Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dokumenti koji pokazuju kako je Armija BiH od Zagreba grozničavo tražila pomoć

Objavljeno

na

Bihaćka je enklava dulje od tri godine stalnim zračnim mostom bila snabdijevana oružjem, streljivom, protuoklopnim lanserima i granatama, sanitetskim materijalom, hranom, uniformama, eksplozivnim i drugim materijalima potrebnim za vlastitu proizvodnju granata i ručnih bombi.

U bihaćki i cazinski kraj, najčešće do uzletišta u Ćoralićima uglavnom su letjeli transportni helikopteri ruske proizvodnje Mi-8/17, ali i manji zrakoplovi, cesne, Antonov An-2 te manji transportni zrakoplov španjolske proizvodnje Casa.

Helikopterima Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, kao i trima helikopterima Armije BiH upravljale su posade koje su kretale na te gotovo samoubilačke zadatke, a činili su ih članovi iz hrvatskih i bošnjačkih redova dok su najvećim dijelom bile sastavljene od stranaca, plaćenika koji su živote riskirali za veliku novčanu naknadu, 5000 tadašnjih DEM po letu. Najviše je stranih pilota bilo iz Rusije, Ukrajine, ali i Mađarske. Nekoliko je stranih pilota, ali i Hrvata poginulo u tim letovima, kojih je bilo na stotine.

Taktika je bila jednostavna, trebalo je uzletjeti s uzletišta u Lučkom, sportsko-vojnog aerodroma u blizini Zagreba, te potom nekom od odabranih trasa, u pravilu noću ili za lošeg vremena, u krivudavom niskom letu tik iznad šuma, prateći konfiguraciju brda i izbjegavajući čak tri prstena neprijateljske protuzračne obrane, doletjeti na 60-tak km udaljen aerodrom u Ćoralićima, blizu Cazina.

Srpske su snage na tom području imale tri sustava protuzračne obrane, ručne protuavionske rakete za male visine Igle, te moćnije rakete Volhov i KUB za veće visine. Uz to, čak trećina helikoptera koji su održavali zračni most od Lučkoga do bihaćke enklave bili su redovito rešetani mecima svih kalibara, piše Davor  Ivanković/VečernjiList.

Nema ukupne statistike zračnog mosta, no Armija BiH izradila je točnu statistiku za letove organizirane u 13 mjeseci 1994. i 1995. Organiziran je ukupno 101 let, od čega ih se 91 smatra uspješnim, a 10 neuspješnim.

Jedan je helikopter, zajedno s teretom oružja eksplodirao odmah nakon uzlijetanja na Lučkom, a još su dva helikoptera bila oštećena. Dvojica mađarskih pilota uspjeli su se izvući, a bilo je nekoliko ranjenih. Jedan let od Ćoralića do Lučkog u svibnju 1995. završio je tragično, uz pogibiju 7 osoba, a među njima i četveročlane političke delegacije BiH predvođene Irfanom Ljubljankićem, jednim od osnivača SDA, te ministrom vanjskih poslova BiH.

Ostala trojica bili su ruski ili ukrajinski piloti. Helikopter je oboren raketom koju su ispalili Srbi, negdje na granici RH i BiH, u visini Cetingrada. U svojoj analizi i predstavnici Armije BiH zaključuju da je zračni most bio presudan u održavanju enklave koja je intenzivno snabdijevana u doba najvećih pritisaka srpskih vojski koje su bile stigle do ulaza u Bihać, gotovo do bolnice, te na svega 900 metara od uzletišta u Ćoralićima.

Danas, 24 godine nakon završetka rata, iz BiH stižu glasovi koji Hrvatskoj ne priznaju zasluge za održavanje enklave, prema nekim sudionicima koji kažu: “Vraga nas je Hrvatska spašavala”, ne bi bilo RH da nije bilo Bosanske krajine koja je spasila Zagreb… Takvo slobodno “kreiranje” povijesti nije nažalost novitet u BiH. Još prije dvije godine, u Oslobođenju su počeli izlaziti tekstovi koji lansiraju nove teorije oko hrvatske Oluje i njezine uloge u oslobađanju BiH.

Tvrdi se tako da je još na Brijunima Franjo Tuđman kazao hrvatskim generalima kako se Srbi povlače iz bihaćke enklave i neće dalje napadati, pa tako RH gubi izgovor za pokretanje vojno-redarstvene operacije Oluja. Jedan od popularnijih citata iz Oslobođenja glasi ovako: “Osim što je utemeljena na poslovičnom rasizmu službenog Zagreba, tvrdnja kako je hrvatska država pokrenula i izvela Oluju da bi probila deblokadu Bihaća lažna je i opasna.

Povucite se iz Hrvatske!

Lažna zato što Petom korpusu nije trebalo da ga spašava Hrvatska vojska: vojnici Petog korpusa nakon zauzimanja Korenice, Ličkog Petrovog Sela i okolnih mjesta dva su dana čekali na Plitvičkim jezerima. Videosnimka Atifa Dudakovića s kolegom iz HV-a na mostu između BiH i Hrvatske je insceniran. Opasna je zato što hrvatska država floskulu o deblokadi Bihaća vrlo ciljano koristi da bi objasnila masovni zločin koji je njena vojska počinila u Oluji: ne bi spaljivali nepokretne starce i starice u Gračacu i Glini, da eto, tako velikog srca, nisu imali namjeru da deblokiraju Bihać”.

Dakle, ta teorija kaže da su snage 5. korpusa bez ičije pomoći oslobodile pola Like u dva-tri dana, a onda su Hrvati inscenirali susret HV-a i 5. Korpusa na granici kod Tržačke Raštele, na mostu iznad Korane. Ni riječi o tome tko je održavao na životu bihaćki džep više od tri godine.

Dakle i bošnjačka politika danas, poput one iz Srbije, rat svodi na Oluju, akciju koja je trajala 4 dana, a uopće se ne spominje kontekst, odnosno ono što se godinama prije akcije zbivalo. Istina jest da su pripadnici 5. korpusa Armije BiH, kada su se Srbi u panici povukli jer je počeo prodor hrvatskih snaga na “Krajinu”pokrenuli i prešli državnu granicu, te krenuli prema Plitvicama i Grabovcu, na istoku prema Dvoru, a na jugu prema Kulen Vakufu i Srbu. Nailazeći na slab otpor, stigli su do benzinske u Ličkom Petrovom selu, te natočili svoje žedne tenkove.

Snagama Atifa Dudakovića, zapovjednika Korpusa tada je iz Zagreba poručeno da će za otprilike 12 sati na to područje u prodoru stići i pripadnici 1. gardijske brigade na čelu sa zapovjednikom Marijanom Marekovićem, te da oni na tom pravcu ne očekuju prijateljske snage.

Dakle, poruka je bila da se Dudaković smjesta ima povući tih nekoliko kilometara koliko su prodrli na teritorij RH. Valja objasniti i pozadinu ove priče – u Zagreb su počeli pristizati izvještaji o velikoj paleži i teroriziranju srpskih civila, što je u tom trenutku ugrožavalo blagonaklonost Zapada prema akciji. Nadalje, pokretom 5. korpusa prema Kulen Vakufu i Srbu prijetio je prekid koridora koji su Hrvati ostavili pobunjenim Srbima da se izvlače s područja “Krajine”. Da je došlo do prekida, oštar sukob hrvatskih i srpskih snaga bio bi neminovan, a bilo bi mnogo civilnih žrtava jer su se Srbi pomiješali s vojskom.

Stoga se Dudaković povukao nekoliko kilometara unazad, do mosta na Korani kod Tržačkih Raštela i ondje je, na državnoj granici, 6. kolovoza uslijedilo povijesno rukovanje njega i generala Marekovića. O toj situaciji svjedoči dopis predstavnika Bošnjaka iz Zagreba, koji su održavali vezu s Pantovčakom i Glavnim stožerom OS RH.

U hitnoj depeši koja je odaslana pet minuta prije ponoći 5. kolovoza 1995. pišu o nastaloj situaciji generalu Atifu Dudakoviću. U prvoj točci kažu mu: “U potpunosti razumijem odluku da se naše snage s Hrvatskom vojskom spoje kod M. G. (Motel Grabovac, op. a.), a hrvatska televizija i kompletno hrvatsko vojno-političko vrhovništvo opravdavaju svoju vojnu aktivnost deblokadom i pomoći Bihaću. Naravno, ovo pravdanje je prema međunarodnoj zajednici. Oni će sigurno htjeti da se čin pozdravljanja vas i generala Marekovića odigra na ličkom Petrovom selu ili na državnoj granici, bez obzira gdje se vi spojite s hrvatskom vojskom oni će medijski bombardovati svijet kako su oslobodili regiju u potpunosti i izbili na svoje granice”. U drugoj točki ta veza, pod kodnim nazivom “Breza”, informira Dudakovića da će HV biti detaljno upoznat o rasporedu i obilježavanju vojnika crvenim trakama na dijelu prema Dvoru, a zelenim trakama na zapadnom dijelu ratišta.

Zračnim mostom prolazila je roba koju su plaćali Bošnjaci putem svojih Klubova iseljenika iz dijaspore, iz Zagreba gdje je jaka kolonija stanovnika iz bihaćke regije, plaćala je i Armija BiH. Kad bi prigustilo, prema osobnoj naredbi Franje Tuđmana, HV je otvarala svoja skladišta i organizirala dopunske letove helikopterima punim protuoklopnog oružja kojim su srpske ofenzive na kraju i zaustavljene, u studenom 1994. i srpnju 1995. O kakvim se količinama razne robe i oružja radi, ilustrira dokument iz vremena zapovjedništva Atifa Dudakovića, s početka 1995., kada u izvješću Ambasadi BiH u Zagrebu potvrđuje primitak putem zračnog mosta u razdoblju od 14. 6. 1994. do 7. 1.1995.

U popisu stoji da je 5. korpus zaprimio: 3.729 komada mina za RPG, 216 lansera RPG, 3,6 milijuna metaka 7.62, 6,5 tona TNT-a, 1,98 tona baruta, 950 tisuća inicijalnih kapisli, 45.880 upaljača za ručne bombe (kašikare), razni pribor, nišani, ostali baruti, 29 ručnih bacača zolja, 10 projektila OSA i 2 lansera.

Potom 2421 komad ručnih bombi, pa 366 tisuća komada metaka 7.62 M-30, 2032 puške 7.62 MP, 122.410 komada metaka 7,9 mm, 9.010 komada upaljača za minu UT M68 P1, 200 komada raketa za VBR 107 mm, 15.054 komada metaka 40 mm, pet lansera raketa 177 mm sa 60 raketa, 4 protuavionska lansera Strela 2-M, 8 komada teških strojnica 12,7 mm Browning,… isporučeno je i 48 projektila 100 mm za tenk T-55, oko 40 tisuća metaka za lovačko oružje, 4762 para rukavica, 535 hlača maskirnih, 53 bluze maskirne, 170 komada jakni zimskih maskirnih, 1856 pari čizama, te pripadajuće košulje, majice, čarape, prsluci, kape, pancirke. Ovaj popis je naslovljen “za PRIJATELJE”, što je bio kodni naziv za hrvatsku obavještajnu zajednicu.

Dokumenti Armija BiH

Kada je bihaćka enklava bila pred padom, Atif Dudaković šalje pisma predsjedniku RH Franji Tuđmanu, a ista pisma naslovljuje i na ministra obrane Gojka Šuška, te zapovjednika HV-a, generala Zbora Janka Bobetka. Pisma su upućena 10. studenoga 1994. pod naslovom “POMOĆ”. Dudaković piše: “Već treću godinu Hrvati i Muslimani u Bihaćkoj regiji organizovani u jedinice HVO i V. Korpusa Armije RBiH, u uslovima potpune blokade odolijevaju stalnim četničkim napadima. Kontraofanzivu, koju je najavio zločinac Karadžić izvode združene snage Srba iz paradržavnih tvorevina Republike Srpske i Republike Srpske Krajine (Lički, Banijski, Kordunski i Slavonski korpus). Izvršeno je pregrupisavanje artiljerije i tenkova koji su na osnovu Zagrebačkog sporazuma izvučeni 20 km od linije dodira i dovedeni u rajon Željezno polje i ličko Petrovo selo.

Posljednjih dana nekoliko hiljada artiljerijijskih i tenkovskih granata palo je po selima Skočaj, Zavalje, Vedro Polje i prigradskim naseljima Bihaća, a po samom gradu dejstvovala je četnička avijacija raketama. Očite namjere četnika da se preko S. Zavalje spoje sa snagama iz Ličkog Petrovog sela, ovladaju aerodromom Željava i platoom iznad Bihaća, čime bi kompletan grad i regiju doveli u tešku situaciju.

Bojovnici HVO-a i borci V. Korpusa su odlučni da odsudnom borbom spriječe četnike u ostvarivanju svojih namjera. U cilju sprečavanja realizacije ciljeva četnika i zaštite cjelokupnog stanovništva regije, molimo vas sljedeće, prvo, da HV izvrši transport MTS-a na ovu regiju svojim helikopterima”. Dudaković još traži dostavu obavještajnih podataka, a navodi i koje su mu vrste municije neophodne, te traži metke kalibra 7.62 mm, 7.9 mm, granate za RPG, protuavionsku municiju kalibra 12.7 mm, 14.5 mm, 20 mm i 30 mm te topovske granate 76 mm “ZIS”, kao i tenkovske granate 100 mm i eksploziv TNT. Svjedoci potvrđuju da je nakon tog pisma HV s pomoću dvaju helikoptera u idućih nekoliko dana dostavila traženo.

Preživljavanje teritorijalno relativno male bošnjačke enklave, bihaćke regije na zapadu BiH tijekom trogodišnje potpune blokade, od lipnja 1992. do kolovoza 1995., spada u ratna čuda. Na tom je malom teritoriju bilo stiješnjeno oko 170.000 ljudi, od čega su trećinu činile izbjeglice. Bihaćki je džep bio okružen sa svih strana, njega su ugrožavale čak dvije pobunjeničke srpske vojske, krajinska vojska tzv. RSK s okupiranih dijelova Hrvatske, te Karadžićeva vojska RS. No to nije bilo sve, jer neprijatelje su predstavljale i snage Abdićevaca, koji su oko Velike Kladuše bili proglasili autonomiju na zapadu Bosne. Tu kvazidržavicu logistički su pomagali Srbi, a kada su ih Bošnjaci iz Bihaća, snage 5. korpusa Armije BiH vojno potukle, srpske snage krenule su u kontraofenzivu i potisnule snage Armije BiH i osigurale sve do 1995. Abdićevim autonomašima njihovu državicu.

Poginulo 5000 ljudi 

Takva kompleksna situacija na ovom prostoru koji se nalazi svega 50-ak, 60-ak km od Zagreba imala je velikog utjecaja i na rat u RH i onaj u BiH. Bihaćka je enklava dva puta bila pred padom, u studenom 1994., te u lipnju i srpnju 1995., uoči Oluje.

Enklava je većinski naseljena Bošnjacima, no i manjinskim Hrvatima, a oni su se zajedno, dakle 5. Korpus Armije BiH i HVO borili cijelo vrijeme, čak i kada su u vrijeme hrvatsko-muslimanskog rata u BiH na drugim područjima ratovali međusobno. U enklavi je u te tri godine poginulo gotovo 5000 ljudi. Jedini zastoj u dopremi nastao je u ožujku 1995., kada je nestao zapovjednik HVO-a, general Vlado Šantić. O tome svjedoče i dokumenti i prepiska Ambasade BiH i Dudakovića, u kojemu oni na njega apeliraju da sprovede hitnu istragu jer je Zagreb prekinuo zračni most. Ta je situacija potrajala nekoliko mjeseci, no kada su krenuli posljednji veliki napadi i srpska ofenziva na Bihać, u svibnju je most opet proradio.

Ponovila se situacija iz studenoga 1994., kada Hrvatska nije mogla dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske, jer to bi za nas bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika opet je Washington uvjeravala da je rat ionako gotov, da Bihać sigurno pada i da Hrvati ne smiju krenuti u akciju.

Posebno je u sprečavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Na kraju 1994. to je rezultiralo time da je Tuđman hitno u Pentagon poslao generala Janka Bobetka, general-pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška.

Počeli su pregovori koji, u posljednji trenutak, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga – kreće operacija “Zima ‘94”. Gotovinine snage potiskuju Srbe i nastupa panika, pa oni moraju prekinuti opsadu Bihaća i brzo premjestiti svoje snage. – Operacijom HV-a Zima ‘94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga uslijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995., bio je samo logičan nastavak operacije Zima ‘94. – sjeća se i umirovljeni general Krešimir Ćosić.

No i Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice. Što bi bilo da Hrvati nisu krenuli u Oluju? Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, stalna topnička granatiranja i zračni napadi prouzročili bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone veću od one u Srebrenici.

Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi prisiljena prihvatiti srpske uvjete. No i tada se pokazalo, zahvaljujući tomu što je Hrvatska imala odgovorno vodstvo i spretne generale, da je snaga političke pozicije Hrvatske i Hrvata bila proporcionalna našoj vojnoj snazi.

Dobra pouka za mlade generacije. A što se tiče veza Hrvatske i bihaćke regije, pa one su gusto isprepletene i danas. Geopolitički, ljudski, a osobito u ratu, kada su Hrvati i tamošnji Bošnjaci bili – braća po oružju. Nećemo valjda sada od toga bježati.

Davor  Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari