Pratite nas

Pregled

DNEVNIK RATNOG ZLOČINA Potresno svjedočanstvo čovjeka koji je među prvima došao na mjesto jednog od najtežih zločina počinjenih u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Foto: Miro Arbutina

Punih 27 godina nakon jednog od najtežih ratnih zločina u Domovinskom ratu, kad su pripadnici srpskih paravojnih formacija ubili 21 civila u banijskom selu Joševica, hrvatski sud donio je nepravomoćnu presudu protiv dvojice počinitelja.

Kao jedan od dokaza u procesu korišten je i dnevnik Luke Šiftara, tadašnjeg zastavnika JNA, koji je među prvima došao na mjesto zločina i čiji su rođaci bili među žrtvama. Magazin Jutarnjeg lista donosi izvatke tog potresnog svjedočanstva…

Najstarijoj žrtvi bilo je 90 godina. Kata Štajduhar bila je jedna od 21 žrtve i preživjela je dva svjetska rata. Tog 16. prosinca 1991. godine između 12 i 13 sati u banijsko selo Joševica upali su pripadnici “izviđačko-diverzantske grupe štaba teritorijalne obrane Gline i specijalne jedinice MUP-a tzv. SAO Krajine”. Bili su naoružani “škorpionima” i “heklerima” s prigušivačima.

Sada, gotovo 27 godina nakon počinjenog zločina nepravomoćno su u odsutnosti osuđena dvojica, hrvatskom pravosuđu nedostupni pripadnici te skupine Dušan Žarković (61) i Bogdan Jednak (52), i to na po 15 godina zatvora.

Presudu je 17. rujna izreklo vijeće zagrebačkog Županijskog suda. Stolica namijenjena optuženicima ispred Tomislava Juriše, predsjednika sudskog vijeća, bila je prazna.

“Ovdje se radilo o pomno planiranom zločinu, a isplanirale su ga vojne, političke i obavještajne strukture tzv. SAO Krajine. Iz iskaza svjedoka proizlazi da je za počinjenje određena točno određena skupina ubojica, tzv. šiltovi, a počinitelji su nakon zločina bili poslani na obuku u Pančevo”, rekao je u kratkom usmenom obrazloženju presude sudac Tomislav Juriša.

Govorio je o tome kako su političke strukture tadašnje SAO Krajine za zločin pokušale optužiti hrvatske snage i to potkrijepiti tvrdnjom da su mještani Joševice stradali zato što je to selo u Drugom svjetskom ratu bilo na strani partizana, jer su njihovi stanovnici ostali na okupiranom dijelu Hrvatske.

“Ljudi bez duše i morala, izopačeni i zl”, bili su suglasni u ocjeni i predsjednik sudskog vijeća i zastupnik optužbe.

Ubojstvo 21 mještanina Joševice jedan je od težih zločina nad hrvatskim civilima u Domovinskom ratu. Ali, ono što je specifično u odnosu na ostale sudske spise jest da je jedan od krunskih dokaza bio dnevnik, a kasnije i iskaz Luke Šiftara, kapetana JNA, rođenog Joševičanina, čija je majka Ana pukom srećom preživjela pokolj.

Ona je ispitana kao svjedok. Ali, dnevnik njezina sina, sada 71-godišnjaka na kojeg je zločin ostavio zdravstvene, psihičke i brojne druge ožiljke, osim o samom zločinu, svjedočanstvo je o zbivanjima na Baniji ratne 1991. godine, o ljudskim sudbinama i karakterima, smrti, ratu, strahovima, zabludama.

 

Teško čitljive stranice

Jutarnji list iz nekoliko je desetaka teško čitljivih stranica, pisanih na pisaćem stroju izdvojio neke od najzanimljivijih dijelova. Počet ćemo s večeri uoči koje je Luka Šiftar saznao da mu je majka smještena u glinskoj bolnici. Tad još nije znao da je 21 mještanin njegova rodnog sela, među kojima su i trojica njegovih rođaka, svirepo ubijeni u njegovoj rodnoj kući.

“Uveče 18. decembra prenosi mi naređenje komandanta brigade brigadni načelnik kapetan I klase Djuro (prezime sam zaboravio) koje glasi:

“Luka sutra, 19. decembra rano ujutro idemo sa tobom u Glinu jer nešto nije u redu sa tvojom majkom. Uglavnom ostat će živa. Idemo sa dva vozila. Ostavijo sam ‘Politiku’ i čitulje. Zagledao sam se u kolegu kapetana Djuru i onako blijed izustim: ‘A je li itko ostao živ. Šta je sa ostalima? O čemu se radi?’. Djuro mi reče da ne zna o čemu se radi i šta je sa ostalima i kakvo je stanje. Uznemiren sam. Nemam nigdje mira. Vadi Djuro jednu tabletu i kaže mi da to popijem… Jutro je 19. decembra 1991. godine. Nisam mogao ništa da doručkujem.

U osnovi šutim. Razmišljam šta bi se moglo biti. Svašta mi se vrzma po glavi, crne slutnje pa ono ‘ma to nije moguće da se osvete, ali prijetili su mi igranjem na grobu, a ono ostalo… Ma nije to, sigurno je mati pala pa slomila ruku ili nogu. Njoj se to može lako desiti jer je slaba i ne vidi dobro…’”, piše Šiftar i potom opisuje kako je izgledao susret s preživjelom majkom u bolesničkoj sobi.

“Sa vrata ugledam svoju Anu na prvom krevetu desno sva u bijelim zavojima. Materi se vidi samo nos i oči. Podiže se onako sitna i mršava u sjedeći položaj, prilazim i pomažem desnom rukom i bez treptanja gledam je u oči kao i ona mene. Vidim da ima jake krvave podljeve ispod očiju, nazirem… Držim glavu, podiže drhtavu mislim desnu ruku. Ljubim majku, trese mi se brada, vrti mi se ona soba, probija me znoj. Sada mi je sve jasno. Bubnja mi po glavi. Majku im HDZ-ovsku i banditsku izvršili su prijetnju…

Stavim desno uho na one zavoje na majčinim ustima i slušam tihe riječi uz krkljanje. ‘Sine, banda nam je sve pobila. Bila su trojica. Došli su 16. 12. oko podne. Luka je spavao. Imali su male puškice koje imaju nešto valjkasto na cijevi. Te puškice ne daju glasa. Meni je jedan iz te puškice pucao u usta.’ Majka nije mogla dalje da govori. Stavljam majki novca pod jastuk.

Gledam po ostalim bolesnicima ili su ranjenici, ne znam točno. Svi nas gledaju, potpuni je muk. Moja pratnja stoji nepomićna. Tražim od dra Djure drugu tabletu za smirenje. Kažem: Idemo pravo u selo. Pravo kući u Joševicu!”.

Luka Šiftar kasnije će se pokazati da je bio u potpunoj zabludi kad je mislio da su u selo upale hrvatske snage.

Krvavo čelo malog Paje

Fotografski je u svojem dnevniku opisao što se dogodilo kad su napustili glinsku bolnicu, put i dolazak u svoje rodno selo.

“Gledam po dvorištima, nigdje živa stvora nema. Stižemo do mosta ulazne kapije u dvorište moje rodne kuće u Joševici, kućni broj 69 (stari broj 62) tj. kuće Šiftara.

Ulazna vrata su otvorena širom. Dosta je strm ulaz. Pojačanim gasom udjosmo u tijesno dvorište. Gledam po kućnim prozorima. Svi prozori zatvoreni, zavjese navučene. Kokoši, pas Gare sve nas gleda. Sve je stalo. Životinje su nepomične.

Idem ka stepeništu ulaznih vrata u kuću. Uhvatim za hladnu mesinganu kvaku. Vrata se otvoriše. Gledam po hodniku i stvarima. Sve je netaknuto. Kuhinjska vrata su zatvorena i sa unutrašnje strane navučena zavjesa. Hvatam za kvaku kuhinjskih vrata koja se odmah otvaraju i udari me slatkasti smrad smrti, usirene krvi i ustajalog zraka… Mračno je. Gledam pravo desno i na kuhinjskom kauču vidim malog Paju kako sjedi na kauču nekako naslonjen na zid pored kuhinjskog prozora. Ruke su mu niz tijelo, oči širom otvorene i gleda me pravo u oči.

Prilazim malome i sa odstojanja pola metra pognuto gledam i vidim krvavo izrešetano čelo, krv usirena po tankom kaputiću. Pritisnem malom Paji grudi. Zakrča malome Paji u grlu i javiše se krvavi mjehuri na usta i nos. Osjećam da je sav izrešetan po grudima. Pogledah pod svoje čizme i vidim da stojim u dosta velikoj lokvi usirene crne ljudske krvi a sukrvica blijeda okolo, sklanjam se iz krvi i preko kuhinjske peći okrećem lijevo i dim:

Na stolici između peći i stola sjedi moj rođak, ujak Ivan Šiftar. On je mojoj majki brat od rođene tetke. Ima kačket na glavi. Lijeva ruka Ivanova naslonjena je na kuhinjski stol, a desna na desnom bedru naslonjena. Sjedi. Gleda preko stola. Oči ujakove malo su otvorene, stini brčići, usta zatvorena, djeluje kao živ. Sagnem se i gledam ga sa vrlo kratkog odstojanja. Ne vjerujem šam sebi da je mrtav, kao da mu nešto hoću šapnuti ili da mi on kaže.

Na ujaku ne vidim nigdje krv. Dotaknem prstima desne ruke njegovo lice i uho. Leden je kao led. Ukočen kao da je granit. Odmičem se i okrećem udesno i gledam po stolu: stoje šolje za kavu sa tanjirićima, čaša za rakiju, flaša sa rakijom, džezva za kuvanje kave, još neke stvari, preko ulaznih kuhinjskih vrata gledam na viseće kuhinjske elemente. Sve je zatvoreno.

Ugledah vrata za ulazak u spavaću sobu. Skočih na vrata i otvorim. Udari me ponovo jak slatkast zadah smrti, krvi, udari mi u oči jeziva slika:

Bratanac Luka leži na krevetu opružen i pokriven, tj. na kauču. Glava njegova je sva krvava, i oči kao da me gledaju, usta otvorena i puna usirene krvi. Podižem krevet…

Ruke moga Luke opružene su niz tijelo. Na desnoj ruci ima sat. Još podižem pokrivač. U dugim je gaćama i leži u lokvi usirene crne krvi na plahti ispod njega. Sukrvica se pokreće. Grudi bratanca Luke potpuno su izrešetane i po potkošulji usirena krv. Gledam je li klan ali nije i ako je vrat sav od usirene krvi. Pogledam lijevo ispod kauča gdje na podu leži na leđima moja bratanica Ljubica (18 godina).

Glava njena je u lokvi usirene krvi, čelo izrešetano i malo upalo. Oči poluotvorene, ruke na grudima i na grudima je čarapa sa iglama kako je plela na svome kauču. Noge savijene u koljenima. Ima vojničke čojane hlače koje sam ja doneo i dao da može raditi zimi napolju. Prekoračim preko Ljubice i navučem zavjesu sa prozora spavaće sobe i otvorim prozorsko krilo. Proturim glavu da uhvatim zraka…”

Išao je potom Luka Šiftar na tavan, dozivao oca, ali njega nije bilo. Sa svojom pratnjom nahranio je kokoši, uvjerio se da ništa nije ukradeno. A onda je uslijedio novi šok. Susret s preživjelim mještanima i sa svojim ujakom Đurom Šimanovićem. Slijedio je povratak u Glinu, da, kako piše Luka Šiftar, “riješimo pitanje sanduka i kako zakopati”. Zatim nastavlja na 18. stranici dnevnika:

“U mojoj ulici, da tako kažem, u povratku ugledam Nikolu Škrinjara zvan Jurin. On je negdje 55. godište. Nosi naočare velike dioptrije. Zaustavi se ‘Niva’. Prilazi Nina i kroz plač pita:

‘Jesi li to ti Luka?’.

Kažem da jesam i Nina nastavi tu na seoskom putu ispred svoje kuće: ‘Moju su mater ubili usred dvorišta. Ja kada sam to vidijo pobjegao na tavan i uvučem se iza dimnjaka. Jedan je sa stepeništa virijo na tavan ali nije ulazijo i nije me ugledao pa sam tako otao živ. Nisam mogao i smijo da ga pogledam! Prilazi mi i Stevan Škrinjar. To je čovjek srednjih godina. Njemu je kćerka ubijena, masakrirana. Priča mi kroz suze i ako je vrlo tvrd i jak čovjek… Stevan inače radi u glinskom komunalnom poduzeću kao vozač. Bio je na radnom mjestu kada se ovo desilo…”

Opisuje potom Luka Šiftar odlazak na groblje i kako je nedugo nakon što je došao sa svojim pratiteljima počelo granatiranje. Fijukale su im granate iznad glava dok su pospremali kuću: “Zajedno sa bratanicom Ankicom kupim usirenu krv, peremo podove i beton u kuhinji. Kupimo svu krvavu posteljinu i jastuke. Stavljamo sve na gomilu. Mile izvadi malo goriva i to polijemo. Poče da se vije dim. Pogledam se i vidim da sam krvav do pojasa. Dođem do bunara i uhvatim da se perem onako iz korita za stoku, iz onog leda… Vjetrovka mi je potpuno mokra…”.

Luka Šiftar kasnije je o svemu što je vidio referirao svojem nadređenom Mili Novakoviću, kojeg je znao još s vojne akademije. “Drži se komandant za glavu i bulji u jednu tačku. Tiho promrsi kroz zube: ‘Ma da to nisu uradili ovi naši kokardaši?’.

Rečenica je to koja će se kasnije Luki Šiftaru često vraćati u misli. Mještani Joševice za čije su ubojstvo sada nepravomoćno u odsutnosti osuđena dvojica pripadnika “šiltova” pokopani su 20. prosinca na katoličkom groblju u Joševici. Odmah nakon pogreba Šiftar je otišao u općinu gdje ga je čekala grupa od 20 mještana njegova rodnog sela. Tražili su da im omogući da napuste selo.

“Tada nisam ni u snu slutio da tražim razgovor sa naredbodavcem ovog zločina tj. predsjednikom općine Glina ginekologom Dušanom Jovićem (podcrtano flomasterom u dnevniku). Trebat će proći par godina da doznam da je ovaj zločinac, sa svim istomišljenicima, srpskim ekstremistima, nakon jedan sat i nekih dvadesetak minuta po izvršenju zločina bio u selu Joševica i to u tenku i ‘jurio ustaše i HDZ-ovce’ tj. ‘zločince hrvatske’ koji su napravili smišljeni i dobro isplanirani masakr…”.

Opisuje Šiftar potom kako je isposlovao da preostali mještani napuste selo, opisuje susret s ocem u selu Košutići i majkom u bolnici koja mu na uho kazuje: ‘Sine, imali su uniforme šarene slične vašim vojnima i kape okrugle onako znaš zelenkaste. Nisu imali nikakve oznake na sebi’.” Već narednog dana, 21. prosinca, Luka Šiftar je po odluci svojega pretpostavljenog, Mile Novakovića, poslan na liječenje i godišnji odmor…

Vratio se na Baniju tek naredne godine, vraćao se u Beograd i dopunjavao dnevnik novim saznanjima o zločinu u Joševici i da je njihov zapovjednik bio “Joso Kovačević prekršten u Jovana zvani Joke i njegova grupa. Grupa je petonacionalnog sastava poltronskih ubica za interese srpskih ekstremista i njihove vlasti u toj tvorevini zvanoj RS Krajina”.

“Imaš li još koga?”

Svoj je dnevnik Šiftar podijelio u odlomke. U 57. na 25. stranici zapisao je da je 1. svibnja 1995. godine u svoju bilježnicu zapisao majčine riječi o tom 16. prosincu 1991.

“Eto sami smo. Ne volim baš o tome da pričam ali tebi moram reći neke stvari. Znaš sine sa svom tom nesrećom ne treba se sada zamarati dok rat još traje… U 12. mjesec mislim subota 14. 12. 1991. godine Ilija Kreštalica-Bujin je došao k nama pred večer (pred napajanje blaga) i kaže: ‘Paja u ponedjeljak idemo dizati penzije boračke jer će u ponedjeljak biti u Joševici vruće i to ćemo ići što ranije’ (nisam čula ostalo).” Majka Luke Šiftara potom opisuje što se događalo tog kobnog popodneva kad je gledala smrti u oči.

“U kući su bila dvojica a pred podrumom na uglu kuće još jedan. Bili su obučeni u šarenoj robi i okrugle zelene kape kao od čojenog sukna bez oznaka. Ja sam izašla van i oni su pitali koga imam (u kući). Ja sam rekla da imam unučad, da je unuk Luka došao sa posla i legao, bio je Ivan rođak. ‘Da li imaš još koga?’ pitaju. Rekla sam da nema u kući ali imam sina i da je iz Karlovca prešao k nama. Jedan crni visoki ostao je pred podrumom na uglu.

Dva su ušli u kuću. Jedan je ušao u sobu spavaću. Nisam ga dobro vidjela. Imao je neki pištolj, a ovaj drugi kraj mene u kuhinji imao je kratku pušku sa nečim širokim na njoj. Kada je onaj u sobi opalio metak u Luku, ja sam vrisnula: ‘Ajoj djeco moja, a joj djeco moja, nemojte djecu dajte mene’. Ovaj kraj mene se okrenuo i opalijo na Ivana rođakovog i on je pao na krevet od ćaće, pa je onaj u sobi opalio na Ljubicu, ovaj u kuhinji je opalio na Paju malog a ja kako sam stajala kraj njega u kuhinji na pola metra, on je u tom mom jauku opalio meni u usta.

“Ne znam tko su, ali ljudi nisu”

Dim me udario u nos i ja sam pala na beton i držala se rukama za glavu. Onaj iz sobe je izišao. Popeo se na tavan i pogledao sa stepeništa. Vratijo se i ponovno me prekoračijo. Bila sam potpuno mirna. Bijo je kod vrata kuhinjskih i iz pištolja je još pucao na mene i pogodijo me u dlan lijeve ruke pa ispod korijena nosa, kroz usta ispod vilice na desnoj strani kud je prošao i prethodni metak. Bila sam mirna, nepomična. Svi su pucnji bili neki čudni. Nije se to baš čulo. To je neko malo oružje na kaišu i čuje se kao kada grah pada u neku limenu posudu. Nije bilo ni jakog sijevanja vatre. Sjećam se zelenkastog plamena. Nisu to pucnji kao iz običnog pištolja. To se ne čuje. Oni odoše. Ja na koljenima pužem. Bilo je hladno jako.

Otišla sam u sobu spavaću i vidim svi su mrtvi. Umirim se. Već je bijo mrak. Čujem glas Stevana Škrinjara i vojska dolazi. Vojnik ode po hitnu pomoć u glinsku bolnicu. U bolnici sam stavljena na rentgen i u sobu gdje su medicinske sestre i doktor pomagali mi i zamotavali i me i čistili i tako to.

Dolazili su novinari i pitali dali koga poznam. Nisam nikoga poznala. Bila sam pet godina odsutna od kuće”; pričala je Anka Škrinjar svojem sinu Luki koji je to bilježio. Pobrojao je tko je sve od mještana ubijen, a majka mu na kraju govori: “Ti što su to uradili, ne znam tko su, ali znam da ljudi nisu. Stiće i njih zaslužena kazna. Ja samo kažem: Kako ko radi tako neka mu Bog da po zasluzi i nema tu šta!”.

Luka Šiftar vodio je potom svoju istragu i to opisivao u svojem dnevniku, ispitivao je svoje šogore, a jedan od njih govori mu i on to bilježi u dnevnik te podcrtava: “Da ti kažem zete to u Joševici je uradila Kovačevićeva tj. Jokina grupa da bi se on dokazao kao Srbin i kako je nemilosrdan. Znali su i za ove prijetnje tebi. To je bila javna tajna. Išli su da to natovare Hrvatima na leđa. Cilj je zete bijo da sve protjeraju Hrate i da mirno pljačkaju njihovu imovinu. Tako je i bilo. Ja sam ti to htijo reći još 1991. godine ali se nisam usudijo jer se to tebi tada ne bi svidjelo koliko si bijo ubijeđen da su to uradili HDZ-ovci is osvete zbog neslaganja u političkim mišljenjima.

Uradila je to ova naša banda kada ti tvoj Mićo kaže. Evo, nisam pijan, a lud nisam”, piše Šiftar na kraju 31. stranice dnevnika. Na kasnijim stranicama dnevnika kao odgovorne je označio tvorce tzv. SAO Krajine Milana Babića i Milu Martića, ali oni su tek prva dvojica na popisu od 20 imena. Neki od njih oslobođeni su optužbi za zločin u Joševici, a zasad su u odsutnosti nepravomoćno osuđena samo dvojica. Ono o čemu je pisao u dnevniku Luka Šiftar ponovio je i tijekom istrage na ispitivanju 25. studenog 2004. godine na Županijskom sudu u Sisku te svjedočeći putem videolinka.

Dušan Miljuš / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Kovač: Deklaracija o položaju Hrvata neće zaoštriti odnose Hrvatske i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač (HDZ) u ponedjeljak je izjavio da se Hrvatska saborskom Deklaracijom o položaju Hrvata u BiH, o kojoj će se raspravljati u srijedu, ne upleće u unutarnje odnose BiH niti će zaoštriti odnose dviju država.

“Ideja je da Deklaracija bude snažna, kvalitetna i racionalna poruka Sabora hrvatskim institucijama, ali i međunarodnoj javnosti o položaju Hrvata u BiH i o odnosima Hrvatske i BiH. To nije miješanje u unutarnju politiku BiH niti će se zaoštriti odnosi Hrvatske i BiH”, rekao je Kovač, dodavši da dvije zemlje imaju vrlo razvijene odnose.

“Deklaracija je instrument izražavanja općeg stajališta Sabora o položaju Hrvata u BiH. Uvjeren sam da će tekst na kraju biti kvalitetan i da će obuhvatiti mišljenja svih klubova u Hrvatskom saboru”, kaže Kovač.

Jedna od ideja dokumenta jest i da se pošalje snažna poruka da se i od hrvatskih institucija očekuje da promiču ispunjenje obveza vezanih uz provedbu Ustava BiH.

“To znači da država mora biti funkcionalna i da mora jamčiti ravnopravnost svih triju ustavotvornih naroda i svih građana, tako i Hrvata, u BiH. Samo s ravnopravnošću svih triju naroda je moguće da država bude funkcionalna, stabilna i da napreduje”, kazao je Kovač.

Bude li nestabilna, dodao je, za to će i Hrvatska imati odgovornost jer je potpisnica sporazuma iz Daytona.

Nekulturno je da Bošnjaci biraju hrvatskog predstavnika

Na pitanje hoće li se Deklaracijom tražiti izmjena Ustava i izbornog zakonodavstva BiH, Kovač je odgovorio da je Hrvatska dužna promicati ispunjenje obveze provođenja Ustava.

“Način na koji će to kolege u BiH urediti je stvar Parlamentarne skupštine BiH, a Hrvatska je dužna ukazati na to da je apsolutno neprihvatljivo i nekulturno da Bošnjaci biraju predstavnika Hrvata u Predsjedništvu BiH”, rekao je Kovač.

On je uvjeren da će u toj Deklaraciji biti pronađena dobra formula i da će se u konačnici poštivati ravnopravnost svih triju naroda u BiH.

“Hrvatska mora svoju ulogu potpisnice Daytona konzumirati jer to nije pravo nego obaveza, a obveze se moraju ispunjavati”, poručio je Kovač.

Komentirajući oštru poruku trojice bivših visokih predstavnika u BiH koji su nedavno upozorili EU da se Hrvatska miješa u unutarnje poslove BiH, Kovač je rekao da se “oni imaju pravo javljati kao i svatko drugi”.

“S tim da oni imaju pravo na mišljenje, a Hrvatska ima obavezu”, zaključio je.

(Hina)

 

Pismo Schwarz-Schilling-u

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Plenković: Tuđman je bio vizionarski državnik

Objavljeno

na

Objavio

Na 19. godišnjicu smrti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana izaslanstvo HDZ-a predvođeno premijerom Andrejem Plenkovićem položilo je u ponedjeljak na Mirogoju vijenac i zapalilo svijeće na grobu predsjednika Tuđmana, kojega je Plenković nazvao vizionarskim državnikom u prijelomnim trenucima za Hrvatsku.

Izaslanstvo HDZ-a došlo je odati počast i prisjetiti se Tuđmanova velikog vizionarskog državničkoga djela za RH, izjavio je Plenković nakon polaganja vijenaca.

Istaknuo je da je Tuđman u ključnim, prijelomnim trenucima za cijeli europski kontinent pronašao način, uz potporu hrvatskoga naroda, da Hrvatska postane i demokratska i slobodna, međunarodno priznata država.

“Vodio je Hrvatsku u najtežim vremenima velikosrpske Miloševićeve agresije, za vrijeme Domovinskoga rata, oslobodio okupirane teritorije i svojom mudrošću, uz pomoć međunarodne zajednice mirno reintegrirao Hrvatsko podunavlje, inzistirao na procesu pomirbe što je jedna od njegovih ključnih ostavština koju također njegujemo i na kojoj ćemo inzistirati”, poručio je.

Sve što se događalo kasnije praktički je u tih prvih deset godina hrvatske samostalnosti zacrtano, rekao je premijer te izrazio zadovoljstvo što je Hrvatska tim putem nastavila i u pogledu članstva u EU i članstva u NATO-u, u izgradnji demokratskih institucija, socijalne pravednosti, gospodarskog razvoja i što veće uključenosti svih u blagodati hrvatskoga društva i samostalne RH.

Na pitanje zašto je tekst deklaracije o položaju Hrvata u BiH pred članove saborskog odbora prošloga četvrtka došao u izmijenjenoj verziji, na što se požalio dio članova odbora, Plenković je rekao da je to stvar koja će biti raspravljena sredinom ovoga tjedna u Saboru.

“Na zastupnicima u Saboru je da iznjedre tekst za koji misle da je kvalitetan i primjeren onim porukama koje naše predstavničko tijelo na ovu temu želi uputiti”, odgovorio je Plenković.

(Hina)

 

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

 

 

 

IN MEMORIAM: Dr. Franjo Tuđman (10. prosinca 1999. – 10. prosinca 2018.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari