Pratite nas

Reagiranja

Do kada ćemo dopuštati bezočne manipulacije žrtvama djece!?

Objavljeno

na

U razdoblju studeni 1991- rujan 1992 u gradu i okolici od bombardiranja i granata poginulo je 24 djece s područja općine Slavonski Brod u dobi od dvije do 17 godina!

U Domovinskom ratu srpski je agresor u Hrvatskoj ubio 402 djeteta, a samo u Slavonskom Brodu 28 dječaka i djevojčica! Nedužnih, nevinih ljudskih bića koja nikad nisu proživjela svoje djetinjstvo, dočekala mladost, imala priliku odrasti i postati zreli ljudi. Njima je rukom dželata ukinuto pravo na život, oni bezdušno i surovo zaustavljeni u svome hodu na samome početku…

Zar to nije u nebo vapijući grijeh, neoprostivi zločin koji je utoliko veći i bolniji jer je ostao nekažnjen!?

Samo u Sarajevu ista je zločinačka rulja (jer to nisu i ne mogu biti ljudi), ubijajući ovaj grad puna 44 mjeseca s okolnih brda usmrtila 1.600 djece! Popis dječjih žrtava u BiH ne postoji i pitanje je hoće li ga i kad biti i to je još jedna sramota svih nas, pogotovu onih koji sjede u Sarajevu i glume velike državnike i političare. Postoje samo frangmentarni podaci (primjerice, da je u Srebrenici u razdoblju od 11. do 19. srpnja ubijeno 1.042 djeteta), te zbirna brojka od 3.772 djece tijekom rata (1992-1995.) usmrćenih na području BiH – prema podacima Informaciono dokumentacionog centra u Sarajevu koja nije konačna i cjelovita, jer se tom problematikom država nikad nije sustavno i ozbiljno bavila. (Vidi).

Sve je prepušteno entuzijastima i ljudima kojima savjest ne da mira, pa odrađuju ono što bi morale institucije.

Sve u svemu, blizu 4.000 dječaka i djevojčica pobijeno je u topničkim napadima, masakrima, zračnim udarima, sustavnim strijeljanjima što ih je srpski agresor provodio nakon osvajanja područja koja je etnički čistio.

I sve se to uglavnom prešućuje.

U svojoj knjizi 10.000 djece bez roditelja u Domovinskom ratu (Slavonski Brod 2001.), Vjekoslav Šaravanja donosi podatke o ukupnom broju djece bez roditelja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom rata (1991-1995.), a tekstovi u kojima se opisuju sudbine mnogih od njih upotpunjeni su s preko 5.000 fotografija.

Koliko ljudi u Hrvatskoj i BiH uopće zna za postojanje ove knjige, za rezultate spomenutog IDC-a u Sarajevu, za knjigu dr. Andrije Hebranga Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku (Zagreb, 2014.) u kojoj se nalaze podaci o ukupnim žrtvama tijekom Domovinskog rata, pa i oni o smrtno stradaloj djeci?

Podataka koje je iznio ratni načelnih Glavnog stožera saniteta RH u ovoj knjizi ne bi ni danas bilo da taj posao – uz ogroman trud i rad – nije odradila Udruga liječnika dragovoljaca Domovinskog rata 1990-91.

Ni jedna vlada do sada, ni jedan predsjednik, ni jedan ministar nisu se potrudili koliko je to bilo nužno i koliko bi trebali da država napravi ono što je odavno morala – u cilju zalječenja ratnih rana, pružanja kakve-takve zadovoljštine preživjelim obiteljima žrtava, u cilju njegovanja istine i stradanju prije svega civila i djece!

Mi vojnici znali smo što nas čeka na onoj strani, svjesno smo prihvatili rizik moguće pogibije, imali smo u rukama oružje i priliku boriti se – civili su bili bez obrane i izbora, za njih nije bilo povlačenja na rezervne položaje, sklanjanja u rovove i zemunice, oni nisu imali šansu u tom ratu!

Danas gledam oko sebe i vidim, ljudi se bave uglavnom trivijalnim stvarima i pojavama, dopuštaju da im mediji pune uši i prave od njih idiote i, što je najzanimljivije, pitaju se kako to da se istina ne zna, zašto se nije učinilo više, kako to da su ratni zločini ostali nekažnjeni, kao da je to problem o kojemu bi trebao voditi brigu netko drugi, a ne mi!

Rijetko tko se pita: ŠTO SAM JA UČINIO? Koliko i sam doprinosim tomu da se istina sakrije i potisne, čak izvrne do te mjere da se žrtve na kraju pretvore u krivce, a zločinci amnestiraju!?

Polazim od sebe. I doista, čudom se ne mogu načuditi što se to s nama Hrvatima događa!?

Znamo li mi razlučiti bitno od nebitnog, ili moramo poput mulaca dopustiti ovim mediokritetima iz politike, obavještajnog podzemlja, medija, da nas vodaju za ular i navode na svoje pojilo kad god im se ćefne!?

Za mene je, dragi moji Hrvati, jedna jedina kap krvi nevine žrtve, pogotovu civilne i pogotovu dječje (koje god nacije i vjere one bile), važnija, vrjednija i obvezuje milijun puta više nego svi njihovi PR nastupi, isprazne govorancije, imbecilna prepucavanja, napuhane “afere”, režirane predstave suđenja za trivijalne prekršaje (poput “afere štandovi” ili “slučaja Mamić”)!

Monstruozna propagandna laž o “20.000 pobijene dece u NDH“, plod je krivotvorina koje se zadnjih 50 (i više) godina konstruiraju u Beogradu (u tzv. Muzeju žrtava genocida). To je kuhinja jednoga od najmračnijih likova u poratnoj historiografiji bivše SFRJ, tobožnje “doktora nauka” Milana Bulajića i njegovih suradnika. Iz iste tvornice laži izlaze i popisi “ustaških žrtava Jasenovca”.

Njima je trebalo 55 godina da skrpe kakav-takav popis “ustaških žrtava Jasenovca” koji je objelodanjen na Internetu tek 2009. godine.

Popis tih lažnih “20.000 dječjih žrtava” još nije dovršen. Prije 15-ak godina čitao sam kako ekipa Bulajićević krivotvoritelja radi na tomu i jedan od njih izjavljuje da će “popis žrtava dece pobijene u NDH biti objavljen za koju godinu”. Nema ga još! Niti se zna gdje su navodna grobišta navodnih žrtava. Ni jednog jedinog dokaza za te tvrdnje nemaju! Ničega što je nalik na materijalni dokaz! Ničega osim ispraznih blebetanja!

Zato grizu poput bijesnih pasa i laju na svakoga tko progovori istinu!

Čekaju da prođe stotinjak godina od rata (a prošlo je već 73) da pomru svi svjedoci, da prilagode izvore svojim potrebama i da njihove laži zažive u javnom prostoru. Onda će objaviti svoj “popis pobijene dece u NDH i Jasenovcu” – krivotvorinu nalik na ovu koja se sada nalazi na Internet stranicama JUSP Jasenovac!

Zato, kad budete sljedeći put čuli onog opskurnog Milorada Pupovca, četnika Vučića, fašista Vulina ili nekoga od svetosavskih srpskih popova (čija je jedina zadaća u posljednjih 100 godina bila i ostala huškanje i širenje mržnje) kako opet drobe o “20 i više hiljada dece pobijene u NDH”, budite sigurni da te monstruozne, prljave i podle laži ponavljaju iz dva razloga:

Prvo – da se ne bi govorilo o tomu što su 90-ih godina počinili njihovi sunarodnjaci u krvavom, agresivnom i genocidnom ratu protiv nas Hrvata. U ratu u kojemu su pokušali zbrisati nas s lica zemlje i zatrti nam svaki trag.

Drugo – zato da bi Hrvate i dalje držali pod kolektivnom optužbom za nikad počinjeni “genocid” i “holokaust” i tako održali na životu svoju staru zloćudnu laž, o nama kao “genocidnom” i “zločinačkom” narodu.

I ako hoćete i dalje šutite.

Ja neću!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Škoro odgovorio: Primio sam 135.000 kuna otpremnine i sve je po zakonu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednički kandidat odgovorio na tvrdnje tjednika Novosti da je odlazeći iz tvrtke Orfej 1999. nezakonito dobio 350.000 kuna

Predsjednički kandidat Miroslav Škoro reagirao je na tvrdnje tjednika Novosti Srpskog narodnog vijeća da je 1999. godine, odlazeći s čelne pozicije u HRT-ovoj diskografskoj kući Orfej, nezakonito primio otpremninu od 350 tisuća kuna. Iz dokumenata koje nam je Škoro dao na uvid proizlazi da je otpremnina koju je primio iznosila ukupno 135.600 kuna, dakle ni polovicu svote koju navode Novosti, te da je isplaćena na temelju sporazumnog raskida ugovora o radu s HRT-om.

Sporazumni raskid potpisao je tadašnji direktor HRT-a Ivica Vrkić, koji danas izjavljuje da se ne sjeća da je sa Škorom bilo što potpisao.

U prilog tezi da odlazeći iz Orfeja Škoro nije učinio ništa protuzakonito, iz njegova stožera prilažu doznaku iz tadašnjeg Zavoda za platni promet na kojoj je vidljivo da je HRT Škori 24. rujna 1999. isplatio 135.600 kuna, a kao svrha doznake navodi se isplata otpremnine u skladu s ugovorom o plaći. U ugovoru o raskidu sporazuma o plaći koji je potpisao Vrkić piše, pak, da će HRT Škori isplatiti otpremninu u skladu s ugovorom, dok se u ugovoru o plaći navodi da će mu HRT, u slučaju da bude razriješen prije isteka četverogodišnjeg mandata i nakon toga ne ostane u radnom odnosu s Orfejem, HRT isplatiti otpremninu u visini od 12 neto plaća.

Zanimljivo, i u nalazu državne revizije na koji se pozivaju Novosti vidi se da je ugovorena otpremnina u iznosu 12 neto plaća, kao i da je Škorina plaća iznosila 11.300 kuna, no revizor zatim navodi da je isplata izvršena s računa HRT-a u iznosu od 350.854,01 kunu. Ne tvrdi se, međutim, da je isplaćena veća otpremnina od ugovorene, nego se HRT-u zamjera to što je Škoro razriješen na vlastiti zahtjev zbog čega, tumači revizor, nije imao pravo na otpremninu.

U Škorinu ugovoru o plaći, kojim je ugovorena otpremnina u slučaju da bude razriješen, navodi se da Škoro pravo na otpremninu gubi samo ako nakon razrješenja ostane u radnom odnosu ili u slučaju kršenja obveza iz radnog odnosa. To je li razriješen na vlastiti zahtjev po ovom ugovoru ne igra nikakvu ulogu pa je nejasno na temelju čega je revizor uopće zaključio da je Škoro razrješenjem trebao ostati bez otpremnine. Uz to, revizija se ne poziva ni na bilo kakav dokument koji bi potvrdio da je Škoro osobno tražio razrješenje.

Državna je revizija utvrdila i da je Orfej bio dužan refundirati HRT-u isplaćenu otpremninu budući da je bila isplaćena s HRT-ova umjesto s Orfejeva računa i naložila HRT-u da iznos otpremnine naplati od Orfeja, a ne od Miroslava Škore. Škoro, pak, tvrdi da on u posljednjih 20 godina nikad nije zaprimio zahtjev za povrat otpremnine ni od HRT-a ni od Orfeja.

Ostatak nalaza Državne revizije odnosio se uglavnom na financijske i računovodstvene nepravilnosti vezane za odnos s Orfejem kao društvom u stopostotnom vlasništvu HRT-a, ponajprije pri pružanju usluga javne radiotelevizije Orfeju kao vlastitoj tvrtki kćeri bez naknade, a među kojima dominiraju usluge oglašavanja. Pojednostavljeno, HRT je reklamirao Orfej koji je u njegovu vlasništvu, a da nije naplatio te usluge, piše VečernjiList

Novosti su u svom tekstu “Ne dirajte mi glavnicu” problematizirale i stambeni kredit od 120 tisuća tadašnjih njemačkih maraka uz povlaštenu kamatu od 5 posto koji je Miroslav Škoro dobio od HRT-a. Iz Škorina stožera upozoravaju, međutim, na činjenicu da je taj kredit odobrilo Vijeće HRT-a, što je vidljivo i iz teksta u Novostima, te dodaju da je Škoro taj kredit otplatio već u srpnju 1999., iako je otplatni rok bio 15 godina.

– Kad sam se odlučio kandidirati za predsjednika, itekako sam bio svjestan što to znači. Ne bih se kandidirao ni predlagao Zakon o podrijetlu imovine i oduzimanju nezakonito stečene imovine da imam što skrivati. Ali volio bih kad bismo o svemu, pa i o mojoj imovini i poslovima, razgovarali na temelju činjenica, a ne nečijih fantazija – komentirao je Škoro za Večernji list, uz poruku da će rado odgovoriti na sva pitanja koja zanimaju javnost, ali i pravno se zaštititi od namjerno plasiranih laži i podmetanja.

 

Škoro: Kad ti Pupovčeve Novosti daju naslovnicu, to je najbolja referenca da si na pravom putu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kakav je to festival gdje Goran Višnjić ne može dobiti nagradu ni za ‘specijalne efekte’?

Objavljeno

na

Nakon što smo saznali tko su dobitnici Zlatnih arena na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, slobodno se možemo upitati: Kakav je to festival? Sve najznačajnije nagrade i priznanja dobio je igrano-dokumentarni film Dane Budisavljević „Dnevnik Diane Budisavljević“, u kojem nam autorica predstavlja ženu koja je iz ustaških logora spasila desetak tisuća dječaka i djevojčica, što nije ništa drugo nego znanstvena fantazija,ili bolje rečeno falsifikat, a nikako istinsko svjedočanstvo, kako su govorili i pisali.

Nagrade su potom dodijeljene svima onima (svaka čast iznimkama) koji „drugačije“ dišu, koji od hrvatske države prave „humoresku“, poput filmova „Koja je ovo država“ ili „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“.

Častan i ugledan hrvatski redatelj Antun Vrdoljak koji se natjecao s filmom „General“, a u kojem glavnu ulogu glumi svjetski poznati glumac Goran Višnjić, (dragovoljac Domovinskog rata!), nije dobio „ništa“, odnosno dobio je dvije-tri „zlatne arene“ za recimo „specijalne efekte“ (sic!) i tome slično, drugim riječima – ništa.

Da je film i više nego dobar i da će potući rekorde gledanosti u kinima i na malim ekranima nitko ne sumnja, osim onih pojedinaca koji se „razumiju“ u filmsku umjetnost i koji su valjda prespavali one dijelove u kojima glumi recimo Višnjić, jer da su gledali kako to on radi vjerojatno bi mu udijelili, ako ništa drugo, a ono „nagradu za specijalne glumačke efekte“.

Barem je to zaslužio!

Međutim, još prije ovog festivala bilo je jasno da filmovi ili bolje rečeno teme poput „Generala“ nemaju nikakvu šansu, bez obzira što sada pričaju da je ovaj inače sjajan film o hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu i generalu Anti Gotovini bio najviše favoriziran od strane dijela javnosti.
To jednostavno nije točno.

Najviše su favorizirani oni kojima su pripale „Zlatne arene“, poput izmišljene priče o Diani Budisavljević, ili pak onom čiji je autor Predrag Ličina, sin nekadašnjeg zloglasnog udbaškog novinara Đorđa Ličine.

Zanimljivo je da je Vrdoljak od prvoga dana znao što ga čeka u Puli, pa stoga i nije bogzna kako razočaran, kad je čuo tko će sve kući nositi „zlatni kipić“. Naime, i u vrijeme komunizma su zabranjivali i žestoko osporavali neke njegove filmove, a „glave“ mu je došla i tv serija „Tito“ koja se reprizno prikazuje na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT).

Ne, to kako je (istinski) prikazao Tita, to mu ne mogu i ne će oprostiti.
Stoga nije ni čudno da je „General“ na Pulskom filmskom festivalu prošao kako je prošao, odnosno što će svoju kvalitetu i gledanost morati tražiti negdje drugdje, gdje će valjda prepoznati vrhunsku glumu jednog Gorana Višnjića, ali i druge, a poglavito iznimno zanimljivu i vrijedno pažnje temu o Domovinskome ratu, što je na otvorenju festivala izjavila i predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović kad je rekla da će “film odjeknuti u svijetu i da će ljudi doznati istinu, ne samo o generalu, već općenito o Hrvatskoj vojsci!“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari