Pratite nas

Razgovor

Do danas ni 1% lokaliteta s tijelima žrtava nije otkopan jer se želi sakriti zločin komunizma

Objavljeno

na

“Narod koji nije pomirio mrtve sa živima, ne može imati uspješnu državu”

U Hrvatskoj postoje stotine lokacija s prešućenim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća. Prošlotjedni pronalazak kostura u Gračanima u Zagrebu bio je povod da se u emisiji Argumenti Hrvatskoga katoličkog radija 5. ožujka analiziraju pitanja:

Zašto još uvijek nisu istražene i obilježene grobnice iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća? Kakav je odnos prema Maclju, najvećemu stratištu u Hrvatskoj? Što se čini da se pronađena tijela dostojno i trajno zbrinu? Je li to obveza države ili Crkve?

U emisiji su sudjelovali umirovljeni gospićko-senjski biskup Mile Bogović, nekadašnji ministar obrane Andrija Hebrang i član središnjeg odbora Udruge Macelj 1945 Damir Borovčak. Emisiju je uredio i vodio Ivan Tašev.

Hebrang je prema dosadašnjem iskustvu osobe koja je bila na čelu Ureda za pronalaženje i obilježavanje žrtava komunističkih zločina rekao kakav je slijed događanja za pronađeno tijelo na gradilištu nove sljemenske žičare. “Postoji zakon koji detaljno opisuje proceduru, tu se uključuje Državno odvjetništvo, stručnjaci za identifikaciju itd., ali moram odmah reći da je taj zakon ujedno i krivac što se posmrtni ostaci nalaze samo kada se slučajno zakopa negdje hrvatska zemlja, i gdje god zakopate naći ćete kosture, jer je taj zakon donesen zato da bi se zaustavila iskapanja, a ne da bi ih se potaknulo. U Gračanima je 17 lokaliteta koje poznamo od 1990. godine. Ostavio ih je g. Haramija, koji je tada bio higijeničar i morao je dezinficirati te jame, i onda ih je potajno obilježio i 1990. objavio. Od tada do danas još te jame nisu otvorene, tek jedan mali dio. Tri smo otvorili mi s Uredom, koji je nakon toga odmah zatvoren”.

“Ovaj nalaz je tipična slika Hrvatske koja gazi po kostima svojih žrtava. Žrtava zato što su ubijeni svi bez suda – oko 200 000 ljudi, i mogu reći da je jedini pravi konsenzus između hrvatske ljevice i desnice, koji je postignut u ovih 30 godina hrvatske države, upravo to da se te kosti ne otkopavaju, da se ne bi s njima otkopala istina”.

Hebrang je nadalje rekao da postoji sumnja kako je 940 lokaliteta s tijelima žrtava po cijeloj Hrvatskoj, od kojih je 40 u Zagrebu. Do danas ni 1% nije otkopan, jer se, kako je rekao, ‘želi sakriti zločin komunizma, koji je najveći zločin u mirnodopskoj Europi’.

Problem vidi i u tome što je “u svim našim strankama i Vladama na čelu kritična masa ljudi kojima nije stalo do istine, nego do komunizma. Oni su pupčanom vrpcom vezani za komunizam, jer su veći dio svoga života proveli u njemu. Jedino je razdoblje predsjednika Franje Tuđmana bilo razdoblje kada je on inzistirao da se otkopaju ti grobovi i tada je osnovana prva Komisija Sabora koju je vodio Vice Vukojević, i ona je otkopala 1163 žrtve na Macelju. Međutim ona je vrlo brzo utišana”.

Govoreći, pak, o potrebi za jedinstvenom bazom s DNK podacima za svaku ekshumiranu osobu istaknuo je da bi jedna takva baza pomogla onima koji traže svoje žrtve. “Jedan dobar dio rodbinskih veza bi se mogao pronaći što bi puno značilo i obiteljima i žrtvama. Nažalost, danas se ne uzimaju DNK uzorci tako da se gubi i to malo što se ekshumira – gube se svi podaci”. Na novinarski upit opravdava li se takav postupak visokim novčanim sredstvima Hebrang je naglasio: “Ako jedan narod broji novcima svoje mrtve, onda taj narod nije zaslužio državu. Imali smo podršku Europske unije koja je u Rezoliciji 1481 o zločinima komunizma jasno rekla kako bez istine nema pomirbe. Eto, to je jedan od razloga podvojenosti u hrvatskom narodu, a ono je korijen svega zla koje nas je snašlo od ekonomske i etičko-moralne situacije, do besperspektivnosti iseljavanja. Narod koji nije pomirio mrtve sa živima, nije nikada stvorio uspješnu državu”.

Biskup Bogović je pojasnio kako je važno dostojno obilježiti grobišta i pokopati kosti žrtava “jer smo im dužni priznati ljudsko dostojanstvo”. “Svaki čovjek je slika Božja i ne smije se po njoj gaziti i baciti u smeće. A, upravo se to dogodilo 1945. i 1946. kada su neki ljudi proglašeni štetočinama. Kao takvi su i ubijeni i bačeni u smeće. Oni tamo i danas stoje. Mi smo dužni, ovaj naraštaj ali i mi kao Crkva, da im odamo poštovanje i da im priznamo da su ljudi. Mi im to nismo još priznali, a trebamo to učiniti”, rekao je mons. Bogović. Prisjetio se susreta s kolegama iz Slovenije u Ljubljani te njihovih riječi o potrebi pokapanja mrtvih. “Rekli su da nije dostojno da žrtve leže ondje gdje su ih krvnici sakrili da ih ponize. Tek ekshumirana žrtva svjedoči pravu istinu o patnji koju je žrtva podnijela i o zločincu koji je tu patnju nanio”.

Crkva je, kako je naglasio biskup, odmah nakon rata pokrenula ideju da se na čast svih poginulih sagradi jedna crkva, i ona je sagrađena u središtu Hrvatske – na Udbini. S idejom o svehrvatskom grobu krenulo se 2010. godine, kako bi se objedinila sva stratišta i sve žrtve. Upitan kako napreduje ideja o svehrvatskom grobu odgovorio je kako nema nikoga gore na vrhu koji bi pomogao da se sustavno radi na tome.

“Ima pokušaja, imamo i sada u Ministarstvu branitelja ljudi koji misle isto kao i ja, ali ne može onaj tamo nisko pokrenuti nacionalni program… Žrtve Drugoga svjetskoga rata smještene su u Ministarstvo branitelja u Ured za nestale i zatočene, s čime nema veze. Dakle, izgubila se žrtva u tome premještanju. Niti oni komuniciraju sa Saborom, niti Sabor što njih pita, pa je pitanje tih žrtava postalo neodgovorno i na raspolaganju nekolicini ljudi. Vidimo gdje se smjestila odgovornost. Praktički kao da je Vlada oprala svoje ruke i stavila to po strani”.

Komisija HBK za hrvatski martirologij na sebe je preuzela brigu za popis svih žrtava, jer je popis bio prekinut. Biskup je podsjetio da je posao bio započet 1991. godine, ali nije dovršen, pa je Crkva na sebe preuzela taj posao. “Može se reći da je ta Komisija dobro učinila. Ima tamo 1700 kutija toga rada. Tako da se ne može reći da nije bilo uspjeha. Ali, ipak nije bilo sve dovršeno, pa smo mi nastavili”. Da se vidi uspjeh u tome poslu biskup je kao primjer naveo jedan iz svoje biskupije, govoreći samo o katolicima, jer kao vjerska ustanova nisu mogli ići pravoslavcima i židovima. “Mi smo na prostoru Gospićko-senjske biskupije dobili popis od 12 500 žrtava, a nakon toga rad je nastavio naš čovjek u biskupiji pa smo našli još 10 000 koji nisu zapisani. Ne može se raditi bez Katoličke Crkve, jer crkveni podaci u maticama su najsigurniji. Mi znademo s maticama raditi i koja je njihova vjerodostojnost. Mnogo je učinjeno, ali posao nije dovršen, jer i kod nas dođe do tih promjena, a i zakazivanja instrumenata, tako da je to sada u fazi čekanja.”

Biskup Bogović je istaknuo kako je Komisija 2014. godine uputila dopis tadašnjem predsjedniku Ivi Josipoviću, premijeru Zoranu Milanoviću i Uredu za zatočene i nestale u Ministarstvu branitelja, u kojem se moli da se nestali iskopaju, i za one za koje se ne otkrije identitet da im se vrati ljudsko dostojanstvo i da ih se stavi u jedno mjesto – svehrvatski grob podno Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. “Tu bi bio zaštićen i osiguran pijetet, a to je i u našoj povijesti jako važno jer je tamo bila ona poznata Krbavska bitka. Osnovali smo sada i jednu Udrugu, međutim, zbog svih spomenutih razloga jednostavno se vidi da se ne može ići naprijed. Jer, ova Ustanova za zatočene i nestale ne može pokretati nacionalne projekte. Ona nema ni sredstava, ni ljudi, niti ima ikakvih kompetencija”, rekao je mons. Bogović.

Macelj je sa 1163 žrtve dosada najveće stratište komunističkog režima, manji dio je otkopan, ali političke volje za nastavak otkapanja nema, rekao je Borovčak. Podsjetio je da je s Maceljom paralelno započelo iskapanje i u šumi Lug kraj Bjelovara gdje je iskopana 291 žrtva. “U Macelju je po svjedočenju partizanskog pokajnika, koji je ispričao Franu Živiću, a on objavio o svojoj knjizi sjećanja “U vječni spomen”, naveden broj od 130 jama. Od toga je do sada iskopano 27, a istraživanja su i u Macelju i u Bjelovaru prekinuta 1992. godine… U šumi Lug postoji 8 točno utvrđenih lokacija koje bi se mogle odmah danas započeti iskapati, a u Macelju raspolažemo s 30 lokacija”, naglasio je Borovčak dodavši da je od tada samo zahvaljujući pojedincima i Udruzi Macelj 1945. izgrađena grobnica i crkva u Macelju i spomen područje u šumi Lug.

“Mi iz Udruge Macelj imamo doista želju da se iskapanja nastave, jer je u Macelju po izjavama tadašnjih partizanskih svjedoka, oko 12 -13 tisuća žrtava koje nisu ekshumirane. Ne vjerujemo da ćemo moći ekshumirati baš sve, ako se ovim tempom ili uopće ne željom iskapanja to dalje nastavi. Treba razmišljati o tome da je od 1992., kada su ta iskapanja prekinuta, do danas prošlo 27 godina i ni jedna Vlada se nije potrudila da se iskapanja nastave”, rekao je član središnjeg odbora Udruge Macelj 1945.

Borovčak je, među ostalim, istaknuo da postoje vjerodostojni povijesni dokazi o onome što se u Macelju dogodilo i da Udruga Macelj 1945. ima za cilj širiti istinu. (IKA)

 

Jugoslavenstvo je tlapnja i definitivno propali eksperiment

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu!

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavkovića s gosp. Josipom Radeljakom, u povodu još jedne tužne obljetnice smrti Ene Begović

Enu još dugo nitko neće zamijeniti u kazalištu

Svake godine, pa tako i ove, s tugom se sjećamo prerano preminule, neprežaljene hrvatske glumačke dive, velike Ene Begović (Trpanj, 8. srpnja, 1960. – Brač, 15. kolovoza, 2000.).

U svojoj relativno kratkoj karijeri, svojim ulogama, ostavila je neizbrisiv trag u kazalištu, filmu i televiziji.

Bila je iznimna ljepotica, omiljen izbor redatelja i producenata, bila je talent kakav se rijetko rađa, bila je heroina bez premca.

Radila je i stvarala od 1978. do prerane i tragične smrti 2000.

Bila je punih 16 godina prvakinja Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a briljantno je odigrala niz uloga, pa i slavne junakinje kontesu Neru, barunicu Castelli, Anu Karenjinu…Pamtit ćemo i njene uloge na filmu, poglavito one u Zafranovićevoj „Okupacija u 26 slika“, Sedlarovom „Četveroredu“, Tadićevom „Trećem čovjeku“ i drugima.

Pored glumačkog talenta, Enu je, kako rekosmo, krasila i nevjerojatna ljepota zbog čega su ju često opravdano nazivali jednom od najljepših hrvatskih glumica.

Bila je udana za poznatog poduzetnika ing. Josipa Radeljaka s kojim je dobila i kći Lanu.

Svaka obljetnica Enine smrti za Vas je sigurno iznimno težak životni trenutak, kazali smo na početku razgovora s gospodinom Radeljakom, a on je uz ostalo odgovorio:

Gospodine Pavkoviću – iznimno Vas poštujem, a znam da bi i Ena poštivala današnje Vaše jasne i vrlo dobro opisane stavove, jer voljela je svoju domovinu, siguran sam bar kao i Vi i ja – pa eto nekoliko riječi – jer kada se približavaju ovi tužni dani – najradije ne bi pričao s nikim i o ničemu, a ni podsjećao se istih, jer vjerujte nije nam nikome u obitelji to lako!

No, po čemu je, po Vama, ova velika hrvatska umjetnička heroina, zaslužila da „nikad ne umre“?

Dovoljno je pogledati Eninu monografiju pa se prisjetiti da je odigrala u svojem nažalost kratkom umjetničkom životu preko stotinu glavnih uloga u kazalištu, a ponešto i u filmovima – a za mene je dovoljno pogledati Vrdoljakove Glembajeve pa je sve jasno – naš veliki režiser Geogije Paro (prije nedavne smrti) rekao mi je doslovno: –

„Od Eninog odlaska, nitko od postojećih glumica nije u stanju zamijeniti je na daskama koje život znače – a što ja poznam od mlađih koji dolaze, najmanje za par slijedećih desetljeće još za dugo nitko neće biti u stanju ni približiti se Eni !“

Kad se danas sjećate tog kobnog 15. kolovoza 2000., mislite li da se njezina smrt mogla izbjeći, ili…?

Nažalost – smrt se ni na koji način ne može izbjeći, ako su tako već unaprijed sudbina i Bog odredili !

Ima li i onih koji za njezinu smrt i dalje „krive“ Vas, odnosno Vašeg sina?

Poznato je da na svijetu živi bezbrojno više zlih budala, nego normalnih ljudi! – a o budalama nerado i mislim, a kamo li o njima govorim – iako bi imao što-šta !

Zlo i DNOVINARI danas uglavnom vladaju u skoro svim našim hrvatskim medijima i svojim žutilom nažalost uvjetuju i naše živote – te zasigurno velikim dijelom zbog njih i živimo danas u t.zv. „slučajnoj državi“ – kako našoj jadnoj i bahatošću uništenoj zemlji tepaju neki poznati komunistički „domoljubi“ !

Kakva je bila Ena, kao žena, majka, umjetnica?

Jedino što Vam na takvo pitanje mogu iskreno  kazati – 

Bila je u svemu NAJ, NAJ, NAJ !!

Njezino rodno ime je Jelena. Kad je postala – Ena?

Mislim da imate krivu informaciju – Jedna Enina baka zvala se je MagdaljEna – te je tako skraćenicom došlo do njenog imena koje je ponosno nosila !

Ena je bila tako velika hrvatska umjetnica da zaslužuje i svoju ulicu, ili pak da se po njenom imenu nazove neka kulturna ustanova. Zbog čega se to još nije dogodilo?

Nisam danas baš raspoložen za šalu – ali upitao bih ja Vas – ako mi budete ikako mogli odgovoriti:

Zašto mislite da bi nekome od današnjih postkomunističkih rukovodstava, koji godinama vode ovu umornu i ispaćenu zemlju, palo i na pamet sjetiti se brojnih velikih imena iz hrvatske kulture? – dok nam ulice i trgove još uvijek i danas krase imena komunističkih zločinaca i ubojica, te dok se po nalogu moćnih predstavnika VelikoSrpskog agresora (koji godinama čak sjede i u našim Vladama), uništavaju spomen ploče u Domovinskom ratu palim braniteljima !?? A Vi bi da oni – o kulturi …??Ma dajte …?

Kada već spominjete tu temu – moram se s tugom prisjetiti (ovo u Enino ime), da joj čak ni njen voljeni HNK Zagreb, u kojemu se je umjetnički rodila, nastala i sve do odlaska živjela – prilikom mojeg osobnog izdavanja zaslužene, značajne i bogate ENINE monografije, nije udostojio, želio ni htio – čak ni promociju iste prirediti !? I pametnome dosta !

Gdje je bila „najjača“: na filmu, televiziji ili pak kazalištu?

Teško  mi je na to odgovoriti – ali o tome će bolje znati odgovoriti njeni brojni gledaoci –  kazalište i gluma u živo bila je osim familije, njena ljubav i život ! I to baš HNK u Zagrebu

 Sjećate li se dana prije njezine tragedije, jeli se mogao bilo čime nasluti njezin kraj?

Sjećam se samo osim mnogo lijepih stvari, da je dan prije Velike Gospe u novoj kući na Braču koju je dobila na dar, čitavi dan s neviđenim veseljem telefonirala cijelom svom poznatom svijetu i kazivala im ushićeno „da je upravo sada potpuno zadovoljna svojim životom, i najsretnija žena na svijetu“, sa samo 45 dana starom kćerkicom u naručju ! – zaboravljajući valjda malo i na čuveno praznovjerje …koje ponekad kobno ukazuje na oprez, pri „prevelikom iskazivanju sreće“!?

Kakav ste život imali nakon Enine smrti?

Ne bih ja rado o tome…

O tome su dovoljno laži napisali podli i zloguki žuto-štampni zlo-DNOVINARI!

Kad netko doživi tragediju vrlo sličnu (još ne opisanu) „grčkim tragedijama“ – onda se to ne da samo tako jednostavno opisati –!

Ono što mogu samo kazati jest da sam se godinama poslije nemilog događaja  pokušavao na sve načine bar liječiti i život spasiti, jer ako ništa bio sam dužan i dalje poživjeti zbog nastavka života malodobne mi djece.

Danas nakon ovoliko godina kada je sve to daleko, daleko iza mene – nadolazeće dane Velike Gospe nastojim prespavati i prisjećati se samo lijepih uspomena uz moju sada već odraslu Lanu – sliku i priliku svoje mame !

Je li i danas pogledate neki njezin film?

 Tu i tamo pojavi se sramežljivo na televiziji neki njen film, ali eto nisam baš prijatelj javne televizije, koja je danas sve ali ne hrvatska – na što bi i Ena bila jako žalosna da zna – siguran sam – rekao nam je Josip Radeljak.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Biskup Bogović: Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove

Objavljeno

na

Objavio

Umirovljeni gospićko-senjski biskup, 80-godišnji dr. Mile Bogović, cijeloga života stvarao je sinergiju vjere i povijesti. Autor je šest knjiga i više od 80 publikacija u kojima definira mnoge povijesne dvojbe i nepoznanice.

Od kada je umirovljen, biskup Bogović se još intenzivnije priklonio pisanju, svojoj najvećoj strasti. U ozračju migrantske krize koja pritišće dijelove hrvatske granice prema BiH uglavnom slušamo riječi naših političara. Iz njihovog ponekad nemuštog govora teško je definirati dosege ilegalnih ulazaka migranata u Hrvatsku, korijene i posljedice najveće seobe naroda s početka 21. stoljeća.

Vraćamo se na povijest i dr. Bogovića pitamo je li Hrvatska ponovo predziđe kršćanstva, kako nas je Europa zvala u vrijeme najezde Turaka.

– Takvo uspoređivanje svakako nije najbolje jer je pitanje: gdje je sada kršćanstvo? Je li ova Europa kršćanska ili nije? Europa se na mnogo načina odriče toga, ona se ne poistovjećuje s kršćanstvom. U ono vrijeme je bilo sve drukčije pa danas ne bih rekao da je Hrvatska predziđe kršćanstva jer iza toga »ziđa« sada ne postoji kršćanstvo kakvo je nekada bilo.

Od kada je tomu tako?

– Puno je vremena prošlo od te 1517. kada je papa Lav X. nazvao Hrvatsku predziđem kršćanstva. Tada se kršćanstvo smatralo kao prirođeno, što je živio svaki čovjek. On je griješio, ali je iza svega stajala vjera u Boga, Isusa Krista i u Crkvu. Bilo je podjela na katolike i protestante, ali nitko nije postavljao pitanje o pojmovima Boga, Isusa i vječnosti. Kada danas gledamo Europu, sve je to upitno.

Počevši od Francuske revolucije kada su obnaženu djevojku stavili na oltar crkve Notre dame, rekavši s time: Bože, mi se tebi nećemo klanjati, nama je čovjek važan i od njega sve potječe. Taj duh bezboštva se širio i danas uklanja kršćanstvo.

Donose se zakoni koji nisu kršćanski i utemeljeni su na nečem drugom. Govori se da treba poštovati različitost, ali ne i križ. Grad Rijeka je dobar primjer jer se puno govori o različitostima. Kao da su te razlike neka velika vrijednost. Tako ispada da je dovoljno biti različit od crkve. Došli smo do toga da nemamo težišta. Prije je to bila vjera u Boga. Danas toga nema, barem ne u javnom prostoru.

Na koji način tumačite činjenice po kojima mnoge države prešutno primaju veliki broj migranata, a kada se suoče s problemima dio tih ljudi deportiraju natrag?

– Onaj tko to gleda sa strane čudi se zbog čega se ne objašnjava ovaj način putovanja i dolaska tih ljudi u Europu. Zašto treba pregaziti tolike kilometre, izložiti se opasnostima i pogibelji, da bi na koncu migranti stigli tamo gdje im kažu da nisu dobro došli. Ako je Njemačkoj potrebno puno radnika, neka onda pošalje brodove ili avione da se ti migranti u njih ukrcaju doma i sretno dovezu u Europu.

Zašto te ljude treba toliko mučiti da moraju savladavati ta ogromna prostranstva i opasnosti, biti u neizvjesnosti? Hoće li uspjeti ili će ih se vratiti kućama. Zašto treba mučiti i ovaj naš narod da mora stalno biti u neizvjesnosti hoće li u šumi sresti strance, hoće li im netko provaliti u kuću i pokrasti.

Toliko toga lošega došlo je s tom migracijom, a gotovo da ne možeš naći pravi odgovor zašto se sve to nije organiziralo na ovaj humaniji način. Osim toga, svakako se može učiniti puno više da čovjek u Africi može ostati doma i dobro živjeti od svojega rada. Tada bi on ondje bolje živio nego li u Njemačkoj.

Znači li to da Europa po pitanju migracija previše improvizira?

– To mi se čini kao jedna ideja: neka oni i dalje ostaju potrebni nas, neka oni i dalje budu sirotinja. A njihova prirodna blaga u Africi i Aziji mi ćemo doći i koristiti ih. Naš kapital će to riješiti. Migranti Europi trebaju da im rade najzadnje, teške fizičke poslove.

One poslove koje Nijemci, Austrijanci, Šveđani i ostali ne žele raditi za mizernu plaću i da su nedostojni za domicilnu populaciju. Europi trebaju tuđa prirodna bogatstva i jeftina radna snaga. Govorim razmišljanja ljudi koji se čude što nam se to događa i svi zajedno tražimo odgovore na mnoga pitanja, rekao je Umirovljeni gospićko-senjski biskup dr. Mile Bogović za Novi list

 

13. kolovoza 1556. – Turci pred Zagrebom

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari