Pratite nas

Komentar

Dokad će Australija ponižavati hrvatske državljane bez reakcije hrvatske države?

Objavljeno

na

Svaki put kad se probudi taj osjećaj nepravde, a čini se da u javnome životu Hrvatske on traje već godinama, šire se poput plimnih valova iskazi ogorčenja, lamentacija i samosažalijevanja, od čega Hrvatska ne samo da nema apsolutno nikakve koristi nego kreatori političke zbilje neskloni Hrvatskoj zapravo cvjetaju od zadovoljstva jer im je to i bio cilj. Ovih su dana bile tužne obljetnice vukovarske, škabrnjske i niza inih tragedija na kojima se, kao i svake godine dosad, ponavljala neprebolna istina da nitko za te masovne i okrutne zločine nije osuđen. Istaknuti pravni stručnjak i sveučilišni profesor dr. Davor Derenčinović pita se zašto nitko nije kažnjen u Haagu ni za jedan zločin u Vukovaru?

Odgovor je poznat i njemu i svima nama: Haag jednostavno nije želio procesuirati Vukovar, ali to nije ključno pitanje. Presudno je što poduzima hrvatska država. Nakon utemeljenja Haaškoga suda, dok se još vjerovalo u međunarodnu pravdu, hrvatske su službe temeljito pripremile slučaj Vukovar, ali haaški su istražitelji hladno odgovorili da ih to ne zanima. Njih su zanimale samo situacije u kojima su mogli prepoznati ili iskonstruirati odgovornost Hrvata. Da samo se tada i u godinama koje su slijedile ponašali kao država, trebali smo odmah zaustaviti bilo kakvu suradnju s Haaškim sudom jer ako Vukovar nije bio izazov za Haaški sud, a on je u to doba bio, nakon Bleiburga, najteži mirnodopski zločin nakon Drugoga svjetskoga rata, onda je moralo biti jasno da tu nema pravde, nego da je riječ o prljavome plesu politike.

Del Ponte i Blewit

Nikakav izgovor nije bio da smo se zakonom obvezali na suradnju s Haaškim sudom jer ako smo suverena država, jednako možemo i otkazati neki zakon kao što smo ga i potpisali. Nije, dakle, problem u Haagu, nego u izdaji domaće politike. Veći stupanj samopoštovanja u to je doba imala Ruanda koja je otkazala Carli Del Ponte nadležnost kad je vidjela da ona podjednako procesuira sve strane u sukobu koji je prije toga plamtio u toj afričkoj državi. Nije samo Carla Del Ponte pokazivala izrazitu mržnju prema Hrvatskoj nazivajući nas „podlim kurvinim sinovima“ , nego i njezin zamjenik Graham Blewit koji je došao iz Australije gdje je istaknuo u progonu tamošnjih Hrvata, pokazalo se kasnije, lažno optuženih. Australac Blewit sklon Srbima, surađivao je s četnicima u Hrvatskoj, konkretno sa Savom Štrpcem. Hrvatska je država to znala, ali šutjela je.

Godinama sam uzaludno pokušavao doznati zašto nikada nije podnesena kaznena prijava protiv, primjerice, Save Štrbca, aktivnoga dužnosnika okupacijske tvorevine tzv. kninske Krajine, odvjetnika koji je bio član tzv. ratnoga štaba općine Benkovac u doba kada su počinjeni strašni zločini Srba nad hrvatskim civilima Škabrnji i Nadinu. Nakon rata, Štrbac je utemeljio pseudohumanitarnu udrugu Veritas koja se zapravo bavila obavještajnim radom i ratom protiv Hrvatske. Izdavao je publikacije u kojima je poginule krajinske vojnike prikazivao svijetu kao civilne žrtve, žive je osobe uvrštavao u popise poginulih, demonizirao Hrvatsku gdje god je stigao i surađivao sa, spomenutim haaškim tužiteljem Grahamom Blewitom.

Danas sam uvjeren da je lokalnome državnome odvjetniku suflirano da to ne smije učiniti kao što sam uvjeren da je s visoka odlučeno da se ne podižu kaznene prijave protiv najodgovornijih ljudi u srbijanskoj politici i JNA za agresiju i zločine nad Hrvatskom. Uostalom, što se i moglo očekivati kad je tadašnji predsjednik Mesić krstario po „regionu“ i poručivao da se svatko svakome mora ispričati… Štrbac je ne samo amnestiran, nego da je možda dobio i hrvatsko državljanstvo, a ne bi me začudilo da mu ova država isplaćuje mirovinu za godine rata protiv Hrvatske jer kad se padne u živi pijesak perverzije, kao što je Hrvatska, onda nema kraja izopačenostima.

Objedi s Miloradom

„Perditio tua, Izrael, ex te“, odnosno „ Propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi“, jedna je od poznatih proročkih izreka koja, po analogiji, sugerira da uzroci hrvatskih jada i tuge ne dolaze izvana, nego iznutra nas samih. Nisu nam ni Carla Del Ponte ni Graham Blewit, ni Haag, ni Beograd, ni London, ni Washington izabrali, primjerice, Loru Vidović za pučku pravobraniteljicu koja danas, premda na plaći Hrvatskoga sabora, u maniri memoranduma SANU, stigmatizira Hrvatsku, izvrće povijest i potkopava temelje ove države. Ili, kako je moguće da Australija na ponižavajući način ukida, tijekom puta, vizu novinaru Velimiru Bujancu koja mu je izdana mjesec dana prije. Veleposlanica Australije u Hrvatskoj je Elizabeth Marianne Petrović i došla je navodno iz ekstremnoga srpskog miljea. Navodno joj je otac bio istinski četnik koji je pobjegao iz Jugoslavije. Kako je onda moguće da joj Hrvatske dade agreman? Postoje svjedoci koji tvrde da je viđaju na objedima s Miloradom Pupovcem u središtu Zagreba koji joj je lani poslao onaj klevetnički pamflet SNV-a protiv Hrvatske.

Australija, dakle, iz koje su došli spomenuti Blewit i dakako aktualna veleposlanica, stvara problem hrvatskim braniteljima i „označenim“ građanima kad požele otputovati u tu zemlju. Probleme su imali s vizom Damir Markuš, Tomislav Josić, sada novinar Bujanec, redatelj Jakov Sedlar. Slavni hrvatski nogometaš Joe Šimunić, premda i australski državljanin, maltretiran je u Kanadi zato što su imali informacije i fotografije na kojima je u društvu s Darijom Kordićem i generalom HVO-a Mijom Jelićem. I dok se Ratko Mladić iz haaške tamnice uživo javlja u studio srbijanske televizije, hrvatski građani doživljavaju agoniju od australske države zato što su se branili od agresorske Srbije. Je li vrijeme da Hrvatska kao država zaštiti svoje interese i svoje građane od tog maltretiranja, je li vrijeme i da hrvatska zajednica u Australiji zatraži neka objašnjenja od institucija države Australije, koja je i njihova domovina.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

Objavljeno

na

Objavio

U IME UBIJENOG GRADA

Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.

Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.

Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.

Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.

Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.

Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.

Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.

Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.

Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.

NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete

 

PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari