Pratite nas

Kronika

Divan je Otok

Objavljeno

na

„Divan je Otok“, čak i nakon jutra u kojemu su ti kola od južne Like do prvoga kilometra vožnje po otočkoj paklini od vlage škrgutale poput gajete, a sam si se sebi, nošen potocima koji se slijevahu putima, činio daskašem kojega od pada u kakvu brazdu dijeli tek trenutak nepažnje ili Posejdonov hir. More je posivjelo od pobješnjela neba od kojega su ga lučili tek sjedasti preljevi morske pjene koja kao da se nije željela stopiti s bijesnim, ali vazda od mora tromijim i mijenama nesklonijim nebom. I točno kad pomisliš da nebo, poput tvojih misli, nikad ne će ugledati luči, Sunce je sramežljivo probilo tusti sloj oblaka i počelo mu topiti mast, a svijetla pruga naoštrena poput hrpta škarpine kao da se privučena podnevnom zvonjavom otočkih crkava počela širiti. Prvo je obasjala visove na Kopnu koji od boja Titana i Zeusa primiše grivnu, a onda se polako počela spuštati prema pučini da bi na koncu od tmine oslobodila Otok. Sunce je svako malo pomaljalo iza oblaka i u sprezi s muravom činilo more zlato. Osmjelih se i odmah krenuh pozdraviti staroga znanca. Između sjena stabala i njihova zelena odsjaja u moru lik mi je postao gotovo mitski. Glava se duljila, a kosa je svijetlila poput plamička kakve signalne vatre. „Tko li se to uvukao u našu priču?“, kao da čuh iz dubine zemlje. „Ma je no, Domogoj ili ni?“ u smijehu slušah vatrogasce koji ne očekuju ni domaćega stranca koncem ljeta jer nakon ljeta svatko odlazi u mjesto u kojemu živi, a živi se ondje, tako barem oni misle, gdje se radi. Na pučini ugledah jedrilice koje se gingolavahu poput periske koju povija snažni kurenat, legoh na žalo, sklopih oči u očekivanju pomrčine (Oblaci se ponovno nabirahu.) i zaustih još jednom: „Divan je Otok!“

 

Vi ste mi, dragi čitatelji, svjedoci da sam uspio Bogu ukrasti koji dan, a Slobodanu Novaku jednu rečenicu (Bože, koliko li sličnih slika u dviju osoba koje vrijeme i mjesto nikad nisu spojili, a i teško da hoće?). I dok u mnogim njegovim slikama djetinjstva lako razabirem slične ljude, mjesta i događaje, nikad ne bih mogao stvoriti lika koji se skriva u kurzivu, kojega od milja zovem Veliki. Možda je razlog tomu upravo strah od odrastanja i obveza koje veliki imaju, od ozbiljnih tema o kojima zbore i zadanosti uloga u kojima su se našli. Pitahu me nekoliko puta što činim na plaži jer ako je i more toplo, oblaci začas zatamne nebo (Eh, oni ne znaju da se skrijem pod polušuplju nadstrešnicu te pijem kišnicu koja se cijedi kroz komaricu.). Rekoh im da gubim zavičaj. U čudu me gledahu Otočani, a onih nekoliko stranaca koji su me motrili kako pratim kretanje oblaka i kako se izmičem ne bih li proširio obzor nad Otokom, priđoše mi i upitaše me hoće li biti Sunca. Rekoh im da to znaju samo ljudi koji su ovdje zavičajni te začudih i strance. Na koncu se smilovah te pokazah na mjesto na kojemu se naoblaka raskinula te im prorokovah da će vidjeti kako Sunce zahodi. Stranci bijahu sretni, a ja ostadoh u strahu hoće li doći to vrijeme kad po oblacima ne ću znati hoće li dažd doći s visine i hoću li tada zauvijek prestati gledati zavičaj očima Maloga i tako ga izgubiti.

 

Promijenimo sad žanr i prijeđimo na roman s ključem. Katkad je i to nužno na kulturnotrudbeničkoj pozornici. Kako bismo bili u skladu sa žanrom, ne ćemo spominjati ni imena ni mjesta kako biste bili nepristraniji jer mi treba, dragi čitatelji, vaš sud. Dakle, ovako: prije otprilike godinu i pol razvila se snažna rasprava među jezikoslovcima, a jedan je od predstavnika jedne struje napisao barem desetak članaka. Polemičar je izazvao, dakako, i odgovor predstavnika druge strane, a nakon jednoga podužeg članka objavljenoga u uglednome časopisu koji izdaje strana koja u cijeloj priči nije posve nezainteresirana, predstavnik je druge strane zatražio i dobio prostor za odgovor. Polemika je bila žestoka s obje strane, ali je uredništvo toga časopisa odlučilo (ponavljam da nije posve nezainteresirano u cijeloj stvari) stati na jednu stranu zbog „pamfletističkih navoda“ druge iako je navoda koji bi se mogli tako protumačiti bilo i na drugoj. Slučaj drugi: jedan je znanstveni jezikoslovni časopis objavio nekoliko članaka u kojima se čak i prešla granica dobroga ukusa te su se pojedinci vrijeđali čak i na spolnoj osnovi, a uredništvo je navedenoga časopisa odbilo i pomisao da bi se na iznesene uvrede i netočnosti moglo odgovoriti. Ispada na kraju da ako nisi iz pravoga tora, da upotrijebim Šćepkotovu usporedbu, nemaš pravo na odgovor, a kad ti ga i daju, odmah zauzmu stav. Toliko o otvorenosti i demokratičnosti nekih naših kulturnih i znanstvenih časopisa koju valjda baštine iz prošlih vremena.

Dakako, kad je riječ o bunjevačkome pitanju, tu nismo toliko žustri (čast HAZU koji je odmah izdao priopćenje) te je Mađarska akademija znanosti, kako nas je izvijestio Slobodan Prosperov Novak, izdala priopćenje u kojemu objašnjava srpskomu predsjedniku Nikoliću da su Bunjevci u Madžarskoj Hrvati i kako se Srbija nema pravo uplitati u madžarska unutarnja pitanja. Dok naša vlada snimi stanje, pitanje je hoće li u Srbiji biti Hrvata uključujući i one koji se smatraju Bunjevcima, a kojima Srbija danas tepa kako ih je jedina prepoznala kao zaseban narod nakon što ih je polovicu protjerala. Većina ih je izbjegla u Hrvatsku s kojom navodno nemaju veze.

Polako se bliži i konačni odlazak s Otoka. Možda mi je po naputcima moje matere susjed stavio šest metara drva na mjesto na kojemu se inače parkiram jer se još kupam dok se Otočani spremaju za zimu. Dok još razmišljah o toj poruci iz susjedstva zaputivši se u posljednju šetnju prije ultime partence, Mašinko se zadere iz kombija vidjevši me u japankama i ljetnoj odjeći: „Ni ti vo lito!“ Pogledah ga i s nokta mu odgovorih: „A si mi i ti mater?“ Ne će meni nitko nekažnjeno pjevati „Ostavi se više mora“.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 26. rujna 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Napadnuta u Sarajevu jer je nosila jaknu sa hrvatskim ‘kvadratićima’

Objavljeno

na

Objavio

Sarajevska skijašica Sedina Muhibić (27), poznata i kao legenda zagrebačke Snježne kraljice, napadnuta je u ponedjeljak navečer u tramvaju u Sarajevu, a povod je, kako je navela na svom profilu na Facebooku, samo to što je na sebi nosila jaknu sa hrvatskom šahovnicom.

– “Još sam pod utiscima onoga što se večeras desilo. U skoro punom tramvaju stajala sam i slušala muziku. Nisam ni shvatila da je u tramvaju kaos zbog mojih kockica. U jednom momentu su mi gospođe prišle i rekle kako je u tramvaju neki divljak koji me želi ubiti, prebiti kad izađem iz tramvaja jer, kako kaže, “šahovnici nije mjesto u Sarajevu”, “mrzi Hrvate”, “otkud mi hrabrost, treba me ubiti…” – napisala je Sedina na svom Facebook profilu.

Dodaje da su je drugi Sarajlije zaštitili te su pozvali policiju, nakon čega je “divljak otišao glavom bez obzira”.

Pojedinac ne čini populaciju

– Smatram da imam pravo svoju jaknu obući kad hoću i gdje hoću, pa i u Sarajevu. Danas je bilo hladno i svi znate da su se i snijeg i kiša smjenjivali… Zašto ne bih obukla najbolju jaknu koju imam? Nisam nacionalist i nikad neću biti, iako imam možda i više prava biti, nego taj divljak.

Da nije rata bilo, možda bih i ja imala roditelje i porodicu, drugi život, pa opet ne mrzim, sretna sam, volim život, jer pojedinac ne čini populaciju.

Ok mi je, možete me i ubiti, ali ja – Sarajka – muslimanka – ostajem pri svom, pa taman sama i jedina bila. I dalje s ponosom kockice moje drage će da me prate, jer su mi donijele najljepše trenutke života kao i super prijatelje.

Svi koji su protiv toga, neka kockice broje, a ne moraju me ni pogledati više – napisala je u statusu.

O Sedini se u Hrvatskoj pročulo lani, kada je njezina životna priča ganula sve.

Rođena je 1991. u Sarajevu u prosincu. I to je jedini podatak koji ima o sebi. Roditelji su je ostavili po rođenju. Odrasla je u Domu Bjelave i SOS Dječjem selu.

Ne zna tko joj je majka, niti želi znati. Isto vrijedi i za oca. Inspirativnu priču o upornoj djevojci, koja je živi dokaz da se isplati slijediti vlastite snove donio je prije točno godinu dana portal Source.

‘Formirana sam osoba’

– Niti su oni mene tražili, niti ja njih. Nikad nisam ni osjetila potrebu da ih tražim. Drugačije je djeci koja imaju roditelja, pa ostanu bez njih.

Mi koji smo od rođenja bez roditelja, naučili smo na taj način života. Kao dijete sam imala SOS mamu i ona mi je bila sve. Kasnije sam postala zrelija i svjesnija da sam u domu, ali moja razmišljanja su su mijenjala i pitala sam se zašto da ja njih tražim kada oni mene nisu tolike godine.

Oni su mene ostavili, nisam ja njih. Jednostavno nemam potrebu da ih znam. Sada, da mi dođe Izetbegović i kaže da mi je babo, nemam ja tu što pričati s bilo kim. Ja sam sad formirana i izgradila sam sebe bez njih, kazala je lani Sedina.

Iako nije imala roditelje, u životu su joj se dogodile mnoge prilike, a Sedina nijednu nije propuštala.

– Odbojku treniram od trećeg razreda osnovne škole. Skijanje sam počela trenirati negdje sa pet godina. Bavim se i glumom.

Bila je jedna audicija i dobila sam ulogu u filmu Grbavica. Naša suradnja se nastavila i kasnije, tako da se i sada bavim glumom.

Da se zaista lavovski bori za svoj cilj, dokazuje i nevjerojatna priča koja ju je spojila s obitelji Kostelić.

– Bila mi je ozlijeđena noga i napravila sam pauzu od tri do četiri godine. Nisam nikako skijala. No, za to vrijeme moje želja je još više rasla. Bila sam svjesna da se profesionalno više ne mogu baviti skijanjem, ali sam htjela na bilo koji način djelovati u skijanju.

Pisala sam molbe našem Savezu, no nikada nisam dobila nijedan odgovor.

Uopće nemam uvid tko je i da li je itko vidio te moje mailove.

Kada sam konačno vidjela da tu nema prilike za mene, odlučila sam pokušati pronaći svoje mjesto u Hrvatskom skijaškom savezu, ispričala je Sedina za Source opisujući kako se 2017. našla u Zagrebu, u vrijeme kada se održavala Snježna kraljica uz brojne popratne događaje u središtu hrvatske metropole, uključujući i postavljanje skijaške staze u samom srcu grada, u Bakačevoj ulici.

Upoznala i Janicu

– Vidjela sam da će se obilježavati 50 godina skijanja, pa sam odlučila otići na to. Nisam stigla rezervirati mjesto, niti sam uzela karte da to sve gledam.

Pisala sam po Facebooku i pitala ljude može li mi tko pomoći za smještaj. Javila mi se jedna odgojiteljica i kaže kako ne mogu tako napustiti državu, moram se 24 sata ranije najaviti. Ja ju blokiram.

Stigla sam na prvi autobus za Zagreb. Došla sam u Bakačevu točno na vrijeme početka svečanosti. Upoznala sam Tinu Maze i Janicu Kostelić, preskočila ogradu i slikala se sa skijašima. Prišla sam jednom momku iz osoblja i pitala ga gdje mogu kupiti kartu za sutrašnju utrku na Sljemenu, a on mi kaže kako je to nemoguće.

Onda mu objasnim da sam došla iz Sarajeva i da nisam stigla to obaviti, što on nije mogao vjerovati. Rekao mi je da dođem sutradan i da će mi on dati kartu, rekla je i otkrila da je dobila kartu i sljedećih par dana provela gledajući utrke da bi nakon povratka u Sarajevo uslijedio zaplet koji joj je promijenio život.

Odlučila je Hrvatskom skijaškom savezu poslati pismo zahvale, a kako je tada pisao Dnevnik.hr, ono je proslijeđeno Reni Fleissu, šefu sljemenske utrke koji na njezinu želju da postane dio ekipe na Sljemenu nije ostao ravnodušan. Ponudio joj je suradnju u Zagrebu.

– Opisala sam svoje iskustvo tamo i zamolila ih da iduće godine radim na skijaškim utrkama. Odmah su mi odgovorili. Tijekom godine smo održali kontakt.

Prepoznali su tu moju ljubav i obećali su mi smještaj, prijevoz, honorar, sve. Tako sam ove godine (2018.) išla tamo i bilo mi je odlično.

Prošla sam cijelu organizaciju te imaju za cilj da me obuče da jednog dana i sama organiziram skijaške trke. Sad bih plakala, kad se sjetim. Sve, apsolutno sve sam prošla.

Dobila sam ponudu i iz Slovenije da radim sa njima. Tek na kraju sam im rekla tko sam i da nemam roditelje, kazala je Sedina.

– Ona se toliko nametnula radom: ima za mene? ima za mene? ima za mene? Znam jako dobre radnike i znam tu već godinama na Sljemenu dolaze ljudi teške fizičke poslove raditi.

Međutim, ona jednostavno toliko cijeli dan, gotovo dosadna: što sad sa mnom? Šta ću ja? Šta ću ja?, ispričao je tada Reno Fleiss.

Na kraju joj je Ante Kostelić rekao: ‘Ne treba se snimati o meni i mojim Kostelićima film, nego o tebi’, pisao je Source, prenosi Poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

HSP Split kazneno prijavio Porfirija Perića zbog pjevanja četničkih pjesama!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska stranka prava, Podružnica  Split kazneno je prijavila Porfirija Prvoslava Perića, episkopa Srpske pravoslavne crkve i mitropolita zagrebačko-ljubljanskog te druge nepoznate osobe.

HSP Split je  u posjedu dvije snimke na kojima se jasno vidi prijavljenik i druge nepoznate osobe, a na kojima promoviraju četničku ideologiju na način da pjevaju i potiču na pjevanje četničkih pjesama, poznatih zločinaca kako iz 2. svjetskog rata, tako i iz Domovinskog rata – stoji u prijavi opunomoćenika HSP-a splitskog odvjetnika Bepa Marušića.

Obaviještena je i pravobraniteljica za djecu:

“Obraćamo Vam se poradi zabrinutosti s obzirom da je općepoznato da je četnički pokret bio zločinački pokret, kako u 2. svjetskom ratu tako i u Domovinskom ratu, a na snimci je vidljivo da vjerski autoriteti potiču ili možda čak prisiljavaju maloljetnu djecu na rehabilitiranje i veličanje četničkog pokreta.” – stoji u prijavi pravobraniteljici za djecu.

Ured za odnose s javnošću HSP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari