Connect with us

Kolumne

Doktor Škoro samo dovršava što je započeo

Objavljeno

on

Sad kad su izborne liste poznate, savjest nalaže zapitati se tko su ti ljudi koji misle da mogu bolje od onih koji su hrvatska kola dosad teglili. Čime potkrjepljuju svoje riječi? Može li se nekako zaključiti jesu li one vjerodostojne? Stoje li iza njih spomena vrijedna djela? Kakvi su ljudi kojima su se okružili i oni koje su na listama ponudili? Može li se baš posve vjerovati svemu što kažu dok još nisu opterećeni nikakvom odgovornošću za rečeno? Opreza, te majke mudrosti, nikad dosta, posebno kad se nameću oni koji sve znaju o onome čime se nikad u životu nisu ozbiljnije bavili, o poslu važnome za čitavu zajednicu koji zahtijeva iznimnu vještinu, iskustvo i kontakte u svijetu.

Tko je narodu uskratio lustracijski referendum?

U moru izbornih lista smisleno je usredotočiti se na one s najboljim izgledima. A dojmljiv rezultat Miroslava Škore u prvome krugu predsjedničkih izbora neizbježno takvim kvalificira pokret koji ponosno nosi njegovo ime. Baš zato je velika šteta što je izborom izborne jedinice u kojoj je odlučio nastupiti Škoro propustio oploditi izborni kapital stečen povjerenjem gotovo četvrtine izašlih birača. Naime, izbjegavši se izravno sučeliti s favoriziranima Plenkovićem i Bernardićem u prvoj izbornoj jedinici, gdje je pretendentima na vođenje Hrvatske prirodno mjesto već i stoga što se tamo nalaze središnje institucije hrvatske vlasti, propustio je prigodu nametnuti se kao posve ravnopravan im suparnik. Propust je to veći što doktor Škoro u toj jedinici i sâm prebiva, slijedom toga i glasuje, čime je dodatno pojačao dojam manjka hrabrosti i poljuljane vjere u vlastite mogućnosti. Uostalom, kako bi on sâm, a i prevladavajući dio javnosti, okarakterizirao potez da je Andrej Plenković kojim slučajem izabrao uteći u desetu izbornu jedinicu, gdje bi zacijelo mogao računati na više glasova nego u prvoj?

Kad se Škoro već nije izložio u prvoj, bilo je razložno očekivati da će to učiniti u po mnogo čemu matičnoj mu četvrtoj izbornoj jedinici, onoj kojoj pripada grad Osijek, tim više što je tako mogao primjerom posvjedočiti predanost referendumskom ispitivanju volje naroda, čiji je na riječima zdušni pobornik. No, izbjegavši i četvrtu, prikratio je tamošnje birače za svojevrsni lustracijski referendum, otimajući im priliku da izaberu između od mladih dana poznatog društveno-političkog radnika, te od još mlađih dana nešto manje poznatog maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata. Nisu li upravo to paradigme dvije Hrvatske koje se sudaraju već dobra tri desetljeća? Jedna koja se bori za svoje čvrsto stojeći na svome, i druga koja svoje voli nekako više se držeći podalje. A ima li prikladnije mjere za utvrditi koliko jedna i druga zapravo vole svoje od one koliko su branile svoje najdraže?

Izbivanje s mjesta bitaka, na kojima bi vođa po naravi stvari morao biti, Škoro danas pokušava nadomjestiti, ne notama koje dušu diraju, nego gurajući u prve redove pripadnike ranjivih društvenih skupina. Tako je u četvrtu osječku junački na megdan poslao vlastitu sestru, dočim je u prvoj zagrebačkoj, onoj u kojoj prebiva, isturio pripadnika manjine. I to, eto, baš onoga, koji je kratko služeći kao ministar kulture, kad bi se zatekao u BiH, poput svojedobno Mesića posjećivao Sarajevo, dok bi pored Mostara, središta BiH Hrvata, kojima i danas prijeti sudbina turskog roblja, prolazio kao pored turskog groblja.

Od štovatelja predsjednika Tuđmana i prijatelja BiH Hrvata…

Predvodnik Škorine liste u prvoj jedinici, dr. Zlatko Hasanbegović, istaknuo se još kao mladi, perspektivni povjesničar kujući u zvijezde ekspertni rad slovenskog političara Cirila Ribičića, inače sina Mitje Ribičiča, osumnjičenika za poratne zločine počinjene na tlu Slovenije, koji je predstavljao povijesno-pravnu podlogu za osudu viđenijih Hrvata Herceg-Bosne u Haagu, ali i ocjenu samog koncepta Herceg-Bosne zločinačkim. Slijedom toga, Hasanbegović se uopće ni ne trudi sakriti prijezir spram Tuđmanove politike prema BiH, pa i nije čudno što promatrači, koji sude prema njegovim stajalištima u pitanjima gdje se interesi Bošnjaka i Hrvata razilaze, u Hasanbegoviću vide eksponenta sarajevske čaršije, političkog Bošnjaka a ne Hrvata. Upravo onako kako je Milorad Pupovac u Hasanbegovićevim očima zastupnik interesa Beograda. Pa, evo, tko voli, nek’ izvoli! Ili kako bi ponegdje kazali – bujrum!

Samo, ti koji Hasanbegovića budu birali, kao i one koji su ga kao špicn-kandidata postavili u ne bilo kojoj nego baš elitnoj jedinici, a to navodno kane učiniti i neki Hrvati porijeklom iz BiH, neka barem ostanu dosljedni i, kad se na Veliku Gospu nađu u starome kraju gdje će također uskoro izbori, preporuče rodbini Bakira, Alijinog malog, zelenu granu na istome stablu. Jer ne pokažu li se i sami dosljednima, odakle im pravo drugima spočitavati nedosljednost? Ako ih ni to ne natjera da progledaju, navedimo i kako se u sedmoj izbornoj jedinici odigrava sraz između Tome Medveda, u ratu Tigra, u miru ministra pod čijom je paskom zakonski zamjetno poboljšan status branitelja, pri čemu nisu zaboravljeni ni oni iz HVO-a, te, s druge strane, blagoglagoljivog Alijinog generala u ratu i Milanovićevog poručnika u miru, koji se na listi pod Škorinim plaštom šćućurio odmah ispod jednog čudnog čovjeka čudnog imena, kakvima Škorina politička obitelj ne oskudijeva.

do prijatelja starih svih Hrvata, gdjegod i kadgod bili

Osim, blago rečeno, kontroverznog gledišta poklisara sarajevskih političkih krugova na problematiku BiH Hrvata, s neviđenom se lakoćom ignoriraju i vrlo jasne naznake njegovih stajališta glede migracija. Isti oni koji već na spomen Marakeša padaju u nesvijest ne nalaze ništa sporno u tome što je Hasanbegović kolegu mu sa Škorine liste u trećoj izbornoj jedinici, Ladislava Ilčića, u jednom intervjuu okarakterizirao mjerom šovinizma, sve poradi jedne posve precizne izjave o naravi dirigiranih migracija. Našavši se pod paljbom medija srednje struje, potpomognutih budućim mu kolegom pod kišobranom iste političke opcije, Ilčić je o migracijama naglo utihnuo, slično kako se neki, do jučer glasni, sad trse utihnuti na temu pobačaja. No, zato taj, inače beskompromisni katolik, koji je raskinuo koaliciju s HDZ-om radi sumnjive mu seksualne orijentacije lokalnog kandidata te stranke, sad pristaje naći se na izbornoj listi kao pobočnik Davora Dretara Dreleta, živopisnog lika upamćenog po parodiji kultne Thompsonove pjesme Čavoglave, te višegodišnjoj ulozi „martinjskog biskupa“, predvodnika poganskog rituala krštenja mošta u vino, u kojem se poruzi izlaže najveća katolička svetinja – Presveto Trojstvo! No, „katolici“ i novokomponirani demokršćani, koji su u stanju raspametiti se na „man’ se Očenaša“, očito mogu i to progutati, čak i ne vidjevši u tome ni žabu ni krokodila, nego, prije će biti, slatkiš,… pardon, kiseliš. Kako bi pridobio naklonost katolika površno upoznatih s temeljima vlastite vjere, doktor Škoro se gotovo iskilavio pokazati pravim katolikom, naglašavajući kako je neposredno prije nego što će postati poznat kao ugledni društveno-politički radnik, ministrirao u Crkvi, pomalo koreći one koji su se uopće usudili zapitati ga na samo Tijelovo što znači taj blagdan. Šteta je tek što se nisu sjetili na Tijelovo ga pitati što je to, primjerice, Blagovijest.

Unatoč tome što su mu, kao ipak ne samo pokaznom katoliku, osnove vjeronauka nesumnjivo poznate, Ilčiću je iz nekog razloga prihvatljivo pristati uz Škoru i Dreleta. A nije valjda zato što ga uskoro čeka mjesto u Europskom parlamentu koje mu trenutno čuva Ruža Tomašić. Riječ je o onoj istoj Ruži, koja u onima, čiji predci, došavši na poziv austrijskoga cara, stotinama godinama legalno žive u Hrvatskoj, vidi goste, dočim bi novovjeke nezvane goste, koji zaobilazeći zakon prolaze Hrvatskom, naselila u Lici. Ne zvuči li to kao striktna primjena Marakeša, posve u skladu sa slikom mu kakvu su o tom globalnom sporazumu njezini simpatizeri izgradili u svojim glavama? Ti i takvi ne vide ništa neobično ni u tome što hrvatski suverenisti u europarlamentu čuče u krilu kluba konzervativaca i reformista, čiji su utemeljitelji, i još uvijek sponzori, izrazito protueuropski raspoloženi britanski konzervativci. Treba li podsjećati kako njihova poslovična „blagonaklonost“ prema Hrvatima datira još od vremena Bleiburga, da bi se, vodeći preko Ahmića, zrcalila i u presudama Haškoga suda? A i danas im se rukopis osjeća u djelovanju bjelosvjetskih ljudskopravaških organizacija i njihovim prozivkama hrvatske policije za nečovječno postupanje prema migrantima, eto onima koje bi neki u Hrvatskoj onako baš suverenistički trajno nastanili u opustjelim krajevima Lijepe Naše.

Škorino obećanje može ispuniti samo jedan čovjek

Nipošto ne treba smetnuti s uma kako se unatoč svim tim silnim imenima na izbornim plahtama, pa i ponekom zanimljivom lokalnom malom derbiju, u konačnici, kad se podvuče crta, sve svodi na jedan, jedincati izbor, koji glasi – Plenković ili Bernardić? Samo jedan će vladati i odlučivati, a svak’ izabran s liste, bilo to preferencijalno ili drukčije, podupirat će ga ili će mu se protiviti.

Sklonost pojedinih aktera postizbornoj suradnji već sad se poprilično jasno nazire, ponajprije kroz očitovanja kako ne će podići ruku za Andreja Plenkovića neovisno o tome koliko on glasova dobio, dok se o Davoru Bernardiću, znakovito, u tom smislu ne izjašnjavaju. Ali ne samo temeljem toga. Naime, doktor Škoro sad obećava u dlaku isto što je u predsjedničkoj kampanji obećavao onaj kojemu je tada vodu nosio, Zoran Milanović – ništa! A to zahtjevno programsko obećanje do zadnjega zareza može ispuniti samo jedan čovjek – Davor Bernardić. Pa i ne čudi što ga Škoro tijekom kampanje gotovo uopće i ne spominje. Napokon, zašto bi se svadio s njim kad im se programi u tolikoj mjeri podudaraju? Stoga su puste riječi da ne će u koaliciju s RESTART-om očito tek priča za najmlađe, a to što je takvih u Hrvatskoj, unatoč sve manjem broju djece, sve više, posve je drugi par čarapa. Uostalom, da ga se za predsjedničkih izbora netko sjetio pitati je li mu cilj dovesti Milanovića na vlast, bi li odgovorio potvrdno? Pa još i sad tvrdi da nije. Slično, pođe li s RESTART-om, reći će kako nije on doveo njih na vlast nego hrvatski narod svojim glasovima. A tko je on da se ogluši o volju naroda?

Škoro je jednako uvjerljiv i kad tvrdi da je Andrej Plenković krivac za Milanovićevu pobjedu, iako Plenković nije učinio ništa nalik Škorinoj svjesnoj neutralizaciji birača bližih Grabar Kitarović nego Milanoviću, provedenoj što gaženjem bivše Predsjednice „parnim valjkom“, što izravnim pozivom na ogluhu u drugom krugu. No, taman neka je i Plenković kriv, pravo je pitanje zašto ga onda Škoro nije spriječio u tomu. Zašto nije odlučno zagrmio – E, pa ne ćeš nam ti, Plenkoviću, dovoditi Milanovića na vlast! – nego mu se, štoviše, u toj raboti pridružio, skupa sa svima onima koji su poslušali njegov naputak, bilo zaokruživši broj 3, bilo ostavši kod kuće? Nije li time poput sudca u boksačkom ringu zapravo podigao pobjedničku ruku, koja sad Hrvatima u gotovo svakoj prigodi pokazuje srednji prst? Dakle, Škoro ili laže kad kaže da je za Milanovićevu pobjedu kriv Plenković, što bi, pak, značilo da je ključni krivac ipak samo on, Škoro, ili jednostavno priznaje da je bio Plenkovićev ortak u tom poslu. Trećeg nema! Da je kojim slučajem postupio drukčije, ispao bi džek, da ne kažemo, baja. Ovako, sve miriše na nju, tko zna koju već pjesmicu u nizu –  kratke noge, dugi nos, eto nama ptice kos!

Grgur S.

Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari