Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dokumenti koji pokazuju kako je Armija BiH od Zagreba grozničavo tražila pomoć

Objavljeno

na

Bihaćka je enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi.

U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.

Helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH upravljale su posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine.

Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina.

Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara, piše Davor  Ivanković/VečernjiList.

Nema ukupne statistike zračnog mosta, no Armija BiH izradila je točnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim.

Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u svibnju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH.

Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada. U svojoj analizi i predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.

Danas, 24 godine nakon završetka rata, iz BiH stižu glasovi koji Hrvatskoj ne priznaju zasluge za održavanje enklave, prema nekim sudionicima koji kažu: “Vraga nas je Hrvatska spašavala”, ne bi bilo RH da nije bilo Bosanske krajine koja je spasila Zagreb… Takvo slobodno “kreiranje” povijesti nije nažalost novitet u BiH. Još prije dvije godine, u Oslobođenju su počeli izlaziti tekstovi koji lansiraju nove teorije oko hrvatske Oluje i njezine uloge u oslobađanju BiH.

Tvrdi se tako da je još na Brijunima Franjo Tuđman kazao hrvatskim generalima kako se Srbi povlače iz bihaćke enklave i neće dalje napadati, pa tako RH gubi izgovor za pokretanje vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedan od popularnijih citata iz Oslobođenja glasi ovako: “Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila deblokadu Bihaća lažna je i opasna.

Povucite se iz Hrvatske!

Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava Hrvatska vojska: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Videosnimka Atifa Dudakovića s kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać”.

Dakle, ta teorija kaže da su snage 5. korpusa bez ičije pomoći oslobodile pola Like u dva-tri dana, a onda su Hrvati inscenirali susret HV-a i 5. Korpusa na granici kod Tržačke Raštele, na mostu iznad Korane. Ni riječi o tome tko je održavao na životu bihaćki džep više od tri godine.

Dakle i bošnjačka politika danas, poput one iz Srbije, rat svodi na Oluju, akciju koja je trajala 4 dana, a uopće se ne spominje kontekst, odnosno ono što se godinama prije akcije zbivalo. Istina jest da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH, kada su se Srbi u panici povukli jer je počeo prodor hrvatskih snaga na “Krajinu”pokrenuli i prešli državnu granicu, te krenuli prema Plitvicama i Grabovcu, na istoku prema Dvoru, a na jugu prema Kulen Vakufu i Srbu. Nailazeći na slab otpor, stigli su do benzinske u Ličkom Petrovom selu, te natočili svoje žedne tenkove.

Snagama Atifa Dudakovića, zapovjednika Korpusa tada je iz Zagreba poručeno da će za otprilike 12 sati na to područje u prodoru stići i pripadnici 1. gardijske brigade na čelu sa zapovjednikom Marijanom Marekovićem, te da oni na tom pravcu ne očekuju prijateljske snage.

Dakle, poruka je bila da se Dudaković smjesta ima povući tih nekoliko kilometara koliko su prodrli na teritorij RH. Valja objasniti i pozadinu ove priče – u Zagreb su počeli pristizati izvještaji o velikoj paleži i teroriziranju srpskih civila, što je u tom trenutku ugrožavalo blagonaklonost Zapada prema akciji. Nadalje, pokretom 5. korpusa prema Kulen Vakufu i Srbu prijetio je prekid koridora koji su Hrvati ostavili pobunjenim Srbima da se izvlače s područja “Krajine”. Da je došlo do prekida, oštar sukob hrvatskih i srpskih snaga bio bi neminovan, a bilo bi mnogo civilnih žrtava jer su se Srbi pomiješali s vojskom.

Stoga se Dudaković povukao nekoliko kilometara unazad, do mosta na Korani kod Tržačkih Raštela i ondje je, na državnoj granici, 6. kolovoza uslijedilo povijesno rukovanje njega i generala Marekovića. O toj situaciji svjedoči dopis predstavnika Bošnjaka iz Zagreba, koji su održavali vezu s Pantovčakom i Glavnim stožerom OS RH.

U hitnoj depeši koja je odaslana pet minuta prije ponoći 5. kolovoza 1995. pišu o nastaloj situaciji generalu Atifu Dudakoviću. U prvoj točci kažu mu: “U potpunosti razumijem odluku da se naše snage s Hrvatskom vojskom spoje kod M. G. (Motel Grabovac, op. a.), a hrvatska televizija i kompletno hrvatsko vojno-političko vrhovništvo opravdavaju svoju vojnu aktivnost deblokadom i pomoći Bihaću. Naravno, ovo pravdanje je prema međunarodnoj zajednici. Oni će sigurno htjeti da se čin pozdravljanja vas i generala Marekovića odigra na ličkom Petrovom selu ili na državnoj granici, bez obzira gdje se vi spojite s hrvatskom vojskom oni će medijski bombardovati svijet kako su oslobodili regiju u potpunosti i izbili na svoje granice”. U drugoj točki ta veza, pod kodnim nazivom “Breza”, informira Dudakovića da će HV biti detaljno upoznat o rasporedu i obilježavanju vojnika crvenim trakama na dijelu prema Dvoru, a zelenim trakama na zapadnom dijelu ratišta.

Zračnim mostom prolazila je roba koju su plaćali Bošnjaci putem svojih Klubova iseljenika iz dijaspore, iz Zagreba gdje je jaka kolonija stanovnika iz bihaćke regije, plaćala je i Armija BiH. Kad bi prigustilo, prema osobnoj naredbi Franje Tuđmana, HV je otvarala svoja skladišta i organizirala dopunske letove helikopterima punim protuoklopnog oružja kojim su srpske ofenzive na kraju i zaustavljene, u studenom 1994. i srpnju 1995. O kakvim se količinama razne robe i oružja radi, ilustrira dokument iz vremena zapovjedništva Atifa Dudakovića, s početka 1995., kada u izvješću Ambasadi BiH u Zagrebu potvrđuje primitak putem zračnog mosta u razdoblju od 14. 6. 1994. do 7. 1.1995.

U popisu stoji da je 5. korpus zaprimio: 3.729 komada mina za RPG, 216 lansera RPG, 3,6 milijuna metaka 7.62, 6,5 tona TNT-a, 1,98 tona baruta, 950 tisuća inicijalnih kapisli, 45.880 upaljača za ručne bombe (kašikare), razni pribor, nišani, ostali baruti, 29 ručnih bacača zolja, 10 projektila OSA i 2 lansera.

Potom 2421 komad ručnih bombi, pa 366 tisuća komada metaka 7.62 M-30, 2032 puške 7.62 MP, 122.410 komada metaka 7,9 mm, 9.010 komada upaljača za minu UT M68 P1, 200 komada raketa za VBR 107 mm, 15.054 komada metaka 40 mm, pet lansera raketa 177 mm sa 60 raketa, 4 protuavionska lansera Strela 2-M, 8 komada teških strojnica 12,7 mm Browning,… isporučeno je i 48 projektila 100 mm za tenk T-55, oko 40 tisuća metaka za lovačko oružje, 4762 para rukavica, 535 hlača maskirnih, 53 bluze maskirne, 170 komada jakni zimskih maskirnih, 1856 pari čizama, te pripadajuće košulje, majice, čarape, prsluci, kape, pancirke. Ovaj popis je naslovljen “za PRIJATELJE”, što je bio kodni naziv za hrvatsku obavještajnu zajednicu.

Dokumenti Armija BiH

Kada je bihaćka enklava bila pred padom, Atif Dudaković šalje pisma predsjedniku RH Franji Tuđmanu, a ista pisma naslovljuje i na ministra obrane Gojka Šuška, te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka. Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše: “Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo.

Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.

Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”. Dudaković još traži dostavu obavještajnih podataka, a navodi i koje su mu vrste municije neophodne, te traži metke kalibra 7.62 mm, 7.9 mm, granate za RPG, protuavionsku municiju kalibra 12.7 mm, 14.5 mm, 20 mm i 30 mm te topovske granate 76 mm “ZIS”, kao i tenkovske granate 100 mm i eksploziv TNT. Svjedoci potvrđuju da je nakon tog pisma HV s pomoću dvaju helikoptera u idućih nekoliko dana dostavila traženo.

Preživljavanje teritorijalno relativno male bošnjačke enklave, bihaćke regije na zapadu BiH tijekom trogodišnje potpune blokade, od lipnja 1992. do kolovoza 1995., spada u ratna čuda. Na tom je malom teritoriju bilo stiješnjeno oko 170.000 ljudi, od čega su trećinu činile izbjeglice. Bihaćki je džep bio okružen sa svih strana, njega su ugrožavale čak dvije pobunjeničke srpske vojske, krajinska vojska tzv. RSK s okupiranih dijelova Hrvatske, te Karadžićeva vojska RS. No to nije bilo sve, jer neprijatelje su predstavljale i snage Abdićevaca, koji su oko Velike Kladuše bili proglasili autonomiju na zapadu Bosne. Tu kvazidržavicu logistički su pomagali Srbi, a kada su ih Bošnjaci iz Bihaća, snage 5. korpusa Armije BiH vojno potukle, srpske snage krenule su u kontraofenzivu i potisnule snage Armije BiH i osigurale sve do 1995. Abdićevim autonomašima njihovu državicu.

Poginulo 5000 ljudi 

Takva kompleksna situacija na ovom prostoru koji se nalazi svega 50-ak, 60-ak km od Zagreba imala je velikog utjecaja i na rat u RH i onaj u BiH. Bihaćka je enklava dva puta bila pred padom, u studenom 1994., te u lipnju i srpnju 1995., uoči Oluje.

Enklava je većinski naseljena Bošnjacima, no i manjinskim Hrvatima, a oni su se zajedno, dakle 5. Korpus Armije BiH i HVO borili cijelo vrijeme, čak i kada su u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH na drugim područjima ratovali međusobno. U enklavi je u te tri godine poginulo gotovo 5000 ljudi. Jedini zastoj u dopremi nastao je u ožujku 1995., kada je nestao zapovjednik HVO-a, general Vlado Šantić. O tome svjedoče i dokumenti i prepiska Ambasade BiH i Dudakovića, u kojemu oni na njega apeliraju da sprovede hitnu istragu jer je Zagreb prekinuo zračni most. Ta je situacija potrajala nekoliko mjeseci, no kada su krenuli posljednji veliki napadi i srpska ofenziva na Bihać, u svibnju je most opet proradio.

Ponovila se situacija iz studenoga 1994., kada Hrvatska nije mogla dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske, jer to bi za nas bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika opet je Washington uvjeravala da je rat ionako gotov, da Bihać sigurno pada i da Hrvati ne smiju krenuti u akciju.

Posebno je u sprečavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Na kraju 1994. to je rezultiralo time da je Tuđman hitno u Pentagon poslao generala Janka Bobetka, general-pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška.

Počeli su pregovori koji, u posljednji trenutak, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga – kreće operacija “Zima ‘94”. Gotovinine snage potiskuju Srbe i nastupa panika, pa oni moraju prekinuti opsadu Bihaća i brzo premjestiti svoje snage. – Operacijom HV-a Zima ‘94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga uslijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., bio je samo logičan nastavak operacije Zima ‘94. – sjeća se i umirovljeni general Krešimir Ćosić.

No i Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice. Što bi bilo da Hrvati nisu krenuli u Oluju? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, stalna topnička granatiranja i zračni napadi prouzročili bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone veću od one u Srebrenici.

Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi prisiljena prihvatiti srpske uvjete. No i tada se pokazalo, zahvaljujući tomu što je Hrvatska imala odgovorno vodstvo i spretne generale, da je snaga političke pozicije Hrvatske i Hrvata bila proporcionalna našoj vojnoj snazi.

Dobra pouka za mlade generacije. A što se tiče veza Hrvatske i bihaćke regije, pa one su gusto isprepletene i danas. Geopolitički, ljudski, a osobito u ratu, kada su Hrvati i tamošnji Bošnjaci bili – braća po oružju. Nećemo valjda sada od toga bježati.

Davor  Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari