Pratite nas

Kolumne

Doba solidarnosti s narodom Istre

Objavljeno

na

I u slučaju istarsko-riječke brodogradnje sraz sjevernokorejskog načina razmišljanja, upravljanja i vlasničkih odnosa s onim Južne Koreje završio je posve predvidio, upravo onako kako je uvijek dosad i završavao,… o kojoj god grani gospodarstva bila riječ.

I dok sudac u ringu neumoljivo broji posrnulom “Velom Joži”, a nade da se ovaj pridigne kopne, teško je ne primijetiti kako radnici Uljanika i 3. maja jednostavno nisu imali sreće poput kolega im iz obližnje Tvornice duhana Rovinj, danas listom milijunaša, od kojih sigurno nisu gori radnici.

U proizvodnji cigareta strukture moći naslijeđene iz prethodne države, eseferjota, mogle su dogovorno nametnuti monopol na post-jugoslavenskom tržištu, a u utakmici na jedan gol, k tome i bez protivnika na terenu, i Sjeverna Koreja može pobijediti. U brodogradnji takav scenarij nije bio moguć jer ponuda je bila samo hrvatska, a potražnje za njezinim proizvodima u bivšem jugo-prostoru nije bilo pa se našla na vjetrometini svjetskog tržišta. Dok je Regionalno pravo na duhan pripalo drugovima iz Hrvatske (kako je Aleksandar Vučić, u krajevima od kojih se ovih dana oprašta znan i kao Vuciqi, zauzevši onu “plačimačak” pozu jednom zgodom primijetio – “ko je dao Hrvatima Fabriku duvana Vranje?”), dio kolača je po logici stvari morao pripasti i drugarima iz matične čaršije. Hm … koje bi to “parče” moglo biti? Kad bismo samo to mogli nekako saznati … Ali kako?… Kako? Hm … ako to dosad gledajući programe privatnih TV postaja s nacionalnom koncesijom, te čitajući tiskovine i elektronske sadržaje medija srednje struje nismo shvatili, vjerojatno nikad ni ne ćemo. A i prevlast u području kulture našla se u istim rukama. I to su razlozi, mada ne i jedini, zašto je spomenuti Vuciqi u vidno boljem raspoloženju mogao ustvrditi – “Dobro smo pozicionirani u Hrvatskoj!”

Tih nekoliko desetaka milijunčića povrh pola milijarde kuna iz državne riznice, a riječ je tek o vrhu ledene sante na koju su nasukala Uljanik grupa, ne će biti prvi prilog kojim se narod ostatka Hrvatske, dakle onaj njegov dio u kojem se ukiselio uskogrudni nacionalizam, solidarizira sa slobodarskim narodom Istre širokih pogleda. Ne, nije sad ni mjesto ni vrijeme podsjećati na davno prohujala vremena kad su brojni Istrani preko Učke pronalazili utočište pred brutalnostima talijanskog fašizma. Ta, tko će komu u zlo vrijeme pomoći nego svoj svome? Radi se o tome da nacionalisti – pameti kakvu im je Bog dao, a takvu je nikad nisu bili pretjerano skloni nadograđivati – imaju bogatu tradiciju solidariziranja siromašnijih s bogatijima. Taj je sindrom, u strip-kulturi ovjekovječen u liku Superhika, u Hrvata obogaljenih socijalizmom kao obogaćenim uranom bez sumnje prekomjerno izražen. Pogotovo umota li se priču u privlačnu im ambalažu – u čistu joj suprotnost! A mediji, već je rečeno u čijim su rukama, to pakiraju rutinski,… kao na tekućoj traci.

Primjerice, u slučaju “švicarski franak” problem u koji su zapali pojedinci, a koji su u trenutku sklapanja ugovora bili među 30% najbogatijih (ostali nisu ni mogli dobiti takav kredit), riješen je ravnomjerno na teret čitave zajednice. Nije se išlo od slučaja do slučaja, niti se propitkivalo je li tko utrošio kredit na kupnju stambenog prostora namijenjenog vlastitom stanovanju ili je pak uletio u poslovni pothvat kupivši stan kako bi zaradio iznajmljujući ga. Potonja pojava bila je posebno učestala na području Istre (napokon, tamo i državno subvencionirani program Poticajne stanogradnje koriste u istu svrhu budući IDS, kao deklarativno liberalna stranka, tako potiče poduzetništvo među dužnosnicima iz vlastitih redova), gdje su i prosječni iznosi kredita bili veći uslijed veće tržišne cijene nekretnina koju je pak diktirala rastuća potražnja. Pomisli li netko kako je taj problem već riješen na trošak banaka u stranom vlasništvu, previđa da su one na tu temu pokrenule sudski spor protiv Republike Hrvatske s ne baš tako neizvjesnim ishodom. Neizvjestan je, naime, gotovo kao i onaj protiv MOL-a u kojem su hrvatski izgledi sve samo ne ružičasti.

Naime, na strani Republike Hrvatske je revolucionarno pravo pretočeno u zakon kojim se poništavaju ugovori privatnih stranaka – dekretom se jednima smanjuje vrijednost imovine, a drugima obveze – dočim su na strani inozemnih banaka temeljna načela na kojima počiva civilizacija Zapada. U neku ruku i ovdje se sve vrti oko 38.paralele. Riječ je opet o sudaru između duha Sjeverne Koreje i onoga Južne Koreje pri čemu otegotnu okolnost za Republiku Hrvatsku predstavlja činjenica što za spor nije nadležan sud u Pjongjangu. Čak i ako bi nekim čudom došlo do povoljnog ishoda za Hrvatsku, bilo bi preuranjeno tvrditi da Hrvatska ne će osjetiti posljedice tog revolucionarnog nasilja, karakterističnog za vladavinu Zorana Milanovića (o čemu se gromoglasno šutjelo, a ni sad se ne spominje). Štoviše, već ih osjeća. Naime, poučene neugodnim iskustvom banke su pooštrile uvjete kreditne sposobnosti za stambene kredite tako da današnji zajmoprimci mogu kupiti u prosjeku osjetno manji stan od onih koji su stekli krov nad glavom pred 10-15 godina podižući kredite u švicarskim francima. Ne treba biti demografski stručnjak da bi se predvidjelo kako će manji stanovi utjecati na broj rođene djece u Hrvatskoj. K tome, riječ je o generacijama od kojih se očekuje čudesni demografski preokret, a koje su, čak i ako bi se zanemario pojačani odljev Hrvata u tuđinu, malobrojnije od onih koje su dizale kredite u švicarskim francima. Sve se vraća, sve se plaća, kaže jedna zimzelena uspješnica…

No, građani Republike Hrvatske ipak nisu tako susretljivi prema svima kako su to prema državljanima RH iz živopisnog kraja u kojem se zadržalo štovanje simbola i duha vremena koje danas susrećemo rijetko gdje. Slučajno, eto, baš u Sjevernoj Koreji! Lako se naroguše na nekih dvadesetak milijuna kuna godišnje izdvojenih za sunarodnjake, mahom hrvatske državljane, u susjednoj Bosni i Hercegovini, već 500 godina institucionalno i izvaninstitucionalno zlostavljane na vlastitoj grudi od jednih te istih, koji tu činjenicu neuspješno pokušavaju prikriti čestim mijenjanjem imena kojim se zovu. Ne pomaže tu ništa ni što ti Hrvati, bez obzira što žive u drugoj državi, kupuju robu široke potrošnje uglavnom proizvedenu u Hrvatskoj, za razliku od nekih koji žive u Hrvatskoj, a rado idu u drugu državu, recimo Italiju, kupovati tamošnju robu. Od slabe je vajde i što šalju djecu na studij u Hrvatsku gdje dobar dio njih ostaje kao liječnici, inženjeri, odvjetnici, gospodarstvenici pri čemu troškovi njihove integracije u hrvatsko društvo jedva da i postoje. Uz to, došljaci iz tih redova čine i barem trećinu sastava hrvatskih reprezentacija u loptačkim sportovima, a mogli su se pohvaliti – dok je za to bilo vrijeme, a vrijeme za hvalu time odavno je prošlo, mada se pomalo stidljivo vraća – još većim udjelom u prvim organiziranim postrojbama s početka Domovinskog rata. Džaba i to što oni koji su se iz BiH rasuli diljem svijeta šalju novčane doznake rođacima i prijateljima u Hrvatskoj i ulažu u nju. Badava sve to kad ne plaćaju porez u Hrvatskoj kako su medijski poslušnici uredno naštrebali. Takve koji misle onako kako im mediji kažu – pa, kako bi im nahranili ego, još dodaju da kad tako misle, eto, misle svojom glavom – tituliraju građanima. A kad građani nešto misle, onda je to tako i nikako drukčije. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle onako kako mediji kažu, ujedno i ne misle svojom glavom.

Kad sjevernokorejski obrazac razmišljanja ne bi pretezao nad južnokorejskim, Hrvatskoj bi na prvome mjestu bili oni od kojih ima korist, oni koji su spremni nešto doista vrijedno joj dati i ne pitati koliko će zauzvrat dobiti. Ovako, na prvome su joj mjestu oni koji plaćaju porez, napose oni koji dobivaju veći povrat iz državne blagajne od poreza kojeg su uplatili. Vrijedi to kako za građane, tako i za tvrtke. Pa kad, navikli na sigurnu i povlaštenu poziciju, zlorabeći višak nerazborito dane im slobode upadnu u nevolje, solidarnost svih s njima postaje neupitnom moralnom normom.

Jedan od izdanaka, danas i predvodnika te škole razmišljanja i djelovanja je otac Jugoslava i sin Jugoslavije, znameniti istarski vlastelin koji se privremeno skrasio u odajama briselskoga zamka. Taj grof “Wartburg” je iza sebe u domaji ostavio mlađahne “Trabante” stare mentalne konstrukcije koji svirajući po njegovim notama određuju “ko to tamo sme da peva a tko pjevati ne smije”. Jer tamo se, kažu, Hrvatsku voli drukčije,… tiše,… toliko tiho da se to zapravo ni ne čuje, a kamoli pokazuje. Ne tako davno “Wartburg” je izazvao pozornost javnosti ushićeno objavivši na društvenoj mreži dirljivu fotografiju istarskog maslinika posađenog u maniri sjevernokorejske škole hortikulture, uz komentar kako u Istri, eto, i masline pišu – TITO! Uzme li se u obzir kako je pod nejasnim okolnostima iz Uljanik grupe izdvojen profitabilan dio – poduzeće Uljanik plovidba (u čijoj vlasničkoj strukturi naravno nema radnika ni malih dioničara), koje zarađuje temeljem ispod tržišne cijene od Uljanika kupljenih, a potom drugim brodarima iznajmljivanim brodovima – nije isključeno ni da ovih dana po uzoru na masline od prije tridesetak godina upravo ti brodovi napišu – NINO!

Jer taj Nino nije samo NekretNINO… On je i PokretNINO!

Grgur S./Kamenjar.com

Zemlja u kojoj i masline i kosti govore TITO!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari