Pratite nas

Herceg Bosna

U dolini Neretve ’93. je zaustavljen san o Islamskoj državi, Bošnjaci danas prisvajaju hrvatske pobjede

Objavljeno

na

Kraj lipnja i početak srpnja dani su kada se hrvatski narod Bijelog Polja, kao i istočne strane grada Mostara prisjeća mučkog napada Armije RBiH, kao i dojučerašnjih bošnjačkih suboraca koji su bili pripadnici HVO-a, a koji je rezultirao razaranjem, projterivanjem, zarobljavanjem i ubijanjem.

Međutim, malo je poznata i naglašavana činjenica da ono što tzv. Armija RBiH slavi kao pobjedu i navodno razbijanje snage HVO-a, nije ništa drugo do slom mnogo šireg plana bošnjačkog vojnog vodstva koje je uspjelo tek jednim malim dijelom napraviti pomak.

Drugim riječima, tih dana 1993. godine HVO je zaustavio bošnjačku ofanzivu čiji je cilj bio osvajanje šireg područja Mostara, uništavanje snaga HVO-a na potezu od Drežnice pa do južnog dijela grada te ovladavanje visovima kako bi osim nadzora komunikacije Jablanica-Mostar postrojbe HVO-a bile odbačene prema dubini zapadne Hercegovine, a grad Mostar stavljen pod potpuni nadzor.

Ukoliko se pogleda plan koji je zapravo uvod u ofenzivu Neretva ’93 (također neuspješnu) jasno je da tzv. Armija nija napravila mnogo toga osim što je, kako ističe jedan od izravnih sudionika tih događaja, a danas predsjednik HVIDRA-e HNŽ-a Zoran Zovko, zarobila dojučerašnje suborce i civile, razarala i ubijala.

Predsjednik HVIDRA-e HNŽ-a Zoran Zovko

U razgovoru za Hrvatski Medijski Servis Zovko tvrdi kako tzv. Armija, odnosno snage koje su pristizale iz sjeverne Hercegovine i Bosne nikada ne bi napravile ni to da nije bilo izdaje Bošnjaka koji su bili u HVO-u i koji su noć prije napada okrenuli cijevi na svoje suborce-Hrvate.

Radilo se, ističe Zovko, o pomno isplaniranom scenariju koji seže mjesecima ranije kada su Bošnjaci kroz HVO-a malo po malo prikupljali oružje i streljivo te kovali zavjeru.

U najvećem dijelu radilo se o ljudima, upozorio je Zovko, koje je zapravo HVO oslobodio u Lipanjskim zorama tijekom akcije oslobađanja bjelopoljske kotline, a koji su kasnije ušli u HVO.  Mjesece koji su uslijedili nakon odbacivanja srpskog agresora ti isti su iskoristili za naoružavanje i pripremu onoga što će kulminirati krajem lipnja 1993.

Zaustavljen prodor

Nesvjesni kako im suborci pripremaju takvu sudbinu, pripadnici HVO-a svu su svoju energiju usmjeravali na obranu oslobođenih prostora od Vojske Republike Srpske, te nije došlo ni do razoružavanja Bošnjaka što je još jedan od dokaza kako Hrvati nikada nisu imali namjeru ratovati s Bošnjacima već upravo suprotno.

Zovko u tom kontekstu navodi kako su unatoč napadu (praktično s leđa) te uz sversdnu pomoć specijalnih snaga koje su pristizale iz Bosne i “opkoljenog” Sarajeva, pripadnici HVO-a uspjeli sačuvati velik dio prostora, pa čak i dio na lijevoj obali Neretve u Bijelom Polju, a u konačnici zalaganjem postrojbi HVO-a, kako domaćih tako i pridodanih u ispomoć, hrvatske su snage zaustavile ofanzivu tzv. Armije RBiH te time i slomili velike planove o prodoru u Hercegovinu s ciljem izlaska na more.

Tzv. Armija ne samo da nije uspjela ovladati širim područjem Mostara i tog dijela Hercegovine, već nije ispunila ni jedan od osnovnih ciljeva, a to je nadzor komunikacije Konjic-Jablanica-Mostar. Naime, HVO je svojim jedinim dijelom kod Konjica (Turija) nadzirao i ometao pokrete tzv. Armije BiH za što im Zovko iskazuje veliko priznanje.

S druge strane ni na području sjeverno od Mostara tzv. Armija RBiH nikada nije mogla uspostaviti čvrst nadzor, pri čemu Zovko naglašava kako su tih dana na postrojbe HVO-a nadirale najsnažnije bošnjačke snage koje na kraju i nisu ostvarile svoje ciljece.

Prisjećajući se tih dana on je posebno ukazao na činjenicu kako je bio svjedokom vjerskih pokliča tijekom napada na Hrvate, a jednu postrojbu vodio je i hodža. Gledajući iz današnje perspektive na navedene događaje Zovko kaže kako se sada može reći da je tih dana zaustavljen san o Islamskoj državi

-Danas je vidljivo da je to bio plan, stvaranje Islamske države, upozorava Zovko. Osvrnuvši se na činjenicu da se danas slavi navodna pobjeda protiv HVO-a on je naveo kako se radi o iskušanom receptu u kojem se kroz brojne medije godinama stvara mit, dok kod Hrvata praktično ne postoji mogućnost za adekvatnu reakciju.

Prisvajanje

Kao ilustraciju pokušaja obmanjivanja i prisvajanja Zovko navodi nekoliko bitki protiv srpskog agresora na području Bijelog Polja i dalje prema Prenju (primjerice visoravan Rošci), a koje Bošnjaci svojataju.

-Sve bitke koje je dobio HVO danas oni slave kao svoje pobjede. Lažu djecu i svoj narod, ali ne može se istina sakriti, poručio je Zovko. /HMS/

Prije 25 godina razbijen “čelični zagrljaj” oko Mostara a san o velikoj Srbiji razbijen geopolitički i geostrateški

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Sramotan odnos Hrvatske prema ‘šestorki’ Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Jadranko PrlićBruno StojićSlobodan PraljakMilivoj PetkovićValentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte: TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Obrana Hrvata kroz Herceg Bosnu ne može biti zločinački pothvat

Objavljeno

na

Objavio

Obilježavanje 26. obljetnice utemeljenja Hrvatske zajednice Herceg Bosne jedanaest dana prije drugostupanjske presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ, a kasnije i Hrvatske republike Herceg Bosne, proteklo je u zebnji i iščekivanju, te u isticanju ponosa prema opstanku i opstojnosti Hrvata u BiH i pijeteta prema svim žrtvama, piše Večernji list BiH.

Nekritička i crno-bijela tehnika portretiranja svih događanja u Bosni i Hercegovini i ove godine su učinila da se na Herceg Bosnu gleda najmanje iz tri kuta.

Dretelj i Musala

Posve je logično da će bošnjačke žrtve za sve loše osuđivati Herceg Bosnu i hrvatske vlasti. Jednako kao što to čine hrvatske žrtve prema bošnjačkim vlastima i Sarajevu. A da čak ni u tome pristupu žrtvama ni približno jednako nema jednakosti, kao niti počinjenim zločinima, pomoglo je nedavno izricanje presude za žrtve u logorima Musala kod Konjica i Dretelju kod Čapljine.

Uz to što je hrvatski “zločinac” dobio dvostruko veću kaznu od bošnjačkog “zločinca”, u najmanju ruku neprihvatljivo je da se logor za Hrvate naziva sabirnim centrom, u kojemu su se, eto, omakli i zločini, a da pravosuđe BiH sabirni centar kojim su upravljali Hrvati nazivaju logorom.

Ništa drukčija dioptrija nije bila niti iz Haaga, koji je u prvostupanjskoj presudi jedino osudio grijehe Herceg Bosne, koja formalno ne postoji, a istodobno niti jedna druga genocidom, ubojstvima i progonom napravljena tvorevina nije doživjela takvu osudu.

Postavlja se pitanje, treba li se sramiti Herceg Bosne, njezinih utemeljitelja, njezinih rezultata… Svako racionalno i normalno stvorenje osudit će zločine koje je bilo tko počinio u bilo koje ime.

Identičnu distancu treba zauzeti prema svima onima, institucijama i pojedincima, koji nastoje stigmatizirati cijeli jedan narod, Hrvate, i staviti im breme kakvo su nosile ustaše i sljedbenici zločinačkog nacističkog režima.

Posavina, Bosna…

Protagonisti se jesu promijenili, ali matrica prikazivanja žrtve i izvlačenja političkih bodova na tome temelju odavno je pročitana priča. Hrvati u BiH na povijesni dan osnivanja Hrvatske zajednice Herceg Bosne trebaju i moraju biti ponosni.

Posebice stoga jer su toga dana 18. studenoga 1991., na dan pada Vukovara, odgovorili kako neće skrštenih ruku čekati sudbinu grada heroja na obalama Dunava. Podlogu za osnivanje Herceg Bosne dale su im već utemeljenje Hrvatske zajednice u Bosanskoj Posavini, središnjoj Bosni, te na koncu i onima u Hercegovini.

Upravo su ta činjenica te kasnije stvaranje Hrvatskoga vijeća obrane bili ključni za opstanak i opstojnost najvećeg dijela hrvatskoga naroda. Na tome teritoriju zadržalo se oko 450.000 Hrvata. Herceg Bosna bila je jedina žila kucavica i za opstanak Bosne i Hercegovine.

Ideja Herceg Bosne nikada nije i neće umrijeti među Hrvatima. Oni je, makar i u virtualnom svijetu, doživljavaju ispunjenjem stoljetnoga sna o slobodi.

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari