Pratite nas

Kolumne

Doba solidarnosti s narodom Istre

Objavljeno

na

I u slučaju istarsko-riječke brodogradnje sraz sjevernokorejskog načina razmišljanja, upravljanja i vlasničkih odnosa s onim Južne Koreje završio je posve predvidio, upravo onako kako je uvijek dosad i završavao,… o kojoj god grani gospodarstva bila riječ.

I dok sudac u ringu neumoljivo broji posrnulom “Velom Joži”, a nade da se ovaj pridigne kopne, teško je ne primijetiti kako radnici Uljanika i 3. maja jednostavno nisu imali sreće poput kolega im iz obližnje Tvornice duhana Rovinj, danas listom milijunaša, od kojih sigurno nisu gori radnici.

U proizvodnji cigareta strukture moći naslijeđene iz prethodne države, eseferjota, mogle su dogovorno nametnuti monopol na post-jugoslavenskom tržištu, a u utakmici na jedan gol, k tome i bez protivnika na terenu, i Sjeverna Koreja može pobijediti. U brodogradnji takav scenarij nije bio moguć jer ponuda je bila samo hrvatska, a potražnje za njezinim proizvodima u bivšem jugo-prostoru nije bilo pa se našla na vjetrometini svjetskog tržišta. Dok je Regionalno pravo na duhan pripalo drugovima iz Hrvatske (kako je Aleksandar Vučić, u krajevima od kojih se ovih dana oprašta znan i kao Vuciqi, zauzevši onu “plačimačak” pozu jednom zgodom primijetio – “ko je dao Hrvatima Fabriku duvana Vranje?”), dio kolača je po logici stvari morao pripasti i drugarima iz matične čaršije. Hm … koje bi to “parče” moglo biti? Kad bismo samo to mogli nekako saznati … Ali kako?… Kako? Hm … ako to dosad gledajući programe privatnih TV postaja s nacionalnom koncesijom, te čitajući tiskovine i elektronske sadržaje medija srednje struje nismo shvatili, vjerojatno nikad ni ne ćemo. A i prevlast u području kulture našla se u istim rukama. I to su razlozi, mada ne i jedini, zašto je spomenuti Vuciqi u vidno boljem raspoloženju mogao ustvrditi – “Dobro smo pozicionirani u Hrvatskoj!”

Tih nekoliko desetaka milijunčića povrh pola milijarde kuna iz državne riznice, a riječ je tek o vrhu ledene sante na koju su nasukala Uljanik grupa, ne će biti prvi prilog kojim se narod ostatka Hrvatske, dakle onaj njegov dio u kojem se ukiselio uskogrudni nacionalizam, solidarizira sa slobodarskim narodom Istre širokih pogleda. Ne, nije sad ni mjesto ni vrijeme podsjećati na davno prohujala vremena kad su brojni Istrani preko Učke pronalazili utočište pred brutalnostima talijanskog fašizma. Ta, tko će komu u zlo vrijeme pomoći nego svoj svome? Radi se o tome da nacionalisti – pameti kakvu im je Bog dao, a takvu je nikad nisu bili pretjerano skloni nadograđivati – imaju bogatu tradiciju solidariziranja siromašnijih s bogatijima. Taj je sindrom, u strip-kulturi ovjekovječen u liku Superhika, u Hrvata obogaljenih socijalizmom kao obogaćenim uranom bez sumnje prekomjerno izražen. Pogotovo umota li se priču u privlačnu im ambalažu – u čistu joj suprotnost! A mediji, već je rečeno u čijim su rukama, to pakiraju rutinski,… kao na tekućoj traci.

Primjerice, u slučaju “švicarski franak” problem u koji su zapali pojedinci, a koji su u trenutku sklapanja ugovora bili među 30% najbogatijih (ostali nisu ni mogli dobiti takav kredit), riješen je ravnomjerno na teret čitave zajednice. Nije se išlo od slučaja do slučaja, niti se propitkivalo je li tko utrošio kredit na kupnju stambenog prostora namijenjenog vlastitom stanovanju ili je pak uletio u poslovni pothvat kupivši stan kako bi zaradio iznajmljujući ga. Potonja pojava bila je posebno učestala na području Istre (napokon, tamo i državno subvencionirani program Poticajne stanogradnje koriste u istu svrhu budući IDS, kao deklarativno liberalna stranka, tako potiče poduzetništvo među dužnosnicima iz vlastitih redova), gdje su i prosječni iznosi kredita bili veći uslijed veće tržišne cijene nekretnina koju je pak diktirala rastuća potražnja. Pomisli li netko kako je taj problem već riješen na trošak banaka u stranom vlasništvu, previđa da su one na tu temu pokrenule sudski spor protiv Republike Hrvatske s ne baš tako neizvjesnim ishodom. Neizvjestan je, naime, gotovo kao i onaj protiv MOL-a u kojem su hrvatski izgledi sve samo ne ružičasti.

Naime, na strani Republike Hrvatske je revolucionarno pravo pretočeno u zakon kojim se poništavaju ugovori privatnih stranaka – dekretom se jednima smanjuje vrijednost imovine, a drugima obveze – dočim su na strani inozemnih banaka temeljna načela na kojima počiva civilizacija Zapada. U neku ruku i ovdje se sve vrti oko 38.paralele. Riječ je opet o sudaru između duha Sjeverne Koreje i onoga Južne Koreje pri čemu otegotnu okolnost za Republiku Hrvatsku predstavlja činjenica što za spor nije nadležan sud u Pjongjangu. Čak i ako bi nekim čudom došlo do povoljnog ishoda za Hrvatsku, bilo bi preuranjeno tvrditi da Hrvatska ne će osjetiti posljedice tog revolucionarnog nasilja, karakterističnog za vladavinu Zorana Milanovića (o čemu se gromoglasno šutjelo, a ni sad se ne spominje). Štoviše, već ih osjeća. Naime, poučene neugodnim iskustvom banke su pooštrile uvjete kreditne sposobnosti za stambene kredite tako da današnji zajmoprimci mogu kupiti u prosjeku osjetno manji stan od onih koji su stekli krov nad glavom pred 10-15 godina podižući kredite u švicarskim francima. Ne treba biti demografski stručnjak da bi se predvidjelo kako će manji stanovi utjecati na broj rođene djece u Hrvatskoj. K tome, riječ je o generacijama od kojih se očekuje čudesni demografski preokret, a koje su, čak i ako bi se zanemario pojačani odljev Hrvata u tuđinu, malobrojnije od onih koje su dizale kredite u švicarskim francima. Sve se vraća, sve se plaća, kaže jedna zimzelena uspješnica…

No, građani Republike Hrvatske ipak nisu tako susretljivi prema svima kako su to prema državljanima RH iz živopisnog kraja u kojem se zadržalo štovanje simbola i duha vremena koje danas susrećemo rijetko gdje. Slučajno, eto, baš u Sjevernoj Koreji! Lako se naroguše na nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvojenih za sunarodnjake, mahom hrvatske državljane, u susjednoj Bosni i Hercegovini, već 500 godina institucionalno i izvaninstitucionalno zlostavljane na vlastitoj grudi od jednih te istih, koji tu činjenicu neuspješno pokušavaju prikriti čestim mijenjanjem imena kojim se zovu. Ne pomaže tu ništa ni što ti Hrvati, bez obzira što žive u drugoj državi, kupuju robu široke potrošnje uglavnom proizvedenu u Hrvatskoj, za razliku od nekih koji žive u Hrvatskoj, a rado idu u drugu državu, recimo Italiju, kupovati tamošnju robu. Od slabe je vajde i što šalju djecu na studij u Hrvatsku gdje dobar dio njih ostaje kao liječnici, inženjeri, odvjetnici, gospodarstvenici pri čemu troškovi njihove integracije u hrvatsko društvo jedva da i postoje. Uz to, došljaci iz tih redova čine i barem trećinu sastava hrvatskih reprezentacija u loptačkim sportovima, a mogli su se pohvaliti – dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme za hvalu time odavno je prošlo, mada se pomalo stidljivo vraća – još većim udjelom u prvim organiziranim postrojbama s početka Domovinskog rata. Džaba i to što oni koji su se iz BiH rasuli diljem svijeta šalju novčane doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj i ulažu u nju. Badava sve to kad ne plaćaju porez u Hrvatskoj kako su medijski poslušnici uredno naštrebali. Takve koji misle onako kako im mediji kažu – pa, kako bi im nahranili ego, još dodaju da kad tako misle, eto, misle svojom glavom – tituliraju građanima. A kad građani nešto misle, onda je to tako i nikako drukčije. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle onako kako mediji kažu, ujedno i ne misle svojom glavom.

Kad sjevernokorejski obrazac razmišljanja ne bi pretezao nad južnokorejskim, Hrvatskoj bi na prvome mjestu bili oni od kojih ima korist, oni koji su spremni nešto doista vrijedno joj dati i ne pitati koliko će zauzvrat dobiti. Ovako, na prvome su joj mjestu oni koji plaćaju porez, napose oni koji dobivaju veći povrat iz državne blagajne od poreza kojeg su uplatili. Vrijedi to kako za građane, tako i za tvrtke. Pa kad, navikli na sigurnu i povlaštenu poziciju, zlorabeći višak nerazborito dane im slobode upadnu u nevolje, solidarnost svih s njima postaje neupitnom moralnom normom.

Jedan od izdanaka, danas i predvodnika te škole razmišljanja i djelovanja je otac Jugoslava i sin Jugoslavije, znameniti istarski vlastelin koji se privremeno skrasio u odajama briselskoga zamka. Taj grof “Wartburg” je iza sebe u domaji ostavio mlađahne “Trabante” stare mentalne konstrukcije koji svirajući po njegovim notama određuju “ko to tamo sme da peva a tko pjevati ne smije”. Jer tamo se, kažu, Hrvatsku voli drukčije,… tiše,… toliko tiho da se to zapravo ni ne čuje, a kamoli pokazuje. Ne tako davno “Wartburg” je izazvao pozornost javnosti ushićeno objavivši na društvenoj mreži dirljivu fotografiju istarskog maslinika posađenog u maniri sjevernokorejske škole hortikulture, uz komentar kako u Istri, eto, i masline pišu – TITO! Uzme li se u obzir kako je pod nejasnim okolnostima iz Uljanik grupe izdvojen profitabilan dio – poduzeće Uljanik plovidba (u čijoj vlasničkoj strukturi naravno nema radnika ni malih dioničara), koje zarađuje temeljem ispod tržišne cijene od Uljanika kupljenih, a potom drugim brodarima iznajmljivanim brodovima – nije isključeno ni da ovih dana po uzoru na masline od prije tridesetak godina upravo ti brodovi napišu – NINO!

Jer taj Nino nije samo NekretNINO… On je i PokretNINO!

Grgur S./Kamenjar.com

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što bi još Predsjednica trebala uraditi pa da naši ‘Veliki Hrvati’ s desnice koji vode sramnu kampanju protiv nje budu zadovoljni?

Objavljeno

na

Objavio

Mi u Hrvatskoj na „desnici“ imamo jednako agresivnu kliku kao što je ona na krajnjem lijevo-liberalnom spektru; i to konačno treba otvoreno i bez uvijanja reći.

Ovo „desnica“ stavio sam pod navodnike, zato što ih ne smatram ni desničarima, ni nacionalistima, ni domoljubima – u onom zdravom i pozitivnom smislu riječi – jer sam i sam po svome dubokom opredjeljenju i jedno i drugo i treće, a uz sve to i Hrvat i kršćanin. To su jednostavno rečeno destruktivci kojima su domoljublje i desno političko opredjeljenje samo krinka iza koje se zaklanjaju i uporno tjeraju onim smjerom kojim su devedesetih hodili njihov „guru“ Dobroslav Paraga i njemu slični.

Jedna od temeljnih odlika tih „Velikih Hrvata“ je da ne priznaju nikakvu legalnu hrvatsku vlast – od razdoblja dr. Tuđmana nadalje, jer svaka je „udbaška“, „sluganska“, „podanička“, „izdajnička“, prvi hrvatski predsjednik je i sam bio „komunjara“ i „udbaš“, on je „dogovorio rat s Miloševićem“, „dijelio BiH“ itd., itd. Dobra Hrvatska bi bila samo ona kojom bi vladali oni: manjina koja je sebi umislila da zna sve, može sve i ima rješenje za sve. I njihova se retorika kad je u pitanju prvi hrvatski predsjednik i njegova politika ne razlikuje od onoga što nam stiže iz Beograda ili Sarajeva.

Ne znam primjećuju li ljudi izvan tog kruga (ako već ovi što te nebuloze iznose u svome sljepilu nisu u stanju), o kakvim se tu likovima radi i što je njihov stvarni cilj, ali, ja iskreno i otvoreno moram reći da to shvatiti ne mogu.

Nisam u stanju dokučiti bilo kakvu logičku ideju vodilju koju slijede – pogotovu ne onu koja bi bila na korist svima nama i Domovini u koju se zaklinjemo.

Može li mržnja prema dr. Tuđmanu biti i danas toliko jaka kao u vrijeme kad su se Paragini (salonski) „HOS-ovci“ zabarikadirali u „Starčevićev dom“ (jer oni pravi bojovnici bili su tada na prvim linijama fronte) u Zagrebu (u jesen 1991. godine) s namjerom rušenja legalne i od naroda i građana Republike Hrvatske izabrane vlasti – i po cijenu proljevanja krvi i izazivanja građanskog rata u vrijeme kad je gotovo trećina Hrvatske okupirana – zamislite, samo zato što su smatrali da imaju legalno pravo na prostorije kao „sljednici nauka i političke misli Oca domovine“?

A gdje je to Otac domovine Ante Starčević zapisao ili izgovorio kako treba rušiti od naroda izabranu hrvatsku vlast i uspostavljati paralelnu vojsku nasuprot onoj legalnoj koju ima država? Pitao sam to u proljeće 1992. godine Antu Đapića (tada „načelnika Stožera HOS-a“) i to u njegovom stanu na Gornjem gradu, i nije mi znao odgovoriti.

Zna li možda tko od njih danas odgovor na ovo pitanje?

Hoćemo li se mi i kad osloboditi tog „Paraginog sindroma“ koji Hrvatskoj od 1990. godine do danas donosi samo sukobe i teške nesporazume na „desnici“ ili u „domoljubnoj javnosti“ (nazovite to kako hoćete)? Do kada će oni kojima ni jedna vlast u Hrvatskoj ne valja biti taoci tog nesposobnog i tragikomičnog lika koji nam ništa osim sukoba i nereda nije donio?

Ne znam kako tko, ali ja u svemu prepoznajem upravo tu (Paraginu) matricu. I uvjeren sam da je jednako štetna kao što je bila i 90-ih godina.

Njegovi obožavatelji i sljednici nisu brojni, ali su jako glasni, pogotovu na Internet mreži.

Upravo danas, 23. kolovoza 2019. godine, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, naša je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović bila na posljednjem ispraćaju posmrtnih ostataka 294 žrtve komunističkih zločinaca u Gračanima i na Misi zadušnici u tamošnjoj crkvi sv. Mihaela.

I još je jednom, po tko zna koji put izrekla što misli o totalitarizmima i velikosrpskoj agresiji, među ostalim rekavši i ovo:

“Dan je to kada je prije točno 80 godina ugovoren zloglasni pakt Ribbentrop-Molotov, koji je nakon svega nekoliko dana zaživio na najkrvaviji mogući način, a potpisnicima zajamčio ostvarivanje imperijalnih ciljeva. Prošlo je od tada osamdeset godina. Rat je završio, oba su režima propala, ali brojne su posljedice njihovih zala ostale do danas.

Dok su u demokratskom svijetu fašizam, nacizam i njima srodni režimi moralno i politički osuđeni, stratišta i grobišta njihovih žrtava obilježena, a mnogi krivci osuđeni, komunizam se u Hrvatskoj bez prave i potpune osude prokrijumčario u demokraciju skrivajući se pod krinkom antifašizma, krivo shvaćene pomirbe ili čak opravdanja osvete.

Totalitarizmi su pogubni i zato što zasijecaju društvo duboko, najdublje. Otvaraju rane koje ne zacjeljuju desetljećima. Totalitarizmi su rastakali obitelji iznutra, porobljavali pojedinca, zaposjedali institucije, ubijali kulturu. Ulazili su u sve pore društva, a njihov otrovni zadah nažalost osjećamo i do dana današnjeg.

Zato na ovom mjestu jasno osuđujem nenarodne totalitarne režime, komunistički i ustaški, njihove zločine nad civilima, logore, zatvore, pljačku imovine, represiju nad mišlju i riječju te jednopartijsku strahovladu. Zato na ovom mjestu jasno osuđujem velikosrpski totalitarizam i njegovu agresiju na Hrvatsku, totalitarni čin koji je ostavio najsvježije rane na hrvatskom tkivu. Zato mi moja dužnost prema hrvatskoj državi i hrvatskom društvu nalaže danas reći ‘Nikad više’“.

(Vidi: http://hr.n1info.com/Vijesti/a428162/Predsjednica-Osudjujem-velikosrpski-totalitarizam-i-agresiju-na-hrvatski-narod.html; istaknuo: Z.P.: stranica posjećena 23.8.2019.)

Nisam obožavatelj predsjednice i ona nije moj favorit na izborima, ali pitam sve one koji ovo pročitaju:

Može li biti jasnije?

Što je još predsjednica trebala reći?

Zašto su i ove njezine riječi od mnogih dežurnih „Velikih Hrvata“ dočekane s porugom i podsmijehom – do te mjere da neki iz svega izvlače zaključak kako predsjednica, eto „pegla imidž“ (nakon onih propagandnih balona puštenih prije par dana u javnost vezano za zahtjev Vučića da ne spominje velikosrpsku agresiju)?

Do koje se mjere može biti zlurad i gdje je tomu kraj?

Je li nama na domoljubnom spektru nužno trpjeti teror manjine koju ne vodi ništa drugo osim vlastitih fikcija i frustracija?

Misli li tko među tim „Velikim Hrvatima“ da bi bio bolji predsjednik?

Ako misli, široko mu polje – ima se pravo kandidirati i to je mnogo poštenije nego zasjesti u busiju i napadati sve oko sebe, ma što rekli i poduzeli.

I još nešto važno: kapa dolje svim braniteljima Hrvatske, pod kojim god da su se oznakama borili, čast, pijetet i pokoj dušama poginulih, priznanje invalidima, veteranima, ratnicima, gdje god i u kojim god da su postrojbama bili, čast i priznanje stradalnicima i članovima njihovih obitelji, ali NISU HOS I PARAGA STVORILI HRVATSKU!

Republiku Hrvatsku stvorio je hrvatski narod predvođen dr. Franjom Tuđmanom, ali jednako tako i svi njezini građani koji su se za nju borili ili joj bili lojalni. A borili su pored nas Hrvata iz Hrvatske i pripadnici svih manjina, pa i strani dragovoljci, naša dijaspora, naša braća po krvi i oružju iz Herceg Bosne.

Dosta je nametanja lažnih teza i izvrtanja istine. I skrivanja iz onih koji su dali svoje živote za Hrvatsku iz ideala.

Mržnja, isključivost i širenje zle krvi ništa dobro donijeti ne mogu.

Je li to tako teško razumjeti?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Kolinda Grabar-Kitarović: Osuđujem velikosrpski totalitarizam i agresiju na hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ustaška zastava ispred Sabora i Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Slobodna Dalmacija donosi vijest da se u Splitu pojavila ustaška zastava: ”Na zapadnoj ogradi dječjeg igrališta u inače mirnoj splitskoj Osječkoj ulici nepoznata je osoba objesila zastavu, koja je zbog prvog bijelog polja na šahovnici protivna Zakonu o zastavi RH. Zastava u narodu poznata kao ustaška trobojnica, na ogradi je osvanula u ranim nedjeljnim satima. Kako je dan odmicao ‘preseljavala’ se iz manje vidljivog dijela, onog prekrivenog grmljem, na ogradnu žicu direktno isturenu pogledu prolaznika i vozača.” Vijest je objektivno suluda, ali je za hrvatske prilike uobičajena. Hrvatski grb s prvim bijelim poljem nalazi se na krovu crkve sv. Marka u neposrednoj blizini Hrvatskog sabora i zgrade Hrvatske vlade i, naravno, tamo je postavljen puno prije nego je osnovan ustaški pokret. Dakle, po novinarki Slobodne Dalmacije, ustaški je zastava i ispred Sabora i Vlade.

Usađivanje osjećaja krivnje

No, razumni argumenti protiv onih koji poistovjećuju hrvatstvo i ustaštvo ionako ne vrijede. Dok je takav diskurs prevladavao samo u Srbiji, odmahivali smo rukom i govorili kako je to njihov problem. Kada se takav način govora preselio u hrvatske mainstream medije, vrag je odnio šalu. Došlo je do toga da jedna od inačica hrvatskog povijesnog grba odjednom postane proskribirana. Nije stvar u grbu ili, recimo, u pozdravu ZDS, nego se radi o tomu da se običnom Hrvatu usadi osjećaj krivnje, da se narodu podrežu krila i onemogući ga se da razvije vlastite potencijale. Samo potuljena Hrvatska odgovara upravljačima iz sjene, domaćim i stranim, a nikako Hrvatska uspravna i spremna za izazove budućnosti i samosvjestan odnos prema prošlosti.

Jedan od onih koji su svojim djelovanjem doprinijeli tomu da se Hrvatska iz teških no poletnih devedesetih strovali u sadašnje stanje apatije, beznađa, pa i samomržnje jest i poznati novinar Denis Kuljiš. Ovih dana Kuljiš je umro i ne bi bilo prikladno analizirati taj aspekt njegova novinarskog djelovanja, no konstataciju da je iskazivao neskrivenu averziju prema Tuđmanovoj Hrvatskoj vjerojatno bi i sam potpisao kada bi bio živ. Istini za volju, posljednjih je godina Kuljiš znao iznijeti i po koju razložnu misao o hrvatskoj stvarnosti, a averzije prema Hrvatskoj kao takvoj sve manje je bilo u njegovim tekstovima. Bilo kako bilo, ne želim ovdje toliko govoriti o Kuljišu koliko o reakciji Romana Bolkovića na vijest o njegovoj smrti.

Nismo normalno društvo

Žaleći zbog gubitka, Bolković, između ostaloga, kaže i sljedeće: ”On je bio veći od ove sredine, jer su takvi sve samo ne osrednji: on nikada ne bi javno upitao kako je moguće da Denis Kuljiš u Hrvatskoj nema gdje publicirati?” U nastavku Bolković tvrdi da je bilo upravo tako, to jest da Kuljiš nije imao gdje pisati. Ne znam je li to točno, no znam da

Kuljiš tijekom duge novinarske karijere pisao u gotovo svim važnijim hrvatskim tiskovinama, a bio je i urednik u dosta njih. Također je bio često pozivan u televizijske emisije, osobito na javnu televiziju. U posljednje vrijeme, koliko znam, pisao je za jedan od domaćih portala, objavljivao knjige, vodio svoj portal Žurnalist… Dakle, ne može se reći da nije bio prisutan u javnosti.

S druge strane izgleda da je za Bolkovića, ali i za našu javnost sasvim normalno da je, recimo, u svom radu grubo onemogućen novinar Marko Jurič ili da već godinama nema gdje pisati Zoran Vukman, sjajan intelektualac i jedan od najboljih publicista kršćanske inspiracije u Hrvatskoj. Za njih kao da vrijede neka druga mjerila jer oni su, Bože moj, desničari. Vlast, koju medijski reketari postojano i potpuno bezrazložno optužuju za nacionalizam, poslušno daje prostor i puni džepove tipovima poput Frljića, Tomića, Dežulovića, Pavičića, Ivančića i sličnih, dok za Juriča, Vukmana, Čelana, Dujmovića i druge s druge strane političkog spektra nema sluha. Od takve vlasti ne možemo i ne trebamo ništa očekivati, no možemo i trebamo zahtijevati! Jer ovo je još uvijek Hrvatska. Osobito žalosti nedostatak samosvijesti i solidarnosti među publicistima i piscima s te strane političkog spektra.

Samo u takvim uvjetima Kuljiš može biti veliki novinar, a Vukman marginalac. Da smo normalno društvo, bili bi barem podjednako uvažavani. No nismo normalno društvo, ali morat ćemo to uskoro postati ili će nam i grb s prvim crvenim poljem proglasiti ustaškim.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik/HrvatskoNebo.com

Braniteljske udruge: Nećemo dopustiti da se hrvatski grb zbog različite boje prvog polja sotonizira

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari