Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dokumenti koji pokazuju kako je Armija BiH od Zagreba grozničavo tražila pomoć

Objavljeno

na

Bihaćka je enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi.

U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.

Helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH upravljale su posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine.

Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina.

Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara, piše Davor  Ivanković/VečernjiList.

Nema ukupne statistike zračnog mosta, no Armija BiH izradila je točnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim.

Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u svibnju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH.

Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada. U svojoj analizi i predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.

Danas, 24 godine nakon završetka rata, iz BiH stižu glasovi koji Hrvatskoj ne priznaju zasluge za održavanje enklave, prema nekim sudionicima koji kažu: “Vraga nas je Hrvatska spašavala”, ne bi bilo RH da nije bilo Bosanske krajine koja je spasila Zagreb… Takvo slobodno “kreiranje” povijesti nije nažalost novitet u BiH. Još prije dvije godine, u Oslobođenju su počeli izlaziti tekstovi koji lansiraju nove teorije oko hrvatske Oluje i njezine uloge u oslobađanju BiH.

Tvrdi se tako da je još na Brijunima Franjo Tuđman kazao hrvatskim generalima kako se Srbi povlače iz bihaćke enklave i neće dalje napadati, pa tako RH gubi izgovor za pokretanje vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedan od popularnijih citata iz Oslobođenja glasi ovako: “Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila deblokadu Bihaća lažna je i opasna.

Povucite se iz Hrvatske!

Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava Hrvatska vojska: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Videosnimka Atifa Dudakovića s kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać”.

Dakle, ta teorija kaže da su snage 5. korpusa bez ičije pomoći oslobodile pola Like u dva-tri dana, a onda su Hrvati inscenirali susret HV-a i 5. Korpusa na granici kod Tržačke Raštele, na mostu iznad Korane. Ni riječi o tome tko je održavao na životu bihaćki džep više od tri godine.

Dakle i bošnjačka politika danas, poput one iz Srbije, rat svodi na Oluju, akciju koja je trajala 4 dana, a uopće se ne spominje kontekst, odnosno ono što se godinama prije akcije zbivalo. Istina jest da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH, kada su se Srbi u panici povukli jer je počeo prodor hrvatskih snaga na “Krajinu”pokrenuli i prešli državnu granicu, te krenuli prema Plitvicama i Grabovcu, na istoku prema Dvoru, a na jugu prema Kulen Vakufu i Srbu. Nailazeći na slab otpor, stigli su do benzinske u Ličkom Petrovom selu, te natočili svoje žedne tenkove.

Snagama Atifa Dudakovića, zapovjednika Korpusa tada je iz Zagreba poručeno da će za otprilike 12 sati na to područje u prodoru stići i pripadnici 1. gardijske brigade na čelu sa zapovjednikom Marijanom Marekovićem, te da oni na tom pravcu ne očekuju prijateljske snage.

Dakle, poruka je bila da se Dudaković smjesta ima povući tih nekoliko kilometara koliko su prodrli na teritorij RH. Valja objasniti i pozadinu ove priče – u Zagreb su počeli pristizati izvještaji o velikoj paleži i teroriziranju srpskih civila, što je u tom trenutku ugrožavalo blagonaklonost Zapada prema akciji. Nadalje, pokretom 5. korpusa prema Kulen Vakufu i Srbu prijetio je prekid koridora koji su Hrvati ostavili pobunjenim Srbima da se izvlače s područja “Krajine”. Da je došlo do prekida, oštar sukob hrvatskih i srpskih snaga bio bi neminovan, a bilo bi mnogo civilnih žrtava jer su se Srbi pomiješali s vojskom.

Stoga se Dudaković povukao nekoliko kilometara unazad, do mosta na Korani kod Tržačkih Raštela i ondje je, na državnoj granici, 6. kolovoza uslijedilo povijesno rukovanje njega i generala Marekovića. O toj situaciji svjedoči dopis predstavnika Bošnjaka iz Zagreba, koji su održavali vezu s Pantovčakom i Glavnim stožerom OS RH.

U hitnoj depeši koja je odaslana pet minuta prije ponoći 5. kolovoza 1995. pišu o nastaloj situaciji generalu Atifu Dudakoviću. U prvoj točci kažu mu: “U potpunosti razumijem odluku da se naše snage s Hrvatskom vojskom spoje kod M. G. (Motel Grabovac, op. a.), a hrvatska televizija i kompletno hrvatsko vojno-političko vrhovništvo opravdavaju svoju vojnu aktivnost deblokadom i pomoći Bihaću. Naravno, ovo pravdanje je prema međunarodnoj zajednici. Oni će sigurno htjeti da se čin pozdravljanja vas i generala Marekovića odigra na ličkom Petrovom selu ili na državnoj granici, bez obzira gdje se vi spojite s hrvatskom vojskom oni će medijski bombardovati svijet kako su oslobodili regiju u potpunosti i izbili na svoje granice”. U drugoj točki ta veza, pod kodnim nazivom “Breza”, informira Dudakovića da će HV biti detaljno upoznat o rasporedu i obilježavanju vojnika crvenim trakama na dijelu prema Dvoru, a zelenim trakama na zapadnom dijelu ratišta.

Zračnim mostom prolazila je roba koju su plaćali Bošnjaci putem svojih Klubova iseljenika iz dijaspore, iz Zagreba gdje je jaka kolonija stanovnika iz bihaćke regije, plaćala je i Armija BiH. Kad bi prigustilo, prema osobnoj naredbi Franje Tuđmana, HV je otvarala svoja skladišta i organizirala dopunske letove helikopterima punim protuoklopnog oružja kojim su srpske ofenzive na kraju i zaustavljene, u studenom 1994. i srpnju 1995. O kakvim se količinama razne robe i oružja radi, ilustrira dokument iz vremena zapovjedništva Atifa Dudakovića, s početka 1995., kada u izvješću Ambasadi BiH u Zagrebu potvrđuje primitak putem zračnog mosta u razdoblju od 14. 6. 1994. do 7. 1.1995.

U popisu stoji da je 5. korpus zaprimio: 3.729 komada mina za RPG, 216 lansera RPG, 3,6 milijuna metaka 7.62, 6,5 tona TNT-a, 1,98 tona baruta, 950 tisuća inicijalnih kapisli, 45.880 upaljača za ručne bombe (kašikare), razni pribor, nišani, ostali baruti, 29 ručnih bacača zolja, 10 projektila OSA i 2 lansera.

Potom 2421 komad ručnih bombi, pa 366 tisuća komada metaka 7.62 M-30, 2032 puške 7.62 MP, 122.410 komada metaka 7,9 mm, 9.010 komada upaljača za minu UT M68 P1, 200 komada raketa za VBR 107 mm, 15.054 komada metaka 40 mm, pet lansera raketa 177 mm sa 60 raketa, 4 protuavionska lansera Strela 2-M, 8 komada teških strojnica 12,7 mm Browning,… isporučeno je i 48 projektila 100 mm za tenk T-55, oko 40 tisuća metaka za lovačko oružje, 4762 para rukavica, 535 hlača maskirnih, 53 bluze maskirne, 170 komada jakni zimskih maskirnih, 1856 pari čizama, te pripadajuće košulje, majice, čarape, prsluci, kape, pancirke. Ovaj popis je naslovljen “za PRIJATELJE”, što je bio kodni naziv za hrvatsku obavještajnu zajednicu.

Dokumenti Armija BiH

Kada je bihaćka enklava bila pred padom, Atif Dudaković šalje pisma predsjedniku RH Franji Tuđmanu, a ista pisma naslovljuje i na ministra obrane Gojka Šuška, te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka. Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše: “Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo.

Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.

Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”. Dudaković još traži dostavu obavještajnih podataka, a navodi i koje su mu vrste municije neophodne, te traži metke kalibra 7.62 mm, 7.9 mm, granate za RPG, protuavionsku municiju kalibra 12.7 mm, 14.5 mm, 20 mm i 30 mm te topovske granate 76 mm “ZIS”, kao i tenkovske granate 100 mm i eksploziv TNT. Svjedoci potvrđuju da je nakon tog pisma HV s pomoću dvaju helikoptera u idućih nekoliko dana dostavila traženo.

Preživljavanje teritorijalno relativno male bošnjačke enklave, bihaćke regije na zapadu BiH tijekom trogodišnje potpune blokade, od lipnja 1992. do kolovoza 1995., spada u ratna čuda. Na tom je malom teritoriju bilo stiješnjeno oko 170.000 ljudi, od čega su trećinu činile izbjeglice. Bihaćki je džep bio okružen sa svih strana, njega su ugrožavale čak dvije pobunjeničke srpske vojske, krajinska vojska tzv. RSK s okupiranih dijelova Hrvatske, te Karadžićeva vojska RS. No to nije bilo sve, jer neprijatelje su predstavljale i snage Abdićevaca, koji su oko Velike Kladuše bili proglasili autonomiju na zapadu Bosne. Tu kvazidržavicu logistički su pomagali Srbi, a kada su ih Bošnjaci iz Bihaća, snage 5. korpusa Armije BiH vojno potukle, srpske snage krenule su u kontraofenzivu i potisnule snage Armije BiH i osigurale sve do 1995. Abdićevim autonomašima njihovu državicu.

Poginulo 5000 ljudi 

Takva kompleksna situacija na ovom prostoru koji se nalazi svega 50-ak, 60-ak km od Zagreba imala je velikog utjecaja i na rat u RH i onaj u BiH. Bihaćka je enklava dva puta bila pred padom, u studenom 1994., te u lipnju i srpnju 1995., uoči Oluje.

Enklava je većinski naseljena Bošnjacima, no i manjinskim Hrvatima, a oni su se zajedno, dakle 5. Korpus Armije BiH i HVO borili cijelo vrijeme, čak i kada su u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH na drugim područjima ratovali međusobno. U enklavi je u te tri godine poginulo gotovo 5000 ljudi. Jedini zastoj u dopremi nastao je u ožujku 1995., kada je nestao zapovjednik HVO-a, general Vlado Šantić. O tome svjedoče i dokumenti i prepiska Ambasade BiH i Dudakovića, u kojemu oni na njega apeliraju da sprovede hitnu istragu jer je Zagreb prekinuo zračni most. Ta je situacija potrajala nekoliko mjeseci, no kada su krenuli posljednji veliki napadi i srpska ofenziva na Bihać, u svibnju je most opet proradio.

Ponovila se situacija iz studenoga 1994., kada Hrvatska nije mogla dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske, jer to bi za nas bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika opet je Washington uvjeravala da je rat ionako gotov, da Bihać sigurno pada i da Hrvati ne smiju krenuti u akciju.

Posebno je u sprečavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Na kraju 1994. to je rezultiralo time da je Tuđman hitno u Pentagon poslao generala Janka Bobetka, general-pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška.

Počeli su pregovori koji, u posljednji trenutak, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga – kreće operacija “Zima ‘94”. Gotovinine snage potiskuju Srbe i nastupa panika, pa oni moraju prekinuti opsadu Bihaća i brzo premjestiti svoje snage. – Operacijom HV-a Zima ‘94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga uslijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., bio je samo logičan nastavak operacije Zima ‘94. – sjeća se i umirovljeni general Krešimir Ćosić.

No i Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice. Što bi bilo da Hrvati nisu krenuli u Oluju? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, stalna topnička granatiranja i zračni napadi prouzročili bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone veću od one u Srebrenici.

Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi prisiljena prihvatiti srpske uvjete. No i tada se pokazalo, zahvaljujući tomu što je Hrvatska imala odgovorno vodstvo i spretne generale, da je snaga političke pozicije Hrvatske i Hrvata bila proporcionalna našoj vojnoj snazi.

Dobra pouka za mlade generacije. A što se tiče veza Hrvatske i bihaćke regije, pa one su gusto isprepletene i danas. Geopolitički, ljudski, a osobito u ratu, kada su Hrvati i tamošnji Bošnjaci bili – braća po oružju. Nećemo valjda sada od toga bježati.

Davor  Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Napad na New York isplaniran je kod Maglaja?!

Objavljeno

na

Objavio

Zloglasni šef Al-Qa’ide imao je bosansku putovnicu, mediji u Republici Srpskoj tvrde da mu je papire riješio član Predsjedništva BiH

U medijima u Republici Srpskoj pojavili se dokumenti koji terete aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića koji je tijekom prve polovine devedesetih godina i ratnog vremena kao načelnik Centra službe sigurnosti u Zenici potpisao državljanstva nekim od istaknutih pripadnika zloglasne postrojbe El Mudžahid. Ta skupina navodno je povezana sa zločinima protiv Hrvata i Srba u BiH, na teritoriju koje je pod kontrolom držala bošnjačka Armija BiH, a kasnije i s globalnim terorizmom te napadima na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine, piše Slobodna Dalmacija.

Potpis trenutnog bošnjačkog člana predsjedništva Džaferovića navodno stoji na zahtjevu od 28. travnja 1995. godine za prijem u državljanstvo BiH Tunižanina Mhamdija Sedika ben Mokhtara, pripadnik odreda El Mudžahid Trećeg korpusa Armije Republike BiH od rujna 1992. godine.

Isti dan stigao je zahtjev i za državljanstvo Alžirca Boukmourija Taieba, također pripadnika odreda El Mudžahid pri Trećem korpusu Armije BiH, a kao osnova da mu se izda putovnica navodi se da je oženjen državljankom BiH Melihom Alić iz Travnika.

Dževad Galijašević, stručnjak za borbu protiv terorizma, javno je govorio o slučajevima Khalida Muhammada Al-Zarqawija, Mohameda Ate i šefa Al-Qa’ide Osame bin Ladena, koji su organizirali napad na New York i Pentagon 11. rujna 2001. godine. Navedeni su također dobili državljanstvo i dokumente BiH, tvrde mediji.

Navodno prema prijedlogu Šefika Džaferovića, Bin Laden je bio zaveden kao stanovnik sarajevske općine Centar 1996. godine, a Al Zarqawi je bio prijavljen na adresi sarajevske općine Stari grad, ulica Abdesthana 4, a kasnije u Zenici, Ulica Armije BiH 13. U njegovu slučaju, odlukom CSS-a Sarajevo od 26. prosinca 1995. godine, upisan je općinski registar rođenih, što je bio temelj za dobivanje državljanstva BiH.

Mohamed Ata, prvi operativac grupe od 19 ljudi koja je napala New York, isplanirao je, tvrdi isti izvor, cijelu akciju u vehabijskoj zajednici u selu Bakotiću, udaljenoj osam kilometara od Maglaja, navodi spomenuti izvor.

Državljanstvo BiH imala su i dvojica pilota Al-Qa’ide, Navas al Hazmi Khalid i Almi Har Tikh, kao i bivši pripadnik El Mudžahida Halid Masud, koji je prije dvije godine gazio ljude ispred Westminsterske palače u Londonu, piše Slobodna Dalmacija.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Vukovarka se suočila s čovjekom koji joj je ’91. oteo oca – ‘Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli’

Objavljeno

na

Objavio

Prema podacima međunarodnog Crvenog križa, u Hrvatskoj se od 1991. godine 2000 osoba vodi kao nestalo. Jedna od njih, Vukovarka Iva Radić Kostić, cijeli život traži traži svoga oca. Pred njezinim ga je očima odveo njihov dojučerašnji susjed Jovan Radan. Iva se 28 godina poslije pred kamerama suočila s čovjekom kojeg se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja u Vukovaru, čovjekom kojeg je vidjela kako sjeda u automobil i u nepoznato odvodi njezinog tatu.

Svog oca Miju Radića posljednji put je vidjela 1991. godine. U nepoznato ga je, sjeća se, odveo susjed Jovan Radan, koji je tada pripadnik srpske paravojne formacije. I 28 godina poslije muči je pitanje gdje je njezin tata, zbog čega se odlučila suočiti s čovjekom kojeg je vidjela kako ga odvozi.

“Zaustavljeni smo nedaleko od naše kuće. Rekli su da moramo ući u dvorište Veleprometa i pokazali gdje da se zaustavimo. Mene je već počela hvatati panika. Onda su nam rekli da on mora ići u Negoslavce na ispitivanje. Moj suprug. Ja sam pitala zašto mora ići, zašto ga se tu ne ispita. Rekli su nam da će ga vozač odvesti u Negoslavce i da će on tamo bit ispitan”, ispričala je Jelena Radić, supruga nestalog Mije Radića.

Ivine dječje oči tada u Jovanu Radanu nisu vidjele opasnog vojnika, već prijatelja njezinog tate. Nema šanse da bi mu naudili, mislila je. Ipak, pogled tada nije mogla odvojiti od automobila.

“Pogledom nas je pratio. Auto je izašao van, skrenuo desno i tada sam zadnji put vidjela svog oca živog. Pamtit ću to dok sam živa. Tu scenu neću nikada zaboraviti”, rekla je Iva.

Njezinog tatu odvezli su u nepoznato, a ona je s mamom i sestrom ostala u Veleprometu. Nisu tada znale što će biti s njima. Ostao je samo strah, muk, i zvuk radija.

“Svirala je pjesma: ‘Odlazim ti ja zauvijek/Oka tvoja dva, suzama ne daju da teku/Noć je prokleta/Medena, odlazim ti ja zauvijek’”, prisjetila se Iva.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao”

Da Iva dolazi na svijet znao je cijeli Vukovar jer je mjesec dana ranije rođenoj bebi nedostajalo krvi. Radio Vukovar te je 1983. godine traži dobrovoljne darivatelje i javio se Petar Kačić, njihov mještanin.

“Moji rođendani su uvijek slavljeni veselo, uvijek se mnogo ljudi okupljalo. Pored majčine rodbine iz Karavukova, rodbine iz Splita, mnogo prijatelja, mnogo djece”, rekla je.

Zajedno su Iva i tata išli u grad, a mama se, kaže, ljutila kad god bi se vratili iz trgovine. Naime, uvijek bi njegova miljenica nešto dobila: bombon, igračku ili mnoštvo sočnih poljubaca.

“Imam i dan danas neke igračke koje mi je on kupovao. Tu u blizini naše kuće postojao je stolar i radio je kolijevke od drveta. I dan danas imam kolijevku za bebe koju mi je kupio”, ispričala je. “Imao je, čini mi se, puno više vremena da bude sa mnom nego majka, koja je bila tu s troje male djece, s mužem invalidom i velikom kućom.”

Jelena je iza sebe imala propali brak, dvoje djece, i nije planirala novu ljubav. Ali ljubav se ne može planirati. Ona se jednostavno u predratnom Vukovaru dogodila Miji i Jeleni, Hrvatu i Srpkinji.

“On je sa mnom osjećao sreću, zadovoljstvo otkad smo se mi sastali. Ja sam to osjetila i vidjela i to mi je davalo snage. Meni ništa nije bilo teško raditi. Nije mi mogao fizički pomoć, ali puno sam ja od njega naučila”, rekla je Jelena.

U igri i radosti s roditeljima i sestrama, u kući uvijek punoj gostiju, provela je Iva punih osam godina svoga života. No, njezino je sretno djetinjstvo prekinuo rat.

Danima je mogao samo gledati kako mu ruše voljeni grad

Unatoč sirenama, pucnjima, bombama, nitko od njih isprva nije ni zamišljao što će se dogoditi – da će grad pasti. Obitelj Radić tada se skrivala u obiteljskom podrumu: “Tatu smo spuštali samo u tim najgorim situacijama u podrum pošto je bio nepokretan”, ispričala je Iva.

Kako je vrijeme odmicalo, život za civile u Vukovaru postajao je sve opasniji. Mijo i Jelena stoga su donijeli tešku odluku da s djecom napuste svoj dom. Računali su tada na Mijinu obitelj, koja se preselila u Dalmaciju.

“On je uspio stupiti u kontakt sa svojom porodicom iz Splita. Oni su mu poručili da smo dobrodošli samo on i ja, a da majka i njene kćeri iz prvog braka ni slučajno tamo nisu dobrodošle i on, naravno, na to nije pristao”, rekla je Iva.

Skupili su potom samo osnovne potrepštine iz kuće, potrpali ih u torbe, i odvezli se iz Vukovara.

“Početkom rujna krenuli smo kukuruznim putem. Tamo su nas presretale paravojne ili vojne formacije i kasnije smo saznali da se nekoliko sati nakon našeg prolaza zatvorio i taj kukuruzni put i da više nije bilo nijednog izlaza iz grada”, ispričala je Iva.

Smjestili su se prvo u Karavukovu kod mamine obitelji, a onda u jednom stanu u malom mjestu u Odžacima, u blizini granice s Hrvatskom.

“On je u dvorištu sjedio u kolicima. Ja sam ga pogledala i rekla: ‘Tata, lijepo je ovdje.’ On je jako plakao. Bilo mu je strašno teško što je morao napustiti svoju kuću”, prisjetila se Iva. “Bombe su se tada čule i bombardiranja. I kažu da je tada jako plakao.”

Danima je, preko granice, bespomoćno iz kolica, gledao kako mu ruše voljeni grad Vukovar.

“Svakodnevno je slušao Radio Vukovar, svakodnevno su javljali o novi poginulim iz Vukovara. Mislim da je svaki dan čuo za neko poznato ime koga više nema. Jako ga je pogodilo kad je čuo da je poginuo njegov bratić”, rekla je Iva.

Jednoga su dana na radiju javili da se pucnji više ne čuju te da je grad mirniji. Uvjereni da je tako, Mijo i Jelena s Ivom i njezinom sestrom krenuli su za Vukovar. Na putu su ih zaustavili vojnici i odvezli ih na ispitivanje u Velepromet.

“Sjeli ste u naš auto, on je unutra i rekli ste da ga vodite na ispitivanje”, rekla je Iva Jovanu Radanu 28 godina nakon što je njezinog oca zauvijek odveo. “Vas je smatrao svojim prijateljem”, dodala je.

“Pa ja sam mu i bio prijatelj”, odgovorio je Radan.

“Bili ste mu prijatelj i onda ste ga odveli. Pa pred mojim očima ste ga odveli i od tada mu se gubi svaki trag”, rekla mu je Iva. “Moga oca nema i on je imao samo mene. I bio je jako sretan kad je osnovao svoju obitelj. Ja sam sigurna da bi on mene tražio. Ja vas za ništa ne krivim, ja vas samo molim da mi kažete gdje ste ga odveli, kome ste ga ostavili, gdje da kopam”, nastavila je Iva.

“Pa nisam, ženska glavo, nisam vozio njegov auto, nikad ništa nisam radio”, branio se Radan.

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”

Prvu noć nakon razdvajanja u Veleprometu, Ivu s mamom i sestrom smještaju u ovaj podrum: “To je sve bilo puno ljudi. Ležali su dolje, na paletama na podovima”, ispričala je Iva.

Odvojili su ih od ostalih civila iz podruma i hangara i odveli u malu prostoriju. Jelena je svaki dan ispitivala vojnike za svojeg supruga, a oni su nju ispitivali zašto je kuhala ručak za ustaše. Nakon nekoliko dana, po njih su došli vojnici i samo ih odveli natrag u Odžake.

“Samo mi je muka. Ne znam kako su s njim postupali jer to je čovjek koji nije sam mogao ni na WC. Nije sam mogao jesti, ni čašu vode podignuti”, rekla je Iva.

Što se točno dogodilo, što mu je rečeno, pokušavala je uporno doznati od Jovana Radana.

“Moram pokopati svoga oca jer znate da nije nosio oružje, znate da nikome ništa nije mogao. Bio je Hrvat po nacionalnosti i oženjen za Srpkinju, a 1991. je otišao u Srbiju. Nije ga interesirao rat ni ratna događanja”, Iva rekla je Radanu. “Sjećam se da ste sišli u podrum gdje su nas stavili”, dodala je.

“Ne mogu da kažem ništa”, odgovorio je.

“Ja mogu. Pa, zar vi ne biste to pamtili dok ste živi? To što ja pamtim i što pamti moja majka.”

“Pamtim, ali za tako široke mase… Autobusi su se punili”, rekao je Radovan. “Ja bih pomogao, ja sam to tvojoj mami već sto puta rekao.”

“Vi sad meni govorite kao da ja to nisam gledala kao što sad gledam u vas?”, upitala ga je Iva. “Vozili ste naš auto, a dat će Bog otići će se na poligraf.”

“Ja odustati neću, ja ću svog oca sahraniti kako dolikuje”, rekla je Iva Radanu na kraju njihovog suočavanja.

Radana se sumnjiči za ubojstvo civila i silovanja tijekom rata

Iva danas živi u Beogradu, gdje je dobila posao. I njezine sestre su u Srbiji. U Vukovar dođe posjetiti majku koja sama živi u obiteljskoj kući. Dođe Iva i do spomen-ploče čovjeka koji joj je dao krv za život. Naime, dobrovoljni darivatelj krvi Petar Kačić, pukovnik HV-a, dao je svoj život za obranu Sajmišta. A svom ocu Iva nema gdje otići.

“Odveli su ga. Sad će moj tata doći. Pa nije došao danas. Doći će sutra. Pa nije došao sutra. Pa sad će ga dovesti. Dobro, nema ga. Vratit ću se ja u Vukovar pa ću naći svoga oca. Pa ga nema ni u Vukovaru. Pa ja odrastam. Pa shvaćam da ga neću tako lako naći, ali možda je moj tata negdje”, rekla je Iva.

Ona, njezina majka i dvije sestre su sve što znaju o zbivanjima u Veleprometu rekle tužiteljstvima i Hrvatske i Srbije. To nije dovoljno za podizanje optužnice, kaže, jer one nisu svjedoci njegova ubojstva već odvođenja.

Protiv Jovana Radana DORH je 2007. podignuo optužnicu za ubojstvo civila u Veleprometu. Sumnjiči ga se i za silovanja tijekom rata, ali on slobodno živi u Novom Sadu.

A gdje je Mijo Radić, civil i invalid? Odgovor na to pitanje ne zna se ni 28 godina poslije rata. Oni koji znaju šute i žive – mirne savjesti.

Emisiju gledajte četvrtkom od 22:15 na Novoj TV, a više o pričama iz Provjerenog saznajte na novatv.hr/provjereno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari