Pratite nas

Kronika

Divan je Otok

Objavljeno

na

„Divan je Otok“, čak i nakon jutra u kojemu su ti kola od južne Like do prvoga kilometra vožnje po otočkoj paklini od vlage škrgutale poput gajete, a sam si se sebi, nošen potocima koji se slijevahu putima, činio daskašem kojega od pada u kakvu brazdu dijeli tek trenutak nepažnje ili Posejdonov hir. More je posivjelo od pobješnjela neba od kojega su ga lučili tek sjedasti preljevi morske pjene koja kao da se nije željela stopiti s bijesnim, ali vazda od mora tromijim i mijenama nesklonijim nebom. I točno kad pomisliš da nebo, poput tvojih misli, nikad ne će ugledati luči, Sunce je sramežljivo probilo tusti sloj oblaka i počelo mu topiti mast, a svijetla pruga naoštrena poput hrpta škarpine kao da se privučena podnevnom zvonjavom otočkih crkava počela širiti. Prvo je obasjala visove na Kopnu koji od boja Titana i Zeusa primiše grivnu, a onda se polako počela spuštati prema pučini da bi na koncu od tmine oslobodila Otok. Sunce je svako malo pomaljalo iza oblaka i u sprezi s muravom činilo more zlato. Osmjelih se i odmah krenuh pozdraviti staroga znanca. Između sjena stabala i njihova zelena odsjaja u moru lik mi je postao gotovo mitski. Glava se duljila, a kosa je svijetlila poput plamička kakve signalne vatre. „Tko li se to uvukao u našu priču?“, kao da čuh iz dubine zemlje. „Ma je no, Domogoj ili ni?“ u smijehu slušah vatrogasce koji ne očekuju ni domaćega stranca koncem ljeta jer nakon ljeta svatko odlazi u mjesto u kojemu živi, a živi se ondje, tako barem oni misle, gdje se radi. Na pučini ugledah jedrilice koje se gingolavahu poput periske koju povija snažni kurenat, legoh na žalo, sklopih oči u očekivanju pomrčine (Oblaci se ponovno nabirahu.) i zaustih još jednom: „Divan je Otok!“

 

Vi ste mi, dragi čitatelji, svjedoci da sam uspio Bogu ukrasti koji dan, a Slobodanu Novaku jednu rečenicu (Bože, koliko li sličnih slika u dviju osoba koje vrijeme i mjesto nikad nisu spojili, a i teško da hoće?). I dok u mnogim njegovim slikama djetinjstva lako razabirem slične ljude, mjesta i događaje, nikad ne bih mogao stvoriti lika koji se skriva u kurzivu, kojega od milja zovem Veliki. Možda je razlog tomu upravo strah od odrastanja i obveza koje veliki imaju, od ozbiljnih tema o kojima zbore i zadanosti uloga u kojima su se našli. Pitahu me nekoliko puta što činim na plaži jer ako je i more toplo, oblaci začas zatamne nebo (Eh, oni ne znaju da se skrijem pod polušuplju nadstrešnicu te pijem kišnicu koja se cijedi kroz komaricu.). Rekoh im da gubim zavičaj. U čudu me gledahu Otočani, a onih nekoliko stranaca koji su me motrili kako pratim kretanje oblaka i kako se izmičem ne bih li proširio obzor nad Otokom, priđoše mi i upitaše me hoće li biti Sunca. Rekoh im da to znaju samo ljudi koji su ovdje zavičajni te začudih i strance. Na koncu se smilovah te pokazah na mjesto na kojemu se naoblaka raskinula te im prorokovah da će vidjeti kako Sunce zahodi. Stranci bijahu sretni, a ja ostadoh u strahu hoće li doći to vrijeme kad po oblacima ne ću znati hoće li dažd doći s visine i hoću li tada zauvijek prestati gledati zavičaj očima Maloga i tako ga izgubiti.

 

Promijenimo sad žanr i prijeđimo na roman s ključem. Katkad je i to nužno na kulturnotrudbeničkoj pozornici. Kako bismo bili u skladu sa žanrom, ne ćemo spominjati ni imena ni mjesta kako biste bili nepristraniji jer mi treba, dragi čitatelji, vaš sud. Dakle, ovako: prije otprilike godinu i pol razvila se snažna rasprava među jezikoslovcima, a jedan je od predstavnika jedne struje napisao barem desetak članaka. Polemičar je izazvao, dakako, i odgovor predstavnika druge strane, a nakon jednoga podužeg članka objavljenoga u uglednome časopisu koji izdaje strana koja u cijeloj priči nije posve nezainteresirana, predstavnik je druge strane zatražio i dobio prostor za odgovor. Polemika je bila žestoka s obje strane, ali je uredništvo toga časopisa odlučilo (ponavljam da nije posve nezainteresirano u cijeloj stvari) stati na jednu stranu zbog „pamfletističkih navoda“ druge iako je navoda koji bi se mogli tako protumačiti bilo i na drugoj. Slučaj drugi: jedan je znanstveni jezikoslovni časopis objavio nekoliko članaka u kojima se čak i prešla granica dobroga ukusa te su se pojedinci vrijeđali čak i na spolnoj osnovi, a uredništvo je navedenoga časopisa odbilo i pomisao da bi se na iznesene uvrede i netočnosti moglo odgovoriti. Ispada na kraju da ako nisi iz pravoga tora, da upotrijebim Šćepkotovu usporedbu, nemaš pravo na odgovor, a kad ti ga i daju, odmah zauzmu stav. Toliko o otvorenosti i demokratičnosti nekih naših kulturnih i znanstvenih časopisa koju valjda baštine iz prošlih vremena.

Dakako, kad je riječ o bunjevačkome pitanju, tu nismo toliko žustri (čast HAZU koji je odmah izdao priopćenje) te je Mađarska akademija znanosti, kako nas je izvijestio Slobodan Prosperov Novak, izdala priopćenje u kojemu objašnjava srpskomu predsjedniku Nikoliću da su Bunjevci u Madžarskoj Hrvati i kako se Srbija nema pravo uplitati u madžarska unutarnja pitanja. Dok naša vlada snimi stanje, pitanje je hoće li u Srbiji biti Hrvata uključujući i one koji se smatraju Bunjevcima, a kojima Srbija danas tepa kako ih je jedina prepoznala kao zaseban narod nakon što ih je polovicu protjerala. Većina ih je izbjegla u Hrvatsku s kojom navodno nemaju veze.

Polako se bliži i konačni odlazak s Otoka. Možda mi je po naputcima moje matere susjed stavio šest metara drva na mjesto na kojemu se inače parkiram jer se još kupam dok se Otočani spremaju za zimu. Dok još razmišljah o toj poruci iz susjedstva zaputivši se u posljednju šetnju prije ultime partence, Mašinko se zadere iz kombija vidjevši me u japankama i ljetnoj odjeći: „Ni ti vo lito!“ Pogledah ga i s nokta mu odgovorih: „A si mi i ti mater?“ Ne će meni nitko nekažnjeno pjevati „Ostavi se više mora“.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 26. rujna 2014.

facebook komentari

Kronika

‘Kod nas su jeli i pili, pa nas pobili…’

Objavljeno

na

Objavio

Reporteri Slobodne Dalmacije razgovarali su s ljudima koji su ispričali više o događajima kada su Pripadnici Armije BiH pobili 33 civila hrvatske nacionalnosti u selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Donosimo vam tekst u cijelosti:

“Nas je dočekalo očajno prosinačko vrijeme: najprije teška kiša s juga, kao da vam div na glavu cijedi spužvu punu Neretve, a onda zovne kolegu sjeverca da sve to raspuše i pospe s malo snijega. Ko što naše stare matere siju štaub šećer po kolačima…

Kažu mještani da je onoga dana, a tek se rujan bio zametnuo, sunce grijalo bašće i tjeralo šipke da zore. Ima tu još Mediterana, eno smokve za svjedoka, neka se nad selom dižu i Sokolje i Vidova, obronci Čvrsnice i Prenja.

– Ponijet ćete dva šipka, eno ih još u kući… Glavaši su, nisu sladuni, ali valjaju. Ja sam lani i bananu posadio, dao mi jedan kolega, dolje niže, u njega je i rodila. Moja je nikla jedan metar i po, ali se osušila. Led je ubio – kaže nam Ante Marić.

– Reko, dan je baš lijep bio osvanuo. Jedna žena, izbjeglica je bila, od Stoca, ponijela šaku kafe da s mojom majkom popije. I jedan iz Armije koku donio, da im moja mater napravi ručak. Znali su se oni, to je tako bilo mjesecima… Dolazi druga grupa, jedan među njima iz potaje daje mome bratu signal rukom da bježi. Tu su nam onda ubili roditelje, Ljubicu i Živka, pred kućom. Brat im je umakao… Ona je izbjeglica isto pobjegla, a poslije se na sudu u Sarajevu ničega nije mogla sjetiti. Šta ćeš, svakome na njegovu dušu – priča nam Josip Drežnjak.

Zapamtit će Grabovica 8. i 9. rujna te 93. Pripadnici Armije BiH pobili su – mrtvi-hladni – 33 civila hrvatske nacionalnosti u tom selu na sjeveru Hercegovine, nadomak Jablanice, ali u mostarskoj općini. Neke su mještane otjerali u susjednu Drežnicu i mučili ih u crkvi, neke opet zatvarali i zlostavljali u Jablanici, u onom Muzeju bitke na Neretvi i u Rogića kućama.

– Ovo je važno: Armija je selo uzela u akciji 10. svibnja i tu se smjestila. Naše vojske je bilo vrlo malo i morali su se povući. Dio mještana je izbjegao, a dio je ostao u selu, vjerujući da su civili sigurni. Ovi iz Armije bili su raspoređeni po kućama, sve se zna gdje je tko bio smješten. I tako četiri mjeseca… Nije bilo borbi u Grabovici, reko sam ti i za onu kafu i za kokoš, a onda su jednog dana ljude pobili u miru, kod njihovih kuća – ističe Drežnjak, koji je i predsjednik Udruge “Grabovica 93”.

– Evo, u ovoj kući gdje mi sada sjedimo, spavali su vojnici Armije, a u staroj su mi bili majka Ilka i sestra Ruža. Još im tijela tražim… Ja i moje noći najbolje znamo kako mi je – kaže Ante Marić.

Od 33 žrtve 18 su ženske osobe. Tamo još 1994. bila je razmjena i Grabovičanima je predano 12 vreća s dijelovima tijela. U međuvremenu su još neka pronađena, ali mještane mori pitanje gdje su kosti još 18 članova njihovih obitelji.

– Njih ko da bog nikad nije dao, a prođe i nama život tražeći ih. Dokrajči te to. Ja suosjećam sa svakom žrtvom, ali mi moja najteže pada. Moglo se dosad sto puta pronaći ubijene i sto puta presuditi odgovornima. Ne treba narod osuditi, ali zločinca moramo, a vidi se po rezultatima kakvo je to naše jadno sudstvo – govori Marić.

Dok Ante u porušenoj staroj kući, u kojoj je i šuma već narasla, pali svijeću izgubljenoj majci i sestri, a kiša se miješala sa snijegom, Josip nam šapće:

– Antina strina Cvitanovica meni je pupak vezivala…

Uz željezničku prugu koja veže Sarajevo i Mostar prati nas Tigar. Nisu mu baš ime najbolje pogodili, prije bi bio obični domaći Žućo, veseljak po naravi, ali – eto… Maše repom, trči oko nas i drži nas na okupu, ko da stado čuva. Ničiji je i svačiji, jedan susjed pazi na Tigra i druga mu Garu, skuha im u kanti od 25 litara, da imaju za neko vrijeme…

– Vidiš ovu stanicu, bio je jedan otpravnik vlakova, pošo čovjek da drva usiječe, kad ugleda lubanju Mare Drežnjak. Nikad ti ne znaš gdje će se ovdje kost ukazat. Svećeniku don Stjepanu Ravliću našli su oca Franju 40. dan poslije zločina u Neretvi, desetak kilometara nizvodno. Među vrbama je bio – govori Josip.

Čuli ste sigurno za onu crnu rečenicu: “Ne daj bože da ti Jarak izvještava pred kućom…” E, vrijeme je da upoznate Gorana Zadru:

– Meni je, bolan, CNN u kuću dolazio…

Ako imate živac, evo i zašto:

– Najprije su mi ubili tatu Mladena, baku Matiju i djeda Ivana. Trojica su bila, došli su pitati gdje držimo hajvan, a živina nam je bila eto tu, pored kuće. Onda su mi pod ovim drijenom ubili mamu Ljubicu i sestru Mladenku, bila je materi u naručju, četiri godine je imala. Još ih nismo našli… Ostali smo skriveni brat mi Zoran i ja. Djeca, desetak-dvanajst godina. Onda smo pobjegli i lutali okolo. Na kraju se predali. Kad su nas ispitivali, vidjeli smo gdje vode i našu kravu. Odvelo nas je u Rogića kuće, u Zukinu bazu u Donjoj Jablanici, tu smo bili dva tjedna, prenoćili smo dvije noći i u Muzeju, što oni kažu da nije bio logor, a onda nas je Zuka odveo stricu Dragi – kazuje nam Goran Zadro.

O svemu je svjedočio i u Haagu. Najprije su ga danima ispitivali i po sto puta ista pitanja mu ponavljali: što je bilo, kako je bilo, koliko je bilo, tko je bio, kada je bio, zašto je bio…

– U sudnici sam svjedočio tri-četiri sata, mučno je to iskustvo, a kad me na kraju tužitelj pitao kako znam da je to bila Armija BiH, ja sam njemu odgovorio da šta on misli koji bi drugi bili. Skinuo sam one slušalice i napustio sudnicu – prisjeća se Goran.
Ni sam ne zna kako je sve uspio preživjeti i ostati normalan. Ipak, misli da je i bratu i njemu pomoglo što je odrastao u stričevoj obitelji, a ne po domovima.

– Bude tih snova i košmara, ali nekako čovjek izdura, možda i dječji mozak sve to nekako lakše savlada, teško ti je oko toga bit pametan – kaže Zadro.

Danas u Grabovici praktički nitko i ne živi. Dio kuća je obnovljen, a Dragan Mandić ljetos je u svojoj otvorio konobu i dao joj ime Vidova, po planini na kojoj mu je baština. Nudi domaću kozletinu i vino. To mu je udarno.

– Bi li vjerovao da sam se ja 29 dana krio kad je Armija u svibnju 93. zauzela Grabovicu? Ovu su mi kuću zapalili, a kad su mi došli materi reći da sam ubijen, ja sam bio živ pod stolom. Mater je počela kukati, samo da ih zavara. Jednom su i snajperom pucali na mene. Drugi put sam haljine obukao i maramu svezao oko glave, pa otišao kositi travu, valjalo je živinu nahraniti i u takvim uvjetima. Naletjela vojska i pitaju me s puta: “Baba, đe su ustaše?” Ja im samo rukom pokazao u šumu i oni odoše, nisu me bili skontali – priča nam Dragan.

I Josip, i Ante, i Goran, i Dragan kažu da Grabovičani neće biti spokojni dok se zapovjednici, organizatori pokolja, ne kazne i dok se sve žrtve ne pronađu. Bez toga nema pomirenja među ljudima. Ne može se, ističu, kažnjavati samo na jednoj strani, kad svi znaju da je i druga činila zločine, pa spominju nedaleka stratišta Hrvata – Uzdol, Trusinu, Doljane, Stipića livade…

– Ja svojim kćerima nikada nisam rekao – to su bili muslimani, pa sad njih mrzite. Treba bit isti kriterij prema svakom zločinu jer svaki zločin ima ime i prezime. Jedino nas istina zanima – naglašava Josip Drežnjak.

Svatko je čuo za besramnu parolu “Nož, žica, Srebrenica”, a preživjelima iz sela u kanjonu Neretve jednako je teško čuti lokalnu provokativnu varijaciju koja kaže: “Nož, žica, Grabovica”.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zlatko Vitez: Praljak će se ubrojiti među hrvatske mučenike

Objavljeno

na

Objavio

Komemoracija generalu Slobodanu Praljku održana je u dvorani “Vatroslav Lisinski”. Ondje su došli mnogi njegovi prijatelji i suborci među kojima su i Milijan Brkić, Vladimir Šeks, Luka Bebić, Davor Domazet Lošo, Dario Kordić, Ivan Penić, Zdravko Tomac, Pero Kovačević, Đuro Glogoški, Marko Perković Thompson, Mirko Norac, Andrija Hebrang i drugi.

Miroslav Tuđman u svom je govoru na komemoraciji istaknuo kako su se okupili da izraze sućut Praljkovoj obitelji i odaju počast suborcu i prijatelju.

“Ljudini poput Slobodana nitko nije ravan. Njegov čin nije bio teatralna gesta, niti bijeg, ni potez očajnika. Njegova poruka kristalno je jasna: Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu”, rekao je Tuđman. Istaknuo je da je tim činom odbacio presudu koja nije potvrdila povijesne činjenice o ratu Hrvata i muslimana u Bosni i Hercegovini. Odbacio je nepravednu presudu. Njegova presuda je uvreda za svaku pravdu. To je teatar apsurda”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak nijednu minutu nije želio živjeti kao ratni zločinac, jer to nije niti bio”, rekao je Tuđman.

“Slobodan Praljak bio je čovjek pun života, a nadasve je plijenio neskrivenim domoljubljem i bio nam je primjer do zadnjeg trenutka svog života. Bio je general koji je branio domovinu i čast vojske na čijem je čelu bio”, rekao je predsjednik Hrvatskog generalskog zbora general Pavao Miljavac.

Podsjetio je kako je Praljak završio tri fakulteta te pokazao da se ne zadovoljava prosječnošću. “Imao je snažnu ličnost i čeličnu volju. Vrlo brzo se nametnuo kao vođa, iako bez formalnog vojnog znanja. Osobine dobrog vojskovođe je pokazao u operaciji Lipanjska zora”, rekao je Miljavac.

“Na žalost, suđenje u Haagu nije bila poštena bitka. U takvim okolnostima učinio je nevjerojatan potez dostojan samo povijesno najhrabrijih vojskovođa i hrvatskih vitezova. Demonstrativno je odbacio optužbe protiv sebe da bi zaštitio čast ljudi kojima je zapovijedao, nije se bojao poginuti. Sebi je demonstrativno oduzeo život pred zapanjenim očima onih koji su mu hladnokrvno nanosili nepravdu misleći da nema načina da ih pobijedi, ali nisu bili u pravu”, rekao je Miljavac. Oni, kazao je, nisu znali da Slobodan Praljak ne zna za poraz i da uvijek pobjeđuje.

“Pao je za obranu voljene domovine kao ratnik, vojnik i general do zadnjeg daha. Generale i prijatelju, ponovno si zadužio Hrvatsku dugom koji se ničim ne može vratiti”, poručio mu je Miljavac.

Glumac Zlatko Vitez rekao je da će se Praljak ubrojiti među hrvatske mučenike.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari