Pratite nas

Herceg Bosna

Domagoj Tolić: Ima li u Zagrebu suverenističke vlasti koja može spasiti bh. Hrvate

Objavljeno

na

Pred Hrvatskim saborom uskoro bi se trebala naći Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kojom se traži jednakopravnost sunarodnjaka

Pred aktualnom HDZ-ovom vlašću nalazi se jedan od najvrućih političkih krumpira s kojim imaju prigodu pokazati imaju li u sebi makar trunke suverenizma ili se pak radi tek o društvu Andreja od Bruxellesa kojemu su važnije međunarodne ocjene nego strateški interesi države, uloga i položaj vlastitoga naroda.

Naime, na jesenskome zasjedanju Sabora trebala bi se pojaviti Deklaracija o položaju Hrvata u BiH i europskome putu ove zemlje u kojoj se eksplicitno od Vlade u Zagrebu traži da izvijesti sve važne međunarodne adrese, uključujući SAD, EU, UN … o ugrožavanju i minoriziranju sunarodnjaka u Bosni i Hercegovini koji se od konstitutivnoga naroda s jednakim pravima kao Bošnjaci i Srbi nastoje pretvoriti u manjinu, što bi bilo pogubno.

Ovaj je prijedlog jednoglasno prihvaćen u Odboru za Hrvate izvan Hrvatske, a u njemu su i SDP-ov Joško Klisović, mostovac Božo Petrov ili pak zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić. Predsjeda mu Božo Ljubić, čija je ranija ustavna apelacija iz 2014. u Bosni i Hercegovini o izmjenama Izbornoga zakona pokazala radikalnu odbojnost ponajprije bošnjačke strane da Hrvati budu jednakopravni u toj zemlji s isticanjem jasnih zahtjeva da ih se politički eliminira.

Na žalost, u dobrome dijelu takav stav zauzela je američka i njemačka administracija, a opasnost je najveća ususret općih parlamentarnih izbora koji se održavaju 7. listopada i na kojima Bošnjaci najavljuju da će ponovno Hrvatima nasilno nametnuti hrvatskoga člana BiH Predsjedništva, ali i vlast u Federaciji BiH te ih baciti na konopce.

Podržali SDP i oporba

Pozivajući se na niz međunarodnih dokumenata kojim je uspostavljena današnja Bosna i Hercegovina od Washingtonskoga i Daytonskoga mirovnog sporazuma kojima je Hrvatska odreda bila potpisnik, u dokumentu se upozorava kako su ti mirovni sporazumi intervencijama međunarodnih i domaćih dužnosnika Bošnjaka i Srba mijenjani na štetu Hrvata.

Također se Plenkovića i društvo podsjeća i na to kako je upravo zahvaljujući njegovim intervencijama u rezolucijama i izvješćima Europskoga parlamenta u kojima se ‘naglašava važnost odluke Ustavnoga suda o načelu konstitutivnosti i ravnopravnosti triju konstitutivnih naroda da izaberu svoje zakonite političke predstavnike na temelju opravdane i razmjerne zastupljenosti u Domu naroda Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine’, te poziva na uspostavu i provedbu načela ‘federalizma, decentralizacije i legitimnoga zastupanja’, a što u biti znači izmjene Ustava zemlje i Izbornoga zakona kako bi sva tri naroda imala jednaka prava.

Na sramežljiv način Zagreb bi podupro inicijativu za preustroj BiH. Hrvatski tjednik u posjedu je prijedloga deklaracije oko kojega nije imao ništa protiv SDP niti oporba. Kao prvu zadaću vlastima u Zagrebu stavlja se uvjetovanje procesa europskih integracija BiH s ustavnom reformom.

U tome smislu deklaracija daje zadaću Vladi Republike Hrvatske, kao potpisnici i jamcu Washingtonskoga i Daytonskoga sporazuma te članici Vijeća za implementaciju mira u BiH da ‘izvijesti Vijeće sigurnosti UN i članice Upravnoga odbora Vijeća za implementaciju mira u BiH (PIC) da je nametnutim amandmanima na Ustave entiteta te nametnutim izmjenama Izbornoga zakona grubo narušen Daytonski mirovni sporazum’.

‘Kako je narušena ravnoteža između ustavne pozicije i prava konstitutivnih naroda u BiH na štetu hrvatskoga naroda, ali i na štetu stabilnosti i funkcionalnosti BiH, Hrvatski sabor zadužuje predstavnike Republike Hrvatske da pred međunarodnim organizacijama nadležnim za provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma zatraže poštivanje Daytonskog mirovnog sporazuma, a njegove nametnute izmjene otklone izmjenama Ustava te Izbornoga zakona BiH’, navodi se u deklaraciji.

Zatim se inzistira da Republika Hrvatska, kao članica Vijeća za implementaciju mira te kao članica NATO i EU zagovara i podrži žurne promjene Ustava i Izbornoga zakona BiH koje bi vodile ‘k harmonizaciji i standardizaciji jednakopravne ustavne pozicije triju konstitutivnih naroda u BiH, kako u institucionalnome tako i administrativno teritorijalnome pogledu’. Saborski odbor za Hrvate izvan RH u deklaraciji je naveo i koje tendencije treba spriječiti u provedbi ustavnih promjena u pravcu europskih integracija, a na kojima na najgrublji način inzistiraju Bošnjaci.

To je sustav ‘vrijednosti’ građanske države, a koje podrazumijeva hegemoniju većinskoga naroda što su Srbi ‘demokratskim sustavom’ prakticirali u Jugoslaviji. Ovaj strateški i nacionalni mainstream trenutačno podržava američka i njemačka administracija, zbog čega su Hrvati u BiH u dramatično teškoj situaciji.

Miloševićev recept

Umjesto Zagreba nedavno im je u pokušaju provedbe političkoga smaknuća od strane Bošnjaka upravo pomogao Srbin iz stranke Milorada Dodika, a zbog čega se pak Hrvate u BiH pokušava povezati s ruskom zonom utjecaja. Zato se u Deklaraciji inzistira na sprječavanju ‘teškoga narušavanja načela konstitutivnosti naroda u BiH…, a napose narušavanja jednakopravnosti Hrvata u BiH koju podrazumijeva njihov ustavni status konstitutivnoga naroda na razini države BiH i obaju njezinih entiteta’.

U Deklaraciji se eksplicitno navode primjeri toga političkog eutanaziranja Hrvata od izbora u hrvatsku fotelju ‘Željka Komšića, osobe koja je izabrana ogromnom većinom bošnjačkih glasova i uz zanemarivu izbornu potporu bosanskohercegovačkih Hrvata u mandatima 2006.-2010. i 2010.-2014. godine’. Ta je opasnost ponovno na vidiku jer se Komšić opet kandidira sa svojim doslovno ‘Savezom za rat’, odnosno Građanskim savezom koji predvode najrigidniji bošnjački šovinisti.

Federacija

Naime, čak i u slučaju da svi Hrvati u BiH glasuju za jednog kandidata, Bošnjaci zbog svoje brojnosti mogu ponovno nametnuti člana državnoga vrha. Identično je stanje i s izborom federalne vlasti zbog koje traje kriza jer je Ustavni sud BiH izbrisao odredbe koje je međunarodna zajednica ranije nametnula u pogledu izbora izaslanika za Dom naroda, u kojemu jednaku ulogu imaju Hrvati, Bošnjaci, Srbi i predstavnici manjina koje se u BiH zbog politikantskih razloga naziva Ostali.

U Deklaraciji se podsjeća i na to kako je u Republici Srpskoj na sličan način izabran Emil Vlajki na poziciju potpredsjednika ovoga entiteta. Ljubić je u Deklaraciji također spomenuo i kako se Hrvate do 2000. nije moglo preglasavati, ali je onda na scenu stupila međunarodna uprava koja je smanjila broj nacionalnih izaslanika i time narušila proporcionalnost te odluku također međunarodne uprave isključivo u korist Bošnjaka iz 2002. kada je broj hrvatskih ministara u federalnoj Vladi s osam smanjila na pet, a broj Bošnjaka s osam povećala na devet i na taj način omogućila da Bošnjaci mogu preglasavati Hrvate o svakome pitanju.

U Deklaraciji se upozorava kako takav narušeni balans u odlučivanju bez mogućnosti zaštite Hrvata koji su čak 3,5 puta manje brojni od Bošnjaka otvara prostor da Bošnjaci sutra odlučuju i o pitanjima identiteta poput obrazovanja, znanosti, kulture, medija i sporta. Kao izlaz iz te situacije poziva se na provedbu ustavne reforme koja praktično znači i novi teritorijalno-administrativni ustroj.

‘Ravnopravnost konstitutivnih naroda, nacionalnih manjina i svih građana BiH ostvariva je jedino u okviru federalno-konsolidacijskih aranžmana koji kombiniraju dobra rješenja i prakse na bazi neteritorijalne (institucionalne i personalne) i teritorijalne autonomije (kantoni i entiteti) jer jedino takva ravnopravnost može osigurati dugoročnu stabilnost i održivost BiH’, stoji u Deklaraciji te se pozivaju SAD i EU da pomognu u postizanju unutarnjega dogovora za izmjene Izbornoga zakona i Ustava.

Prilika za velikoga Hrvata

U Deklaraciji se upozorava da bi neprovedba odluke Ustavnoga suda BiH, jer trenutačno ne postoji način izbora vlasti u Federaciji BiH, mogla dovesti BiH u najdublju institucionalnu krizu od završetka rata s potencijalno vrlo štetnim političkim i sigurnosnim posljedicama.

U ovome se dokumentu inzistira i na tome da se u financijsku potporu Hrvatima u BiH uključe ‘institucije od strateškoga značaja za Hrvate u BiH uz puno poštivanje njihove programske i kadrovske neovisnosti i principa projektnoga poslovanja usmjerenoga na ostvarivanje realnih potreba i rješavanje konkretnih problema’ te da ‘uspostave financijske instrumente ulaganja u razvoj i zapošljavanje u većinskim hrvatskim područjima, u područjima s kojih su Hrvati živjeli u značajnome broju prije rata i s kojih su protjerani ili izbjegli te na taj način spriječe odlazak i podupru povratak iseljenih Hrvata u BiH’.

Dokumentom Deklaracije inzistira se i na tome da se ‘u potpunosti valoriziraj u ulogu Hrvatskoga vijeća obrane u obrani Republike Hrvatske i hrvatskih prostora u BiH, ali i očuvanju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti cijele BiH’.

Inicijatori Deklaracije, ponajprije zastupnik Božo Ljubić, motiv za njezino donošenje smatra odgovorom na pokušaje bošnjačkih stranaka, neovisno jesu li ljevica ili desnica, a koje su jedinstvene da se Hrvate gurne u podređeni položaj i trasira put njihova nestanka. Ovaj dokument dolazi ususret izborima u BiH koji se smatraju najneizvjesnijim nakon rata, ali i prije otvaranja pregovora o članstvu s Europskom unijom.

Ne ohrabruje što pitanja koja stižu iz Europske komisije praktično trasiraju put BiH k njezinoj podjeli koliko to god čudno zvučalo. Naime, kao realnost se uzima njezina podjela na dva entiteta. Proces europskih integracija mogao bi potvrditi model ‘građanskih većina’, a to pak znači kako bi time bilo definitivno i međunarodno oslužbenjeno kako se time stvara jedna srpska i bošnjačka državica s Hrvatima kao najbrojnijom manjinom. Potez je na Plenkoviću. Hoće li imati hrabrosti poslati takvu deklaraciju u Sabor!

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Ivo LUČIĆ: Međunarodna zajednica ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predstavljena je knjiga saborskoga zastupnika prof. Miroslava Tuđmana “Haški krivolov – Analiza dokaza o ciljevima zajedničkoga zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74″. Knjigu su predstavili akademik Davorin Rudolf, povjesničar Ivo Lučić, odvjetnica Nika Pinter i autor knjige Miroslav Tuđman te te u ime nakladnika Anita Šikić i Željko Raguž. U nastavku donosimo izlaganje dr. sc. Ive Lučića. (hkv)

Haški krivolov

Poštovane gospođe i gospodo, dragi prijatelji,

večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana „Haški krivolov – analiza dokaza o ciljevima zajedničkog zločinačkog pothvata u predmetu IT-04-74.” u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u BiH. Profesor Tuđman analizirao je preko 50 000 stranica sudskih transkripata i blizu 10 000 prihvaćenih dokaza optužbe i obrane. Njegova analiza nalazi se pred vama napisana na 511 stranica, podijeljena u devet poglavlja. Uvodno poglavlje nazvano „Konstrukcija zločina u jeziku” počinje presudom Žalbenoga vijeća Haškoga tribunala kojom su šestorica hrvatskih dužnosnika HZHB/HRHB proglašena krivim i osuđena na dugogodišnje zatvorske kazne. Ne nalazeći pojedinačne krivice za ovakvu presudu, Vijeće ih je osudilo temeljem navodnoga sudjelovanja u Udruženom zločinačkom poduhvatu čiji je cilj bio „stvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskoga naroda”. Vijeće je iznijelo mišljenje da je taj UZP kao „zajednički zločinački cilj” imao „dominaciju Hrvata u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva.

Nasuprot takvom zaključku i presudi stoje činjenice koje su u ovoj knjizi vrlo precizno, rekao bih „forenzički” i dosljedno iznesene. Naravno te su činjenice predstavljene i sudcima Haškoga tribunala ali oni ih nisu htjeli uvažiti. Često nisu dopustili da se o važnim činjenicama uopće raspravlja, ako se i raspravljalo odbijali su njihovo usvajanje među dokaze, a ako su i usvojeni kao dokazi, nisu uzeti u obzir niti su obrazloženi u presudi. O tome možete čitati u Devetom poglavlju knjige. Izdvojit ću samo slučaj transkripta sa sjednice Predsjedništva BiH održane 29. prosinca 1993. Dokument nije prihvaćen kao dokaz u cjelini, već samo njegovih prvih 25 stranica koje nisu relevantne za obranu. U tom neuvrštenom dijelu dokumenta očituje se namjera Alije Izetbegovića da se broj Hrvata u BiH svede na nekih 12 %.

Danas, dvije godine poslije izrečene presude, možemo ponoviti ono što smo i tada, a i puno prije znali. Bez ikakve osnovane sumnje! Presuda je donesena najkasnije istoga dana kada je podignuta optužnica. Sudci su ostali potpuno ravnodušni spram činjenica i dokaza. Obrazloženje UZP napisano je na 70 od ukupno preko 1400 stranica Presude, a svjedoci optužbe spominju se dva i po puta više nego svjedoci obrane. U tom dijelu Presude najčešće se spominje ime prvog predsjednika RH Franje Tuđmana – čak 290 puta, dok je drugi po učestalosti spominjanja svjedok optužbe američki dužnosnik i diplomat Okun Herbert koji je spomenut 92 puta, a zatim također svjedoci optužbe Josip Manolić koji se spominje 72 puta i Ciril Ribičič koji je spomenut 32 puta. Oni su uz Raymonda Lanea (19) i Petera Galbraitha (13) ključni svjedoci za donošenje odluke o postojanju UZP-a.

Tužiteljstvo je dokazivalo postojanje UZP-a na temelju 72 dokaza i to 36 transkripata, dnevnika Roberta Okuna i Ratka Mladića te „vještačenja” odnosno pisanih iskaza Cirila Ribičiča, Roberta Donie, Raymonda Lanea i Ole Brix Andersona. Kao povjesničar osvrnut ću se na iskaz odnosno „vještačenje” dr. povijesnih znanosti, financijskog konzultanta u tvrtki Merrill Lynch i „vještaka” haškog Tužiteljstva Roberta Donie, nekadašnjeg gojenca poznatog srpskog povjesničara Milorada Ekmečića. Naime, tužitelj Kenneth Scott objasnio je sudcima Raspravnoga vijeća kakvu je zadaću zadao Donii. Tužiteljstvo mu je dalo na uvid optužnicu te je on po njoj radio ono „što se od njega očekuje”. A očekivalo se da će ojačati optužnicu kvazihistoriografskim uratkom. Taj se uradak odnosno „vještačenje” baziralo na 25 dokumenata koje mu je također dalo Tužiteljstvo te na sekundarnim ali pažljivo odabranim izvorima. Radilo se o 36 knjiga od čega su samo dvije tiskane u Zagrebu i to knjige svjedoka tužiteljstva Stipe Mesića i Cirila Ribičiča. Donia je zato obilno rabio medije – i to Oslobođenje i Tanjug, dakle bošnjačke i srpske režimske medije.

Uglavnom, Robert Donia je „ekspert” (kako to važno zvuči) koji je svu složenost bosansko-hercegovačke i jugoslavenske stvarnosti te svu složenost tamošnjih međunacionalnih odnosa sveo na teze optužnice haškoga tužiteljstva. Odnosno, kako piše Miro Tuđman: Donia nije događaje iz optužnice smjestio u povijesni kontekst nego je povijesni kontekst prilagodio optužnici (str. 167.). Optužnica je sastavljena temeljem političkih zahtjeva s jasnim političkim ciljem te po logici stvari nije ništa drugo doli politička optužnica. Presuda koje je donesena temeljem takve optužnice, uz ignoriranje dokaza obrane politička je presuda. Zato sam prije dvije godine rekao, a večeras ponavljam. Doći će dan kada će se i tome sudu suditi!

Kao što sam rekao na početku, večeras smo okupljeni oko knjige Miroslava Tuđmana. Ali, nije nas večeras povezao samo sadržaj ove po mnogo čemu jedinstvene knjige, nego i njezina naslovnica, odnosno uspomena na čovjeka koji se na toj naslovnici nalazi. Ova je knjiga prožeta duhom Slobodana Praljka, kao što je i ovaj večerašnji skup prožet uspomenom na njega. Njegovom racionalnom logikom, njegovom pobunom protiv nepravde, njegovim prijezirom prema podlosti tužitelja i svjedoka-krivokletnika te nesposobnošću i konformizmom sudaca. Ova knjiga, kao i ovaj skup odišu Praljkovom odlučnošću i ustrajnošću na istini.

Međutim, spomenuto suđenje nije prvo suđenje „hrvatskoj šestorci”. Ovo je koliko mi je poznato treća šestorka osuđena na montiranom političkom procesu. Maksimilijan Bebić, Vjekoslav Brajković, braća Joe i Ilija Kokotović, Anton Zvirotić i Mile Nekić, šestorica su Hrvata koji su živjeli i radili u gradiću Lightgowu u okolici Sydneya, u pokrajini New South Wales (NSW). Ni po čemu se bitnom nisu razlikovali od ostalih sunarodnjaka ili uopće australskih građana, sve do 8. veljače 1979. godine kada su u njihove kuće upale specijalne postrojbe savezne australske policije i uhitile ih.

Osumnjičeni su da spremaju veliki teroristički napad u Australiji. Taj navodni napad australskoj je policiji prijavio navodni Hrvat Vico Virkez. On je također trebao s njima sudjelovati u navodnom napadu ali se predomislio. Prema Virkezovoj dojavi šestorka (hrvatski ekstremisti/teroristi) je planirala podmetnuti bombe u glavnu razvodnu stanicu vodovoda u Sydneyu (čudno da nisu optuženi za namjeru trovanja vodovoda, kakve su bile uobičajene optužbe u komunističkoj Jugoslaviji), u kazalište, na glavni kolodvor i u lokalni jugoslavenski klub. Pokajnik Vico Virkez postao je svjedok optužbe te je imao izdvojeno suđenje. Pušten je nakon 10 mjeseci provedenih u zatvoru te se vratio u tadašnju Jugoslaviju.

Proces hrvatskoj šestorci bio je najdulji i najveći kazneni proces u povijesti Australije. Trajao je deset mjeseci, ispitano je 111 svjedoka, a transkripti sa suđenja imaju preko 5000 stranica teksta. Sudac Victor Maxwell 1981. godine osudio je svakoga člana hrvatske šestorke na 15 godina zatvora. Godinu dana kasnije žalbeni je sud potvrdio presude i kazne i zabranio žalbe Visokom sudu. Slučaj “hrvatska šestorka” činio se zatvorenim, bez obzira na brojne kontroverze, koje se naravno nisu mogle probiti do australskih medija. Obrat se dogodio deset godina kasnije. U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima u Slavoniji reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je ključnog svjedoka pokajnika i navodnog Hrvata Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Njega je jugoslavenska obavještajna služba ranih sedamdesetih godina prošloga stoljeća poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom ubacivanja u hrvatsku zajednicu. Nakon što je obavio posao i vratio se u Jugoslaviju, od Udbe je za nagradu dobio farmu svinja. Doista odgovarajuća nagrada za opisanu svinjariju. Nakon što je reportaža objavljena na ABC-u počela je javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji. Pušteni su iz zatvora, ali ne uz poništenje presude donesene u montiranom procesu, ne uz ispriku i odštetu, već zbog navodnog „dobrog vladanja u zatvoru”. Australske institucije nisu i ne žele priznati što se tada zapravo dogodilo.

Ujutro 16. ožujka 1999., u Alipašinoj ulici u centru Sarajeva, nedaleko od američkog veleposlanstva odjeknula je eksplozija podmetnuta ispod službenog vozila zamjenika Ministra unutarnjih poslova Joze Leutara. Eksploziv je aktiviran dok je automobil bio u pokretu. Leutar je zadobio teške tjelesne ozljede od kojih je ubrzo i preminuo, a vozač i njihov suputnik zadobili su lakše tjelesne ozljede. Od samoga početka istrage pojavili su se brojni problemi, najprije je istražni sudac pokušao udaljiti policajce Hrvate iz istrage, od njih su skrivani materijali skupljeni istragom oko igmanske grupe i sl. Alija Izetbegović je nakon atentata na Leutara izjavio: „Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti”. Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, aludirajući (ili nalažući) kako ni ovaj slučaj neće biti riješen. Da bi se sve još više zakompliciralo pobrinuli su se režimski sarajevski mediji, krenule su konstrukcije. Optuživani su svi oni koji su nekome od političkih moćnika smetali. Uskoro se oko cijelog slučaja eksponirao šef misije UN-a u BiH Jacques Klein, ustvrdio je kako ima dokaze i kako će krivci biti kažnjeni. Dana 6. travnja 2000. istražni sudac Kantonalnog suda u Sarajevu Idriz Kamenica potpisao je rješenje protiv šestorice Hrvata, koji su optuženi za ubojstvo Joze Leutara. Bili su to: Ivan Andabak, Dominika Ilijašević, Zoran Bašić, Željko Ćosić (koji je vozio pok. Leutara i kojem je bomba eksplodirala pod nogama), Jedinko Bajkuša i Mario Milićević. Po riječima tužiteljstva osumnjičeni su izveli ovo nedjelo kako bi srušili Federaciju BiH. Kompletna optužba se zasnivala na izjavi „zaštićenoga svjedoka” za koga je kasnije utvrđeno da je okorjeli kriminalac i liječeni duševni bolesnik. On je za svoje „svjedočenje” dobio 500.000 KM javno obećane nagrade ili dio tog novca. Zapravo, javnost nije nikada saznala tko je uzeo taj novac. Obrana optuženih je tvrdila da su Leutara usmrtili isti oni koji su postavili eksploziv za Papu i ubijali Hrvate u Travniku. Bivši ministar sigurnosti BiH Fahro Radončić više puta u medijima je ustvrdio da je Leutar ubijen po nalogu bivšeg bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića, sina Alije Izetbegovića. U studenome 2002. Vijeće Kantonalnoga suda u Sarajevu kojim je predsjedavao sudac Salem Miso donijelo je presudu kojom su sva šestorica Hrvata oslobođena optužbe i puštena iz zatvora gdje su proveli više od godinu dana.

Vratimo se ponovno nakratko u Australiju. Tijekom 1986. godine, na jednoj od australskih radio postaja koja je bila pod snažnim utjecajem KP Australije emitirana je čitava serija dokumentarnih emisija o navodnim nacističkim zločincima koji se skrivaju u Australiji. To je potaklo osnivanje posebne istražiteljske jedinice (SIU) osnovane u sklopu Australske obavještajne agencije (ASIO) koja je trebala prikupila dokaze i otkriti nacističke ratne zločince koji su se sklonili u Australiju. Na čelu te jedinice kao zamjenik voditelja a zatim i voditelj bio je Graham Blewitt. U tih sedam godina Blewittova specijalna jedinica istraživala je 800 slučajeva navodnih nacističkih zločinaca uglavnom iz baltičkih država bivšeg SSSR-a. Rezultat tih sedam godina rada i svih istraga su tri optužna prijedloga podnesena australskom državnom odvjetništvu. Nijedan od njih nije prihvaćen, a time niti procesuiran.

Za takav sedmogodišnji rad Blewitt je nagrađen mjestom prvog operativca u uredu tužitelja u Haagu, odnosno mjestom zamjenika Glavne tužiteljice Carle del Ponte. Upravo je on imao glavnu ulogu u podizanju optužnice protiv šestorice Hrvata iz Herceg-Bosne koje je optužio za udruženi zločinački pothvat. Optužnica je nastala na isti način kao i ona u Australiji (ili ona druga u BiH). Bio je to udruženi poduhvat sigurnosno-obavještajne službe i tužiteljstva. Blewitt je zapravo i formirao prvi ured haškog tužitelja. Tamo je došao prije nego što je imenovan glavni tužitelj Richard Goldstone. S njime su u Haag došla i trojica njegovih australskih djelatnika, trojica neuspješnih i frustriranih lovaca na naciste. Za njih četvoricu je glasnogovornica glavne tužiteljice Florence Hartmann desetak godina kasnije kazala da zauzimaju ključne pozicije u tužiteljstvu i među istražiteljima te opstruiraju istragu protiv Miloševića i vrha JNA. Objavljen je i podatak da je Blewitt još prije odlaska u Haag skupljao informacije o australskim državljanima koji su se priključili obrani Hrvatske odnosno koji su po njegovi mišljenju bili “izravno uključeni u jugoslavenski genocid”. Jako ga je ljutilo što su australski sudovi odbijali pokretati postupke temeljem te njegove dokumentacije. Blewitt je i sam bio blizak Komunističkoj partiji Australije i potpuno je jasno kako je za njega komunistička Jugoslavija bila neupitna vrijednost koju je trebalo sačuvati, odnosno njezine rušitelje kazniti. Za njega su rušitelji Jugoslavije bili nacisti ili konkretnije „ustaše”. Naravno, takvo je stajalište bilo potpuno u skladu s politikom Velike Britanije i njezinih bliskih saveznica uključujući i Australiju.

Kao što znamo, Graham Blevvitt je optužnicom iz 2004. u Haag doveo treću – hrvatsku šestorku: Jadranka Prlića, Brunu Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. Oni su optuženi, a zatim i osuđeni za svehrvatski udruženi zločinački poduhvat. Od predaje hrvatske šestorke Haškom sudu do pravomoćne presude prošlo je trinaest i pol godina. Sama je sudska rasprava trajala pet godina. Proces i prvostupanjska presuda “hrvatskoj šestorci” i prije pravomoćne presude ostvarili su velik dio političkog cilja. Već je sama optužnica legitimirala nasilne promjene Ustava BiH i Ustava FBiH kojima su Hrvati politički marginalizirani u BiH. Optužnica je legitimirala i gospodarsko uništenje Hrvata u BiH za što se „međunarodna zajednica” nije libila čak ni upada vojne sile u banke – opet temeljem lažnih i ni do danas dokazanih optužbi. Kombinacijom političkih i kaznenih progona uklonjeno je gotovo kompletno političko i vojno vodstvo Hrvata u BiH. Spriječen je povratak izbjeglih i prognanih Hrvata u BiH, a potaknuto je njihovo masovno iseljavanje.

„Međunarodna zajednica” koju predstavljaju i simboliziraju osobe poput Grahama Blewitta, Carle del Ponte, Carla Bildta, Wolfganga Petritscha, Paddya Ashdowna, Carmela Agiusa i sličnih, ima ključnu ulogu u obespravljenju, iseljavanju i pokušaju uništenja Hrvata u BiH. Njima su u tome pomagali i mnogi u Republici Hrvatskoj i u BiH. Pritom svakako treba spomenuti bivšega predsjednika Stipu Mesića, ali i ne zaboraviti sve one njegove službenike i sljedbenike koji se nisu zadovoljili tek farmom svinja poput onog lažnog svjedoka iz australske priče. Ne sumnjam u to da će svi oni naći odgovarajuće mjesto na stranicama povijesti. Ova knjiga još je jedna cigla u zidu istine o našoj teškoj, ali i slavnoj prošlosti, čestitam profesoru Miroslavu Tuđmanu, a vama svima zahvaljujem na dolasku i podršci te na očuvanju uspomene na našega prijatelja Slobodana Praljka.

dr. sc. Ivo Lučić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Zašto sotoniziraju Herceg Bosnu? Šoljić u odgovoru HMS-u citirao Aliju Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Središnja proslava obljetnice HZ HB počinje večeras likovnom izložbom logoraša Bosiljka Kožula  u Hrvatskom domu Hercega Stjepana Kosača u Mostaru u 18 sati, nakon čega slijedi polaganje vijenaca i molitva za hrvatske branitelje ispred središnjeg spomenika hrvatskih branitelja u 18,45 sati te svečana akademija u velikoj dvorani HD Kosača u 19 sati.  Obilježavanje 28. obljetnice osnivanja HZ HB počelo je polaganjem vijenca na grob prvog predsjednika HZ HB i HR HB Mate Bobana 15.studenog. Dan utemeljenja HZ HB općina Grude je odredila kao dan općine, a Zapadnohercegovačka županija kao dan Županije pa su u okviru toga priređene brojne manifestacije. Pad Vukovara i osnivanje HZ HB se obilježava širom BiH i RH na desetinama lokacija. Neke od tih manifestacija se odvijaju istovremeno. Veliki broj građana Mostara i Hrvata iz cijele BiH bit će toga dana u Vukovaru.

-Pozdravljam sve koji obilježavaju ova dva događaja ma gdje da su i pozivam poštovatelje HZ HB da na njima sudjeluju, kaže u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis predsjednik Glavnog vijeća HZ HB Vladimir Šoljić.

HMS: Kako o razlozima osnivanja i svemu što je vezano za HZ HB postoje u osnovi dvije potpuno različite slike kako kao sudionik najvažniji događaj iz tog razdoblja s ove vremenske distance ocjenjujete osnivanje i djelovanje HZ HB?

ŠOLJIĆ: Bila su to teška vremena kada je uz svakojake rizike bilo potrebno donositi važne, a često i sudbonosne odluke. Na našu sreću u to vrijeme Hrvati u BiH su u strukturama vlasti imali legitimne, hrabre i mudre predstavnike. Oni nisu imali dvojbe kad je u pitanju proširenje rata na prostoru BiH u kojoj je u to vrijeme gotovo dvije trećine teritorija bilo izvan stvarnog nadzora središnje vlasti BiH. Ako je poznato da je veliki broj napada na RH polazio s prostora BiH te da je učinjen zločin od strane JNA i rezervista iz Srbije i Crne Gore bez odgovarajuće reakcije središnje vlasti BiH, a posebno nakon izjave predsjedatelja Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića „to nije naš rat“ bilo je jasno da Hrvate BiH nitko ne namjerava braniti. Dodamo li tome činjenice da su Srbi i Muslimani (Bošnjaci) ustrojili vlastite sustave za slučaj rata i to Srbi kroz SAO, a Muslimani osnivanjem Patriotske lige kao vojske za obranu muslimanskog naroda. Nakon toga Hrvatima zaista nije preostalo ništa drugo nego da i sami ustroje sustav samoobrane. To je razlog osnivanja HZ HB, a nikako namjera rušenja BiH i pripajanja njenih dijelova Hrvatskoj.

HMS: Čime to možete obrazložiti?

ŠOLJIĆ: Argumenata je mnoštvo, a ovom prigodom ću navesti samo neke: Hrvatski zastupnici su bitno utjecali na Odluku o neovisnosti BiH u Skupštini BiH, Hrvati su u najvećem postotku izišli na Referendum o neovisnosti a njihovi glasovi bili su presudni za uspjeh Referenduma, Hrvati su prvi stali u obranu prostora na kojima su bili većinsko pučanstvo, a i tamo gdje su bili u manjini -Sarajevo, Tuzla, Bihać itd.- čime su dali velik doprinos u obrani BiH. Posebno je značajno istaknuti da je HVO na zahtjev multietničkog vodstva grada Mostara i uz suglasnost Predsjedništva BiH obranio grad Mostar jer u to vrijeme na ovim prostorima nije bilo druge organizirane vojske. Kako bi izgledao daljnji tijek rata da je Mostar došao u okruženje i blokadu kao što je to bio slučaj sa Sarajevom možete pretpostaviti, Hrvati su prvi a često i jedini prihvaćali sve mirovne inicijative i prijedloge kako one unutar BiH tako i međunarodne. Na prostoru BiH pod nadzorom HVO zbrinut je velik broj ne Hrvata, a s tog prostora i preko njega dolazila je sva pomoć stanovništvu na prostoru pod nadzorom ABiH uključujući i vojnu. HVO kao vojska hrvatskog naroda je u minulom ratu učinio neusporedivo manje zločina i progona nego druge dvije vojske, VRS i ABiH.

HMS: Zbog čega onda toliki napadi i sotonizacija HZ HB?

ŠOLJIĆ: Na ovo pitanje neću davati izravan odgovor nego samo navesti dva značajna izvora, a prepuštam čitateljima da sami donesu zaključak. Prvi; Gračanački glasnik, časopis za kulturu i hisotriju broj 36. Godina XVIII studeni, 2013. Str. 65, citat iz intervjua Alije Izetbegovića od 14.11.1993. godine:
Moramo ovdje graditi jednu civilizovanu državu ili nemamo šansi. Dakle, ne čisto muslimansku državu ovdje napraviti. Mi to ne bi trebali da uradimo, mada će ona, kako se to kaže via fakti biti to, jednostavno, drukčije ne može. To će biti ipak država u kojoj će biti: 80% Muslimana i biće onoliko muslimanska ili bošnjačka, kako hoćete, koliko je Francuska, Francuska uprkos što tamo ima, isto tako, Arapa 3 miliona, itd, ali to je francuska država i tu je Francuz predsjednik vlade i predsjednik Republike i svi su ministri Francuzi i drukčije mu ne može da bude. Prema tome, mislim da ta činjenica, da će njih biti još po 10 procenata jednih i drugih unutra, ne mijenja na stvari da narod koji je izborio tu državu ima sva prava koja, ne birajući, poštujući pravo onih njih kao manjina“.

Drugi izvor je Deklaracija SDA sa posljednjeg kongresa.

HMS: Ima li rješenja za stabilnu i uspješnu BiH?

ŠOLJIĆ: Nema tu jednostavnih i brzih rješenja, da ih je bilo našao bi ih netko prije nas. Po meni je temeljno da se tri konstitutivna naroda u BiH međusobno priznaju i uvažavaju onako kako je to naznačeno ZAVNOBiH-om i Daytonskim sporazumom, a to znači da Srbi, Bošnjaci i Hrvati budu u potpunosti jednakopravni. Tu ne treba izmišljati „toplu vodu“ nego naći uzore u uspješnim višenacionalnim zajednicama kao što su Švicarska i Belgija. Određena iskustva mogla bi se uzeti i od skandinavskih zemalja koje su prošle u povijesti ono što BiH i danas prolazi. Zbog čega praviti eksperimente i gubiti vrijeme kad je poznato da su se sve višenacionalne zajednice raspale ako nisu uspješno riješile unutarnji ustroj./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari