Pratite nas

Kolumne

Dječak sa Sut.. ups, s Neretve…

Objavljeno

na

Ima jedan dečko, neodoljiv svima koji u Hrvackoj kliču ‘naprid Hrvacka’ mlateći se nemilim šćapima. Iako je odradija ‘unazad i uzemlju Hrvacka’. Al se nikima konta unaprid. Ime mu je Josip Broz. Svake godine na njegov roćkas, ekstazirana ekipa koja u ruksacima nosi lijekove HZZO-a pomišane sa sendvičima, odlazi na hodočašće u njegovo rodno misto (ovo ‘rodno misto’ morete čitat i pod navodnicin, ako van baš nadođe milo)tamo sluša Stevana Mesića. On je ka njegov tobož ‘politički zatvorenik’, ‘progleda’ nakon što je posta precednik i svatija da mu je ipak uzor onaj koji ga je progonija. Još jedan u nizu pogođenih štokholmskim sindromom ili samo laž? Kad je Stevan u pitanju, oboje. ‘Ideali’ koje je dotični pokojnik svojim nekrofilima ostavija, još se iskapaju. G. Šterc je reka da je ‘ideala’ bilo oko 500 tisuća kad se sve zbroji po propisu. Milina za gledat i slušat. Stevan te ‘sitnice’ nije spominja. Kad Stevan, nadahnuto govoreći, malkoc digne obrvičet’ne, oni plješću. Isprid je transparent na tečnom srpskom: ‘za domovinu s Titom napred’. A kraj toga curica od 5-6 godina s kapicom i petokrakom koja joj kopa oči kolika je. Di je dičja pravobraniteljica? Da moj sin digne ruku za šmrkalj obrisat ravno prema gori, odma bi me uvatilo – mali pozdravlja sa ZDS! I mater u apsanu! Navodno se cili performans godinama sviđa ‘našen’ Božici.

[ad id=”93788″]

           Ne znate ko je Božek? Boškica, Božić, Boškić? Sjajan dečko! Nakon što san ga pcikički procijenila jerbo ako on more znat što je za me dobro, pače, najbolje, i kad ko mora i di otić, zašto ne bi ja, laički, ocijenila njegov pcikijatrijski rad. Baš oću! Uglavnon dok je svojin snenin pogledon ispraća u mislima povorku na čelu s ‘barba Stevanom’, Boškica je zamislija (i triput se prikrižija, al oće to, kad ti nadođe) sebe u pozi Augustinčićeva Broza, u dugome šinjelu, zamišljena pogleda. Ispustija je čak i drob, disa namjerno ka da se napuca graha na nekoj prvomajskoj fešti di je ka dite susrita moćne barbe i, vidi đavla – ositija kako mu baš sliči! Zamislija je knjigu o sebi koju bi jednom mogla napisat njegova sopstvena OpaNčićka. Zvala bi se jednostavno, a jope simbolično: ‘Dječak s Neretve’.

petrovU njoj bi bilo opisano ditinjstvo i školovanje maloga Bože koji je živija među manadrinama i vas sritan mašta da, ka pametno muško dite, jednoga dana postane gospodin doktur. I posta je. Unda je sve krenilo. Pcikijatar vidi svit drugin očima. Njemu su svi potencijalni pacijenti. Nije se to malom Boškiću ispočetka tako činilo. A jok. Svit je bija lip. Unda je posta gradonačelnik. A unda je odlučija postat dječak s Neretve. Za koga će svi znat. I more bit, jednom, baš njemu, taki dernek priređivat. Nekad se sigurno čudija oblicima ludila koje more zavatit manit svit. Oće to. Ujtit. Uglavnon, neočekivano, dječak je od mandarine, gnojeći pažljivo oko stabalca da bolje rodi, doša do mandarine veličine lubenice. Više ne moš cicat slatki sokić ako odškrineš zericu koricu, vengo moraš rizat da osjetiš slatkoću. Pa je Boškić riza i riza, i odriza. Okupija je oko sebe strašnu ekipu ljudi. Pače, sljedbenika. Od kojih, kako je Boškić volija reć, ‘svak misli svoje, a svi su za jednoga’. Odma mi se kosa naježila od te rečenice. Nike barbe su mu rekle – to, zlato naše, tooo! Odigraj taj poker. Ćuprijica je bila savršen projekt za vrnit sve što bi simbolično tripartitna vlada tribala značit – a Boškića bi vinula u mesijanske visine izbavitelja nemoćna i neuka hrvackoga puka. U ‘jedinstvo’. I Boškić je, ljut navodno na jedne, odlučija, navodno, osnovat vladu s drugima. Zaboravija je kako je dišpet i njemu pribavija nike pacijente, ali, manimo to, to je bilo u ‘onom životu’, prije svezvučne slave. Uglavnon, dečko s Neretve i njegova ekipa odlučili su pokazat zube. Reci ti njima, Boškiću, reci, majku im milu desničarsko-ljevičarsku, reci da oš baš po sridini, govorile su drugar’ce ćuprijašice!!!

           I Boškić je, kako bi pokaza cilome svitu da jema karaktera i ‘onoga’ čime se muški vole falit, obznanija papirus’nu di je kod javnoga bilježnika ovjerija da ne će ni s kim koalirat! Poslin se je pridomislija, iz navodnoga dišpeta. Čime je pokaza i svoju feminiziranu stranu – žena se vaik more pridomislit, e! Naciji je osta vakum događaja između dva priobraćenja. Mirilo se u dekima, oće li s SDP-om ili DK. Sad jemamo i treće. Boškić je inače fin dečko. On voli medije i tamo se uvik lipo smije pokazujuć red zdravih zubi. Ka i naša lipa pricidnica. Bacaju na ono 😀 (smijalica). U smislu te dosljednosti i vrle odlučnosti koja vaik nekako zakovrne kontra desnih, Boškec je nikidan reka: ‘nije važno je li netko formalno optužen’. Ka Becna UN-ovica za žrtve na Bleiburgu. ‘Štoš ih žalit, ionako bi bili osuđeni’. Prilipo.

       Prva drugar’ca ćuprijašica koja se obznanila, bila je ona, božemiprosti, al moran reć, dokturica tranzistor, Ines Strenja SLinić.  Ta kad uvati mikrofon, moš uzest dekicu i leć. Kad odspavaš, nakon dvi ure, ona još govori. Ona je neurolog. Cila država vrije od antifa-doktura, a niko iskorijenit ‘virus ustaštva’. Ja vikovično u čekaonici. Posidit ću čekajuć. Ne kužin. Imaš kaučevske, kliničke i rizačke dokture. Al jope sve obolilo. Dotična neurologinja jemala je neurološki ispad, al jon nije jezik zakočija:’ukoliko se pokaže da je netko od ministara iz Mostovih redova, glasao za Karamarka, a kontra odluke Mosta, taj od ponedjeljka ne će više biti ministar.’ Kako je lipo jemat Milenu Dravić avanciranu u dokturicu kad si dječak s Neretve, a? Ima on i Nedu Arnerić. Ta isto služi ka voditeljica Mostove tv. Ne zatvara oštra ustašca, gđica Ruž’ca. Točno te straj promislit što im Boškić radi kad kamere ne usnimavaju. Biž, biž!  Tako su po navadi i esdepeovke nastupale u ime gazde. One koje su tile bit miljenice. Ruž’ca je ona teta što nije imala pojma o dugovima obrta bivšega muža, a obrt je glasija na njezino ime. Ništa nikad potpisala, nije znala o poslovanju, nit priupitala muža o firmi. Sad otplaćuje njegove dugove. Nije loše, zaključija je tiho u sebi, dječak s Neretve, jemat takvu damu kraj sebe. Što god zeznen, ta će platit. Ja to žalila kad ju je Stazić napa – a jesan tuka, neuka.

          Isuse, kako me pripala vijest o Staziću. Vidila mu bajkicu s košaron i trk u podrum da vidin je li moja doli. Koliko kradu, majketi, nikad ne znaš. Kažu da se u Sjevernoj Koreji natječu ko će bolji umitni kuk načinit. Mesić ‘interveniso’. Jedan je načinija niki da svitli. Kad Stazić iđe da se pali crvena rotacija iz kuka. Svitlo probija sve čvrste materijale. Pa će ga se lako locirat kad ustane u sabornici. I prikobacit program.

        Uglavnon, Boškić je reka kako Karamarko triba džentlmenski odstupit. Što je divna rečenica kad bi dolazila od džentlmena. Džentlmen more izazvat džentlmena, ali poluantifa nedosljedna štraca koja je stalno u stavu ‘atento’ na sve što koalicijski partner načini, ne more unaprid tražit odstupanje nekoga za koga nema pojma kakav će ishod istrage za povjerenstvo interesa bit, nit što će odlučit. A unda će reć – ima san pravo ili što?!? Jope nosit ovjerit kod bilježnika da nije jema pravo, a? Licemjerno do boli. Ja mučin dok ne vidin što će bit. A dotad, dajen vaik podršku onome koga ‘svi mrze’. Namjerno.

        Jednako je licemjerje kad Vrdoljače poziva ljude da podupru ku(ku)rikularnu reformu, o kojoj, dala bih se kladit materemimile, više zna moj peso od njega. Vrdoljak jema 150 milijuna razloga da ju podrži. I objasni da dica moraju učit kako bivšoj ženici sklopit posa s Inom (a da s kime bi,  sve s Inom počinje i završava, koga god takneš, vonja na naftu, ka Arapi; nije čudo što su multikulti), a da te ne uvate. Kladin se kako će žicat Jokića da se to uvrsti u zakon nike ‘nacionalne fizike’ ka ‘Vrdoljakov poučak’.

       Supotpisnik za smjenu našeg najdražeg ministra, iz neke vrancuske štracatiskovine je niki ubojica Negri osuđen na 30 godina zatvora. Mene nije začudilo. Pa kud će suza vengo na joko? Obožavatelji svickog ubojice iz Kumrovca i nemaju drugih idola doli takvih likova. (Kosoruša se isto popalila odma. I hračnula Hasana na twitteru. Jema i čarobnu kuglu od nikidan. I ona i kugla skupa znaju što pokojni pricidnik o Hasanu misli. Nije jon lako, bidnici. Sve je manje potentnih drugova iz Kumrovca, a štoš. Sad jon ostaje samo zloba.) Ovi je i premalo ubija (pih, tek nekoliko ljudi) da bi bio ‘verodostojan’ za idolopoklonstvo.

      Uglavnom, krenilo iz SDP-a, a širi se priko njihovih mentalnih satelita – otpušćanje oliti raspušćanje. Pa bi sve micali, a sebe postavljali. More na čelo HDZ-a doć Betmen i čak bit peder, ali ovi će retrogradno svatit da su za hetero muškiće, a da je Betmen prikoviše sposoban. I jope isto načinit. Uglavon, Vlada je glasovala kontra opoziva. Što će reć Sabor, vidit će se. Nekako mislin kako Nešo Stazić trenutno tipće na 23456 mobitela i objašnjava što triba načinit. I sprema kakvu diverziju jerbo SDP je skoro ka golo tiče brez njega i Peđice. Kažu kako se prvo javija Jaci. Bit će prisritna. (Jaco, to je kuk, diko, kuk, pušćaj šporke misli!)

       Glasovalo se u subotu u HDZ-u. Hasanbegović dobija najviše glasova. Brkić izabran za zamjenika Karamarku. Ako Brkić bude triba zaminit Karamarka, čovik koji pet sati nosi ranjenoga hrvatskoga vojnika, suborca, po Velebitu, koji je odan do kraja svom zapovjedniku, ne more bit bolje. Moga bi se Milijan  domislit pa lipo reć – HDZ želi izglasovat nepovjerenje  potpredsjedniku Petrovu zbog sumnje da je mulja s Jambom, o čemu ‘imamo indicije’. Aj nek se dječak s Neretve samo prova vadit kako nije dokazano. Ne bi išlo, zloćkasto tvrdin. Otkantani su s liste nemoralni, provjereni i isluženi. Doduše i neki dobri. Je li to ipak počela lustracija u HDZ-u? Malo je, al veseli. Lipa trepetljiva pricidnica bila je puno jasnija. Rekla je kako je nami vamo ‘strateški interes da Srbija uniđe u EU’. Što se mene tiče more odstrategirat. I amenujen ju za drugi mandat. Prikoviše mi je. Salonski desničar Plenković isto se obznanija rečenicom o ‘talcu jednoga čovika’. Izgleda kako je druženje s Piculom ostavilo posljedice il iskopalo ono što u njemu čuči. Odavno. Od nikog nonića i none. Nekom zapeja kamenčić s krvnikove biste u štikli, nekom u boss odijelcu. A štoš! Bit će bolje. Mora. Jerbo uvik more – gore. HNES je u sridu reka svoje ‘usridu’.

Mala je prikozadovoljna.

Pa kaže, vrancuski, uinat štracolistu: „Attaché au pays natal!“

Mirela Pavić/Hrvatski Tjednik/Hrvatsko Nebo/Kamenjar

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Kad fratri slave sultanovu milost

Objavljeno

na

Objavio

Malo što još može razbuditi i naljutiti rastočeni hrvatski politički narod u BiH. Uspjelo je to fratrima fojničkog franjevačkog samostana koji odlučiše ovih dana dati svoj doprinos podčinjavanju vrhovnoj islamskoj vlasti i obilježiti s malim zakašnjenjem 555. obljetnicu fojničke ahdname. Ahdnama je dokument sultanove milosti.

Prema legendi, turski sultan Mehmed II. Osvajač je u jeku svojeg osvajačkog pohoda u Bosni 1463. dao ahdnamu bosanskom franjevcu fra Anđelu Zvizdoviću, obećavši njome franjevcima osobnu zaštitu i sigurnost imovine, dok budu poštovali njegovu vlast. I fojnička je ahdnama, kao i mnoge slične ahdname koje su prije i poslije pojedinim grupama porobljenih naroda izdavali islamski vladari, počivala na konceptu – zimija, podanika nemuslimana koje islamski vladar tolerira dok su pokorni njegovoj vlasti. U gotovo četiri stoljeća osmanske strahovlade i terora nad kršćanima u Bosni i Hercegovini i kasnijih vlada i strahovlada, fojnička je ahdnama zaboravljena.

Podsjetili su na nju vojnici turskog bataljuna UNPROFOR-a, koji su nakon potpisivanja hrvatsko-muslimanskog primirja i Washingtonskih sporazuma 1994. godine razmješteni na području Zenice. Kopije fojničke ahdname dijelili su po okolnim hrvatskim selima. U tadašnjim okolnostima njihova je ahdnama, barem na prvi pogled, imala drukčiji smisao nego u vrijeme kada ju je sultan Mehmed II. Osvajač izdao kao čin svoje milosti prema bosanskim franjevcima, u isto vrijeme kada je dao dekapitirati posljednjeg bosanskog kralja, katolika Stjepana Tomaševića, pogubljivao i protjerivao bosansko katoličko plemstvo, a stanovništvo silom i porezima motivirao na prijelaz na islam.

Europski džihad

Izgledala je kao znak dobre volje i zaštite od stranih i domaćih islamskih boraca mudžahedina, koji su i nakon potpisanog primirja terorizirali Hrvate katolike. Kako mi je svojedobno ispričao vlč. Tomo Knežević, u to vrijeme župnik u Čajdrašu pokraj Zenice, turski su vojnici uistinu čuvali hrvatska sela od upada mudžahedina, sve dok britanski zapovjednik UNPROFOR-a nije potjerao Turke ostavivši Hrvate bez zaštite. Turska vojska bila je u to vrijeme najsekularnija institucija sekularizirane Ataturkove, odnosno Demirelove moderne Turske. Svjedoci govore kako su tadašnji turski vojnici čak imali izvjesnu nelagodu pred kršćanima zbog osvajačkog osmanskog povijesnog nasljeđa u Bosni.

Nasuprot njima, mudžahedini uvezeni pod visokim političkim pokroviteljstvom Alije Izetbegovića su upravo u središnjoj Bosni razvijali koncept novog europskog džihada, veličajući pritom osvajački pohod sultana Mehmeda II. na Europu, i obećavajući učiniti ono što njemu nije uspjelo – osvojiti Rim.

Samo tada to nitko, osim njih samih, nije primjećivao. Ili ako bi i primijetio, nije uzimao ozbiljno. U jeku muslimanko-hrvatskog rata u studenome 1993., grupa boraca muslimanske A BiH upala je u fojnički samostan, u kojem se je čuvala sultanova ahdnama (ili, kako kažu, njezin rekonstruirani prijepis), izdvojili su upravitelje samostana, gvardijana fra Nikicu Miličevića i vikara i fra Leona Migića, i ubili ih u hodniku samostana, pred drugim fratrima i sestrama. Bila je to simbolična poruka da milost sultana Mehmeda II. ne vrijedi više čak niti za franjevce. Ali nitko nije želio ili možda nije niti umio iščitati tu simboličnu poruku.

Uostalom, bio je rat. A i tko je tada uopće od Hrvata i od zapadnjaka znao što je ahdnama? Nisu to vjerojatno znali čak ni turski vojnici koji su godinu dana poslije nosili kopije ahdname po hrvatskim selima, kao poruku da ih sultanova milost i dalje štiti. Dubinsku simboliku je poznavao onaj tko im je podijelio kopije.

U međuvremenu islamski krugovi u BiH, uz stranu asistenciju, iz ahdname su razvili svoj specifični koncept ljudskih prava, koji počiva na milosti islamskoga gospodara. Upakiran je u dakako lažnu priču kako je islam preko ahdnama razvio poštovanje ljudskih prava stoljećima prije Zapada. Riječ je o potpunom izrugivanju zapadnom konceptu univerzalnih prava čovjeka. Govoriti o ahdnami kao o dokumentu zaštite ljudskih prava, znači priznavati vladavinu islama i pravo vladara da udijeli ili uskrati “ljudska prava” nemuslimanima. No iako zvuči nevjerojatno, ta se priča uspješno prodaje…

Reis ef. Kavazović “prodao” ju je čak i papi Frani za posjeta Sarajevu rekavši mu kako bosanskohercegovački muslimani žele posebno graditi odnose s katolicima “u duhu Ahdname sultana Mehmeda el Fatiha”. Papi Frani se priča svidjela pa je i sam u duhu ahdname kao koncepta ljudskih prava pohodio zimus arapske zemlje, prilagodivši tom ljudskopravaškom duhu legendu o susretu sv. Franje Asiškog i egipatskog sultana Al-Malik al-Kamila 2019. godine.

Proljetos, povodom obilježavanja 555. godišnjice fojničke ahdname, bošnjački političar i predsjedavajući Vijeća ministara Denis Zvizdić poručio je kako ona “kako tada, tako i danas, promovira univerzalne vrijednosti, na kojima počivaju sve moderne i napredne države”. Fojnički su fratri odlučili obilježiti 555. obljetnicu sultanove milosti. A ni Rim danas ne izgleda tako daleko kao 1993., kada je tadašnji vođa mudžahedina Abu Maali najavio njegovo osvajanje s oltara crkve u Gučoj Gori.

Višnja Starešina/slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još jedan u nizu BH apsurda

Objavljeno

na

Objavio

Zbog svakodnevnih besmislenosti koje se javljaju, i na kojima životari Bosna i Hercegovina, ta zemlja je danas zemlja apsurda. Zemlja apsurd. Poput prepoznatljivi beha viceva koji nasmijavaju cijeli region bivše yu-zajednice, i apsurdi koji se u BiH čuju, na neki način postaju konkurencija smijehu, i pomalo se ne razlikuje što je apsurd a što je vic. I po tom pitanju Bosna i Hercegovina je sve zagonetnija, sve veći svjetski labirint iz kojeg se teško izlazi.

Jedni teško nađu izlaz, drugi pak ga i ne traže i čine sve da trajno ostanu u njemu. Količine besmisla koje se množe u toj „svjetskoj birtiji” učinile su da je Bosna i Hercegovina sama jedan svjetski besmisao, nelogičnost i apsurd, ovakva kakva je danas i kakvu je u budućnosti vidi, želi, i svim sredstvima nastoji izgraditi najbrojniji njen narod, Bošnjaci.

A upravo ta bošnjačka otimačina, okupacija i besmislena agresija na Bosnu i Hercegovinu, entitet tri suverena i konstitutivna naroda, jučer Muslimana danas Bošnjaka, jučer i danas Hrvata, te jučer i danas Srba, u najvećoj, zapravo jedinoj mjeri učinila je zemlju besmislenom. I dalje je čine apsurdnom, budući da Bošnjaci ne priznaju svoje zablude, dok svoje vojne mogućnosti preuveličavaju mjereći ih dotokom novca iz muslimanskih zemalja, izvoznica radikalnog, i za budućnost svijeta opasnog, islama.

Oslanjanjem i na staru, i nikad više ponovljivu, barem ne u Bosni i Hercegovini, vojno okupatorsku moć Turske, koja se polako sama urušava poput svih diktatorskih režima, Bošnjaci zagrizaju prevelik beha komad, kojeg niti mogu otkinuti, niti mogu sažvakati. Besmisao svih besmisla kojima je Bosna i Hercegovina ispunjena, i s kojima se i dalje puni sve do pucanja poput prenapuhanog balona, je bošnjačko, gotovo, prisilno samonametanje kako su oni domicilni, autohtoni narod u Bosni i Hercegovini. Besmisao svih besmisla koje potežu Bošnjaci.

Uistinu, apsurd kakav može samo da se pojavi, i da ne živi onoliko dugo koliko ga zagovornici besmislom brane, u apsurdnoj Bosni i Hercegovini. Takvim besmislicama, koje su u dimenzijama dječje mašte, pitanje je prave li i jučerašnji Muslimani, koji su i pokrenuli taj apsurd, i današnji Bošnjaci koji ga brane, time sami sebe nekim apsurdom.

Naime, može li se u jednom starom europskom narodu, dugog nacionalnog identiteta, koji se gradi i materijalom prostora na kojem je rastao i izrastao, dogoditi, ma bilo pod kojim uvjetima, da govori o svojoj autohtonosti na kojem živi, a u isto vrijeme pjevati identitetske pjesme genocidno konfesiocidnom okupatoru tih prostora. Nespojivo je nikakvim identitetsko teritorijalnim vezama bošnjačko pjevanje Turskoj, „Turska je naša mati tako je bilo i tako će ostati” i paralelno s tim govoriti da su oni autohtoni beha narod.

Laički zaključujući čovjeka čini autohtonim u najvećoj mjeri autohtonost majke. Ako je Bošnjacima „Turska mati tako je bilo,,,” a po glasnom, zaglušujućem, pjevanju da jest, više su oni onda, zapravo tom pjesmom se izjašnjavaju turskim autohtonim narodom, koji je tu ostao bilo kao okupator, ili bilo kao poturice koje su život spašavale prihvaćanjem islama. Ne može, pa čak ako je Bosna i Hercegovina ostavljena u amanet suvremenom turskom sultanu, Turčin u Bosni i Hercegovini nikako biti autohtoni narod.

I još kad nadalje pjevaju „tako je bilo i tako će ostati” tu je završena priča tko su, što su i s kojih prostora su autohtoni. „Tako je bilo…“ znači bilo je tako kada su došli kao Turci i okupirali zemlju, i „tako će ostati“ kada je opet okupiraju. Što im je i cilj.

Pjevati pjesme najzloglasnijem beha okupatoru svih vremena može samo onaj narod koji se osjeća, i koji jest dio te agresorske nacije, koji je autohton jedino na okupatorskom, turskom, teritoriju.

Graditi samoproglašenu novu naciju, nacionalni identitet na beha prostoru takvim okupacijskim sredstvima, identificiranjem s agresorom, nije ništa drugo već ponovna agresija na autohtoni hrvatski narod, i bošnjački zločinački pokušaj krađe hrvatske autohtonosti, kao i ubijanje Bosne i Hercegovine kakvu je hrvatski narod u polutisućljetnoj turskoj okupaciji uspio obraniti i očuvati u njenoj europskoj i kršćanskoj autohtonosti, identitetu.

Bošnjačka agresivna krađa hrvatske autohtonosti u Bosni i Hercegovini, zapravo je najgrublje, ravno onom turskom, ubijanje hrvatskog nacionalnog, i vjerničkog katoličkog, četrnaestostoljetnog identiteta izgrađenog i življenog na tom eurohrvatskom prostoru. Bošnjačko lutanje u traženju i izgradnji samoizabranog nacionalnog bošnjačkog identiteta je samo od sebe apsurd, napose zbog toga što negira, istinski autohtoni hrvatski identitet. Vezivati svoju autohtonost za teritorij za koji se bez ikakvih povijesnih, kulturni, civilizacijskih i svjetovnih poveznica vežu, te isti taj teritorij ostavljati agresoru u amanet, besmisao je besmisla, kojeg obično okupatori, veleizdajnici, agresori provode u okupiranim narodima.

Ubijanje i trganje autohtonog korijena da bi se na njegovu mjestu zasadio svoj nacionalni bošnjački identitet, muslimanska je agresija na već stari hrvatski postojeći, koji je četrnaest stoljeća vezan za taj teritorij. No jednako tako to je znak da je muslimanski izabir nacionalnog identiteta Bošnjak na neki način najveći apsurd u Daytonskoj Bosni i Hercegovini. Zato što je to i prisila, jer je proveden bez pitanja, bez nekog referenduma o nacionalnom identitetu, unutar muslimanskog naroda. Stoga se tim novim bošnjačkim identitetom agresira i na Muslimane i agresija na autohtonost već četrnaest stoljeća postojećeg hrvatskog. I to je još jedan u nizu beha apsurda, u nizu besmislica kojima napuhavaju Bosnu i Hercegovinu i čine je trajno neodrživom.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari