Pratite nas

Kronika

Divan je Otok

Objavljeno

na

„Divan je Otok“, čak i nakon jutra u kojemu su ti kola od južne Like do prvoga kilometra vožnje po otočkoj paklini od vlage škrgutale poput gajete, a sam si se sebi, nošen potocima koji se slijevahu putima, činio daskašem kojega od pada u kakvu brazdu dijeli tek trenutak nepažnje ili Posejdonov hir. More je posivjelo od pobješnjela neba od kojega su ga lučili tek sjedasti preljevi morske pjene koja kao da se nije željela stopiti s bijesnim, ali vazda od mora tromijim i mijenama nesklonijim nebom. I točno kad pomisliš da nebo, poput tvojih misli, nikad ne će ugledati luči, Sunce je sramežljivo probilo tusti sloj oblaka i počelo mu topiti mast, a svijetla pruga naoštrena poput hrpta škarpine kao da se privučena podnevnom zvonjavom otočkih crkava počela širiti. Prvo je obasjala visove na Kopnu koji od boja Titana i Zeusa primiše grivnu, a onda se polako počela spuštati prema pučini da bi na koncu od tmine oslobodila Otok. Sunce je svako malo pomaljalo iza oblaka i u sprezi s muravom činilo more zlato. Osmjelih se i odmah krenuh pozdraviti staroga znanca. Između sjena stabala i njihova zelena odsjaja u moru lik mi je postao gotovo mitski. Glava se duljila, a kosa je svijetlila poput plamička kakve signalne vatre. „Tko li se to uvukao u našu priču?“, kao da čuh iz dubine zemlje. „Ma je no, Domogoj ili ni?“ u smijehu slušah vatrogasce koji ne očekuju ni domaćega stranca koncem ljeta jer nakon ljeta svatko odlazi u mjesto u kojemu živi, a živi se ondje, tako barem oni misle, gdje se radi. Na pučini ugledah jedrilice koje se gingolavahu poput periske koju povija snažni kurenat, legoh na žalo, sklopih oči u očekivanju pomrčine (Oblaci se ponovno nabirahu.) i zaustih još jednom: „Divan je Otok!“

 

Vi ste mi, dragi čitatelji, svjedoci da sam uspio Bogu ukrasti koji dan, a Slobodanu Novaku jednu rečenicu (Bože, koliko li sličnih slika u dviju osoba koje vrijeme i mjesto nikad nisu spojili, a i teško da hoće?). I dok u mnogim njegovim slikama djetinjstva lako razabirem slične ljude, mjesta i događaje, nikad ne bih mogao stvoriti lika koji se skriva u kurzivu, kojega od milja zovem Veliki. Možda je razlog tomu upravo strah od odrastanja i obveza koje veliki imaju, od ozbiljnih tema o kojima zbore i zadanosti uloga u kojima su se našli. Pitahu me nekoliko puta što činim na plaži jer ako je i more toplo, oblaci začas zatamne nebo (Eh, oni ne znaju da se skrijem pod polušuplju nadstrešnicu te pijem kišnicu koja se cijedi kroz komaricu.). Rekoh im da gubim zavičaj. U čudu me gledahu Otočani, a onih nekoliko stranaca koji su me motrili kako pratim kretanje oblaka i kako se izmičem ne bih li proširio obzor nad Otokom, priđoše mi i upitaše me hoće li biti Sunca. Rekoh im da to znaju samo ljudi koji su ovdje zavičajni te začudih i strance. Na koncu se smilovah te pokazah na mjesto na kojemu se naoblaka raskinula te im prorokovah da će vidjeti kako Sunce zahodi. Stranci bijahu sretni, a ja ostadoh u strahu hoće li doći to vrijeme kad po oblacima ne ću znati hoće li dažd doći s visine i hoću li tada zauvijek prestati gledati zavičaj očima Maloga i tako ga izgubiti.

 

Promijenimo sad žanr i prijeđimo na roman s ključem. Katkad je i to nužno na kulturnotrudbeničkoj pozornici. Kako bismo bili u skladu sa žanrom, ne ćemo spominjati ni imena ni mjesta kako biste bili nepristraniji jer mi treba, dragi čitatelji, vaš sud. Dakle, ovako: prije otprilike godinu i pol razvila se snažna rasprava među jezikoslovcima, a jedan je od predstavnika jedne struje napisao barem desetak članaka. Polemičar je izazvao, dakako, i odgovor predstavnika druge strane, a nakon jednoga podužeg članka objavljenoga u uglednome časopisu koji izdaje strana koja u cijeloj priči nije posve nezainteresirana, predstavnik je druge strane zatražio i dobio prostor za odgovor. Polemika je bila žestoka s obje strane, ali je uredništvo toga časopisa odlučilo (ponavljam da nije posve nezainteresirano u cijeloj stvari) stati na jednu stranu zbog „pamfletističkih navoda“ druge iako je navoda koji bi se mogli tako protumačiti bilo i na drugoj. Slučaj drugi: jedan je znanstveni jezikoslovni časopis objavio nekoliko članaka u kojima se čak i prešla granica dobroga ukusa te su se pojedinci vrijeđali čak i na spolnoj osnovi, a uredništvo je navedenoga časopisa odbilo i pomisao da bi se na iznesene uvrede i netočnosti moglo odgovoriti. Ispada na kraju da ako nisi iz pravoga tora, da upotrijebim Šćepkotovu usporedbu, nemaš pravo na odgovor, a kad ti ga i daju, odmah zauzmu stav. Toliko o otvorenosti i demokratičnosti nekih naših kulturnih i znanstvenih časopisa koju valjda baštine iz prošlih vremena.

Dakako, kad je riječ o bunjevačkome pitanju, tu nismo toliko žustri (čast HAZU koji je odmah izdao priopćenje) te je Mađarska akademija znanosti, kako nas je izvijestio Slobodan Prosperov Novak, izdala priopćenje u kojemu objašnjava srpskomu predsjedniku Nikoliću da su Bunjevci u Madžarskoj Hrvati i kako se Srbija nema pravo uplitati u madžarska unutarnja pitanja. Dok naša vlada snimi stanje, pitanje je hoće li u Srbiji biti Hrvata uključujući i one koji se smatraju Bunjevcima, a kojima Srbija danas tepa kako ih je jedina prepoznala kao zaseban narod nakon što ih je polovicu protjerala. Većina ih je izbjegla u Hrvatsku s kojom navodno nemaju veze.

Polako se bliži i konačni odlazak s Otoka. Možda mi je po naputcima moje matere susjed stavio šest metara drva na mjesto na kojemu se inače parkiram jer se još kupam dok se Otočani spremaju za zimu. Dok još razmišljah o toj poruci iz susjedstva zaputivši se u posljednju šetnju prije ultime partence, Mašinko se zadere iz kombija vidjevši me u japankama i ljetnoj odjeći: „Ni ti vo lito!“ Pogledah ga i s nokta mu odgovorih: „A si mi i ti mater?“ Ne će meni nitko nekažnjeno pjevati „Ostavi se više mora“.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 26. rujna 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu. U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu. Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi. Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«). Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris). Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak. Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu. Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti. Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima. Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost. Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak. Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

26 godina od nekažnjenog muslimanskog zločina nad Hrvatima u Orlištu

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatsko selo Orlište u općini Konjic iznenada je napadnuto 25. ožujka 1993. godine, po zapovijedi Hasana Hakalovića, zapovjednika brigade ‘Neretvica’ u sastavu tzv. Armije BiH. Selo je zauzeto bez ikakvog otpora, a pritom su ubijeni:

starac Ivan Kostić star 84 godine (u vlastitoj kući), njegova supruga Janja stara 80 godina (ispred staje koja je potom zapaljena zajedno sa stokom), Anđa Kostić (nepokretna starica od 70 godina) i 56-godišnji  pripadnik HVO-a Branko Kostić koji je (iako nije pružao otpor) ustrijeljen rafalom u leđa.

Agonija Anđe Kostić trajala je nekoliko dana. Ona je najprije ranjena u glavu, a umrla je jer joj nitko nije pružio pomoć. Selo je temeljito opljačkano i potom spaljeno. Tijela žrtava pronađena su 15 dana nakon zločina.

Preostali civili uspjeli su se spasiti bijegom u susjedno selo Obrenovac.

U selu je prema popisu iz 1991. godine živjelo 22 stanovnika, svi su bili Hrvati i nikakvih vojnih niti strateških objekata i ciljeva u njemu nije bilo.

Pokolj u Orlištu samo je jedan u nizu što su ih počinile muslimanske snage u agresiji na hrvatske prostore koja je započela u jesen 1992., a još krvavije nastavljena 1993. godine.

Konjic je važna cestovna i željeznička prometnica na relaciji: Sarajevo – Mostar – Jadransko more i u sklopu širih strateških planova muslimana izlaska na more imao je posebnu važnost.

Već nakon prvih višestranačkih izbora, na ovom je području došlo do prvih nesuglasica između SDA i HDZ BiH, budući da je SDA neovisno o rezultatima izbora sva resorna mjesta u općinskoj vlasti i administraciji podijelio isključivo muslimanima. No, dva naroda su ipak skupa odgovorila na srpsku agresiju u svibnju 1992. godine, ali se savezništvo raspada poslije zauzimanja vojnih objekata “JNA” (‘Zlatar’ i ‘Ljuta’), kada dolazi do ozbiljnih trzavica vezano za raspodjelu plijena – naoružanja i streljiva. U muslimansko selo Parsovići u studenome dolazi Alija Izetbegović što je bila izravna potpora tamošnjim muslimanskim ekstremistima.

Ubojstvo jednog pripadnika HVO-a i ranjavanje drugoga na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica) dodatno usložnjava ove odnose.

Tijekom ratnih sukoba između  “Armije BiH” i HVO-a, u opčini Konjic ubijeno je 160 Hrvata, od čega 80 odraslih civila, 7 djece i 39 zarobljenih vojnika HVO-a, dok je protjerano ili izbjeglo 9.000 Hrvata.

Pored Orlišta, najveća stratišta hrvatskoga naroda u konjičkoj općini su:

Gostovići (4 žrtve), Buščak  (3 žrtve), Trusina (22 žrtve), Vrci (7 žrtava),  Radešine (5 žrtava), Dubravice (5 žrtava), Podhum/Žitače (26 žrtava), Zaslivlje (3 žrtve), Orahovica (4 žrtve). Hrvati su na području Konjica okrutno ubijani – bili su to ničim izazvani i planirani masakri muslimanske strane.

Tako su u većinski hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka razoružana i ubijena tri vojnika HVO-a, a vojnik “Armije BiH” Sejdo Hakalović ubio je rafalom iz automatske puške uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a. Istoga dana je njegov suborac Nusret Šećibović u Seonici ubio hicem u leđa (iz snajpera) vozača saniteta Dragana Vujčevića (starog 30 godina) u vrijeme dok je ovaj pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Rafalom je (s trideset prostrjelnih rana) ubijen Mato Stjepanović (mladić od 27 godina), a u selu Gorani Jozo Jurić (star 62. godine) dok je sjedio u svojoj kući.

U selu Buščak, muslimani su pozvali na kavu Miroslava Majića, pucali mu u glavu, prosuli mozak i na čelo urezali slovo “U”. Tijelo i glava bili su mu zgnječeni, uz više prostrjelnih rana.

U Trusini su pripadnici “Armije BiH” 16. travnja ubili 7 pripadnika HVO-a i 15 hrvatskih civila. Mada su se vojnici predali, izrešetani su rafalima. Ante Anđelić (star 21. godinu) ranjen je pružajući otpor napadačima i iskrvario je jer protivnička strana nije dopustila sanitetskom vozilu da dođe po njega i pruži mu pomoć.

Civili su ubijani tamo gdje su se zatekli. Zločin su izvršile postrojbe Zulfikara Ališpage (poznat kao Zuka) i glavnog konjičkog imama, Nezima ef. Halilovića (zvanog Muderis) – islamskog ekstremista koji je ratovao “u ime Allaha” i čiji su vojnici svi morali biti vjernici. Vojnika HVO-a Davora Ilića pripadnici “Armije BiH” pronašli su (11. svibnja) potpuno iscrpljenog i ubili ga. Kopajući rov na položaju “Armije BiH” ubijen je i ratni zarobljenik Vinko Kolar (koji je bio evidentiran od Međunarodnog crvenoga križa). Osvećujući se za poraze kod sela Zaslivlje, Zabrđe i Turije pripadnici Armije BiH surovo su mučili tri zarobljena vojnika HVO-a (pri čemu su im odrezali uši i noseve i potom ih izrešetali rafalima). (Vidi:https://www.hercegbosna.org/dokumenti_upload/20091208/herceg_bosna200912081528020.pdf)

I to je samo djelić zločina počinjenih nad Hrvatima u sklopu jednog općeg plana koji je skrojen u kabinetu Alije Izetbegovića i čija je nakana bila zauvijek ukloniti Hrvate s njihovih autohtonih prostora.

Dana 29. siječnja 1993. godine, iz Štaba vrhovne komande “Armije BiH”, general Sefer Halilović šalje Naredbu br. 111 komandantu 4. korpusa Arifu Pašaliću, u kojoj upozorava na “ostvarenje velikohrvatske politike”. Isti štab 13. ožujka za predsjednika Ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor postavlja dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.

Tog 13. ožujka 1993., u selo Jasenik, naseljeno većinskim muslimanskim življem, Hrvati su pozvani da preuzmu humanitarnu pomoć i tom je prigodom na prijevaru uhićeno njih oko 70.

Na zasjedanju predstavnika “Armije BiH” i “MUP-a BiH” u Konjicu, donesen je dokument o procjeni stanja u općinama Jablanici, Konjic i Hadžići u odnosu na HVO (pod oznakom “Vojna tajna – strogo povjerljivo”, br. 16-8/8-62/93). U njemu se među ostalim govori o “pogoršanju odnosa između dvije strane”, te potrebi “ojačavanja linija prema Hrvatima” i uspostave potpune kontrole na području ovih općina. Navodi se kako o svemu treba izvijestiti Aliju Izetbegovića. Bio je to globalni plan napada na Hrvate na ovom području, što je uskoro dobilo potvrdu u planskim masakrima i osvajanjima slabo ili nikako branjenih sela u kojima je živio hrvatski narod.

Treba napomenuti da je muslimansko političko i vojno vodstvo od početka igralo dvostruku igru. Na jednoj su strani bili “kooperativni” u odnosima s međunarodnom zajednicom i Republikom Hrvatskom (s kojom su u Zagrebu već 21. srpnja 1992. potpisali Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske “polazeći od zajedničkih interesa dviju zemalja u zaštiti njihove nezavisnosti i teritorijalne cjelovitosti”), dok su na drugoj vodili tajne pregovore sa Srbima (Miloševićem i Karadžićem) oko podjele BiH (među ostalim i zamjeni teritorija istočne Hercegovine za Sandžak – već u jesen 1992. godine, što u svojoj knjizi Lukava strategija jasno navodi Sefer Halilović).

Sam Sefer Halilović (do uključivanja u obranu BiH oficir i operativac KOS-a “JNA”), Hrvate je smatrao “ustašama” i tako ih ne rijetko zvao, pa i u vrijeme dok su HVO i “Armija BiH” bili saveznici i zajedno se borili protiv srpskog agresora. Ovaj mentalno ograničeni čovjek koji se nikad nije oslobodio sindroma jugooficira – i koji je i poslije svih klanja što su ih muslimanima priredili Srbi više bio sklon njima nego jedinim pravim i iskrenim saveznicima Hrvatima – ostao je upamćen kao jedan od najtvrđih predstavnika unitarističko – islamističke struje među bosansko-hercegovačkim muslimanima.

Drugačiji nisu bili niti Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Haris Silajdžić i drugi iz ovog kruga. Ništa im se nije moglo vjerovati. Ničega što su potpisali nisu se držali i to je bila i ostala jasno prepoznatljiva značajka njihove politike. Iskrenu suradnju s Hrvatima i Republikom Hrvatskom prihvatili su tek kad im je gorilo pod nogama (jer su Srbi do jeseni 1994. godine osvojili preko 70% teritorija BiH – i stavili pod svoju kontrolu velike dijelove njihovih prostora).

Kakav su segregacijski stav imale muslimanske vlasti prema hrvatskom narodu (svojim susjedima i sugrađanima), dokazuje ponašanje dr. Safeta Ćibe koji je zabranio Hrvatima oglašavanje preko Radio Konjica, smijenio glavnu urednicu Vesnu Bektašević (zato što je Hrvatica) i preko radija poručio: “U Bosni živi samo jedan narod, a to su Bosanci i to Bosanci islamske, katoličke i pravoslavne vjere.” Naredio je da se Hrvatima silom vadi krv za potrebe ratne bolnice Armije BiH. Zločin Armije BiH nad Hrvatima u Trusini opravdavao je riječima: “da se opamete svi ekstremisti HVO-a“.  (Vidi: isto -)

Dakle, nema nikakve sumnje da su svi zločini nad Hrvatima počinjeni kao dio zločinačkog plana u kojemu je pripadnike ovog naroda trebalo iskorijeniti, te da su u tomu aktivno sudjelovali muslimanski politički i vojni vrh, SDA i njihove lokalne vlasti.

Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata s područja Konjica je 1. ožujka 1996. godine podnio kaznenu prijavu Tužiteljstvu MKSJ u Den Haagu protiv počinitelja ratnih zločina u kojoj su se teretili za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava, a kaznena prijava je podnesena i protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe, Nezima ef. Halilovića i drugih.

Ovi zločini ostali su, nažalost, nekažnjeni – unatoč svim dokazima i živim svjedocima kojih još uvijek ima.

S tom u nebo vapijućom nepravdom mi Hrvati se nikad ne smijemo pomiriti.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari