Connect with us

Kolumne

Dokad će Hrvati trpjeti da im se plazi jezik?

Objavljeno

-

Kažu da postoji dno, kažu i da postoji dno dna,… no je li to sve? Postoji li i bezdan?

Obraćajući se na rođendan 4. gardijske brigade suborcima poginulog junaka Domovinskog rata Andrije Matijaša Pauka, Zoran Milanović je iznio dosad nezabilježeno viđenje njegove pogibije – „poginuo je zato što je politika to htjela…“ Kako bi izbjegao gubitak poante u prijevodu, Milanović spremno pojašnjava i čija je to politika ubila Pauka – Međunarodna zajednica, Sjedinjene Američke Države… – uz ne manje začudan dodatak „kada su hrvatski ciljevi i ambicije u tom ratu već ustvari bili ispunjeni“.

Je li moguće da on ne zna da su tada Istočna Slavonija i Baranja još bile okupirane, i da su upravo završne operacije HV-a i HVO-a u Bosni i Hercegovini, prisilivši agresora da sjedne za pregovarački stol, posredno omogućile i mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja? Prema tome, niti su hrvatski ciljevi i ambicije tada već bili ispunjeni niti su hrvatski vojnici, ratujući „u drugoj neovisnoj državi koja nije Hrvatska“, tada bili bezrazložno upregnuti ginuti isključivo za nekakve tuđe interese. Istina, time su ispunili i ciljeve drugih, ali samo zato što su oni bili podudarni s hrvatskima, a ne proturječni im. Ako Milanović sve to zna, a morao bi znati, zašto iskrivljava istinu?

Prije svega, prikazujući Paukovu žrtvu suvišnom i simbolično poučnom, implicitno suflira da ga je ubila i Tuđmanova politika, obavljajući prljavi posao isključivo u korist tuđih interesa, a ne mareći o svojima. Ta se simbolika, nimalo slučajno izrečena baš ovih dana, transponirana u današnje vrijeme teško može shvatiti drukčije nego inačica popularne mantre kako se Zapad u Ukrajini bori protiv Rusije do zadnjeg Ukrajinca, gdje poginuli Pauk simbolično postaje taj zadnji Ukrajinac. Jer nije ga ubio onaj koji ga je doista ubio, niti zločinačka politika kojoj je ubojica služio, kao što Ukrajince ne ubija onaj koji je rat započeo i svom silom oružja se na njih sručio, nego prljavi i podmukli Zapad koji ih je na rat nahuškao. Baš kao što je svojedobno nahuškao Tuđmana na završne operacije u BiH.

Milanović odbija izvući pouku da je Hrvatska upravo u partnerstvu s Amerikom, stekavši povjerenje najveće svjetske sile, izvojevala veličanstvenu pobjedu. Naime, nije li se ranije, dok još nije bila odrađena diplomatska priprema, Hrvatska vojska morala povlačiti na početne položaje i kad bi vojno dobivala bitke, kao, primjerice, u slučaju Operacije Medački džep?

Prijetvornost Milanovićeve povodljivima zavodljive, ali u srži štetne i razarajuće pouke „Hrvatska prva, a onda sva druga savezništva i lojalnosti“ odražava se u tome što se tu uopće ne radi o međusobno isključivim kategorijama. Upravo suprotno, hrvatski interesi mogu se daleko lakše i bezbolnije ostvariti u zajedništvu s moćnim Zapadom, strpljivim i ustrajnim građenjem pozicije za zapadnim stolom, nego solirajući tražiti jednostavne prečace bez realnih izgleda za uspjeh.

Prikazujući završne operacije HV-a i HVO-a u BiH nepotrebnima, Milanović ujedno kopira Stjepana Mesića, koji u Operaciji Maslenica još uvijek vidi samo marketinšku bitku za predizborne potrebe HDZ-a. Istodobno, verbalnim agitiranjem da se pod svaku cijenu izbori ravnopravnost Hrvata u BiH, Milanović podsjeća na one koji su se ujesen ’91 zalagali da Hrvatska baci sve karte na Vukovar, premda Hrvati u BiH, koliko god njihov status danas bio nezavidan, nisu još ni izbliza u tako bezizlaznom položaju kao Vukovar onomad. Zajedničko tim dvjema inicijativama je što nude rješenje koje nema nikakvog realnog izgleda za uspjeh, samo zato da bi se moglo reći kako se, eto, učinilo baš sve što se moglo.

Zanimljivo, tada se govorilo kako je Vukovar prodan za Hercegovinu, dok se danas po istoj špranci gusla kako se Hrvate u BiH prodaje za ulazak Hrvatske u Schengen. Ironiju upotpunjuje činjenica što je Vukovar reintegriran u Hrvatsku, među ostalim, i zahvaljujući naporima, žrtvama i odricanjima Hrvata u BiH, stupajući rame uz rame Hrvatskoj vojsci, u čemu sad Milanović, ocjenjujući zbivanja s povijesne distance, ne vidi nikakav hrvatski interes, nego tek nepotrebnu žrtvu kako bi se dodvorilo zapadnim saveznicima.

Milanović danas zapravo igra na sve zablude i zamke postavljane Hrvatima tijekom Domovinskog rata, nailazeći pritom na oduševljeni odziv u onim krugovima koji se dan-danas osjećaju izdanima pa poput muha bez glave nasjedaju na ono na što muhe obično slijeću. Tada posijani razdor doveo je do ponovnog dolaska na štih i potpune restauracije struktura izraslih na gnojištu obavještajno-represivnog aparata naslijeđenog iz komunističkog totalitarizma. Slično, i danas Milanovićevo suptilno vrijeđanje završnog pothvata Hrvatske vojske i vojske Hrvata u BiH, umotano u ispraznu jeku zvučnih riječi i još ispraznije zveckanje državnim odličjima, ostaje u funkciji spašavanja udbaške stečevine, čiji je završni korak gašenje prvog i zadnjeg plamička lustracije pomilovanjem dvojca osuđenih (ex)udbaša.

Usporedno sa stvaranjem razdora između Hrvatske i zapadnih saveznika u svrhu opravdanja svoje otvoreno proruske retorike i politike, bacanjem novog svjetla na Paukovu pogibiju Milanović nastoji produbiti pukotine u krhkom i osjetljivom odnosu između političkog vodstva i najviših zapovjednika (u čijem je nezahvalnom opisu posla, među ostalim, i slanje vojnika u smrt) s jedne, i samih vojnika na terenu s druge strane. On uvijek staje nepokolebljivo na strane slabijih, podređenih, puntajući ih protiv njihovih nadređenih kako bi poljuljao povjerenje u zapovjednom lancu. Iz sigurnosti zavjetrine, u maniri kapetana poslije bitke, sad pedantno, na kapaljku mjeri odgovornima svaki suvišno izgubljeni vojnički život, kao da se ta idealna mjera tijekom čitavog rata, pa i svake pojedine bitke, unaprijed mogla znati i provesti.

Naime, kao i u svakom ljudskom pothvatu, i u ratu naknadna pamet uvijek pokazuje da se moglo i bolje, s manje žrtava. Stoga, malo što djeluje tako razorno i pogubno na povjerenje u lanac zapovijedanja u vojsci kao prikazivanje polaganja života na oltar Domovine nepotrebnim i uzaludnim. Poglavito, kad to kaže Vrhovni zapovjednik u nazočnosti obitelji poginulih, trljajući živu ranu u njihovim srcima.

Milanovićevo djelovanje ne bi bilo ni izbliza tako devastirajuće kad se s njim u plaženju jezika Hrvatima ne bi natjecali oni, koji si sami laskaju titulirajući se glasom javnosti. No, unatoč tomu što Milanovića malokad imaju štogod ozbiljno upitati, pa i kad zabija iz debelog ofsajda, što njegova, očigledno lažna podmetanja, u maniri poštanskog ureda, bez kritičkog propitkivanja samo prosljeđuju Plenkoviću, što Plenkovića izjednačavaju s njim u niskosti čim odgovori na jednu od 10 upućenih mu uvreda, što u pravljenju sebe bedastima idu dotle da se pitaju a po čemu bi to Milanović bio proruski orijentiran, Zoran Milanović još uvijek nije s njima posve zadovoljan. On vazda želi više, bolje, jače,… zahtijeva upravo bespogovornu poslušnost. Traži od svih medija da se ugledaju na novog mu favorita – Večernji list.

A kako mu ta tiskovina ne će biti miljenik, kad plazi Hrvatima jezik objavljujući Perkovićev epistolarni roman u nastavcima? Jedno je sigurno, uživajući na svakom koraku medijsku zaštitu i potporu u masakriranju istine i općeg hrvatskog interesa, taj hodajući logotip Rolling Stonesa ne će dobiti satisfakciju rastačući svaku hrvatsku instituciju i svaki znamen hrvatske državnosti, sve dok ih posve ne oboji u crno.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari