Pratite nas

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Dok neki Vatrenima broje krvna zrnca, mi brojimo njihove pobjede

Objavljeno

na

Foto: Facebook - Hloverka Novak Srzić

Ne može nam ništa tuđa propaganda kad je naša tako blagotvorna, zapisao je jednom netko lucidan, vjerojatno i ne sluteći koliko je bio u pravu, barem kada je riječ o Hrvatskoj. Najbolje su to na svojoj koži osjetili naši nogometni reprezentativci uoči Svjetskog prvenstva, kada je političko i medijsko protuhrvatsko sjeme zla posijano najprije između Zagreba i Splita, a potom i cijele reprezentacije kao institucije, simbola hrvatskog zajedništva i nacionalnog ponosa, piše Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

U specijalnom informacijskom ratu koji se vodio preko stadionske svastike, pokliča zavedenih mladih navijača „sve izgubili dabogda“, osuda pjevanja „Čavoglava“, neprimjereni, divljački natpisi protiv Luke Modrića i ostalih reprezentativaca,  prebrojavanje krvnih zrnaca naših Vatrenih. Toga prebrojavanja su se posebno uhvatili vodeći portali u Srbiji. Takvim napisima nikada se ne može definirati cilj – osim da nisu dobronamjerni.

Međutim nisu naišli na poseban odjek u Hrvatskoj, osim začuđenosti. Jer uistinu našim vrhunskim sportašima nikada nismo brojali krvna zrnaca ili ispitivali porijeklo, a zašto i bi, kada oni svojim zalaganjem na sportskim terenima najbolje demonstriraju koliko vole svoju domovinu Hrvatsku. Kao što to upravo rade Vatreni u Rusiji. Osim toga možda bi bilo pametnije da ti portali u Srbiji postave pitanje svojem nogometnom savezu, zašto je nakon uspješnih kvalifikacija, gdje je Srbija osvojila prvo mjesto u grupi – smijenjen izbornik Slavoljub Muslin.

Nije li to možda napravljeno zato što je Muslinov otac Duje bio Hrvat iz Splita? Jer da Srbi nisu inzistirali na „etnički čistom“ treneru, vrlo bi vjerojatno njihova reprezentacija, za koju stručnjaci kažu da ima izvrsnih pojedinaca – prošla dalje. Osvojenim prvim mjestom u kvalifikacijama, pokazali su respektabilan potencijal. Ali samo dok ih je vodio „splitski“ izbornik Muslin. Znači sami su krivi, mogu i dalje oni u Srbiji zbrajati krvna zrnca, a mi ćemo u Hrvatskoj uspjehe naših Vatrenih. Kojima želimo puno uspjeha, a na sve ove medijsko informacijske podvale neka nastave odgovarati na najbolji način kao i do sada – na nogometnom terenu.

KAKO JE HRVOJE ZOVKO, NOVI PREDSJEDNIK HND-a, ZASLUŽIO SVOJE MJESTO U DOKTORSKOJ DISERTACIJI

Specijalni informacijski rat nije nastao sada već  u vrijeme Domovinskog rata. Tada se informacijskim operacijama onih koji se nisu mogli pomiriti sa stvaranjem Hrvatske konstruirala izmijenjena, lažna realnost događaja koja je trebala postati sastavni dio korpusa javnog znanja o Domovinskom ratu.

U doktorskom radu Romana Domovića ”Informacijske operacije u medijskom prikazu Domovinskog rata” navode se ključne lažne teze koje su se trebale nametnuti kao istine. Kao mit o 200 bogatih obitelji kojim se pokušalo difamirati Tuđmana, podjela Bosne i Hercegovine, ili pak, teze o prodaji i izdaji Vukovara. U okupiranom medijskom prostoru centri političke moći rasporede ljude iz svojega kruga ili ljude istog svjetonazora na uredničke pozicije i novinarska mjesta, piše Domović i navodi primjer Matije Babića, vlasnika portala Index i njegova osvajanja javnog prostora.

„Sve vezano uz Tuđmana bilo je crno, sve protiv Tuđmana bilo je bijelo“, svjedočio je svojedobno Babić ispričavši kako ga novac u rušenju HDZ-a nije zanimao te opisuje kako su pare ipak došle. Jednoga dana, kaže on, nazvali su me iz Soroševog Otvorenog društva i zamolili da dođem na sastanak. „Pitali su koliko ti para treba. Ja sam pitao da li nešto traže zauzvrat. Oni su rekli samo radi to što radiš. Ja sam i dalje radio to što sam radio, pare su sjele“, opisao je početke svoje karijere sad već za poreznu pronevjeru osuđeni vlasnik Indexa, koji u istom medijskom stilu žari i pali i danas po Hrvatskoj.

U zanimljivoj doktorskoj disertaciji nalazi se i primjer nečuvene medijske manipulacije u Dnevniku HTV-a, a čiji je jedan od glavnih aktera upravo izabrani novi predsjednik Hrvatskog novinarskog društva Hrvoje Zovko. Naime, na obljetnicu pada Vukovara 2011. godine novinar Zovko montiranom, skraćenom snimkom razgovora Mile Dedakovića Jastreba i Franje Tuđmana sugerirao je kako tadašnji državni vrh nije htio pomoći Vukovaru.

Tadašnje osude javnosti i Programskog vijeća nisu naudile sadašnjem uredniku na HTV-u. Dapače, čini se samo da su ga pogurale u izabrano društvo HND-a. Tko zna bi li Hrvoje Zovko avansirao do predsjednika te novinarske udruge da Slavica Lukić i Milorad Pupovac znaju da je davnih devedesetih kao mlad, i ne odveć talentirani, novinar primljen na HRT na molbu tadašnjeg čuvara državnog pečata Ivana Milasa.

Grijeh „uredničkih struktura“ na HTV nije u tome što je nakon trećesiječanjskoj revoluciji 2000. „izdao“ političku orijentaciju Čuvara državnog pečata već što nije postao bolji novinar – a ne može se reći da urednici nisu uložili ozbiljan trud. Inače Milas, koji je Zovka svojim autoritetom i zamolbama tipa „jedan mali Imoćanin iz dobre i poštene familije“ progurao na HRT, bio je jedan od najbližih i najpovjerljivijih Tuđmanovih suradnika, provoditelj njegove politika pa čak i prijatelj.

Zovko je, dakle, manipulirao audio zapisom čelnog čovjeka politike koja ga je više ugurala nego dovela na HRT. To nam još jednom potvrđuje davnu spoznaju, da su strah i neznanje opaka kombinacija, zbog koje se čak i kao „mali iz poštene imotske familije“ – protokom vremena možeš naći u doktorskoj disertacije na temu medijskih manipulacija o Domovinskom ratu.

LIJEVI KOMENTATORI ZABRINUTI ZBOG NACIONALNOG ZAJEDNIŠTVA KOJE SVOJIM IGRAMA I PONAŠANJEM STVARAJU VATRENI

Ruka na srcu, srce na terenu, a novac – na sigurnome, to je ukratko  komentar Zlatka Galla i Slobodne Dalmacije na briljantne pobjede hrvatske nogometne momčadi na Svjetskom prvenstvu. Galla muči uloga Dejana Lovrena i Luke Modrića u sudskom procesu protiv još nepravomoćno osuđenog Zdravka Mamića. Kolumnist „Slobodanke“, kako je neki Dalmatinci nazivaju, zabrinut je zbog poreznih oaza naših Vatrenih gotovo podjednako kao što je svojedobno bio i Željko Jovanović, bivši SDP-ov ministar znanosti i obrazovanja oko „isušivanja nogometne kaljuže“.

Ali iza Gallove velike brige za stanje hrvatske državne kase krije se, čini se, još veća zabrinutost zbog „eksplozije nacionalnog identiteta i pozitivnog zajedništva koje nogomet može prenijeti na društvo“, kako je samo nekoliko dana ranije u istim novinama napisala Višnja Starešina. Nije se valjda i Zlatko Gall prepoznao u Jugo-voodoo reprezentaciji protiv hrvatske izabrane momčadi, kako je Starešina okarakterizirala sve one koji su ugroženi i ranjivi izvan jugoslavenskog okvira, i koji su proteklih dvadeset godina činili sve ne bi li to hrvatsko zajedništvo s početaka devedesetih posve ogadili.

A kako je to tada za neke izgledalo najbolje svjedoči sam Gall koji je na znameniti intervju tjedniku „Danas“ zapovjednika JNA Veljka Kadijevića, u kojem je najavio agresiju na Hrvatsku, ismijavao Tuđmanova upozorenja o ugroženosti tadašnje mlade hrvatske demokracije. U tekstu „Crno-bijela Hrvatska“ dugogodišnji kolumnist Slobodne Dalmacije komentirao je Kadijevićeve prijetnje ovako: Je li aktualni generalski slučaj mahom (barem kad je javnost u pitanju) iskorišten za još jedno „homogeniziranje“ uz skute vladajuće stranke i „puko političko izjašnjavanje“ umjesto ozbiljnog političkog prihvaćanja realnosti da JNA „više nije spavač u  jugoslavenskoj politici“… „te da o njoj valja politički ozbiljno promišljati, nedvojbeno je“, napisao je Gall , završavajući tekst – „Dvojbeno je jedino – zašto? Cinici bi rekli – zna se!“

A dobro je da i mi  danas znamo, jer ovaj je tekst kolega Gall pisao upravo u danima kada su rušili obiteljsku kuću Luke Modrića, a malog Luku i Lovrena protjerali u progonstvo.

U RUSIJI PRVENSTVO – U SDP-u PRAVI RAT

Nogometna groznica i navijanje za Vatrene pred susret s Rusijom preplavilo je gotovo cijelu naciju, ali otvorilo i novi prijepor između Predsjednice i premijera. U navijačkom rivalstvu dva jaka državnička ega tko će u Soči, na koncu je popustio premijer. Neki komentatori sugeriraju da je bolje da ga u EU ne vide u svečanoj loži s ruskim premijerom, dok je Predsjednica već ionako osvojila ruske tribine i nogometne svlačionice.

Ove slatke brige nažalost ne muče glavešine glavne oporbene stranke. Kod njih na Iblerovom trgu burnije nego na svim nogometnim terenima Rusije.  Jer dok tamo traje nogometno prvenstvu – u SDP-u bukti pravi rat. Prijetnje žutim i crvenim kartonima sve su žešće i vode dubokom raskolu između Račanovih i Milanovićevih nasljednika. Na udaru je predsjednik SDP-a Davor Bernardić koji je do prije nekidan uvjeravao naciju da je spreman za premijera.

Naravno da mu nitko nije povjerovao, a najmanje njegovi partijski drugovi koji traže ili njegovu smjenu ili ostavku. Optužuju ga da stranku vodi u krivom smjeru, da joj je srozao rejting te da nema liderskih sposobnosti. Pobunu vodi partijski gremi sastavljen od Peđe Grbina, Siniše Hajdaša Dončića i Mihaela Zmajlovića, kojima se pridružilo gotovo dvije trećine njihovih saborskih zastupnika i devedeset potpisnika peticije za smjenu njihova  predsjednika. Zanimljivo je da za potonuće SDP-a Bernardića optužuje i bivši neuspješni ministar policije u Milanovićevoj vladi, Ranko Ostojić koji na nedavnim kotarskim izborima u Splitu nije osvojio glasove ni u vlastitom kvartu. Naravno, Bernardić nema namjeru dobrovoljno odstupiti i priprema oštre kazne za pobunjenike.

Isprani od socijaldemokratskog sadržaja u kojem su se od radnih okrenuli rodnim pravima, ostavši bez podrške tradicionalnog biračkog tijela, stranački uhljebi sada traže krivca za svoje promašene politike koje nisu našle rješenja za brojne hrvatske životne probleme. Ostat će zabilježeno da su ovoga proljeća uglavnom tumarali antifašističkim šumama i trgovima, zazivajući maršala uz staljinističke zastave i simbole srpa i čekića. Ideološka zarobljenost u jugo prošlosti stigla je tako ovih dana esdepeovcima na naplatu. A paniku za buduća uhljebništva najbolje je detektirao politički tajnik SDP-a Davorko Vidović ustvrdivši kako su sukobi unutar stranke isključivo klijentelistički, da im je predsjednik interesantan samo zato što on kreira liste za izbore.

Možda je trenutak, napominje Vidović, da se brutalno iskreno pokažu posljedice klijentelističkog sustava koji je na hrvatskoj političkoj sceni pokrio sve stranke. I tako je Vidović neizravno potvrdio opravdanost referendumske inicijative s 400 tisuća potpisa koja i jest motivirana dokidanjem takvog klijentelizma novim izbornim zakonom, a koja je iz istih motiva približila SDP i HDZ.

No, ima još jedan moment koji su esdepeovci previdjeli u analizi svog potonuća. A to je dolazak Andreja Plenkovića na čelo HDZ-a, za kojeg je svojedobno njegov dobar znalac i suradnik  Zoran Milanović izjavio da on više pripada liberalnoj struji SDP-a negoli HDZ-u. Zato je, pored Plenkovića, za Beru i njegovu stranačku ekipu doista sve manje i manje mjesta na političkoj sceni Hrvatske.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.Hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari