Pratite nas

Komentar

Dokad će Australija ponižavati hrvatske državljane bez reakcije hrvatske države?

Objavljeno

na

Svaki put kad se probudi taj osjećaj nepravde, a čini se da u javnome životu Hrvatske on traje već godinama, šire se poput plimnih valova iskazi ogorčenja, lamentacija i samosažalijevanja, od čega Hrvatska ne samo da nema apsolutno nikakve koristi nego kreatori političke zbilje neskloni Hrvatskoj zapravo cvjetaju od zadovoljstva jer im je to i bio cilj. Ovih su dana bile tužne obljetnice vukovarske, škabrnjske i niza inih tragedija na kojima se, kao i svake godine dosad, ponavljala neprebolna istina da nitko za te masovne i okrutne zločine nije osuđen. Istaknuti pravni stručnjak i sveučilišni profesor dr. Davor Derenčinović pita se zašto nitko nije kažnjen u Haagu ni za jedan zločin u Vukovaru?

Odgovor je poznat i njemu i svima nama: Haag jednostavno nije želio procesuirati Vukovar, ali to nije ključno pitanje. Presudno je što poduzima hrvatska država. Nakon utemeljenja Haaškoga suda, dok se još vjerovalo u međunarodnu pravdu, hrvatske su službe temeljito pripremile slučaj Vukovar, ali haaški su istražitelji hladno odgovorili da ih to ne zanima. Njih su zanimale samo situacije u kojima su mogli prepoznati ili iskonstruirati odgovornost Hrvata. Da samo se tada i u godinama koje su slijedile ponašali kao država, trebali smo odmah zaustaviti bilo kakvu suradnju s Haaškim sudom jer ako Vukovar nije bio izazov za Haaški sud, a on je u to doba bio, nakon Bleiburga, najteži mirnodopski zločin nakon Drugoga svjetskoga rata, onda je moralo biti jasno da tu nema pravde, nego da je riječ o prljavome plesu politike.

Del Ponte i Blewit

Nikakav izgovor nije bio da smo se zakonom obvezali na suradnju s Haaškim sudom jer ako smo suverena država, jednako možemo i otkazati neki zakon kao što smo ga i potpisali. Nije, dakle, problem u Haagu, nego u izdaji domaće politike. Veći stupanj samopoštovanja u to je doba imala Ruanda koja je otkazala Carli Del Ponte nadležnost kad je vidjela da ona podjednako procesuira sve strane u sukobu koji je prije toga plamtio u toj afričkoj državi. Nije samo Carla Del Ponte pokazivala izrazitu mržnju prema Hrvatskoj nazivajući nas „podlim kurvinim sinovima“ , nego i njezin zamjenik Graham Blewit koji je došao iz Australije gdje je istaknuo u progonu tamošnjih Hrvata, pokazalo se kasnije, lažno optuženih. Australac Blewit sklon Srbima, surađivao je s četnicima u Hrvatskoj, konkretno sa Savom Štrpcem. Hrvatska je država to znala, ali šutjela je.

Godinama sam uzaludno pokušavao doznati zašto nikada nije podnesena kaznena prijava protiv, primjerice, Save Štrbca, aktivnoga dužnosnika okupacijske tvorevine tzv. kninske Krajine, odvjetnika koji je bio član tzv. ratnoga štaba općine Benkovac u doba kada su počinjeni strašni zločini Srba nad hrvatskim civilima Škabrnji i Nadinu. Nakon rata, Štrbac je utemeljio pseudohumanitarnu udrugu Veritas koja se zapravo bavila obavještajnim radom i ratom protiv Hrvatske. Izdavao je publikacije u kojima je poginule krajinske vojnike prikazivao svijetu kao civilne žrtve, žive je osobe uvrštavao u popise poginulih, demonizirao Hrvatsku gdje god je stigao i surađivao sa, spomenutim haaškim tužiteljem Grahamom Blewitom.

Danas sam uvjeren da je lokalnome državnome odvjetniku suflirano da to ne smije učiniti kao što sam uvjeren da je s visoka odlučeno da se ne podižu kaznene prijave protiv najodgovornijih ljudi u srbijanskoj politici i JNA za agresiju i zločine nad Hrvatskom. Uostalom, što se i moglo očekivati kad je tadašnji predsjednik Mesić krstario po „regionu“ i poručivao da se svatko svakome mora ispričati… Štrbac je ne samo amnestiran, nego da je možda dobio i hrvatsko državljanstvo, a ne bi me začudilo da mu ova država isplaćuje mirovinu za godine rata protiv Hrvatske jer kad se padne u živi pijesak perverzije, kao što je Hrvatska, onda nema kraja izopačenostima.

Objedi s Miloradom

„Perditio tua, Izrael, ex te“, odnosno „ Propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi“, jedna je od poznatih proročkih izreka koja, po analogiji, sugerira da uzroci hrvatskih jada i tuge ne dolaze izvana, nego iznutra nas samih. Nisu nam ni Carla Del Ponte ni Graham Blewit, ni Haag, ni Beograd, ni London, ni Washington izabrali, primjerice, Loru Vidović za pučku pravobraniteljicu koja danas, premda na plaći Hrvatskoga sabora, u maniri memoranduma SANU, stigmatizira Hrvatsku, izvrće povijest i potkopava temelje ove države. Ili, kako je moguće da Australija na ponižavajući način ukida, tijekom puta, vizu novinaru Velimiru Bujancu koja mu je izdana mjesec dana prije. Veleposlanica Australije u Hrvatskoj je Elizabeth Marianne Petrović i došla je navodno iz ekstremnoga srpskog miljea. Navodno joj je otac bio istinski četnik koji je pobjegao iz Jugoslavije. Kako je onda moguće da joj Hrvatske dade agreman? Postoje svjedoci koji tvrde da je viđaju na objedima s Miloradom Pupovcem u središtu Zagreba koji joj je lani poslao onaj klevetnički pamflet SNV-a protiv Hrvatske.

Australija, dakle, iz koje su došli spomenuti Blewit i dakako aktualna veleposlanica, stvara problem hrvatskim braniteljima i „označenim“ građanima kad požele otputovati u tu zemlju. Probleme su imali s vizom Damir Markuš, Tomislav Josić, sada novinar Bujanec, redatelj Jakov Sedlar. Slavni hrvatski nogometaš Joe Šimunić, premda i australski državljanin, maltretiran je u Kanadi zato što su imali informacije i fotografije na kojima je u društvu s Darijom Kordićem i generalom HVO-a Mijom Jelićem. I dok se Ratko Mladić iz haaške tamnice uživo javlja u studio srbijanske televizije, hrvatski građani doživljavaju agoniju od australske države zato što su se branili od agresorske Srbije. Je li vrijeme da Hrvatska kao država zaštiti svoje interese i svoje građane od tog maltretiranja, je li vrijeme i da hrvatska zajednica u Australiji zatraži neka objašnjenja od institucija države Australije, koja je i njihova domovina.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Jesu li četnici stradali na Bleiburgu imali dušu?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada na Bleiburgu ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.

S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.

Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?

Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?

Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.

Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.

Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.

Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.

Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.

S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.

Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.

Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.

Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?

Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?

Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Dalija Orešković slavi 45. srpsku diviziju

Objavljeno

na

Objavio

Sporeći se sa Zlatkom Hasanbegovićem o izjavi Brune Esih da je 8. svibnja 1945. Zagreb “pao”, Dalija Orešković, velika nada ljevice, a sve se više pokazuje da je riječ o ekstremnoj ljevici, reče: “Kada je državni vrh odustao od temeljnih vrijednosti na kojima počiva naša država, onda je država pala”.

Što će reći da su za nju “temeljne vrijednosti” srpski partizani koji su “oslobodili” Zagreb, a među kojima su bili mnogi preobučeni četnici, zatim masovna ubojstva koja su učinili i nezapamćeni teror.

Za nju su “temeljne vrijednosti” to što su se pripadnici 10. zagrebačkog korpusa, spriječeni da prvi uđu u Zagreb, kako svjedoči general Ivan Šibl, “osjećali poniženo i jadno”.

Ona se u društvu partizansko-četničkih koljača ne osjeća “poniženo i jadno” nego su joj temelj na kojem počiva njezin svjetonazor i karijera. Ona s njima “ulazi u Zagreb” da ga “oslobodi” ustaša koje vide samo ona, Beljak, Markovina, Vučić… Da oslobodi Zagreb i Hrvatsku Plenkovićeve vlasti kojoj “ne smeta politizacija Bleiburga jer među ustašofilima vidi dio svog biračkog tijela”, da je oslobodi Kolinde koja je “nula”, SDP-a koji je “iznevjerio socijaldemokraciju”, i svih koji s njom ne slave ulazak u Zagreb 45. srpske divizije 8. svinja 1945. godine.

Milan Ivkošić / Večernji list

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

Hasanbegović: U Zagrebu imamo na desetke Ovčara

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari