Pratite nas

Domazet Lošo: Svijet ulazi u stanje kao pred Prvi svjetski rat

Objavljeno

na

[quote]’Ovdje se razvila jedna nova doktrina, a to je da se neprekidno induciraju unutarnji sukobi unutar zemlje koje se žele destabilizirati, a koji se prikazuju kao građanski ratovi. Siriju više ne treba napadati, Sirija je razorena. Neće se moći oporaviti idućih stotinu godina. Sjeme sukoba je posijano.’, priča Domazet.[/quote]

Svijet ovih dana ‘sjedi na rubu stolice’. Situacija u Siriji je alarmantna; američki predsjednik Barack Obama mogao bi svakog trenutka zapovijediti svojim snagama da napadne sirijski režim. Rusi i Kinezi smrknuto promatraju situaciju pokušavajući  zaustaviti još jednu agresiju SAD-a, dok većina medija jednostrano izvještava o situaciji u toj zemlji. Mi smo u razgovoru s Davorom Domazetom Lošom, političkim i geostrateškim analitičarem, pokušali otkriti pozadinu rata te što nas očekuje u sljedećim danima.

Jeste li pratili kako mainstream mediji izvještavaju o situaciji u Siriji?  Imate li zamjerke?

– U glavnim medijima ništa novo. Kao i uvijek, pišu jednostrano, ovisno koju stranu zastupaju. Ne žele ulaziti u dubinu, u strateška promišljanja i geopolitičke okvire u kojima se događa tako krupna stvar kao što je slučaj Sirija. Ne iznenađuje me njihovo jednostrano pisanje, poglavito pisanje o uporabi kemijskog oružja. Samo se ide na to da je uporabljeno i to se ponavlja unedogled. Ni riječi o tome tko, kako, ne zanimaju ih dokazi niti išta drugo.

Da bi mogli razumjeti o čemu se radi, moramo znati pozadinu svega. Vi ste o tome pisali u svojim knjigama i analizama prije desetak godina.

– Tako je. Sve polazi od nafte i tko će je kontrolirati. Naravno da anglosaksonci ne mogu dopustiti da je kontrolira netko drugi. I Prvi i Drugi svjetski rat izbili su zbog kontrole nafte. Još 1974. Henry Kissinger i njegova ekipa sastavili su tajni plan koji završava ovim riječima: ‘Tko kontrolira naftu, taj kontrolira države. Tko kontrolira hranu, taj kontrolira ljude.’  Danas se to nastavlja – tko kontrolira pitku vodu, taj kontrolira život. Dakle, bitna je kontrola energenata. A s obzirom da su na tom području druga vrata Euroazije – tko kontrolira Euroaziju, taj kontrolira svijet u 21. stoljeću.

Svi ti događaji u proteklih dvije-tri godine čudnog naziva ‘arapsko proljeće’ dovele su do toga da su sve bitne države postale nestabilne. Pogledajte Irak, staru civilizaciju Mezopotamije. Svakodnevno umire. U Afganistanu stanje nije ništa bolje. Pogledajte što se događa s najmnogoljudnijom i najutjecajnijom zemljom arapskog svijeta, Egiptom. Ista stvar sa Libijom i Tunisom. Dakle, Sirija je bitna geopolitička točka da bi se sutra napao Iran. Ne može se Iran napasti, davno sam pisao, ako se ne ‘sredi’ Sirija.

Ovdje se razvila jedna nova doktrina, a to je da se neprekidno induciraju unutarnji sukobi unutar zemlje koje se žele destabilizirati, a koji se prikazuju kao građanski ratovi. Siriju više ne treba napadati, Sirija je razorena. Neće se moći oporaviti idućih stotinu godina. Sjeme sukoba je posijano.

Hoće li doći do američkog udara na Siriju?

– Mislim da hoće. SAD se sad više ne može povući jer bi izgubili autoritet koji imaju kao vodeća sila svijeta. Po meni je napravljena jedna mala pogreška. Situacija nije ista kao što je bila prije 10 godina u Iraku. Rusija nije bila snažna i moćna na svjetskoj geopolitičkoj sceni, a Kina je tek kretala. Danas su i Kina i Rusija moćne. Raspolažu nuklearnim oružjem, a i svemirske su velesile. Sirija je bitno zadiranje u strateške interese i Rusije i Kine.

Međutim, vjerujem da će do organičene uporabe vojne sile doći i to bez rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kojoj su se Kina i Rusija već suprotstavile. To donosi nove implikacije. Ovaj slučaj nije kao slučaj Iraka 2003. godine. Tu će doći do međunarodnog presedana, bez obzira kako se pravdao. Ako se SAD povuče, to će značiti da priznaju snagu Rusije i Kine. Mislim da su se zaletili i nisu dobro prosudili.

Kako će SAD intervenirati?

– Ograničenom uporabom vojne sile. Doći će do uporabe krstarećih raketa sa sve tri platforme – brodova, zrakoplova i podmornica. Gađat će se ciljevi informacijske i energetske infrastukture, tobožnja mjesta za proizvodnju kemijskog oružja, zapovjedna mjesta… No, s obzirom da će intervenirati bez rezolucije Vijeća sigurnosti, Kina i Rusija će pokušati to okarakterizirati kao terorizam države i nepoštivanje međunarodnih institucija. Zato mislim da se sve skupa odvilo bez da se vodilo računa o promijenjenoj geopolitičkoj slici svijeta.

Hoće li po SAD biti kakvih posljedica?

– Neće biti izravnih, ali njezina politika će izgubiti na vjerodostojnosti.

Gdje je u cijeloj priči Hrvatska?

– Mi tu moramo biti vrlo oprezni. Nažalost, kod nas nema nikakve smišljene geopolitičke strategije. Mi smo članica NATO-a i EU. Svijet ulazi u jedno stanje koje je po mnogočemu slično stanju pred Prvi svjetski rat, to je nedvojbeno za svakog analitičara. Zato moramo vrlo oprezno prosuđivati kakve odluke donosimo. U svakom slučaju članica smo NATO-a pa se moramo ponašati po pravilima igre koja tamo vrijede. Ali mi smo na samom rubu, početak smo prvih vrata Euroazije. Mi smo dio Sredozemlja. Zapadna Europa to nije. Zato moramo voditi računa o implikacijama naših odluka. Cijela će se priča svesti na sukob unutar muslimanskog svijeta, između sunita i šijita. Stvorit će se jedna potpuno konfuzna situacija koja se više neće moći kontrolirati. To je ključni problem. U kojem će se pravcu on preliti, to ni Bog ne zna.

Povukli ste paralelu sa stanjem pred Prvi svjetski rat. Možete li to malo razjasniti?

– Znamo što je započelo Prvi svjetski rat. Srušila su se četiri carstva i anglosaksonci ulaze na Bliski istok zbog nafte. Ista je stvar i danas. Rusija i Kina svoju moć temelje na nafti. Da bi se zaustavile, mora postojati što veća kontrola anglosaksonaca nad naftom bogatim područjima. Tada je bila riječ o početku kontroliranja nafte, a danas je riječ o nastavku kontrole.

Bojite li se sukoba većih razmjera?

– Zasada ne. Biti će političko-pravnog prepucavanja s jedne strane Rusije i Kine, s druge strane SAD-a.

dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari