Connect with us

Kolumne

Doba solidarnosti s narodom Istre

Objavljeno

-

I u slučaju istarsko-riječke brodogradnje sraz sjevernokorejskog načina razmišljanja, upravljanja i vlasničkih odnosa s onim Južne Koreje završio je posve predvidio, upravo onako kako je uvijek dosad i završavao,… o kojoj god grani gospodarstva bila riječ.

I dok sudac u ringu neumoljivo broji posrnulom “Velom Joži”, a nade da se ovaj pridigne kopne, teško je ne primijetiti kako radnici Uljanika i 3. maja jednostavno nisu imali sreće poput kolega im iz obližnje Tvornice duhana Rovinj, danas listom milijunaša, od kojih sigurno nisu gori radnici.

U proizvodnji cigareta strukture moći naslijeđene iz prethodne države, eseferjota, mogle su dogovorno nametnuti monopol na post-jugoslavenskom tržištu, a u utakmici na jedan gol, k tome i bez protivnika na terenu, i Sjeverna Koreja može pobijediti. U brodogradnji takav scenarij nije bio moguć jer ponuda je bila samo hrvatska, a potražnje za njezinim proizvodima u bivšem jugo-prostoru nije bilo pa se našla na vjetrometini svjetskog tržišta. Dok je Regionalno pravo na duhan pripalo drugovima iz Hrvatske (kako je Aleksandar Vučić, u krajevima od kojih se ovih dana oprašta znan i kao Vuciqi, zauzevši onu “plačimačak” pozu jednom zgodom primijetio – “ko je dao Hrvatima Fabriku duvana Vranje?”), dio kolača je po logici stvari morao pripasti i drugarima iz matične čaršije. Hm … koje bi to “parče” moglo biti? Kad bismo samo to mogli nekako saznati … Ali kako?… Kako? Hm … ako to dosad gledajući programe privatnih TV postaja s nacionalnom koncesijom, te čitajući tiskovine i elektronske sadržaje medija srednje struje nismo shvatili, vjerojatno nikad ni ne ćemo. A i prevlast u području kulture našla se u istim rukama. I to su razlozi, mada ne i jedini, zašto je spomenuti Vuciqi u vidno boljem raspoloženju mogao ustvrditi – “Dobro smo pozicionirani u Hrvatskoj!”

Tih nekoliko desetaka milijunčića povrh pola milijarde kuna iz državne riznice, a riječ je tek o vrhu ledene sante na koju su nasukala Uljanik grupa, ne će biti prvi prilog kojim se narod ostatka Hrvatske, dakle onaj njegov dio u kojem se ukiselio uskogrudni nacionalizam, solidarizira sa slobodarskim narodom Istre širokih pogleda. Ne, nije sad ni mjesto ni vrijeme podsjećati na davno prohujala vremena kad su brojni Istrani preko Učke pronalazili utočište pred brutalnostima talijanskog fašizma. Ta, tko će komu u zlo vrijeme pomoći nego svoj svome? Radi se o tome da nacionalisti – pameti kakvu im je Bog dao, a takvu je nikad nisu bili pretjerano skloni nadograđivati – imaju bogatu tradiciju solidariziranja siromašnijih s bogatijima. Taj je sindrom, u strip-kulturi ovjekovječen u liku Superhika, u Hrvata obogaljenih socijalizmom kao obogaćenim uranom bez sumnje prekomjerno izražen. Pogotovo umota li se priču u privlačnu im ambalažu – u čistu joj suprotnost! A mediji, već je rečeno u čijim su rukama, to pakiraju rutinski,… kao na tekućoj traci.

Primjerice, u slučaju “švicarski franak” problem u koji su zapali pojedinci, a koji su u trenutku sklapanja ugovora bili među 30% najbogatijih (ostali nisu ni mogli dobiti takav kredit), riješen je ravnomjerno na teret čitave zajednice. Nije se išlo od slučaja do slučaja, niti se propitkivalo je li tko utrošio kredit na kupnju stambenog prostora namijenjenog vlastitom stanovanju ili je pak uletio u poslovni pothvat kupivši stan kako bi zaradio iznajmljujući ga. Potonja pojava bila je posebno učestala na području Istre (napokon, tamo i državno subvencionirani program Poticajne stanogradnje koriste u istu svrhu budući IDS, kao deklarativno liberalna stranka, tako potiče poduzetništvo među dužnosnicima iz vlastitih redova), gdje su i prosječni iznosi kredita bili veći uslijed veće tržišne cijene nekretnina koju je pak diktirala rastuća potražnja. Pomisli li netko kako je taj problem već riješen na trošak banaka u stranom vlasništvu, previđa da su one na tu temu pokrenule sudski spor protiv Republike Hrvatske s ne baš tako neizvjesnim ishodom. Neizvjestan je, naime, gotovo kao i onaj protiv MOL-a u kojem su hrvatski izgledi sve samo ne ružičasti.

Naime, na strani Republike Hrvatske je revolucionarno pravo pretočeno u zakon kojim se poništavaju ugovori privatnih stranaka – dekretom se jednima smanjuje vrijednost imovine, a drugima obveze – dočim su na strani inozemnih banaka temeljna načela na kojima počiva civilizacija Zapada. U neku ruku i ovdje se sve vrti oko 38.paralele. Riječ je opet o sudaru između duha Sjeverne Koreje i onoga Južne Koreje pri čemu otegotnu okolnost za Republiku Hrvatsku predstavlja činjenica što za spor nije nadležan sud u Pjongjangu. Čak i ako bi nekim čudom došlo do povoljnog ishoda za Hrvatsku, bilo bi preuranjeno tvrditi da Hrvatska ne će osjetiti posljedice tog revolucionarnog nasilja, karakterističnog za vladavinu Zorana Milanovića (o čemu se gromoglasno šutjelo, a ni sad se ne spominje). Štoviše, već ih osjeća. Naime, poučene neugodnim iskustvom banke su pooštrile uvjete kreditne sposobnosti za stambene kredite tako da današnji zajmoprimci mogu kupiti u prosjeku osjetno manji stan od onih koji su stekli krov nad glavom pred 10-15 godina podižući kredite u švicarskim francima. Ne treba biti demografski stručnjak da bi se predvidjelo kako će manji stanovi utjecati na broj rođene djece u Hrvatskoj. K tome, riječ je o generacijama od kojih se očekuje čudesni demografski preokret, a koje su, čak i ako bi se zanemario pojačani odljev Hrvata u tuđinu, malobrojnije od onih koje su dizale kredite u švicarskim francima. Sve se vraća, sve se plaća, kaže jedna zimzelena uspješnica…

No, građani Republike Hrvatske ipak nisu tako susretljivi prema svima kako su to prema državljanima RH iz živopisnog kraja u kojem se zadržalo štovanje simbola i duha vremena koje danas susrećemo rijetko gdje. Slučajno, eto, baš u Sjevernoj Koreji! Lako se naroguše na nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvojenih za sunarodnjake, mahom hrvatske državljane, u susjednoj Bosni i Hercegovini, već 500 godina institucionalno i izvaninstitucionalno zlostavljane na vlastitoj grudi od jednih te istih, koji tu činjenicu neuspješno pokušavaju prikriti čestim mijenjanjem imena kojim se zovu. Ne pomaže tu ništa ni što ti Hrvati, bez obzira što žive u drugoj državi, kupuju robu široke potrošnje uglavnom proizvedenu u Hrvatskoj, za razliku od nekih koji žive u Hrvatskoj, a rado idu u drugu državu, recimo Italiju, kupovati tamošnju robu. Od slabe je vajde i što šalju djecu na studij u Hrvatsku gdje dobar dio njih ostaje kao liječnici, inženjeri, odvjetnici, gospodarstvenici pri čemu troškovi njihove integracije u hrvatsko društvo jedva da i postoje. Uz to, došljaci iz tih redova čine i barem trećinu sastava hrvatskih reprezentacija u loptačkim sportovima, a mogli su se pohvaliti – dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme za hvalu time odavno je prošlo, mada se pomalo stidljivo vraća – još većim udjelom u prvim organiziranim postrojbama s početka Domovinskog rata. Džaba i to što oni koji su se iz BiH rasuli diljem svijeta šalju novčane doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj i ulažu u nju. Badava sve to kad ne plaćaju porez u Hrvatskoj kako su medijski poslušnici uredno naštrebali. Takve koji misle onako kako im mediji kažu – pa, kako bi im nahranili ego, još dodaju da kad tako misle, eto, misle svojom glavom – tituliraju građanima. A kad građani nešto misle, onda je to tako i nikako drukčije. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle onako kako mediji kažu, ujedno i ne misle svojom glavom.

Kad sjevernokorejski obrazac razmišljanja ne bi pretezao nad južnokorejskim, Hrvatskoj bi na prvome mjestu bili oni od kojih ima korist, oni koji su spremni nešto doista vrijedno joj dati i ne pitati koliko će zauzvrat dobiti. Ovako, na prvome su joj mjestu oni koji plaćaju porez, napose oni koji dobivaju veći povrat iz državne blagajne od poreza kojeg su uplatili. Vrijedi to kako za građane, tako i za tvrtke. Pa kad, navikli na sigurnu i povlaštenu poziciju, zlorabeći višak nerazborito dane im slobode upadnu u nevolje, solidarnost svih s njima postaje neupitnom moralnom normom.

Jedan od izdanaka, danas i predvodnika te škole razmišljanja i djelovanja je otac Jugoslava i sin Jugoslavije, znameniti istarski vlastelin koji se privremeno skrasio u odajama briselskoga zamka. Taj grof “Wartburg” je iza sebe u domaji ostavio mlađahne “Trabante” stare mentalne konstrukcije koji svirajući po njegovim notama određuju “ko to tamo sme da peva a tko pjevati ne smije”. Jer tamo se, kažu, Hrvatsku voli drukčije,… tiše,… toliko tiho da se to zapravo ni ne čuje, a kamoli pokazuje. Ne tako davno “Wartburg” je izazvao pozornost javnosti ushićeno objavivši na društvenoj mreži dirljivu fotografiju istarskog maslinika posađenog u maniri sjevernokorejske škole hortikulture, uz komentar kako u Istri, eto, i masline pišu – TITO! Uzme li se u obzir kako je pod nejasnim okolnostima iz Uljanik grupe izdvojen profitabilan dio – poduzeće Uljanik plovidba (u čijoj vlasničkoj strukturi naravno nema radnika ni malih dioničara), koje zarađuje temeljem ispod tržišne cijene od Uljanika kupljenih, a potom drugim brodarima iznajmljivanim brodovima – nije isključeno ni da ovih dana po uzoru na masline od prije tridesetak godina upravo ti brodovi napišu – NINO!

Jer taj Nino nije samo NekretNINO… On je i PokretNINO!

Grgur S./Kamenjar.com

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari