Pratite nas

BiH

Dogodila se senzacija: jedan hrvatski sudac nasilniku je dosudio maksimalnu kaznu

Objavljeno

na

Članak 118. Kaznenog zakona Republike Hrvatske – po kojemu će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina” – godinama se smatrao urbanim mitom, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju

dinko_mesin5-23051_694723S1Neki su pravnici, istina, objašnjavali kako juristička znanost općenito ne isključuje postojanje takvog članka – mada su i oni tvrdili da je dio “… do osam godina” pretjeran i da ne može biti teži od tri, maksimalno četiri godine – a poznat je i detaljno dokumentirani slučaj studentice prava iz Belišća koja je članak 118. svojim očima vidjela u sveučilišnoj knjižnici u Osijeku. Pa ipak, uvriježeno je bilo mišljenje kako famozni paragraf u prirodi ne postoji, i kako je riječ o pučkoj legendi, poput poticaja za male obiteljske tvrtke.

Mitološki “članak 118.”, tvrdila je znanost, nastao je kao blef advokata obrane, koji je kasnije u neupućenoj javnosti prihvaćen kao gotova, neupitna činjenica. Uzalud su ugledni hrvatski pravnici, odvjetnici, tužitelji i suci pitali zašto bi, zaboga, za neko kazneno djelo koje ne uključuje pušenje marihuane zakon predviđao kaznu veću od šest mjeseci: javnost i neuki laici, a osobito lajave kokoši iz ženskih udruga, zaklinjale su se kako zakon predviđa kaznu “do osam godina”, kao da su famozni članak 118. vlastitim perima pisale. Adamovo rebro kao dokaz

Najzad, pune dvadeset četiri godine hrvatski su muževi svim raspoloživim sredstvima “teško ozljeđivali” svoje žene, stare roditelje i vlastitu djecu, svim su im raspoloživim sredstvima sustavno “narušavali zdravlje”, i ako je koji među njima i završio u zatvoru, kod kuće je bio već do tri ujutro. U Hrvatskoj, naime, gostionice rade duže nego zatvori.

Vijest je stoga odjeknula poput ručne bombe u kuhinji: četrdesetšestogodišnji neki siledžija iz Biskog kraj Trilja zbog obiteljskog je nasilja na Općinskom sudu u Splitu osuđen na osam godina zatvora! Sudac splitskog suda Dinko Mešin okončao je tako dvadesetčetvorogodišnju potragu i pred zapanjenim Bišćaninom i njegovim odvjetnikom pokazao Kazneni zakon Republike Hrvatske, i u njemu, zaista – između članka 117. i 119. – članak 118., koji jasno kaže kako će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina”!

Nacija je bila u šoku, najveći umovi domaće juristike sumnjičavo su vrtjeli sijedim glavama, a slavni hrvatski muževi blijedih su se lica raspitivali kod svojih odvjetnika je li tako nešto uopće moguće.

Nakon pomne analize, međutim, stručnjaci Pravnog fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu potvrdili su kako je članak autentičan, star više od dvadeset godina, i da je nastao iz članka 99. Krivičnog zakona RH objavljenog u Narodnim novinama davne 1993., kada je – vjerojatno greškom – prenesen iz Krivičnog zakona SFRJ.

Dogodilo se tako nešto uistinu senzacionalno: jedan hrvatski sudac – a valja nam zapamtiti to ime, Dinko Mešin, jer vjerovalo se kako u hrvatskom pravosuđu samo žene imaju muda – obiteljskom je nasilniku dosudio maksimalnu zatvorsku kaznu.

Rmpalija pri tom svoju žrtvu nije okrutno silovao i ubio, što je do sad – a i to svega par puta u svih dvadeset četiri godine – bio jedini uvjet da hrvatski sud izrekne maksimalnu zatvorsku kaznu: lola iz Biskog zbog nasilja je u obitelji do sad prekršajno kažnjavan sedam puta, uvjetno osuđen u još četiri navrata, a s osam godina zatvora kažnjen je samo zato što je nakon svega suprugu – kad mu nije dodala cigarete – nekoliko puta udario šakom u leđa. I dobro, jednom u trbuh.

Ženi su, istina, slomljena dva rebra, ali sudac Mešin nije uzeo u obzir niti u Hrvatskoj znanstveno dokazanu i prihvaćenu činjenicu kako je Dragi Bog ženu napravio od Adamova rebra, te bi u ovom slučaju mogla biti riječ tek o samoozljeđivanju. Za što, kako znamo, u Kaznenom zakonu nema ni članka, ni potkoljenice, a kamoli rebra.
Brak opasniji od rata

Ispalo je, međutim, da famozni članak 118. stvarno postoji i da je prilično neumoljiv, a sudac Dinko Mešin još neumoljiviji, pa je junak iz Biskog završio u zatvoru na osam godina. Jednako koliko je, recimo, dobio onaj iz Hrastove Grede kraj Kalinovca, što je rođenu majku ubio udarivši joj desetak puta glavom o zid staje.

Na osam godina robije prije nekoliko mjeseci osuđen je tako zapovjednik sisačke policije, odgovoran za ubojstvo dvadeset četvero Srba u Sisku 1991. godine, a za jedva koji mjesec više, ukupno osam i pol godina zatvora, Ivo Sanader je morao pobijediti na izborima i tražiti deset milijuna eura mita od mađarskog MOL-a.

Do otkrića članka 118., ukratko, hrvatski se muž i vitez za osam godina zatvora morao potruditi malo više od nekoliko udaraca šakom.

Ništa stoga karitativni karakter hrvatskog pravosuđa ne opisuje preciznije od šoka kojim je dočekana presuda Općinskog suda u Splitu: novinski izvještači zabilježili su kako su se u nevjerici pogledavali čak i pravosudni policajci što su u sudnici čuvali bišćanskog kabadahiju. U svih petnaest godina staža na splitskom sudu nisu oni valjda čuli da je neki sudac izgovorio “osam godina”.

Po tradicionalnom hrvatskom penološkom kalendaru jedan je dan, kako znamo, kad se žena udari u leđa tako da se okrene oko svoje osi i dočeka šaku u trbuh, trideset takvih udaraca čini mjesec dana uvjetno, i nije se do sad ni znalo da se kazna zbog obiteljskog nasilja može mjeriti u godinama.

Statistički, hrvatskoj je ženi mnogo opasnije udati se nego otići u rat – četnici su u cijelom Domovinskom ratu ubili stotinu dvadeset sedam žena u uniformi Hrvatske vojske, a muževi i partneri u miru su ih ubili šest stotina, dakle ravno pet puta više – pa svejedno nikad nije zabilježeno da je neki muškarac zbog nasilja u obitelji dobio maksimalnu kaznu. Konačno, šupku koji je čak sedam puta kažnjavan zbog premlaćivanja žene, osmi put sudac je dosudio maksimalnu kaznu, i vijest je, eto, u novinama objavljena kao senzacionalna.

Istinska je stoga panika zavladala među hrvatskim mužjacima: priča se, naime, da u Kaznenom zakonu postoji i drugi jedan članak, navodno 154., koji za kvalificirano djelo silovanja navodno predviđa kaznu do petnaest godina zatvora, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji .

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Htjelo se zasjeniti sve ono što se radilo na konferenciji u Neumu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović rekao je kako će dužnosnici ove stranke u državnom Vijeću ministara zatražiti istragu navodne afere s vrbovanjem selefija od hrvatske obavještajne agencije SOA-e nazivajući prikupljanje i objavu informacija paraobavještajnim djelovanjem unutar BiH s ciljem diskreditiranja skupa o ustavnim promjenama u Neumu na kojemu je bio i hrvatski premijer Andrej Plenković.

“Mi smo zatražili da se o tome odmah očituje Vijeće ministara i institucije koje se bave sigurnošću u BiH. Tko je obmanuo javnost neka vrlo jasno odgovara”, rekao je Čović na konferenciji za novinare u Mostaru.

Po njegovim riječima, u BiH se zloporabe institucije sigurnosti te se objavljuju konstrukcije bez ikakva utemeljenja.
“Moramo do kraja iskorijeniti paradjelovanje jer je ono danas prisutno na svakom koraku u Bosni i Hercegovini”, kazao je predsjednik HDZ-a BiH i dodao kako takvo što izaziva zabrinutost.

“Kad kroz institucije države dadete doprinos da se kaže nešto za što nemate ama baš nikakva utemeljenja, onda se svi trebamo zabrinuti za sebe i svoju sigurnost”, dodao je. Naveo je kako smatra da se radi o čistim špekulacijama po kojima se u aferu navodnog podmetanja naoružanja selefijama bili uključeni zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić, koji je i član HDZ-a BiH, konzul RH u Tuzli Ivan Bandić te novinar Mato Đaković.

“Meni se čini da su to vrlo usmjereno koordinirane dezinformacije kako bi se napravio učinak u javnosti. Nedopustivo je da se špekulira s tim informacijama koje su objavljene uoči skupa u Neumu da bi se zasjenilo sve ono što smo radili na toj konferenciji”, dodao je Čović.

Po njegovim riječima slično paraobavještajno podzemlje je ubilo i doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara, čija je dvadeseta godišnjica atentata tijekom vikenda obilježena u Sarajevu.
“Činjenice se manje-više znaju. Parasustav je to napravio”, izjavio je čelnik najsnažnije hrvatske stranke u BiH.

Ivo Lučić: Mnogi se trude vratiti BiH u stanje arkadije i raja – stanje prije demokracije

Hrvatski mediji u BiH objavili su posljednjih dana fotografije na kojima zajedno sjede novinar Žurnala Avdo Avdić koji je u javnosti plasirao informaciju o navodnom podmetanju oružja selefijama od hrvatske SOA-e, u društvu s ministrom Draganom Mektićem koji je potvrdio da postoje takva optužbe, a za istim stolom je i šef Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osman Mehmedagić Osmica.

Mehmedagić je za vrijeme rata bio tjelohranitelj bošnjačkog člana BiH Predsjedništva Alije Izetbegovića, a danas ga se smatra jako bliskim njegovom sinu i predsjedniku najveće bošnjačke Stranke demokratske akcije Bakiru Izetbegoviću. Upravo su navode o navodnom djelovanju SOA-e razotkrili djelatnici OSA-a, u javnost plasirao novinar Avdić, a sve izjavama potkrijepio ministar Mektić.

(Hina)

 

Davor Dijanović: OSA i specijalni rat protiv Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Uz pomoć ‘države’ ubijen je Jozo Leutar

Objavljeno

na

Objavio

Članovi obitelji Joze Leutara, nekadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine i pripadnici Uprave policije federalnog MUP-a jučer su u Sarajevu molitvom, polaganjem vijenaca i cvijeća te paljenjem svijeća odali počast ovom hrvatskom dužnosniku koji je ubijen u atentatu prije dvadeset godina, a počinitelji i nalogodavci ni do danas nisu otkriveni i procesuirani, piše Večernji list BiH.

Uz spomen-ploču podignutu u sarajevskom naselju Ciglane u kojemu je Leutar živio i gdje je na njega i izvršen atentat postrojili su se pripadnici počasne postrojbe federalne policije, dok su članovi obitelji te bivši kolege polagali cvijeće i palili svijeće.

Među njima je bio i sin pokojnog doministra Ivica koji je podsjetio kako već dva desetljeća traje borba da se dozna istina o ovom zločinu.

AID-ov rukopis

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iz parapolicijskih i obavještajnih službi iščeznu oni koji su godinama prikrivali i podmetali dokaze te čak i prijetili, izmišljali.

Najprije sa samim vozilom i eksplozivom koji je podmetnut pod vozilo koje je eksplodiralo u ranim jutarnjim satima.

Leutar je teško ozlijeđen 16. ožujka 1999. kada je u službenom automobilu kojim je iz stana putovao do sjedišta MUP-a eksplodirala podmetnuta naprava. Najteži šrapnel koji mu je završio u glavi koštao ga je života.

Uslijed teških ozljeda preminuo je 28. ožujka u sarajevskoj bolnici. Uz Leutara je u automobilu bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je također ozlijeđen, ali je preživio atentat.

Ćosić je na temelju lažnog iskaza zaštićenog svjedoka bio osumnjičen kao atentator na Leutara pa je bio i optužen te je u zatvoru proveo punih 30 mjeseci, a na kraju je pravomoćno oslobođen tih optužbi.

Stvarni počinitelji ubojstva Joze Leutara i dalje su nepoznati, no službe bi ih mogle vrlo lako pronaći. Najprije treba započeti sa svjedočenjem Armana Jašarevića koji je vrlo kratko nakon ubojstva posvjedočio kako je bošnjački politički i policijski vrh odgovoran za njegovu likvidaciju.

Do u potankosti je govorio o detaljima urote i pripreme ubojstva, no bošnjačke službe pod nadzorom zloglasnog MOS-a, a kasnije AID-a i uz asistenciju odabranih policijskih, pravosudnih i medijskih trabanata, odlučile su počiniti novi zločin.

Za ubojstvo Leutara optužile su Hrvate, a na popisu onih koji nikada nisu optuženi između redova, uz ostala, stajalo je i ime tadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana bh. Predsjedništva Ante Jelavića. Sve to bio je sastavni dio obavještajne hobotnice kojom je upravljao SDA te je i danas održava živom i koristi po potrebi.

Lušija, Žilić …

Kako bi ovaj monstruozni plan potvrdili, izabrali su kriminalca Merima Galijatovića za tajnoga svjedoka koji je jedno vrijeme bio član i Kažnjeničke bojne.

No, tijekom postupka obrana je razvalila ovoga kriminalca, kao i njegove laži te uprla prstom na Faika Lušiju, Mehmeda Žilića, koji pak nikada nisu bili ispitani.

Kada je prije nekoliko godina aktualizirana istraga u SIPA-i, protiv šefa toga tima i nekoliko članova mafijaška struktura AID-a je ‘isposlovala’ prijave i suspenziju ovih dužnosnika.

Nakon toga istraga je posve zaustavljena. Danas prijeti nastupanje zastare jer je prošlo dvadeset godina od zločina.

Obilježeno 20 godina od atentata na doministra policije Joze Leutara, počinitelji i dalje nepoznati

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari