Pratite nas

Priče

Dobro nam došao, Badnjače

Objavljeno

na

Na rubu crne šume za koju su svi tvrdili da je začarana, živio je siromašni seljak sa ženom i četvero djece u drvenoj kolibi. Ženu je teška bolest oborila u postelju te je siromašak morao sam brinuti o svemu. Dječica su odveć malena i nejaka, a u obližnjemu velikom selu nitko mu nije htio pomoći da nekako prebrodi siromaštvo.

Stisne ponovno zima i snijeg se zabijeli uokolo skromne kolibe… U to godišnje doba ona crna šuma izgledala je još sablastnije. U kolibi zavlada užasna hladnoća i glad zaprijeti siromašnoj obitelji. Teško bolestna žena samo što ne umre, a dječica se nijemo stisnu uz njezinu postelju…

Nesretnik je dugo motrio šumu i najzad se odvaži krenuti u nju kako bi nakupio drva i zagrijao kolibu. Eto, žena mu umire, djeca mrznu i gladna su, pa što ima izgubiti? Ako bude sretne ruke, ulovit će i nešto divljači.Istog dana uzme sjekiru te krene u crnu šumu. Zakoračivši oprezno između crnih stabala i guste šikare zaludu je tražio nekakvu stazu. Kako je dublje zalazio, šuma je bila sve mračnija…

Naišao je zatim na odavno popadala golema stabla prekrivena debelom mahovinom i njihove panjeve koji su sablastno stršili iz zemlje. Obradova se onim deblima misleći kako će drvo gorjeti i konačno zagrijati njegovu kolibu. Ali kad sjekirom udari o koje deblo, ono se raspadne od silne truleži. Vidje zatim siromah da su oni panjevi još zdravi te odabere jednog rasjeći. Kad snažnim zamahom spusti sjekiru u njegovo podnožje, začuje se strahovit jauk koji zaječi šumom na sve strane. Prestrašeni siromah odbaci sjekiru te htjede odmah pobjeći odande. Ali domisli se kako mu se samo pričinilo uslijed umora i gladi. Ponovno podigne sjekiru, zamahne njome i spusti je o panj, a jauk se ponovi. Ne vjerujući u to što čuje, ponovno udari sjekirom, a tada strahovito odjekne snažan i bolan urlik od kojega protrne i baci se na koljena vapeći milost od zlih sila, vladarica crne šume. Nakon urlika zavladala je duboka tišina te siromašak zaplače od jada poželjevši da se pod njim konačno otvori crna zemlja i zauvijek ga proguta. Razdirala ga je pomisao na gladnu dječicu i bolestnu mu ženu koja je možda već i umrla… Proklinjao se je zbog nesposobnosti da išta učini za njih, a eto, ne će ga niti zemlja progutati…

Odjednom začuje prijatan i sladak djevojački glas iza sebe. Bio je to glas koji nikada više ne će zaboraviti. Kad se okrene ugleda mladu prekrasnu djevojku zlatne bujne kose u bijeloj haljini koja zaleprša poput lagana vela. Ona mu se predstavi kao šumska vila i doda kako se je rodila upravo u ovome stablu, a sada je na umoru. Siromašku je bilo žao, ali ona ga utješi rekavši mu da svakako mora misliti najprije na svoje četvero djece i bolestnu ženu. Znala je za njegovu životnu nesreću i siromaštvo te mu ponudi pomoć. Vila mu reče da mora hodati oko panja i svaki puta kad učini krug odpjeva ime jednog djeteta, zatim ženino ime i na posljetku svoje. Tako će se zamrznuta zemlja razmekšati pa će je lakše razgrnuti oko panja i rasjeći njegovo staro korijenje. Sve to učini siromašak, ali uvjeri se da je taj stari panj odveć golem i težak paga stisne zabrinutost; kako će odvući panj do svoje kolibe? Tada mu vila naredi da napravi saonice pa kad bude gotov mora zazviždati po tri puta na sve četiri strane svijeta, a zatim da se dobro zagleda u obližnji jasen.. Sve to siromašak odmah učini i kad se na posljetku dobro zagleda u onaj samotni jasen, iz njega iznikne snažni jelen koji odmah stupi ispred njegovih saonica. Siromašak se jako razveseli tome čudu te brže-bolje upregne jelena, ubere granu s jasena kojom će ga potjerati iz šume. Ali tek što je njome dodirnuo jelena, grana zablista srebrom. Tada mu ona vila reče da joj se primiču posljednji trenutci te da je još malo posluša. Zapovijedi mu da srebro proda na selskoj tržnici, a za novac kupi nešto hrane, od župana odkupi proplanak ispred svoje stare kolibe i ondje izgradi obor za ovce koje također mora kupiti, zatim nešto peradi, nekoliko svinja, dvije krave i dva konja. Prizna mu vila da će mu se seljaci neko vrijeme zlurado smijati kad ostane bez ijednog novčića te da će zatim vrlo težko i naporno raditi sljedećih nekoliko dana. Tako mu reče vila i zauvijek nestane.

Siromah se je vratio kući, a djeca mu se silno razvesele. I žena mu, jednako bolestna, težkom mukom uputi osmijeh. Dok im je pripovijedao što se je dogodilo u crnoj šumi, jelena zauvijek nestade. I sve zatim učini siromašak kako mu je savjetovala dobra šumska vila. Odmah je prodao ono srebro na selskoj tržnici, odkupi od župana proplanak na kojemu sagradi obor, dotjera živinu te kupi nešto hrane za svoju obitelj.

Kad je na posljetku ostao bez novaca, seljaci su se izrugivali s njime, ismijavali njegovu lakomost kad god je netko spomenuo njegovo ime. Trpio je zluradi smijeh iza svojih leđa znajući da sve čini za svoju obitelj, upravo ono što mu je naredila šumska vila. Samo je mudri župan šutio razmišljajući o upornom i odvažnom siromahu sa ruba crne šume…

Kad je siromašak unio panj u kolibu i naložio vatru pod njime, uskoro se iznad stare trošne kolibe uzdigne visoki plamen zasjavši pod večernjim nebom. Pohitaše seljaci vidjeti kakvo je to čudo. Ali jedino čudo bila je toplina koja je ispunila kolibu takoda su se svi zarumenjeli u obrazima, a bolestna žena konačno malo prizdravi te nakon mnogo vremena pripremi objed za sve. Istom je žurno stigao i župan kojemu domaćin izpriča što je doživio u crnoj šumi. S veseljem u glasu domaćin je pripovijedaokako ondje ima takvih panjeva koji mogu zagrijati svaku kuću te da se nitko više ne treba bojati zalazka u crnu šumu. Zatim je svoje goste počastio obilnom večerom zahvaljujući im na posjetu.

Kad su se u mrkloj noći seljaci razilazili svatko svome domu, u dubini duše osjećali su stid, jer su se nepotrebno rugali siromahu i nikada mu nisu htjeli pomoći u nevolji. Eto, kad ih je ponudio obilnom večerom, uvidjeli su koliko je dobrostiv, oprostio im je zluradost. Dobrota je važna stvar u životu, priznavahu sami sebi…

Od onoga vremena svake su godine u isto doba pohodili kolibu nekoć siromašne obitelji kako bi ondje svi zajedno proslavljali dan dobrote. Donosili su razna jela i pića, a domaćin bi dovukao golemi panj iz šume. Onda su svi posjedali uokolo razplamsale vatre kako bi se zagrijali i sačuvali dobro zdravlje, puna srca zapjevali su pjesme o dobroti i ljudskoj radosti. Stari šumski panj dugo bi gorio na vatri unoseći toplinu u skromni dom i oko srca dobrostiva domaćina…

Siniša Posarić/HKV

Priča je javno pročitana u riječkome Narodnom sveučilištu u sklopu književne večeri „Siniša Posarić i prijatelji“ 19. prosinca 1997. Objavljena je prvi puta u božićnome broju Primorsko-goranskog Dnevnika 1998, a zatim u piščevu romanu za djecu i mladež „Usnula marioneta“ 2003.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

DINOSAUR NA IZBORIMA

Objavljeno

na

Objavio

Sve nešto mislim, ali bolje je da ne mislim. Kako je nekoć davno zapisao A. G. Matoš: „Trsim se da ne mislim, a ipak mislim, teže je ne misliti, no misliti. Eto, kad se prošlost dotegli u budućnost, skorašnju budućnost, imam dojam da se ovdje stvarno ništa ne mijenja!

DINOSAUR: Dobar dan, gdje je onaj listić na kom se može zaokružiti esdepeovac?
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, imate jedan izborni listić sa svim kandidatima, pa zaokružite jednog od njih.
DINOSAUR: Ja ću zaokružiti esdepeovca.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo.
DINOSAUR: Nemojte mi govoriti o mom pravu, pa znate li tko sam ja?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, dajte mi osobu iskaznicu.
DINOSAUR: Ako znate tko sam ja, što će vam moja osobna iskaznica?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Moram zapisati vaše podatke.
DINOSaUROVA ŽENA: Jožek, daj čovjeku osobnu.
DINOSAUR: Nije li kod tebe moja iskaznica, osobna?
DINOSAUROVA ŽENA: Čekaj da pogledam u torbici…
DINOSAUR: Sad će moja zakonita pronaći osobnu, samo budite strpljivi.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Nema problema, strpljiv sam.
DINOSAUR: Rekao sam ti jutros da spremiš moju i tvoju osobnu u torbicu.
DINOSAUROVA ŽENA: Znam, da, rekao si, spremila sam.
DINOSAUR: Znam da si spremila jer sam ti ja rekao da ih spremiš.
DINOSAUROVA ŽENA: Evo našla sam ih.
DINOSAUR: Evo našla ih je.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Dajte mi ih, molim vas.

DINOSAUR: Daj mu ih. Znate, mladiću, ja znam što je zakon i red. Ja sam sudjelovao u zakonu i redu od kad znam za sebe, a to je bilo davno…
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, gospodine.
DINOSAUR: Znate? A ja vama kažem da ne znate ništa, mladiću. Kad smo mi nekada birali, znalo se je za koga treba glasati, nije to bilo ovaj ili onaj, nego jedan i gotova stvar!
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Druga su vremena, gospodine.
DINOSAUR: Kakva druga vremena? Što to govorite? Pa odkad ja znam za sebe ovdje se ništa nije promijenilo i ne treba da se mijenja jer esdepe i antifašizam moraju pobijediti u prvom krugu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Evo vaše osobne iskaznice…
DINOSAUR: Uzmi, ženo, i spremi ih u torbicu. Neka budu na sigurnom, nikad se ne zna.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: … i vaši glasački listići.
DINOSAUR: A je li na listiću naš esdepejac?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam na koga mislite, da, i on je na listiću.
DINOSAUR: Znači mogu zaokružiti našeg esdepejca? Ja sam protiv gospođe.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo za koga ćete glasovati, gospodine.

DINOSAUR: Ja ću glasovati za esdepejca. A znate zašto? Zato jer će on vratiti bistu druga Tita tamo gdje mu je mjesto – na Pantovčak! Esdepe zajedno s antifašistima mora pobijediti.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek, da to obavimo.
DINOSAUR: Da to obavimo. Vidiš, čitavog života smo nešto obavljali, to je smisao našeg života i u politici i u privatnosti. Uvijek treba obavljati nešto…
DINOSAUROVA ŽENA: Sjedi tu, Jožek.
DINOSAUR: A gdje je esdepeovac, koji je po redu?
DINOSAUROVA ŽENA: Evo tu je, tu zaokruži.
DINOSAUR: Aha. Evo, zaokružio sam. I ti zaokruži esdepeovca… Da vidim, da vidim…
DINOSAUROVA ŽENA: Evo, jesam.
DINOSAUR: Tako treba. Neka si oni ustaše **bu ma*er ustašku, mi ćemo pobijediti. A što to radiš?
DINOSAUROVA ŽENA: Savijam glasačke listiće; tako treba da ih metnemo u glasačku kutiju.
DINOSAUR: Dobro je, tako treba. Sada neka svi znaju da će naš esdepejac pobijediti… Mladiću, evo mi smo dali glas esdepejcu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo, gospodine.
DINOSAUR: Znate, mladiću, esdepe je napravio jednu stratešku platformu, da kandidira jednog čovjeka, jer se bira jedan predsjednik, a iza njega stati će čitav esdepe i čitav antifašizam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, ovo je izborno mjesto…
DINOSAUR: Znam, ja uvijek tu glasam, ali vas ne poznam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: …i ne možete danas ovdje propagirati svog kandidata.

DINOSAUR: A kako, zašto ja ne mogu? Ja sam dao glas esdepeovcu i nemojte vi mene učiti jer ja znam kako se glasa.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, vi ste obavili svoju građansku dužnost, molim vas da omogućite drugim glasačima da pristupe izboru, ljudi čekaju.
DINOSAUR: Ja znam da oni čekaju da glasaju i znam da će glasati po svojoj savjesti za esdepeovca.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo doma, Jožek.
DINOSAUR: Idemo, ali samo da mu još nešto kažem. Znate, mladiću, ako ne pobijedi esdepeovac, to će ići na vašu odgovornost i svih vas ovdje na ovim izborima. Ne smijete to dozvoliti.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Gospodine…
DINOSAUR: Pazite što vam ja govorim. Ne smije pobijediti gospođa. Ili onaj koji pjeva. Samo esdepeovac dolazi u obzir.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek.
DINOSAUR: Kam idemo?
DINOSAUROVA ŽENA: Doma pemo, leka budeš popil.
DINOSAUR: A, da, da… Drugarice i drugovi, zapamtite što sam vam rekao. Vidjet ćemo se mi opet na izborima, ako vi budete tu!

..ba te led, nikad konca i kraja!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Predvidljivost i naivnost hrvatske politike

Objavljeno

na

Objavio

Znate li priču o dva ovna i stadu ovaca. Priču koja u politički ne dozrelom i političkom nepismenom društvu uvijek prolazi.

U dolini velikih pašnjaka nastade suša, nestade trave i stari iskusni ovan odluči svoje stado povesti na nove pašnjake. Vodeći tako svoje stado u jednom trenutku s visoravni ugledaše dva velika pašnjaka. Jedan pašnjak izgledao je uobičajeno, a drugi žive zelene boje, prepun sočne trave i mladi ovan iskoči i zaviče – Idemo na ovaj, tko je lud da pase staru travu. Gleda to stari ovan i mudro reče – Tamo ima zvijeri, jer da nema netko bi pojeo tu travu.

Otprilike tako funkcionira hrvatska politika i razmišljaju hrvatski birači. Nije važno što ima zvijeri, važno je da ima trave, a trava je u ovoj priči nada, nada u što.
Nadu hrvatskim građanima uvijek ponude nekakvi politički projekti i hrvatski građani u pravilu se uhvate te nade, koja je uvijek imaginarna i neostvariva, ali puni građanima unutarnju prazninu nastalu događanjima u društvu. Treba li žrtvovati nadu da bi kratkotrajno ispunili svoju nutarnju prazninu i čežnju za nekim neostvarivim promjenama.

Trebaju li ti građani biti žrtve nečije opsesije uzrokovane interesima pojedinca. Jesu li građani postali žrtve nečijeg projekta, koji se u hrvatskoj ne pojavljuje slučajno, to je već viđeno i bit će viđeno sve dok hrvatski građani ne prestanu vjerovati lažnim mesijama koji su stvari proizvod, proizvod ljudi koji stoje u sjeni ali duboko utječu na živote tih građana kojima se manipulira vješto kao majstori iluzije i imaginacije.

Ne tako davno 2015 ta grupa ljudi iz sjene, ti majstori iluzije gurnuli su grupu mladih ovnova da razbiju stado i prepuste plijen hijenama koje su vrebale iz prikrajka da rastrgaju plijen. Sve je bilo spremno za veliku promjenu, za restart hrvatskog društva, a onda su se umiješali Oni.

Oni su ti koji vladaju masama, kroje narodu prošlost, sadašnjost i budućnost. Pišu i provode zakone, mijenjaju povijest i utječu na mase. Dijele nas na Mi ili Oni, određuju tko je podoban i ponizan. Pripadaju intelektualnoj i materijalnoj vrhušci, prilagođavaju društvo svojoj potrebi, a narodu uvijek ostavljaju samo Nadu , a i nju doziraju u mrvicama sve u cilju da hijeni ostane plijen i vlast.

Nada je uvijek nasušna potreba, zato se nadam da narod neće biti naivan i povesti se za mladim ovnom prepunim rupa u svojoj biografiji da ih povede na zelene pašnjake okružene zvijerima. Nadam se da neće dozvoliti da ih majstori iluzije prevedu žedne preko vode i razbiju stado da bi plijen ostao gladnoj hijeni koja vreba iz prikrajka. Ne dozvolite da vam neke bradate i ćosave spodobe vade zeca iz šešira, ne vjerujte u mudrost Sove već se okrenite dobroti golubice u čiju dobrotu ljudska vrsta vjeruje tisućljetima.

Ako vam ovaj tekst nije jasan, vratite se na priču s njegovog početka.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari