Pratite nas

Kolumne

Doba solidarnosti s narodom Istre

Objavljeno

na

I u slučaju istarsko-riječke brodogradnje sraz sjevernokorejskog načina razmišljanja, upravljanja i vlasničkih odnosa s onim Južne Koreje završio je posve predvidio, upravo onako kako je uvijek dosad i završavao,… o kojoj god grani gospodarstva bila riječ.

I dok sudac u ringu neumoljivo broji posrnulom “Velom Joži”, a nade da se ovaj pridigne kopne, teško je ne primijetiti kako radnici Uljanika i 3. maja jednostavno nisu imali sreće poput kolega im iz obližnje Tvornice duhana Rovinj, danas listom milijunaša, od kojih sigurno nisu gori radnici.

U proizvodnji cigareta strukture moći naslijeđene iz prethodne države, eseferjota, mogle su dogovorno nametnuti monopol na post-jugoslavenskom tržištu, a u utakmici na jedan gol, k tome i bez protivnika na terenu, i Sjeverna Koreja može pobijediti. U brodogradnji takav scenarij nije bio moguć jer ponuda je bila samo hrvatska, a potražnje za njezinim proizvodima u bivšem jugo-prostoru nije bilo pa se našla na vjetrometini svjetskog tržišta. Dok je Regionalno pravo na duhan pripalo drugovima iz Hrvatske (kako je Aleksandar Vučić, u krajevima od kojih se ovih dana oprašta znan i kao Vuciqi, zauzevši onu “plačimačak” pozu jednom zgodom primijetio – “ko je dao Hrvatima Fabriku duvana Vranje?”), dio kolača je po logici stvari morao pripasti i drugarima iz matične čaršije. Hm … koje bi to “parče” moglo biti? Kad bismo samo to mogli nekako saznati … Ali kako?… Kako? Hm … ako to dosad gledajući programe privatnih TV postaja s nacionalnom koncesijom, te čitajući tiskovine i elektronske sadržaje medija srednje struje nismo shvatili, vjerojatno nikad ni ne ćemo. A i prevlast u području kulture našla se u istim rukama. I to su razlozi, mada ne i jedini, zašto je spomenuti Vuciqi u vidno boljem raspoloženju mogao ustvrditi – “Dobro smo pozicionirani u Hrvatskoj!”

Tih nekoliko desetaka milijunčića povrh pola milijarde kuna iz državne riznice, a riječ je tek o vrhu ledene sante na koju su nasukala Uljanik grupa, ne će biti prvi prilog kojim se narod ostatka Hrvatske, dakle onaj njegov dio u kojem se ukiselio uskogrudni nacionalizam, solidarizira sa slobodarskim narodom Istre širokih pogleda. Ne, nije sad ni mjesto ni vrijeme podsjećati na davno prohujala vremena kad su brojni Istrani preko Učke pronalazili utočište pred brutalnostima talijanskog fašizma. Ta, tko će komu u zlo vrijeme pomoći nego svoj svome? Radi se o tome da nacionalisti – pameti kakvu im je Bog dao, a takvu je nikad nisu bili pretjerano skloni nadograđivati – imaju bogatu tradiciju solidariziranja siromašnijih s bogatijima. Taj je sindrom, u strip-kulturi ovjekovječen u liku Superhika, u Hrvata obogaljenih socijalizmom kao obogaćenim uranom bez sumnje prekomjerno izražen. Pogotovo umota li se priču u privlačnu im ambalažu – u čistu joj suprotnost! A mediji, već je rečeno u čijim su rukama, to pakiraju rutinski,… kao na tekućoj traci.

Primjerice, u slučaju “švicarski franak” problem u koji su zapali pojedinci, a koji su u trenutku sklapanja ugovora bili među 30% najbogatijih (ostali nisu ni mogli dobiti takav kredit), riješen je ravnomjerno na teret čitave zajednice. Nije se išlo od slučaja do slučaja, niti se propitkivalo je li tko utrošio kredit na kupnju stambenog prostora namijenjenog vlastitom stanovanju ili je pak uletio u poslovni pothvat kupivši stan kako bi zaradio iznajmljujući ga. Potonja pojava bila je posebno učestala na području Istre (napokon, tamo i državno subvencionirani program Poticajne stanogradnje koriste u istu svrhu budući IDS, kao deklarativno liberalna stranka, tako potiče poduzetništvo među dužnosnicima iz vlastitih redova), gdje su i prosječni iznosi kredita bili veći uslijed veće tržišne cijene nekretnina koju je pak diktirala rastuća potražnja. Pomisli li netko kako je taj problem već riješen na trošak banaka u stranom vlasništvu, previđa da su one na tu temu pokrenule sudski spor protiv Republike Hrvatske s ne baš tako neizvjesnim ishodom. Neizvjestan je, naime, gotovo kao i onaj protiv MOL-a u kojem su hrvatski izgledi sve samo ne ružičasti.

Naime, na strani Republike Hrvatske je revolucionarno pravo pretočeno u zakon kojim se poništavaju ugovori privatnih stranaka – dekretom se jednima smanjuje vrijednost imovine, a drugima obveze – dočim su na strani inozemnih banaka temeljna načela na kojima počiva civilizacija Zapada. U neku ruku i ovdje se sve vrti oko 38.paralele. Riječ je opet o sudaru između duha Sjeverne Koreje i onoga Južne Koreje pri čemu otegotnu okolnost za Republiku Hrvatsku predstavlja činjenica što za spor nije nadležan sud u Pjongjangu. Čak i ako bi nekim čudom došlo do povoljnog ishoda za Hrvatsku, bilo bi preuranjeno tvrditi da Hrvatska ne će osjetiti posljedice tog revolucionarnog nasilja, karakterističnog za vladavinu Zorana Milanovića (o čemu se gromoglasno šutjelo, a ni sad se ne spominje). Štoviše, već ih osjeća. Naime, poučene neugodnim iskustvom banke su pooštrile uvjete kreditne sposobnosti za stambene kredite tako da današnji zajmoprimci mogu kupiti u prosjeku osjetno manji stan od onih koji su stekli krov nad glavom pred 10-15 godina podižući kredite u švicarskim francima. Ne treba biti demografski stručnjak da bi se predvidjelo kako će manji stanovi utjecati na broj rođene djece u Hrvatskoj. K tome, riječ je o generacijama od kojih se očekuje čudesni demografski preokret, a koje su, čak i ako bi se zanemario pojačani odljev Hrvata u tuđinu, malobrojnije od onih koje su dizale kredite u švicarskim francima. Sve se vraća, sve se plaća, kaže jedna zimzelena uspješnica…

No, građani Republike Hrvatske ipak nisu tako susretljivi prema svima kako su to prema državljanima RH iz živopisnog kraja u kojem se zadržalo štovanje simbola i duha vremena koje danas susrećemo rijetko gdje. Slučajno, eto, baš u Sjevernoj Koreji! Lako se naroguše na nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvojenih za sunarodnjake, mahom hrvatske državljane, u susjednoj Bosni i Hercegovini, već 500 godina institucionalno i izvaninstitucionalno zlostavljane na vlastitoj grudi od jednih te istih, koji tu činjenicu neuspješno pokušavaju prikriti čestim mijenjanjem imena kojim se zovu. Ne pomaže tu ništa ni što ti Hrvati, bez obzira što žive u drugoj državi, kupuju robu široke potrošnje uglavnom proizvedenu u Hrvatskoj, za razliku od nekih koji žive u Hrvatskoj, a rado idu u drugu državu, recimo Italiju, kupovati tamošnju robu. Od slabe je vajde i što šalju djecu na studij u Hrvatsku gdje dobar dio njih ostaje kao liječnici, inženjeri, odvjetnici, gospodarstvenici pri čemu troškovi njihove integracije u hrvatsko društvo jedva da i postoje. Uz to, došljaci iz tih redova čine i barem trećinu sastava hrvatskih reprezentacija u loptačkim sportovima, a mogli su se pohvaliti – dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme za hvalu time odavno je prošlo, mada se pomalo stidljivo vraća – još većim udjelom u prvim organiziranim postrojbama s početka Domovinskog rata. Džaba i to što oni koji su se iz BiH rasuli diljem svijeta šalju novčane doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj i ulažu u nju. Badava sve to kad ne plaćaju porez u Hrvatskoj kako su medijski poslušnici uredno naštrebali. Takve koji misle onako kako im mediji kažu – pa, kako bi im nahranili ego, još dodaju da kad tako misle, eto, misle svojom glavom – tituliraju građanima. A kad građani nešto misle, onda je to tako i nikako drukčije. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle onako kako mediji kažu, ujedno i ne misle svojom glavom.

Kad sjevernokorejski obrazac razmišljanja ne bi pretezao nad južnokorejskim, Hrvatskoj bi na prvome mjestu bili oni od kojih ima korist, oni koji su spremni nešto doista vrijedno joj dati i ne pitati koliko će zauzvrat dobiti. Ovako, na prvome su joj mjestu oni koji plaćaju porez, napose oni koji dobivaju veći povrat iz državne blagajne od poreza kojeg su uplatili. Vrijedi to kako za građane, tako i za tvrtke. Pa kad, navikli na sigurnu i povlaštenu poziciju, zlorabeći višak nerazborito dane im slobode upadnu u nevolje, solidarnost svih s njima postaje neupitnom moralnom normom.

Jedan od izdanaka, danas i predvodnika te škole razmišljanja i djelovanja je otac Jugoslava i sin Jugoslavije, znameniti istarski vlastelin koji se privremeno skrasio u odajama briselskoga zamka. Taj grof “Wartburg” je iza sebe u domaji ostavio mlađahne “Trabante” stare mentalne konstrukcije koji svirajući po njegovim notama određuju “ko to tamo sme da peva a tko pjevati ne smije”. Jer tamo se, kažu, Hrvatsku voli drukčije,… tiše,… toliko tiho da se to zapravo ni ne čuje, a kamoli pokazuje. Ne tako davno “Wartburg” je izazvao pozornost javnosti ushićeno objavivši na društvenoj mreži dirljivu fotografiju istarskog maslinika posađenog u maniri sjevernokorejske škole hortikulture, uz komentar kako u Istri, eto, i masline pišu – TITO! Uzme li se u obzir kako je pod nejasnim okolnostima iz Uljanik grupe izdvojen profitabilan dio – poduzeće Uljanik plovidba (u čijoj vlasničkoj strukturi naravno nema radnika ni malih dioničara), koje zarađuje temeljem ispod tržišne cijene od Uljanika kupljenih, a potom drugim brodarima iznajmljivanim brodovima – nije isključeno ni da ovih dana po uzoru na masline od prije tridesetak godina upravo ti brodovi napišu – NINO!

Jer taj Nino nije samo NekretNINO… On je i PokretNINO!

Grgur S./Kamenjar.com

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijan Križić: Kršćanska Europa se urušava

Objavljeno

na

Objavio

Sustavno nam nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva

Sudeći prema događajima u protekloj godini, ni u ovoj koja nam upravo otvara svoja vrata, zasigurno nam ne će biti dosadno. Zapravo živimo u vremenu dramatičnih promjena globalnih razmjera, kakve povijest nije zabilježila. Možda najbliža usporedba je ona s urušavanjem i padom Rimskoga Carstva i goleme seobe naroda u Europi koja je iz temelja promijenila političku, kulturnu i civilizacijsku sliku Sredozemlja, na čijem je zgarištu potom iznikla i oblikovala se kršćanska Europa, koja je u narednim stoljećima presudno utjecala na svjetsku povijest.

Kršćanska Europa se urušava, točnije rečeno ona se već urušila. Ispražnjena od duhovnog sadržaja, Europa gubi svoj identitet, a s time i svoju vitalnost. Europa je u demografskom slobodnom padu i nitko više ne vidi načina da se to zaustavi. Štoviše sustavno se nameću relativističke “vrijednosti”, koje razaraju temeljnu supstanciju čovjekova života i zajedništva. Nametanjem tih antivrijednosti dodatno se rastaču i posljednje uporišne točke na kojima počiva budućnost svakoga naroda: brak, obitelj i djeca. Umjesto da takvi pogubni trendovi potaknu na buđenje, pa i obraćenje, oni kao da još više razjaruju autodestriuktivne strasti gospodara institucija, koje su po naputku Antonia Gramscia već odavno zauzeli.

Kao da se pred nama otvaraju stranice Apokalipse, koje u prosječno upućenom čovjeku izazivaju strah i nemoć pred kataklizmičkim događanjima. Da ne bi bilo nikakve dvojbe, mi doista živimo u vremenu u kojemu se obistinjuju riječi iz Otkrivenja, jer knjiga Otkrivenja nije fikcija, koja se  odnosi na neko imaginarno područje i apstraktno vrijeme, nego je knjiga života, koja govori o nama  i o našem vremenu. Ali knjiga Otkrivenja nije knjiga zastrašivanja, nego knjiga nade i velikog obećanja za one koji iščekuju milost i spasenje. U njoj se ispunjavaju riječi sv. Ivana Krstitelja u kojemu on svjedoči o Onome, kojemu Ivan nije dostojan razriješiti remenje na obući:  “U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.« (Lk 3,17). U dramatičnim Isusovim riječima koje čitamo u Lukinu evanđelju (usp. Lk 21,25-32), kao da nam se otvaraju stranice naše povijesti. “Kada čujete za ratove i bune, nemojte se prestrašiti…”, govori  Isus te nastavlja o velikim znacima na nebesima, o progonima, o izdajstvu najbližih… Unatoč tome završava riječima: “…ni jedna vlas s glave neće vam propasti.” To znači da smo nad svime što nam se događa, zaogrnuti Božjom milošću, Božjim mirom i spasenjem.

Čitava povijest kršćanstva obilježena je progonima kršćana diljem svijeta. U posljednjim vremenima ti su progoni poprimili goleme razmjere, posebice u velikim dijelovim Afrike i Azije. Sve ovo dramatično se približava Europi u kojoj se svako malo pojedinačni slučajevi nasilja slijevaju u rijeku jedne opće pojave, koju i ne primjećujemo. Poput žabe u toploj vodi koja se približava točki vrenja. Na razvalinama golemog Rimskog Carstva niknula je nova civilizacija. Sve ono što je bilo zdravo u njemu, a to je vjera u Krista postalo je ishodište i rasadište novoga života i nove civilizacije.

U svim presudnim trenutcima Bog šalje svoje proroke da prokrče put i uvedu nas u novo poglavlje ljudske povijesti. Na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće pojavio se sv. Benedikt. U to vrijeme nad Rimljanima su vladali arijanski Goti. Benedikt kao Rimljanin vidio je da je stari svijet i stara slava Rima otišla u nepovrat. Tražio je što Bog želi od toga vremena i svijeta u nastajanju. Iz samostana u Monte Cassinu sv. Benedikt je sa svojom redovničkom braćom krenuo u preobrazbu novoga svijeta i zato ga je s pravom Crkva proglasila zaštitnikom Europe. Bog ni danas ne će odbaciti europsku baštinu. Ali i ovaj puta će doći Krist s vijačom, odbaciti pljevu i sabrati svoje žito. Iz toga sjemena niknut će novi život, i novi identiteti. Ništa vrijedno Bog ne će odbaciti, nego će sve dobrobiti ugrađeno u Božji puzzle po kojemu Bog spašava čovječanstvo i ljudski rod. Kroz povijest su nastajale i nestajale civilizacije i narodi. Neki narodi uspjeli su se održati i nadživjeti civilizacijske lomove. Najbolji primjer u tome su Židovi. Njihov opstanak uistinu je znak, kojega je teško objasniti bez promišljanja o Božjem planu i providnosti. Europa kakvu danas vidimo, za nekoliko desetljeća sigurno više neće postojati. Hoće li opstati hrvatski narod ovisi isključivo o nama i o tome koliko ćemo ostati vjerni Bogu.
Isus nam poručuje: “U svijetu ćete imati patnju. Ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33). Ako ostanemo uz Krista i mi smo pobjednici.
Tako neka bude!

Marijan Križić, Veritas

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari