Connect with us

Kolumne

Diže li predsjednik Milanović buku zbog poslova bivšeg biznismena Milanovića?

Published

on

Hrvatska javnost već danima bruji o aferi u čijem se središtu našao šef Janafa, Dragan Kovačević, koji je u akciji policije uhićen s još desetak osoba. Njih se tereti za niz koruptivnih radnji teških milijune kuna vezanih za davanje mita i namještanje javnih natječaja. Sve to i ne bi bila neka vijest da se te sumnjive transakcije nisu odvijale u prostoru konspirativnog imena “Klub” koji je Kovačević otvorio u podrumu zgrade u Slovenskoj 9, u koji su zalazili ljudi na poziv i stručnjaci za oboritu ribu.

Tako su se na margini ove priče počele ukazivati siluete ljudi iz vrha našeg društva, koji su se tu mogli okupljati daleko od očiju javnosti. Ispada kako je policija bacila udicu da bi uhvatila jednu ribu, a upecao se čitav ribnjak. Kao da se praćenjem i uhićenjem jednog čovjeka pred nama počela ukazivati mreža ljudi iz čitavog političkog sprektra, koji su međusobno surađivali i pokrivali se, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Međutim, poseban ton čitavoj aferi dali su javni istupi predsjednika Milanovića, u kojima on iz dana u dan komentira istragu. Prvo je rekao kako on nije bio u Klubu, pa je ispalo kako su ga novinari tada uhvatili sanjivog, jer se već sutradan sjetio kako je ipak bio, pravdajući se kako je ostalo viška ribe, pa su ga zvali “da se ne baci”. Potom je dodao kako Kovačevića dobro poznaje, ali da mu sama “istraga nije jasna”, prigovarajući DORH-u i policiji zašto se toliko čekalo s uhićenjima. “Hapsiš istog trena i priča je gotova. Koga su čekali uhvatiti, američkog predsjednika?”, pitao se predsjednik Milanović.

Nakon prvobitnog poricanja, pa naknadnog priznanja kako je, ipak, bio u Kovačevićevom “klubu”, ove su riječi kod mnogih pobudile sumnju kako predsjednika-da-se-ne-baci ne muči ova afera zbog kilograma pojedenih orada, škarpina i zubataca, već zbog toga što se doveo u situaciju da “upadne u mjere” policijskog nadzora nad Kovačevićem i ekipom. Da je istraga prekinuta onda kada to sugerira Milanović, sada se ne bi morao pravdati i kritizirati rad DORH-a i policije. Ovako mora slušati kako mu poručuju da “pazi s kim se druži”.

Iako znamo kako nitko ne voli da ga se snima dok jede, “upasti u mjere” i nije neki problem ako pritom ne kršiš zakon. A ako nije prekršio zakon, logično pitanje je zašto ovako burno reagira na slučaj koji se još nije ni našao na sudu? Njegovo odstupanje od uobičajenog suzdržavanja da se komentiraju istrage koje su u tijeku nad glavama mnogih postavlja upitnike, jer je jasno da se takvim rekacijama može kompromitirati čitav proces, a znamo koliko je presuda na višim instancama poništeno zbog kršenja principa pravičnosti postupka, upravo zato što se politika miješala u istrage.

Kao pravnik Milanović svakako zna da njegovi komentari mogu poslužiti kao oružje u rukama obrane inkriminiranih. Zato nije jasno čemu buka i nestrpljenje kad je suđenje tek pred nama, a ako bude bitno za slučaj možda transkripti dospiju u javnost, pa doznamo što je predsjednik govorio. Kako iz njegovih javnih nastupa znamo da je osoba sklona samokontroli, koja nikad ne kaže ništa viška pred kamerama, možemo biti sigurni kako nije ništa viška rekao ni u opuštenim razgovorima u Klubu.

I tako, dok predsjednik svojim “sherlockovskim” eskapadama slabi indicije istrage, s druge strane zanimljivi su medijski spinovi koji fokus javnosti žele odvesti na kolosijek neke nove kolosijek. Tako se spominje prisustvo Izdrži Jakova u Slavonskoj 9 na Martinju prošle godine, u vrijeme kada je prvooptuženi u aferi Janaf, Krešo Petek, donio inkriminirani novac u Kovačevićev Klub, kao indicija da je to bio novac namijenjen kampanji. Pri tome se podvlači kako sam Kovačević tada nije bio u Klubu, prešućujući kako je on došao samo četiri minute nakon Peteka.

Primjenom istovjetne logike bi se onda moglo baciti pogled i u suprotnom smjeru. Tako se sjećamo kako se još tijekom same Milanovićeve predsjedničke kampanje postavljalo pitanje njenog financiranja i toga da Milanović tada nije predočio sve podatke o tome, kao ni oko svoje konzultantske tvrtke Euroalba i koga je sve savjetovao. Ta Milanovićeva tvrtka je postala dodatno zanimljiva u ovom novom kontekstu zbog podatka koji se ne spominje u medijima – da se tvrtka Euroalba nalazi na istoj adresi kao i Janaf.

Zato se postavlja pitanje i njegove suradnje s Janafom i moguće poslovne suradnje s Draganom Kovačevićem. Naime, znamo kako je predsjednik okružen ljudima koji su bliski naftnom biznisu, a afera oko Janafa tiče se naftne infrastrukture. To nas prirodno vodi pitanju – a predsjednik je taj podatak dužan objaviti – je li ikad poslovno surađivao s Kovačevićem i radio ikakav posao s Janafom?

Zato se moramo pitati što bi se dogodilo ako bi se u javnosti pojavili dokazi koji bi nedvosmisleno pokazali kako je predsjednik sudjelovao ili savjetovao nekoga da učini nešto nečasno? Bismo li tada došli u situaciju koja nalaže predsjednikov opoziv?

Za opoziv predsjednika je po Ustavu potrebno u Saboru skupiti dvotrćinsku većinu. Kako tamo, pored 76 ruku vladajućih, imamo još i 24 ruke zastupnika Mosta i Domovinskog pokreta, nedostajala bi još jedna ruka. Ne znam bi li “Thelma i Louise”, koje je Milanović nazvao “narikačama”, imale neki motiv podići ruku za opoziv? A možda bi im se, pritisnut dokazima, priključio i poneko s liste Restart koalicije?

Za potvrdu odluke Sabora bilo bi potrebno 9 od 13 ruku sudaca Ustavnog suda. Uzimajući u obzir da kao po nekom pravilu uvijek troje sudca pišu izdvojena mišljenja, njemu za spas ne bi bilo dovoljno ni četvero sudaca, već bi mu za poništavanje dvotrećinske odluke Sabora trebala naklonost njih petero.

A ako se takva procedura pokrene, postavlja se pitanje bi li on sam odstupio ili bi ipak čekao priliku da se kao prvi opozvani predsjednik upiše u europsku povijest. I na taj način dočarati koliko brzo višak karaktera može pridonijeti tome da “predsjednika s karakterom” postane “predsjednik da se ne baci”.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari