Pratite nas

Komentar

Dobro se zamislite Hrvati, trgnite se i uozbiljite se!

Objavljeno

na

Dobro se zamislite Hrvati, trgnite se i uozbiljite se. Sjetite se vremena kad su horde divljaka harale vašom domovinom, ubijale, silovale i palile. Nije moguće da ste već zaboravili. Nedaj Bože, opet može doći vrijeme kad će mladići biti pozvani izložiti svoje živote da zaštite vaše žene, vašu djecu i vaše starce, vaše gradove i sela.

VIJETNAM ZABRANIO KOMEMORACIJU VELIKE BITKE

Pred 3 dana, 14/08/2016 sam povodom pedesete obljetnice bitke kod Long Tan–a objavio jedan izvrstan dokumentarni film. Vijetnam i Australija su već mnoge godine u dobrim i prijateljskim odnosima. Mnogi Vijetnamci su se naselili u Australiju i između dvije države postoje značajni trgovinski odnosi.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Sve do danas, Australci, rodbina poginulih australskih vojnika je bila slobodna posjećivati memorijalna mjesta u Vijetnamu, komemorirati svoje mrtve, polagati vijence i paliti svijeće. Sutra, 18. 08. je 50ta obljetnica te značajne bitke. Tisuće Australaca se već nalaze u Vijetnamu, kako bi sutra obišli vojni memorial na mjestu te poznate bitke. Danas, dan prije komemoracije, iznenada i bez najave, vijetnamske vlasti su otkazale komemoraciju, policijom okružile mjesto memorijala i zabranile pristup. Nije objavljen jasan razlog za blokiranje pristupa memorijalu koji se nalazi nas privatnoj farmi, čiji je vlasnik u četvrtak otvorio pristup do križa na kojemu se nalaze imena poginulih Australaca.

Komemoracije su se na tom mjestu održavale svake godine od 1989. bez ikakvih smetnji i baš danas, na 50tu obljetnicu Vijetnamci ju zabranili.

BILO MI JE SAMO 19

Povodom te bitke, John Schumann je komponirao, a grupa “Redgum” izvela pjesmu “Bilo mi je samo 19”, koja opisuje odlazak regrutiranih mladića u rat, pogibije i ranjavanja, uključujući i PTSP od kojega pate i preživjeli hrvatski branitelji. Tako 4. kitica pjesme u prijevodu glasi:

“Možeš li mi reći doktore, zašto ja još uvijek ne mogu spavati?
I po noći samo prašumska tama i lajanje M16 mitraljeza?
I kakav je ovo osip koji dolazi i odlazi, možeš li mi reći što to znači?
Bože pomozi mi – Bilo mi je samo 19.”

DOBRO SE ZAMISLITE HRVATI!!!!

Objavljujem ovo isključivo da bi inspirirao Hrvatsku da počne odavati priznanje svojim braiteljima, kako ga odaju svi civilizirani narodi svojim veteranima.
Ne mogu shvatiti ruganje, ismijavanje i nazivanje pogrdnim imenima hrvatske branitelje, svega 20 godina nakon rata.

To toliko odudara od ponašanja svih drugih naroda prema svojim veteranima, da se zastidim da sam Hrvat, da moja Domovina nema poštovanja prema onima koji su odgovorili na poziv proliti krv za njenu slobodu, da hrvatske vlasti ne odgajaju svoje mlade naraštaje u poštovanju prema ratnim veteranima i toleriraju ponašanje kakvo se može pripisati samo onima koji mrze svoju domovinu.

Narodi koji ne poštuju svoje veterane se moraju dobro zamisliti tko će ih braniti kad se ponovo nađu u opasnosti, jer nisam siguran s kakvim će se moralom za Hrvatsku boriti iduća generacija kada katastrofa pokuca na vrata, imajući u vidu kako su na one prije njih pljuštale uvrede a pljuvačka se slijevala niz njihova lica.
Dobro se zamislite Hrvati, trgnite se i uozbiljite se. Sjetite se vremena kad su horde divljaka harale vašom domovinom, ubijale, silovale i palile. Nije moguće da ste već zaboravili. Nedaj Bože, opet može doći vrijeme kad će mladići biti pozvani izložiti svoje živote da zaštite vaše žene, vašu djecu i vaše starce, vaše gradove i sela.

Najbolji među nama, heroji domovinskog rata frcaju na glavu iz glavnih stranaka a u Hrvatskom saboru se šepure neprijatelji vašeg naroda i omalovažavaju vašu državu i one koji su ju u krvi stvorili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kovač: Srpska vojska 1918. nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate već osigurati veliku Srbiju

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Miro Kovač poručio je u ponedeljak da srpska vojska nije došla u Dalmaciju 1918. spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju reagirajući na tvrdnje srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića da je srpska vojska tada spriječila da Dalmacija postane talijanska.

“Ivica Dačić manipulira ili ne zna. Očito mora na popravni iz povijesti, i to hitno. Istina je da je u studenom 1918. narod u Dalmaciji bio uplašen Talijanima i ogorčen, kao i u ostatku hrvatskih zemalja, na Austro-Ugarsku. Ali srpska vojska nije došla u Dalmaciju spašavati Hrvate i hrvatske zemlje, već osigurati veliku Srbiju. To je činjenica i bit nesporazuma između Hrvata i Srba”, napisao je Kovač na svojoj Facebook stranici.

Naveo je i da su mnogi Hrvati tada slijepo i idealistički vjerovali u jugoslavenstvo, Srbi uglavnom u veliku Srbiju.

“Zbog hrvatskog otpora ideja o velikoj Srbiji nije na kraju ostvarena ni 1918. ni 1991. Sada treba pokušati graditi zdrave dobrosusjedske odnose. Umjesto širenja demagoških floskula potrebno je ozbiljno rješavati pitanja naslijeđa propalog velikosrpskog rata protiv Hrvatske: probleme nestalih osoba, odštete žrtvama iz Domovinskog rata, procesuiranja ratnih zločina… Bez toga neće i ne može biti pravog napretka”, smatra Kovač.

Srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić izjavio je u nedjelju da Srbija ne želi zaoštravati odnose s Hrvatskom i ocijenio da dvije zemlje moraju naći zajednički interes.

Dačić je ocijenio kako “nešto nije u redu” ako je, kako je ustvrdio, 1918. na Rivi u Dalmaciji 20.000 ljudi s radošću dočekalo Srbe da ih brane od Talijana, a danas s Rive bacaju srpske vaterpoliste u more govoreći o nedavnom incidentu u Splitu.
“Nešto tu nije normalno. Istovremeno osuđuju talijanske političare koji govore da je Dalmacija talijanska, a da nije bilo srpske vojske Dalmacija bi možda danas bila talijanska”, ustvrdio je Dačić.

(Hina)

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari