Pratite nas

Kolumne

Doba solidarnosti s narodom Istre

Objavljeno

na

I u slučaju istarsko-riječke brodogradnje sraz sjevernokorejskog načina razmišljanja, upravljanja i vlasničkih odnosa s onim Južne Koreje završio je posve predvidio, upravo onako kako je uvijek dosad i završavao,… o kojoj god grani gospodarstva bila riječ.

I dok sudac u ringu neumoljivo broji posrnulom “Velom Joži”, a nade da se ovaj pridigne kopne, teško je ne primijetiti kako radnici Uljanika i 3. maja jednostavno nisu imali sreće poput kolega im iz obližnje Tvornice duhana Rovinj, danas listom milijunaša, od kojih sigurno nisu gori radnici.

U proizvodnji cigareta strukture moći naslijeđene iz prethodne države, eseferjota, mogle su dogovorno nametnuti monopol na post-jugoslavenskom tržištu, a u utakmici na jedan gol, k tome i bez protivnika na terenu, i Sjeverna Koreja može pobijediti. U brodogradnji takav scenarij nije bio moguć jer ponuda je bila samo hrvatska, a potražnje za njezinim proizvodima u bivšem jugo-prostoru nije bilo pa se našla na vjetrometini svjetskog tržišta. Dok je Regionalno pravo na duhan pripalo drugovima iz Hrvatske (kako je Aleksandar Vučić, u krajevima od kojih se ovih dana oprašta znan i kao Vuciqi, zauzevši onu “plačimačak” pozu jednom zgodom primijetio – “ko je dao Hrvatima Fabriku duvana Vranje?”), dio kolača je po logici stvari morao pripasti i drugarima iz matične čaršije. Hm … koje bi to “parče” moglo biti? Kad bismo samo to mogli nekako saznati … Ali kako?… Kako? Hm … ako to dosad gledajući programe privatnih TV postaja s nacionalnom koncesijom, te čitajući tiskovine i elektronske sadržaje medija srednje struje nismo shvatili, vjerojatno nikad ni ne ćemo. A i prevlast u području kulture našla se u istim rukama. I to su razlozi, mada ne i jedini, zašto je spomenuti Vuciqi u vidno boljem raspoloženju mogao ustvrditi – “Dobro smo pozicionirani u Hrvatskoj!”

Tih nekoliko desetaka milijunčića povrh pola milijarde kuna iz državne riznice, a riječ je tek o vrhu ledene sante na koju su nasukala Uljanik grupa, ne će biti prvi prilog kojim se narod ostatka Hrvatske, dakle onaj njegov dio u kojem se ukiselio uskogrudni nacionalizam, solidarizira sa slobodarskim narodom Istre širokih pogleda. Ne, nije sad ni mjesto ni vrijeme podsjećati na davno prohujala vremena kad su brojni Istrani preko Učke pronalazili utočište pred brutalnostima talijanskog fašizma. Ta, tko će komu u zlo vrijeme pomoći nego svoj svome? Radi se o tome da nacionalisti – pameti kakvu im je Bog dao, a takvu je nikad nisu bili pretjerano skloni nadograđivati – imaju bogatu tradiciju solidariziranja siromašnijih s bogatijima. Taj je sindrom, u strip-kulturi ovjekovječen u liku Superhika, u Hrvata obogaljenih socijalizmom kao obogaćenim uranom bez sumnje prekomjerno izražen. Pogotovo umota li se priču u privlačnu im ambalažu – u čistu joj suprotnost! A mediji, već je rečeno u čijim su rukama, to pakiraju rutinski,… kao na tekućoj traci.

Primjerice, u slučaju “švicarski franak” problem u koji su zapali pojedinci, a koji su u trenutku sklapanja ugovora bili među 30% najbogatijih (ostali nisu ni mogli dobiti takav kredit), riješen je ravnomjerno na teret čitave zajednice. Nije se išlo od slučaja do slučaja, niti se propitkivalo je li tko utrošio kredit na kupnju stambenog prostora namijenjenog vlastitom stanovanju ili je pak uletio u poslovni pothvat kupivši stan kako bi zaradio iznajmljujući ga. Potonja pojava bila je posebno učestala na području Istre (napokon, tamo i državno subvencionirani program Poticajne stanogradnje koriste u istu svrhu budući IDS, kao deklarativno liberalna stranka, tako potiče poduzetništvo među dužnosnicima iz vlastitih redova), gdje su i prosječni iznosi kredita bili veći uslijed veće tržišne cijene nekretnina koju je pak diktirala rastuća potražnja. Pomisli li netko kako je taj problem već riješen na trošak banaka u stranom vlasništvu, previđa da su one na tu temu pokrenule sudski spor protiv Republike Hrvatske s ne baš tako neizvjesnim ishodom. Neizvjestan je, naime, gotovo kao i onaj protiv MOL-a u kojem su hrvatski izgledi sve samo ne ružičasti.

Naime, na strani Republike Hrvatske je revolucionarno pravo pretočeno u zakon kojim se poništavaju ugovori privatnih stranaka – dekretom se jednima smanjuje vrijednost imovine, a drugima obveze – dočim su na strani inozemnih banaka temeljna načela na kojima počiva civilizacija Zapada. U neku ruku i ovdje se sve vrti oko 38.paralele. Riječ je opet o sudaru između duha Sjeverne Koreje i onoga Južne Koreje pri čemu otegotnu okolnost za Republiku Hrvatsku predstavlja činjenica što za spor nije nadležan sud u Pjongjangu. Čak i ako bi nekim čudom došlo do povoljnog ishoda za Hrvatsku, bilo bi preuranjeno tvrditi da Hrvatska ne će osjetiti posljedice tog revolucionarnog nasilja, karakterističnog za vladavinu Zorana Milanovića (o čemu se gromoglasno šutjelo, a ni sad se ne spominje). Štoviše, već ih osjeća. Naime, poučene neugodnim iskustvom banke su pooštrile uvjete kreditne sposobnosti za stambene kredite tako da današnji zajmoprimci mogu kupiti u prosjeku osjetno manji stan od onih koji su stekli krov nad glavom pred 10-15 godina podižući kredite u švicarskim francima. Ne treba biti demografski stručnjak da bi se predvidjelo kako će manji stanovi utjecati na broj rođene djece u Hrvatskoj. K tome, riječ je o generacijama od kojih se očekuje čudesni demografski preokret, a koje su, čak i ako bi se zanemario pojačani odljev Hrvata u tuđinu, malobrojnije od onih koje su dizale kredite u švicarskim francima. Sve se vraća, sve se plaća, kaže jedna zimzelena uspješnica…

No, građani Republike Hrvatske ipak nisu tako susretljivi prema svima kako su to prema državljanima RH iz živopisnog kraja u kojem se zadržalo štovanje simbola i duha vremena koje danas susrećemo rijetko gdje. Slučajno, eto, baš u Sjevernoj Koreji! Lako se naroguše na nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvojenih za sunarodnjake, mahom hrvatske državljane, u susjednoj Bosni i Hercegovini, već 500 godina institucionalno i izvaninstitucionalno zlostavljane na vlastitoj grudi od jednih te istih, koji tu činjenicu neuspješno pokušavaju prikriti čestim mijenjanjem imena kojim se zovu. Ne pomaže tu ništa ni što ti Hrvati, bez obzira što žive u drugoj državi, kupuju robu široke potrošnje uglavnom proizvedenu u Hrvatskoj, za razliku od nekih koji žive u Hrvatskoj, a rado idu u drugu državu, recimo Italiju, kupovati tamošnju robu. Od slabe je vajde i što šalju djecu na studij u Hrvatsku gdje dobar dio njih ostaje kao liječnici, inženjeri, odvjetnici, gospodarstvenici pri čemu troškovi njihove integracije u hrvatsko društvo jedva da i postoje. Uz to, došljaci iz tih redova čine i barem trećinu sastava hrvatskih reprezentacija u loptačkim sportovima, a mogli su se pohvaliti – dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme za hvalu time odavno je prošlo, mada se pomalo stidljivo vraća – još većim udjelom u prvim organiziranim postrojbama s početka Domovinskog rata. Džaba i to što oni koji su se iz BiH rasuli diljem svijeta šalju novčane doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj i ulažu u nju. Badava sve to kad ne plaćaju porez u Hrvatskoj kako su medijski poslušnici uredno naštrebali. Takve koji misle onako kako im mediji kažu – pa, kako bi im nahranili ego, još dodaju da kad tako misle, eto, misle svojom glavom – tituliraju građanima. A kad građani nešto misle, onda je to tako i nikako drukčije. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle onako kako mediji kažu, ujedno i ne misle svojom glavom.

Kad sjevernokorejski obrazac razmišljanja ne bi pretezao nad južnokorejskim, Hrvatskoj bi na prvome mjestu bili oni od kojih ima korist, oni koji su spremni nešto doista vrijedno joj dati i ne pitati koliko će zauzvrat dobiti. Ovako, na prvome su joj mjestu oni koji plaćaju porez, napose oni koji dobivaju veći povrat iz državne blagajne od poreza kojeg su uplatili. Vrijedi to kako za građane, tako i za tvrtke. Pa kad, navikli na sigurnu i povlaštenu poziciju, zlorabeći višak nerazborito dane im slobode upadnu u nevolje, solidarnost svih s njima postaje neupitnom moralnom normom.

Jedan od izdanaka, danas i predvodnika te škole razmišljanja i djelovanja je otac Jugoslava i sin Jugoslavije, znameniti istarski vlastelin koji se privremeno skrasio u odajama briselskoga zamka. Taj grof “Wartburg” je iza sebe u domaji ostavio mlađahne “Trabante” stare mentalne konstrukcije koji svirajući po njegovim notama određuju “ko to tamo sme da peva a tko pjevati ne smije”. Jer tamo se, kažu, Hrvatsku voli drukčije,… tiše,… toliko tiho da se to zapravo ni ne čuje, a kamoli pokazuje. Ne tako davno “Wartburg” je izazvao pozornost javnosti ushićeno objavivši na društvenoj mreži dirljivu fotografiju istarskog maslinika posađenog u maniri sjevernokorejske škole hortikulture, uz komentar kako u Istri, eto, i masline pišu – TITO! Uzme li se u obzir kako je pod nejasnim okolnostima iz Uljanik grupe izdvojen profitabilan dio – poduzeće Uljanik plovidba (u čijoj vlasničkoj strukturi naravno nema radnika ni malih dioničara), koje zarađuje temeljem ispod tržišne cijene od Uljanika kupljenih, a potom drugim brodarima iznajmljivanim brodovima – nije isključeno ni da ovih dana po uzoru na masline od prije tridesetak godina upravo ti brodovi napišu – NINO!

Jer taj Nino nije samo NekretNINO… On je i PokretNINO!

Grgur S./Kamenjar.com

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Diktatorica Veljača i dr. Bandić

Objavljeno

na

Objavio

Kako bi samo blagotvorna, pravična i općekorisna bila presuda na doživotni zatvor Radovanu Karadžiću da se dogodila 1996.! Pa čak i 1998. ili 1999. Ni 2001. ne bi bila za baciti.

Ovako, 2019., gotovo četvrt stoljeća nakon zlodjela za koja mu se sudilo, unatoč maksimalnog kazni ostaje gorak dojam zakašnjele pravde. Istina, bolje ikad nego nikad, ali “na vrijeme” je neusporedivo bolje nego “ikad”, jer prespora pravda, barem ovozemaljska, nikada nije potpuna.

Presuđen je starac koji je u međuvremenu nesmetano mogao raditi na vlastitoj mitizaciji, a razvoj događaja u zadnje 24 godine nakon rata nepovratan je i u mnogome nepopravljiv.

Svijet je 1995., u godini okončanja rata, bio potpuno drugačiji od današnjeg. Oni koji su tada bili starci više nisu živi, tadašnji zreli su današnji starci, a nekadašnji mladići i djevojke su sada sredovječni ljudi. O tome da su se u međuvremenu rodile i odrasle čitave nove generacije je izlišno i govoriti.

Drugačije se živi, posluje, komunicira, zabavlja. Karadžić je trebao biti osuđen u vrijeme kada još nije bilo mobitela, Interneta, društvenih mreža, šoping centara, komercijalnih televizija.
 Primjerice, tko je tada mogao zamisliti da će se mreža povezanih kompjutera šačice informatičkih frikova toliko razviti da će prožeti naše živote i umnogome određivati njihov ritam?

Tko je u vrijeme Santa Barbare i Rose Salvaje mogao pomisliti da će 2019. jedna glumica iz sapunica preko te mreže pozvati ljude na neki prosvjed na temu kojom se nikada ranije nije bavila, a već sutra će je primati premijer, predsjednica, ulizivati joj se i dopuštati joj da kroji zakone i određuje članove radnih skupina?

Čovjeku iz 1995. bi to bilo neshvatljivo bulažnjenje, nešto nepronično, kao da čita drevno, zakučasto, hermetično proročanstvo. Ili, tko je 1995. mogao pomisliti da će Milan Bandić jednoga dana postati počasni doktor Sveučilišta u Zagrebu?

No, krenimo redom. U ožujku 2019. godine, dioba vlasti u Hrvatskoj izgleda ovako: vlast se dijeli na zakonodavnu, sudsku, izvršnu i Jelenu Veljaču.

Uza sav respekt prema takvom aktivizmu i uz pretpostavku da Veljača s najboljom namjerom koristi svoju popularnost, društvene mreže, sunčan dan i revolt javnosti oko emotivno nabijene teme kao što je nasilje u obitelji, zabrinjavajuće je da osoba koja po tom pitanju nema nikakvih kvalifikacija niti prethodnog aktivističkog rada par dana nakon, ne osobito masovnog, Facebook-okupljanja biva primljena od strane premijera kao relevantna sugovornica o socijalnim politikama, resorna ministrica joj podnosi raport, a kao kruna svega glumica imenuje ljude u radne skupine, piše Nino Raspudić / Večernji list

Nakon tog farsičnog Facebook-državnog udara i pokoravanja Vlade, Veljača je pozvala na red Predsjednicu jer se nije nacrtala na prosvjedu: “Čini mi se da bi njena, barem simbolička podrška bila potrebna. Nije se pojavila, apsolutno mi je žao. Pozvali smo sve političare i u tom smislu sam jako razočarana. Ja sam se nadala da će ona kao žena doći podržati inicijativu” – izjavila je.

Što to znači “kao žena”? Jesu li muškarci a priori skloniji podržati nasilje? Je li to rodno stereotipno? Nadalje, koje su granice diktata samoproglašenih menadžera tuđe patnje? Podržava li automatski nasilje u obitelji onaj tko smatra kako se ne može na temelju instant uskakanja u temu o kojoj nemaš nikakve kvalifikacije i legitimiteta, pretendirati na vođenje socijalne i obiteljske politike države?

Izborna je godina i kriteriji su davno spušteni, pa je dan nakon primljene packe Veljaču i suradnice primila Predsjednica. Veljača joj je velikodušno oprostila što nije bila na prosvjedu, a sirota Predsjednica se pravdala kako nije mogla statirati u publici zbog privatnih obveza.

Mediji su kao najrelevantnije s tog sastanka prenijeli da su predsjednica i Veljača na sastanak stigle s istim frizurama, te pod naslovom “Modni dvoboj na Pantovčaku” kako je predsjedničina savjetnica imala istu bluzu kao ugledna gošća.

Možete li zamisliti Franju Tuđmana, ili čak Zorana Milanovića, kako prima nekog padobranca u državnu temu i podnosi mu raporte, par dana nakon što je dotični preko Facebooka pozvao na skup?

Događaju se nenormalne stvari. Što je sljedeće nakon instant Facebook-upravljanja resorom socijalne skrbi i obitelji? Hoće li kakva instagramuša preko noći izvaninstitucionalno preuzeti reformu školstva? Neki viđeniji tviteraš preuzeti uzde zdravstvene i mirovinske reforme? Forumski mudrijaš preuzeti vojsku? Bloger na temelju lajkova doći na čelo Nadbiskupije? Pobjednik reality showa automatski zasjesti na čelo Ustavnog suda?

Bizarno je da je na Veljačinom prosvjedu bio, dakle i prosvjedovao, valjda protiv samoga sebe, i premijer Plenković. Ako je i on tamo, protiv koga se bune? Tko je adresat prosvjeda? Tražile su se i neke stvari koje postoje već trideset godina, poput sos-telefona, kako je lijepo objasnila veteranka te borbe Neva Tolle, a gotovo svi drugi zahtjevi su ionako već u postupku.

Nekoliko desetljeća rada i borbe oko tih tema starim aktivisticama nije omogućilo pristup stolu vladajućih i medijsku pozornost koju je dobila Jelena Veljača nakon jedne objave na Facebooku. Na prvi pogled se čini kako je dobro što je tako javnost dodatno senzibilizirana za temu nasilja u obitelji, ali problem kod ovakve instant pozornosti je u mehanizmu “kako došlo tako i otišlo”.

Važne društvene teme koje se sve više prebacuju na tlo zvjezdane prašine vrlo brzo mogu prestati biti “in”, sutra ih može zamijeniti nešto drugo. Kratkoročni učinak je neupitan, ali devalvira li ovakav način tu problematiku dugoročno, srozava li institucije koje se time bave?

Među čudesima ovoga tjedna ističe se i fotografija s tribine svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji na kojoj ministra financija Zdravka Marića na ramenima na nosi poduzetnik koji se u zadnjim medijskim špekulacijama povezuje s ministricom Žalac. Mene je zadnji na ramenima nosio tata prije četrdeset godina, a gotovo sam vršnjak s ministrom. Što je sljedeće? Je li ga netko od tajkuna zadnjih godina nakon poslovnih ručkova podizao preko ramena da podrigne? Hoćemo li vidjeti i takve fotke?

Šlag na kraju ovog tjedna prepunog bizarnosti je pokretanje postupka za dodjelu počasnog doktorata zagrebačkog sveučilišta gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću. Zanimljivo bi bilo ispitati kako je uopće nastao taj običaj da se nekoga zaslužnog časti doktoratom? Izrada doktorata je vrlo opasna stvar. Tko je to prošao zna o čemu govorim, doktorat usiše čovjeka i pojede mu barem tri-četiri godine života. Ulaziš u područje samo donekle definirano temom, par godina istražuješ, iščitavaš, literatura se širi u beskonačno jer jedna knjiga usmjerava na pet drugih.

Godinama, danju i noću samo ti je to u glavi. Nekoliko puta padaš pod teretom, čini ti se da nikada nećeš ugledati kraj. Svakom tko ima namjeru raditi ozbiljan doktorat, savjetujem da to čini ili prije nego što dobije djecu ili kad potomstvo dovoljno odraste. Barem u mojoj struci, humanistici, paradoksalno, najmanji problem je doktorsku radnju fizički napisati, to je vrh ledene sante ispod kojeg je planina rada i istraživanja. Često se javi i postdoktorski sindrom, na kojeg su me upozoravali stariji, a što sam i sam iskusio, a to je da se nakon dovršenja i obrane doktorata, razboliš.

E sad, nekome tko prođe sve to nije lako gledati kako se počasnim doktoratom olako čašćava. Ako je Bandić imao zasluge za neke segmente Sveučilišta, a za Muzičku akademiju i rješenje njenog prostora definitivno jeste, što mu priznaje i nekadašnji takmac iz drugog kruga predsjedničkih izbora Ivo Josipović, mogu mu se odužiti na neki drugi način.

Temelji problem u slučaju “dr. Bandića” je što je on još na funkciji gradonačelnika grada u kojem sveučilište djeluje, što je dijelom i sukob interesa. Dakle, bilo bi pristojno, barem sačekati da siđe s vlasti, a potom, ako ga prosuđuju zaslužnim za rad Sveučilišta, vidjeti koji je najprimjereniji način da ga se odlikuje. Dodijeliti počasni doktorat osobi koja se nikada nije trudila zračiti akademskim habitusom je kontraproduktivno, pa na koncu, namjeru koja je možda i dobra pretvara u sprdnju. Je li Bandić svjestan da će ga, ako se to dogodi, svi zvati “Doktore”?

To je kao ishoditi da mu se dadne potvrda da je visok dva metra, pa time nije baš pravi dvometraš, nego “počasni”. Nije poznato žudi li on uopće za tim. Ljudi na vlasti ili na drugoj poziciji moći znaju imati čudne prohtjeve. Nekim ljudima koji su se naglo uspeli na društvenoj ljestvici kroz bogatstvo i moć vremenom to prestaje biti dovoljno pa se cilja i na simbolički status.

Počinju furati umjetnine, pa rodoslovlja, pa dvorci, pa plemićke titule, pa akademske titule, makar i počasne. Što je sljedeće? Ostale su još samo beatifikacije i kanonizacije. Možda bi pokušali pribaviti i to, ali je nezgodan osnovni preduvjet, koji se sastoji u tome da si umro. A takvi, kao što je poznato, uglavnom ne misle da su prolazni, da će ikada otići.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Hasanbegović: Molim vas višednevnu stanku kako bismo se konzultirali s Jelenom Veljačom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari