijanju pokrenuti sve dostupne pravne procese. Desetke milijuna kuna koje  dajemo Pupovcu i vođama sličnih podrivačkih organizacija, valja usmjeriti u direktno poboljšanje uvjeta života nacionalnih manjina –do isplate ratne odštete. A Pupovac će dobiti novac kad izlobira u Srbiji isplatu ratne odštete.

U suprotnom valja Pupovcu osigurati tretman kakav je običavao poštovani ban Ivan Mažuranić – i bit će mir.

Željko Maršić –Zenga/Kamenjar.com

Izvori:

http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890581/linta-o-obelezavanju-oluje-u-hrvatskoj-zbog-rehabilitacije-ustastva-ne-zasluzuju-da-budu-clan-eu
http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890643/za-plenkovica-ne-postoje-srpske-zrtve-evo-kako-hrvatski-premijer-komentarise-prijavu-protiv-oficira-koji-su-pocinili-zlocine-tokom-operacije-oluja
http://www.kurir.rs/region/hrvatska/2890619/sramota-kolinda-ovim-recima-cestita-hrvatima-egzodus-srba-ovo-je-najvazniji-dan-u-nasoj-istoriji
http://www.informer.rs/vesti/politika/146411/RAZOTKRIVEN-ZLOCINACKI-PLAN-HRVATA-Ustase-spremale-NAPAD-DRONOM-VUCICA-DODIKA
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/04/pakleni-plan-hdz-ratni-zlocinac-gotovina-kandidat-za-predsednika-hrvatske/
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/03/kada-bi-srbija-imala-tompsona-odmah-bi-je-kaznili/
http://www.vesti-online.com/Vesti/Drustvo/661238/Godisnjica-Oluje-Dan-kada-su-Hrvati-proterali-Srbe
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:679176-DA-SE-NE-ZABORAVI-Secanje-na-stradanje-i-progon-Srba
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2017&mm=08&dd=04&nav_category=11&nav_id=1290020
http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/drustvo/aktuelno.290.html:679182-Vucic-o-Oluji-Vise-nas-niko-nece-ubijati-bez-kazne
http://www.glassrpske.com/novosti/vijesti_dana/Patrijarh-Irinej-Oluja-tragedija-hriscanstva/lat/242735.html
http://informer.rs/vesti/politika/146515/UZIVO-DAN-SECANJA-ZRTVE-OLUJE-PATRIJARH-IRINEJ-Moramo-oprostimo-ALI-SMEMO-ZABORAVIMO
https://www.balkaninsight.com/en/article/serbia-commemorates-croatian-operation-storm-08-04-2017
https://www.dailysabah.com/balkans/2017/08/05/croatia-celebrates-operation-storm-while-serbs-grieve
http://www.spc.rs/eng/remembrance_day_killed_and_expelled_serbs
https://en.news-front.info/2017/08/05/serbia-commemorates-victims-of-croatia-s-operation-storm/
http://www.pravda.rs/lat/2017/08/04/na-jesen-nacionalna-deklaracija-srpske-vodje-spremaju-konkretne-korake-za-opstanak-srpske-nacije-i-srpskog-naroda/
http://www.politika.co.rs/sr/clanak/386297/Patrijarh-Na-nama-da-oprostimo-a-na-bogu-da-presudi

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari