Pratite nas

Kolumne

Divjakuša povampirena, tikve pokondirene

Objavljeno

na

U antologijskom prizoru kultne engleske humorističke serije „Mućke“ švercer Del pokušava utrapiti robu Brzome, pajdašu ironično nadjenutog nadimka koji mu pristaje kao nekom žgolji – Buco. Brzi, naime, ne kopča brzo, ako i uopće. I tako, započnu se oni cjenkati. Del isprva traži 14 funti, Brzi nudi 6, pa Del spušta na 11, a Brzi spremno diže na 8, da bi Del napokon snizio cijenu na 9, a Brzi odrješito ponudio 10, što samo na tren zbunjeni Del jednako beskrupulozno koliko i zaprepašteno prihvaća. Ovo otklanjanje povoljnije ponude popraćeno burnim smijehom engleske studijske publike u dobroj mjeri podsjeća na aktualne pregovore između Vlade i sindikata zaposlenih u školama. Samo što je Brzi iz „Mućki“ smetlar u službi londonskog komunalnog poduzeća, dok ovdje sučelice Vladi stoje oni koji poučavaju djecu i mlade. Možda zato smijeh ovdašnje publike, elem javnosti, izostaje. A možda izostaje i zato što navodi na koliko utješnu, toliko i zloslutnu pomisao – dobro nam je kako će nam bit’! Jer kakvi li će tek biti oni koje hrvatski Brzi prosvjećuju?

Veće plaće samo njima, a ne svima

No, odbijanje ponude povećanja plaće za 6,12% (broj nije isisan iz prsta, nego dobiven ulančanim množenjem tri uvećanja po 2%) nakon što je traženo 6,11% (odakle ovo, e, u to već nije tako jednostavno proniknuti) nije jedino što navodi na tu pomisao. Naime, to što je sindikalnom zahtjevu u financijskom smislu udovoljeno, dano im čak i mrvu više, kao da je prosvjetne prosvjednike samo još razjarilo. Kao da ih je zasmetalo što bi to povećanje išlo svima, a ne samo njima. Jer oni porast plaća svima nečeju, a da se samo njima povećaju – e, to hočeju – i zato na Trg sv. Marka krečeju pa tam kričiju i plešeju. Jer ne zadovoljava ih samo još jedno povećanje plaće u nizu, navikli se, valjda, pa im dosadilo, nego sad traže da im se vrati i dostojanstvo (hm,… dostojanstvo koje ima svoju cijenu?), kako bi ispravili u prošlosti navodno im nanesene nepravde i nadoknadili zaostatke za drugima.

U tome je, u biti, ključna razlika između povećanja koeficijenata i povećanja osnovice, bez obzira što jednako povećanje bilo jednoga, bilo drugoga, jednako utječe na porast plaće, kako, uostalom, govori svojstvo asocijativnosti računske operacije množenja koje se uči u petom razredu osnovne škole. No, uči se tamo, pa već i ranije, i razlika između slova č i ć pa svejedno nekima, kao za inat baš izabranim predstavnicima učitelja, pričinjava nepremostiv problem. Čak i kad su školski primjeri posrijedi, i to termini usko vezani uz sindikalni posao. Pa „prosječno“ lako postane „prosjećno“,… i to ne jednom, nego dvaput za redom… Nije li to zoran pokazatelj da je pomalo preuzetno očekivati kako će sustav u kojem takvi igraju istaknutu ulogu biti sposoban proizvoditi čuda za tržište rada? Ali zato, kad je isprazno politiziranje posrijedi, razvuku osmijeh skoro kao harmoniku.

Da u srži zahtjeva za izmjenom odnosa osnovica između školstva i ostalih državnih službi leži podvala, vidljivo je ne samo iz ultimativnog stila i okolnosti u kojima je izbačen, jer oni to hoće pred izbore, sad i odmah, nego i zato što bi njegovo prihvaćanje, posve izvjesno, rezultiralo otvaranjem Pandorine kutije. Vidjevši da se zahtjevu parcijalne skupine udovoljava, i druge bi se državne službe zacijelo povele za njima, jer takvih koji ne bi vjerovali da je njihov rad podcijenjen u odnosu na rad drugih jednostavno nema. Čak i u privatnim tvrtkama, najčešće orijentiranima na jednu djelatnost, sistematizacija radnih mjesta i razrada odnosnih koeficijenata predstavlja iznimno zahtjevan zalogaj pa ju ne provode prečesto. Razumljivo, rezultat nikad nije pravedan, a još je manje svima po volji. A kako li tek onda mora biti u čitavom državnom sektoru koji obuhvaća sve funkcije države, od vojske i policije, preko pravosuđa, monetarne i fiskalne politike, sve do zdravstva i školstva. Očito je kako je utvrđivanje suodnosa među njima, još i više unutar njih samih, vraški težak posao i da ga je realno nemoguće napraviti na zadovoljstvo sviju. Čak i u slučaju savršenog, samo u teoriji mogućeg rješenja ne bi trebalo dugo čekati da drekne neko povrijeđeno gunđalo.

Unatoč tome, čak i u pogledu zahtjeva za promjenom koeficijenata Vlada je sindikatima školstva izašla ususret, ali ne brzopleto i neodgovorno, tako da bespogovorno prihvati njihov jednostrani ultimatum (povećanje samo njima, ne i ostalima), nego da posao obavi kako treba, što ipak zahtijeva i određeno vrijeme i specijaliziranog provoditelja. Pritom, razuman procjenitelj ne će moći zanemariti ni kriterij vjerojatnosti odlaska u inozemstvo, čemu zaposleni u prosvjeti ne pribjegavaju ni u približnoj mjeri kao, primjerice, oni u zdravstvu, da spomenemo tek jedan od čimbenika o kojem valja voditi računa pri određivanju koeficijenata.

No, da Vladi prosvjetni djelatnici ipak nisu zadnja rupa na svirali, osim iskazane spremnosti na još jedno povećanje plaće, pokazuje donošenje zakona kojim im se dodjeljuje status službene osobe (opet, ne samo njima, nego i socijalnim radnicima). Drugim riječima, napad na njih tretirat će se kao napad na državu. Mjera je to koja se pokazuje prijeko potrebnom u vremenu vladavine kulture rušilaštva koja ohrabruje gaženje svakog autoriteta, tako i učiteljskog, budući postojanje autoriteta predstavlja nužan preduvjet za kvalitetno obavljanje bilo kakvog konstruktivnog posla (za destrukciju autoritet ne treba, dovoljno je samo potpaliti šibicu i ulica će sve obaviti sama). Da je pobunjenim prosvjetarima dostojanstvo doista u prvom planu, ovaj bi potez primijetili, pozdravili i znali ga cijeniti.

Omča oko vrata

Kako iskustvo uči, iza ultimatuma, pogotovo onih onkraj zdrava razuma, najčešće se krije čisto politička pozadina. Nije nikakva tajna da predvodnici sindikalnog stada (Mihalinec i Šprem) dolaze iz istog grada kao ministrica Divjak, koja već neko vrijeme više djeluje kao predstavnica sindikata u Vladi nego njezina članica, pri čemu se nije ustručavala podbadati ni Andreja Plenkovića („baš joj je simpatičan“), što joj on sigurno nije zaboravio. A sve to upućuje na njezinu spregu sa sindikatima, štoviše, miriše na komplot i organizirani reket. Izraziti oporbenjački duh ministrica Divjak je prkosno demonstrirala istaknuvši se još za vrijeme masovnih uličnih prosvjeda na temu očuvanja tekovina Milanović-Jokićeve kurikularne reforme, čime je, nagađa se, i kupila ulaznicu za Vladu. Predsjednik Vlade je, doduše, uspio neutralizirati najpogubnije aspekte te reforme, prije svega one u pogledu sadržaja, ponajprije kurikula hrvatskog jezika i povijesti koji su se našli na frontalnom udaru zajapurenih ikonoklasta. Spašen je „vojnik“ Marulić kojem je zaprijetila marginalizacija, a zamjetan korak naprijed učinjen je i u tretmanu Domovinskog rata, dok je HNS-u i ministrici Divjak ostao medijski, a i drukčije, atraktivan dio kolača vezan uz uvođenje novih tehnoloških pomagala u nastavni proces. No, očito nedovoljno da bi utažilo nezajažljive apetite.

Previše je tu naznaka kako je cijela ova cirkularna predstava režirana samo kako bi se predsjednika Vlade Plenkovića, koji je preusmjeravanjem novca od najavljenog smanjenja PDV-a elegantno presjekao čvor pripravljene mu omče oko vrata, onemogućilo da izađe kao politički pobjednik. Premda, kad se dignu plaće od 20% u samo jednome mandatu, to bi valjda trebalo značiti pobjedu svih u Vladi (mada ima i onih koji se ne bi baš složili da to ujedno znači i pobjedu Hrvatske, ponajprije imajući u vidu kako se radi o porastu osjetno većem od rasta gospodarstva u istome razdoblju). No, stranka koja se voli pozivati na ekonomski liberalizam sad odjednom podržava jadanja djelatnika u prosvjeti budući imaju osjetno niža primanja od prosjeka VSS struke.

A gdje to učitelji i profesori u školama nemaju bitno manje plaće od, primjerice, liječnika i sudaca, privatni sektor da ne spominjemo? Pa čak i na komunistički egalitarističkoj Kubi imaju tek nekih 60% plaće liječnika, kako je rečeno u nedavno emitiranom TV putopisu Gorana Milića. Olako se prelazi i preko toga što djelatnicima u školstvu, uostalom, kao i onima u nekim drugim državnim službama, povoljne okolnosti posla dopuštaju da kućni proračun dopune honorarnim angažmanom, kako blisko vezanim uz struku (davanje instrukcija), tako i u drugim propulzivnim djelatnostima u kojima njihova znanja i vještine dolaze do izražaja (kao turistički vodiči). Napokon, oni, koji lakonski traže da im se jednom u deset godina dade „samo“ ono što je dobio Uljanik, mogli bi se prisjetiti da ceh Uljanika, baš kao i njihovih povišica, plaćaju ipak neki treći, kojima to ne predstavlja nikakvo izjednačenje nego tek puko udvostručenje tereta troška.

A baš ti treći bi se mogli zapitati i sljedeće. Ako je jedan od ciljeva školske reforme bio olakšati posao, kako učiteljima, tako i učenicima, među ostalim i korištenjem suvremenih tehničkih pomagala, zašto bi to olakšavanje rada zahtijevalo neko posebno, dodatno plaćanje? Ne bi li bila logična posljedica navedenog da se ili smanji broj učitelja i profesora (i višak preusmjeri u privatni sektor koji vapi za radnom snagom, budući trenutna razlika u plaćama očito nije dovoljno velika da bi ljudi svojevoljno tamo otišli), ili da im se dodjele dodatna zaduženja kako bi zaslužili veću plaću? Uza sve uvažavanje činjenice kako svaka promjena, bila ona i nabolje, posebno teško pada u prijelaznom razdoblju, no, ruku na srce, ono je ipak ograničenog vijeka trajanja.

A gdje je nestao Đuro Glogoški?

Zanimljivo je usporediti medijski tretman aktualnih prosvjeda zaposlenih u školstvu s onim prosvjeda hrvatskih branitelja započetih 2014. godine. I dok su mediji sada puni razumijevanja za prosvjednike, prvo za njihove financijske zahtjeve, pa čim im je u tomu udovoljeno, i za povrijeđeno im dostojanstvo uzrokovano osjećajem potlačenosti i potplaćenosti u odnosu na ostale državne službenike, u ono vrijeme prema braniteljima nisu pokazivali takvu blagonaklonost. Štoviše, nikako nisu bili spremni prihvatiti da je stradalnicima Domovinskog rata povrijeđeno dostojanstvo već samim time što ih je pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, dakle, čovjek čija je prvotna uloga voditi brigu o njima, na pasja kola izvrijeđao pitajući se kako to da nema PTSP-a među veteranima druge strane. Pritom, ministar Matić ne samo što nije reagirao jedino logično, razrješenjem Glavaševića, nego mu se čak pridružio, još niže i podmuklije vrijeđajući prosvjednike, u čemu su mediji obojicu vatreno podržavali. Cijelo vrijeme su suflirali kako je samo novac u pitanju, ma kakvo dostojanstvo (što je to uopće?), tjerajući prosvjednike da konačno izreknu svoje prave zahtjeve.

A kakve li su sve samo gadosti bili pripravni raditi kako bi skrenuli pozornost s povrijeđenog dostojanstva na financije. U mraku su snimili 100%-tnog ratnog invalida Đuru Glogoškog kako kolicima ulazi u zgradu u kojoj mu je, navodno sumnjivo (jer oni sve i svakog mogu učiniti sumnjivim), dano prenoćište na raspolaganje. Stvorili su ozračje u kojem je postalo prihvatljivo da policija mlati branitelje, pa i invalide, na ulazu u crkvu. Između dva kruga izbora za Predsjednika RH navijački su promovirali besramno izlaganje Fređe Matića o prihodima Đure Glogoškog, dobro znajući kako to ima opojni učinak na jalne kumeke i indolentne mužeke. Uslijed toga se tada već komforna prednost Kolinde Grabar Kitarović pred Josipovićem umalo istopila (da je dotad bila veća, pokazuje i to što se vodeće anketne kuće tada, kad je bilo najzanimljivije, nisu usuđivale objaviti rezultate ispitivanja javnog mnijenja). Dobro se toga prisjetiti, poglavito u ovo predizborno vrijeme. I zato danas, kad neke medijske hijene, hoteći biti sarkastične, javno pitaju gdje je Đuro Glogoški,… pa gdje je nestao,… gdje se sakrio,… red im je odgovoriti.

Glogoški radi,… zajedno s ministrom Medvedom radi u Vladi pod vodstvom Andreja Plenkovića ono što je trebao napraviti ministar Matić. A nije! Baš kao što Andrej Plenković radi ono što je trebao napraviti Zoran Milanović. A nije!

Naposljetku, vrijedi se zapitati ne zaslužuju li aktualni prosvjetni prosvjednici zapravo upravo onoliko koliko im je davao Milanović, tj. je li Milanović ipak bio u pravu kad im je srezao koeficijente. Jer oni kojima nije dosta za 20% veća plaća, oni koji nabusito traže povišicu samo za sebe, oni koje mediji drže kao malo vode na dlanu – pritom spremno prenoseći izjave slučajnih prolaznika kojima su napunili glavu kako svakog treba podržati u borbi za njegova prava, a bez da se pitaju tko će to platiti, još manje kome će se uzeti – čini se kako ti i takvi repete Milanovića doista i zaslužuju. Jednako kao što ga stradalnici Domovinskog rata ne zaslužuju. Samo kakvi su i čiji to onda učitelji i nastavnici, i po čemu se to bitnome razlikuju od prethodnika im iz doba države i sustava koji je iznjedrio i milanovićevski mentalitet, i njegovu logiku, a nadasve i njegovu učinkovitost – nikakvu kad je stvaranje u pitanju, a više nego respektabilnu kad je posrijedi razgradnja. Sve u svemu, možda je i bolje da te pokondirene tikve ništa i ne rade (još jedna nimalo slučajna sličnost s Milanovićem), nego da ovih dana djecu uče dupsti tikve i u njima paliti svijeće.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari