Pratite nas

Kultura

DOBRO I SUZE

Objavljeno

na

Po riječima moje majke,
tukli su je i doslovno lomili kosti,
ali nisu mogli slomiti hercegovački inat!!!

DOBRO I SUZE

“Ničija nije do zore sjala,
neće ni vaša,jer niste ljudi,
a ova suza što niz lice je pala,
jednog dana vama će da sudi”

Ničija nije do zore sjala,
izusti žena krvavog lica,
prkosno pred krvnike je stala,
dok u kolo se hvatala vijavica!

Nije htjela izdati svoga,
a OZNA tukla je još jače,
snagu joj dade vjera u Boga
dok oko krvavim suzama plače!

Dok snijeg nevinu krv pije
i tijelo se sa hladnoćom bori,
baka djeda izdala nije
jer Bog je od ljubavi stvori!

Tukli su je i lomili kosti,
slomiše tijelo,al ljubav bi jača,
neka Bog grijehe im prosti
i svaku suzu njezinog plača!

Prošla je patnje i muke
ponosno i uzdignute glave,
često je znala sklopiti ruke
dok molitvom usne Gospoda slave!

Sad je na nekom ljepšem mjestu,
nebo je k sebi u zagrljaj uze,
prošla je s djedom životnu cestu,
dijeleći s njim i dobro i suze!

Velimir Velo Raspudić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kultura

Pokoljenja, pamtite ih…

Objavljeno

na

Objavio

Rastanci u crnini koji najviše bole

posvećeno hrvatskim braniteljima, logorašima, nestalim i stradalima u svim našim i tuđim ratovima

Pucnjevi u zoru.

Sijede vlasi. U prašini ladice ratna odličja. Revolver. Čin. Crvena

beretka. Ratni memoari reportera iz Vukovara.

Noćna buđenja u znoju. Tablete 500 mg.

Pijani stražari. Izgladnjeli logoraši u kazamatima, skladištima,

industrijskim postrojenjima propalih socijalističkih giganata.

Bez svijesti. Izbatinjani prljavim armijskim čizmama u

koščata rebra. Surova udaranja kundakom u glavu. Sljepočnice.

Izbijanje zubi. Krvavi bubrezi…

Minus sedamnaest. Proboji vojnika na

studeni bijele mjesečine, blatnim  kukurizištima.

Zapomoganja suboraca iz minskih polja.

Jauci. Ah, ti jauci me prate k’o napušteni seoski psi.

Stravični logorski časi pred lažna strijeljanja.

Kopanje vlastitih raka.

Raznorazni psihijatrijski pregledi. Svakodnevna mrcvarenja

birokratskih komisija za utvrđivanje braniteljskog statusa.

Invaliditeta. Dijagnoze. Nervoza. Dugosatna čekanja nepoznatih

liječničkih duša u bijelim skutama kliničkih ustanova.

Hodnicima u kojima strahovi igraju valcere. Gospodare.

Elegantno stoje na raskrižjima velikih avenija.

I nadmeno pokazuju strane svijeta.

Oni su uvijek tu.

Nepobijeđeni ko jezivi šaptaji s bojišta.

Mirisi spaljenih tijela iz rovova.

Uvlače se u svaku poru ljudskog duha,

dugmad na pamučnim košuljama.

Poslijeratna samoubojstva prijatelja iz postrojbi.

Bezbrojni onkološki pregledi. Terapije. Zračenja.  Traume.

Ratne udovice. Komemoracija na grobljima.

Zastave spuštene na pola koplja.

Posmrtni zvuci truba. Raffaele Celeste (Nini) Rosso.

Il Silenzio.

Rastanci u crnini koji najviše bole.

Na zidu zalijepljene izblijedjele fotografije iz Domovinskog rata.

Porušene bogomolje, unakaženi sveci, raspela kraj puta.

Koliko je Bog plakao nad besanim noćima ranjenika

u podrumskim bolnicama,

urlicima prerezanih grkljana,

jezivim povicima silovanih žena.

Koliko srijemski kavgadžijo pera Matošu,

plemeniti Šufflayu,

kardinalu iz Krašića?

Recite mi,

zar je zemlja svu krv već upila

rasute kosti u pepeo pretvorila.

Rasute kosti Kulikovih polja

(palim vojnicima iz prvoga svjetskoga rata)

U osami listova stoljetnih hrastova, nespokojne povorke kostiju Kulikovih polja.

Derutne austrougarske bolnice propale dvojne monarhije. Ubožnice za nemoćne. Epidemije. Oboljeli od dizenterije. Blijedi vojnici u postelji svojih pocijepanih stijegova. Vojski. Pukovnija. Pozenjelih kolajni.

Bizarni prizori s ratišta. Bojni otrovi. Gušenja. Bodljikave žice. Šrapneli. Salve puščane tanadi. Juriši. Herojstva. Štakori u jarcima krvi. Sablasni gavrani nad raspadajućim truplima ljudska mesa. U zakašnjelim povlačenjima, pogibija preplašenih mladića od osamnaest godina. Pokošeni rafalima strojnica. Stradavaju…

Krvoprolića za kolonije. Svečane balove u kristalnim dvoranama zamaka. Blještavi sjaj krune s dijamantima. Prijetvornu dvorsku svitu iza svilenih baldahina, raspojasanu gospodu plave krvi dok bezbrižno igraju salonski bilijar, poker, ispijaju slatkasti konjak, čitaju naglas klasike uz tihu pratnju glasovira.

Zarobljeništva. Oficiri s Istoka. Solunci. Kozaci. Sluge. Šakali rata. Ustanci. Granitni zamasi drvenih toljaga dvoreda u mramorna bedra. Domobrana. Regimenti. Izmrcvareni. Nazebli. Bosonogi na studeni. Izgladnjeli od duga marša, prokislih baraka. Jeftini kao prošvercani vojnički rum na prvoj liniji fronte balkanskoga blata. Zapleteni u mrežama crnomorskih ribara. Nokturna kad anđeli ugošćuju duše na Golgotama svojih patnji.

Na vješalima propalih carstava, umiru na konjskim zapregama. U vlazi zajedničkih grobnica. Anonimni. Beznačajni. Omamljeni prividima ženskih silueta. Na posljednjim stražama. Bez oproštaja. Presvete hostije. Pisma. Dodira ruku svojih milih nevista…

… i k’o će ih uznit u nebesa. Starost šutnje. Ukrasni gumbi s monogramom vladara. Mjedeni dvoglavi orlovi. U zlokobnom lavežu pasa, tamnoj kabanici Faust, kradljivac svjetlosti bez zakonita prava.

Il’ pak smo isposničke molitve blažena Merza, euharistija, besmrtnost brončana korpusa raspeta Krista.

Pokoljenja, pamtite ih…

u spomen na Gvozdansko 1578.

Vjetrovite noći. Siječanjska treperenja zvizde Danice.

Zamrijeli promplasaji vatri. Vrane grakću u blagoj izmaglici.

Onijemjele kule u jezi oronulih zidina, pepelu kožnih svitaka misala.

Stoljetni zavjeti šutnje u sjenovitim odajama zadrijemalih drvenih trijemova.

Osmanlije. Vlasi. Janjičari. Napuštene oružarnice.

Ne čuju se uzdasi haramija. Gvozdeni topoti bata iz kovačnica srednjovjekovnih

majstora.

Uginuli psi. Konji. Presahle čatrnje. Rastaljena zvona. Ogarci.

Ura je. Zulumi. Akindžije. Spahije. Prodrijeti će barbari kroz gradska vrata.

Nahrupiti će horde. Aveti. Rulje. Haračlije. U razjarenoj oluji posivjela neba. Izbezumljeni.

Razrogačenih vučijih očiju. Nakostriješeni. Željni krvi, smrvljene ljepote, bjelkaste

svile mekoputanih nevena, mirišljivih uvojaka kose, kovanih škrinja, hermelina,

bakrenih vrčeva zlatnika, srebrebnjaka, forinti, istkanih uresa na tunikama od lana koja

razgaljuju gnjev osornih ratnika.

Knezovi Zrinski stare Hrvatske.

Zameteni tragovi. U posljednjem svitanju, bez jecaja, olovna prkosa.

Zgrčenih šaka. Nježnih pokreta silueta vezilja u sablasnim samotištima kamenih

ognjišta. Stojeći zaleđeni k’o inje na trepavicama, Ivan Krstitelj pred

Herodom. Bez mrvice kruha. Vriska izranjenih ruku. Usnuli su.

Na Horebu svojih patnji, pred jurišima sablji, crvenim polumjesecima smrti.

Ne predajući svoje duše ni za sjaj dukata, širokougrudna pašina obećanja,

miris procvala cvijeta u njedrima svojih ljubljenih nevjesta.

Tek će samo gorda historija, nepocijepane zastave, sveti arkanđeli,

tirkizni plašti rijeke Une,

bijela janjad s zrinskih padina,

potiho pripovijedati o njima

Kad se snijegovi otope,

gore procvatu,

na krnjim ulomcima, pisat će:

njih tristo, ljeta Gospodnjeg 1578.,

Gvozdansko.

Pokoljenja, pamtite ih…

 

Dražen Zetić, Trilogija stradanja hrvatskog naroda

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kultura

Romano Guardini: Konac novoga vijeka

Objavljeno

na

Objavio

Romano Guardini

Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige ‘Konac novoga vijeka’ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu ‘Konac novoga vijeka’ treba čitati i danas”.

Romano Guardini (Verona, 1885. – München, 1968.) bio je veliki talijansko-njemački svećenik, teolog, akademik, filozof, filozof religije i pisac. Jedna od najpoznatijih Guardinijevih knjiga, objavljena 1950. godine, nosi naslov „Konac novoga vijeka“. Prijevod ove knjige objavljen je 2002. u nakladi Verbum. Knjiga uz „Uvodnu napomenu“ i pogovor mr. sc. Petra Balte sadrži 3 poglavlja sa sljedećim naslovima „Osjećaj postojanja i slika svijeta u srednjem vijeku“, „Nastanak novovjeke slike svijeta“, „Rasap novovjeke slike svijeta i ona koja dolazi“.

Knjiga „Konac novoga vijeka“ jedno je od značajnijih štiva korisnih za razumijevanje suvremene krize kulture zapadnog svijeta, stoga ćemo se pozabaviti bitnim aspektima ovoga djela.

Prvo poglavlje autor započinje opisom antičke slike svijeta i čovjeka. U antičkom ethosu duboko je ukorijenjena volja da se ostane pri danom, a čovjek antike ne zna ni za kakvu točku izvan svijeta. On „nije kadar ni pokušati s takve točke promatrati ga i oblikovati. Štoviše, on osjećajem i predodžbom, činom i djelom živi u njemu. Sva njegova kretanja, pa i ona najsmjelija, koja vode u najudaljenije regije, odvijaju se unutar toga svijeta“ (str. 11.). Grčki duh je zaokupljen neumornim postavljanjem pitanja. On želi doznati što se zbiva sa svijetom. Ništa nije izvjesno; sve ostaje otvoreno. Svaki način promatranja je moguć i može se ogledati sa svakim drugim, ukoliko to ne zabranjuju određene, s temeljnim karakterom polisa dane, granice. Kao primjer takvih granica Guardini navodi postupke protiv Anaksagore ili Sokrata (str. 12.).

U srednjem vijeku iz temelja se mijenjaju držanje čovjeka i slika svijeta. U tom vijeku spoznaja se mijenja u pravcu kako „izvan i iznad svih datosti svjetskoga bitka postoji jedno apsolutno uporište: Objava. Crkva je formulirana u dogmi, a pojedinac prihvaća kroz vjeru. Crkveni autoritet predstavlja obvezu; s druge strane, međutim, on omogućuje i uzdizanje iznad svijeta i vlastitosti, gdje se sama od sebe otvara sloboda zora. Istina objave predmet je meditacije, gdje se uz pomoć sredstava disjunktivne i konjuktivne logike razvija u veću svezu, u teološki sustav (str. 20.).

Kad je u pitanju odnos srednjega vijeka prema antici, on je „vrlo živ, no drugačije naravi od onog renesansnog. Potonji je refleksivan i revolucionaran, afirmaciju antike on treba kao sredstvo da se distancira od predaje i oslobodi crkvenoga autoriteta. Odnos srednjega vijeka, naprotiv, naivan je i konstruktivan. U antičkoj literaturi on vidi neposredan izraz prirodne istine, razvija njezin sadržaj i domišlja ga (str. 20.). U antičkom gledanju na svijet „nalazi se obilje prave istine čije prisvajanje već znači spoznaju“, a ono što je prisvojeno „u mišljenju se nastavlja i mijenja“ (str. 21. – 22.).

Srednjovjekovne spoznaje sintetiziraju se u summama, gdje se međusobno povezuju teologija i filozofija, učenje o društvu i učenje o životu. „One stvaraju moćne konstrukcije koje se novovjekom duhu čine tuđima toliko dugo dok ne shvati ono najdublje što one žele: ne empirijski istraživati nepoznatost svijeta ili pak racionalnom metodom rasvjetljavati njegove činjenice, već, s jedne strane, iz sadržaja objave, a s druge, iz principa i uvida antičke filozofije, izgraditi ‘svijet’. One sadrže svijet sazdan od misli, cjelinu čije se beskonačno diferenciranje i veličanstveno jedinstvo može usporediti s likom katedrale u kojoj sve osim prve dohvatljive zbiljnosti posjeduje simbolički karakter i time čovjeku omogućuje religiozni život i zrenje“.

Ideja Crkve i ideja Carstva

Što se tiče uređenja zajedničkoga života, Države i društva, autor ističe kako tu u srednjem vijeku dominiraju dvije velike ideje: ideja Crkve i ideja Carstva, utjelovljene u papi i caru. „I one se pozivaju na nadsvjetovne datosti, naime na Božju milost i ustanovljenje, te s toga polazišta određuju život u svijetu. Papa nosi trostruku krunu, a u ruci ima ključeve sv. Petra; car nosi plavi plašt sa zvijezdama koji označava nebeski svod i ima carsku jabuku koja označava zemlju. S obzirom na ove transcedentne točke, ustroj zajedničkoga života također je precizno iskonstruiran, odozgo i odozdo, kroz simbole, službe i funkcije, staleže i životna zbivanja. Iznad dvaju zemaljskih poredaka, poretka zajednice i poretka cjeline, nalazi se nebeski svod čisto duhovnih bića – anđela. Nebeski i zemaljski poredak: u sklopu potonjega, Crkva i Država međusobno se nalaze u odnosu mnogostrukoga slaganja te po ideji čine jedno veliko jedinstvo: hijerarhiju“. (str. 23.)

Između Crkve i Države postoje velike napetosti kojima je određena čitava povijest srednjega vijeka. „Borba između pape i cara ima, međutim, dublji smisao nego što se na prvi pogled čini. U toj borbi ne radi se isključivo, naposljetku, uopće se ne radi o političkoj moći, kakva se manifestira prema vani, već o jedinstvu životnoga poretka. Carevi pokušavaju uz pomoć investiture podčiniti Crkvu, što im pod pritiskom kaosa, djelotvornoga još od seobe naroda, isprva i uspijeva. Pape iz karaktera duhovne službe izvode njezinu prednost i zahtijevaju podvrgavanje carstva. U doba Grgura VII., odnosno Inocenta III., jedinstvo se na takvim osnovama doista na kratko uspostavlja. Postoji i treća teorija koja izvlači konzekvenciju iz povijesnoga iskustva, izgrađujući cjelokupan red na dva principa koji se sjedinjuju tek u najvišem autoritetu Božjem. Iza svih pokušaja nalazi se, međutim, ista misao: cjelokupan red ljudskoga postojanja mora biti zasnovan i raščlanjen polazeći od nadsvjetske Božje uzvišenosti (str. 23. – 24.).

Cjelina „započinje početkom stvaranja, kulminira u utjelovljenju Sina Božjega – u ‘punini vremena’ – i završava s propašću svijeta i sudnjim danom. Ono što se nalazi između, raščlanjuje se pomoću perioda, svjetskih razdoblja, koje sa svoje strane stoje usporedno s danima tjedna stvaranja. Rođenje Kristvo uvod je u naš, posljednji, period i ispunjeno je očekivanjem njegova ponovnog dolaska i njegova suda“ (str. 24.).

Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti

Uzimajući kao mjerilo kojim se neko razdoblje može pravedno mjeriti pitanje „koliko se u njemu, prema njegovoj posebnosti i mogućnosti, razvila punina ljudske egzistencije te dokle je doprla u pravom osmišljavanju“ Guardini srednji vijek stavlja među najviša razdoblja povijesti. „Srednji vijek ispunjen je religioznošću koja je jednako duboka kao i bogata, jednako moćna kao i nježna te jednako jednoznačna u svojim načelima kao i izvorna i raznovrsna u individualnom ostvarivanju. (…) Neprocjenjivo je značenje religioznoga isijavanja mnogobrojnih samostana, a isto tako i učinak što su ga toliki molitelji, pokajnici i mistici izvršili na svijest vremena. Iz tih izvora dolazi trajan utjecaj religioznoga iskustva, mudrosti i izvjesnosti o smislu, čiji se učinak osjeća u svakom obliku i sloju života. Srednjovjekovni čovjek gonjen je silovitom potrebom za istinom. Jedva da je – možda jedino s iznimkom klasične kineske kulture – čovjeku od spoznaje, mudracu, ikada pripisivano toliko značenje kao tada. Volja sa spoznajom, međutim, još nema novovjeki oblik istraživanja. Ona ne slijedi zbiljnost prirode ili povijesti kako bi je empirijski utvrdila i teorijski svladala, već meditirajući uranja u istinu, kako bi iz nje izvela duhovnu konstrukciju postojanja. Temelji same istine dani su joj preko autoriteta: Božanskoga autoriteta u Pismu i crkvenom nauku, ljudskoga autoriteta u antičkim djelima. Ove osnove razvijaju se dalje, ono što je iskustveno dano razumije se iz njih i tako se stječe obilje novih spoznaja. Stvarno istraživačko ponašanje, međutim, nedostaje… (str. 28. – 29.).

Za čovjeka srednjeg vijeka znanost označava „utonuće u ono što u autoritativnim izvorima nalazi kao istinu. On s tog polazišta proučava, obrazlaže i izgrađuje sliku svijeta“ (str. 33. – 34.). Do promjene dolazi u 14., a konačno u 15. st.: poriv prema spoznaji goni prema neposrednoj zbiljnosti stvari. Neovisno o datim predlošcima, „on želi vidjeti vlastitim očima, provjeravati vlastitim razumom te doprijeti do kritički zasnovana suda“ (str. 34.) To posebno vrijedi za prirodu, pa tako nastaju novovjeki eksperiment i racionalna teorija, vrijedi za predaju što dovodi do nastanka humanističke kritike i na izvore naslonjene historiografije, a vrijedi i za život zajednice što dovodi do nastanka učenja o državi i pravu. Znanost se, kao autonomno područje kulture, odvaja od tada religiozno određenoga jedinstva života i djela i oslanja se na sebe samu (str. 34.).

Nastanak kapitalističkog sustava

Analogno ovim procesima do promjena dolazi i na gospodarskom planu, u Italiji već u 13. st. Gospodarski život je do tada bio vezan staleškim predodžbama i cehovskim propisima, a kanonska zabrana kamate onemogućavala je pretpostavku poduzetničke djelatnosti – kreditno poslovanje. Težnja prema dobiti postaje slobodna i dobiva smisao u samoj sebi. „Njezine granice leže još samo u jednom vrlo elastičnom ethosu te u propisima pravnoga sustava koji afirmira gospodarsko nadmetanje. Nastanak je to kapitalističkoga gospodarskog sustava u kojem svako smije posjedovati onolilko koliko uz poštivanje vrijedećih pravnih propisa uzmnogne steći. Neizmjeran je učinak toga sustava kako u proizvodnji, tako i u raspodjeli dobara. Imetak razbija naslijeđeno socijalno uređenje i otvara pristup staležima i službama koje su prije imali samo povlašteni. Gospodarstvo koje slijedi vlastite zakone razvija se kao još jedno u nizu autonomnih područja kulture“ (str. 34. – 35.).

Promjene, dakako, nisu zaobišle niti područje politike. U srednjem vijeku politika je bila uklopljena u cjelokupan red ćudoredno-religioznoga, u povezanost Carstva i Crkve kao dvaju oblika Božje vladavine. Njezino djelovanje bilo je podložno njihovu vrednovanju, a ako se događala nepravda, ona se događala uz nečistu savjest. Nastupom promjena političko djelovanje sve se više javlja kao nešto što svoje norme ima isključivo u sebi samom. „Ono što ga određuje, ne samo praktično, već i načelno, svrhe su stjecanja moći, održavanja moći i upravljanja njome. Nepravda počinjenja u njihovoj službi više se ne događa uz nečistu savjest, već je praćena jednom začudnom sviješću o ‘dužnosti’. Macchiavelli je prvi koji izriče taj moralni karakter politike, a slijede ga svi ostali. Pascalov suvremenik Thomas Hobbes izgrađuje teoriju države koja ovu čini apsolutnim gospodarom i sucem ljudskoga života koji, pak, sa svoje strane biva shvaćen kao borba svih protiv sviju. Praktične osnove ovih misli beskrajni su ratovi koji se posvuda vode među novonastalim zemaljskim vladavinama iz kojih postupno proizlaze moderne nacionalne države“ (str. 35. – 36.).

Čovjek sam sebi postaje važan

Čovjek novoga doba sve neistraženo doživljava kao nešto primamljivo. Ono ga draži da ga istraži. On počinje otkrivati i osvajati nova područja, osjećajući mogućnost da izađe u beskrajan svijet i postane njegovim gospodarom (str. 38. – 39.). Čovjek, međutim, istodobno gubi svoje stalno i objektivno uporište što ga je njegova egzistencija imala u staroj slici svijeta, a stječe osjećaj prepuštenosti, pa čak i ugroženosti. „Strah srednjovjekovnoga čovjeka morao je biti povezan s pritiskom svjetske konačnosti što se suprotstavljao porivu ka širenju duše, koji se umirivao u onom transcedentnom svijetu kojem bijaše uvijek iznova okrenut. Novovjeki strah nastaje, međutim, u znatnoj mjeri iz svijesti o gubitku kako simboličkoga uporišta, tako i neposredno uvjerljive zaštićenosti…“ (str. 39. – 40.).

Za srednji vijek, priroda je bila Božja tvorba, a antika neka vrste prethodnice Objave; za novi vijek obje uvelike postaju sredstva da se postojanje odvoji od Objave te se ona pokaže kao nestvarna, pa čak i životu neprijateljska (str. 43.).

Na izmaku srednjega vijeka, prije svega u renesansi, budi se „novi doživljaj jastva. Čovjek sam sebi postaje važan, Ja, prije svega ono neobično, genijalno, postaje mjerilom za vrijednosti života“ (str. 43.).

Srednji vijek stvorio je prekrasne stvari i ozbiljio savršene poretke ljudskoga suživota, „kulturu prvoga reda. Sve to, međutim, shvaćalo se kao služenje Bogu stvoritelju. U renesansi djelo i djelatnik zadobivaju novo značenje. Smisao koji je prije pripadao djelu Božjem, sada prisvajaju oni. Svijet prestaje biti stvorenje i postaje ‘prirodom’, ljudsko djelo više nije služba određena poslušnošću Bogu, već ‘stvaranje’; čovjek, ranije štovatelj i sluga, postaje ‘stvaratelj’“. Gledajući svijet kao ‘prirodu’, čovjek ga stavlja u sebe samoga; shvaćajući sebe kao ‘osobnost’, on postaje gospodarom vlastite egzistencije; u volji za ‘kulturom’ on počinje izgrađivati postojanje kao svoje djelo. Nastanak ovakvih postavki poklapa se sa zasnivanjem novovjeke znanosti. Iz nje proizlazi tehnika, pojam onoga načina postupanja kroz koji čovjek postaje sposoban da svoje ciljeve postavlja prema vlastitoj volji. Znanost, politika, gospodarstvo, umjetnost, pedagogija sve se svjesnije odvajaju od spona vjere, ali i od jedne sveobvezujuće etike te razvijaju autonomno polazeći od vlastite naravi“ (str. 45. – 46.).

Tijekom više od jednog tisućljeća kršćansko je crkveno učenje bilo mjerilo za istinu i neistinu, pravilnost i nepravilnost. S rasapom srednjeg vijeka – primjećuje Guardini – „javlja se jedan posve svjetovni red vrijednosti. Nastanak je to jednoga novog, naspram kršćanske Objave neprijateljskoga ili bar indiferentnog držanja, koje uvelike određuje kulturni razvoj“ (str. 47.). „Objava i vjera prije su bili jednostavno temelj i ozračje postojanja; sada one moraju dokazati svoje pretenzije na istinitost. Ali i tamo gdje ostaje postojana, vjera gubi svoju mirnu samorazumljivost. Ona se napinje, naglašava i osjeća da nije više unutar jednoga svijeta koji joj pripada, već unutar tuđega, čak neprijateljskog svijeta“ (str. 48.)

Novi vijek se trudi čovjeka duhovno maknuti iz središta bitka

Srednji vijek gledao je na čovjeka s dva motrišta. S jedne strane, on je bio Božje stvorenje, podređeno Njemu i potpuno predan u Njegove ruke. S druge strane, on je nosio u sebi sliku Božju i prema Bogu je bio usmjeren, određen za vječni život. Apsolutno manji no Bog, ali definitivno veći od ostalih stvorova. Ovaj položaj u bitku nalazio je svoj izraz u mjestu što ga je čovjek imao u sustavu svijeta. Odasvuda je bio izložen Božjem pogledu, ali je i na svakom planu vršio duhovnu vladavinu nad svijetom. Promjena slike svijeta postavila je to mjesto u pitanje. Čovjek je sve više dospijevao u slučajno, u „bilogdje“. Novi vijek se trudi da čovjeka „i duhovno makne iz središta bitka. Za novi vijek čovjek više nije odasvuda izložen oku Boga koji obujmljuje svijet, nego je autonoman, odrješenih ruku i vlastita koraka – on više nije središte stvaranja, već postoje bilo koji dio svijeta. S jedne strane, novovjeko shvaćanje uzdiže čovjeka nauštrb Boga, protiv Boga; s druge strane, on posjeduje herostratsku želju da od njega napravi dio prirode, koji se načelno ne razlikuje od biljke i životinje. Jedno i drugo spada zajedno i stoji u tijesnoj vezi s mijenom slike svijeta“ (str. 49. – 50.).

Novovjeki čovjek „nema volje da bude vlastit u svome liku i izvoran u načinu vođenja života, pa čak ni da sebi stvori okolinu koja bi mu odgovarala posve i po mogućnosti u svemu. On, štoviše, prihvaća upotrebne predmete i oblike života, kakve mu nameću racionalno planiranje i normirani strojni proizvodi, i to u globalu s osjećajem da je tako razumno i pravo. Baš kao što uopće ne osjeća želje da živi iz vlastite inicijative. Sloboda vanjskoga i unutarnjeg kretanja za njega kao da nema izvorno doživljene vrijednosti. Štoviše, on se samorazumljivo uklapa u organizaciju koja je, pak, oblik mase i poslušan je programu kao naputku kako ‘čovjek bez osobnosti’ biva usmjeravan. Instinkt ove ljudske strukture upravo teži da ne istupa kao vlastit, već da ostane anoniman – gotovo kao da vlastitost čini osnovni oblik sve nepravde i početak sve opasnosti“ (str. 62.).

Guardini upozorava kako sve više nestaje osjećaj vlastitosti i vlastite sfere čovjeka, koji je ranije bio temeljem svega socijalnog ponašanja. Sve samorazumljivije, ljudi se tretiraju kao objekti, od bezbroja načina statističko-službenoga ‘zahvaćanja’, sve do nezamislivih nasilništava prema pojedinicima, skupinama, pa i čitavim narodima. I to ne samo u bijedi i paroksizmima rata, već kao normalan oblik vladanja i upravljanja“ (str. 62.).

Dok se je u ranijim razdobljima polje čovjekovanja djelovanja poklapalo s poljem njegova doživljavanja, sada polje čovjekova spoznavanja, htjenja i činidbe nadilazi, prvo u pojedinačnim slučajevima, potom sve češće, a naposlijetku uopće, područje njegove neposredne organizacije. „Čovjek sada intelektualno-znanstveno jednostavno znade više nego što osjetilno može vidjeti ili predočiti – pomislimo samo na redove veličina u astronomiji. U mogućnosti je planirati i provoditi učinke što ih jednostavno više ne može osjetilno zahvatiti pomislimo samo na fizikom otkrivene tehničke mogućnosti. Time se mijenja i njegov odnos prema prirodi. On gubi neposrednost, postaje neizravan, posredovan računom i napravama. On gubi zornost, postaje formalan i apstraktan. On gubi mogućnost da bude doživljen te postaje postvaren i tehnički. Time se, međutim, mijenja i odnos čovjeka spram njegova djela. I ono postaje uvelike apstratno, neizravno i postvareno. U velikoj mjeri on ga više ne može proživljavati, već samo još proračunavati i nadzirati. Iz toga proizlaze teška pitanja. Ta, čovjek jest ono što doživljava – a što je onda ako mu njegov čin sadržajno više ne može postati doživljajem?“ (str. 69. – 70.).

Kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga ne može uspjeti

Kultura novoga vijeka – znanost, filozofija, odgoj, učenje od društvu, književnost pogrješno je prema autoru gledala na čovjeka, ne samo u pojedinostima, već u osnovi, te stoga i u cjelini. „Čovjek nije onakav kakvoga ga prikazuju pozitivizam i materijalizam. Za njih, on se ‘razvija’ iz životinjskog svijeta koji, pak, sa svoje strane, proizlazi iz nekakvih diferencijacija materije. Unatoč svim zajedničkim crtama, čovjek je ipak nešto bitno jedinstveno jer ga određuje duh koji se ne da izvesti ni iz čega materijalnog. Stoga sve što čovjek jest zadobiva poseban karakter koji se razlikuje od svega ostalog života. Čovjek nije ni onakav kakvim ga vidi idealizam. Ovaj, doduše, prihvaća duh, no izjednačuje ga s apsolutnim duhom, primjenjujući kategoriju evolucije na potonjega. Proces apsolutnoga duha tijek je svijeta, a čovjek je uključen u taj svijet. Tako za njega ne može biti slobode u pravom smislu riječi, stvarne odluke iz vlastitih pobuda. Stoga u pravom smislu riječi ne može biti ni povijesti i čovjek gubi svoj bitni prostor postojanja. To, međutim, nije točno. Čovjek jest konačno biće, ali i prava osoba neukidiva u svojoj samostalnosti, nepotiskiva u svome dostojanstvu i nezamjenjiva u svojoj odgovornosti. A povijest se ne odvija tako kako bi propisivala logika nekoga svjetskog bića, već kako je čovjek u svojoj slobodi određuje. Čovjek, međutim, nije ni onakav kakvim ga vidi egzistencijalizam. Prema njemu, čovjek nema ništa prije sebe, ni biti ni norme. On je apsolutno slobodan i određuje se sam, ne samo u djelovanju, već i u bitku. Bačen gdje nema ni mjesta ni reda, on posjeduje samo sebe i ništa više, a njegov je život radikalna vlastita sudbina. Ni to nije istina. Za njega postoji bit koja čini da čovjek može reći: ja sam sam sada i ovdje i nalazim se u ovoj određenoj svezi stvari. Postoji okolni svijet, svemir kao i okolina, koji ugrožavaju, ali i nose“ (str. 78. – 79.).

Novovjeki čovjek smatra da je svako povećanje moći jednostavno „napredak“; povećanje sigurnosti, koristi, dobrobiti, životne snage i zasićenja vrijednosti. Guardini upućuje kritiku takvome gledištu, te ističe kako je moć nešto iznimno višeznačno: „… ona može prouzrokovati i dobro i zlo, može izgrađivati i rušiti. Kakva će stvarno biti, to ovisi u ćudi koja njome vlada i svrsi u koju se koristi. Pri točnijoj provjeri, međutim, pokazuje se da tijekom novoga vijeka moć nad postojećim, nad stvarima i ljudima, narasta u nevjerojatnoj mjeri, ali i da ozbiljnost odgovornosti, jasnoća savjesti te snaga karaktera nikako ne idu ukorak s tim porastom. Pokazuje se da moderni čovjek ne biva odgajan za pravilnu uporabu moći, štoviše, da uvelike nedostaje i sam svijest o problemu ili se ona pak ograničava samo na određene izvanjske opasnosti, kakve su postavlje vidljive u ratu, a iščitavamo ih iz publicistike. To znači da mogućnost čovjekove pogrešne uporabe moći neprestano raste. Kako još uvijek ne postoji stvaran i djelotvoran ethos upotrebe moći, sve je veća težnja da se na tu upotrebu gleda kao na prirodni proces uza koji ne postoje nikakve norme slobode, već samo navodne nužnosti koje proizlaze iz koristi i sigurnosti“ (str. 81.).

Za nadolazeću kulturu, Guardini ne zna oznake „jer, govoriti o jednoj ne-kulturnoj kulturi, bilo bi, doduše, u ovom smislu ispravno, ali odveć u zraku, a da bi se moglo koristiti“ (str. 86.). No, on je siguran da „kulturni ustroj u kojem nema mjesta za Boga, ne može uspjeti i to iz jednostavnoga razloga što Bog jest“ (str. 76.). Čovjek stoga mora naučiti da putem svladavanja i odricanja postane vlastitim gospodarom, a time i gospodarom vlastite moći (str. 91.).

Kako to izgleda kad se čovjek odvoji od Objave

Novovjeki čovjek ne gubi samo vjeru u kršćansku Objavu, već doživljava i „slabljenje svoje prirodne religiozne sklonosti tako da na svijet sve više gleda kao na profanu zbiljnost“ (str. 95.). Bez religioznog elementa život, međutim, postaje „poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Dijelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome svuda se međusobno ometaju. Gube se središte i veze. Postojanje se dezorganizira. Tada dolazi do onoga kratkog spoja koji se već trideset godina javlja u sve većoj mjeri. Dolazi do nasilja. Na taj način zbunjenost sebi traži izlaz. Kada se ljudi više ne osjećaju iznutra vezanima, organizira ih se izvana, a kako bi organizacija funkcionirala, država iza nje postavlja prisilu. Može li se, međutim, trajno egzistirati pod prisilom?“ – pita se autor (str. 98.).

Zanimljivo, govoreći o gubitku vjere u kršćansku objavu, Guardini piše kako je „dobro što se razotkriva ona nečasnost jer će se pokazati kako to u zbiljnosti izgleda kada se čovjek odvoji od Objave i prestane uživati njene plodove“ (str. 102.). Zar danas, nešto manje od sedamdesetak godina od publiciranja ove knjige, ne kušamo otrovne plodove gubitka vjere u Objavu?

Ozračje kršćanske kulture i potpora tradicije sve će više gubiti na snazi, usamljenost u vjeri će biti strašna, a ljubavi će nestati iz sveopćega svjetskog držanja, Guardinijeva ja anticipacija nadolazećih vremena kojoj uporište pronalazi u eshatološkim tekstovima. To je jedna od onih sablazni za koju se kaže da će zavesti, „kad bi bilo moguće, i same izabranike“ (M, 24, 24). U takvim vremenima kršćanska vjera morat će zadobiti novu odlučnost, a kršćansko držanje bit će primorano imati karakter povjerenja i hrabrosti. Riječ je o posljednjim vremenima. Danas, sedamdesetak godina nakon objave knjige „Konac novoga vijeka“ posljedice gubitka vjere u Objavu i odricanja od krćanskih načela života doživljavaju svoju kulminaciju, a protudekalog predstavlja bitno obilježje političko-društvenih sustava Zapada. U razumijevanju takvog stanja Guardini nam može biti od velike koristi i zato knjigu „Konac novoga vijeka“ treba čitati i danas.

Davor Dijanović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari