Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dok su ga jugopartizani nasmrt udarali, fra Bernardin Sokol je uzviknuo: Živio Krist Kralj!

Objavljeno

na

Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom, poručio je, na otoku Badiji pored Korčule, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko

Fra Bernardina Sokola, mučenika iz redova naše Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, koji se 20. svibnja 1888. rodio u Kaštel Sućurcu, a kojeg su partizani 28. rujna 1944. odveli iz samostana na Badiji, ubili ga bez suđenja i tijelo mu bez glave bacili u naše plavo more, nikad nitko od subraće fratara nije zvao fra Bere. Očigledno je osporavateljima nakana bila da omalovaže velikog hrvatskoga glazbenika i skromnog redovnika, sina serafskog oca svetog Frane. No, nisu u tome uspjeli. Koliko god se trudili, Istina na kraju uvijek ispliva na vidjelo, pa tako i u ovoj kauzi.

Govori nam to dr. fra Bernardin Škunca iz iste zadarske provincije, dugogodišnji profesor na Teologiji u Splitu, posljednjih godina član poljudskog samostana svetog Ante, dan poslije žestokih kritika nekih ljevičarskih korifeja s otoka Korčule, koji su zamjerili hrvatskoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović što je na blagdan Rana svetog Frane, na Badiji svečano otkrila Sokolovo poprsje, te istoimenu Galeriju u kojoj su u stalnom postavu djela Izvora Oreba i Emilije Karlavaris, akademskih kipara i slikara iz Vela Luke. Sve se ovo u čast fra Bernardina Sokola realiziralo zahvaljujući prije svega fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina.

Na svečani događaj koji se zbio u utorak 17. rujna 2019. osobito se naoštrio povjesničar i predsjednik Nove ljevice Dragan Markovina tvrdeći da predsjednica ne treba otkrivati bistu čovjeka koji je surađivao s okupatorima.

“Sve što su navedeni Markovina i neki drugi izjavili napravljeno je u montiranom stilu s ciljem da se uzornog franjevca, iskrenog domoljuba i velikoga glazbenika prikaže u ulozi kolaboracionista i kvislinga u ‘narodno oslobodilačkoj borbi’ komunističkih partizana. Nevjerojatna je činjenica da se – danas, u godini 2019. – postupa u ‘logici’ komunističke montaže kakvu znamo iz vremena kad su ti isti ‘osloboditelji’ ubijali ili lažno osuđivali prebrojne nevine ljude, od običnih građana do visokih intelektualaca, civilnih i kleričkih, koji su bili krivi samo s činjenice da su bili ponosni Hrvati i u velikom dijelu vjerni katolici.

Montirani proces uzoritom i blaženom kardinalu Alojziju Stepincu – naredbom druga Tita, jednog od deset najvećih zločinaca u povijesti čovječanstva – paradigmatična je slika svih komunističkih užasa. Fra Bernardin Sokol je poput blaženog Stepinca i mnogih drugih doslovna preslika te paradigme, odnosno, na svojoj je koži osjetio posljedice užasnog dolaska komunista na vlast na našim prostorima”, kazao nam je predsjednik odbora za proslavu 130. obljetnice rođenja fra Bernardina Sokola, održanu u svibnju 2018. u Splitu, Kaštel Sućurcu, Dubrovniku, Zagrebu, Orebiću i Korčuli.

Na znanstvenom skupu posvećenom Sokolu, obznanjeno je da je fra Bernardin kao skladatelj ostvario najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela, uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističe se sedam misa i trinaest angelusa, a i danas zvuče suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza. Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe “Pjevajte Gospodinu pjesmu novu”.

Međutim, svoga imenjaka, mučenika, dr. Škunca, ne vidi u prvom planu kao glazbenika: “Fra Bernardin Sokol bio je gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu”.

O Sokolovom mučeništvu posvjedočio je poslije jedan svjedok koji je rekao, da kad su franjevca jugokomunistički zločinci počeli tući – evidentno su ga udarali nasmrt – uzviknuo je Živio Krist Kralj! Malo nakon tih dana doznali su fratri da su mu tijelo našli u moru pod Orebićem. Tijelo ubijenog Sokola isplivalo je na obalu Pelješca blizu Orsana, na plažu Trstenica, gdje je kraj puta i pokopan, kod kuća s adresama Šetalište kneza Domagoja 47 i 49. Skupina ljudi koja ga je prepoznala, pokopala ga je u napušteno mitraljesko gnijezdo. Očevidac, onda još dječak, javno u televizijsku kameru je to izrekao na 68. obljetnicu njegove smrti, 28. rujna 2012.

O tome su svjedočili i franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu, pa tako i fra Vjekoslav Bonifačić, koji je ovako opisao Sokolovo mučeništvo:

“Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. Rekli su mu: ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati’. Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga, bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan.” Fratri su tek ove godine dobili suglasnost za iskapanje tijela na vrlo vjerojatnom lokalitetu.

I dok iskapanja još nisu ni započela, počela su okapanja oko Sokola nakon otkrivanja njegove biste na Badiji. A kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni kasnije pobili.

Član Provincije Svetog Jeronima, fra Stipe Nosić, iz samostana Male braće u Dubrovniku, kao odgovor Draganu Markovini kaže: “Fama da je Sokol izdao partizane Nijemcima, koju kao činjenicu preuzima Markovina, pobijena je još za života Sokola, jer se saznalo da je to učinio netko drugi. Mogao je gosp. Markovina navesti i knjigu partizanskog oficira Nikole Anića ‘Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu (1941. – 1945.) – Od okupacije do oslobođenja’. Knjiga 1. koju je uredio Nikola Tolja, i poslije smrti autora izdala Udruga antifašista u Dubrovniku 2013. Anićeva tvrdnja na str. 108. o prevoditelju, a time i Markovinova o ‘memoriji Korčule’ pada u vodu, kad se zna da je Sokol dobro vladao njemačkim i talijanskim jezikom”.

“U svom svojevrsnom oproštajnom pismu Sokol iznosi činjenicu da zna za tešku klevetu o izdaji partizana koju su ‘neslužbeni partizani u Korčulu bacili’, i iznosi predosjećaj da će ga partizani odvesti, mučiti i ubiti. Pismo je nastavio pisati i završio ga ‘na ime Marijino 12. rujna 1944.’. Tu iznosi podatak da se saznalo ‘da partizani znaju ko ih je izdao, jedan njihov…’. Po njega na Badiju nisu dakle došli zbog izdaje, nego zbog toga da ga ubiju.

Markovina spominje i franjevca Andra Vida Mihičića (1896. – 1992.), kao ‘priora’, koji je, po njemu, još od 1941. godine bio aktivni suradnik partizanskog pokreta. Mihičić ‘prior’ nije bio. S Badije je u partizane otišao 1944. nakon što je u tamošnjoj franjevačkoj gimnaziji predavao od 1933. do 1944. Ali, uvaženi pjesnik i znanstvenik Mihičić, za razliku od povjesničara Markovine nikada nije rekao da je Sokol izdao partizane, a imao je za to vremena od 1944. do 1992., kad je umro. A u vrijeme odvođenja Sokola gvardijan samostana na Badiji bio je fra Nikola Španjol.

Molim oprost od mučenika fra Bernardina Sokola što sam ga kao velikog glazbenika doveo u vezu s izjavama kvazi povjesničara Markovine. Usput rečeno, nitko ne priječi Markovini baviti se politikom, ali kad o povijesnim činjenicama govori, dobro bio bilo da ih provjeri. Možda je on s Korčule i možda ih zna, ali namjerno se služi lažima, kako bi njima zagadio javni prostor i time nešto za sebe dobio u politici.

Sokola, franjevca i velikoga hrvatskoga glazbenika nitko nije trebao ubiti zato što je Hrvat i zato što eventualno drukčije misli. Ali, očito ima još ljudi koji i u današnjoj hrvatskoj državi smiju javno izjaviti, kao što je misleći na Sokola u Korčuli rekla unuka ubojice: ‘ponosim se što mi je djed ubio ustašu’!”, zaključuje fra Stipe Nosić.

Ovo je ustvari trebala biti reportaža s Badije na kojoj je svoj govor, hercegovački provincijal dr. fra Miljenko Šteko počeo ovim riječima: “Dragi gosti i prijatelji! Ekscelencijo, predsjednice Republike Hrvatske! Poštovani umjetnici, dobrotvori ove galerije: Izvore Oreb i Emilija Karlavaris! Poštovani predstavnici svih razina vlasti! Draga braćo franjevci, na čelu s upraviteljem ovoga samostana! Dragi fra Jozo, začetniče i dovršitelju ove ideje!”.

No, stvari su krenule u drugom smjeru, zahvaljujući onima koji očito nemaju mirnu savjest kad se počne govoriti o “fra Berinom” mučeništvu. “Sokolova prolivena krv, utaknuta u ovo more, kazuje koliko nam je kroz turobnu povijest bilo teško opstati na ovome reljefu. Kroz mnoga stoljeća i desetljeća obespravljeni, proganjani, ubijani, zatirani. Samostani su nam kroz povijest oduzimani, rušeni, paljeni, brisani s lica zemlje. Ali mi smo uvijek iznova započinjali. Željeli smo po svaku cijenu opstati, jer smo to držali Božjom voljom.

Svaki je početak i slijed težak, ali i bogat. Oni su istovremeno sjećanje i obećanje. Sjećanje na sve naše prethodne početke i nade koje smo u njih polagali. Namjenski umiven ovaj prostor gdje smo motivirano okupljeni, jedan je od naših dragocjenih novih provincijskih početaka. Čitavi ovaj kompleks se zaista dograđuje, dotjeruje i uljepšava. A ponuđenom galerijom, kao što možete vidjeti, postaje još ljepši, ali i, čvrsto sam uvjeren, bogatiji obećanjem budućnosti za čitavi ovaj dragi kraj i njegove vrle žitelje”, poručio je s Badije provincijal Šteko.

A lijepo je bilo tu večer boraviti na otoku Badija, za koji je gradonačelnik Korčule Andrija Fabris, inače podrijetlom sa spomenutog Vrnika, kazao kako je samo Badija otok, a sve okolo su tek škoji, na što nije ništa prigovorio ni nazočni župan dubrovačko-neretvanski Nikola Dobroslavić. U programu u kojem je slikar Izvor Oreb govorio svoje stihove, prije svih one o tovarima, konferensu je vodila Lejdi Oreb, pjevali su mješovita klapa “Sveta Cecilija” iz Korčule i klapa “Korda” iz Lumbarde. O djelima umjetnika osvrt je dala Rada Dragojević Ćosović, viša kustosica Centra za kulturu Vela Luka.

Na kraju svega iz rodnog Kaštel Sućurca vijenac su uz bistu svoga zemljaka položili Milivoj Bratinčević i dr. Mihovil Biočić, dok su svome članu, hrvatskom mučeniku i glazbeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, u ime Provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru, vijenac postavili fra Tomislav Šanko, zamjenik provincijala i fra Vito Smoljan, član dubrovačkog samostana.

Piše i snimio Ivan Ugrin
Video Matej Sunara
J.Matić i K.Lasić / Laudato TV / Misija SD

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Pričuvni oficir JNA: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove…’

Objavljeno

na

Objavio

Pričuvni oficir tzv JNA Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke. U ratu gine srpska sirotinja’

Na vukovarskom bojištu vojska se suočila i s masovnim dezertiranjem s prvih crta bojišnice. Tisuće rezervista JNA po povratku kući širilo je glas o ‘nemogućim uvjetima na bojištu, slaboj logistici, zapovjednicima koji eskiviraju borbu, izdaji nesrba i slično’.

– U strahu da u ovakvim uvjetima ne izgube rat, želeći spriječiti dezerterstvo s bojišta pod svaku cijenu, general Blagoje Adžić zapovjedio je ratnom zrakoplovstvu da raketira kolonu dezertera koja se masovno povlačila sa vukovarskog bojišta i blizini Bačke Palanke. Malo je tko vjerovao da će 25. rujna 1991. dva zrakoplova MIG-21 istresti smrtonosan teret na pripadnike vlastite vojske koji su odbili boriti se u ‘prljavom ratu’. Poginulo je stotinjak pripadnika rezervnih snaga JNA. Vojska je službeno izjavila da se ‘radilo o grešci pilota’ čija imena nikad nisu objavljena, a nije poznato niti da je protiv njih proveden kazneni postupak – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević-anatomija zločina, prenose 24sata.hr

Naime, navodi dalje autor Viro, oficiri su izvještavali nadređena zapovjedništva da vojnici odbijaju poslušnost, samovoljno napuštaju položaje te da kompletne tenkovske posade bježe iz tenkova za vrijeme bitke.

No, s druge strane oficiri su optuženi da ne izlaze iz svojih bunkera, daleko iza crta bojišnice, da sudjeluju u pljački i švercu zaplijenjene robe. U redovima agresora vladao je potpuni kaos.

– Pričuvni vojnik iz Gornjeg Milanovca Miroslav Milenković ne mogavši se odlučiti bi li se priključio skupini dezertera ili grupici koja se odlučila na odlazak u napad, izvadio je pištolj i ustrijelio se.

Tenkist Vladimir Živković otuđio je tenk uz Vukovara, prošao sve kontrolne točke, prešao više od dvjesto kilometara, te je u znak prosvjeda, dezertirajući iz vojske, ostavio tenk pred zgradom Savezne skupštine u Beogradu.

– Pričuvni oficir JNA, diplomirani inženjer Ljubiša Marković, nakon odmora, odbio se vratiti u Vukovar, objašnjavajući: ‘Ama kakva vojska. Ovi samo kradu i pljačkaju. Nemamo motiva za borbu jer ne branimo Srbe, već uništavamo hrvatska sela i gradove. Oficiri organiziraju pljačke, naručuju kamione i odvoze plijen na prodaju u Srbiji. U ratu gine srpska sirotinja’ – tvrdi Viro u svojoj knjizi.

Masovna dezerterstva, bijeg od mobilizacije te pad borbenog morala svojih pripadnika vojska je pokušala, objašnjava autor u knjizi, između ostalog, riješiti propagandom u čijem je središtu bilo širenje patološke mržnje prema hrvatskom narodu.

Miloševićev propagandni stroj nije prezao od publiciranja krajnje morbidnih tekstova poput članka Svetla za novu budučnost u kojem se između ostalog kaže:

‘Zar uopšte živeti s onima(Hrvatima) koji kolju cela dečja odelenja i vade ljudima oči, a onda ih teraju da vlastite oči pojedu, prave nizove od dečjih prstića, vešaju cele srpske četvrti kao u Vukovaru tako i u Gospiću, na ražnju peku decu, i žive i mrtve ljude čereče na komade. U ovo vreme kad se Jasenovac preselio u Vukovar, Zagreb, Gospić, kada su srpske zemlje po Hrvatskoj prepoznaju po masovnim grobnicama i stratištima u zavičaju zla, nekadašnjoj i sadašnjoj NDH.’

Pranje mozga: Srbi postali – žrtve

– Ispirući svakodnevno mozak svojim sugrađanima, srpski propagandisti zasipali su medijski prostor insceniranim slikama pokolja Srba u Hrvatskoj, izvrčući do te mjere stvarnost da su Srbi postali žrtvom čija se sudbina smišljeno uspoređivala sa sudbinom Židova u Drugom svjetskom ratu. Većina srpskog naroda zdušno je podržavala zločinački pokret stvaranja Velike Srbije nastao na agresiji, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem nesrpskih naroda koji je u djelo provodio Slobodan Milošević.

– Kolektivnom ludilu hipnotiziranog naroda koji se na mitovima prošlosti uživio u rituale uništenja susjednih naroda, iskazavši neviđen autizam i sadizam, najveći prilog dala je srpska intelektalna elita, predvođena Dobricom Ćosićem čiji se bojni poklič daleko čuo: ‘Bez borbe srpski narod neće preživeti, bez smrti nema vaskrsenja… Neutralnost danas, kad se protiv srpskog naroda vodi rat, smatram lažju i moralnim kukavičlukom’ – opisuje Viro u svom djelu ludilo koje je krajem 1991. godine vladalo u Srbiji.  (24sata.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Gdje je nestala velikosrpska agresija u hrvatskim zakonima, medijskom i javnom prostoru?

Objavljeno

na

Objavio

Simboli velikosrpske agresivne,  osvajačke i  zločinačke politike Vukovar i Škabrnja, ovih dana otvaraju nezacjeljene rane rodbini  i  hrvatskom narodu, koji sa ogromnom tugom i boli ponovno proživljavaju sve nanesene im strahote i patnje!

U ime čega ?  Zbog čega? U ime koga i zbog koga?

Tko je bio spreman tako zvjerski mučiti, ubijati i razarati hrvatski narod !

U ime Velike Srbije, mitomanske, zločinačke velikosrpske ideologije!

Ideologije začete 1844.godine sa Načertanijem Ilije Garašanina, ministra unutarnjih, a kasnije vanjskih poslova u  vrijeme kada je Srbija bila mala poljoprivredna zemlja u kojoj nije još postojao niti jedan jedini fakultet. Načertanije je  dokument  koji sadržava osnovne razloge i načine na koji će tadašnja mala Srbija postati višestruko veća država, iskorištavajući međusobna trvenja i  raspad susjednih velikih imperija – Austrijskog, Turskog i Ruskog, te oslanjajući se na rivalstvo  Francuske i Engleske prema tim trima imperijima.

Pet godina kasnije  1849.  godine objavljen je drugi temeljni spis velikosrpske ideologije, napis «Srbi svi i svuda» srpskoga jezikoslovca i nacionalnoga ideologa Vuka Karadžića.

Pa preko Stojanovićeva Srbi i Hrvati (‘do istrage naše ili vaše’) 1902. godine,  Homogene Srbije Stevana Moljevića 1941.godine  do Memoranduma SANU 1986.godine  kontinuitet i niz velikosrpske ideologije ostao je neprekinut. Unatoč porazima u ratovima 1991-1995. godine  velikosrpska ideologija, duhovno poticana od strane Srpske pravoslavne crkve (SPC), i dalje živi,  proizvodi nove Memorandume SANU 2 i 3 i sve opasnije mitove.

I da bi sa sebe skinula odgovornost i  sramotu, Srbija je napravila plan kako umanjiti štetu,  zamagliti svoju  agresorsku i zločinačku politiku i popravili ugled u svijetu, nakon agresije na BIH i  Hrvatsku  Srpska akademija nauke i umetnosti- SANU donosi novi Memorandum 2 u kojem su karakteristični članci.

Memorandum SANU 2

  • Umanjiti odgovornost Srbije za počinjene zločine i razaranja, i optužnicama, potjernicama i montiranim sudskim procesima protiv državljana BiH, Hrvatske i Kosova staviti je u ravnopravan položaj sa državama u okruženju
  •  Odvratiti pažnju regionalnih i međunarodnih medija sa završnih procesa bivšim pripadnicima srbijanskog političkog, obavještajnog i vojnog vrha i političkog vrha Republike Srpske kojem se sudi u Haškom tribunal
  • Susjedne države BiH, Hrvatsku i Kosovo dovesti u položaj da odustanu od tužbi najavljenih pred međunarodnim sudovima
  •  Pokajničkim akcijama dovesti Srbiju u jednak položaj sa stradalim i oštećenim državama iz okruženja
  • Insistirati na zatvaranju Haškog tribunala i na suđenju generalu Ratko Mladić pred domaćim pravosuđem
  • Destabilizovati vlade susjednih država, provocirati unutrašnje nezadovoljstvo i nemire i slabiti oštricu optužbi protiv Srbije
  • Pomagati otcjepljenje Republike Srpske
  • Insistirati na konstitutivnosti Srba u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu i izvršiti tranziciji srpskih zajednica u državama regiona u unitarnu, svesrpsku zajednicu
  •  Zaustaviti odvajanje Vojvodine, spriječiti dalju regionalizaciju Srbije i oslabiti djelovanje Islamske zajednice u Sandžaku”

A hrvatski narod im je bio jedina prepreka na putu ka realizaciji tog  ekspanzionističkog i  agresivnog pohoda na tuđi teritorij i tuđe domove.

I ne samo to da  su na cjelom tom stoljetnom osvajačkom putu vođeni svojim političkim i crkvenim vođama počinili nebrojena zvjerstva, mučenja i razaranja, nego su prisvajali i pljačkali kulturna i sakralna dobra, palili i rušili bolnice, škole, vrtiće i Crkve ne  bi li time uništili dokaze o postojanju hrvatskog naroda na njegovoj zemlji.

Prvi nestanak velikosrpske agresije iz javnog prostora dogodio se promjenama Ustava RH- U  preambuli stoji da je Republika Hrvatska mastala ;

-pobjedom  hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Znači taj pravedni, legitimni, obrambeni i oslobodilački Domovinski rat se protiv nekoga vodio, ali protiv koga?

Nema ni riječi, ni slova od koga smo se oslobodili, tko je bio agresor  u tom pravednom i legitimnom Domovinskom ratu.

14. studenog 2019. godine, Hrvatski Sabor je izglasao novi kalendar blagdana izmijenivši Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima, za što je glasovala većina zastupnika (ZA  77, šest suzdržanih, 27 PROTIV ).

Isto kao i kod Ustava,  nigdje nije navedeno koga smo pobjedili na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, kojih se to žrtava sjećamo za Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata, tko je kriv za te žrtve? Tko je napao Vukovar i Škabrnju?  Tko ih je razorio? Nije valjda  Domovinski rat sam sebe proizveo???

Po hrvatskim vlastima i hrvatskom Saboru Domovinski rat je sam sebe proizveo i prouzročio razaranja, patnju, ubijanje. nestale i doživotne invalide ???

Srbija nikada neće priznati agresiju, a povezano sa tim priznanjem i plaćanje odštete za razaranja i uništavanja po Hrvatskoj i toje vidljivo baš po Memorandumu SANU 2.

Izgleda da smo imali nekog fantomskog , bezličnog  i bezimenog neprijatelja koji nas je napao, ne znamo mu  ni ime ni naziv  a hrvatske vlasti ne čine ništa da ga imenuju, već mu zdušno pomažu da takav i ostane !

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari