Dok inflacija cijena pada, inflacija laži raste

Iako rat protiv inflacije, te velike prijateljice dužnika i neprijateljice štediša, još nije gotov, njegova prijelomna točka je, kako stvari stoje, prijeđena. Pad godišnje stope inflacije u Hrvatskoj već treći mjesec zaredom pokazuje kako potrošačke cijene i mjeseca u mjesec blago padaju. Ipak, i dalje su zamjetno veće nego prije godinu dana.

 

Tko je za sve kriv?

Unatoč postupnom splašnjavanju inflacije, čuju se sporadični glasovi kojima to kao da nije milo. Izdvajaju dijelove iz cjeline pa trljaju prstom u njih, sve kako bi Vladine pokušaje obuzdavanja inflacije prikazali neuspješnim, ako ne i uzaludnim poput borbe s vjetrenjačama. Na tom su tragu lijevo-liberalni mediji proteklog tjedna vrisnuli kako je Hrvatska među 5 zemalja s najvećim porastom cijena u EU. Kolege im, koji sebe drže domoljubnima, to su razdragano dočekali, brže-bolje nekritički prenijevši vijest, otprilike onako kao što štakori prenose bolesti.

No, kad se sadržaj vijestice pompozno defetističkog naslova pomnije promotri, na svjetlo izlazi kako se ta statistika ne odnosi na porast cijena što ih plaćaju kupci, nego na uži segment – razliku između rasta cijena na policama i rasta proizvođačkih cijena. Iz toga proizlazi kako je udjel odluka ovdašnjih trgovaca u ukupnoj inflaciji doista među 5 najvećih u Europi. Netko bi u dobroj vjeri na tren mogao pomisliti kako se mediji ovdje vode plemenitim namjerama usmjerenima ka pritisku na trgovce kako bi dvaput promislili prije no što će opet povećati cijene. No, ne bi li u tom slučaju upravo njih, trgovce, prozvali već u samom naslovu? Ovako svoje malodušno općinstvo po inerciji navode na pomisao kako svu odgovornost za to snose vlasti, istodobno sugerirajući kako Vladine mjere u borbi protiv inflacije ne funkcioniraju. No, je li doista tako?

 

Tim gore po činjenice

Srećom, na razini EU postoji potpunija mjera koja sve segmente inflacije objedinjava u jedan, jedini broj, pokazujući realne odnose između pojedinih država članica. Riječ je o harmoniziranom indeksu potrošačkih cijena (HIPC), čiji je smisao ukloniti osobitosti mjerenja od zemlje do zemlje kako bi usporedba uopće imala smisla. Ta se mjera, istina, za pokoju desetinku postotka razlikuje od hrvatskoj javnosti priopćavanog indeksa potrošačkih cijena (IPC), no to ne utječe na trend. Kad se Hrvatsku usporedi s državama s kojima ju ima smisla uspoređivati, onima s kojima dijeli geografsku bliskost, ali i zajedničku totalitarnu i inu prošlost, kao i europsku sadašnjost, stopa inflacije se zadnjih 7 mjeseci kreće ovako:

Za razliku od medija srednje struje koji tek ovlaš spomenu kako se stopa inflacije u Hrvatskoj otprilike kreće kao i u ostalim srednjoeuropskim zemljama, brojkama potkrijepljena slika ne laže kako je Lijepa Naša u društvu 6 bliskih joj država po tom parametru uvjerljivo 2. najbolja ili 5. najgora. S time da su među članicama EU dosta gore od nje i tri baltičke države, te Rumunjska i Bugarska. Imajući u vidu raširene upitnike oko smisla i pravodobnosti uvođenja eura, osobito je zanimljivo vidjeti kako tri države članice eurozone (Slovenija, Hrvatska i Slovačka) imaju primjetno nižu inflaciju od tri zemlje koje ne pokazuju namjeru uvesti euro (Češka, Poljska i Mađarska). Još je zanimljivije primijetiti kako Hrvatska, unatoč bojazni da će ulazak u europodručje dodatno razbuktati razuzdani ples cijena, ne samo što ima nižu inflaciju od Slovačke, države koja je u tom klubu već više od desetljeća, nego bilježi i povoljniji trend.

Naime, preliminarna procjena HIPC-a, koju su zemlje članice uže jezgre EU, njih 15, dužne slati već prvog dana u mjesecu za prethodni mjesec, pokazuje kako je pad stope inflacije u Hrvatskoj u veljači ubrzan na 11,7%. A da to nije trend posvuda, svjedoči što je u Slovačkoj u istom mjesecu inflacija porasla na 15,5%. Toliko o vjerodostojnosti oporbenjačkog zanovijetanja o uvođenju eura u najgore vrijeme kao o nekakvoj fatalnoj greški. Greška postoji samo u fatalističkim glavama pojedinih aktera koji, nerazmrsivo svezani u snop moratorijem na uporabu istine pod parolom „kratke noge, dugi nos“, i dalje ne prestaju verglati o uvođenju eura kao kapitalnoj greški, sve u nadi da će se to uz medijsku pripomoć pretvoriti u svima dobro znanu „istinu“. Toliko su sami sebe uvjerili u to da ih ni pogled na sliku koja govori više od tisuću riječi ne bi nagnao da se zapitaju kolika bi tek greška bila ne uvesti euro. No, nasuprot komplotu grmasto grbavih zaplotnjaka, Hrvatska srećom ima i političare s jasnom vizijom, svjesne kako je za prave stvari svako vrijeme dobro.

 

Tragovi u snijegu

A da su i kriteriji glavnine vodećih medija posve poremećeni, ako uopće i postoje, ne pokazuje tek velikodušno davanje prostora zakletim protivnicima eura iz svijeta politike, nego i tobože neovisnim stručnjacima, među kojima prednjače oni koji slavu nastoje steći zdravoseljačkim zapažanjem kako inflacija ne može biti svega 12-13% ako su jaja poskupjela s dvije na tri kune, dakle za čitavih 50%. Prosto k’o pasulj! Imajući u vidu kako je jednom promicatelju te teze povjerena katedra na zagrebačkom Pravnom fakultetu, doista nema mjesta čuđenju nad nekim čudnovatim odlukama hrvatskih sudova. Kad se vidi tko buduće sudce poučava, može biti samo još gore, čak onako gadno kako im sve nesnosnijim politikantskim diletantizmom smrdi vrhovna glava. Na valu takvih nebuloza mediji su pod krinkom suosjećanja za najranjivije, one koje inflacija najteže pogađa, orgijali oko iznadprosječnog porasta cijena osnovnih živežnih namirnica. I to, eto, baš u državi čije žitelje bije glas najdebljih u Europi. A valjda zato što pripadnici 200 najbogatijih obitelji u prosjeku teže po tonu do dvije? Zabrinuti da indeks tjelesne mase u Hrvata slučajno ne splasne, mediji su čitavo vrijeme bubnjali o porastu cijena kruha, mlijeka, ulja, jaja,… ne pitajući se koliki je uopće njihov udio u potrošnji prosječnog domaćinstva u odnosu na, recimo, benzin, struju, plin i telekomunikacijske usluge. Jesu li, shrvani porastom inflacije, Hrvati doista prestali buljiti u mobitele? Ili su se možda i prije korizme silom prilika odrekli vožnje, grijanja i korištenja električnih aparata? I dok je sav fokus javnosti bio na kruhu, ulju i jajima, oko cijena telekomunikacijskih usluga i energenata u odnosu na druge države zavladao je zavjet šutnje. Što se njime krije, vidi se tek kad se sve stavi na kup, a to vjerno razotkriva po Hrvatsku sve samo ne poražavajući graf poviše. Ta, ne kaže se uzalud kako ne pada snijeg da prekrije brijeg…

Na medijske tragove u snijegu možda je i nehotice prije koji dan podsjetio Zoran Milanović, zabrinuto uskliknuvši kako se Hrvatska satire pod bremenom korupcije. Situacija je prije 10-12 godina, što će reći – za njegova prebivanja u Banskim dvorima – po tom pitanju bila znatno bolja. No, ako je doista bilo tako, kako to da ova upravo endemski korumpirana Hrvatska s mjerodavnih adresa uživa glas zemlje pogodne za ulaganje, dok joj se u njegovo prepošteno doba rejting valjao u smeću? E, sad, ili se kreditne agencije ne uzbuđuju previše oko korupcije, ili one vide nešto što je za Milanovićeva premijerovanja uporno promicalo inače budnim medijima i istražnim pravosudnim tijelima u Hrvatskoj. Kako uživatelj u čarima Pantovčaka sâm kaza – ili su se dobro skrivali ili toga kod njih nije bilo! No, ako se i jesu tako dobro skrivali mućkajući pred nosom ovdašnjih medija i pravosuđa, tada i samih skrivenih u mišjoj rupi, to nipošto ne znači da to netko izvana nije itekako dobro vidio. Dovoljno dobro da sva ta predstava čuvanja percepcije Milanovićeva poštenja kao zjenice oka svoga pomalo vuče na korupcijsku aferu nad aferama, ako ne i na zajednički zločinački pothvat protiv Hrvatske bez presedana.

 

Što Hrvatsku jače satire – korupcija ili Milanovićeva (ne)sposobnost?

Toj slutnji potporanj daje još jedan element. Kako to da je upravo u doba tolike, svim porama kapilarno proširene korupcije Hrvatska doživjela svekoliki politički i gospodarski uspon? Kako to da se u to vrijeme pridružila elitnom klubu od svega 15 država jezgre EU za što je trebalo ispuniti rigorozne uvjete? Kako to da po gospodarskom oporavku i rastu već dvije godine uzastopce stoji pri samom vrhu Unije? Štoviše, Hrvatska toliko brzo raste da joj je zbog toga čak i umanjena pomoć iz europskih fondova. S druge strane, kako to da je u ono doba sićušne (ili ipak možda brižno prikrivane?) korupcije Hrvatska tavorila na dnu i politički i gospodarski?

Unatoč niskoj bazi i nasred Milanovićeva mandata već dostupnim sredstvima iz europskih fondova, Hrvatska ne samo što se nije približavala europskom prosjeku, nego je stagnirala, držeći se čitavo vrijeme na 61% prosjeka EU po BDP-u mjerenom standardom kupovne moći, da bi prošle godine već debelo premašila 70%. A k tome se i bitno jeftinije zadužuje od srednjoeuropskih zemalja izvan eurozone, pa čak i jedne Italije, što domalo nije bio slučaj. Upravljajući državnim financijama u maniri dobrog gospodara, Hrvatska je rapidno smanjila dug u odnosu na BDP s 84% u izlaznoj godini Milanovićeva mandata (2015.) na 69% krajem prošle godine. I sve to unatoč skupo plaćenom šokantnom usporavanju gospodarskih aktivnosti uslijed pandemije koronavirusa. A i kad se zadužuje, Hrvatska to danas čini i kod Hrvata, kako bi od naplaćenih kamata zarađeni novac ostao i trošio se u Lijepoj Našoj. No, i sami Hrvati se nikad nisu zaduživali jeftinije nego danas, plaćajući kamate u rangu državljana najrazvijenijih europskih zemalja, o čemu su donedavno mogli tek sanjati. Uostalom, to je nekad bila popularna medijska tema, da bi danas postalo ne-tema. Pa odakle sve to pored tolike korupcije? Ili ta grozomorna pojava ipak nije tako strašna, ili se Hrvatska pod teretom Milanovićeve (ne)sposobnosti potiho satirala neusporedivo žešće i temeljitije negoli sada, kad stenje pod bremenom te sveprisutne užasne pošasti? Trećeg, čini se, nema!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?