Pratite nas

Kolumne

Doktor Škoro je već SAD pobjednik!

Objavljeno

na

Iako bi netko neupućen, prosuđujući doktora Miroslava Škoru samo kroz prizmu karijernog zabavljača, pjevača lakih nota, mogao naprečac zaključiti drukčije, on je sve prije nego neozbiljan čovjek. Možda taj varljivi dojam dijelom pojačava to što mu aktivnu političku potporu pruža popularni komičar Željko Pervan.

Ipak, pomnija raščlamba Škorinih poteza i nastupa nagoni na slutnju kako je njegov pravi savjetnik iz sjene jedan drugi polaznik Večernje škole – onaj bez dlake na glavi, ali s brdom dlaka na jeziku, sposoban oko svake teme obilaziti riječima kao mačak oko vruće kaše – Denis! Da je mastermind kampanje doktora Škore upravo Denis iz Večernje škole, ma kakav profesor Pervan ili Mate Radeljić, pokazuje, prije svega, Škorino zavidno umijeće vožnje verbalnog slaloma. Kako je Ivica Kostelić vješto zaobilazio štapove, tako Škoro izbjegava da se njegovo mišljenje o nekoj temi poklopi s onim Kolinde Grabar Kitarović. Upečatljiv primjer takva žongliranja je njegovo stameno „ni da ni ne“ oko vraćanja Dana državnosti na 30. svibnja, bez obzira što to podupire glavnina njegovih pobornika. No, Škoro je, kako i priliči jednom ozbiljnom čovjeku, znanstveniku s integritetom, odlučnim nesvrstavanjem pokazao da se ne želi nikome dodvoravati, tako ni svojim sljedbenicima.

Vrline ozbiljnog čovjeka

Neki, kako bi okaljali Škorino ime i dobar glas, podmeću da je napustio Jugoslaviju 1989. godine zato što nije mogao podnijeti bivšu državu (a što je jednostavno oboriti, jer, ajde de, da je otišao zbog toga sredinom osamdesetih, ali 1989., kad su se jogurtom opijene Miloševićeve horde već klatile ulicama, a zadah razlaza se nezaustavljivo širio zrakom, hej?). Pritom se ne pitaju koji to ozbiljan čovjek nije financijski odgovoran i ne vodi brigu o vlastitoj sigurnosti i sigurnosti svoje obitelji. Pa jasno je k’o dan kako je, netom oženivši američku državljanku, Škoro kao odgovoran čovjek otišao u Ameriku jer je tamo mogao bolje i sigurnije živjeti. Da je upravo taj motiv prevagnuo, potvrđuju i okolnosti njegova povratka u rodni kraj 1992. godine. Em se dim nakon mučne ’91 već razišao, em je, naizgled paradoksalno ali istinito, Škoro mogao od glazbe u Hrvatskoj tada bolje živjeti nego u Americi od bilo čega što je znao raditi. Jer njegova se pjesma „Ne dirajte mi ravnicu“ u to vrijeme već prometnula u svojevrsnu himnu rijeka prognanika i drugih ljudi izranjavanih ratom. Nju su, dok su topovi još grmjeli, a Škoro preko oceana pjevušio „Ne dirajte mi preriju“, iznimno popularnom uspješnicom učinili tamburaši, Zlatni dukati. No, nakon Škorina povratka pjesmu sve češće izvodi autor, a sve rjeđe Dukati. Naime, Škoro je već tada počeo iskazivati interes i dar za područje autorskih prava, kojeg će dva i po’ desetljeća kasnije okruniti doktorskom disertacijom.

Vrlina ozbiljnog čovjeka svakako je temeljitost pri provođenju važnih životnih odluka. Oni najtemeljitiji ih, kako bi bili što sigurniji da su ispravno izabrali, provedu i više puta. A takvog je kova i doktor Škoro. Dvaput je ulazio u HDZ i dvaput iz njega izlazio. Doduše, ne kako bi tkogod na prvu pomislio, tako da je ušao pa izašao, pa opet ušao i nanovo izašao, nego je najprije dvaput ulazio da bi potom dvaput izlazio. Prvi put se u stožernu hrvatsku stranku upisao 1995. godine, eto, baš kad je imenovan konzulom RH u mađarskom Pečuhu, udaljenom sat i pol vožnje automobilom od domicilnog mu Osijeka. Drugi put se, pak, učlanio u HDZ fiktivno, vođen marketinškim razlozima za potrebe predizborne kampanje 2007. godine. A potom je nastupilo vrijeme izlazaka. Prvi put, 2008. godine, kad je izašavši iz Sabora, ostavio sirotog Sanadera, da bi 2012. okrenuo leđa i Karamarku definitivno vrativši HDZ-ovu člansku iskaznicu. Da je doista riječ o izvanserijski temeljitom čovjeku, potvrđuje i činjenica da se, kako je u intervjuima naglašavao, čak triput vjenčao s istom ženom. Gđa Škoro, doduše, tvrdi da su se vjenčali svega dvaput. No, to ne umanjuje opći dojam o Škorinoj temeljitosti, a možebitne nesuglasice oko brojanja neka bračni drugovi, kao zreli i ozbiljni ljudi, razriješe među sobom.

Sijaset ozbiljnih ljudi oko Škore

I najozbiljnijeg čovjeka teško je shvatiti ozbiljno ako ga ne znaju i o njemu lijepo ne govore i drugi ozbiljni ljudi, kako oni njemu nalik, tako i oni sasma drukčiji. Tako za Škoru samo lijepe riječi nalazi Stipe Mesić, koji jedva da ima nešto zajedničko s njim. O kakvim je antipodima riječ, najbolje pokazuje to što je Škoro za HDZ pjevao iz svega glasa, dok bi Mesić u tim prilikama samo zijevao, tek lijeno otvarao usta. K tome, Mesić je izašao iz HDZ-a jer ga je Tuđman skrenuo previše udesno, dočim je Škoro napustio Karamarkov HDZ budući ga je ovaj očito poveo odveć ulijevo. Ako Škoro i ima štogod zajedničko s Mesićem, to je možda tek posve efemerna činjenica da je Mesićeva žena Ukrajinka, a Škorina isto,… isto Amerikanka.

Znatno više zajedničkog doktor Škoro dijeli s jednim drugim ozbiljnim čovjekom, koji o njemu također milo zbori – doktorom Ivom Josipovićem. Njegove je simpatije osvojio ne samo doktoratom na temu ZAMPologije, nego i začudnom sličnošću političkog programa s Josipovićevim u utrci za istu dužnost pet godina ranije, a čiju okosnicu čine referendum u slučaju spora s vladom, ključna uloga predsjednika pri imenovanju ustavnih sudaca, te prijedlog izbornog zakona u čijoj su srži ideje profesora Podolnjaka.

Koliko god internetski i ini Škorini podupiratelji olako zaključuju kako dvojac bivših predsjednika, detuđmanizatora, podupirući ga zapravo želi naškoditi Škori, još lakše se vidi kako ipak nije tako. Naime, za razliku od politikom inficiranih gerilaca, razasutih po šumama i gorama međumrežja, koje pri njihovu izboru ništa ne može pokolebati, prosječni birači u Mesiću i Josipoviću ne vide tek stare, ofucane drugove, nego dragu, simpatičnu gospodu, kojoj su, mnogi među njima čak i vraćajući se sa svete mise, nekad davali glasove. Zato ovdje ne vrijedi princip izvrnute logike. I zato njihove pohvale Škori predstavljaju vjetar u leđa, nipošto ne u prsa. I zato se, napokon, on od njih ne ograđuje, kako se, primjerice, Milanović ogradio od Glavaševe potpore.

S druge strane, čitav hrvatski birački puk je suglasan da su Aleksandar Vučić i Ivica Dačić omraženi negativci, stoga u njihovu slučaju ima smisla primijeniti inverznu logiku. Prema kome su ti, također ozbiljni ljudi, naizgled pomirljivi, očito im nije po volji, s kim se kao svađaju, jest!

E, sad, je li se baš slučajno Vučić kao predsjednik Srbije obrušio na Miroslava Škoru, tek potencijalnog predsjedničkog kandidata u drugoj državi, koji mu ni po čemu nije par? Je li slučajno, mimo elementarnog bontona, javnosti obznanio neformalni dogovor u četiri oka s predsjednicom Grabar Kitarović o nespominjanju velikosrpske agresije u zamjenu za napredak u pronalaženju nestalih? Je li baš slučajno Dačić pristupio predsjednici Grabar Kitarović u UN-u kako bi to bilo prikazano kao srdačan susret, a ne tek usputni pozdrav, pri čemu dama, svjesna nakane „susretljivog“ bizantinca, nije čak ni ustala? Komu treba više, nikad mu ne će biti dosta kako bi uvidio za koga u Srbiji navijaju u utrci za hrvatskog predsjednika. Ta, ne bi li i Crvenoj zvezdi bilo lakše igrati s Rudešom nego s Dinamom?

Poznaješ li ozbiljne ljude, odjednom te krene i sva ti se vrata otvaraju. Tako se i Škori isplatila ljetna suradnja s Lukom Nižetićem i Reneom Bitorajcem na pjesmi „Ludilo brale“, koja je, evo, ušla u uži izbor za nagradu „Cesarica“ za hit godine. U ponudu jednog šparnog inozemnog trgovačkog lanca, čak i u izbor za televizijsku reklamu, odjednom ulazi graševina Škoro po cijeni 69,99 kuna za butelju. Dvije godine nakon obrane doktorata u Škorinu intelektualnom radu naglo je otkriven izniman doprinos znanosti, toliki da ga ukoričena u blještavu monografiju osjete potrebu predstaviti sâm vlasnik nakladnika Ante Žužul, i sad već, čini se, propali kandidat za prvog svekra Hrvatske, Slaven Letica.

Kad te mnoštvo ozbiljnih ljudi dobro zna, samo je nebo granica. Ništa ti više ne stoji na putu da se iznebuha pojaviš u anketi za predsjednika Hrvatske u izvedbi agencije pod ravnanjem gospodina Agana Begića. Štoviše, odmah te zazove 10% naroda, da bi sad već imao bolje izglede u drugom krugu pobijediti Milanovića nego predsjednica Grabar Kitarović. Ponesen euforijom, vjerojatno brifiran prije od nekog begovića nego begića, Škoro bi, kao da je u njega ušao doktor Esad il’ Nihad Škoro, primio Željka Komšića kao predstavnika hrvatskog naroda u BiH, na što Predsjednica ni ne pomišlja, a za premijerskog mandata to je odbijao čak i Milanović. Bit će da je savjetnik o političkim prilikama u BiH Škoru uvjerio kako Dragan Čović nema legitimitet ni unatoč 80% osvojenih glasova tamošnjih Hrvata, a ima ga onaj s ni 5% njihovih glasova. Samo, nastavi li slušati te i takve, nakon što se pokloni Komšiću, lako bi se Škoro mogao pokloniti i žrtvama terora generala Praljka i još petorice haških uznika Herceg-Bosne. Dvojica bivših predsjednika koji ga podupiru sigurno mu zbog toga ne bi zamjerili.

Ako samo još jednom …

Ipak, Škorin ključni forte nije ni posvemašnja ozbiljnost, niti uvažavanje i upadljiva susretljivost od strane ozbiljnih ljudi, a nije to ni umješnost izbjegavanja odgovora i izricanja dvosmislenih tvrdnji da bi, ovisno o očekivanjima publike kojoj se trenutno obraća, naknadno tumačio gdje stoji zarez, čijim se pomicanjem smisao obrće naglavačke. Najveća Škorina snaga, njegova tajna najveća i nesumnjivo glavna natjecateljska prednost u odnosu na protukandidate krije se u tome što ljubomorno čuva znanje kako odrediti koja će pitanja dati narodu na referendum, a koja stručnjacima da ih razriješe. Pritom mudro taji i kako bi stručnjaci to rješavali – nekim stručnjačkim referendumom ili će ih ipak već nekako znati odabrati onaj koji, kako za sebe reče, zna da ništa ne zna.

Unatoč neupitnim prednostima, doktor Škoro ipak ne može posve mirno spavati. Jedan tamni, tučonosni oblak nadvio se nad njegovim predsjedničkim ambicijama i sprema ih se poharati kao peronospora vinograd. Naime, njegove kolebljive simpatizere lako očara svaki cirkus koji gostuje u gradu, a Škorin, avaj, nije jedini. Da stvar bude gora, oni izgleda više vjeruju lijevo-liberalnim medijima, koji ga nazivaju tvrdim desničarom, nego Škori samom, koji za sebe lijepo kaže da nije ni lijevo ni desno.

Uz to, neki potencijalni birači potencijalnog kandidata Škore znaju biti vrlo rigorozni, i kako prošlost pokazuje, teško praštaju kad ih se iznevjeri. Ako samo još jednom doktor Škoro kaže da je NDH bila fašistička tvorevina i ništa više, ako još samo jednom kaže kako je Hrvatska za onog rata imala 5 korpusa Titove vojske, a tek šačicu ustaša, ako samo još jednom kaže da je Zagorje dalo dva predsjednika, i da je prvi bio dobar do ’45, ako se samo još jednom dvaput upiše u HDZ, ako samo još jednom triput oženi kćer Amerikanca, ispraćenog s ovog svijeta, kako dobri, stari američki običaji nalažu, službom pomena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi,… Ako, dakle, bilo što od navedenog učini još samo jednom, oni će, strogi i dosljedni kakvi jesu, dobro razmisliti hoće li mu dati glas. To je ta plutajuća mina koja u tren oka može raspršiti sve Škorine snove i vizije.

Vjenčani kum kao najveći adut

Kako god bilo, zauzeo doktor Škoro u konačnici treće ili četvrto mjesto u prvome krugu, dobio pritom jednoznamenkasti ili dvoznamenkasti postotak glasova, jedno je sigurno – on je već sad pobjednik! Naime, uspio je postići ono što se godinama ubijaju od napora učiniti Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović, Goran Gerovac, Branimir Pofuk, duo Šprajc-Zovko, Mislav Bago,… i nebrojeni drugi znani i neznani medijski udarnici, i to SAD kad je već postalo gotovo izvjesno da oni u tome ne će uspjeti NIKADA. Privolio je ljute desničare da prihvate antifašističke vrijednosti pod normalno, da im bude svejedno je li bista druga Tita na Pantovčaku ili ne, da im bude ravno do neba je li 30. svibnja nacionalni blagdan ili ne, da im postane nevažno tko je gdje bio ’91,… Naposljetku i, ne da budu tek ravnodušni prema tome kakva su čija krvna zrnca, nego da na njihovo prebrojavanje postanu alergični poput najstrastvenijih zagovornika lijevo-liberalnog pravovjerja.

Ipak, kako bi pobjeda doktora Škore bila potpuna, nedostaje još jedna stvar, kao višnja povrh šlaga na torti – da se i Thompson, napokon, prokaže kao izdajnik! Prostor za to otvorio se prilogom o proslavi Martinja u organizaciji Škorina kruga emitiranom na Novoj TV, u kojem je izvješteno kako je događaju nazočio i Marko Perković Thompson. Već sljedeći dan na Thompsonovu Facebook profilu pojavila se poruka znakovitog sadržaja – „Ne varaj me s golubom u rukama, sloboda je stvorena u mukama …“ – stih iz pjesme, u vrijeme nastanka upućene ponajprije Škorinom sadašnjem podupiratelju Stipi Mesiću. Kako Thompson tih dana ni po čemu drugom nije bio spominjan u javnosti, poruka se nije imala ni na što drugo odnositi, tim više što je i Nova TV uskoro demantirala tu dezinformaciju. Sve u svemu, više nego dovoljno da Škorini gorljivi pristaše počnu dizati obrve i režati na Thompsona prokazujući ga kao HDZ-ovog plaćenika, pritom nabacujući najotrovnije optužbe iz arsenala kampanje medija, nevladinih udruga i pravosuđa protiv najprogonjenijeg hrvatskog pjevača.

Kad im brvno u oku i žuč u srcu ne bi mutili pogled i pamet, zapitali bi se zašto je lakše pobjeći od rata pa biti tetošen u miru, nego dragovoljno stati na branik doma u ratu pa biti proganjan u miru. Tada bi jasno vidjeli i zašto je lakše postati Škoro nego ostati Thompson. Ovako im za utjehu, kao jedina kategorija u kojoj Škoro nadvisuje Thompsona, ostaje – vjenčani kum. Dok je Škorin za dom spremno branio Hrvatsku, dotle je Thompsonov bio tek obična pobjegulja.

Grgur S.

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Suverenisti vs. europeisti, ili zašto mi je draža Varšava od Bruxellesa

Objavljeno

na

Objavio

Prema svim istraživanjima, više od 80 posto Poljaka negativnim ocjenjuje svoje pravosuđe. Razloga je više.

Suci su posebna kasta koju nitko ne kontrolira, pa se dogovaraju, biraju i postavljaju na položaje po prijateljskoj liniji. K tome, postoji veliki problem, kao i kod nas, da je pravosuđe u Poljskoj impregnirano kadrovima formiranim u komunističkom režimu, koji proizvode iste takve, na svoju sliku i priliku.

BRUXELLSKA STISKA

I kada poljski narod kaže, bilo u istraživanjima, bilo na izborima, gdje je ponovno premoćno pobijedila suverenistička stranka Pravo i pravda, da takvo loše pravosuđe, takvu u sebe zatvorenu klijentelističku korumpiranu kastu treba razbucati, eto ti reakcije Bruxellesa koji buči da je u Poljskoj ugrožena “neovisnost pravosuđa”.

I hajdemo stisnuti Poljake, poljski narod koji je suprotnog mišljenja, i stao je uz Pravo i pravdu. Kao da ćate u Bruxellesu znaju bolje od Poljaka kakvo je stanje u njihovu pravosuđu.

No budući da su Poljaci ozbiljan narod i država s ozbiljnim političarima, poljski predsjednik Duda im je argumentirano, baš u europskom duhu, odbrusio i pozvao se na Venecijansku komisiju, rekavši da “mi Poljaci imamo pravo sami odlučiti o sebi i svojim zakonima”. Pa malo kasnije podebljao: “Neće nam govoriti na drugim jezicima kakav sustav trebamo imati u Poljskoj i kako upravljati poslovima u Poljskoj”, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

I dok europski mediji pišu o sukobu Poljske i EU-a, prikazuju Poljake crnim tonovima, tu se ne radi ni o kakvom sukobu, već o napadu Bruxellesa na ingerencije suverene države.

Ovdje se radi o dva koncepta Europe. Prvi je bruxelleski, polutotalitarni, koji želi Europsku uniju kao imperij, kako je rekao bivši šef Komisije Barroso, i koji bi narodima Europe diktirao kako će urediti vlastite države, protiv volje samih naroda od strane par desetaka tisuća nedemokratski postavljenih EU birokrata. Te zovu europeistima.

Drugi je onaj koji guraju, među inim i Poljaci, a zovu ih suverenistima. Suverenisti nisu antieuropejci, naprotiv, pozivajući se na princip supsidijarnosti koji je ugrađen u sve temeljne EU dokumente (!), suverenisti zapravo traže njegovu konkretnu primjenu, u smislu da se viša razina ne treba miješati u stvari koje mogu uraditi same države članice.

Dakle, luda kuća, Poljaci se bore za Europsku uniju koju bi, i njezine principe, sami europeisti trebali štiti, a ne rušiti. Ovaj “sukob”, zapravo podvalu, uočio je francuski sociolog Dominique Wolton još 1993. godine u studiji pod naslovom “La dernière utopie. Naissance de l’Europe démocratique”, u kojoj ukazuje na “agresivni voluntarizam bruxellskih elita” protiv prava europskih naroda da, unutar EU-a, sami, sukladno vlastitoj kulturi i tradiciji, kroje vlastite zakone i državu, a ne anonimna moć u Bruxellesu.

Wolton piše da je, suprotno idealima otaca utemeljitelja Europe, pretvaranjem Europske ekonomske zajednice u Europsku uniju, igru preuzeo “snažni pokret voluntarističke klike u Bruxellesu”, te dodaje: “Europski diskurs potom je monopoliziran od strane ove voluntarističke grupe, bez stvarne konfrontacije s bazom, narodima Europe”, s obzirom na njihove kulturne, povijesne i tradicijske specifičnosti. Nije ista, u tom smislu, mediteranska, skandinavska ili srednja Europa.

POLJSKA OBRANA OD EUROPEISTA

Poljaci upravo brane europske različitosti i vrijednosti od – europeista!? Suverenisti nisu problem, već simptom i lijek za EU protiv voluntarizma globalističkih elita koji bi unificirali EU kao naddržavu, imperij, protiv država nacija, njihovih kultura i povijesti.

Tu su Poljaci jasni još od pada Berlinskog zida, dok još nisu ušli u bilo koju nadnacionalnu asocijaciju, a ne tek danas.

Tako bivši službenih nuncijature u Varšavi, mons Celestino Migliore svjedoči: “Kada sam 1992. godine premješten iz Varšave u misiju Svete Stolice pri Vijeću Europe, u mom prvom susretu s glavnom tajnicom Catherine Lalumière, odmah me upitala zašto Poljska već tri godine odbija pristupiti Vijeću Europe.

Odgovorio sam joj, u suglasju s tadašnjim poljskim inoministrom Skubiszewskim, da Poljaci, nakon 50 godina života u nadnacionalnom sovjetskom bloku, prije nego što pristupe bilo kojoj nadnacionalnoj organizaciji, prvo žele odrediti i srediti cijeli aparat svoje države, ustav, zakone, zakonodavna i izvršna tijela, u skladu s vlastitim nacionalnim, kulturnim i društvenim identitetom, pa nakon toga tek ulaziti u zajednice s drugim narodima”.

Tko je, dakle, problem u “sukobu” Varšave i Bruxellesa? Bruxelles. Kako je vidljivo, Poljska o Europskoj uniji i nadnacionalnim asocijacijama ima isti stav od početka, od pada Berlinskog zida, u skladu sa željama otaca Europe. Nije se, dakle, promijenila Poljska, već Bruxelles i voluntarizam tamošnje birokracije, kako je opisao francuski sociolog Dominique Wolton, koja gradi EU “odozgo”, na bruxelleskom unitarizmu i globalizmu. Poljaci su od početka do danas dosljedni.

Zato, na temelju razuma i činjenica, između onog što simbolizira danas Bruxelles, i što simbolizira Varšava, biram – Varšavu. Jer Poljaci ovdje ne brane sebe, već samu izvornu ideju Europe i njezine različitosti, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: EU postaje imperij na štetu čovjeka i država i država nacija

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Uskoro će fašnik pa će biti maškarada, posebno u Samoboru

Objavljeno

na

Objavio

Samoborski fašnik

Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg.

Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.

Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.

Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.

Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države.

Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima.

Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.

Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno.

Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema „nižim sudovima“ u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano.

Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.

S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata.

Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.

S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod .

Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.

No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom?

Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći.

Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film „Glas“ (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.

Irska, ljubavi moja

Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.

Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: „Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…“. Mladić po imenu Neven:“ Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.“ Laura: „Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: „Motivacija za ostat u Irskoj.“ Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?

No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom.

U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)

Josip Prudeus

U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade „Ivan Filipović“, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.

U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.

Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev „najhrvatskiji grad“, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.

Fakultet hrvatskih studija

Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem.

Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju „dopusnicu“ premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.

Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.

Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari