Pratite nas

BiH

Dogodila se senzacija: jedan hrvatski sudac nasilniku je dosudio maksimalnu kaznu

Objavljeno

na

Članak 118. Kaznenog zakona Republike Hrvatske – po kojemu će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina” – godinama se smatrao urbanim mitom, piše Boris Dežulović u kolumni za Slobodnu Dalmaciju

dinko_mesin5-23051_694723S1Neki su pravnici, istina, objašnjavali kako juristička znanost općenito ne isključuje postojanje takvog članka – mada su i oni tvrdili da je dio “… do osam godina” pretjeran i da ne može biti teži od tri, maksimalno četiri godine – a poznat je i detaljno dokumentirani slučaj studentice prava iz Belišća koja je članak 118. svojim očima vidjela u sveučilišnoj knjižnici u Osijeku. Pa ipak, uvriježeno je bilo mišljenje kako famozni paragraf u prirodi ne postoji, i kako je riječ o pučkoj legendi, poput poticaja za male obiteljske tvrtke.

Mitološki “članak 118.”, tvrdila je znanost, nastao je kao blef advokata obrane, koji je kasnije u neupućenoj javnosti prihvaćen kao gotova, neupitna činjenica. Uzalud su ugledni hrvatski pravnici, odvjetnici, tužitelji i suci pitali zašto bi, zaboga, za neko kazneno djelo koje ne uključuje pušenje marihuane zakon predviđao kaznu veću od šest mjeseci: javnost i neuki laici, a osobito lajave kokoši iz ženskih udruga, zaklinjale su se kako zakon predviđa kaznu “do osam godina”, kao da su famozni članak 118. vlastitim perima pisale. Adamovo rebro kao dokaz

Najzad, pune dvadeset četiri godine hrvatski su muževi svim raspoloživim sredstvima “teško ozljeđivali” svoje žene, stare roditelje i vlastitu djecu, svim su im raspoloživim sredstvima sustavno “narušavali zdravlje”, i ako je koji među njima i završio u zatvoru, kod kuće je bio već do tri ujutro. U Hrvatskoj, naime, gostionice rade duže nego zatvori.

Vijest je stoga odjeknula poput ručne bombe u kuhinji: četrdesetšestogodišnji neki siledžija iz Biskog kraj Trilja zbog obiteljskog je nasilja na Općinskom sudu u Splitu osuđen na osam godina zatvora! Sudac splitskog suda Dinko Mešin okončao je tako dvadesetčetvorogodišnju potragu i pred zapanjenim Bišćaninom i njegovim odvjetnikom pokazao Kazneni zakon Republike Hrvatske, i u njemu, zaista – između članka 117. i 119. – članak 118., koji jasno kaže kako će se onaj “tko drugog teško ozlijedi ili mu naruši zdravlje, a to djelo počini iz mržnje, prema članu obitelji (…), kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina”!

Nacija je bila u šoku, najveći umovi domaće juristike sumnjičavo su vrtjeli sijedim glavama, a slavni hrvatski muževi blijedih su se lica raspitivali kod svojih odvjetnika je li tako nešto uopće moguće.

Nakon pomne analize, međutim, stručnjaci Pravnog fakulteta na Zagrebačkom sveučilištu potvrdili su kako je članak autentičan, star više od dvadeset godina, i da je nastao iz članka 99. Krivičnog zakona RH objavljenog u Narodnim novinama davne 1993., kada je – vjerojatno greškom – prenesen iz Krivičnog zakona SFRJ.

Dogodilo se tako nešto uistinu senzacionalno: jedan hrvatski sudac – a valja nam zapamtiti to ime, Dinko Mešin, jer vjerovalo se kako u hrvatskom pravosuđu samo žene imaju muda – obiteljskom je nasilniku dosudio maksimalnu zatvorsku kaznu.

Rmpalija pri tom svoju žrtvu nije okrutno silovao i ubio, što je do sad – a i to svega par puta u svih dvadeset četiri godine – bio jedini uvjet da hrvatski sud izrekne maksimalnu zatvorsku kaznu: lola iz Biskog zbog nasilja je u obitelji do sad prekršajno kažnjavan sedam puta, uvjetno osuđen u još četiri navrata, a s osam godina zatvora kažnjen je samo zato što je nakon svega suprugu – kad mu nije dodala cigarete – nekoliko puta udario šakom u leđa. I dobro, jednom u trbuh.

Ženi su, istina, slomljena dva rebra, ali sudac Mešin nije uzeo u obzir niti u Hrvatskoj znanstveno dokazanu i prihvaćenu činjenicu kako je Dragi Bog ženu napravio od Adamova rebra, te bi u ovom slučaju mogla biti riječ tek o samoozljeđivanju. Za što, kako znamo, u Kaznenom zakonu nema ni članka, ni potkoljenice, a kamoli rebra.
Brak opasniji od rata

Ispalo je, međutim, da famozni članak 118. stvarno postoji i da je prilično neumoljiv, a sudac Dinko Mešin još neumoljiviji, pa je junak iz Biskog završio u zatvoru na osam godina. Jednako koliko je, recimo, dobio onaj iz Hrastove Grede kraj Kalinovca, što je rođenu majku ubio udarivši joj desetak puta glavom o zid staje.

Na osam godina robije prije nekoliko mjeseci osuđen je tako zapovjednik sisačke policije, odgovoran za ubojstvo dvadeset četvero Srba u Sisku 1991. godine, a za jedva koji mjesec više, ukupno osam i pol godina zatvora, Ivo Sanader je morao pobijediti na izborima i tražiti deset milijuna eura mita od mađarskog MOL-a.

Do otkrića članka 118., ukratko, hrvatski se muž i vitez za osam godina zatvora morao potruditi malo više od nekoliko udaraca šakom.

Ništa stoga karitativni karakter hrvatskog pravosuđa ne opisuje preciznije od šoka kojim je dočekana presuda Općinskog suda u Splitu: novinski izvještači zabilježili su kako su se u nevjerici pogledavali čak i pravosudni policajci što su u sudnici čuvali bišćanskog kabadahiju. U svih petnaest godina staža na splitskom sudu nisu oni valjda čuli da je neki sudac izgovorio “osam godina”.

Po tradicionalnom hrvatskom penološkom kalendaru jedan je dan, kako znamo, kad se žena udari u leđa tako da se okrene oko svoje osi i dočeka šaku u trbuh, trideset takvih udaraca čini mjesec dana uvjetno, i nije se do sad ni znalo da se kazna zbog obiteljskog nasilja može mjeriti u godinama.

Statistički, hrvatskoj je ženi mnogo opasnije udati se nego otići u rat – četnici su u cijelom Domovinskom ratu ubili stotinu dvadeset sedam žena u uniformi Hrvatske vojske, a muževi i partneri u miru su ih ubili šest stotina, dakle ravno pet puta više – pa svejedno nikad nije zabilježeno da je neki muškarac zbog nasilja u obitelji dobio maksimalnu kaznu. Konačno, šupku koji je čak sedam puta kažnjavan zbog premlaćivanja žene, osmi put sudac je dosudio maksimalnu kaznu, i vijest je, eto, u novinama objavljena kao senzacionalna.

Istinska je stoga panika zavladala među hrvatskim mužjacima: priča se, naime, da u Kaznenom zakonu postoji i drugi jedan članak, navodno 154., koji za kvalificirano djelo silovanja navodno predviđa kaznu do petnaest godina zatvora, piše Boris Dežulović u Slobodnoj Dalmaciji .

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Mario Karamatić: Nadam se da će uskoro Dan Herceg-Bosne biti Dan državnosti

Objavljeno

na

Objavio

”Hrvatska Republika Herceg-Bosna bila je jamac opstojnosti hrvatskog naroda, a danas je nedosanjani san”, rekao je novinarima prilikom Dana ŽZH i Dana HZ Herceg-Bosne u Širokom Brijegu Mario Karamatić, zastupnik u Parlamentarnoj skupštini BiH i čelnik HSS-a.

”Ja se iskreno nadam u skoro vrijeme da će ovo biti Dan državnosti i da ćemo vratiti Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu dominantno, jer sve što smo potpisali u Washingtonu i Daytonu o pravljenju Federacije su bile obmane”, rekao je Karamatić i dodao kako su Hrvati ”prevareni i izdani”.

Kaže kako je vrijeme ”da se počnemo vraćati na početne pozicije.” ”To je kao loš brak – ako ne ide najbolje je da svatko ide svojim putem i onda se može funkcionirati, a zajednička djeca ovog braka, tzv. institucije BiH, ako mogu funkcionirati u dva entiteta, ne vidim razloga zašto ne mogu tako i nastaviti”, kaže Karamatić.

Dodaje kako su svi oni koji su se borili za BiH ovu državu zamišljali drugačije u odnosu na to kakva je ona danas. ”Mi smo se svi borili za BiH, ali svi smo je malo drugačije zamišljali. Mi koji smo se borili u HVO-u željeli smo BiH kao državu jednakopravnih naroda, oni iz Vojske RS željeli su srpsku BiH, a oni iz takozvane Amije BiH željeli su islamističku BiH.

Na kraju nitko nije dobio sto je želio, pa je vrijeme da se raziđemo ili da sjednemo i napravimo državu po mjeri svih nas”, kategoričan je Karamatić. Prema njemu, izborni zakon nije minimalni prag. ”On je linija ispod koje ne možemo ići, jer su intervencijama visokih predstavnika hrvatski politički predstavnici dovedeni pred zid odakle ne možemo ni milimetra uzmaknuti.

Postoje neke linije obrane sa kojih se ne smije uzamaknuti, kao i crte koje se ne smiju prijeći. Nakon što su nam Bošnjaci već treći put svojim glasovima nametnutli čovjeka koji se izjasnjava kao nekakav Hrvat i ne govori hrvatskim jezikom, mi nemamo prava da popustimo ni milimetar, a izborni zakon je minimum koji bi zadržao malo želje da pokušamo sačuvati ovakvu BiH, iako sam ja osobno izgubio sve iluzije da se to isplati pokušavati sačuvati, pa je vrijeme da krenemo svojim putem”, zaključio je Karamatić, prenosi bljesak.info

 

Mario Karamatić: Ja nemam iluzija da mi imamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Fojnički Hrvati: Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu.

Objavljeno

na

Objavio

Fojnički Hrvati obilježili su jučer, 13. studenog, još jednu tužnu 25. godišnjicu okrutnog ubojstva fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića, gvardijana i vikara Franjevačkog samostana Duha svetoga u Fojnici. Na pragu samostana ratne 1993. bez ikakva povoda ubio ih je Miralem Čengić, pripadnik 302. motorizirane brigade Armije BiH iz Visokog, piše Večernji list BiH.

S Čengićem su bila još trojica pripadnika navedene postrojbe Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić. Tadašnji Vrhovni sud u Sarajevu ubojicu fojničkih fratara Miralema Čengića osudio je na 11 godina zatvora, a trojici njegovih pomagača izrekao kaznu od po šest mjeseci. Čengić je odležao tek dio kazne jer su ga više puta pomilovali bošnjački politički čelnici te je odavno na slobodi.

Najbliže otkrivanju nalogodavaca bilo se prije osam godina kada je u samostan Duha Svetoga došao bivši zapovjednik 302. motorizirane brigade Armije BiH Hasib Mušinbegović. On se tada ispričao franjevcima za zločin, ali je isto tako u razgovoru za naš list rekao kako su četvorica pripadnika njegove postrojbe toga dana, 13. studenog 1993., bili izuzeti iz njegova zapovjedništva. Krenula je obnova postupka koja do današnjeg dana nije dala nikakvih rezultata. Tko je naredio zločin, ni danas se ne zna. Ipak, vjere za ostanak u Fojnici ne nedostaje. – Jesmo ranjeni, ali ne damo se, rane će zacijeliti, a mi ostajemo tu. Stoji samostan i stoji Bosna – poručio je gvardijan fojničkog samostana fra Miro Relota na misi u povodu 25 godina od ubojstva dvojice franjevaca.

Misu je u prepunoj crkvi, uz članove obitelji ubijenih svećenika, predvodio fra Žarko Relota iz Hrvatske uz koncelebraciju 20-ak svećenika iz Lepeničke regije. Relota je kazao da mu je povjeren iznimno težak zadatak, da su osjećaji jaki te da je ovo prilika za vaganje svake izgovorene riječi.

– Žrtva poginulih fratara zadužila je sve one koji žive u ovim krajevima jer će nastaviti odzvanjati kao i poruka koju su svojim životima posvjedočili ubijeni fratri, a to je poruka da nam je ovdje mjesto i kad je najteže ne želimo otići – istaknuo je fra Žarko.

Osvrnuo se i na posljednji istup pokojnog gvardijana u medijima kada je rekao da je kao fratar dobrodošao bilo gdje u svijetu, ali da se, ipak, u Bosni, najbolje osjeća.

Zločini tkz. Armije BiH: 25. godišnjica strijeljanja fojničkih fratara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari