Pratite nas

Priče

Dobro nam došao, Badnjače

Objavljeno

na

Na rubu crne šume za koju su svi tvrdili da je začarana, živio je siromašni seljak sa ženom i četvero djece u drvenoj kolibi. Ženu je teška bolest oborila u postelju te je siromašak morao sam brinuti o svemu. Dječica su odveć malena i nejaka, a u obližnjemu velikom selu nitko mu nije htio pomoći da nekako prebrodi siromaštvo.

Stisne ponovno zima i snijeg se zabijeli uokolo skromne kolibe… U to godišnje doba ona crna šuma izgledala je još sablastnije. U kolibi zavlada užasna hladnoća i glad zaprijeti siromašnoj obitelji. Teško bolestna žena samo što ne umre, a dječica se nijemo stisnu uz njezinu postelju…

Nesretnik je dugo motrio šumu i najzad se odvaži krenuti u nju kako bi nakupio drva i zagrijao kolibu. Eto, žena mu umire, djeca mrznu i gladna su, pa što ima izgubiti? Ako bude sretne ruke, ulovit će i nešto divljači.Istog dana uzme sjekiru te krene u crnu šumu. Zakoračivši oprezno između crnih stabala i guste šikare zaludu je tražio nekakvu stazu. Kako je dublje zalazio, šuma je bila sve mračnija…

Naišao je zatim na odavno popadala golema stabla prekrivena debelom mahovinom i njihove panjeve koji su sablastno stršili iz zemlje. Obradova se onim deblima misleći kako će drvo gorjeti i konačno zagrijati njegovu kolibu. Ali kad sjekirom udari o koje deblo, ono se raspadne od silne truleži. Vidje zatim siromah da su oni panjevi još zdravi te odabere jednog rasjeći. Kad snažnim zamahom spusti sjekiru u njegovo podnožje, začuje se strahovit jauk koji zaječi šumom na sve strane. Prestrašeni siromah odbaci sjekiru te htjede odmah pobjeći odande. Ali domisli se kako mu se samo pričinilo uslijed umora i gladi. Ponovno podigne sjekiru, zamahne njome i spusti je o panj, a jauk se ponovi. Ne vjerujući u to što čuje, ponovno udari sjekirom, a tada strahovito odjekne snažan i bolan urlik od kojega protrne i baci se na koljena vapeći milost od zlih sila, vladarica crne šume. Nakon urlika zavladala je duboka tišina te siromašak zaplače od jada poželjevši da se pod njim konačno otvori crna zemlja i zauvijek ga proguta. Razdirala ga je pomisao na gladnu dječicu i bolestnu mu ženu koja je možda već i umrla… Proklinjao se je zbog nesposobnosti da išta učini za njih, a eto, ne će ga niti zemlja progutati…

Odjednom začuje prijatan i sladak djevojački glas iza sebe. Bio je to glas koji nikada više ne će zaboraviti. Kad se okrene ugleda mladu prekrasnu djevojku zlatne bujne kose u bijeloj haljini koja zaleprša poput lagana vela. Ona mu se predstavi kao šumska vila i doda kako se je rodila upravo u ovome stablu, a sada je na umoru. Siromašku je bilo žao, ali ona ga utješi rekavši mu da svakako mora misliti najprije na svoje četvero djece i bolestnu ženu. Znala je za njegovu životnu nesreću i siromaštvo te mu ponudi pomoć. Vila mu reče da mora hodati oko panja i svaki puta kad učini krug odpjeva ime jednog djeteta, zatim ženino ime i na posljetku svoje. Tako će se zamrznuta zemlja razmekšati pa će je lakše razgrnuti oko panja i rasjeći njegovo staro korijenje. Sve to učini siromašak, ali uvjeri se da je taj stari panj odveć golem i težak paga stisne zabrinutost; kako će odvući panj do svoje kolibe? Tada mu vila naredi da napravi saonice pa kad bude gotov mora zazviždati po tri puta na sve četiri strane svijeta, a zatim da se dobro zagleda u obližnji jasen.. Sve to siromašak odmah učini i kad se na posljetku dobro zagleda u onaj samotni jasen, iz njega iznikne snažni jelen koji odmah stupi ispred njegovih saonica. Siromašak se jako razveseli tome čudu te brže-bolje upregne jelena, ubere granu s jasena kojom će ga potjerati iz šume. Ali tek što je njome dodirnuo jelena, grana zablista srebrom. Tada mu ona vila reče da joj se primiču posljednji trenutci te da je još malo posluša. Zapovijedi mu da srebro proda na selskoj tržnici, a za novac kupi nešto hrane, od župana odkupi proplanak ispred svoje stare kolibe i ondje izgradi obor za ovce koje također mora kupiti, zatim nešto peradi, nekoliko svinja, dvije krave i dva konja. Prizna mu vila da će mu se seljaci neko vrijeme zlurado smijati kad ostane bez ijednog novčića te da će zatim vrlo težko i naporno raditi sljedećih nekoliko dana. Tako mu reče vila i zauvijek nestane.

Siromah se je vratio kući, a djeca mu se silno razvesele. I žena mu, jednako bolestna, težkom mukom uputi osmijeh. Dok im je pripovijedao što se je dogodilo u crnoj šumi, jelena zauvijek nestade. I sve zatim učini siromašak kako mu je savjetovala dobra šumska vila. Odmah je prodao ono srebro na selskoj tržnici, odkupi od župana proplanak na kojemu sagradi obor, dotjera živinu te kupi nešto hrane za svoju obitelj.

Kad je na posljetku ostao bez novaca, seljaci su se izrugivali s njime, ismijavali njegovu lakomost kad god je netko spomenuo njegovo ime. Trpio je zluradi smijeh iza svojih leđa znajući da sve čini za svoju obitelj, upravo ono što mu je naredila šumska vila. Samo je mudri župan šutio razmišljajući o upornom i odvažnom siromahu sa ruba crne šume…

Kad je siromašak unio panj u kolibu i naložio vatru pod njime, uskoro se iznad stare trošne kolibe uzdigne visoki plamen zasjavši pod večernjim nebom. Pohitaše seljaci vidjeti kakvo je to čudo. Ali jedino čudo bila je toplina koja je ispunila kolibu takoda su se svi zarumenjeli u obrazima, a bolestna žena konačno malo prizdravi te nakon mnogo vremena pripremi objed za sve. Istom je žurno stigao i župan kojemu domaćin izpriča što je doživio u crnoj šumi. S veseljem u glasu domaćin je pripovijedaokako ondje ima takvih panjeva koji mogu zagrijati svaku kuću te da se nitko više ne treba bojati zalazka u crnu šumu. Zatim je svoje goste počastio obilnom večerom zahvaljujući im na posjetu.

Kad su se u mrkloj noći seljaci razilazili svatko svome domu, u dubini duše osjećali su stid, jer su se nepotrebno rugali siromahu i nikada mu nisu htjeli pomoći u nevolji. Eto, kad ih je ponudio obilnom večerom, uvidjeli su koliko je dobrostiv, oprostio im je zluradost. Dobrota je važna stvar u životu, priznavahu sami sebi…

Od onoga vremena svake su godine u isto doba pohodili kolibu nekoć siromašne obitelji kako bi ondje svi zajedno proslavljali dan dobrote. Donosili su razna jela i pića, a domaćin bi dovukao golemi panj iz šume. Onda su svi posjedali uokolo razplamsale vatre kako bi se zagrijali i sačuvali dobro zdravlje, puna srca zapjevali su pjesme o dobroti i ljudskoj radosti. Stari šumski panj dugo bi gorio na vatri unoseći toplinu u skromni dom i oko srca dobrostiva domaćina…

Siniša Posarić/HKV

Priča je javno pročitana u riječkome Narodnom sveučilištu u sklopu književne večeri „Siniša Posarić i prijatelji“ 19. prosinca 1997. Objavljena je prvi puta u božićnome broju Primorsko-goranskog Dnevnika 1998, a zatim u piščevu romanu za djecu i mladež „Usnula marioneta“ 2003.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

MAĆI

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/PD Promina Drniš

Zimsko jutro u Promini. Svježe, ali kristalno jasno. Sunce obasjava okoliš i ljude.

Matu nije obasjavalo. Njega je obasjavala njihova mržnja. Rigala je kao grotlo vulkana. A iznad nje mrtvačka glava. I prekrižene mrtvačke kosti. Četnik se zadovoljno smijao. On je u punini svoje uloge.

Postrojili su ih uza zid blizu Jokaševe kuće. Znalo se što slijedi. Toliko puta viđeno u ovom ratu, Domovinskom kako su ga Hrvati zvali, a oni su za njega imali više imena, ovisno o tomu koja je politika bila na djelu. Klatili su se između velikosrpstva i jugoslavenstva, tamo i ovamo. Nešto će pobijediti, samozadovoljno su razmišljali.

»Vadi pare! Ne gledaj vamo ko tele. Je li, bre, jasno?«

Šutjeli su. Kakav novac! Ta davno su im oduzeli sve što su imali. Nije im bilo žao, samo neka je glava na ramenu, proći će i ovo. Ali se odužilo. Strpljivo su podnosili što se podnositi trebalo. Sad je izgleda kraj. Zbog čega nije bio prije, nisu znali. Neka bude kad već biti mora.

»Nemate sad. Imali biste da vam je naiša Tuđman. Samo ne će vam on nikad naići. Najprije, jer je ovo naša zemlja i on tuda nemere prolazit. A zatim jer vas više biti ne će. Došla komanda, šta ću vam ja. Jedino ako imate ti para, moglo bi se nešto učinit. Ta ne će vas niko brojit u jami.«

Monolog bi trajao i dalje da nisu došli Unproforci. Odmah se vidjelo da se ne žele miješati. Jovi je naravno bilo drago. Posao treba obaviti, mora se pohvalit pred drugovima.

Dobro su ga poznavali, kao i još neke među četnicima. Živio je tu među njima, zajedno su rasli, igrali se, tugovali. Ovo ludilo odmah ga je uhvatilo. Nije im bilo čudno. On je uvijek išao nekim svojim putem. Čak ni jugokomuniste nije dobro podnosio. Ali nisu ga previše dirali i išao je dalje. A da su oni tako postupali, davno bi im rebra bila polomljena.

Mate je jedini od njih imao nešto novca i dao Jovi. Nije mu bilo dosta. Mrštio se. Ostavio je Tomu gdje je i bio.

»Samo ovo? E, ne ćeš se ti tako lako izvuć. Donesi još.«

»Nemam više.«

Gledao ga je Jovo mrvicu netremice, a onda mu odvalio pljusku. Svom snagom, a imao ju je nažalost uvijek veliku. Matina je glava odletjela na drugu stranu. Polako ju je vratio u prvobitan položaj. I onda se dogodilo ono što Jovo nije predviđao. Pljusnuo ga je Mate također svom snagom. Nije mu puno naudio, jer godine su ipak učinile svoje. Nakon što se Jovo povratio od šoka, lupio ga je kundakom u stomak. Mate je tresnuo na zemlju. Jovo nije dopustio nikome da ga podigne.

»Ustaj ustaško pseto da vidiš kako Jova bije. Ustaj ili ću ti sprašit rafal u tu mišinu.«

Mati je bilo svejedno što će biti. Osjećao je duboko nutarnje zadovoljstvo. Neka je ovom bilmezu pokazao zube. Jadan ti je on i ta njegova »Krajina« čim svoju snagu iskaljuju na starčadi. Polako se podizao na noge. Jovo je divljački očekivao ponovni sraz.

Nije ovo Matu previše potreslo. Navikao je već na batine, navikao da ljudi nestaju. Mjeseci koje je živio pod velikosrpskom čizmom sve su mu razjasnili, iako nikada nije imao iluzija kao neki. Njemu ta jugoslavenština jednostavno nije mirisala i gotovo. Jest da mu je ćaća bio partizan, ali nešto je to drugo. Ta što je mogao biti!? Došli, unovačili ga i tuci se za njih. A kod kuće Talijani pa se ti vrati. Četnici također nisu bili daleko, prijateljevali su s tim Talijanima. Sada Talijana više nema, njih nažalost još ima. Kiselo se nasmiješio.

»Šta se ti budalo smiješ? Oćeš da te zakoljem na licu mesta?«

Sada se nasmijao još šire. Gotovo je, pa što ne bi.

Četnik je doista vadio nož. Mate se cerekao. Vidio ga je kako ide prema njemu.

»Stop«, čuo je nečiji glas i zveket oružja. I on i četnik nekako su se ukočili. Što je sad ovo?

Iz one skupine Unproforaca neki se garavi približavao. Njegovi su zauzeli borbeni stav. Četnicima ništa nije bilo jasno. Pa od početka su s njima u dobrim odnosima!?

Garavi se približio Mati. Odgurnuo je četnika i zapiljio se u njega.

»Bog, barba«, izustio je nakon nekoliko trenutaka naglaskom svoga jezika.

Neviđenom brzinom Mati se u glavi počeo odmatati davni film na koji je već bio zaboravio. Radili su u još jednoj tuđoj zemlji. Gradili su im puteve, a narod je bio siromašan. Kako im pomoći kad si i sam došao nešto zaraditi! Bilo mu ih je uistinu žao. Odlučio je učiniti što učiniti može. Počeo se sustavnije brinuti o onom malom što se svaki dan motao oko njihova kampa. Davao mu je hrane, dopuštao da je ponese i kući. Mali mu se predstavio kao Jusuf, a on ga je jednostavno zvao Maći. Nešto mu to bilo draže. Ali ne traje posao vječno. Došao je dan odlaska. Maći je bio tužan, pretužan. Dao mu je hrane koliko god je mogao ponijeti. Nije ga to zanimalo. Nešto mu je govorio na svom jeziku, on to nije razumio. Da je engleski hajde nekako, ali to… Dugo su jedan drugom mahali dok je cestovna prašina ostala vihoriti u zraku.

Vedro se nasmiješi, onako kako već dugo nije.

»Bog, barabo«, odvratio je.

Ta davna lozinka ponovno je uspostavljena. Poletjeli su jedan drugom u zagrljaj. Dugo su se držali, a četnici su iznenađeno stajali obješenih lica. Kako dalje?

Sada je Maći već nešto znao engleski pa su se mogli sporazumjeti. Ali ga četnici nisu znali. Bojali su se onoga što ova dvojica govore.

»Prevedi«, gurnuo je jedan puškom Vladu. »Ne će mi ovaj crnjo tu zapovidat. Prevedi!«

Vladi se to nije dalo. Sjetio se onih davnih jugoslavenskih vojničkih priča. Nije ih volio, ali ih je morao slušati od onih koji su nalikovali na ovoga tu. Pa mu je počeo vaditi nešto iz toga repertoara. Četnik je ubrzo shvatio da ga ovaj zafrkava. Podigao je u ljutnji pušku i još je brže spustio. Neki Unproforac je bio iza njega.

»A platit ćeš ti meni, ne će ovi uvek biti tu. Stoko neodgojena.«

I drugi se u skupini počeše smješkati. Stvarno je ovaj četnik odgojen.

»Vi četnici odmaknite se, a vi što stojite uza zid polako za onim tamo Unproforcem.«

Govorio je to Mate kao da je u svojoj konobi.

»A ne more to tako, ja sam ovde glavni«, počeo je neki brkajlija i bradonja vikati. Maći ga je ošinuo pogledom. Namignuo je i jednome svome pa se oču rafal. Istina u zrak. Svi su zastali.

»Hajde, šta čekate«, ponovio je Mate.

Nabili su se u onaj Unproforov kamiončić. Maći je vodio glavnu riječ. Svi su se zadovoljno smijali, a četnici se pokislo kupili prema svojim vozilima. Propade im posao. Psovali su, čulo se nadaleko. Unproforci su htjeli znati što govore. Domaći su odmahnuli rukom, na što se Unproforci stadoše smijati.

Dan je nastavio biti jednako lijep. Svi su to sada primjećivali. Molili su se Bogu, nikada žarče u životu.

Miljenko Stojić

dhk.hr, 20. travnja 2020.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Ljubuške PRiče

Objavljeno

na

Objavio

spomenik "Majkama udovicama II. svjetskog rata i poraća"

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda.

Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Storytelling (pričanje priča, pripovijedanje) predstavlja relevantnu i uspješnu tehniku za PRomicanje nekog PRoizvoda, usluge ili organizacije. Analogno, može biti i jako učinkovito i u kreiranju određenog mjesta kao turističkog PRoizvoda. Puko nabrajanje podataka kod slušatelja ostavlja dojam suhoparnosti, što implicira nezainteresiranost, dok dobre PRiče nadahnjuju i potiču emocije. One, na određeni način, omogućavaju slušatelju izgradnju posebna emocionalnog odnosa s PRedmetom PRiče, poistovjećujući se s njom. Vremenom mogu postati dio nevidljivog kulturnog blaga, odnosno kontekst i temelj za kreiranje željena identiteta.

Antička ljubuška PRiča

Vrijeme je antičkog Rima, 45. g. pr. Kr. Naronom upravlja Publije Vatinije (Publius Vatinius), osoba koja je tijekom rata, kao Cezarov izaslanik, predala mirovnu ponudu Pompeju. Tamo je ostao do 44. g. pr. Kr. kada su, nakon Cezarova ubojstva, njegovi vojnici prešli na Brutovu stranu.

U to doba najveći rimski govornik, politički teoretičar i državnik, odvjetnik i filozof, Ciceron (Marcus Tullius Ciceron) piše pismo Vatiniju, koje, u slobodnoj interpretaciji, ima sljedeći sadržaj: „ … Moj rob Dionizije, koji se brinuo o mojoj knjižnici, pretpostavljajući da neće biti kažnjen, ukrao je moje knjige i pobjegao. U Naroni su ga vidjeli moji prijatelji, koji su mu povjerovali da sam ga oslobodio. Bilo bi mi jako drago ako bi se potrudio da se on vrati. To bi mi bilo jako važno, jer me boli duša …“

Vatinije mu, usput tražeći Ciceronov zagovor kod Cezara, otprilike odgovara: „… zapovjednik Vatinije pozdravlja svog Cicerona… Kažu mi da ti je rob pobjegao i da je među Ardijejcima …, ali ipak sam naredio da ga i dalje traže i na kopnu i na moru. Sigurno ću ga pronaći, izuzev ako se nije sklonio kod Delmata, a i ako je tamo nekako ću ga pronaći…“

Ono što je manje poznato da je Dionizije bio podrijetlom s ovih područja i zaljubljenik u knjige, ali status roba mu nije omogućavao realizaciju njegovih želja. Bježeći s knjigama kući zapravo je želio promovirati znanje među svojim pukom. Privremeno se nastanio se u najbližem urbanom naselju do svoga doma.

Također je manje poznata činjenica kako je žena imena Katarina (Rimljani su ga izveli iz grčkog pridjeva καθαρός (katharos) što znači „čista”), koja je Vatiniju bila ono što bi se danas moglo nazvati predstojnicom ureda, potajice, skrivajući se od javnosti, ljubila Dionizija. Uzrečica „nomen est omen“ (ime je znamen) se i u ovom slučaju potvrdila – bila je to čista, nepatvorena ljubav. Čim je saznala za Vatinijev odgovor Ciceronu javila je svom dragom da bježi. Kako je on odbijao poći bez nje, ona je u ime ljubavi napustila svoj društveni status i pristala pobjeći s njim. Nema daljnjih spoznaja o njihovu životu, osim što postoje PRiče kako su se jedno vrijeme skrivali u pećinama na izvorima rijeka (Ravlića pećina, vrelo Vrioštice) i uglavnom oko tri vodopada (Koćuša, Mandića jaz, Kravica) na današnjem području grada koji je kasnije temeljem riječi „ljubav“ i ime dobio. Postoje PRiče da su ih Rimljani pronašli i žive zakopali u jednu malu pećinu na Buturovici (pretpostavlja se u Šabića pećinu).

A što bi sa knjigama?

One nikad nisu pronađene, međutim sasvim je jasno da ljubav prema slovu i knjigama kao duh lebdi ovim krajem i da je na određeni način zapisana u genetski kod njegovih žitelja. Stoga nije čudno kako je najstariji spomenik pismenosti u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča, pronađena upravo u Ljubuškom, ali i da je jedan od rijetkih autora latinsko-hrvatske gramatike (iz 1713.) Lovro (Stjepan) Šitović Ljubušak (Laurentius de Gliubusschi). Također je „Ljubušak“ neizostavni dio imena čuvenog književnika i poznatog sarajevskog gradonačelnika s konca 19. stoljeća, Mehmed bega Kapetanovića (u čijem je mandatu ovaj grad dobio električnu rasvjetu, zatim tramvaj, zgradu vijećnice te tržnicu Markale, njem. Markthalle – natkrivena tržnica).

S druge strane, evidentno je kako postoje knjige i znanstveni radovi u kojima se nalazi Ciceron, na način da je citiran ili u kojima je duh njegovih slova uvelike formatirao promišljanja priznatih komunikacijskih stručnjaka, a Ljubušaka: prof. dr. Zorana Tomića, prof. dr. Ike Skoke, prof. dr. Bože Skoke, prof. dr. Nine Ćorića, doc. dr. Ivice Granića, Maje Marić, Marina Čuljka i drugih.

Srednjovjekovna ljubuška PRiča

Majka hercega Stjepana Kosače zvala se Katarina i bila je iz Italije. Prije nego se udala ispričana joj je ljubavna priča između njezine imenjakinje i sunarodnjakinje i Dionizija, a ona ju je prenijela svome sinu Stjepanu. Na majčin nagovor, on, u spomen toj ljubavnoj priči, na Buturovici podiže zavjetni grad Ljubuški.

Herceg Stjepan 1424. ženi Jelenu Balšić s kojom, godinu kasnije dobiva kćer Katarinu. Nakon što Jelena umire on ženi jednu pučanku negdje s područja sela Ljubuše, koje se prostiralo od Kokota do Vrata (Libušu). Kako Libuša nije imala plemićko podrijetlo, morao ju je, pod pritiskom drugih velikaša, ostaviti. Ipak, postoje PRiče kako ju je kasnije u snu znao dozivati.

Mlada Katarina, (Katja, Kaća, Kaćuša kako su joj tepali u obitelji) je u mladosti često boravila u Ljubuškom i uživala na njegovoj rijeci (postoje pisani tragovi iz 1438. o franjevačkom samostanu i crkvi sv. Katarine u Ljubuškom). Puk je slapove ispod kojih se kupala prozvao Katarininim, Kaćušinim slapovima (kasnije samo Kaćuša, odnosno Koćuša).

Katarina se na Uzašašće 1446. u kraljevskoj ljetnoj rezidenciji u Milodražu kod Kiseljaka udaje za Stjepana Tomaša Kotromanića. U braku je rodila troje djece: Žigmunda (Šimuna), Katarinu i treće kojemu se ne zna ime. Nakon što 1461., pod zagonetnom okolnostima, kralj Stjepan Tomaš umire, Katarina u svojoj 36. godini ostaje udovica. Prijestolje preuzima Stjepan Tomašević, njegov sin iz prvog braka, a Katarina dobiva titulu „kraljica majka“. Kada Turci u Jajcu ubijaju kralja Stjepana (5. 6. 1463., čime se označava pad Bosanskog kraljevstva), njegova supruga, kraljica Mara, se iz Ključa upućuje u Ljubuški, odakle odlazi u Split, dok „kraljica majka“ Katarina ostaje jedno vrijeme na Kupresu, a onda dolazi kod brata u Počitelj, odnosno u Ljubuški, odakle ide u Dubrovnik (na Lopud), pa u Rim, gdje i umire 25. listopada 1478. Na vlastitu želju biva sahranjena u bazilici Santa Maria in Aracoeli, upravo u blizini mjesta gdje se nalazila Ciceronova kuća iz koje je njezin daleki predak Dionizije pobjegao.

P.S. U Ljubuškom je 15. 2. 2020. otkriven spomenik udovici, na kojem je prikazana majka s troje djece, rad autora Stjepana, u terminu kad su se oglasila zvona sa crkve sv. Kate,

piše Frane Damjanović/Poskok.info.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari