Pratite nas

Reagiranja

Domoljub Viktor Kancijanić nema pravo na spomenik, a koljači i četnici imaju!?

Objavljeno

na

Istarski crveni fašisti predvođeni radikalnim antihrvatski orijentiranim IDS-ovcima i SDP-ovcima ne miruju. Koriste svaku prigodu nabaciti se blatom na sve što je vezano za domoljublje i hrvatsku državotvornost. Dakako, talijanski neofašisti i srpski četnici nikad nisu na meti njihovih napada. Jedina smetnja su im Hrvatska i Katolička crkva. To im je poveznica koja ih drži na okupu.

Najnovija akcija koju su poduzeli u Tinjanu (središnja Istra), sastoji se u pokušaju uklanjanja spomen ploče hrvatskom mučeniku i domoljubu Viktoru Kancijaniću, pripadniku hrvatske emigrantske skupine “Feniks” koja je izginula 1972. godine na području Bosne i Hercegovine. “Sporna” spomen ploča nalazi se na groblju, na privatnoj parceli (grobnom mjestu) i prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske ne bi se smjela dirati, utoliko prije što ne sadrži ništa sporno.

Općinska podružnica IDS-a najoštrije je osudila njezino postavljanje na mjesnom groblju s obrazloženjem:

Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe ‘Planinska lisica’ čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“ (izjava  Sandija Bančića,  predsjednika Općinske podružnice IDS-a Tinjan), što nema nikakve veze s istinom. (Vidi: https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2018/10/09/ids-i-sdp-tinjana-namjeravaju-srusiti-tek-postavljeno-spomen-obiljezje-viktoru-kancijanicu-na-tinjanskom-groblju/)

Kancijanić i pripadnici ove skupine nisu bili nikakvi teroristi, a ponajmanje im je bio cilj ubijati civile.

Oni su se kao idealisti zanosili rušenjem zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima i to je njihov jedini “grijeh”. Danas, kad znamo istinu o tom režimu i njegovim stravičnim masovnim zločinima nad hrvatskim narodom (o čemu progovaraju njihovi vlastiti arhivi), još je manje razloga da ove naše domoljube i idealiste odbacujemo i osuđujemo i prihvaćamo komunističke laži kao istinu.

Pokušaj postavljanja spomen obilježja ovom hrvatskom domoljubu i mučeniku spriječeno je 2012. godine zajedničkim snagama SRP-a (Socijalističke radničke partije – Šuvarova partija), mjesnih tinjanskih vijećnika iz redova IDS-a i SDP-a i SABA RH (Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske) Pule.

Spomen ploča je ipak otkrivena 7. listopada 2018. godine (iznad praznog groba, jer još uvijek se ne zna gdje je pokopano tijelo žrtve) i nju je blagoslovio umirovljeni biskup porečki i pulski mons. Ivan Milovan. (Vidi: https://youtu.be/WJmTwc7441M )

I tada samozvani “antifašisti” ponovno dižu glave i koriste iste “argumente”.

Neizbježno se postavlja pitanje: na koji se to antifašizam pozivaju oni koji Hrvatsku mrze iz dna duše i ne mire se ni danas s njezinom uspostavom?

Istina o istarskom “NOB-u”

Evo samo nekoliko rečenica o “slavnoj antifašističkoj borbi” komunista i partizana u Istri koji se nisu usuđivali povesti borbu protiv Talijana i Nijemaca, ali su zato prednjačili u zločinima nad civilima i katoličkim svećenstvom puneći kraške jame leševima.

Taj njihov teror započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave vlasti, neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.

Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) ovi “antifašisti” su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo pobjegli pred njemačkim trupama koje su zbog njih izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Ponovno se vraćaju tek nakon sloma Trećeg Reicha i tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno, iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili svojom.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, također obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina Mussolinijeve soldateske i nacističkih postrojbi, poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“ – partizana.

Na udaru je naročito bio katolički kler koji se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

 Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka i najčešće bacanjem u kraške jame-fojbe), te masovni teror nad građanstvom uz grubu silu i medijsku propagandu, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop.

Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata (mnogima se ni danas ne zna groba).

Istrom su krstarile skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je jedina zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile), te onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je planski stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ gotovo bez ikakvih ograničenja kad je u pitanju bio obračun s „narodnim neprijateljima“.

