Pratite nas

Komentar

Dirljivo oproštajno pismo fra Dalibora Milasa: ”Hvala, oprostite i zbogom”

Objavljeno

na

Hvala, oprostite i zbogom. Tri velike riječi, koje se zajedno sretnu samo u rijetkim trenucima. Osjećam potrebu da se i posljednji put na ovaj način očitujem o nekim stvarima koje su se dogodile, koje se događaju i koje će se događati u bližoj ili daljoj budućnosti.

fra_dalibor_milas-595x340Volim C. S. Lewisa i volim njegove “Kronike iz Narnije” i tamo na jednom mjestu (peti nastavak) Aslan govori djeci: “U vašem svijetu imam drugo ime. Vi me morate naučiti poznavati po tom imenu. To je i glavni razlog zašto ste dovedeni u Narniju, tako da me, poznavajući me ovdje nakratko, možete bolje poznavati tamo.”

Odbijam vjerovati u slučajnosti.

Ja sam u Mostaru proveo posljednje skoro tri godine. Bilo mi je jako lijepo. I sad nisam uopće ironičan. Zavolio sam Mostar kao da mi je Ljubuški. Uzvratio mi je. I dogodio se booom pozitive i lijepih stvari. Mostar me cijelog obilježio.

Hvala. Hvala vam na svemu. I na dobrim i na lošim stvarima. Utjecali ste na mene i izmijenili me na bolje. Sve što sam radio, radio sam iz srca i uvjerenja. Pokušao sam vam svima biti što bliži i pokušavao sam vam i djelima izreći sve ono što sam riječima govorio. Trudio sam se da sve ono što sam god napravio bude na korist i društva i Crkve. Žao mi je što su moja djela nekad znala biti krivo protumačena. Moj pogled je tu malo zanimljiv. Živim u uvjerenju da Gospodnja milost dolazi besplatno čak i onima koji je ne zaslužuju, a ja sam prvi jedan od takvih. Pokušavao sam ovdje, na svoj skroman način, koji je ponekad malo atipičan i vama čudan, naštimati taj ton milosti. U posljednjih nekoliko godina nisam se štedio ni sekunde. I ne kajem se.

Oprostite. Vama koji me znate već je poznato da sam jako temperamentna osoba i da previše ne marim za taktičnost. Ako sam nekoga u nečemu povrijedio, ispričavam se. Nadam se da ste svjesni da mi nikad nije bila namjera nekoga povrijediti. Ako ima takvih, oprostite mi. Ako pak mislite da sam vas nečim povrijedio, a zapravo imate labilan ego i papčine ste, neću vam se ispričati, nego bih vas radije potaknuo da se, uz dužno poštovanje, jel, malo preispitate. Jer nije ni đavo crn, koliko smo mi sami neodgovorni. S druge strane, svima onima koji su me na bilo koji način povrijedili, također opraštam. Jer kroz život sam naučio da se ne isplati nositi na sebi tako težak teret.

Hm. Iako bih možda trebao malo pričekati s ovim, mislim da ovo trebate znati. Ja sam odlučio otići. Kažu neki da je pohvalno boriti se protiv vjetrenjača te da je don Kihot moćan i zanimljiv čovjek. Nije. Dok Kihot je psihički poremećena osoba koja je jurišala na vjetrenjače misleći da je nešto drugo u pitanju. Ne želim biti don Kihot, jer nisam puk’o. Barem ne još uvijek.

Ja sam definitivno odlučio otići. Ne mogu više biti franjevac i svećenik. Jednostavno nisam više “taj” i osjećam da to nije više moj put. Trebam još napomenuti da odlazim sam, te da me nitko ne tjera. Pokušajte nikoga ne okrivljivati za ovu moju odluku.

Što se tiče moje odluke, konačna je. Ja sam umoran i potreban mi je odmak od svega onoga što me opteretilo, odmak od svega onoga što me guši i što mi ne da mira. Ovdje bi dobro bilo citirati Tolstoja: “To da sam se ja odrekao Crkve koja sebe naziva pravoslavnom, potpuno je točno. Ali ja se nje nisam odrekao zato što sam ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, samo zato što sam svom svojom dušom želio da mu služim.” Ja i nisam baš radikalan kao Tolstoj. Ostajem u Crkvi, ali na malo drugačiji način.

I, na koncu… U2 ima onu moćnu pjesmu “I still haven’t found what I’m looking for”. Volim tu pjesmu, jer poistovjećujem se s riječima. Tražim ono nešto. Baš tražim… Ali nisam ga ovdje našao. Tražit ću i dalje… Za dva tjedna odlazim u Austriju i tamo ću nekako na određenoj distanci pokušati dokučiti kuda i kako dalje. Hvala vam što ste bili dio mog traženja.

Malčice me jest strah svega onoga što je preda mnom, ali ne dopuštam da me taj strah blokira. Sjetite se ponekad za mene pomoliti. Molite se također i za sebe: za dar otvorenog srca i uma. I budite hrabri.

Zbogom.

/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

Objavio

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zagazili smo duboko u sferu kolektivne socijalne patologije: Zoki i njegova kandidatura ‘zapalili’ Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

BUM! TRAS! KARAMBA! NEVIĐENA SENZACIJA! TKO BI TO OČEKIVAO!? MA, JE LI MOGUĆE!? AUUUUUUUUU!!!

Zoki Milanović objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske (koja je mjesecima najavljivana). Kud ćeš većeg događaja!?

Drma se Hrvatska, podrhtava kao list na vjetru od uzbuđenja!

“Jedini političar državničkog kova”; “Samo on ima karizmu autentičnog ljevičara”; “Jedini političar koji može ujediniti ljevicu” – pljušte komplimenti i pohvale iz kruga njegovih obožavatelja, pogotovu iz posrnule Partije – pa čak i među otpadnicima koji trenutačno imaju status disidenata i osnovali su vlastite strančice. I svi oni čekaju, naravno, poneku sinekuru ako Zoki kojim slučajem zasjedne na Pantovčak. Ponašaju se, dakle, po onoj: “ne laje pas sela radi, nego zbog sebe”. Inače, pokazali su koliko ga “vole” kad je odlazio iz politike.

Čovjek koji je 5-6 puta izgubio izbore, tisuću puta se izblamirao u javnosti svojim lupetanjima koja nemaju veze sa zdravim razumom, pokušao vrbovati i kupovati zastupnike MOST-a i na kraju podvijena repa napustio SKH/SDP, vraća se u velikom stilu!

To medijsko napuhavanje može progutati samo raja ispranog mozga – svima ostalima mora se smučiti. Ili biti urnebesno smiješno. Famu oko Zokija ne šire samo mainstream mediji i TV postaje s nacionalnom koncesijom, nego i “desni” mediji i sve polako ulazi u sferu kolektivne socijalne patologije.

I nije to prvi put da se ovako kolektivno “zabavljamo” poput publike u nekom trećerazrednom cirkusu. I neće biti nikakvo čudo ako u dogledno vrijeme mediji izlude i onaj zdravi, normalni dio ovog naroda koji još uvijek nije podlegao propagandi i ispiranju mozga.

Ljudi, bježite s Interneta! Idite u prirodu! Ako je ikako moguće odaberite neku lokaciju bez struje i ne nosite radio aparat, mobitel ili bilo kakvo slično pomagalo. Ako želite ostati normalni.

Čudite se zašto ljudi odlaze iz Hrvatske!?

Pa vjerojatno zato što su pametniji od ovih koji su ostali. Ja drugoga razloga ne vidim.

Cirkus nas tek čeka. Kad počne kampanja za predsjednika države.

Bilo bi zgodno napraviti analizu s podacima o egzodusu hrvatskih građana u vrijeme predizbornih aktivnosti. Smijem se kladiti da je osjetno veći nego inače.

Ali, ništa zato. Oni imaju izborni zakon po kojemu ih na vlast može izabrati i 5 građana. Ne može se Hrvatska toliko isprazniti da oni ne mogu osvojiti vlast.

A to je najvažnije. Za njih.

A narod…koji narod?

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari