DJECA RATA

Čitajući portale s domoljubnom tematikom s vremena na vrijeme sam nailazio na podatke o poginuloj djeci u Domovinskom ratu, te sam htio napisati članak o tome. Zatražio sam “pomoć” od nekih prijatelja i prijateljica s face-a, a koji su bili djeca za vrijeme rata, da se mislima vrate u to doba i pokušaju mi prenijeti u crticama “stanje svijesti”, tj dječjeg razmišljanja. S naglaskom na emocijama, jer mislim da je pisanje bez emocija kao jelo bez soli. Bljutavo.

Stoga me veoma ugodno iznenadilo, kada sam u par dijelova u inbox dobio nesto napisano tako prelijepo, da nemam srca nista mijenjati, vec samo proslijediti ovdje:

Hvala Bogu nisam izgubila tatu za vrijeme rata. Smatrala sam da se njemu ništa ne moze dogoditi. Najmirnija sam bila kad sam znala da je on na crti. Nikad se nisam bojala, mislila sam pa šta se njemu može dogoditi, on prkosi četnicima, njihovim snajperima, granatama i gelerima. Nijedan Srbin ne može proći kroz Brvnik do mene kad me tata čuva. Kakav Supermen, on je bio moj istinski superheroj. Nedodirljiv.

Znala sam ga pitati kada dođe kući:
– Tata, pa ko nas sad čuva kad si ti došao kući.

A on bi mi odgovarao:
– Bez brige, čuva te jedan drugi TATA, koji ima sina par kuća dalje od nas i on nikada ne bi dozvolio da četnici dođu do njega.
Nisam bila dijete kad je tata umro, al kad mi ja mama javila da je pao sa skele meni ni u jednoj sekundi nije palo na pamet da mu se moglo što loše dogoditi.
Kaže mi mama:
– Ne brini se, nije u životnoj opasnosti.
A ja se nasmijem pa kažem:
– Mama, to je TATA. Što se njemu može dogoditi? Njemu koji je moj dječji heroj, prošao je rat bez izgubljene dlake, a sad da strada.
Kad je umro ja nisam vjerovala da je to moguće, pa to je Ovca, Žika žilavi. Ogroman šok.
Vjerujem da su tako reagirala i djeca čiji su očevi poginuli u ratu, s pitanjem kako? Nemoguće da se NEDODIRLJIVOM nešto dogodilo.

Nadam se da sam ti uspjela dočarati dječije poimanje heroja rata. Svaki branitelj je za mene heroj, a tada u očima 10-godišnjakinje bili su Anđeli, svi oni su svaki dan riskirali život za moj život. I ja sam bila sigurna, nisam se bojala, ne dok su me oni branili.

Vedrana, ne da si mi uspjela dočarati dječije poimanje heroja rata, nego sam ostao PAF!!! Sada znam zašto smo izvojevali pobjedu u Domovinskom ratu. Jer onaj narod koji ima takve očeve kao sto je bio tvoj tata, i takvu djecu, ne treba se bojati za svoju buducnost. Jer, samo treba takve priče objavljivati, te vratiti ponos hrvatskom čovjeku, da bi Lijepa naša izašla iz krize. Duboke moralne krize…..

Posvećeno Peji Vorgic zvanom Ovca, hrvatskom branitelju koji je umro 2014.godine
od kćeri Vedrane Aračić djevojački Vorgić

Saljo

Što vi mislite o ovoj temi?