Zar nisu 24. kolovoza 1947. godine komunisti zadojeni bolesnom mržnjom na pravdi Boga zaklali i našeg blaženika, svećenika Miroslava Bulešića, koji je pored mons. Bože Milanovića (kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla) bio jedan od najzaslužnijih što je na Mirovnoj konferenciji u Parizu donesena odluka o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom? Zar nisu oklevetali i samoga mons. Milanovića i Katoličku crkvu u cjelini i nastavili je bezočno progoniti?

 To je bila ta njihova “slavna antifašistička borba” i to je naslijeđe na koje se jedino mogu pozivati današnji istarski crveni fašisti. Zločinački komunistički sustav najveće je zlo koje je iskusila ljudska civilizacija i samo tijekom XX stoljeća pobio je oko 150 milijuna ljudi diljem svijeta.

Oni koji zastupaju i brane tu ideologiju na strani su zla i zločina i to svojim postupcima potvrđuju.

Istarski crveni fašisti ni danas ne mogu otrpjeti da se spomene uloga Katoličke crkve i njezine zasluge vezano za sudbinu Istre nakon Drugoga svjetskog rata, nego arlauču na svaki spomen toga (kao u rujnu 2017., primjerice, kad su zviždali, galamili i javno upućivali primitivne pogrde hrvatskoj predsjednici zbog spominjanja zasluga mons. Bože Milanovića).

Jedini pravi i iskreni antifašisti bili su istarski domoljubi – obični ljudi i pripadnici katoličkog klera, a ne komunisti i partizani. I oni su platili najveću cijenu u ratu.

Današnji “antifašisti” u Hrvatskoj legitimiraju se novim pozivima na nasilje, prijetnjama i žalom što nas nisu sve pobili nakon Drugoga svjetskog rata. I sve se to objavljuje u medijima i na društvenim mrežama bez ikakve osude s njihove strane.

Nikad nisu priznali vlastite zločine, pa ni one najmonstruoznije (Hudu jamu, Macelj, Jazovku, zločine Križnog puta i Bleiburga). Naprotiv, pravdaju ih i pljuju po žrtvama na najvulgarniji i najprizemniji način.

I sve je to “antifašizam” i “humanizam” – na koje oni polažu ekskluzivno pravo, stavljajući se u ulogu “zaštitnika” društvenih vrednota koje su do jučer brutalno gazili i tutora čija predavanja i lamentacije o “ljudskim pravima”, “demokraciji” i “slobodi” slušamo iz dana u dan već više od 70 godina.

Nema onoga što oni nisu u stanju izokrenuti svojom propagandom.

Talijanski neofašisti i četnici im ne smetaju!?

  “Dičnim” istarskim “antifašistima” ne smetaju (niti su im ikada smetala) posezanja talijanskih neofašista za dijelovima hrvatskog priobalja, otoka i Jadrana i ostaju već 70 godina nijemi na to. Ne smetaju im ni četnici, oni koji su 90-ih godina rušili Hrvatsku i etnički je čistili, pa ni njihovi spomenici na koje nailazimo diljem nekadašnje “SAO Krajine”.

Kad se prije nekoliko godina u javnosti podigla prašina oko nadgrobnih spomenika dokazanim četničkim koljačima i zločincima (primjerice, u Borovu Selu), odgovor je prozvanih bio kako je riječ “o spomenicima koji su podignuti na grobnim mjestima u vlasništvu fizičkih osoba“, te da se sukladno poštivanju privatnog vlasništva isti ne smiju dirati.

Vrijedi li ovaj argument i za brata pokojnog Viktora Kancijanića, jer na grobnom mjestu koje je uredno kupio podiže spomenutu spomen ploču?

Usporedimo izgled i napise na spomenicima borovo-selskim krvnicima Vukašinu Šoškoćaninu, predvodniku masakra nad našim redarstvenicima 2. svibnja 1991. (koji je sam na TV Novi Sad i TV Beograd 6. svibnja 1991. godine u emisiji uživo “Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.” izjavio: “Ubio sam 6 ustaša, a ako Bog da, ubit ću ih još 606“) i četniku, pripadniku odreda Mirka Jovića (“Dušan Silni”), Vojislavu Miliću koji je poginuo u vrijeme istoga masakra u Borovu Selu, s onom spomen pločom postavljenom u znak sjećanja na našeg mučenika Viktora Kancijanića, pa sami izvucimo zaključak.

Za one koji ne čitaju ćirilicu, evo prijevoda s nadgrobnih ploča, najprije Vukašina Šoškoćanina:

“Ovde počiva Vukašin-Vule Šoškoćanin tragično preminuo u talasima Dunava u 32.g. života 15. maja 1991. komandant odbrane Borova Sela.

Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.

I sada gledam Borovo rođeno selo moje, braću i sestre i srpske borce moje. Bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”

(Izvor za fotografije: https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436)

Na drugom spomeniku (četniku Vojislavu Miliću – koji je došao ubijati po Hrvatskoj iz Srbije), piše:

“Na ovom mestu 2. maja ’91. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu

M.Z. 2. MAJ BOROVO”

I ispod toga, na kamenom motivu isklesane otvorene knjige stoji:

“NA KOREJI KRAJ DUNAVA LEVO/ULAZAK JE U BOROVO SELO/GDE SE MUTNI SASTAJU OBLACI/TU PADOŠE KRAJIŠKI JUNACI/ŽIVOTE SU DALI ZA SLOBODU/ZA SLOBODU SRPSKOME NARODU

SLAVA MU

ĆELESI ORK BELI ORLOVI BOROVO”

(Opširnije: ; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436)

Kako je vidljivo, krvnik Šoškoćanin je srpski nacionalni junak kojemu se pišu hvalospjevi (usput se svojata dio hrvatskog državnog teritorija kao “srpska zemlja”), Mjesna zajednica Borovo nazvana je po masakru 2. svibnja 1991. godine (da se ne zaboravi – budući da je to za njih junački čin), a Omladinski rukometni klub (u čije ime je napisana posveta u vidu stihova) po četničkoj paravojnoj postrojbi “Beli orlovi” – zločincima koji su u Hrvatskoj upamćeni po zlu i masovnim zločinima.

Pogledajmo sad tekst sa spomen ploče Viktoru Kancijaniću koji je vidljiv u naslovnici ovog članka.

Svaki komentar je suvišan.

Eto, to je naša stvarnost!

Republika Hrvatska štiti spomenike četnicima i dokazanim zločincima kao “pravo obilježavanja grobnog mjesta” – iako se time otvoreno veliča zločin i bez ikakve sumnje krši sam Ustav ove zemlje, a spomen ploča hrvatskoga idealista, emigranta Viktora Kancijanića koji nije bio ni ubojica ni terorist, na groblju u Tinjanu je nepoželjna!?

Kao da smo u 1946-oj, a ne u 2018. godini.

SRAMOTA je preslaba riječ za ovo što nam se događa.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Četnici kao antifašisti – Igre bez granica oko kurikula Povijesti

Objavljeno

na

Objavio

Objašnjavajući početkom 17. stoljeća zašto su znanosti premalo napredovale u prethodnim stoljećima, Francis Bacon tvrdio je kako se ne može pravilno napredovati u trci ako cilj nije pravilno postavljen i određen. Istiniti i pravi cilj znanosti nije nikakav drugi, nego, kako je tvrdio, da se ljudskom životu daju nova iznašašća i bogatstva. Izreka poznatoga engleskog filozofa, pravnika i državnika, čijom izrekom – znanje je moć – počinje projekt moderne znanosti, poslužila nam je da bismo uvodno kratko nešto rekli o reformi obrazovanja pokrenutoj pod sloganom – Škola za život.

Pitanje je, dakle, hoće li ta reforma pod navedenim zvučnim nazivom (kao da sve dosadašnje škole nisu bile za život) obogatiti hrvatski školski sustav, unaprijediti ga, ili ga jednostavno degradirati, čak možda trivijalizirati, ako ne donose ništa novo. Oni koji su u početku mislili da će tabletima napraviti “revoluciju” u hrvatskom školstvu, bili su na krivom putu. Učenici kojima nisu strane nove tehnologije, u svladavanju novoga gradiva radije bi se koristili udžbenicima nego tabletima. Zar to ne govori dovoljno o onima koji su tabletima htjeli rasteretiti školske torbe, pretvoriti školu u svojevrsnu igraonicu? Eksperimentalni dio reforme, kako se može čuti i pročitati, u mnogo čemu nalikuje na improvizaciju. Spašavaju ga, uglavnom, požrtvovni nastavnici. Jer, kad bi se kruto držali postulata reforme, mogli bi se samo hvatati za glavu. Svaka improvizacija često je veliko gubljenje vremena. A, što je veći zločin od izgubljenog vremena, pita se Francis Bacon. Eventualni neuspjeh eksperimentalne reforme mogao bi biti dvostruki “zločin”, ne samo zbog izgubljena vremena nego i štete koja će se nanijeti učenicima u osnovnim i srednjim školama. HDZ je jedan od važnijih državnih resora – obrazovanje – vrlo olako prepustio HNS-u, stranci vrlo skromnih kadrovskih kapaciteta, posebno u pogledu znanosti i obrazovanja. Istodobno, nema ni neke osobite demokratske širine da bi se u obavljanju postavljenih zadataka mogao koristiti stručnim kapacitetima izvan “kompradorskoga miljea”.

Račun na naplatu ne će doći, za eventualne promašaje, samo HNS-u, već i HDZ-u, jer je resor znanosti i obrazovanja građanima postao važan, ponajprije zbog njihove djece i njihove budućnosti. Kad se profesor hrvatskoga jezika, koji sudjeluje u eksperimentalnom programu, pita zbog čega sam studirao hrvatski jezik, jesam li izgubio vrijeme na studiju, kad se moram baviti ovim čime se danas bavim provodeći eksperimentalni program, potiče na razmišljanje što učiniti prije završetka eksperimentalne faze kako sutra sa svim svojim manjkavostima ne bi bila političkom kampanjom, bez evaulacije, nametnuta cjelokupnom školstvu. Saborski odbor za obrazovanje nakon prvoga polugodišta trebao je napraviti izvješće o eksperimentalnoj fazi reforme, kako sve ne bi bilo prepušteno spinovima, bacanju prašine u oči. Vrlo pozitivna ocjena Ministarstva znanosti i obrazovanja (čak četvorka) o prvim učincima eksperimentalne reforme ne može se bez kritičkog promišljanja prihvatiti. Hrvatski bi sabor prije ljetnoga odmora trebao raspraviti eksperimentalnu fazu reforme i jasno dati smjernice, kako ne bi bilo sve prepušteno ministrici ili stranačkom voluntarizmu te se s jeseni krenulo u još jednu avanturu. Potrebno bi bilo predočiti i dosadašnje troškove jer s raznih strana dolaze upozorenja o netransparentnom trošenju novaca, zahvaćanju u sredstva izdvojena za rad resornoga ministarstva, trošenju znatne svote novca na honorare za metodičke priručnike itd. U možebitnim netransparentnim okolnostima HNS bi lako mogao postati HDZ-u mlinski kamen oko vrata, kao što je svojedobno bio Most. HNS se često ponaša kao tiha oporba. U glasovanju u parlamentu to se ne očituje, ali očituje se u mnogim praktičnim slučajevima. HDZ-u ne treba koalicijski partner za europske parlamentarne izbore. Ali nakon izbora za Hrvatski sabor, po postojećem izbornom zakonu, ako bude relativni pobjednik, najvjerojatnije će mu trebati koalicijski partner. Tko bi taj partner mogao biti, ne nazire se. Može li to biti HNS ili stranka koju vodi najveći “politički makro” hrvatske parlamentarne scene? Može li se ponoviti 2000., kad je zbog unutarnjega rastrojstva u HDZ-u nakon smrti prvoga hrvatskoga predsjednika na izborima pobijedila šestosiječanjska koalicija?

No vratimo se reformi obrazovanja, koja ne može biti “feud” HNS-a, kao što su to primjerice JANAF, HEP i neka druga poduzeća u kojima se vrti gomila novca. Vlada mora nastupati jedinstveno, a da bi tako nastupala, reforma ne može biti prepuštena ministrici i njezinim vjernim suradnicima – skromnoj pomoćnici ministrice Lidiji Kralj i razmetljivom državnom tajniku Tomi Antičiću. U toj reformi trebaju sudjelovati sve parlamentarne stranke i svi stručni potencijali. Kod izrade predmetnih kurikula pokazalo se da ministrica na sve načine želi “nadigrati” Ekspertnu radnu skupinu za kurikule (ERS). Nakon što je dobila kurikul Povijesti, uputila ga je na petnaestodnevno e-savjetovanje, proračunavši dobro da radnoj skupini koja je izradila taj kurikul istječe mandat dan ranije. Tko će prijedloge iz javne rasprave ugraditi u kurikul? Hoće li se osnovati nova radna skupina kako bi ugradila prijedloge iz rasprave mimo ERS-a ili će sve “popeglati” u Ministarstvu znanosti i obrazovanja, kao što je bio slučaj s kurikulom hrvatskog jezika, što se na kraju izrodilo u skandal? Oko kurikula Povijesti mogle bi se nastaviti igre bez granica. Legitimno je pitanje: zašto ministrica na sličan način nije postupila u pogledu kurikula Hrvatskog jezika? U tome je kurikulu bilo nekoliko pitanja neraščišćeno. No, uzela si je za pravo arbitrirati, koristeći se odabranim institucijama, među kojima nije bio, primjerice, Razred za filološke znanosti i Razred za književnost HAZU-a. Učenje povijesti na sve se načine, od ministrici privržene skupine, pokušava utemeljiti bez sadržaja. To bi bilo, kako kaže Konrad Paul Liessmann u knjizi: Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja, kao da se “kuha bez začina”.

Nakon objave dorađenoga kurikula Povijesti, na mrežnim stranicama ERS-a podiglo se dosta medijske prašine (srednja.hr itd.) poglavito iz ugla članova prethodne radne skupine, čiji je prijedlog nakon e-savjetovanja i izbora nove radne skupine temeljito dorađen. Temelj za doradu dokument je ERS-a “Koordinirani metodološki pristup izradi kurikularnih dokumenata” s kojim svi kurikuli moraju biti usklađeni, a taj je zahtjev prethodna radna skupina svjesno ignorirala. Dakle, ne radi se, kako se to želi predstaviti, o novom dokumentu, nego o doradi ranijega temeljem prijedloga proizašlih iz javne rasprave. Nije novoformirana skupina samovoljno mijenjala dokument, nego je samo poštovala ono što je bilo stavljeno i pred raniju radnu skupinu, koja te zahtjeve očigledno nije htjela poštovati. Tekst koji je ponuđen, kako kažu članovi radne skupine, nije savršen i bez zamjerki, no uzimajući u obzir vremenske okvire, najbolji je mogući, poglavito jer se nije radilo na stvaranju novog dokumenta nego na doradi teksta. Uostalom, zadatak radne skupine i nije bio napraviti novi tekst nego doraditi onaj koji je ušao u e-savjetovanje.

Cetnici antifasisti2

Četnici kao antifašisti – udžbenik za osmi razred osnovne škole u Republici Hrvatskoj, autorica Snježana Koren

Osim toga, tko bi za nešto više od mjesec dana mogao napraviti novi tekst kurikula ako je prethodna radna skupina na ranijoj inačici radila gotovo tri godine. U radnim skupinama članovi imenovani od MZO-a radili su, kako se može čuti, najviše “problema” jer nisu dopuštali da se tekst kurikulnog dokumenta koji je ušao u e-savjetovanje imalo mijenja. U ideologiziranim i orkestriranim komentarima, koji su se pojavili na pojedinim portalima, pokušava se predstaviti kako je nova radna skupina bez ikakva razloga napisala novi dokument. Bit čitavoga problema na koji su ukazivali pojedini komentari još tijekom javnog savjetovanja 2016., kao i negativna recenzija HAZU-a, te pojedini komentari i u novom e-savjetovanju, jest izostanak sustavnoga sadržaja koji bi bio kostur kurikulnoga dokumenta te uz to i izostanak ishoda koji se izravno oslanjaju na sadržaje. To je ujedno bio i zahtjev ERS-a. Zašto to prethodna radna skupina nije napravila, teško je reći – radi li se o oglušivanju na pozive za ispravkom, nemogućnosti da se taj zadatak ispuni s obzirom na način kako je kurikul Povijesti bio koncepcijski postavljen, ili o jednostavnoj aroganciji – teško je dokučiti. Javno savjetovanje o kurikulu Povijesti, ako se uključe stručnjaci kojima nije do “ideologiziranja” kurikula, najbolje će pokazati je li radna skupina bila na pravome putu. No to još ne znači da je posao gotov. Nakon što kurikul bude objavljen u Narodnim novinama, vjerojatno sa znatnim zakašnjenjem, tek u ožujku, u velikoj mjeri moglo bi se ugroziti kvalitetna izradba udžbenika. A upravo su udžbenici jedan od najvažnijih sljedećih poslova. Jer kurikul može biti izvrstan, a udžbenik ispod te razine, ili obrnuto. Kako bilo, svaki posao treba obaviti stručno i kvalitetno. To se može samo bez improvizacije i presinga.

Sanja Glibo: Kad trebaju koncentrirano raditi, učenici više vole tiskane materijale od korištenja on-line sadržaja

Pedagoginja Sanja Glibo, jedna od koordinatorica provedbe Škole za život u Strukovnoj školi u Sisku, kaže da kad se počelo govoriti o reformi, u središte priče došli su tableti kao neko čudesno sredstvo s kojima ćemo promijeniti školu, napraviti reformu. Dodaje da to nije tako i na taj način se ne može postići ono što želimo. ‘Ono što možemo reći nakon jednoga polugodišta da naši učenici, više vole tiskane materijale, kad trebaju koncentrirano raditi na novom sadržaju, da im je to lakše nego korištenje on-line sadržaja’, rekla je Glibo u emisiji ‘U pomaku’ Hrvatskog radija, 4. veljače 2019. Napominje kako se javio kao problem brzina veze u korištenju tableta u nastavi. ‘Ako nemamo dovoljno dobar internet, ako nemamo dovoljno dobre tablete koji bi zadovoljili sve što je potrebno, a nemamo, nastavniku se može dogoditi da potroši 15 minuta od sata, a da nije napravio što je planirao. To bi značilo da nastavnik u startu treba imati dvije inačice sata, ako ne uspije realizirati nastavni sat na jedan način da se može prebaciti na drugi’, izjavila je. Po njezinim riječima, za uspjeh reforme treba znati da su najvažniji nastavnici. ‘Sva moguća tehnologija bez spremnih i motiviranih nastavnika ne može unaprijediti školu, jer oni su nositelji promjena i tu promjenu unose u razred’. ‘Ne znam jesmo li u eksperimentalnu provedbu krenuli s dobrom procjenom postojećega stanja. Predznanje naših učenika u prvim razredima srednje škole nije često dovoljno za postizanje ishoda kakvi su u reformi predviđeni. Smatra da učenici prvih razreda nisu spremni za ishode iz hrvatskoga jezika, stranih jezika i matematike. Početni rezultati znanja iz osnovne škole nisu dovoljni da bi se realizirali željeni ishodi. Po završetku ove eksperimentalne provedbe, kako kaže, trebali bismo imati jasnu sliku jesmo li ostvarili što smo željeli i gdje se nalazimo. Bitno je da znamo jesmo li na nekakvom pozitivnom smjeru i da to možemo potvrditi.

“Sklona sam mišljenju da bi trebalo napraviti detaljnu evaulaciju i postaviti u razumnim rokovima mogućnost za popravke i slično, možda sve malo usporiti”, rekla je. Upitana kako su nastavnici prihvatili ekperimentalni program, rekla je da su neki rekli da ništa nisu trebali mijenjati u nastavi, da su i do sada radili kako se očekuje u reformi, neki su rekli da su ih edukacije i sama reforma pokrenuli, da malo drukčije razmišljaju, da su motiviraniji, da su im neki metodički priručnici bili korisni i slično. Iskustva su različita, jer, kako kaže, bilo je nastavnika koji su i do sada koristili informatičko-komunacijsku tehnologiju, tako ne bih rekla da smo bili van svega. Na koji način će se reforma implementirati u nastavni proces u pojedinu školu, smatra da ovisi o školi. Svaka škola je priča za sebe, svaka ima jednu kulturu, kulturu koja je usmjerena k napretka ili kulturu koja se puno ne mijenja. Vrlo je važno unutar škole graditi jednu zajednicu učenja i poticati nastavnike na napredak. To ovisi od nastavnika, ravnatelja i stručne službe, smatra pedagoginja Sanja Glibo iz Srednje strukovne škole u Sisku, nastale iz sisačke Šegrtske škole, 1886.

Marko Curać
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Majstori prikrivanja šume od stabla ili obrnuto

Objavljeno

na

Sve više se skreće s bitnog na nebitno. Pojedini mediji, ali i političari i politikanti, poglavito u hrvatskom Saboru, ali i drugdje, pravi su majstori u tome.

A ljudi ko ljudi.

Radije čitaju tračeve, a ne mali broj i uživa u patnjama drugih.

Evo, najnoviji primjer odvlačenja od pravih problema, recimo „slučaja INA-Mol“. je „slučaj predsjednice države“ u svezi računa za zdravstveni pregled.

Pojedini mediji su se raspisali i naravno odmah osudili prvu damu Hrvatske, jer je zamislite dobila  popust (za svoj račun) u privatnoj klinici veći od 500 kuna!

Uz to je „medicinski pregled obavila potajno, zaobilazeći javno zdravstvo, koje je dobro za ostale građane“, a za nju eto – nije – piše jedan dnevni list.

Kakva sramota!

Pojedini mediji se također bave istragom, jel je svoj račun platila u  gotovini ili karticom?

Tom problemu, primjera radi, posvećeno je „više“ prostora nego oboljelima od raka, ili pak ljudima koji mjesecima rade, a ne primaju plaće.

Jednom riječju, kako to  kod nas često ide, ponovno su sudili i osudili, bez suda i suđenja!

Sada se svugdje priča i piše kako je predsjednica države stekle „pogodnost“ od 500 kuna, ali ne i zbog čega je u samo mjesec dana u Hrvatskoj umrlo oko 300 hrvatskih branitelja, zašto na pojedinim bolničkim odjelima gdje se liječe najteži bolesnici nema niti toalet papira, zbog čega  u školama učitelji ili profesori nemaju ni za novine (u nekim školama  moraju sami kupovati i krede!), gdje su nestale milijarde koje je država (građani) uložila u brodogradilišta, ili pak zbog čega se u Hrvatskoj svaki  dan ubije najmanje jedan građanin, ili  kako i na koji način  preko noći nestaju toliki ljudi?

Također je pitanje nad pitanjima, kako se diljem zemlje bez problema otvaraju razni trgovački lanci, dok oni koji žele otvoriti recimo „bravariju“ nailaze na „tisuću“ administrativnih poteškoća, osobito nakon što je uspiju „podići na noge“?

Što se ne piše o tome da ako želite sudjelovati na nekom gradskom ili županijskom natječaju da morate predočiti dokument da se protiv vas ne vodi istraga, i to kome? Bandiću, Čehoku i sličnima!

U zadnje vrijeme pojedini novinari se bune da u Hrvatskoj „nema slobode pisanja (objavljivanja)“, jer ih neki, zamislite, tuže. Tuže ih najviše oni  koji se smatraju oklevetanim, osramoćenim ili pak  koje su popljuvali i pobljuvali a da još nisu ni dobili neku presudu.

Drugim riječima, nema presumpcije nevinosti.

Jedan od najistaknutijih primjera, u svezi toga, je „slučaj Tome Horvatinčića“. Kad se god pojavi na sudu, kao neki dan, pojedine novine odmah mu pišu „presudu“. Nemaju vremena čekati pravomoćnu. Samo da ne objavljuju – „zašto ga već nisu objesili!“. Za njih ne važi ono što piše u Zakonu o kaznenom postupku da  svaki osumnjičenik ili optuženi ima se smatrati nevinim sve dotle dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne dokaže krivnja, tako da se svaki onaj, da se malo našalimo, pred čiju kuću ili zgradu dođe  Andrija Jarak, odmah ima smatrati – osuđenim.

A razne „andrije“ ne izvještavaju ispred obiteljskih kuća recimo pojedinih osumnjičenih tajkuna, ili ispred skupih jahti ili osobnih automobila, zrakoplova, igrališta za golf i drugih privatnih objekata, dok im to ne kaže „aga“.

Sjetimo se samo dok je Ivica Todorić bio na čelu Agrokora većina medija je bila puna njegovih reklama i isključivo se lijepo pisalo i govorilo o njemu i njegovim (propalim) tvrtkama, sve do trenutka dok nisu nestale cijele stranice njegovih dobro plaćenih oglasa!

Ili, dok se nekog hrvatskog branitelja samo osumnjiči za neki navodni zločin, o njemu se piše sve, od imena i prezimena do „koljena sedmog“. A kad se i osudi neki srpski i ini agresor obično mu ne pišu ni ime, a kamoli tiskaju fotografije!

Za pojedine hrvatske medije „veći“ su zločinci Hrvati nego oni koji su ubijali, protjerivali, otuđivali, odnosno provjereni srpski i ini zločinci.

Drugim riječima, kod nas se često, kao u slučaju problema predsjednice s „500 kuna“ od „miša napravi slona“.

Nije to slučajno, i nije to bez veze, kao ni ona poslovica da se od šume ne vidi drveće ili obrnuto!

Mladen Pavković

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari