Pratite nas

Kolumne

Domagoj Tolić: Radikalne vehabije na Zračnoj luci Sarajevo i u drugim institucijama BiH

Objavljeno

na

Vehabije u BiH

Kao jednu od glavnih tema bošnjački političari i mediiji u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci pokušavaju nametnuti odbijanje hrvatske strane i hrvatskog člana BiH Predsjedništva da prihvati ugovor države BiH s Islamskom zajednicom.

S obzirom da je sličan sporazum potpisan s katoličkom i pravoslavnom Crkvom, onda se postavlja logično pitanje što je u pozadini i zašto hrvatska, a kasnije i srpska strana osporavaju takav dokument, a zašto na njemu takvo snažno inzistira Stranka demokratska akcije Bakira Izetbegovića koja na svim pitanjima posljednjih mjeseci nastoji podići tenzije, plašeći vlastite, ali i birače hrvatskih stranaka, čak i ratom.

U temeljnome sporazumu s Islamskom zajednicom traži se da se u javnom i privatnom sektoru omogući pravo na slobodno vrijeme (stanku) ‘za obavljanje džuma-namaza’ što je zajednički tjedni obred u džamiji u podne u tijeku svetog mjeseca Ramazana.

Takvo pravo, čak niti nedjeljom nije regulirano katoličkim ili pravoslavnim vjernicima. Zatim se traži pravo na stanku za vrijeme iftara (vrijeme prekida posta nakon zalaska sunca) i sehura (vrijeme početka islamskog posta koji nastupa početkom zore) u istom mjesecu. Takvo što ne postoji uređeno za katolike i pravoslavce koji imaju također sličan mjesec Korizme, koji je priprava za svetkovinu Uskrsa.

Druga stavka u ovoj točki je da se državnim institucijama i kompanijama, ali i u privatnima omogući ‘pravo na odsustvo s posla u svrhu obavljanja hadža’, odnosno hodočašća u Meku i Medinu, sveta mjesta kod muslimana. Jedno od najvažnijih pitanja o kojeme se vode prijepori je i uporaba vjerskih i tradicijskih obilježja.

To se pitanje izbora prehrane, ali i odijevanja i izgleda ‘u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima’. To bi, u biti, moglo dovesti do toga da bi se ozakonilo nošenje burke, hidžaba i u javnim institucijama, jednako kao i hlača koje najčešće koriste pripadnici radikalno selefijsko-vehabijskog pokreta, koji su izveli sve dosadašnje terorističke napade u BiH. Ova odredba je također pokrenula i rasprave o nošenju brada.

Alibi da se vehabije uključi u Islamsku zajednicu u BiH

vehabije1

Ugovorom Islamska zajednica nastoji razriješiti i probleme koje ima s paradžematima, što su u katoličkome svijetu župe koje su nasilno preuzeli samoprozvani propovjednici te potražiti alibi prije svega za vehabije i uključiti ih kao normalnu pojavu u Islamskoj zajednici BiH, a što je dramatično promijenilo lice ‘europskih muslimana’ s Balkana.

To pokazuju i obavještajni podaci slovenskih mirovnih snaga angažiranih u okviru europskih mirovnih snaga u BiH (EUFOR) da primjerice vrlo kritična infrastruktura Međunarodna zračna luka Sarajevo na različita radna mjesta zapošljava najmanje 15 vehabija.

Po tim podacima, među njima su najvažniji Semir Pašanbegović, zapovjednik Granične policije na Sarajevskoj zračnoj luci, zatim Mirsad Hasić, granični inspektor u Zračnoj luci, Damir Grana, inspektor u Ministarstvu sigurnosti, zatim Hajrudin Ajanović, zaposlenik Granične policija u Zračnoj luci.

On naime nosi bradu i skraćene hlače od službene odore, njega se cijeni vrlo radikalnim i smatra se neformalnim vođom vehabija. Jedan od te skupine je i Hajrudin Zenunović policajac na Zračnoj luci, zatim Amabile Utica, čuvar zračne luke, nosi bradu, te izvjesni Mukerem (prezime nepoznato) koji je inspektor za sigurnost na Zračnoj luci. Za njih vojni objavještajci tvrde kako često razmjenjuju CD i literaturu vjerskoga sadržaja. Glavni “distributer” promotivnog materijala je Ajanović.

Dalje se precizira da osim deset određenih osoba koje su na zračnoj luci zaposleni na različitim funkcijama ove vehabije se druže s velikim brojem osoba vehabijskog miljea.

Također se precizira da su u pitanju određeni djelatnici koji rade na zaštiti zračne piste i zrakoplova, zatim putničkog screeninga prtljage, kontroli osoba, X-zraka i slično. Ti ljudi su uvijek zajedno u smjenama i uvijek imaju najvažnije dužnosti.

Drugim ‘niže rangiranim’ zaposlenicima (koji uključuju zaposlenike drugih nacionalnosti, uključujući i umjerene muslimane), dodjeljuju se manje važne zadaće čuvara na ulazu, policijskih službenika na parkiralištu i drugih poslova koje njihove “kolege” rade.

Za vrijeme službenoga obavljanja posla oni često prakticiraju i vjerske ceremonije, a to zapravo i traži Islamska zajednica. Oni, naime, svakog petka sa službenim vozilima usred radnog vremena (obično dva sata) otiđu na glavni vjerski obred (džuma namaz) u najradikalniju sarajevsku džamiju Kralja Fahda na Alipašinom polju, koju je osobno izgradi saudijski princ, a koji je simbol vehabizma.

Ponekad vjerske obrede obavljaju u novim džamijama u Dobrinji III, koja je u neposrednoj blizini zračne luke, navodi se u ovome izvještaju. Uz to, za obavljanje vjerskih obreda “klanjanje” koriste se i službene prostorije gdje su postavljeni tzv. posvećeni tepisi.

Nije bitno kakav drugi posao je u tijeku, čak i ako je zadatak najvišeg stupnja sigurnosti, važno je samo da se pravodobno obavljaju vjerski obredi, precizira slovenski EUFOR koji nadzire sarajevsku zračnu luku. To se dogodilo u nekoliko navrata čak i kada je trebalo zaštititi velike novčane iznose od nekoliko desetaka milijuna eura. Službenici vehabije su upravo u tim trenutcima išle zajedno u džamiju.

Vehabije u državnim institucijama

Osim Zračne luke u Sarajevu, veliki broj vehabija Izetbegovićeva SDA zaposlila je u brojne državne institucije, ali je i godinama štitila najveći teroristički ološ.

Te osobe su svoju djelatnost nastavile, a uz izravnu financijsku potporu određenih institucija, organizacija i pojedinaca iz inozemstva, naročito angažirali na formiranju “omladinskih”, “zabavnih” i drugih sličnih “centara” (udruženja, internet- klubovi, ugostiteljski objekti, sportski objekti, vrtići, ljetni kampovi i sl.), radijskih i televizijskih postaja, objekata grafičke djelatnosti i dr.

To umnogome otežava praćenje kretanja novčanih tokova, zbog čega nije isključena mogućnost da se dio sredstava koristi i za financiranje terorističkih aktivnosti, odnosno osoba iz terorističkog miljea. Jedna od najvažnijih osoba u tome smislu je propovjednik Muhamed Porča iz Sarajeva, koji dugi niz godina živi u Beču.

Dio ovih sredstava je namjenski poslan za kupovinu kuća i imanja od raseljenih osoba srpske nacionalnosti s područja općine Srebrenik koji se, zatim, ustupaju “svojim ljudima”. Tako su u naselju Gornja Maoča kupljene sve kuće u kojima su smješteni bivši pripadnici vehabističke zajednice u Bočinji, a iz “centrale u Beču” je stizala instrukcija da se nastavi sa kupovinom kuća i imanja na ovom prostoru za što će sredstva biti blagovremeno poslana.

U kupoprodaji, kao opunomoćenik, izravno je sudjelovao odvjetnik Osman Mulahalilović, koji je inače bio branitelj Sabahudina Fiuljanina, jednog od radikalnih vehabija. “Centrala iz Beča” je, nakon Fiuljaninovog uhićenja, poslala sredstva i za njegovu obranu, kao i za zbrinjavanje članova njegove obitelji.

No, do sada tek je mali broj aktivnosti radikalnih islamista u BiH otkriven, a za to su se ponajprije pobrinuli pripadnici Obavještajno-sigurnsone agencije (OSA) kojoj je na čelu Osman Mehmedagić Osmica koji je sudjelovao u dovođenju brojnih terorista. Zbog toga je prva sila svijeta, SAD, jako nezadovoljna s prvim sigurnjakom u BiH Osmicom.

Unatoč tome što je s ove pozicije prije više od dvije godine smijenjen Almir Džuvo, koji je i aktualni veleposlanik BiH pri NATO savezu, SAD ga pokušavaju vratiti u BiH zbog porasta opasnosti i koketiranja od radikala i ekstremista koje SDA sada brižljivo čuva.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari