Pratite nas

Doboj i Maglaj su najbolji primjer nefunkcioniranja države

Objavljeno

na

Po posljednjim podacima iz 1991. godine (iako je popis stanovništva bio već dosta davno još službeno nema informacija o trenutnom broju stanovnika Maglaja op.a.) u općini Maglaju živi 43.388 stanovnika. Na ulazu u Maglaj ekipu našeg portala dočekala je užasna slika. Drveća koje je donijela poplava nalaze se oko kuće, ali i u samim kućama. Ljudi na ulicama sa maskama jer Maglajom se širi nepodnošljiv miris, a i grad je sav tužan i tmuran. Ljudi izbacuju namještaj, tepihe, televizore… točnije sve ono što je poplava uništila, a uništila je gotovo sve što su ovi marljivi ljudi skupljali.

“Voda mi je uništila sve. Na sreću imam još par mjeseci kredit, a iako sam razmišljao ostatak života proživjeti bez ponovnoga zaduženja u banci to očito neće moći proći. Sve što sam godinama stekao sa svojom suprugom je uništeno. Ipak, na sreću živi smo i zdravi pa ćemo valjda i ovo proživjeti”, govori nam vidno razočaran Refik Galijašević.

U Doboju (po popisu iz 1991. godine u općini je živjelo 102.549 stanovnika op.a.)  je također očajna situacija. Ljudi iznose uništene stvari ispred kuća, a na balkonima se pokušava sušiti nešto robe i posteljine. Ljudi su ogorčeni na vlasti političare jer da nije bilo dobrih ljudi koji su priskočili u pomoć možda mnogi ne bi ni preživjeli. Doboj je poplavljen u samo par minuta, a političari i vlast u BiH očito nije briga ovih napaćenih ljudi.

U selima oko Doboja i Maglaja putem kombi vozila se raznosi humanitarna pomoć koja je ponovno ističemo stigla putem donacija ponajviše iz Hercegovine, a političari se nisu udostojili ni pojavitina ovom području. Doduše neki su se uspjeli uslikati u društvu svojih stranačkih kolega i brzinski napustiti područje koje zadudara na leševe uginulih životinja.

“Komplet prvi kat kuće mi je poplivao u roku od 10. minuta. Zajedno sa mužem i djecom sam pobjegla na drugi kat. Na sreću voda nije došla do nas, a putem čamaca su nam dopremali hranu i vodu. Sada kada se voda povukla pokušavamo barem donekle osposobiti kuću za stanovanje”, govori nam Dragana koja nam na fasadi kuće pokazuje dokle je bila voda.

Moramo napomenuti da je Maglaj u Federaciji kao i Doboj Jug, dok je Doboj u Republici Srpskoj, ali su se političari iz oba entiteta lako “dogovorili” i zaboravili ove napaćene ljude.

vecernjak

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marijačić: Povjesničari moraju stati u zaštitu svoga dostojanstva

Objavljeno

na

Objavio

Nema kraja srpskim lažima na račun Hrvatske. Prije samo nekoliko dana, čelnik Srba u RH Milorad Pupovac, u Sisku je sudjelovao na komemoraciji tzv. dječjim žrtvama navodnoga ustaškoga logora. Rekao je da je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo oko 7000 djece, a svako treće ili četvrto dijete u tome je logoru umrlo i ondje pokopano. Pupovac je u nastavku istaknuo da su okupljeni došli odati počast toj djeci, ali i zahvalnost ljudima iz Siska, Zagreba, cijele Hrvatske, aktivistima Crvenoga križa, a prije svega humanitarki Dijani Budisavljević, koji su spašavali djecu logoraše od sigurne smrti.

Povijest je odavno utvrdila da je to što Pupovac priča običan povijesni falsifikat i kleveta Hrvatske i hrvatskoga naroda. Vlasti NDH poslije poznate Bitke na Kozari pokupile su ostavljenu djecu po šumama i pustopoljinama Bosne budući da su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz i mnogi stradali. Lani je dr. Nikica Pavić s Hrvatskoga instituta za povijest objavio i znanstveni rad o tome u kojemu dokumentirano navodi kako ne postoje dokazi o tome da je Prihvatilište za djecu u Sisku bilo logor o kakvome sada Pupovac priča i da su u tome Prihvatilištu djeca zapravo spašavana. Djeca ostavljena u šumi, teško bolesna i izgladnjela spašavana su nakon izravne direktive poglavnika Ante Pavelića da se angažiraju sve moguće zdravstvene i humanitarne službe.

Dijana Budisavljević, koju Pupovac ističe u pozitivnome kontekstu, surađivala je s vlastima NDH bez kojih ne bi mogla ništa, a po tvrdnjama dr. Barića, njezina je uloga u cijeloj priči predimenzionirana. I vlasti NDH dale su joj zahvalnicu za taj rad. Dakle djeca su liječena, hranjena i udomljavana. Mnogi spašavatelji te djece i sami su se razboljeli od zaraznih bolesti tijekom skrbi, a jedna je časna sestra i preminula. Jasno je, mnoga su djeca uslijed svega što su preživjela bila neizlječiva i velik broj ih je umro, oko 25 posto od broja pristigle. Neki su umrli tijekom liječenja i u zagrebačkim bolnicama, ali su svejedno uvršteni, što su nedavno utvrdili istraživači Vukić i Leljak, na jasenovački popis žrtava na kojemu su i danas kao poruga stvarnoj povijesti koju nitko ne uklanja.

Ne postoji dokaz da je ijedno dijete ubijeno

Dakle priča se može postaviti i ovako: NDH je mogla ostaviti djecu po šumama i bespućima i sva bi pomrla te ju možda, u tome slučaju, danas nitko ne bi prozivao ni okrivljavao za stradanje te djece. Ali budući da stvarna slika NDH nije ono što uporno podvaljuju jugoslavenska historiografija i Milorad Pupovac, NDH je spasila 75 posto djece. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi da se djeca spase, a ne postoji ni jedan dokaz da je i jedno dijete ubijeno. Svejedno, u očima Milorada Pupovca nema olakotne okolnosti, za njega je to bio dječji ustaški logor.

Koliko god bilo sablasno da jedan u povijesnome smislu neobrazovani dužnosnik arbitrira, to je od njega zapravo i očekivano jer on čitavu svoju političku karijeru vulgarno laže i vrijeđa. Pogledajte samo koliko je puta lagao u posljednjih desetak dana. Najprije je s konferencije za novinare poslao u javnost grubu laž da su Srbi 90-ih na trgovima morali potpisivati izjave o lojalnosti. Nitko ne zna za takve pojave niti ih on može dokazati. Ali ni premijer ni predsjednica nisu reagirali na te gnusne laži protiv RH, ravne onim njegovima iz 90-ih da je prekršteno 11 tisuća pravoslavne djece.

Izmišljeni atentat

Par dana poslije izmislio je atentat na sebe na zagrebačkome Dolcu, a kad se ispostavilo da je čovjek na njega bacio krišku limuna jer mu se svojedobno nabacivao ženi, niti se Pupovac zastidio, niti su oni koji su dramatično stali uz njega pljujući po vlastitome narodu, predvođeni dakako Plenkovićem, rekli ni a. Nakon toga, događa se ova predstava u Sisku. Ove godine, koliko se može razabrati iz novinskih izvješća, Pupovac se čak nije usudio ni reći da su vlasti NDH u “dječjem logoru” u Sisku ubijale djecu, tek je spomenuo da je ondje svako četvrti dijete umrlo i pokopano. Da je čestit i savjestan čovjek, mogli bismo ga pitati: Pa što onda ne zahvališ Paveliću i vlastima na činjenici što su spasili tri četvrtine djece?

Naravno, suludo je takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u velikosrpskoj političkoj ideji. Ono, pak, što zaprepašćuje jest činjenica da je Plenkovićeva Vlada poslala izaslanicu na tu velikosrpsku provokaciju. Bila je to ministrica Nada Murganić, i inače već prepoznata kao Plenkovićeva podrepašica. U ime Plenkovića ona je bila pokroviteljica prljave laži. Teško da itko može niže pasti. U ime predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića bio je potpredsjednik Furio Radin.

Izdaja hrvatskih interesa

Ne moraju, naravno, Plenković, Murganić, Jandroković, Radin ni drugi poznavati povijest, ali moraju znati tko to zna. Ako su hrvatski istraživači i povjesničari utvrdili stvarne činjenice, onda je pitanje zašto se oni ne priklanjaju znanstvenicima i zašto pristaju na velikosrpsku historiografiju te da Pupovac tumači sve što se događalo. Jedini je odgovor da su oni pristali na izdaju hrvatskih interesa.

Konačno, zar nije vrijeme da reagiraju i hrvatski povjesničari. Ovih je dana jedan potpuno primitivni političar, čelnik HNS-a Ivan Vrdoljak, zastupao tezu da se eliminira povijest iz srednjih strukovnih škola, a da se profesori povijesti prekvalificiraju. Isto je govorila i ministrica Blaženka Divjak, što je doprinijelo sumraku pameti u ovoj državi jer pretpostavljaju da je hrvatska mladost toliko glupa da ju ništa ne treba zanimati nego uska struka od koje će živjeti.

Dakle Vrdoljak i Divjak eliminirali bi povijest, a ono malo što bi od nje ostalo, tumačio bi cijeloj naciji Milorad Pupovac. Povjesničari, kad već ne će korumpirani anacionalni političari, moraju ustati u zaštitu svoga dostojanstva, svoje struke i napokon, svoje domovine. Ne ustanu li, dogodine će Plenković biti pokrovitelj na proslavi četničkoga ustanka u Srbu.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Ovakvi mirni prosvjedi guše razvoj zdravog i normalnog hrvatskog nacionalizma

Objavljeno

na

Objavio

Ne znam ni sam kako bi posložio najbolje riječi s kojima raspolažem, da bi ukazao na jednu emisiju za koju mislim da bi ju svaki Hrvat kojemu je do suvereniteta stalo, makar i samo toliko koliko ispod nokta stane, trebao pogledati, kako bi mogao napraviti svoj nacionalni proračun i vidjeti kako stoji bilanca dobitaka i gubitaka, a posebno kako ide s otplatom duga za krvavo stečenu državu.

Podcast Velebit za mene vrijedi onoliko koliki je u njemu Velebit, a Velebit u njemu, nakon par tuceta emisija, nikada nije bio tako velik kao jučer, da mu se osjećam dužan pripisati neku godišnjicu, pa uz tolike koje imamo i proslaviti i prežaliti, a ostale su nesipoštovane, neka ova bude nazvana dvadeset i sedma, prigodno vukovarskom skupu, koji će, ovisno o tome kako će biti primljena argumentacija iz emisije o kojoj je ovdje riječ, ostati beznačajan ili dobiti povijesni značaj, piše Dinko Dedić / Podcast Velebit

Nemojte misliti da vas ovdje pozivam saslušati sadržaj jednog važnog proglasa, niti točke novog programa, niti govore vrsnih retoričara, niti proklamaciju povijesnog preokreta, niti zakletvu, niti osvrt na sud, sudbinu ili usud.

Pozivam vas, ako već niste pogledali, potrošite 50 minuta na jedan zanimljiv i naizgled običan, ali zapravo markantan razgovor između dva Marka.

Potrošio sam na vas, radi vas i nikoga drugoga osim vas, 20 milijuna minuta svojih najvrijednijih misli i djela koliko god sam znao i mogao – dajte vi meni 50 svojih minuta i pogledajte jedan razgovor, da ne bi netko pomislio kako sebi pripisujem bilo kakav značaj, u kojemu nisam ja sudjelovao nego dva čovjeka za koje sam pred par godina zaključio da u njih vrijedi uložiti, i danas su mi u tih 50 minuta pokazali da je vrijedilo.

Centralni motiv tog razgovora je 27. godišnjica velikog dvostrukog nedjela – nedjela po tome što je učinjeno tih godina i nedjela po tome što nije učinjeno kroz sve godine do danas, ali to je samo motiv a tema je mnogo šira, zapravo sveobuhvatna, toliko važna da će o tome kako se prema njoj postavimo ovisiti, hoćemo li za 10 ili 20 godina ponavljati istu ovu jadikovku, ili ćemo kročiti kao suveren i slobodan narod u sretnu budućnost, u procesu za koji Amerikanci imaju izvrsno ime “pursuit of happiness”.

Koliko dugo je 27 godina?

Koliko je 27 godina, treba prikazati u usporedbi s ljudskim životom. Dvadeset i sedam godina je vrijeme u kojemu se u jednoj hrvatskoj obitelji, u jeku rata, pod zvukovima sirena i granata, u jednom strašnom ambijentu, toliko strašnom da nitko nikada u toj amosferi ne bi trebao ugledati svjetlo dana i započeti svoj život, rodi dijete, ne pod zodijakovim znakom ovna, jarca ili bika, nego pod znakom ukrštenih bajuneta.

U istom tom ambijentu to će dijete nauči hodati i razlikovati oblak od dima, zvuk crkvenog zvona od sirene za uzbunu, pticu u letu od MiG-a u zaletu i još mnogo toga što će većina druge djece na svijetu upoznati tek kao zabavu, gledajući nekakav ratni film.

U tih 27 godina to će dijete dočekati obećanu, životima ljudi koji su se oko njega kretali a sada ih više nema, izborenu i krunicom, s pogledom uperenim prema nebu, izmoljenu slobodu, i proslaviti svoj četvrti rođendan.

Sa svojim roditeljima će na televiziji gledati mimohod pobjedničke vojske i slušati govore zahvale onima koji su se žrtvovali i ostvarili ozračje u kojemu će se cijelom narodu a najviše njemu i najviše radi njega, Hrvatskoj otvoriti vrata slobode, napretka, onoga ‘svoj na svome’ suvereniteta. Neće on sa četiri puno toga razumjeti, ali će prepoznati vedra čela, odušak i optimizam u očima svojih roditelja, koji konačno prepoznaju da je pred njim život drugačiji od onoga koji su oni trebali živjeti, pazeći što se smije naglas, što šaptom a što ne smije nikako izgovoriti.

Par godina kasnije krenuti će u školu i početi učiti smisao svega toga što je doživio. Optimizmom će još uvijek odisati cijeli ambijent. Učiti će ga o slobodi, pravdi i jednakosti, o tome kako država funkcionira, kako će on kada postane punoljetan birati najbolje i najodanije svome narodu da mu posvete sve svoje sposbnosti i stvore uvjete kako bi mogao ostvarivati sreću.

Međutim, neće navršiti ni punih 10 godina a već će čuti neke ružne riječi kao pljačka, izdaja, lažna obećanja, siromaštvo i sve nešto drugačije od onog što je vidio u izrazu na licu svojih roditelja. Vidjeti će i svoga predsjednika vlade kako u lisicama odlazi u zatvor. Vidjeti će kako blijede ona obećanja ali će nastaviti školovanje i doživjeti će punojetnost. Izići će na svoje prve izbore i glasati za manje od dva zla, a još će mu ostati skoro deset godina do 27. rođendana.

Gledati će roditelje kako krpe kraj s krajem da bi ga školovali ali će ipak gajiti nadu u promjene. Završiti će školovanje, oženiti će se, dobiti djecu i ugledati već treću poslijeratnu generaciju kako uči hodati i u isto vrijeme naučiti da je njegova domovina, u koju je ušao s toliko optimizma, u Europi zadnja ili predzadnja po svemu što se u Europi mjeri i gradira. Vidjeti će da u struci za koju je tolike godine derao klupe ne može naći posla. Zgaditi će mu se svi organi vlasti o kojima je slušao hvalospjeve, i zakonodavni i izvršni i sudski.  Vidjeti će kako blijede stranice i u zapećak se polako guraju knjige slavne prošlosti iz vremena njegova rođenja, kao da je najbolje da se sve to zaboravi kao nekakav ružan san.

Da bi preživio materijalno i maknuo se od te opće more koja je zavladala, pokupiti će svoju ženu i djecu i otići u isljeništvo za stotinama tisuća drugih, njegovoj vrlo slične životne priče, sa svim izgledima da se u beznadežju ni nakon 10 godina neće ostvariti promjene i uvjeti za posao i zaradu dostojnu europskog čovjeka u 21. stoljeću, a kada djeca u tuđini krenu u školu, oni sada u svojoj domovini, svi su izgledi da se neće vratiti nikada.

Iz tuđine će čitati vijesti kako broj stanovnika njihove domovine pada ispod 4 milijuna, kako nezadovoljstvo raste, kako narod izlazi na ulice i traži promjene i kako po skoro pola milijuna njih potpisuje peticije za zahtjevima koje vlada odbacuje.

Konačno će na vijestima vidjeti kako se u Vukovaru 13. listopada 2018. okupilo na desetine tisuća Hrvata negodujući, jer je tokom cijelih njegovih 27 godina života, ne samo dozvoljeno da oni koji su skrivili svu onu tragediju iz vremena njegova rođenja prođu nekažnjeno, nego su kao nagradu dobili zaposlenje u državnim institucijama i stavljeni u poziciju moći da mogu šetati ulicom i suretati svoje žrtve iz toga vremena, likujući trijumfalno, zaštićeni predstavničkim tijelom stvorenim samo radi njih, s garantiranim mandatima, uključenim u vladajuću koaliciju koja grmi i oblači nad cijelim narodom.

Skupovi koji počinju velikim najavama a završavaju s “Vidimo se ponovo dogodine”.

Evo, toliko je dugačko 27 godina, ne komadić iz povijesti jedne države, ne četvrtina ni polovina vremena od njena nastanka, nego sve godine njena postojanja, nakon kojih je u Vukovaru sazvan jedan skup, na samo jednu od mnogih tema gorućega i rastućega nezadovoljstva, koje su sve detaljno opisane, definirane, analizirane, do u tančine razrađene, čiji su svi nosioci, i kao organizirane skupine i kao pojedinci poimenično prepoznati, svaki sa svojom dozom odgovornosti, čiji dosadašnji višegodišnji rad i odnos prema tim gorućim pitanima jasno pokazuje tko ima namjere nešto mijenjati a tko nema, ali koje direknto i poimenično na odgovornost nitko ne poziva nego cijelu stvar tretira kao da se radi o nekoj elementarnoj nepogodi, nečemu poput potresa čije se posljedice moraju evidentirati ali za kojega se ne može nikoga speecifično pokriviti.

Hrvatska je puna raznih skupova, skupova na kojima se u Srbu slave najveća razbojstva i zločini počinjeni protiv hrvatskog naroda, koji obilježavaju tako strašna zlodjela kao što je nabijanje seoskoga svećenoka na ražanj i iseljavanje hrvatskoga pučanstva iz cijele jedne pokrajine i skupova u Brezovici u kojoj se slavi ponovno utapanje Hrvatske u tvorevinu koja je tokom prve Jugoslavije Hrvatima pokazala kakava ih strašna sudbina očekuje u drugoj.

Hrvatska bilježi godišnje skupove, neki od kojih su radosni, skupove na koncertima Marka Perkovića Thompsona, na kojimna se tako zorno prikaže kako je satkana kolektivna emocija hrvatskoga naroda, ali i skupove na kraju kojih se svi oproste jedni od drugih uz najavu – Vidimo se opet za godinu dana.

Tako je godinama održavan Prosvjed za Trg u Zagrebu, uz redovno obećanje “Vidimo se iduće godine ponovo u isto vrijeme i na istom mjestu” i trajalo bi još i danas, bez da bi na glavi ma i jednog političara posjedila ma i jedna dlaka na glavi, da se nije dogodio slučaj kad se vrlo determinirani gradonačelnik Zagreba, koji inače voli Tita ali svoju karijeru ipak voli više i od njega i od od njegove države, našao u situaciji oprostiti se od Tita ili od svoje karijere, pa je odlučio žrtvovati Tita, a organizatore Prosvjeda za Trg natjerati da opozovu svoj poziv za iduću godinu.

Tako je 13. listopada 2018. u Vukovaru održan posljednji masovni skup kojim su javno, kao nikada do sada prikazani živi primjeri jedne od najvećih nepravdi koju sve hrvatske vlade, uključujući i ovu, i sve hrvatske stranke na vlasti a naročito ova, sustavno i namjerno tolerirale, sa svim indikatorima da nemaju nikakave namjere okrenuti politiku, ma koliko ih se molilo. Pokazali su te namjere i na taj način da su učinili sve što je u njihovoj moći kako bi se skup spriječio ili obezvrijedio.

Pokazali su to i na taj način da HRT koji bi trebao biti nezavisan u izboru svoga programa, pod očitim pritiskom nije imao direktnog prijenosa, iako toga dana, a vrijeme će pokazati je li i te godine, nije bilo značajnijega događaja od toga. Pokazali su to i tako da su pod političkim pritiskom, u vlast na jedan ili drugi način uključeni braniteljski predstavnici pa čak i generali koju su rat vodili da bi spriječili zločine o čijim počiniteljima je riječ, javno pred telvizijskim kamerama izjavljivali da ne podržavaju prosvjed i da na njemu neće sudjelovati. Pokazali su to i saborski zastupnici vladajuće stranke, čiji je samo jedan predstavnik Stevo Culej, protiv volje svoje stranke i vlade, došao na skup u Vukovar i prije nego što je došao, već u naprijed objavio mogućnost svoga izlaska iz stranke i priključenja drugoj, znajući da će vlada nastojati kazniti sve one koji javno podrže zahtjev za procesuiranje ratnih zločinaca.

Znaju i organizatori prosvjeda, po tome i po svemu drugome, da vlada Andreja Plenkovića neće udovoljiti njihovim zahtjevima, kojima su u podršku, sa svih strana Hrvatske, stigle na desetine tisuća Hrvata, samo da bi izvršili pritisak na vladu, da bi ju prisilili promijeniti svoje načine, pribiližiti ju narodu i njegovoj volji i ukinuti sve veće i sve opasnije udaljavanje od onih koje bi trebali predstavljati a kojima sada skoro sve što rade, rade protiv, uprkos i praktično kao za inat.

Pa ipak, organizatori koji su uložili ogroman organizacijski trud, priredili uživo internetski prijenos iz Vukovara, Toronta i Chicaga, doveli žive svjedoke a s onima koji nisu mogli doći, snimili i prikazali filmska svjedočanstva o zločinima koje ni najtvrdokornijima od ljudi nije lako slušati, nisu imenovali niti jednoga čovjeka, niti jednu stranku na vlasti, niti su na bilo koji način konkretizirali i prizemljili ovo dvadesetsedmogodišnje spriječavanje pravde na uštrb najvećih žrtava cjelokuponog Domovinskog rata uopće.

Umjesto jasnoga zahtjeva krajnje nezadovoljnoga naroda, u njegovo ime je poslana molba bespomoćnih: “Molimo vas, molimo vas, nemojte nas ignorirati. Mi nemamo druge domovine niti drugih institucija da nas zaštite”.

Kao i na drugim javnim skupovima, pozvani su svi da se dogodine ponovo nađu u Vukovaru. Čak je objavljen i datum, da si svi mogu zapisati i čekati ponovnu priliku moliti milost od onih koji je nemaju, s tom razlikom da će se od svega promijeniti broj s 27 na 28, kao i rođendan onog čovjeka rođenog 1991. godine.

Nastojanja s ugrađenom komponentom poraza

Vukovarski skup mora biti prekretnica, posljednji skup ove vrste koji u naprijed najavljuje i obećaje da u pogledu iznešenoga neće biti učinjeno ništa, nego de će ponovo biti skup, kada se navrši 30 godina, pa onda 40 i tako u nedogled, dok ne nestanu, ne samo oni koji su se izborili za sve ovo što je izigrano i neostvareno, nego i oni koji su se tada rodili.

O tome kako zaustaviti proces perpetualne nemoći, koji se sada rutinski ponavlja, kalendarski, iz godine u godinu, iz desetljeća u destljeće, o tome kako vukovarski skup nakon mnogih prije njega zaista treba biti posljednji te vrste, a hrvatski narod se pretvoriti u onoga koji zahtijeva, uvjetuje, nameće i konačno ostvaruje svoju, do sada izigranu volju, o tome što znači biti suveren i kako taj suverenitet ostvarivati kada ga ignoriraju oni kojima je povjeren na provod, razgovaraju Marko Jurič i Marko Ljubić u Podcastu Velebit.

Ovo što se događa, pretvorilo se u jedan hrvatski fenomen, argumentiranog, mirnog, civiliziranog, kulturnog, pristojnog, skrušenog i do besmisla, do granica kastracije, svakog izgleda na uspjeh lišenog nastojanja postići promjene koje nemaju nikakva, ama baš nikakava izgleda na uspjeh, jer u sebi sadrži u naprijed ugrađenu komponentu poraza, koja u svojoj agendi sadrži čak i datum ponovnog, isto takvog i jednako bezuspješnog pokušaja ostvariti rezultate na način na koji nikada neće biti ostvareni.

Ovo nije tema dana, ni tema godine. Ovo je povijesna tema, i to ne ona koja se odnosi na stoljeća u povijesti koja se ponavlja onima koji iz nje nisu naučili, nego se odnosi na povijest koja sada ponavlja svake godine, kao što se nakon svakih loših izbora čeka da idući budu bolji, a u međuvremenu nezadovoljstvo gasi velikim skupovima koji u konačnici ne poluče nikakava rezultata osim da posluže kao ispušni ventil za one koji su pod velikim pritiskom i prijeti da će eksplodirati.

Značajan, po mome dovoljno značajan razgovor da sam potrošio svu ovu “tintu” kako bi vas privolio da ga pogledate,

Dinko Dedić / Podcast Velebit

Marko Ljubić: Poruke i zablude vukovarskog prosvjeda!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari