Pratite nas

Komentar

Dokad će Australija ponižavati hrvatske državljane bez reakcije hrvatske države?

Objavljeno

na

Svaki put kad se probudi taj osjećaj nepravde, a čini se da u javnome životu Hrvatske on traje već godinama, šire se poput plimnih valova iskazi ogorčenja, lamentacija i samosažalijevanja, od čega Hrvatska ne samo da nema apsolutno nikakve koristi nego kreatori političke zbilje neskloni Hrvatskoj zapravo cvjetaju od zadovoljstva jer im je to i bio cilj. Ovih su dana bile tužne obljetnice vukovarske, škabrnjske i niza inih tragedija na kojima se, kao i svake godine dosad, ponavljala neprebolna istina da nitko za te masovne i okrutne zločine nije osuđen. Istaknuti pravni stručnjak i sveučilišni profesor dr. Davor Derenčinović pita se zašto nitko nije kažnjen u Haagu ni za jedan zločin u Vukovaru?

Odgovor je poznat i njemu i svima nama: Haag jednostavno nije želio procesuirati Vukovar, ali to nije ključno pitanje. Presudno je što poduzima hrvatska država. Nakon utemeljenja Haaškoga suda, dok se još vjerovalo u međunarodnu pravdu, hrvatske su službe temeljito pripremile slučaj Vukovar, ali haaški su istražitelji hladno odgovorili da ih to ne zanima. Njih su zanimale samo situacije u kojima su mogli prepoznati ili iskonstruirati odgovornost Hrvata. Da samo se tada i u godinama koje su slijedile ponašali kao država, trebali smo odmah zaustaviti bilo kakvu suradnju s Haaškim sudom jer ako Vukovar nije bio izazov za Haaški sud, a on je u to doba bio, nakon Bleiburga, najteži mirnodopski zločin nakon Drugoga svjetskoga rata, onda je moralo biti jasno da tu nema pravde, nego da je riječ o prljavome plesu politike.

Del Ponte i Blewit

Nikakav izgovor nije bio da smo se zakonom obvezali na suradnju s Haaškim sudom jer ako smo suverena država, jednako možemo i otkazati neki zakon kao što smo ga i potpisali. Nije, dakle, problem u Haagu, nego u izdaji domaće politike. Veći stupanj samopoštovanja u to je doba imala Ruanda koja je otkazala Carli Del Ponte nadležnost kad je vidjela da ona podjednako procesuira sve strane u sukobu koji je prije toga plamtio u toj afričkoj državi. Nije samo Carla Del Ponte pokazivala izrazitu mržnju prema Hrvatskoj nazivajući nas „podlim kurvinim sinovima“ , nego i njezin zamjenik Graham Blewit koji je došao iz Australije gdje je istaknuo u progonu tamošnjih Hrvata, pokazalo se kasnije, lažno optuženih. Australac Blewit sklon Srbima, surađivao je s četnicima u Hrvatskoj, konkretno sa Savom Štrpcem. Hrvatska je država to znala, ali šutjela je.

Godinama sam uzaludno pokušavao doznati zašto nikada nije podnesena kaznena prijava protiv, primjerice, Save Štrbca, aktivnoga dužnosnika okupacijske tvorevine tzv. kninske Krajine, odvjetnika koji je bio član tzv. ratnoga štaba općine Benkovac u doba kada su počinjeni strašni zločini Srba nad hrvatskim civilima Škabrnji i Nadinu. Nakon rata, Štrbac je utemeljio pseudohumanitarnu udrugu Veritas koja se zapravo bavila obavještajnim radom i ratom protiv Hrvatske. Izdavao je publikacije u kojima je poginule krajinske vojnike prikazivao svijetu kao civilne žrtve, žive je osobe uvrštavao u popise poginulih, demonizirao Hrvatsku gdje god je stigao i surađivao sa, spomenutim haaškim tužiteljem Grahamom Blewitom.

Danas sam uvjeren da je lokalnome državnome odvjetniku suflirano da to ne smije učiniti kao što sam uvjeren da je s visoka odlučeno da se ne podižu kaznene prijave protiv najodgovornijih ljudi u srbijanskoj politici i JNA za agresiju i zločine nad Hrvatskom. Uostalom, što se i moglo očekivati kad je tadašnji predsjednik Mesić krstario po „regionu“ i poručivao da se svatko svakome mora ispričati… Štrbac je ne samo amnestiran, nego da je možda dobio i hrvatsko državljanstvo, a ne bi me začudilo da mu ova država isplaćuje mirovinu za godine rata protiv Hrvatske jer kad se padne u živi pijesak perverzije, kao što je Hrvatska, onda nema kraja izopačenostima.

Objedi s Miloradom

„Perditio tua, Izrael, ex te“, odnosno „ Propast tvoja, Izraele, iz tebe dolazi“, jedna je od poznatih proročkih izreka koja, po analogiji, sugerira da uzroci hrvatskih jada i tuge ne dolaze izvana, nego iznutra nas samih. Nisu nam ni Carla Del Ponte ni Graham Blewit, ni Haag, ni Beograd, ni London, ni Washington izabrali, primjerice, Loru Vidović za pučku pravobraniteljicu koja danas, premda na plaći Hrvatskoga sabora, u maniri memoranduma SANU, stigmatizira Hrvatsku, izvrće povijest i potkopava temelje ove države. Ili, kako je moguće da Australija na ponižavajući način ukida, tijekom puta, vizu novinaru Velimiru Bujancu koja mu je izdana mjesec dana prije. Veleposlanica Australije u Hrvatskoj je Elizabeth Marianne Petrović i došla je navodno iz ekstremnoga srpskog miljea. Navodno joj je otac bio istinski četnik koji je pobjegao iz Jugoslavije. Kako je onda moguće da joj Hrvatske dade agreman? Postoje svjedoci koji tvrde da je viđaju na objedima s Miloradom Pupovcem u središtu Zagreba koji joj je lani poslao onaj klevetnički pamflet SNV-a protiv Hrvatske.

Australija, dakle, iz koje su došli spomenuti Blewit i dakako aktualna veleposlanica, stvara problem hrvatskim braniteljima i „označenim“ građanima kad požele otputovati u tu zemlju. Probleme su imali s vizom Damir Markuš, Tomislav Josić, sada novinar Bujanec, redatelj Jakov Sedlar. Slavni hrvatski nogometaš Joe Šimunić, premda i australski državljanin, maltretiran je u Kanadi zato što su imali informacije i fotografije na kojima je u društvu s Darijom Kordićem i generalom HVO-a Mijom Jelićem. I dok se Ratko Mladić iz haaške tamnice uživo javlja u studio srbijanske televizije, hrvatski građani doživljavaju agoniju od australske države zato što su se branili od agresorske Srbije. Je li vrijeme da Hrvatska kao država zaštiti svoje interese i svoje građane od tog maltretiranja, je li vrijeme i da hrvatska zajednica u Australiji zatraži neka objašnjenja od institucija države Australije, koja je i njihova domovina.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Predsjednica RH zahvalila Hrvatima Vojvodine na podršci

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati Vojvodine, hvala vam na podršci!

Bila sam uz vas i ostajem uz vas.

U svom prvom mandatu osnažila sam položaj naših ljudi u Vojvodini te ću njihov položaj nastaviti snažiti u svom drugom mandatu. Hrvati Vojvodine znaju da je Hrvatska sada tu za njih.

Hrvatska država ima obvezu skrbiti o svakom Hrvatu izvan Hrvatske, ma gdje se on nalazio, jer – ponovit ću – Hrvati izvan Hrvatske nisu neka “dijaspora”, oni su naša braća, napisala je Predsjednica RH, Kolinda Grabar Kitarović na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Čemu halabuka oko ‘Nacrta prijedloga Zakona o Vukovaru kao mjestu posebnog domovinskog pijeteta’?

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih dana svjedoci smo brojnih reakcija na “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta”, ne rijetko i vrlo negativnih – uz tvrdnje kako iz teksta dokumenta nije vidljivo tko je bio agresor a tko žrtva, niti komu se i zašto odaje počast time što će naš grad-heroj konačno dobiti status koji zaslužuje.

Proziva se ministra hrvatskih branitelja Tomu Medveda i one koji su sudjelovali u radu na dokumentu, a da oni koji to čine nisu ni pročitali što on sadrži. To je stari hrvatski običaj: prelomiti preko koljena i na temelju glasina donositi zaključke i presuđivati.

Pa kad je već tako, evo citata iz kojega je jasno vidljivo da je agresor definiran i to u potpunosti, tako da oko toga nema i ne može biti nikakvih dilema:

“Vukovar ima posebno važnu ulogu u hrvatskoj povijesti uspostave samostalne, nezavisne, suverene i demokratske države, te predstavlja simbol otpora, žrtve i zajedništva u Domovinskom ratu. Hrvatski građani prema Vukovaru se odnose s dužnim i dubokim poštovanjem koje iskazuju na različite načine, a ponajviše stalnim i sve brojnijim dolascima na vukovarska memorijalna mjesta sjećanja. Navedeno posebno dolazi do izražaja u danima sjećanja na žrtvu Vukovara (17. – 20. studeni) kada Vukovar postaje odredište desetaka tisuća ljudi iz svih krajeva Hrvatske i svijeta, koji se slijevaju u nepreglednu Kolonu sjećanja – Vukovarski križni put, kako bi na dostojanstven i primjeren način odali duboko poštovanje herojstvu i mučeništvu vukovarskih branitelja i civila. Vukovar ima iznimno važno simboličko, u mnogim vidovima prijelomno, pa i sudbonosno mjesto u povijesti današnje hrvatske države, osobito u formiranju modernoga hrvatskoga kulturnoga i nacionalnoga identiteta. Iskustvo i značenje Vukovara 1991. nadilaze lokalnu i nacionalnu razinu, pa je on ujedno i europski i svjetski fenomen. Strahote razaranja grada i stradanja ljudi u njemu tijekom oružane agresije koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija (u daljnjem u tekstu: JNA) s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj označile su Vukovar posebnim mjestom. Broj poginulih i ubijenih, nasilno odvedenih i nestalih, ranjenih i prognanih, uz golemu materijalnu ratnu štetu koja je gotovo u cijelosti izbrisala srednjoeuropsku urbano-arhitektonsku, sakralnu, kulturnu, gospodarsko- materijalnu i nematerijalnu baštinu Vukovara, nesumnjivo upozoravaju da su nad tim gradom i njegovim braniteljima i civilima, počinjeni zločini ogromnih razmjera. Kršenja međunarodnog humanitarnog prava osobito su bila prisutna upravo na području Vukovara gdje je uz hrvatske branitelje zarobljeno više tisuća civila. Tijekom oružane agresije na Vukovar koju je  izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj nisu počinjeni samo brojni zločini nad stanovništvom, nego i namjerno uništavanje Vukovara i onemogućavanja života njegovih stanovnika, uz nasilnu promjenu demografskih struktura kao i namjerno masovno i sustavno uništavanje povijesne i kulturne baštine. Vukovar 1991. snažno nadahnjuje na svojoj etičkoj dimenziji, humanosti, (o)praštanju i neosvetoljubivosti, no zauzvrat traži istinu i na njoj utemeljenu pravdu te trajnu zaštitu dostojanstva svih koji su svojim požrtvovnim nastojanjima branili Vukovar, a time i cijelu hrvatsku državu.” (Vidi; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.12.2019.)

Neki su posebno ogorčeni zbog činjenice da dokument izrijekom ne navodi velikosrpsku agresiju kao uzročnika ratnih događanja, no, treba imati u vidu kako je izraz “velikosrpska agresija” prilično fluidan i “rastezljiv” pojam koji se može različito tumačiti, pa poslužiti i tomu da se sva krivnja za agresiju, razaranja i zločine pripiše isključivo srbijanskom režimu i da se time amnestiraju države Srbija i Crna Gora, “JNA” i srpski ekstremisti u Republici Hrvatskoj. Ovako, decidiranim (poimeničnim) navođenjem aktera agresije i posljedica što ih je ona imala, ta je mogućnost izbjegnuta.

Nadalje, mi imamo i Deklaraciju o Domovinskom ratu (usvojena u Saboru u listopadu 2000. godine) u kojoj se podrobno pojašnjava širi kontekst događanja iz 90-ih godina XX. stoljeća i velikosrpska agresija izrijekom definira kao uzročnik rata, žrtava i razaranja (uz navođenje Srbije, Crne Gore, “JNA” i dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj kao aktera te agresije).

Naravno da ne bi bilo suvišno i u ovaj “Nacrt prijedloga zakona o proglašenju Vukovara mjestom posebnog domovinskog pijeteta” uz sve navedeno ugraditi i taj pojam “velikosrpske agresije” i vjerujmo kako će to biti riješeno, jer prijedlog prolazi dva čitanja u Saboru, ali nije dobro donositi ishitrene zaključke, pogotovu ako nisu utemeljeni na činjenicama.

Braniteljska i stradalnička populacija ima dosta razloga za nezadovoljstvo, pa je razumljivo da se ponekad s te strane “puše i na hladno”, ali treba ipak pokušati javno istupati na temelju argumenata, a ne glasina i neprovjerenih informacija.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari