Pratite nas

Povijesnice

Događaji pred Krvavi Uskrs (VIDEO)

Objavljeno

na

Dana 25. ožujka 1991. počele su demonstracije u Plitvicama koje će rezultirati prvom hrvatskom žrtvom Domovinskog rata.

Nekoliko dana ranije, Skupština općine Knin donijela je odluku o „trajnom izdvajanju iz sastava Republike Hrvatske“ usput pripajajući više mjesnih zajednica s područja Drniša, Sinja i Šibenika.

Istovremeno, pobunjeni Srbi su u Vinkovcima najavili isti scenarij za područje Slavonije i Baranje, pritom izabravši Gorana Hadžića za novog predsjednika Srpskoga narodnog vijeća. Sve to bio je uvod u planiranu okupaciju Plitvica.

Nezadovoljni što je ondje u veljači uspostavljena policijska postaja pobunjeni Srbi u organizaciji Srpske demokratske stranke organizirali su ispred spomen doma 6. Ličke divizije „miting istine“ te su zahtijevali da se i Nacionalni park Plitvice pripoji pobunjeničkoj tvorevini „SAO Krajini“.

Slijedećeg dana, 26. ožujka, Skupština općine Titova Korenica donijela je nezakonitu odluku o smjeni rukovodstva Nacionalnog parka Plitvice.

Iako se 28. ožujka u Splitu održavao susret šestorice predsjednika republika Jugoslavije, to nije nimalo utjecalo na pobunjenike. Tog dana Plitvice su okupirali milicajci iz Knina, koji su oko podneva na Koranskom mostu postavili barikadu s istaknutom zastavom Krajine i Jugoslavije.

Zabilježena su podmetanja eksplozivnih naprava hrvatskom stanovništvu, dok su putnici nesrpske nacionalnosti bili izvrgnuti prijetnjama i maltretiranju.

Na Plitvice su pristigle i pobunjene snage iz drugih dijelova Hrvatske, među njima i Goran Hadžić, a 29. ožujka, šef kninskih milicajaca, Milan Martić okupirao je policijsku postaju u Titovoj Korenici.

Isti dan je skupina odmetnutih milicajaca, predvođena Ljubicom Šolajom, upala u upravne zgrade Nacionalnog parka kako bi obznanila smjenu postojećeg rukovodstva i provela odluku o pripojenju Plitvičkih jezera fantomskoj „Krajini“.

Ove terorističke aktivnosti šokirale su domaću, ali i europsku javnost jer je u to vrijeme Nacionalni park Plitvice pohodio velik broj stranih turista, piše HRT

Hrvatska policija je oružanom intervencijom prekinula taj teror. Nakon žestokog okršaja i prve pale hrvatske žrtve, policajca Josipa Jovića, bilo je jasno kako je u Hrvatskoj počeo rat.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

‘Stepinac i tito sastali su se u četiri oka ’45.’!?

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice

O Stepincu se u Hrvata – kao o političkoj figuri i političkom mučeniku – vrlo malo zna. On je, u tom pogledu, i dalje velika nepoznanica. U ovome tekstu pišem upravo o takvome, nepoznatom Stepincu, Stepincu koji je – iz meni nedokučivih razloga – ostao nepoznat čak i samim Hrvatima, piše Darko Hudelist u tiskanome izdanju novoga broja Globusa.

Samo devet dana nakon ulaska partizana u Zagreb, 17. svibnja 1945., Josip Broz Tito stavio je nadbiskupa Stepinca u preventivni pritvor, gdje ga je držao sve do 3. lipnja 1945. Stepinac je najprije bio interniran u privatnoj kući na Goljaku 23, odakle je, 25. svibnja, premješten u Jurjevsku 14.

Tijekom ta dva tjedna dok se nalazio u izolaciji sa Stepincem je vođeno ukupno šest razgovora/saslušanja, o kojima su napravljeni detaljni zapisnici (svaki od njih Stepinac je osobno potpisao). Stepinca je najprije posjetio i s njim razgovarao mons. Svetozar Rittig (bivši župnik župe sv. Marka u Gornjem gradu, koji je u ratu pristupio partizanima), a zatim su ga saslušavali visoki dužnosnik Ozne za Hrvatsku Veljko Drakulić, predsjednik Vojnog suda Komande grada Zagreba Vladimir Ranogajec, tajnik Oblasnog komiteta KPH za Zagrebačku oblast Antun Biber Tehek, isljednik Ozne Nedo Milunović, oznaš Berislav Žulj, stanoviti major Sekulić…

Važno je reći: to nisu bila klasična saslušanja nego više neka vrsta političkog uvjeravanja i raščišćavanja nekih bitnih spornih momenata, sa svrhom da se, eventualno, nađe nekakav modalitet suradnje (na relaciji Stepinac – nova, komunistička vlast).

Svih tih šest zapisnika nalazi se u “Dosjeu Stepinac”, u Hrvatskom državnom arhivu, i povjesničari koji se bave Stepincem uglavnom ih ne spominju. Nadbiskupa su u tim razgovorima/saslušanjima pripremali za njegov predstojeći susret i razgovor s maršalom Josipom Brozom Titom, do kojega će doći 4. lipnja 1945. u Lovačkom domu na Tuškancu 63, u privremenoj Titovoj rezidenciji.

A po onome što znamo – taj je razgovor bio sve samo ne kamilica. Počeo je, možda, blago, ali kako se dalje razvijao, postajao je sve ofenzivniji i žešći. Imamo i svjedoka: javnog tužioca FNRJ Josipa Hrnčevića koji je svojim očima vidio Stepinca kako izlazi iz Titova kabineta neposredno po završetku njihova razgovora. To je detaljnije opisao u svojim “Svjedočanstvima”. Stepinac je iz Titova kabineta izišao – napisao je – “vidno uzbuđen”, dok “Tito, vidjelo se, nije bio zadovoljan tim razgovorom”. A zašto nije bio? Hrnčević piše da “je Stepinac bio krut pa tako ni do kakva dogovora nije došlo”.

Sa svoje strane, nekadašnji vođa hrvatskih Križara Lav Znidarčić u svojoj knjizi “Alojzije Stepinac” piše da mu je nadbiskup Stepinac osobno posvjedočio: “Muški smo razgovarali.”

Nakon sastanka Stepinac je sastavio iscrpnu bilješku na približno 17 stranica, na temelju koje je napisao svoj izvještaj papi Piju XII. i poslao ga u Vatikan.

No i Crkva i država zatajili su javnosti o čemu su Stepinac i Tito razgovarali, a nadbiskupova bilješka nestala je iz arhiva, piše Darko Hudelist/Globus

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1991. – Referendum o samostalnosti

Objavljeno

na

Objavio

U povijesti moderne, neovisne hrvatske države 19. svibnja 1991. jedan je od najvažnijih datuma. Toga dana Hrvatska je izašla na referendum na kojemu je odlučivala o svojoj budućnosti.

Glasačkim listićima trebalo je odgovoriti na dva pitanja:

– jesu li građani za to da Republika Hrvatska kao suverena država može stupiti u Savez suverenih država s drugim republikama
– ili pak da ostane u sastavu Jugoslavije koja bi bila federativna država.

Glasovanju je pristupilo 83,56 posto građana od kojih je više od 94 posto prihvatilo prvo rješenje, što je zapravo značilo opredjeljenje za samostalnu Hrvatsku. Protiv je glasovalo 4,18 posto, a 1,2 posto listića proglašeno je nevaljanima!

Referendum je održan u dramatičnim okolnostima četničke pobune koju su pomagali velikosrpski Miloševićev režim i JNA, kao posljednji zagovornik preživjele komunističke Jugoslavije.

Bila je javna tajna da Milošević pristaje na samostalnost Slovenije riječima – Idite, bre što pre! – kako bi što lakše prigrabio hrvatske krajeve istočno od crte Karlobag – Karlovac – Virovitica. U tome je tijekom vremena dobio punu potporu jugovojske kojoj je bila draža bilokakva nego nikakva Jugoslavija.

U međuvremenu je vojni vrh ustrojio i svoju stranku – “Savez komunista, pokret za Jugoslaviju” koji je demokraciju u Hrvatskoj i Sloveniji ocjenjivao “privremenom pobjedom kontrarevolucije”. I Milošević i jugovojska Hrvatskoj su namijenili sudbinu državice koja se vidi sa Sljemena i to pod vodstvom njihovih istomišljenika!

Na te prijetnje moglo se odgovoriti samo pripremama za oružanu obranu i plebiscitarnom voljom naroda za samostalnom državom.

Pozivajući se na hrvatski Ustav Sabor je već 21. veljače 1991. prihvatio Rezoluciju o “postupku razdruživanja od SFRJ” i mogućem udruživanju u savez suverenih republika. Tu namjeru na plebiscitu je potvrdila slobodno izražena volja naroda, koju nije mogla zanemariti ni međunarodna zajednica, inače nesklona hrvatskoj samostalnosti.

Ishod plebiscita hrvatski je Sabor 25. lipnja 1991. oblikovao u Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. No do međunarodnog će priznanja doći tek sljedeće godine poslije uspješnog otpora velikosrpskoj agresiji. (HRT)

 

Davor Marijan: Pet mitova i kontroverzi koje se u BiH i Hrvatskoj vežu uz Franju Tuđmana

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari