Pratite nas

Gost Kolumne

„Do­bro, a gdje je taj ka­me­njar?”

Objavljeno

na

Ni­ka­da ne­će­te mo­ći mr­zi­ti Her­ce­gov­ce ono­li­ko ko­li­ko Her­ce­gov­ci vo­le Hr­vat­sku

Proš­lo je već če­t­vrt sto­lje­ća ot­kad su se u hr­vat­skom jav­nom pros­to­ru po­ja­vi­li ste­re­oti­pi o Her­ce­gov­ci­ma. Jed­nom nam je po­koj­ni Fa­bi­jan Šo­va­go­vić ko­ji ima ze­ta Her­ce­gov­ca, glum­ca Dra­ga­na Des­po­ta, ka­zao ka­ko je sva­ko uop­ća­va­nje da­le­ko od lo­gi­ke i on­kraj pa­me­ti. Ali ne­ki „šo­ve­ni”pra­vi­li su se pa­met­ni­ji­ma od le­gen­dar­nog „Šo­ve”. No pro­tek­lih go­di­na ti­ho je na jav­nu sce­nu stu­pi­la no­va pa­ra­dig­ma o Her­ce­gov­ci­ma, ko­ja raz­bi­ja spo­me­nu­te ste­re­oti­pe i ani­mo­zi­te­te. Ina­če, ste­re­otip je u ti­skar­stvu me­tal­na plo­ča od­li­ve­na u ma­tri­ce, od­nos­no ko­pi­ja ti­skar­skog slo­ga. U obič­nom raz­go­vo­ru, po­jam ste­re­otip (po fran­cu­skoj ri­je­či ste­re­otype) oz­na­ča­va ne­što što je ko­nven­ci­onal­no, for­ma­li­zi­ra­no, vr­lo po­jed­nos­tav­lje­no miš­lje­nje o ne­če­mu bez ra­ci­onal­ne pod­lo­ge. Vr­lo su opas­ni ste­re­oti­pi o či­ta­vim na­ro­di­ma i ra­sa­ma, a oni ko­ji ih ši­re ne­ra­do pri­hva­ća­ju či­nje­ni­cu da u toj nji­ho­voj ra­bo­ti ima pre­vi­še na­ci­ona­liz­ma, čak i – fa­šiz­ma. Žr­tva­ma ste­re­oti­pa čes­to je hu­mor na svoj ra­čun je­dan od obram­be­nih me­ha­ni­za­ma.

Ni­je bi­lo ni trun­ke ja­la

Ani­mo­zi­tet, pre­ma rječ­ni­ci­ma, zna­či ne­pri­ja­telj­sko ras­po­lo­že­nje pre­ma če­mu ili ne­ko­mu, nes­noš­lji­vost, od­boj­nost, ogor­če­nost. Pos­to­je ani­mo­zi­te­ti pre­ma ra­sa­ma, bo­ji ko­že, na­ro­di­ma, re­li­gi­ja­ma, svje­to­na­zo­ri­ma, po­li­tič­kim i dru­gim opre­dje­lje­nji­ma. A ka­ko je da­nas sa ste­re­oti­pom i ani­mo­zi­te­tom pre­ma Her­ce­gov­ci­ma? Go­to­vo da nit­ko u hr­vat­skom jav­nom pros­to­ru ni­je po­ka­zao ni trun­ke ja­la ili zlu­ra­dos­ti kad je Her­ce­gov­ka Ma­ri­ja Pej­či­no­vić Bu­rić iz­a­bra­na na no­vu pot­pred­sjed­ni­cu i mi­nis­tri­cu vanj­skih i europ­skih pos­lo­va Vla­de RH. Svi se u Hr­vat­skoj ve­se­le us­pje­si­ma Her­ce­gov­ca Ma­ri­na Či­li­ća ko­ji se vi­nuo u sam vrh svjet­skog te­ni­sa. Liv­njak Ma­te Ri­mac svo­jim elek­trič­nim vo­zi­li­ma vo­zi sve Hr­va­te u če­t­vr­tu in­dus­trij­sku re­vo­lu­ci­ju. Kad su Kar­lov­ča­ni bi­ra­li Lju­bu­ša­ka Da­mi­ra Man­di­ća za svo­ga gra­do­na­čel­ni­ka, uop­će im ni­je sme­ta­lo to što je Her­ce­go­vac. U Za­gre­bu je sa­svim nor­mal­no to da Mi­lan Ban­dić, Ero s ovo­ga svi­je­ta, bu­de i po šes­ti put gra­do­na­čel­nik. Hr­vat­ski te­le­vi­zij­ski ka­na­li sva­kod­nev­no iz­vje- šta­va­ju svo­je gle­da­te­lje o to­me ko­li­ko je Mos­ta­rac Bo­jan Bog­da­no­vić u Ame­ri­ci dao ko­še­va, imao sko­ko­va i asis­ten­ci­ja. Pu­no je to­ga što još ide u pri­log tvrd­nji ka­ko su ste­re­oti­pi pre­ma Her­ce­gov­ci­ma go­to­vo stvar proš­los­ti. Pos­to­ji i miš­lje­nje da je to­mu do­pri­nio i si­la­zak s po­li­tič­ke sce­ne ne­kih lju­di ko­ji su te ste­re­oti­pe o Her­ce­gov­ci­ma pla­si­ra­li. Ra­nih 90-ih go­di­na proš­log sto­lje­ća u ne­kim po­li­ti­kant­skim ku­hi­nja­ma sku­ha­na je ne­ukus­na po­pa­ra ko­ja je „smr­dje­la”na vr­lo opas­ni šo­vi­ni­zam, kse­no­fo­bi­ju. Kre­nu­la je po­li­ti­kant­ska haj­ka pre­ma tom važ­nom di­je­lu hr­vat­skog na­ci­onal­nog kor­pu­sa, po­če­la je an­ti­her­ce­go­vač­ka kam­pa­nja. Za mno­ge u Hr­vat­skoj Her­ce­gov­ci su bi­li pri­mi­tiv­ni kon­zer­va­tiv­ci, ru­ral­ni des­ni­ča­ri, za­tu­ca­ni i ne­uki og­nji­šta­ri, gr­ma­lji, šver­ce­ri, bje­lo­ča­ra­pa­ši s mo­bi­te­lom u Mer­ce­de­su.

Na naj­vi­šoj ra­zi­ni ni­sko se go­vo­ri­lo o na­vod­nom her­ce­go­vač­kom lo­bi­ju, pa i na­vod­noj her­ce­go­vač­koj ma­fi­ji, o to­me ka­ko su Her­ce­gov­ci op­ljač­ka­li Hr­vat­sku, ka­ko ugod­no ži­ve na ra­čun Hr­vat­ske i slič­no. Sve to zna­lo se ko­ris­ti­ti i u pre­diz­bor­nim kam­pa­nja­ma. Go­vo­ri­lo se da su po­je­din­ci do­bi­va­li i iz­bo­re na an­ti­her­ce­go­vač­koj kam­pa­nji. Sti­pe Me­sić jed­nom je na te­le­vi­zi­ji ka­zao ka­ko Her­ce­gov­ce tre­ba na­uči­ti lo­vi­ti ri­bu (a ne im je da­va­ti), a ne­du­go za­tim Her­ce­gov­ci su u Čap­lji­ni or­ga­ni­zi­ra­li Svjet­sko pr­vens­tvo u ri­bo­lo­vu! No Me­sić je na te­le­vi­zi­ji ka­zao i to ka­ko on ne mo­že ima­ti ni­šta pro­tiv Her­ce­go­va­ca jer je otac nje­go­va unu­ka Her­ce­go­vac. Kre­nu­li su i ne­ukus­ni, ne­pri­mje­re­ni vi­ce­vi na ra­čun Her­ce­go­va­ca, a Goj­ko Šu­šak je uz­vra­tio: „Ni­ka­da ne­će­te mo­ći mr­zi­ti Her­ce­gov­ce ono­li­ko ko­li­ko Her­ce­gov­ci vo­le Hr­vat­sku!”Zna­ko­vi­to je to da ni­je­dan od broj­nih ste­re­oti­pa i pre­dra­su­da o Her­ce­gov­ci­ma ni­je imao ne­ko zna­čaj­ni­je lo­gič­no upo­ri­šte. Da­nas pak oni kod ko­jih pre­dra­su­de o Her­ce­gov­ci­ma još po­ma­lo ti­nja­ju čes­to bu­du jed­nos­tav­no zbu­nje­ni „dru­gom stra­nom me­da­lje”. Her­ce­gov­ce se ve­za­lo za bi­je­le ča­ra­pe, a cr­no na bi­je­lo vi­de da su Her­ce­gov­ci za­pra­vo per­ja­ni­ce hr­vat­skog bi­je­log spor­ta – Či­lić i Do­dig. Još uvi­jek po­ma­lo vje­ru­ju u to da su svi Her­ce­gov­ci za­dr­ti des­ni­ča­ri, a on­da saz­na­ju da je je­dan „oko­rje­li”lje­vi­čar Pre­drag Ma­tve­je­vić – Mos­ta­rac. Slu­ša­ju na te­le­vi­zi­ji lje­vi­ča­ra Dra­ga­na Mar­ko­vi­nu, a on­da saz­na­ju da je ro­đen u Mos­ta­ru. Još pos­to­ji po­ko­ji otac ko­ji si­na uči ka­ko su Her­ce­gov­ci ne­uki primi­tiv­ci, a on­da mu nas­tav­nik ka­že da je otac hr­vat­ske mo­der­ne knji­žev­nos­ti A. B. Ši­mić, Her­ce­go­vac iz Dri­no­va­ca, ko­ji se ško­lo­vao u Ši­ro­kom Bri­je­gu, u ko­jem je 70-ih go­di­na 19. sto­lje­ća pos­to­jao stu­dij fi­lo­zo­fi­je i bo­gos­lo­vi­je.

Kad se poč­ne go­vo­ri­ti o bar­do­vi­ma hr­vat­skog no­vins­tva, ne­izos­ta­van je Ve­sel­ko Ten­že­ra ko­ji je ro­đen u Ra­mi-Pro­zo­ru (ško­la u Uz­do­lu kod Ra­me no­si Ten­že­ri­no ime). Her­ce­gov­ce se ve­za­lo uglav­nom za HDZ, a du­go su Her­ce­gov­ci Jo­sip Le­ko, Lju­bo Jur­čić i Mi­lan Ban­dić bi­li me­đu vo­de­ćim lju­di­ma u SDP-u. Ne­ki su, una­toč sve­mu, po­uča­va­li dje­cu ka­ko su Her­ce­gov­ci tu­pas­ti, za­tu­ca­ni, ne­uki, a on­da klin­ci na HTV-u gle­da­ju ka­ko hr­vat­ski svez­na­dar Mir­ko Mi­očić u Mi­li­ju­na­šu za džo­ker-na­zo­vi po­zo­ve Lju­bu­ša­ka Ra­dos­la­va Do­di­ga, kra­lja kul­t­ne Kvi­sko­te­ke. A dje­ca se ne da­ju du­go va­ra­ti.

Ide­mo da­lje. Hr­vat­ska ko­šar­ka­ška re­pre­zen­ta­ci­ja pri­pre­ma se za kva­li­fi­ka­ci­je za Eu­rop­sko pr­vens­tvo, a zna­čaj­nu ulo­gu imat će Her­ce­gov­ci, uz Bog­da­no­vi­ća, Zu­bac, Ben­der i još po­ne­ki go­ros­tas. Sje­ća­mo se fan­tas­tič­nog iz­da­nja Ši­ro­ko­bri­je­ža­ni­na Pla­ni­ni­ća u kva­li­fi­ka­ci­ja­ma za Olim­pi­ja­du. Na­vi­ja­či hr­vat­skih ko­šar­ka­ških klu­bo­va Her­ce­gov­ce ko­šar­ka­še do­živ­lja­va­ju kao svo­je. Me­đu hr­vat­skim „ka­ubo­ji­ma”broj­ni su ru­ko­me­ta­ši iz Her­ce­go­vi­ne. S tri­bi­na se čes­to skan­di­ra­lo Mir­ku Ali­lo­vi­ću, ta­ko će se skan­di­ra­ti i ne­kim no­vim her­ce­go­vač­kim klin­ci­ma me­đu „ka­ubo­ji­ma”. U Hr­vat­skoj se ne­do­volj­no zna da je mos­tar­ski Zrinj­ski (i bez svog biv­šeg igra­ča Lu­ke Mo­dri­ća) ovo­go­diš­nji pr­vak BiH, da je NK Ši­ro­ki Bri­jeg osva­jač Ku­pa BiH, da je NK GOŠK iz Ga­be­la ušao u Pre­mi­jer li­gu BiH. Broj­ni Her­ce­gov­ci igra­li su i igra­ju u hr­vat­skim no­go­met­nim klu­bo­vi­ma, za oče­ki­va­ti je da će no­vi Her­ce­gov­ci za­ku­ca­ti na vra­ta „va­tre­nih”i nas­li­je­di­ti slav­ne Her­ce­gov­ce s ma­ji­com „koc­kas­tih”.

Sve­uči­li­šte u Mos­ta­ru ima oko 16.000 stu­den­ta, od če­ga pe­ti­nu či­ne stu­den­ti iz Hr­vat­ske. Oni sva­ka­ko kod svo­jih u Dal­ma­ci­ji, Sla­vo­ni­ji i drug­dje u Hr­vat­skoj do­pri­no­se no­voj, ljep­šoj sli­ci Her­ce­go­vi­ne. U Mos­tar sti­žu i pro­fe­so­ri sa sve­uči­li­šta u Hr­vat­skoj, ko­ji su svo­je ko­le­ge uvje­ri­li ka­ko su ste­re­oti­pi o Her­ce­gov­ci­ma bez ikak­ve ra­ci­onal­ne os­no­ve, a ani­mo­zi­tet pre­ma su­na­rod­nja­ci­ma u Her­ce­go­vi­ni ja­ko šte­tan. Na Aka­de­mi­ji li­kov­nih umjet­nos­ti u Ši­ro­kom Bri­je­gu zna­tan je pos­to­tak ta­len­ti­ra­nih stu­de­na­ta iz Hr­vat­ske. Mno­gi u Hr­vat­skoj Her­ce- go­vi­nu su do­živ­lja­va­li kao zem­lju go­log kr­ša, a njo­me te­ku ri­je­ke, pru­ža­ju se rav­ni­ce ko­je, za­hva­lju­ju­ći kli­mi, mo­gu da­va­ti i tri lje­ti­ne go­diš­nje. Her­ce­go­vi­na ima 20-ak je­ze­ra, me­đu ko­ji­ma je i Bu­ško je­ze­ro, jed­no od naj­ve­ćih umjet­nih aku­mu­la­ci­ja u Eu­ro­pi, i Hu­to­vo bla­to, jed­no od naj­ve­ćih zi­mo­va­li­šta pti­ca u Eu­ro­pi. Kad se je­dan Za­grep­ča­nin obi­šao go­to­vo či­ta­vu Her­ce­go­vi­nu, upi­tao je: „Do­bro, a gdje je taj ka­me­njar?” Mno­gi ko­ji iz Hr­vat­ske do­đu na her­ce­go­vač­ke fes­ti­va­le, kao što su Me­di­te­ran Film Fes­ti­val i West Her­ze­gowi­na Fest u Ši­ro­kom Bri­je­gu te Mos­tar­sko pro­lje­će, Mos­tar Film Fes­ti­val ili ma­ni­fes­ta­ci­ju iz­bo­ra oso­ba go­di­ne Ve­čer­nja­kov pe­čat u Mos­ta­ru, Her­ce­go­vi­nu do­ži­ve sa­svim su­prot­no od ono­ga što se go­di­na­ma na­ma­ta­lo. Is­to je ta­ko i na fes­ti­va­lu ani­mi­ra­nog fil­ma NAFF u Ne­umu, her­ce­go­vač­kom gra­di­ću na Ja­dra­nu, kao i kad Za­grep­ča­ni ili Spli­ća­ni do­đu na ski­ja­nje na ski­ja­li­šte Ri­so­vac u par­ku pri­ro­de Bli­di­nje.

Po­si­ja­no eu­rop­sko sje­me

Me­đu­go­rje je jed­no od naj­poz­na­ti­jih ma­ri­jan­skih sve­ti­šta na svi­je­tu, po­ho­de ga mno­gi ho­do­čas­ni­ci. Oni su u svo­jim sre­di­na­ma sva­ka­ko do­pri­ni­je­li raz­bi­ja­nju ste­re­oti­pa o Her­ce­go­vi­ni. Is­to je ta­ko i s oni­ma ko­ji su po­sje­ti­li kul­tur­no-po­vi­jes­nu jez­gru Ši­ro­kog Bri­je­ga. Fra­nje­vač­ka ga­le­ri­ja u Ši­ro­kom ima fun­dus od če­ti­ri ti­su­će sli­ka naj­re­cent­ni­jih sli­ka­ra. Hu­mač­ka plo­ča ko­ja se ču­va u mu­ze­ju sa­mos­ta­na na Hum­cu kod Lju­bu­škog spa­da me­đu naj­sta­ri­je spo­me­ni­ke pi­sme­nos­ti u BiH, pi­sa­na je na hr­vat­skom je­zi­ku sta­ro­hr­vat­skom ći­ri­li­com s pet slo­va gla­go­lji­ce. Mos­tar ni­je sa­mo Sta­ri most, tu je Aus­tro-Ugar­ska po­si­ja­la eu­rop­sko sje­me. Hr­va­ti Mos­ta­ra još su u 19. sto­lje­ću ima­li svo­je no­vi­ne, ti­ska­ru… Mos­ta­rac Mi­li­voj Uze­lac je­dan je od naj­is­tak­nu­ti­jih hr­vat­skih sli­ka­ra eks­pre­si­onis­ta. Her­ce­go­vi­na je hr­vat­skoj umjet­nos­ti da­la niz zna­čaj­nih sli­ka­ra, gra­fi­ča­ra, ki­pa­ra, od Ga­bri­je­la Jur­ki­ća i Vir­gi­li­ja Ne­vjes­ti­ća do So­fi­je Na­le­ti­lić Pe­na­vu­še i Mla­de­na Ga­li­ća te broj­nih dru­gih, a Aka­de­mi­ja li­kov­nih umjet­nos­ti u Ši­ro­kom Bri­je­gu ra­đa no­va ime­na u svi­je­tu umjet­nos­ti. Her­ce­go­vač­ki Hr­va­ti da­ju zna­ča­jan do­pri­nos ukup­noj hr­vat­skoj kul­tu­ri. U Mos­ta­ru pos­to­ji Druš­tvo hr­vat­skih knji­žev­ni­ka Her­ceg Bos­ne, u ko­je je učla­njen zna­tan broj ugled­nih pi­sa­ca ko­ji dje­lu­ju u Hr­vat­skoj. U Mos­ta­ru dje­lu­je i Hr­vat­sko na­rod­no ka­za­li­šte.

Frano Vukoja/Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Narode ostani svoj na svome, ne dozvoli da čovjek pije tabletu istine, tako nam Bog pomogao!

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Perica Biško

General Slobodan Praljak popio je antibiotik hrvatske politike, a presuda ICTY-a je kamen temeljac za neku novu pandam državu

 

„ Čuvajmo se da otrov vlastitog jezika

ne ubije nas same“    ( Platon )

 

„ Drag mi je Platon, ali mi je draža istina „

( Aristoteles )

Kao što znademo Platon bijahu Aristotelov učitelj i on veli isto što i Sokrat, da istinu treba pretpostaviti svakom prijateljstvu. Premda prijateljstvo i istinu  gajimo prema određenoj osobi  ma koliko ono veliko i trajno bilo, istina mora biti na prvom mjestu. Ona je najodaniji, najizvrsniji prijatelj, dakle, nešto božansko pa ju valja staviti iznad ljudi, pojava i odnosa. Istina je dakle, Bog. Praktičnim logičkim silogizmom  kazano da ukoliko nešto smatrate da je istina, složite se, ako ne onda se borite svakim dokazima i sredstvima dokaza protiv nekoga ili nečega da ne dođe do obmane.

Slučaj smrti generala  Slobodana Praljak sam po sebi stane u jednu jedinu riječ. Tragedija.

Što se iza „brda valja“ možemo samo nagađati svi mi koji smo izvan neposrednog djelovanja i kontakta. Po mom sudu ICTY je jedan praktički silogizam okrenuo naglavačke.

Da se odmah razumijemo, logika je znanost koja se ne bavi istinom već metodama spoznaje i oblicima valjane misli, a kada navedem riječ Udba ili neku izvedenicu te riječi,  onda se to odnosi na sve tajne službe svih naziva države Jugoslavija ( OZNA, UDBA,  KOS, SDB, SID itd).

Taj sud je postavio konkluziju o udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini, a dvije  minor premise ostavio generalu i drugim optuženicima te novonastalim državama  Republici Hrvatskoj i B i H, koje je nemoguće oboriti ufanjem u pravo i sam pojam ICTY-a jerbo je sav teret dokaza prebačen na optuženike umjesto da je to na obvezi suda.

Kratko slikovito rečeno, ja vas gospodine Praljak stavljam u bačvu kerozina koju ćemo zapaliti pa ako ostanete živi, niste krivi.

Ljudska povijest je puna nepravdi, mnogi nedužni bivaju pogubljeni, stavljeni na sud srama za ono što nisu počinili dok se mnogima koji su zlodjela počinili sve blagodati stavljaju na pijedestal, a mi iz vlastita Naroda i Domovine „bacamo kamenje“.

Nije tajna ni malim ljudima da je general Praljak živio i radio pod teretom očeva  udbaškog križa jer mu je otac Mirko to bio te sudjelovao u dokazanom zlu po zapovijedi skojevaca u grupi bestijalnih likvidatora osoba kojima se nije sudilo kao što se spominju, Vice Sopta, Petar Oreč Strižić, Ivan Granić, Marko Knezović, Ante Primorac, Mirko Vujičić i drugi. Sve je to dakako znala hrvatska Udba koja je Praljka svakako i ucijenila za svoje zadatke i interese poslavši ga na ratište jugoistočno od Siska na liniju Komarevo – Sunja.

Da je to tako otkrio nam je nesvjesno i Ivo Lučić nekadašnji kapo SIS-a HVO-e i zamjenik Miroslava Tuđmana koji je tada bio ravnatelj HIS-a u svom radu, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945 do 1951 godine te onda „zabio tricu“ odmah isti dan kada je general skončao život, nazivajući to sokratovskom žrtvom, kao da je jedva čekao da tako bude jer tako iz prve dati ovakvu karakteristiku doslovno nije moguće. Osjećajni ljudi bili bi barem ganuti ako ne već tužni. Isto tako valja imati na umu da je upravo Udba prvotno organizirala i opremila tkz. kažnjeničku bojnu na čelu s Mladenom Naletilićem Tutom te poslala u B i H-u da bi joj udarila kontru upravo preko generala Praljka!? Sukob je bio neizbježan, a sam general kada je vidio da ne drži konce se povukao. Na žalost prekasno. Štoviše na suđenju Tuti u Den Haagu bio je svjedok obrane kojim djelom je sigurno sam sebi proširio optužnicu. Uz to Udba je preko najjačeg udbaša Josipa Perkovića i Slavka Grubišića ( oba nam dolaze iz Osijeka što nije slučajno) već ustrojila i treću postrojbu tkz. specijalne postrojbe „ Knez Branimir“ kao dio specijalne jedinice MORH-a „Zrinski“ na čelu s Antom Rosom, koje su se sa Rosinim pomoćnicima Mičićem  i Oreškovićem  stacionirale u zapadnoj Hercegovini u formaciji jedne bojne ( Posušje, Ljubuški,Uskoplje i Široki Brijeg). Ova bojna je kasnije preustrojena u pukovniju „Ante Bruno Bušić“ na čije čelo je došao izuzetno sposoban ratnik, general Željko Glasnović. Čudno je što su Grubišićeve postrojbe prve započele sukobe s Muslimanima, a on ih je u govoru nazivao „cvijećem hrvatstva“ dočim je generala Praljka nazivao sinom komunističkog zločinca!?

Kroz sve to vrijeme Alija Izatbegović je govorio da to nije njegov rat, a Republika Hrvatska nije sklopila niti jedan međunarodnopravni akt iako je već buknuo rat i u Bosni i Hercegovini!?  Slobodan Milošević te Franjo Tuđman prvi susret su utanačili 25. ožujka 1991. godine u Karađorđevu, a sve je dogovoreno pema dosta indicija uz suradnju Božidara Jovića i Josipa Manolića koji evo ima gotovo stotku i jednostavno likuje puštajući malo istine i puno laži naslađujući se da je on „capo di tutti capi“.

Najmanje nekoliko stranih obavještajnih službi je pratilo taj susret, kao i one mnoge kasnije uključujući i park Tuškanac u Zagrebu. Već na prvom tom sastanku Milošević je Tuđmanu ponudio Cazinsku Krajinu (!?). Predsjednik HDZ-a za B i H-u u to vrijeme Stjepan Kljujić jako je negodovao  i smatrao to promašenom politikom smatrajući da bi svako dijeljenje štetno bilo sa samu Bosnu i Hercegovinu, što je apsolutno istina. Nešto slično smo mi imali i kod sporazuma Cvetković- Maček kojim sporazumom je 6. IX 1939 i stvorena Hrvatska Banovina. Tako su se i ovdje dvije strane, kao i tada po uputi Cvetkovića, pravile da treće strane, a to će reći Muslimana, nema. Tuđman se puno uzdao u suradnju Muslimana i Hrvata kao u drugom svjetskom ratu i činjenicu da partizani s Muslimanima nisu mogli nikako uspostaviti niti jednu vojnu jedinicu. No, prepredeni i vjerojatno izvana instruirani Alija Izatbegović, sanjao je svoju IZATBEGOVINU, što nam otkrivaju i današnji istupi Bakira Izatbegovića. Nakon zamjedbi Stjepana Kljujića on se nije dugo zadržao na poziciji lidera HDZ-e za Bosnu i Hercegovinu. Za to vrijeme JNA priprema svoje jedinice za prve napade u Hrvatskoj ( mislim odmah poslije susreta u Tikvešu ) pa je ubrzo počeo napad na Vukovar 25. kolovoza 1991. godine koja situacija još nosi štošta neobjašnjivog. Još uvijek je to enigma. Britanci su za slučaj da ne stvore sa saveznicima treću Jugoslaviju  ( imali smo državu SHS, pa Kraljevinu pa potom DRJ koja je skončala postojanje kao SFRJ ) imali zamišljenu liniju Tivat-Subotica, a neki pokazatelji govore da je Tuđman i Milošević dogovorio liniju Palić-Ston!? Kako su Britanci sa Francuzima i Rusima stvorili i  tu treću Jugoslaviju otklonjena je mogućnost izravnog sukoba s SAD-a oko njihove neposredne nazočnosti na ovim prostorima. Događaji na Bliskom Istoku i na samom Istoku otvorili su Amerikancima put da sjednu na Balkan, a opravdanje su imali upravo na zločinima JNA i parajedinica Srbije i Crne gore u napadima i okupaciji ( ne agresiji, o.a. b ) RH-e posebice nad civilnim stanovništvom u Vukovaru. Zahvaljujući ponajviše, a ako ne vjerujete pitajte Antuna Babića ili Dragana Haslera  kod kojeg je Tuđman došao čim je dobio putovnicu o tome, hrvatskoj emigraciji. Naša domovina u diaspori, bolje je reći nego diaspora, diže svjetsku riječ protiv zvjerstva i masovno se organiziraju javni prosvjedi širom svijeta. Ideja o Srbiji kao balkanskom žandaru pada u vodu, Milošević gubi naklonost većeg dijela političara na Zapadu pa i same kraljice Elizabete II, a HDZ-a proglašava nezavisnost Hrvatske te njen izlazak iz zajedničke države. Samopouzdanje i uvjerenje o brzoj okupaciji Hrvatske palo je u vodu, novačenje po Srbiji ne ide glatko i što je Miloševiću preostalo nego da prestane financirati i podržavati Srbe u Hrvatskoj te da se okrene Srbima u Bosni. Tako je i bilo.

Ne zaboravimo da je za nezavisnost Slovenije poginulo nekoliko stranaca na granici i to je više-manje sve, a da su mnogi prvaci događaja u B i H bili upravo u jedinicama JNA tamo, kao recimo Tihomir Blaškić. Fingiranje napada na Sloveniju je dakako, bilo planirano od Udbaša koji su to imali i prije Titine smrti, a osobno poznam čovjeka koji je radio na skloništu na Palama za,  kako ćemo vidjeti kasnije, Ratka Mladića. Tuđman se nada da će se jedinice koje je on propustio kroz Hrvatsku vratiti u Srbiju pa da će se stacioniranju u B i H protiviti i sam Alija Izatbegović, na žalost, on i dalje trubi da to nije njegov rat. Upravo zato glavni „junaci“ okupacije na Hrvatsku bijahu zapovjednici JNA iz Bosne i Hercegovine, ali i civilni propagatori koji rade na očuvanju javno obznanjenog Miloševićeva interesa prema tkz. Memorandumu SANU-a. U to vrijeme idu i podjele po nacionalnim linijama te se formira i tkz. Hrvatska zajednica Herceg Bosna i Republika srpska SAO Krajina, a u Austriji se sastaju i njihovi lideri Mate Boban te Radovan Kardžić pa obavještajne službe drugih zemalja sve to znaju i puštaju informacije svjetskim glasilima koji pišu o novom sporazumu „Hitlera i Staljina“ o podjeli Poljske !?

Iako su se zaratili Hrvati i Srbi,  oni se međusobno kroz sve vrijeme pomažu na puno načina, najčešće nafta za naoružanje. Ulični kriminalci dolaze na svoje, a političari rade „prvobitnu akumulaciju kapitala“ najsramotnijim vidom pljačke po Markovićevom modelu, tkz, pretvorbom i privatizacijom. Sve te moguće kombinacije u koje su se uključili i Muslimani dovele su do Washingtonskog sporazuma pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a i tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona. Dvije strane ga potpisuju i stvaraju Bošnjačko-hrvatsku federaciju što je bio prvi korak radi zaustavljanja ratnih akcija. Od jeseni 1992 do početka 1994. održano je 14 sastanaka Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji.

Opet i tada, misleći da to međunarodna zajednica ne prati, Tuđman preko Hrvoja Šarinića ima „tajne“ misije s Miloševićem. Za sve to vrijeme pod vodstvom Radovana Karadžića i njegova generala Ratka Mladića koji je ne samo bio glavni zapovjednik okupatorskih snaga nego je bio i zamjenik zapovjednika II Armijske oblasti u Sarajevu!? Jako mi je čudno da naša država ni u 25 godina ne koristi ovu činjenicu, pa ni u Den Haagu na suđenju Ratku Mladiću!?  Ratko Mladić, kao kosac livadu,  najbrutalnije kosi B i H i provodi etničko čišćenje na području na kojem su proglasili srbsku republiku. Nizozemski kontingent Plavih kaciga njegove snage propušta pa za par dana gotovo deset tisuća ljudi biva pobijeno u maloj Srebrenici, a u Sarajevu od napada Mladića stradava i preko 1200 Srba. Granatiranje i opsada Sarajeva izaziva NATO Savez koji nakon toga razara srbske položaje.

Slobodan Milošević kada je vidio da je povukao mačka za rep ide u „mirotvorce“ i surađuje s međunarodnom zajednicom što dovodi do Daytonskog sporazuma što ovaj put ne odgovara Muslimanima i njihovom lideru Izatbegoviću jer su Srbi otkinuli velik dio njegove Izatbegovine.

Daytonski sporazum je samo zabetonirao etničko čišćenje i ništa više, a svi kliču da su dobili „povijesnu pobjedu“.  Međunarodna zajednica imala je za cilj zaustaviti rat što se i desilo, ali SAD želi sjesti na Balkan što su i učinili izgradnjom svoje baze južno od Uroševca. Franjo Tuđman umire, Milošević gubi izbore u Srbiji te se osniva ICTY ( na 101. rođendan Tite!? ) dočim Bosna i Hercegovina postaje međunarodni protektorat. Dokle, nije poznato. U Hrvatskoj Udbaši vraćaju davno izneseni novac, mislim da je Gucić krenuo prvi, neki to nisu učinili kao Vanja Špiljak, tajkunizacija cvijeta.

Radi očuvanja mira i sanacije izazvane štete, čudno je da nitko ne spominje, B i H  je dobila najveći iznos financijske pomoći nekoj zemlji u povijesti, čak po nekim izvorima preko 50 milijardi američkih dolara, a sama B i H je na izdisaju pa nikome nije jasno dokle će funkcionirati takvo stanje i uređenje po etničkom principu.  Uspostavom mira u B i H, Hrvatima se šalje godinama poruka da B i H nije njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta, premda je Bosna prva postojbina Hrvata na ovim prostorima, a što čini hrvatska politika. Ništa.

Bilo bi bolje da je tako, ali nije. Službena politika, a kako to drugačije nazvati kada je zastupaju, Predsjednici, Premijer,  Predsjednik HDS-a, Ministrica vanjskih poslova, Ravnatelj Dokumentacijskog centra Domovinskog rata i još k tome povijesnik (!?) Ravnatelj Državnog arhiva  i cijela diplomacija svih ovih godina, zvoni na sva zvona da je RH-a bila okupator u B i H-i te da se u hrvatskoj vodio građanski rat !?

Ako vi u svom domu tvrdite da ste bandit i lopov, što bi se susjed s time zamarao i s vam imao posla. Tako je utopistički bilo razmišljati i očekivati da će se ICTY ponašati drugačije.

Uz to potpisuju se međudržavni sporazumi bez jasnog propisnika i ikakve kontrole o suradnju i predaji cjelokupne političke i vojne dokumentacije već i prije ustanovljenja ICTY-a. Pomoćnik glavne tužiteljice, Graham T. Blewit glavni je operativac u Zagrebu već u proljeće 1998. godine. Skrećem pozornost da se on istakao u suđenju nevino osuđenih šest Hrvata u Sydneyu po montaži Udbe i njenog operativca iz Bosanske Gradiške. O tomu je Višnja Starešina i suđenju BH šestorci napravila izuzetno vrijednu paralelu.

Taj udbaš Srbin izmislio je „nacistički terorizam u vidu plana postavljanja bombi u Australiji“ imao je lažne isprave na ime Vico Virkez, a stvarno se zvao Vitomir Misimović.

Kako sada očekivati da će netko tko je proganjao „hrvatske naciste“ drugačije djelovati kad ih vlastita država isto tako tretira u čemu prednjači sam državni vrh koji se dragovoljno javlja za tajnog svjedoka i dila sve državne dokumente!? Štoviše, Predsjednik države odlazi prvi!? Tko nam garantira da se, kad vidimo posljedice međudržavne suradnje Srbije i B i H  po tom pitanju i sporazuma s našim DORH.om, da i sam Državni odvjetnik RH-e nije jedan od sijaset tajnih svjedoka!?  Oni tkz „kvalificirani“ su nam više-manje poznati.

Indikativno je da je Tužiteljstvo ICTY-a nakon svjedočenja Stjepana Mesića zvalo tajno sekretara Vlade paradržave SAO  Krajnina i predsjednika DIC.a Veritas, Savu Štrbca da istraži dokaze za Mesićeve tvrdnje. Pametnome i previše.

Slobodan Praljak, bez obzira na stigmu, oznaškog sina, prema riječima poznanika i njegovih ratnika bio je izuzetno moralan, hrabar i častan čovjek. Bez dvojbe je uskočio u obranu hrvatskog naroda prvotno u Hrvatskoj, a potom u B i H-i  da bi kao primjer hrabrosti, dosljednosti i moralnosti s idejom čovjeka kao konačnog cilja bio proglašen ratnim zločincem. Odlukom da se otruje, koja je sigurno pomno i dugo bila planirana, izabrao je čast jer je očito shvatio da je iskorišten od ODGOVORNIH.

Sud Novog Svjetskog Poretka (NWO-a) nije imao milosti jer ako branite svoj život vi ste po njemu zločinac. Tko ste vi da se meni suprostavljate!?  Po meni sve je to bilo organizirano i planirano unaprijed, a što ocrtava i ovo ponašanje briselskih tovljenika koji i dalje rastaču narodni korpus, pozivajući se uvijek na nešto izvana.

Samo je hrvatski narod i hrvatski ratnik zalog njegove opstojnosti i nitko više.

ICTY ( ustanovljen još i za Ruandu )  je skrivao skrivenu zamku i namjeru NWO-a koje su zametnule ovaj rat, okupaciju Hrvatske i namjeru jugosrbske vojske prijetvorom o građanskom sukobu pa sve prikazati kao nekakav plemenski sukob upravo kako je to bilo u Ruandi!?

Ono što je zapanjujuće, Ruanđani su se povukli iz tog suda, a Hrvatska je ostala i predala na milost i nemilost nemilosrdnim svjetskim manipulatorima, egzekuterima nekog novog labaratorijskog eksperimenta u stvaranju nekog novog svjetskog poretka.

U tu svrhu organiziraju se i velike migracije, ide se na otvorene prijetnje obitelji i rodnoj razlici po Bogu i prirodi te vodu ratne operacije  za resurse pod krinkom međunarodnog mira. Dakako, da se djeluje i na prirodu pa sada samo navodim helijeve bombe koje imaju tri sile već preko četrdeset godina i one se koriste radi kontrole metereoloških uvjeta odnosno klime. Svi koji vjeruju da je svojim suradnicima Tuđman od 1993. godine vjerovao, lažu. On kad je vidio što mu se iza leđa radi postao je krajnje nepovjerljiv pa i prema Gojku Šušak. Možda je imao samo jednu osobu kojoj je vjerovao, a to zaključujem iz mojih kratkih razgovora s pokojnim generalom Zvonimirom Červenkom, da je jedino u njega imao otvorenu riječ. Moje povjerenje  Tuđmanu počiva  u činjenici da je uspio stvoriti državu. Ono što nas mora boljeti jest obći nemar i čerupanje žrtvama stvorene države. Brže smo ju ogolili nego jednu kokoš, a prijete nam međunarodni tereti iz ovog sudskog procesa nesagledivih posljedica zbog nepostojanja i nevođenja državne politike.

Sve se svelo na lokalno šerifovanje preko kriminalnih  grupa koje su stvarni vladari unutarnjeg stanja,  kriminalci su glavni sponzori političara posebice lokalne samouprave i lokalne državne uprave, a komunistički mentalni i ljudski kadar gospodari unutra i diplomacijom koja još i danas drži biste po uredima „najvećeg sina naroda i narodnosti“ ili j e pak odmah u početku rata zapalila Veleposlanstvo, kao što je to bilo u Argentini.

Sjetite se da je Richard Holbrook, bankar i mason 33 stupnja ( 33 dan u ovoj godini bio je i nadnevak presude Praljku i drugima, sic !) od Tuđmana tražio brzo suđenje Hrvatima Lašvanske doline. Kada je Tuđman upitao što će biti ako ih ne izruče, mrtav hladan je odgovorio : „ Pobiti ćemo ih sve“.

Izbora nije bilo tim više što je britanska pukovnija bila upravo tu u Lašvanskoj dolini!? Ima jedna fabula da je njihov zapovjednik pukovnik Bob Steward nakon što mu je poginula prevoditeljica i priležnica po vjeri Muslimanka, borbenim vozilom gazio ljude. Upravo tortura prema Tihomiru Blaškiću, satniku, za vrijeme suđenja otkrila je sav naš nemar prema njemu i budućim događajima. Sve se svelo na pamflete, nekakve javne priobćajnice ili sazive udruga.

Hrvatska politika, a to će reći njeni nositelji, su lakomisleno, nepripravno,  neinformirano pristupili međunarodnim institucijama. Ne postavljaju se kao ravnopravni međunarodnopravni subjekti  nego im ropski služe u dobroj vjeri da su načela i programi tih međunarodnih tijela superiorni. Nećete vjerovati tko je prvi uspostavio s njima kontakt i dopisivao se, ne nije to bila Vlada RH-e već profesorica Kornelija Pejčinović !? Po meni to je samo još jedna mišolovka za naivne. Tim načinom rada nositelja tijela državne vlasti, posebice u gospodarstvu, doveli su nas u financijsku okupaciju i međunarodnu ucjenu na političkim pitanjima. Na taj način dovode u pitanju i državu i narod, umjesto da budu ratnici na liniji preko koje se ne smije proći, što su sve elementi  pojma izdaje. Prije par dana bivša Ministrica pravosuđa u jednoj radio emisiji veli da je Hrvatska sve potpisivala!?  U tome i jest problem, ni Vlada niti Sabor nisu pripremali potpisano niti su razumjeli potpisane odredbe, a niti imaju nakanu da to čine u budućnosti !?

Zar ne vidite da je u presudi Radovanu Karadžiću posthumno i potajno Slobodan Milošević oslobođen krivnje!?

Ukucajte u tražilicu: „Milosevic exonereted“.

ICTY nije ništa učinio da objavi istinu o tome da su Miloševića oslobodili od sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Mirno su te zaključke od čak 1303 stranice pohranili među 2590 stranica Kradžićeve presude znajući  sasvim sigurno da se nitko neće zamarati da to pročita.

Premijeru Plenkoviću jeste li vi to pročitali!?

Osim toga nitko sa sigurnošću ne znade kako je Milošević skončao život, a nalaz njegove krvi od 12. siječnja 2006 nije mu bio poznat niti 3. ožujka te godine!? To je u najmanju ruku zloporaba i nesavjesno vršenje zvanja.

Što naša politika čini . Ništa i opet ništa, samo čuva stečene pozicije radi daljnjeg politikanstva zbog enormne razlike u standardu političara i radnika, a da o umirovljenicima i nezaposlenim ne govorim. Bave se sami sobom. Čemu riječi Predsjednice RH-e prilikom ustoličenja da su mladi njena savjest ( !?) kad se ta savjest nalazi od Grazza do Reykjavika, Cliftona do Bankoka, Pertha do Osla, Otawe do Bagdada i da dalje ne nabrajam!?

 

Naši pravni stručnjaci prvenstveno profesori na fakultetima, Odvjetnička komora, Ministarstvo pravosuđa, DORH ili sam Sabor osnivanjem ad hoc tijela, nisu ni pokušali pristupiti analizi osnivanja, rada, Propisnika o radu, optužnica i Statuta ICTY-a za ratne zločine na prostoru ex SFRJ !?

Kad vole i žive od prepisivanja mogli su prepisati to od kanadskog odvjetnika Cristopher-a Blacke-a koji je među vodećim pravnim stručnjacima međunarodnog prava. Bio je branitelj za ratni zločin iz Ruande. Njegovu analizu pronađite na portalima hazud.hr, dragovoljac.com i braniteljski portal Pleternica, a ovdje navodim njegov jasan zaključak. On jasno navodi da je taj Sud sramota za civilizirani svijet.

Uz to ICTY nije novčarski neovisan isključivo financiranjem iz budžeta UN-a. Njega financinanciraju Vlada SAD-a, privatne korporacije kao Time-Warner, Discovery Products, Otvoreno društvo Georgea Sorosa, Rockfelerova obitelj, United State Institute of Peace, Carnegie fondacija, Rothschild family i mnogi drugi koji su direktno zainteresirani za ishod pa je pravično suđenje mrtvo slovo.

Dakle, mi smo zapanjujuće i s pjesmom na ispraćaju takvom sudu predali svoju čast, svoje ratnike, junake i sada se čudimo postupku generala Praljka. Što bi ste vi dragi ljudi izabrali, častnu smrt ili nečastni život pod stigmom ratnog zločinca, odgovorite sebi u bradu.

Upamtite kao i kod prethodnih suđenja ICTY je često razgovarao s Veleposlanstvima velikih sila, ama baš o svemu i dakako čitao je svu poštu kako službenu tako i privatnu.

Nema sigurno u povijesti ljudske vrste da je zapovjednik agresorske vojske na jednu državu bio dva puta izabran za predsjednika te napadnute i okupirane države. Uz to je bio nagrađen titulom doživotnog Predsjednika i posebnom mirovinom te povlasticama ili da pripremajući svoju „snaju“ za tajnicu UN-a ona izdaje i knjige u kojima tvrdi ovo što i ICTY ili da sudionici događaja pišu knjige radi rasvjetljavanja stanja, a onda Ministrica kulture to nazove šundom te isto tako i knjige u kojima su se otkrivale nepoznate činjenice, svakako i to da je Državni arhiv postao „ pučka samoposluga“  kojeg je opet vodio prekaljeni udbaš.

Šanse valja tražiti samo u novim dokazima, ali okolnosti i mogućnosti su za to gotovo nikakve, ako u 25godina nismo učinili ništa kako ćemo to učiniti sada za godinu dana.

Uvjeren sam da je ICTY znao za otrov koji je general popio, samo se je pravio blesav, a na pitanje koje postavljaju mnogi, zabrinjavajuće i kriminalisti, navesti ću dva jednostavna načina kako je otrove bez okusa, boje i mirisa moguće jednostavno unijeti. Jednostavno namočite bilo koji ( znade se koje vrste odjevnih stvari  ili  higijenskih potrepština bi bili bolji izbor) dio odjeće ,odnosno higijenske potrepštine pa onda to iscijedite. Drugi način je da koristite biljke ili cvijeće koja treba mnogo veću količinu vode, primjerice, božurak, visibaba, tulipan i slično pa se potom kasnije iz stjenke biljke, koja za kratko vrijeme neće pokazivati znakove uvelosti, iscijedi  tekućina.

Također, valja imati na umu da su kemičari u potpunosti skeptični u službeno pronađenu supstancu tvrdeći da je nemoguće dugo biti na životu ako se takvo što popije. Koliko je bila brza „hitna pomoć“ doznali smo svi, a samo deset minuta hoda je do bolnice.

Sada ako se sjetimo Oskara Potiorek-a austrougarskog generala poglavara Bosne i Hercegovine, koji je trebao biti ubijen umjesto Prijestolonasljednika Ferdinanda kojeg je upravo on pozvao sebi u goste. On kao general topništva svijesno gubi bitku na potezu Podrinje-Kolubara te napušta bojište ostavljajući i svu artiljeriju pa nakon toga za nagradu dobiva i dvorac Prusnik u današnjoj Sloveniji (!?) stvaranja prve, druge i treće države izmišljenog jugoslavenskog naroda,  dvostruke uloge špijunaže Edmunda Glaisea Horstenau-a ( prvog čovjeka Hitlerove tajne policije , Abwehr-a, ali i osnivača pod imenom Klaise komunističke partije Austrije) i njegova izvlačenja Tite dan prije same bitke na Drvaru, Domovinskog rata i ovih presuda ICTY-a nije li s tim presudama položen neki novi kamen temeljac za neku novu pandam državu na ovim prostorima pa makar u vidu onoga što je bila namjera samog Tuđmana 1990. godine u vidu neke labave konfederacije jer je i sam nadnevak presude tempiran prema zasjedanju AVNOJ-a i nadnevku osnivanja Armije BiH koji su eto tri dana slavili svoj dan u Jajcu, otvoreno likujući nad sudbinom onih koji su ih obranili od JNA-srbijanskog noža.

Vidimo da se Kosovo odvaja na kom putu je i Vojvodina, Makedonija neće opstati tim više jer su Makedonci i Bugari jedan te isti narod, prijeti spajanje Albanije i Kosova, a Grci se ne odriču dijela Makedonije, Britanija je napustila EU u kojoj se redaju problemi od Giblatara do Urala, Kina nateže konopce Rusima koji opet hrabre Kim Young Una i slično, indikativni su pokazatelji stvaranja neke nove pandam države.

Kao što je pucanj G. Principa bio poklopac za pripremljen lonac, rušenje države Austro-Ugarske tako i ove presude ukazuju na neku novu akciju sila moći NWO-a.

Za naše političare imam samo jedno pitanje: „ Krade li vam netko misli?“

Zar ste zaboravili da je partija na čelu s  agentom Titom opustošila našu zemlju i pobila oko pola milijuna nevinih osoba na tisućama znanih i neznanih stratišta bez suda, jednostavno ih proglasili „narodnim neprijateljima“. Neka narodu bude jasno da je u slučaju NDH-e zlo bilo nametnuto izvana, a u slučaju Titine Jugoslavije, zlo je počinjeno iznutra, sukladno ideološkim predviđanjima Karla Marxa.

Narode ostani svoj na svome, ne dozvoli da čovjek pije tabletu istine, tako nam Bog pomogao!

U Pagliuchu, 5. prosinca 2017 godine

Ante Baraba Miš

facebook komentari

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Posljednja prodaja BH Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Zastrašujuća hipoteka upravo je stavljena na najmalobrojniji narod u BiH

Kakva je budućnost naroda čije je ukupno političko i vojno rukovodstvo osuđeno da se udružilo u zločinački poduhvat radi unišenja države u kojoj živi!?Nema potrebe odgovarati.

Zastrašujuća hipoteka koja je upravo stavljena na leđa najmalobrojnijeg naroda u BiH, popraćena licemjernim opaskama kako se ne radi o presudi čitavom narodu, teško bi podnijeli i veći narodi sa osiguranim ustavno pravnim položajem.

Kako Hrvati nemaju nikakvu političku zaštitu u Bosni i Hercegovini, najnovija presuda je uvod u njihov politički, pravosudni, ekonomski i na koncu demografski kraj.

Iako se do toga mora dogoditi još mnogo stvari, kratkim uvidom na raspored snaga, jasno je da realizacija ovog scenarija nije daleko.

Možda zvuči bizarno, ali bošnjačka javnost i hrvatska javnost iz Hrvatske imaju jedan zajednički interes – da se situacija smiri!

I dok Bošnjaci, puni razumjevanja, poručuju Hrvatim da se smire i prihvate „činjenicu“ da su zločinci, u Hrvatskoj dominira poruka da se „svi smire“. Pa će valjda naknadno priznati da su zločinci. Nipošto ne odmah. Malo kasnije.

Hrvatska i bošnjačka i javnost će se tako naći na sredini – i jedni i drugi će se vrlo brzo usuglasiti da su Hrvati u BiH zločinci. Ovaj kompromis će biti dobar temelj za nastavak prijateljstva dva naroda i temelj uspješne turističke zone.

Hrvati u BiH? Njima je svakako odzvonilo.

Posljednja prodaja BH Hrvata

No, Hrvatska novim žrtvovanjem BH Hrvata za svoje interese neće postići ništa.

Postojeća presuda Haaškog suda jeste presuda Hrvatskoj i jeste presuda svim Hrvatima. Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko, kao presuđeni sudionici Udruženog zločinačkog pothvata, nisu bili krojač, ribar i automehaničar. Njih trojica su obavljali najviše državne funkcije!

Dakle, nije to presuda za tri fizička lica nego trojici ljudi koji predstavljaju državu! A ako su oni nešto krivi, onda će ispaštati država. Tako da banalizacija tipa „nije Hrvatska kriva“ ne može biti pogrešnija.

Hrvatska je po presudi kriva i toga će „smirena“ hrvatska javnost postati svjesna jako brzo.

Bošnjačka javnost, ushićena iznenadnim međunarodnim poklonom, nikako da se odluči koga će više naznačiti kao zločinca. Je li to samo haaška šestorka, Tuđman, Republika Hrvatska, HVO, Herceg Bosna, HV, hrvatska politika ili jednostavno svi zajedno.

No, ubrzo će bošnjačka politika konsolidirati snage i utvrditi tko je najkrivlji. Nekako slutimo da će to biti ona strana kod koje je novac. A to je Republika Hrvatska. Jer samo od Republike Hrvatske se mogu očekivati značajne odštete.

Neka se pripreme milijarde

Uskoro slijete tužbe i zahtjevi. I to ne milijunski. Tražit će se milijarde. Mnogo više milijardi nego što Hrvatska uzme na turističkoj sezoni.

Tako će Hrvatska, nakon što „smiri“ vlastitu javnost dobiti odštetne zahtjeve logoraša i žrtava Herceg Bosne. A onda smirena javnost neće djelovati.

Hrvatski politički vrh i dalje se nalazi u zabludi da će Bošnjake primiriti izljevima mržnje prema Srbima. Potencijal Srba da ponovo okupe Bošnjake i Hrvatsku u neku zajedničku koaliciju davno je potrošen. Sada Hrvatska ima novac koji Bošnjaci žele, i nema tih Srba ni genocida koji će ih odvratiti od novca.

Tužbe koje se u Sarajevu pripremaju za oko 900 pripadnika HVO, i potencijalne tisuće novih tužbi protiv svih koji su imali bilo kakvu ulogu u „zločinačkim“ HVO i Herceg Bosni, neće previše zabrinuti smirenu javnost u Hrvatskoj. Hrvatske vlasti će poslati značajne poruke potpore, uz savjet za smirenjem. Time će problem za Hrvatsku nestati.

Ipak, kada krenu tužbe za nelegalno zatvaranje, nesrazmjerno uništavanje, protjerivanje i što sve već stoji u „presudi“, Hrvatska će ostati trajno zaglavljena u bosanskohercegovačko političko blato.

Kada se to dogodi, Hrvati u BiH već će se nalaziti na razini folklorne skupine. Ne zaboravimo da je to danas cilj i Republike Hrvatske koja kroz svoje fondove upravo financira folklor i fasade ignorirajući sve bitne aktivnosti Hrvata u BiH.

S obzirom na logiku haaškog suda, i iskazanu „zahvalnost“ Bošnjaka za pomoć Hrvatske u ratu koju smo vidjeli ovih dana, Hrvatska bi se vrlo lako mogla naći na optuženičkoj klupi i zbog nasilnog smještaja izbjeglica u Hrvatskoj, otimačine novca od arapskih zemalja zbog zadržavanja izbjeglica, krijumčarenja oružja Armiji BiH, ilegalnog slanja mudžahedina u BiH, nelegalnog ulaska snaga HV-a u borbi protiv pripadnika VRS (inače državljana BiH) i drugih sličnih gadosti koje je Hrvatska mučki uradila Bošnjacima predstavljajući se kao prijatelj.

Za sve što je Hrvatska učinila Bošnjacima – biti će tužena i platiti će odštetu.

Pravda

U tome možemo naći i određenu povijesnu pravdu.

U hrvatskoj javnosti na Hrvate iz BiH često se gledalo kao dobrovoljce u slučaju rata, ili kao rasplodne junce koji trebaju povećavati prirodni prirast u Hrvatskoj. Ili kao na lopove.

Na Bošnjake se gledalo kao na pomalo blesave ali dobronamjerne priproste ljude koji su tu da ožive učmalu zagrebačku školu humora, pa se tako na malim ekranima u ulozi zabavljača nalazio i sin jednog generala Armije BiH.

Nije li upravo na ovoj agendi Stjepan Mesić dva puta dobio izbore? I opet bi da ima pravo kandidature.

Hrvatska danas, nakon što je po tko zna koji put prodala Hrvate u BiH, došla u situaciju da ih više ne može prodavati jer ne vrijede ništa.

Hrvatska u ovom trenutku može poduzeti nekoliko koraka, koji ne garantiraju da će izbjeći tužbe, ali vrijedi pokušati.

Prije svega prestati slati pomirujuće poruke u Sarajevo, jer osim što ne služe ničemu, urušavaju ionako poražavajuću razinu dostojanstva. Drugo, potrebno je jasno dati do znanja da Hrvatska neće tolerirati da zločini protiv Hrvata u BiH ostanu nekažnjeni. Treće, Hrvatska mora nedvosmisleno odbaciti sve optužbe i sve presude haaškog suda koje se odnose na BiH i jasno ih okarakterizirati  odgovarajućim nazivom – političke.

Naravno, Hrvatska se jednostavno može smiriti i izglasati rebalans proračuna kojim će odrediti milijarde za isplatu odštete Bošnjacima kojima misli da je pomagala.

Tvrtko Milović/Dnevnik.ba/HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari