Pratite nas

Kolumne

Divjakuša povampirena, tikve pokondirene

Objavljeno

na

U antologijskom prizoru kultne engleske humorističke serije „Mućke“ švercer Del pokušava utrapiti robu Brzome, pajdašu ironično nadjenutog nadimka koji mu pristaje kao nekom žgolji – Buco. Brzi, naime, ne kopča brzo, ako i uopće. I tako, započnu se oni cjenkati. Del isprva traži 14 funti, Brzi nudi 6, pa Del spušta na 11, a Brzi spremno diže na 8, da bi Del napokon snizio cijenu na 9, a Brzi odrješito ponudio 10, što samo na tren zbunjeni Del jednako beskrupulozno koliko i zaprepašteno prihvaća. Ovo otklanjanje povoljnije ponude popraćeno burnim smijehom engleske studijske publike u dobroj mjeri podsjeća na aktualne pregovore između Vlade i sindikata zaposlenih u školama. Samo što je Brzi iz „Mućki“ smetlar u službi londonskog komunalnog poduzeća, dok ovdje sučelice Vladi stoje oni koji poučavaju djecu i mlade. Možda zato smijeh ovdašnje publike, elem javnosti, izostaje. A možda izostaje i zato što navodi na koliko utješnu, toliko i zloslutnu pomisao – dobro nam je kako će nam bit’! Jer kakvi li će tek biti oni koje hrvatski Brzi prosvjećuju?

Veće plaće samo njima, a ne svima

No, odbijanje ponude povećanja plaće za 6,12% (broj nije isisan iz prsta, nego dobiven ulančanim množenjem tri uvećanja po 2%) nakon što je traženo 6,11% (odakle ovo, e, u to već nije tako jednostavno proniknuti) nije jedino što navodi na tu pomisao. Naime, to što je sindikalnom zahtjevu u financijskom smislu udovoljeno, dano im čak i mrvu više, kao da je prosvjetne prosvjednike samo još razjarilo. Kao da ih je zasmetalo što bi to povećanje išlo svima, a ne samo njima. Jer oni porast plaća svima nečeju, a da se samo njima povećaju – e, to hočeju – i zato na Trg sv. Marka krečeju pa tam kričiju i plešeju. Jer ne zadovoljava ih samo još jedno povećanje plaće u nizu, navikli se, valjda, pa im dosadilo, nego sad traže da im se vrati i dostojanstvo (hm,… dostojanstvo koje ima svoju cijenu?), kako bi ispravili u prošlosti navodno im nanesene nepravde i nadoknadili zaostatke za drugima.

U tome je, u biti, ključna razlika između povećanja koeficijenata i povećanja osnovice, bez obzira što jednako povećanje bilo jednoga, bilo drugoga, jednako utječe na porast plaće, kako, uostalom, govori svojstvo asocijativnosti računske operacije množenja koje se uči u petom razredu osnovne škole. No, uči se tamo, pa već i ranije, i razlika između slova č i ć pa svejedno nekima, kao za inat baš izabranim predstavnicima učitelja, pričinjava nepremostiv problem. Čak i kad su školski primjeri posrijedi, i to termini usko vezani uz sindikalni posao. Pa „prosječno“ lako postane „prosjećno“,… i to ne jednom, nego dvaput za redom… Nije li to zoran pokazatelj da je pomalo preuzetno očekivati kako će sustav u kojem takvi igraju istaknutu ulogu biti sposoban proizvoditi čuda za tržište rada? Ali zato, kad je isprazno politiziranje posrijedi, razvuku osmijeh skoro kao harmoniku.

Da u srži zahtjeva za izmjenom odnosa osnovica između školstva i ostalih državnih službi leži podvala, vidljivo je ne samo iz ultimativnog stila i okolnosti u kojima je izbačen, jer oni to hoće pred izbore, sad i odmah, nego i zato što bi njegovo prihvaćanje, posve izvjesno, rezultiralo otvaranjem Pandorine kutije. Vidjevši da se zahtjevu parcijalne skupine udovoljava, i druge bi se državne službe zacijelo povele za njima, jer takvih koji ne bi vjerovali da je njihov rad podcijenjen u odnosu na rad drugih jednostavno nema. Čak i u privatnim tvrtkama, najčešće orijentiranima na jednu djelatnost, sistematizacija radnih mjesta i razrada odnosnih koeficijenata predstavlja iznimno zahtjevan zalogaj pa ju ne provode prečesto. Razumljivo, rezultat nikad nije pravedan, a još je manje svima po volji. A kako li tek onda mora biti u čitavom državnom sektoru koji obuhvaća sve funkcije države, od vojske i policije, preko pravosuđa, monetarne i fiskalne politike, sve do zdravstva i školstva. Očito je kako je utvrđivanje suodnosa među njima, još i više unutar njih samih, vraški težak posao i da ga je realno nemoguće napraviti na zadovoljstvo sviju. Čak i u slučaju savršenog, samo u teoriji mogućeg rješenja ne bi trebalo dugo čekati da drekne neko povrijeđeno gunđalo.

Unatoč tome, čak i u pogledu zahtjeva za promjenom koeficijenata Vlada je sindikatima školstva izašla ususret, ali ne brzopleto i neodgovorno, tako da bespogovorno prihvati njihov jednostrani ultimatum (povećanje samo njima, ne i ostalima), nego da posao obavi kako treba, što ipak zahtijeva i određeno vrijeme i specijaliziranog provoditelja. Pritom, razuman procjenitelj ne će moći zanemariti ni kriterij vjerojatnosti odlaska u inozemstvo, čemu zaposleni u prosvjeti ne pribjegavaju ni u približnoj mjeri kao, primjerice, oni u zdravstvu, da spomenemo tek jedan od čimbenika o kojem valja voditi računa pri određivanju koeficijenata.

No, da Vladi prosvjetni djelatnici ipak nisu zadnja rupa na svirali, osim iskazane spremnosti na još jedno povećanje plaće, pokazuje donošenje zakona kojim im se dodjeljuje status službene osobe (opet, ne samo njima, nego i socijalnim radnicima). Drugim riječima, napad na njih tretirat će se kao napad na državu. Mjera je to koja se pokazuje prijeko potrebnom u vremenu vladavine kulture rušilaštva koja ohrabruje gaženje svakog autoriteta, tako i učiteljskog, budući postojanje autoriteta predstavlja nužan preduvjet za kvalitetno obavljanje bilo kakvog konstruktivnog posla (za destrukciju autoritet ne treba, dovoljno je samo potpaliti šibicu i ulica će sve obaviti sama). Da je pobunjenim prosvjetarima dostojanstvo doista u prvom planu, ovaj bi potez primijetili, pozdravili i znali ga cijeniti.

Omča oko vrata

Kako iskustvo uči, iza ultimatuma, pogotovo onih onkraj zdrava razuma, najčešće se krije čisto politička pozadina. Nije nikakva tajna da predvodnici sindikalnog stada (Mihalinec i Šprem) dolaze iz istog grada kao ministrica Divjak, koja već neko vrijeme više djeluje kao predstavnica sindikata u Vladi nego njezina članica, pri čemu se nije ustručavala podbadati ni Andreja Plenkovića („baš joj je simpatičan“), što joj on sigurno nije zaboravio. A sve to upućuje na njezinu spregu sa sindikatima, štoviše, miriše na komplot i organizirani reket. Izraziti oporbenjački duh ministrica Divjak je prkosno demonstrirala istaknuvši se još za vrijeme masovnih uličnih prosvjeda na temu očuvanja tekovina Milanović-Jokićeve kurikularne reforme, čime je, nagađa se, i kupila ulaznicu za Vladu. Predsjednik Vlade je, doduše, uspio neutralizirati najpogubnije aspekte te reforme, prije svega one u pogledu sadržaja, ponajprije kurikula hrvatskog jezika i povijesti koji su se našli na frontalnom udaru zajapurenih ikonoklasta. Spašen je „vojnik“ Marulić kojem je zaprijetila marginalizacija, a zamjetan korak naprijed učinjen je i u tretmanu Domovinskog rata, dok je HNS-u i ministrici Divjak ostao medijski, a i drukčije, atraktivan dio kolača vezan uz uvođenje novih tehnoloških pomagala u nastavni proces. No, očito nedovoljno da bi utažilo nezajažljive apetite.

Previše je tu naznaka kako je cijela ova cirkularna predstava režirana samo kako bi se predsjednika Vlade Plenkovića, koji je preusmjeravanjem novca od najavljenog smanjenja PDV-a elegantno presjekao čvor pripravljene mu omče oko vrata, onemogućilo da izađe kao politički pobjednik. Premda, kad se dignu plaće od 20% u samo jednome mandatu, to bi valjda trebalo značiti pobjedu svih u Vladi (mada ima i onih koji se ne bi baš složili da to ujedno znači i pobjedu Hrvatske, ponajprije imajući u vidu kako se radi o porastu osjetno većem od rasta gospodarstva u istome razdoblju). No, stranka koja se voli pozivati na ekonomski liberalizam sad odjednom podržava jadanja djelatnika u prosvjeti budući imaju osjetno niža primanja od prosjeka VSS struke.

A gdje to učitelji i profesori u školama nemaju bitno manje plaće od, primjerice, liječnika i sudaca, privatni sektor da ne spominjemo? Pa čak i na komunistički egalitarističkoj Kubi imaju tek nekih 60% plaće liječnika, kako je rečeno u nedavno emitiranom TV putopisu Gorana Milića. Olako se prelazi i preko toga što djelatnicima u školstvu, uostalom, kao i onima u nekim drugim državnim službama, povoljne okolnosti posla dopuštaju da kućni proračun dopune honorarnim angažmanom, kako blisko vezanim uz struku (davanje instrukcija), tako i u drugim propulzivnim djelatnostima u kojima njihova znanja i vještine dolaze do izražaja (kao turistički vodiči). Napokon, oni, koji lakonski traže da im se jednom u deset godina dade „samo“ ono što je dobio Uljanik, mogli bi se prisjetiti da ceh Uljanika, baš kao i njihovih povišica, plaćaju ipak neki treći, kojima to ne predstavlja nikakvo izjednačenje nego tek puko udvostručenje tereta troška.

A baš ti treći bi se mogli zapitati i sljedeće. Ako je jedan od ciljeva školske reforme bio olakšati posao, kako učiteljima, tako i učenicima, među ostalim i korištenjem suvremenih tehničkih pomagala, zašto bi to olakšavanje rada zahtijevalo neko posebno, dodatno plaćanje? Ne bi li bila logična posljedica navedenog da se ili smanji broj učitelja i profesora (i višak preusmjeri u privatni sektor koji vapi za radnom snagom, budući trenutna razlika u plaćama očito nije dovoljno velika da bi ljudi svojevoljno tamo otišli), ili da im se dodjele dodatna zaduženja kako bi zaslužili veću plaću? Uza sve uvažavanje činjenice kako svaka promjena, bila ona i nabolje, posebno teško pada u prijelaznom razdoblju, no, ruku na srce, ono je ipak ograničenog vijeka trajanja.

A gdje je nestao Đuro Glogoški?

Zanimljivo je usporediti medijski tretman aktualnih prosvjeda zaposlenih u školstvu s onim prosvjeda hrvatskih branitelja započetih 2014. godine. I dok su mediji sada puni razumijevanja za prosvjednike, prvo za njihove financijske zahtjeve, pa čim im je u tomu udovoljeno, i za povrijeđeno im dostojanstvo uzrokovano osjećajem potlačenosti i potplaćenosti u odnosu na ostale državne službenike, u ono vrijeme prema braniteljima nisu pokazivali takvu blagonaklonost. Štoviše, nikako nisu bili spremni prihvatiti da je stradalnicima Domovinskog rata povrijeđeno dostojanstvo već samim time što ih je pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, dakle, čovjek čija je prvotna uloga voditi brigu o njima, na pasja kola izvrijeđao pitajući se kako to da nema PTSP-a među veteranima druge strane. Pritom, ministar Matić ne samo što nije reagirao jedino logično, razrješenjem Glavaševića, nego mu se čak pridružio, još niže i podmuklije vrijeđajući prosvjednike, u čemu su mediji obojicu vatreno podržavali. Cijelo vrijeme su suflirali kako je samo novac u pitanju, ma kakvo dostojanstvo (što je to uopće?), tjerajući prosvjednike da konačno izreknu svoje prave zahtjeve.

A kakve li su sve samo gadosti bili pripravni raditi kako bi skrenuli pozornost s povrijeđenog dostojanstva na financije. U mraku su snimili 100%-tnog ratnog invalida Đuru Glogoškog kako kolicima ulazi u zgradu u kojoj mu je, navodno sumnjivo (jer oni sve i svakog mogu učiniti sumnjivim), dano prenoćište na raspolaganje. Stvorili su ozračje u kojem je postalo prihvatljivo da policija mlati branitelje, pa i invalide, na ulazu u crkvu. Između dva kruga izbora za Predsjednika RH navijački su promovirali besramno izlaganje Fređe Matića o prihodima Đure Glogoškog, dobro znajući kako to ima opojni učinak na jalne kumeke i indolentne mužeke. Uslijed toga se tada već komforna prednost Kolinde Grabar Kitarović pred Josipovićem umalo istopila (da je dotad bila veća, pokazuje i to što se vodeće anketne kuće tada, kad je bilo najzanimljivije, nisu usuđivale objaviti rezultate ispitivanja javnog mnijenja). Dobro se toga prisjetiti, poglavito u ovo predizborno vrijeme. I zato danas, kad neke medijske hijene, hoteći biti sarkastične, javno pitaju gdje je Đuro Glogoški,… pa gdje je nestao,… gdje se sakrio,… red im je odgovoriti.

Glogoški radi,… zajedno s ministrom Medvedom radi u Vladi pod vodstvom Andreja Plenkovića ono što je trebao napraviti ministar Matić. A nije! Baš kao što Andrej Plenković radi ono što je trebao napraviti Zoran Milanović. A nije!

Naposljetku, vrijedi se zapitati ne zaslužuju li aktualni prosvjetni prosvjednici zapravo upravo onoliko koliko im je davao Milanović, tj. je li Milanović ipak bio u pravu kad im je srezao koeficijente. Jer oni kojima nije dosta za 20% veća plaća, oni koji nabusito traže povišicu samo za sebe, oni koje mediji drže kao malo vode na dlanu – pritom spremno prenoseći izjave slučajnih prolaznika kojima su napunili glavu kako svakog treba podržati u borbi za njegova prava, a bez da se pitaju tko će to platiti, još manje kome će se uzeti – čini se kako ti i takvi repete Milanovića doista i zaslužuju. Jednako kao što ga stradalnici Domovinskog rata ne zaslužuju. Samo kakvi su i čiji to onda učitelji i nastavnici, i po čemu se to bitnome razlikuju od prethodnika im iz doba države i sustava koji je iznjedrio i milanovićevski mentalitet, i njegovu logiku, a nadasve i njegovu učinkovitost – nikakvu kad je stvaranje u pitanju, a više nego respektabilnu kad je posrijedi razgradnja. Sve u svemu, možda je i bolje da te pokondirene tikve ništa i ne rade (još jedna nimalo slučajna sličnost s Milanovićem), nego da ovih dana djecu uče dupsti tikve i u njima paliti svijeće.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari