Connect with us

Kolumne

Divjakuša povampirena, tikve pokondirene

Published

on

U antologijskom prizoru kultne engleske humorističke serije „Mućke“ švercer Del pokušava utrapiti robu Brzome, pajdašu ironično nadjenutog nadimka koji mu pristaje kao nekom žgolji – Buco. Brzi, naime, ne kopča brzo, ako i uopće. I tako, započnu se oni cjenkati. Del isprva traži 14 funti, Brzi nudi 6, pa Del spušta na 11, a Brzi spremno diže na 8, da bi Del napokon snizio cijenu na 9, a Brzi odrješito ponudio 10, što samo na tren zbunjeni Del jednako beskrupulozno koliko i zaprepašteno prihvaća. Ovo otklanjanje povoljnije ponude popraćeno burnim smijehom engleske studijske publike u dobroj mjeri podsjeća na aktualne pregovore između Vlade i sindikata zaposlenih u školama. Samo što je Brzi iz „Mućki“ smetlar u službi londonskog komunalnog poduzeća, dok ovdje sučelice Vladi stoje oni koji poučavaju djecu i mlade. Možda zato smijeh ovdašnje publike, elem javnosti, izostaje. A možda izostaje i zato što navodi na koliko utješnu, toliko i zloslutnu pomisao – dobro nam je kako će nam bit’! Jer kakvi li će tek biti oni koje hrvatski Brzi prosvjećuju?

Veće plaće samo njima, a ne svima

No, odbijanje ponude povećanja plaće za 6,12% (broj nije isisan iz prsta, nego dobiven ulančanim množenjem tri uvećanja po 2%) nakon što je traženo 6,11% (odakle ovo, e, u to već nije tako jednostavno proniknuti) nije jedino što navodi na tu pomisao. Naime, to što je sindikalnom zahtjevu u financijskom smislu udovoljeno, dano im čak i mrvu više, kao da je prosvjetne prosvjednike samo još razjarilo. Kao da ih je zasmetalo što bi to povećanje išlo svima, a ne samo njima. Jer oni porast plaća svima nečeju, a da se samo njima povećaju – e, to hočeju – i zato na Trg sv. Marka krečeju pa tam kričiju i plešeju. Jer ne zadovoljava ih samo još jedno povećanje plaće u nizu, navikli se, valjda, pa im dosadilo, nego sad traže da im se vrati i dostojanstvo (hm,… dostojanstvo koje ima svoju cijenu?), kako bi ispravili u prošlosti navodno im nanesene nepravde i nadoknadili zaostatke za drugima.

U tome je, u biti, ključna razlika između povećanja koeficijenata i povećanja osnovice, bez obzira što jednako povećanje bilo jednoga, bilo drugoga, jednako utječe na porast plaće, kako, uostalom, govori svojstvo asocijativnosti računske operacije množenja koje se uči u petom razredu osnovne škole. No, uči se tamo, pa već i ranije, i razlika između slova č i ć pa svejedno nekima, kao za inat baš izabranim predstavnicima učitelja, pričinjava nepremostiv problem. Čak i kad su školski primjeri posrijedi, i to termini usko vezani uz sindikalni posao. Pa „prosječno“ lako postane „prosjećno“,… i to ne jednom, nego dvaput za redom… Nije li to zoran pokazatelj da je pomalo preuzetno očekivati kako će sustav u kojem takvi igraju istaknutu ulogu biti sposoban proizvoditi čuda za tržište rada? Ali zato, kad je isprazno politiziranje posrijedi, razvuku osmijeh skoro kao harmoniku.

Da u srži zahtjeva za izmjenom odnosa osnovica između školstva i ostalih državnih službi leži podvala, vidljivo je ne samo iz ultimativnog stila i okolnosti u kojima je izbačen, jer oni to hoće pred izbore, sad i odmah, nego i zato što bi njegovo prihvaćanje, posve izvjesno, rezultiralo otvaranjem Pandorine kutije. Vidjevši da se zahtjevu parcijalne skupine udovoljava, i druge bi se državne službe zacijelo povele za njima, jer takvih koji ne bi vjerovali da je njihov rad podcijenjen u odnosu na rad drugih jednostavno nema. Čak i u privatnim tvrtkama, najčešće orijentiranima na jednu djelatnost, sistematizacija radnih mjesta i razrada odnosnih koeficijenata predstavlja iznimno zahtjevan zalogaj pa ju ne provode prečesto. Razumljivo, rezultat nikad nije pravedan, a još je manje svima po volji. A kako li tek onda mora biti u čitavom državnom sektoru koji obuhvaća sve funkcije države, od vojske i policije, preko pravosuđa, monetarne i fiskalne politike, sve do zdravstva i školstva. Očito je kako je utvrđivanje suodnosa među njima, još i više unutar njih samih, vraški težak posao i da ga je realno nemoguće napraviti na zadovoljstvo sviju. Čak i u slučaju savršenog, samo u teoriji mogućeg rješenja ne bi trebalo dugo čekati da drekne neko povrijeđeno gunđalo.

Unatoč tome, čak i u pogledu zahtjeva za promjenom koeficijenata Vlada je sindikatima školstva izašla ususret, ali ne brzopleto i neodgovorno, tako da bespogovorno prihvati njihov jednostrani ultimatum (povećanje samo njima, ne i ostalima), nego da posao obavi kako treba, što ipak zahtijeva i određeno vrijeme i specijaliziranog provoditelja. Pritom, razuman procjenitelj ne će moći zanemariti ni kriterij vjerojatnosti odlaska u inozemstvo, čemu zaposleni u prosvjeti ne pribjegavaju ni u približnoj mjeri kao, primjerice, oni u zdravstvu, da spomenemo tek jedan od čimbenika o kojem valja voditi računa pri određivanju koeficijenata.

No, da Vladi prosvjetni djelatnici ipak nisu zadnja rupa na svirali, osim iskazane spremnosti na još jedno povećanje plaće, pokazuje donošenje zakona kojim im se dodjeljuje status službene osobe (opet, ne samo njima, nego i socijalnim radnicima). Drugim riječima, napad na njih tretirat će se kao napad na državu. Mjera je to koja se pokazuje prijeko potrebnom u vremenu vladavine kulture rušilaštva koja ohrabruje gaženje svakog autoriteta, tako i učiteljskog, budući postojanje autoriteta predstavlja nužan preduvjet za kvalitetno obavljanje bilo kakvog konstruktivnog posla (za destrukciju autoritet ne treba, dovoljno je samo potpaliti šibicu i ulica će sve obaviti sama). Da je pobunjenim prosvjetarima dostojanstvo doista u prvom planu, ovaj bi potez primijetili, pozdravili i znali ga cijeniti.

Omča oko vrata

Kako iskustvo uči, iza ultimatuma, pogotovo onih onkraj zdrava razuma, najčešće se krije čisto politička pozadina. Nije nikakva tajna da predvodnici sindikalnog stada (Mihalinec i Šprem) dolaze iz istog grada kao ministrica Divjak, koja već neko vrijeme više djeluje kao predstavnica sindikata u Vladi nego njezina članica, pri čemu se nije ustručavala podbadati ni Andreja Plenkovića („baš joj je simpatičan“), što joj on sigurno nije zaboravio. A sve to upućuje na njezinu spregu sa sindikatima, štoviše, miriše na komplot i organizirani reket. Izraziti oporbenjački duh ministrica Divjak je prkosno demonstrirala istaknuvši se još za vrijeme masovnih uličnih prosvjeda na temu očuvanja tekovina Milanović-Jokićeve kurikularne reforme, čime je, nagađa se, i kupila ulaznicu za Vladu. Predsjednik Vlade je, doduše, uspio neutralizirati najpogubnije aspekte te reforme, prije svega one u pogledu sadržaja, ponajprije kurikula hrvatskog jezika i povijesti koji su se našli na frontalnom udaru zajapurenih ikonoklasta. Spašen je „vojnik“ Marulić kojem je zaprijetila marginalizacija, a zamjetan korak naprijed učinjen je i u tretmanu Domovinskog rata, dok je HNS-u i ministrici Divjak ostao medijski, a i drukčije, atraktivan dio kolača vezan uz uvođenje novih tehnoloških pomagala u nastavni proces. No, očito nedovoljno da bi utažilo nezajažljive apetite.

Previše je tu naznaka kako je cijela ova cirkularna predstava režirana samo kako bi se predsjednika Vlade Plenkovića, koji je preusmjeravanjem novca od najavljenog smanjenja PDV-a elegantno presjekao čvor pripravljene mu omče oko vrata, onemogućilo da izađe kao politički pobjednik. Premda, kad se dignu plaće od 20% u samo jednome mandatu, to bi valjda trebalo značiti pobjedu svih u Vladi (mada ima i onih koji se ne bi baš složili da to ujedno znači i pobjedu Hrvatske, ponajprije imajući u vidu kako se radi o porastu osjetno većem od rasta gospodarstva u istome razdoblju). No, stranka koja se voli pozivati na ekonomski liberalizam sad odjednom podržava jadanja djelatnika u prosvjeti budući imaju osjetno niža primanja od prosjeka VSS struke.

A gdje to učitelji i profesori u školama nemaju bitno manje plaće od, primjerice, liječnika i sudaca, privatni sektor da ne spominjemo? Pa čak i na komunistički egalitarističkoj Kubi imaju tek nekih 60% plaće liječnika, kako je rečeno u nedavno emitiranom TV putopisu Gorana Milića. Olako se prelazi i preko toga što djelatnicima u školstvu, uostalom, kao i onima u nekim drugim državnim službama, povoljne okolnosti posla dopuštaju da kućni proračun dopune honorarnim angažmanom, kako blisko vezanim uz struku (davanje instrukcija), tako i u drugim propulzivnim djelatnostima u kojima njihova znanja i vještine dolaze do izražaja (kao turistički vodiči). Napokon, oni, koji lakonski traže da im se jednom u deset godina dade „samo“ ono što je dobio Uljanik, mogli bi se prisjetiti da ceh Uljanika, baš kao i njihovih povišica, plaćaju ipak neki treći, kojima to ne predstavlja nikakvo izjednačenje nego tek puko udvostručenje tereta troška.

A baš ti treći bi se mogli zapitati i sljedeće. Ako je jedan od ciljeva školske reforme bio olakšati posao, kako učiteljima, tako i učenicima, među ostalim i korištenjem suvremenih tehničkih pomagala, zašto bi to olakšavanje rada zahtijevalo neko posebno, dodatno plaćanje? Ne bi li bila logična posljedica navedenog da se ili smanji broj učitelja i profesora (i višak preusmjeri u privatni sektor koji vapi za radnom snagom, budući trenutna razlika u plaćama očito nije dovoljno velika da bi ljudi svojevoljno tamo otišli), ili da im se dodjele dodatna zaduženja kako bi zaslužili veću plaću? Uza sve uvažavanje činjenice kako svaka promjena, bila ona i nabolje, posebno teško pada u prijelaznom razdoblju, no, ruku na srce, ono je ipak ograničenog vijeka trajanja.

A gdje je nestao Đuro Glogoški?

Zanimljivo je usporediti medijski tretman aktualnih prosvjeda zaposlenih u školstvu s onim prosvjeda hrvatskih branitelja započetih 2014. godine. I dok su mediji sada puni razumijevanja za prosvjednike, prvo za njihove financijske zahtjeve, pa čim im je u tomu udovoljeno, i za povrijeđeno im dostojanstvo uzrokovano osjećajem potlačenosti i potplaćenosti u odnosu na ostale državne službenike, u ono vrijeme prema braniteljima nisu pokazivali takvu blagonaklonost. Štoviše, nikako nisu bili spremni prihvatiti da je stradalnicima Domovinskog rata povrijeđeno dostojanstvo već samim time što ih je pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević, dakle, čovjek čija je prvotna uloga voditi brigu o njima, na pasja kola izvrijeđao pitajući se kako to da nema PTSP-a među veteranima druge strane. Pritom, ministar Matić ne samo što nije reagirao jedino logično, razrješenjem Glavaševića, nego mu se čak pridružio, još niže i podmuklije vrijeđajući prosvjednike, u čemu su mediji obojicu vatreno podržavali. Cijelo vrijeme su suflirali kako je samo novac u pitanju, ma kakvo dostojanstvo (što je to uopće?), tjerajući prosvjednike da konačno izreknu svoje prave zahtjeve.

A kakve li su sve samo gadosti bili pripravni raditi kako bi skrenuli pozornost s povrijeđenog dostojanstva na financije. U mraku su snimili 100%-tnog ratnog invalida Đuru Glogoškog kako kolicima ulazi u zgradu u kojoj mu je, navodno sumnjivo (jer oni sve i svakog mogu učiniti sumnjivim), dano prenoćište na raspolaganje. Stvorili su ozračje u kojem je postalo prihvatljivo da policija mlati branitelje, pa i invalide, na ulazu u crkvu. Između dva kruga izbora za Predsjednika RH navijački su promovirali besramno izlaganje Fređe Matića o prihodima Đure Glogoškog, dobro znajući kako to ima opojni učinak na jalne kumeke i indolentne mužeke. Uslijed toga se tada već komforna prednost Kolinde Grabar Kitarović pred Josipovićem umalo istopila (da je dotad bila veća, pokazuje i to što se vodeće anketne kuće tada, kad je bilo najzanimljivije, nisu usuđivale objaviti rezultate ispitivanja javnog mnijenja). Dobro se toga prisjetiti, poglavito u ovo predizborno vrijeme. I zato danas, kad neke medijske hijene, hoteći biti sarkastične, javno pitaju gdje je Đuro Glogoški,… pa gdje je nestao,… gdje se sakrio,… red im je odgovoriti.

Glogoški radi,… zajedno s ministrom Medvedom radi u Vladi pod vodstvom Andreja Plenkovića ono što je trebao napraviti ministar Matić. A nije! Baš kao što Andrej Plenković radi ono što je trebao napraviti Zoran Milanović. A nije!

Naposljetku, vrijedi se zapitati ne zaslužuju li aktualni prosvjetni prosvjednici zapravo upravo onoliko koliko im je davao Milanović, tj. je li Milanović ipak bio u pravu kad im je srezao koeficijente. Jer oni kojima nije dosta za 20% veća plaća, oni koji nabusito traže povišicu samo za sebe, oni koje mediji drže kao malo vode na dlanu – pritom spremno prenoseći izjave slučajnih prolaznika kojima su napunili glavu kako svakog treba podržati u borbi za njegova prava, a bez da se pitaju tko će to platiti, još manje kome će se uzeti – čini se kako ti i takvi repete Milanovića doista i zaslužuju. Jednako kao što ga stradalnici Domovinskog rata ne zaslužuju. Samo kakvi su i čiji to onda učitelji i nastavnici, i po čemu se to bitnome razlikuju od prethodnika im iz doba države i sustava koji je iznjedrio i milanovićevski mentalitet, i njegovu logiku, a nadasve i njegovu učinkovitost – nikakvu kad je stvaranje u pitanju, a više nego respektabilnu kad je posrijedi razgradnja. Sve u svemu, možda je i bolje da te pokondirene tikve ništa i ne rade (još jedna nimalo slučajna sličnost s Milanovićem), nego da ovih dana djecu uče dupsti tikve i u njima paliti svijeće.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari