Pratite nas

Kronika

Divan je Otok

Objavljeno

na

„Divan je Otok“, čak i nakon jutra u kojemu su ti kola od južne Like do prvoga kilometra vožnje po otočkoj paklini od vlage škrgutale poput gajete, a sam si se sebi, nošen potocima koji se slijevahu putima, činio daskašem kojega od pada u kakvu brazdu dijeli tek trenutak nepažnje ili Posejdonov hir. More je posivjelo od pobješnjela neba od kojega su ga lučili tek sjedasti preljevi morske pjene koja kao da se nije željela stopiti s bijesnim, ali vazda od mora tromijim i mijenama nesklonijim nebom. I točno kad pomisliš da nebo, poput tvojih misli, nikad ne će ugledati luči, Sunce je sramežljivo probilo tusti sloj oblaka i počelo mu topiti mast, a svijetla pruga naoštrena poput hrpta škarpine kao da se privučena podnevnom zvonjavom otočkih crkava počela širiti. Prvo je obasjala visove na Kopnu koji od boja Titana i Zeusa primiše grivnu, a onda se polako počela spuštati prema pučini da bi na koncu od tmine oslobodila Otok. Sunce je svako malo pomaljalo iza oblaka i u sprezi s muravom činilo more zlato. Osmjelih se i odmah krenuh pozdraviti staroga znanca. Između sjena stabala i njihova zelena odsjaja u moru lik mi je postao gotovo mitski. Glava se duljila, a kosa je svijetlila poput plamička kakve signalne vatre. „Tko li se to uvukao u našu priču?“, kao da čuh iz dubine zemlje. „Ma je no, Domogoj ili ni?“ u smijehu slušah vatrogasce koji ne očekuju ni domaćega stranca koncem ljeta jer nakon ljeta svatko odlazi u mjesto u kojemu živi, a živi se ondje, tako barem oni misle, gdje se radi. Na pučini ugledah jedrilice koje se gingolavahu poput periske koju povija snažni kurenat, legoh na žalo, sklopih oči u očekivanju pomrčine (Oblaci se ponovno nabirahu.) i zaustih još jednom: „Divan je Otok!“

 

Vi ste mi, dragi čitatelji, svjedoci da sam uspio Bogu ukrasti koji dan, a Slobodanu Novaku jednu rečenicu (Bože, koliko li sličnih slika u dviju osoba koje vrijeme i mjesto nikad nisu spojili, a i teško da hoće?). I dok u mnogim njegovim slikama djetinjstva lako razabirem slične ljude, mjesta i događaje, nikad ne bih mogao stvoriti lika koji se skriva u kurzivu, kojega od milja zovem Veliki. Možda je razlog tomu upravo strah od odrastanja i obveza koje veliki imaju, od ozbiljnih tema o kojima zbore i zadanosti uloga u kojima su se našli. Pitahu me nekoliko puta što činim na plaži jer ako je i more toplo, oblaci začas zatamne nebo (Eh, oni ne znaju da se skrijem pod polušuplju nadstrešnicu te pijem kišnicu koja se cijedi kroz komaricu.). Rekoh im da gubim zavičaj. U čudu me gledahu Otočani, a onih nekoliko stranaca koji su me motrili kako pratim kretanje oblaka i kako se izmičem ne bih li proširio obzor nad Otokom, priđoše mi i upitaše me hoće li biti Sunca. Rekoh im da to znaju samo ljudi koji su ovdje zavičajni te začudih i strance. Na koncu se smilovah te pokazah na mjesto na kojemu se naoblaka raskinula te im prorokovah da će vidjeti kako Sunce zahodi. Stranci bijahu sretni, a ja ostadoh u strahu hoće li doći to vrijeme kad po oblacima ne ću znati hoće li dažd doći s visine i hoću li tada zauvijek prestati gledati zavičaj očima Maloga i tako ga izgubiti.

 

Promijenimo sad žanr i prijeđimo na roman s ključem. Katkad je i to nužno na kulturnotrudbeničkoj pozornici. Kako bismo bili u skladu sa žanrom, ne ćemo spominjati ni imena ni mjesta kako biste bili nepristraniji jer mi treba, dragi čitatelji, vaš sud. Dakle, ovako: prije otprilike godinu i pol razvila se snažna rasprava među jezikoslovcima, a jedan je od predstavnika jedne struje napisao barem desetak članaka. Polemičar je izazvao, dakako, i odgovor predstavnika druge strane, a nakon jednoga podužeg članka objavljenoga u uglednome časopisu koji izdaje strana koja u cijeloj priči nije posve nezainteresirana, predstavnik je druge strane zatražio i dobio prostor za odgovor. Polemika je bila žestoka s obje strane, ali je uredništvo toga časopisa odlučilo (ponavljam da nije posve nezainteresirano u cijeloj stvari) stati na jednu stranu zbog „pamfletističkih navoda“ druge iako je navoda koji bi se mogli tako protumačiti bilo i na drugoj. Slučaj drugi: jedan je znanstveni jezikoslovni časopis objavio nekoliko članaka u kojima se čak i prešla granica dobroga ukusa te su se pojedinci vrijeđali čak i na spolnoj osnovi, a uredništvo je navedenoga časopisa odbilo i pomisao da bi se na iznesene uvrede i netočnosti moglo odgovoriti. Ispada na kraju da ako nisi iz pravoga tora, da upotrijebim Šćepkotovu usporedbu, nemaš pravo na odgovor, a kad ti ga i daju, odmah zauzmu stav. Toliko o otvorenosti i demokratičnosti nekih naših kulturnih i znanstvenih časopisa koju valjda baštine iz prošlih vremena.

Dakako, kad je riječ o bunjevačkome pitanju, tu nismo toliko žustri (čast HAZU koji je odmah izdao priopćenje) te je Mađarska akademija znanosti, kako nas je izvijestio Slobodan Prosperov Novak, izdala priopćenje u kojemu objašnjava srpskomu predsjedniku Nikoliću da su Bunjevci u Madžarskoj Hrvati i kako se Srbija nema pravo uplitati u madžarska unutarnja pitanja. Dok naša vlada snimi stanje, pitanje je hoće li u Srbiji biti Hrvata uključujući i one koji se smatraju Bunjevcima, a kojima Srbija danas tepa kako ih je jedina prepoznala kao zaseban narod nakon što ih je polovicu protjerala. Većina ih je izbjegla u Hrvatsku s kojom navodno nemaju veze.

Polako se bliži i konačni odlazak s Otoka. Možda mi je po naputcima moje matere susjed stavio šest metara drva na mjesto na kojemu se inače parkiram jer se još kupam dok se Otočani spremaju za zimu. Dok još razmišljah o toj poruci iz susjedstva zaputivši se u posljednju šetnju prije ultime partence, Mašinko se zadere iz kombija vidjevši me u japankama i ljetnoj odjeći: „Ni ti vo lito!“ Pogledah ga i s nokta mu odgovorih: „A si mi i ti mater?“ Ne će meni nitko nekažnjeno pjevati „Ostavi se više mora“.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 26. rujna 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Borovu selu oskvrnavljen spomenik stradalim redarstvenicima!?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo je jutrošnja fotografija, spomen obilježja pobijenih hrvatskih redarstvenika u Borovu selu. Hrabri „građani” pokazali su pod okriljem noći što misle o žrtvi hrvatskog naroda i pruženoj ruci suživota.

Očekujemo da se policija i ministar Božinović, očituju o ovom sramotnom činu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

I dan danas se čudim tom kukavičluku bivše JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Banović dragovoljac je Domovinskog rata iz Zagreba te jedan od branitelja Vukovara, koji je Grad Heroj branio u Hercegovačkoj ulici te na nekoliko položaja u Borovu Naselju. Banović je bio pripadnik 204. brigade, iako kaže, “iskreno, u to doba nisam bio ni svjestan te oznake pripadnosti”.

Banović je obiteljski život sa suprugom i dvoje maloljetne djece u Domovinskom ratu zamijenio odlaskom u obranu Vukovara i Borova Naselja.

Banović je za Dnevnik.hr ispričao u kakvom je emocionalnom stanju bio samo nekoliko dana uoči pada Vukovara, kao i na sam taj dan.

“Kako smo izgubili Vukovar?”

“U meni i danas vlada neshvaćanje kako smo pali i izgubili Grad. Mislio sam, kad se povučemo iz Hercegovačke i priključimo se borcima u Slavonskoj ulici (gdje smo dočekali jutro) da ćemo biti jači, ali tamo nema nikoga, zatim se povlačimo u Ličku ulicu, ali i tamo smo mi iz Hercegovačke te na kraju na Borovsku cestu, gdje smo odolijevali opet nekoliko dana”, prisjeća se Banović.

“Kako smo bili na kraju snaga, zbog straha i neprospavanih noći, a hitno nam je trebala pomoć jer su nas stalno napadali, pozvali smo pomoć, a na naš su poziv došli članovi interventne grupe iz Vinkovaca”, kaže Banović i dodaje kako je bila riječ o pet do šest vojnika te jednoj ili dvije vojnikinje u toj grupi.

“Njihov zapovjednik pitao me je li taj položaj od sada njihov, bio sam iznenađen pitanjem pa ga sam ga upitao: ‘A kako misliš vaš položaj?’ On mi kaže da mu je dosta selidbe po položajima i po naređenjima i htio bi da njegova grupa ima stalni položaj. Iskreno sam bio začuđen pitanjem, ali sam se odmah snašao i rekao: ‘Od sada je ovaj položaj vaš, a mi dečki idemo dalje”, priča Banović.
Prvi osjećaj nelagode i straha

“Odveo sam nas do ‘solitera’ u sklonište i našao prvih sedam kreveta u nizu te smo zalegli i zaspali kao klade do jutra. Ujutro nas je probudio glas da svi moramo u Tvornicu Borovo, a ja pitam naglas je li tko javio onima iz interventne grupe”, nastavio je Banović. Kaže da je tada nastao muk i da nitko ništa nije znao o tome.

“Skočio sam i trkom na položaj obavijestiti ljude na razvoj događaja te zajedno napuštamo taj istureni položaj na Borovskoj cesti i odlazimo zajedno u Tvornicu. U tvornici metež i graja, nitko ne zna što i kako dalje. Ulaze neki oficiri JNA i razgovaraju s nekim, a ne znam s kim ni o čemu, niti što će se desiti. Strah se uvukao u tijelo, nisam se osjećao sigurno i dobro. Neki su dečki krenuli u proboj pa sam i ja pitao jednog ima li mjesta za mene, a on mi kaže da je grupa već prevelika i da ne može uzeti još i mene”, prisjeća se naš sugovornik.

“Iskreno bilo me strah ići sa grupom u proboj, ali strah nije bio manji ni da ostanem s ovim borcima, iako nas je bilo puno. Mislio sam da ću nekako bolje proći u ovoj velikoj grupi te sam ostao”, kaže Banović, koji je pad Vukovara dočekao u Borovu Naselju te završio kao zarobljenik u rukama četničkih postrojbi.

“Toliko ukopanih topova i tenkova nisam vidio do danas niti u jednom filmu”

“Vozeći se već zarobljen u četničkim autobusima prema Srbiji, doživio sam pravi izljev straha i tjelesnog drhtanja kad sam vidio Trpinjsku cestu ispod Hercegovačke i protiv čega smo se mi borili. Dakle, toliko ukopanih topova i tenkova kao na slici nisam vidio do danas niti u jednom filmu te se čudim njihovu kukavičluku, da se nisu usudili prije ući u Naselje i poravnati nas s kućama. Zbilja se i danas čudim tom kukavičluku bivše JNA, jer da smo moji prijatelji i ja bili u njihovu položaju, riješili bi Borovo u dan ili dva, a poslije i Vukovar, koji je bio u istoj, odnosno sličnoj situaciji kao i mi”, kaže na kraju Banović.

No tamo gdje su četnici i bivša JNA, iako nadmoćno naoružani i brojniji, pokazali kukavičluk, branitelji Vukovara i Borova Naselja pokazali su herojstvo. Možda i najveća pobjeda jest upravo to što je okupacija Vukovara završila mirnom reintegracijom. Cijena koju su branitelji i građani Vukovara platili bila je visoka. Tome svjedoči spomen-obilježje na Ovčari i brojni nestali u ratu, za kojima se još i danas traga.
Nakon Vukovara i logora, opet u obranu protiv “poznatih neprijatelja”

Banović je nakon zarobljeništva i četničkog logora nastavio braniti Hrvatsku kako kaže, protiv “poznatih neprijatelja”, ovaj put u zadarskom zaleđu.

Banovićeva priča o posljednjim danima prije pada Vukovara, iako sažeta, vrlo je potresna, a on sam za kraj ima još jednu poruku za sve koji su je upravo pročitali.

“Ovo moje pisanje samo je moje i nikako nije usporedivo ni s jednim opisom. To su moji osjećaji i razmišljanja koje nije moguće uspoređivati s drugima. Nas je bilo više stotina i svi drugačije razmišljamo i osjećamo strah ili euforiju o istoj situaciji, tako da i ja razmišljam o sjećanjima i osjećajima na svojstven način. Svima dozvoljavam da isti događaj opisuju svojim riječima i osjećajima, ali da nikad ne uvrijede nekoga tko drugačije misli, želi i osjeća”, ističe.

Vukovar je danas na putu obnove i povratka života, a svake godine 18. studenoga u grad se slijeva rijeka građana iz svih dijelova Hrvatske, koji dolaze u molitvi i s porukom da se vukovarska žrtva nikad ne zaboravi, piše Dnevnik.hr .

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari