Pratite nas

Reagiranja

Domoljub Viktor Kancijanić nema pravo na spomenik, a koljači i četnici imaju!?

Objavljeno

na

Istarski crveni fašisti predvođeni radikalnim antihrvatski orijentiranim IDS-ovcima i SDP-ovcima ne miruju. Koriste svaku prigodu nabaciti se blatom na sve što je vezano za domoljublje i hrvatsku državotvornost. Dakako, talijanski neofašisti i srpski četnici nikad nisu na meti njihovih napada. Jedina smetnja su im Hrvatska i Katolička crkva. To im je poveznica koja ih drži na okupu.

Najnovija akcija koju su poduzeli u Tinjanu (središnja Istra), sastoji se u pokušaju uklanjanja spomen ploče hrvatskom mučeniku i domoljubu Viktoru Kancijaniću, pripadniku hrvatske emigrantske skupine “Feniks” koja je izginula 1972. godine na području Bosne i Hercegovine. “Sporna” spomen ploča nalazi se na groblju, na privatnoj parceli (grobnom mjestu) i prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske ne bi se smjela dirati, utoliko prije što ne sadrži ništa sporno.

Općinska podružnica IDS-a najoštrije je osudila njezino postavljanje na mjesnom groblju s obrazloženjem:

Riječ je o čovjeku koji je sedamdesetih godina bio pripadnik paravojne postrojbe ‘Planinska lisica’ čiji je cilj bio teroristički čin velikih razmjera protiv civila“ (izjava  Sandija Bančića,  predsjednika Općinske podružnice IDS-a Tinjan), što nema nikakve veze s istinom. (Vidi: https://hrvatskepraviceblog.wordpress.com/2018/10/09/ids-i-sdp-tinjana-namjeravaju-srusiti-tek-postavljeno-spomen-obiljezje-viktoru-kancijanicu-na-tinjanskom-groblju/)

Kancijanić i pripadnici ove skupine nisu bili nikakvi teroristi, a ponajmanje im je bio cilj ubijati civile.

Oni su se kao idealisti zanosili rušenjem zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima i to je njihov jedini “grijeh”. Danas, kad znamo istinu o tom režimu i njegovim stravičnim masovnim zločinima nad hrvatskim narodom (o čemu progovaraju njihovi vlastiti arhivi), još je manje razloga da ove naše domoljube i idealiste odbacujemo i osuđujemo i prihvaćamo komunističke laži kao istinu.

Pokušaj postavljanja spomen obilježja ovom hrvatskom domoljubu i mučeniku spriječeno je 2012. godine zajedničkim snagama SRP-a (Socijalističke radničke partije – Šuvarova partija), mjesnih tinjanskih vijećnika iz redova IDS-a i SDP-a i SABA RH (Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske) Pule.

Spomen ploča je ipak otkrivena 7. listopada 2018. godine (iznad praznog groba, jer još uvijek se ne zna gdje je pokopano tijelo žrtve) i nju je blagoslovio umirovljeni biskup porečki i pulski mons. Ivan Milovan. (Vidi: https://youtu.be/WJmTwc7441M )

I tada samozvani “antifašisti” ponovno dižu glave i koriste iste “argumente”.

Neizbježno se postavlja pitanje: na koji se to antifašizam pozivaju oni koji Hrvatsku mrze iz dna duše i ne mire se ni danas s njezinom uspostavom?

Istina o istarskom “NOB-u”

Evo samo nekoliko rečenica o “slavnoj antifašističkoj borbi” komunista i partizana u Istri koji se nisu usuđivali povesti borbu protiv Talijana i Nijemaca, ali su zato prednjačili u zločinima nad civilima i katoličkim svećenstvom puneći kraške jame leševima.

Taj njihov teror započeo je već u razdoblju kratkotrajnog pokušaja uspostave vlasti, neposredno poslije kapitulacije Italije (13.09. – 2.10. 1943.), dok su ostaci fašističkih snaga i njihovi suradnici u panici napuštali ove prostore. Brojni talijanski garnizoni s golemim količinama naoružanja i opreme padaju u ruke partizana, a veliki dio naroda (izmučen fašističkom diktaturom i uvjeren kako je konačno došlo vrijeme slobode) podržava ih i u njima gleda stvarne osloboditelje koji će u Istru donijeti pravu narodnu vlast.

Međutim, u samo 20-ak dana (do početka njemačke ofenzive 2. listopada) ovi “antifašisti” su počinili brojne zločine nad civilnim stanovništvom i svećenstvom i zatim bezglavo pobjegli pred njemačkim trupama koje su zbog njih izvršile nemilosrdnu odmazdu nad nedužnim narodom. Ponovno se vraćaju tek nakon sloma Trećeg Reicha i tada u potpunosti uspostavljaju svoju vlast. Ukratko rečeno, iskoristili su opravdano ogorčenje istarskog puka prema fašistima i naklonost saveznika i stavljajući se na čelo antifašističkog pokreta diktaturu fašističke Italije zamijenili svojom.

Prve poratne godine u Istri (slično kao i u drugim krajevima Hrvatske) bile su, nažalost, također obilježene krvavim tragovima zločina što su ih u ime svoje ideologije činili oni koji su sebe zvali „antifašistima“.Tako je nakon dugih godina okupacije od strane fašističke Italije i brojnih masovnih zločina Mussolinijeve soldateske i nacističkih postrojbi, poslije kapitulacije Italije (pri čemu su Nijemci okrutno ubijali narod, razarali i spaljivali čitava naselja) istarski puk doživio novi val nasilja, ovoga puta od „osloboditelja“ – partizana.

Na udaru je naročito bio katolički kler koji se nastojalo zastrašiti i protjerati u Italiju kako bi se zatrla Crkva i onemogućio vjerski život puka. Mada je (u formalnom smislu) Katoličkoj crkvi (čije su zasluge u sjedinjenju Istre i matice Hrvatske nesporne) bila zakonom „dopuštena sloboda djelovanja“, u stvarnosti se činilo sve da se ona potisne i onemogući u svojoj pastoralnoj misiji.

 Uhićenja, zatvaranja, tajne likvidacije (po pravilu bez ikakvih istražnih ili sudskih postupaka i najčešće bacanjem u kraške jame-fojbe), te masovni teror nad građanstvom uz grubu silu i medijsku propagandu, postali su dijelom istarske svakodnevice u čemu su zapaženu ulogu igrali OZNA/UDBA i Agitprop.

Progoni su se odvijali pod krinkom „kažnjavanja suradnika okupatora“ ili „fašističkih slugu“ i kad se jednom ta etiketa nalijepila bilo komu, njegova je sudbina bila zapečaćena. Najčešće bez dokaza, uz iskonstruiranu krivnju i lažne svjedoke, ljudima se presuđivalo po kratkom postupku ili su jednostavno odvođeni bez ikakvoga objašnjenja i sudbina im je ostajala nepoznata (mnogima se ni danas ne zna groba).

Istrom su krstarile skupine komunističkih uhoda i aktivista čija je jedina zadaća bila raznim provokacijama izazivati nerede i incidente i (ako treba i uz primjenu sile), te onemogućavati crkvene obrede i normalan život vjernika i svećenstva. Tako je planski stvarano ozračje nesigurnosti, straha i neizvjesnosti, ne samo u redovima klera nego i u najširim slojevima naroda. U skladu s oprobanim i prokušanim staljinističkim obrascima, krivnja za posljedice izazvane ovim provokacijama prebacivala se na „klerofašiste“ i „reakcionarne elemente“, odnosno na žrtve koje su potom dodatno stigmatizirane i još žešće progonjene kao „narodni neprijatelji“.

Biljeg kojim je komunistička propaganda označila nadbiskupa Alojzija Stepinca kao „zločinca“ i „suradnika ustaškog režima“ bio je stigma za cijelu Crkvu i sav katolički puk i svećenstvo u Hrvatskoj, a ujedno i znak da se prema tim „reakcionarima“, „klerofašistima“ i „narodnim neprijateljima“ imaju primjenjivati „revolucionarne“ metode – sve u ime „obrane naroda i tekovina revolucije“. Svaki komunist ili simpatizer Partije mogao je nekažnjeno i prema vlastitom nahođenju biti „sudac“ i krojiti „pravdu“ gotovo bez ikakvih ograničenja kad je u pitanju bio obračun s „narodnim neprijateljima“.

Zar nisu 24. kolovoza 1947. godine komunisti zadojeni bolesnom mržnjom na pravdi Boga zaklali i našeg blaženika, svećenika Miroslava Bulešića, koji je pored mons. Bože Milanovića (kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla) bio jedan od najzaslužnijih što je na Mirovnoj konferenciji u Parizu donesena odluka o sjedinjenju Istre s maticom Hrvatskom? Zar nisu oklevetali i samoga mons. Milanovića i Katoličku crkvu u cjelini i nastavili je bezočno progoniti?

 To je bila ta njihova “slavna antifašistička borba” i to je naslijeđe na koje se jedino mogu pozivati današnji istarski crveni fašisti. Zločinački komunistički sustav najveće je zlo koje je iskusila ljudska civilizacija i samo tijekom XX stoljeća pobio je oko 150 milijuna ljudi diljem svijeta.

Oni koji zastupaju i brane tu ideologiju na strani su zla i zločina i to svojim postupcima potvrđuju.

Istarski crveni fašisti ni danas ne mogu otrpjeti da se spomene uloga Katoličke crkve i njezine zasluge vezano za sudbinu Istre nakon Drugoga svjetskog rata, nego arlauču na svaki spomen toga (kao u rujnu 2017., primjerice, kad su zviždali, galamili i javno upućivali primitivne pogrde hrvatskoj predsjednici zbog spominjanja zasluga mons. Bože Milanovića).

Jedini pravi i iskreni antifašisti bili su istarski domoljubi – obični ljudi i pripadnici katoličkog klera, a ne komunisti i partizani. I oni su platili najveću cijenu u ratu.

Današnji “antifašisti” u Hrvatskoj legitimiraju se novim pozivima na nasilje, prijetnjama i žalom što nas nisu sve pobili nakon Drugoga svjetskog rata. I sve se to objavljuje u medijima i na društvenim mrežama bez ikakve osude s njihove strane.

Nikad nisu priznali vlastite zločine, pa ni one najmonstruoznije (Hudu jamu, Macelj, Jazovku, zločine Križnog puta i Bleiburga). Naprotiv, pravdaju ih i pljuju po žrtvama na najvulgarniji i najprizemniji način.

I sve je to “antifašizam” i “humanizam” – na koje oni polažu ekskluzivno pravo, stavljajući se u ulogu “zaštitnika” društvenih vrednota koje su do jučer brutalno gazili i tutora čija predavanja i lamentacije o “ljudskim pravima”, “demokraciji” i “slobodi” slušamo iz dana u dan već više od 70 godina.

Nema onoga što oni nisu u stanju izokrenuti svojom propagandom.

Talijanski neofašisti i četnici im ne smetaju!?

  “Dičnim” istarskim “antifašistima” ne smetaju (niti su im ikada smetala) posezanja talijanskih neofašista za dijelovima hrvatskog priobalja, otoka i Jadrana i ostaju već 70 godina nijemi na to. Ne smetaju im ni četnici, oni koji su 90-ih godina rušili Hrvatsku i etnički je čistili, pa ni njihovi spomenici na koje nailazimo diljem nekadašnje “SAO Krajine”.

Kad se prije nekoliko godina u javnosti podigla prašina oko nadgrobnih spomenika dokazanim četničkim koljačima i zločincima (primjerice, u Borovu Selu), odgovor je prozvanih bio kako je riječ “o spomenicima koji su podignuti na grobnim mjestima u vlasništvu fizičkih osoba“, te da se sukladno poštivanju privatnog vlasništva isti ne smiju dirati.

Vrijedi li ovaj argument i za brata pokojnog Viktora Kancijanića, jer na grobnom mjestu koje je uredno kupio podiže spomenutu spomen ploču?

Usporedimo izgled i napise na spomenicima borovo-selskim krvnicima Vukašinu Šoškoćaninu, predvodniku masakra nad našim redarstvenicima 2. svibnja 1991. (koji je sam na TV Novi Sad i TV Beograd 6. svibnja 1991. godine u emisiji uživo “Srbi u Hrvatskoj – proleće ’91.” izjavio: “Ubio sam 6 ustaša, a ako Bog da, ubit ću ih još 606“) i četniku, pripadniku odreda Mirka Jovića (“Dušan Silni”), Vojislavu Miliću koji je poginuo u vrijeme istoga masakra u Borovu Selu, s onom spomen pločom postavljenom u znak sjećanja na našeg mučenika Viktora Kancijanića, pa sami izvucimo zaključak.

Za one koji ne čitaju ćirilicu, evo prijevoda s nadgrobnih ploča, najprije Vukašina Šoškoćanina:

“Ovde počiva Vukašin-Vule Šoškoćanin tragično preminuo u talasima Dunava u 32.g. života 15. maja 1991. komandant odbrane Borova Sela.

Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj srpskoj skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.

I sada gledam Borovo rođeno selo moje, braću i sestre i srpske borce moje. Bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje”

(Izvor za fotografije: https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436)

Na drugom spomeniku (četniku Vojislavu Miliću – koji je došao ubijati po Hrvatskoj iz Srbije), piše:

“Na ovom mestu 2. maja ’91. poginuo je Vojislav Milić prva žrtva rata u Borovu

M.Z. 2. MAJ BOROVO”

I ispod toga, na kamenom motivu isklesane otvorene knjige stoji:

“NA KOREJI KRAJ DUNAVA LEVO/ULAZAK JE U BOROVO SELO/GDE SE MUTNI SASTAJU OBLACI/TU PADOŠE KRAJIŠKI JUNACI/ŽIVOTE SU DALI ZA SLOBODU/ZA SLOBODU SRPSKOME NARODU

SLAVA MU

ĆELESI ORK BELI ORLOVI BOROVO”

(Opširnije: ; https://blog.vecernji.hr/sandra-sabljak/sramota-spomenici-koji-velicaju-krvnika-a-omalovazavaju-zrtvu-3436)

Kako je vidljivo, krvnik Šoškoćanin je srpski nacionalni junak kojemu se pišu hvalospjevi (usput se svojata dio hrvatskog državnog teritorija kao “srpska zemlja”), Mjesna zajednica Borovo nazvana je po masakru 2. svibnja 1991. godine (da se ne zaboravi – budući da je to za njih junački čin), a Omladinski rukometni klub (u čije ime je napisana posveta u vidu stihova) po četničkoj paravojnoj postrojbi “Beli orlovi” – zločincima koji su u Hrvatskoj upamćeni po zlu i masovnim zločinima.

Pogledajmo sad tekst sa spomen ploče Viktoru Kancijaniću koji je vidljiv u naslovnici ovog članka.

Svaki komentar je suvišan.

Eto, to je naša stvarnost!

Republika Hrvatska štiti spomenike četnicima i dokazanim zločincima kao “pravo obilježavanja grobnog mjesta” – iako se time otvoreno veliča zločin i bez ikakve sumnje krši sam Ustav ove zemlje, a spomen ploča hrvatskoga idealista, emigranta Viktora Kancijanića koji nije bio ni ubojica ni terorist, na groblju u Tinjanu je nepoželjna!?

Kao da smo u 1946-oj, a ne u 2018. godini.

SRAMOTA je preslaba riječ za ovo što nam se događa.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bujanec Polovanecu: Ti si Palmin ‘zagrepčanec’…

Objavljeno

na

Objavio

Polovanče, Hasanbegovići su u Zagrebu već sto godina, a ti si sad pod palicom onih koji su im oteli stan ‘45. – ti si Palmin ‘zagrepčanec’… napisao je Velimir Bujanec na facebooku.

Kada ponestane argumenata, kreću uvrede – to pravilo u Hrvatskoj uglavnom vrijedi za ljevičare i liberale, a od danas i za potkupljene bezveznjake, komentirao je Bujanec.

Veliki ‘Zagrepčanec’ Miroslav Polovanec nezabilježenim govorom mržnje i najobičnijim rasizmom u svoja je usta uzeo hrvatsku političku vertikalu i intelektualnog giganta – dr. Zlatka Hasanbegovića. No, Polovanec ne zna da su Hasanbegovići u Zagrebu već 100 godina, da su bili vrlo cijenjena obitelj i prije i za vrijeme II. svjetskog rata, da su spašavali Židove, a nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske proganjani su od komunista.

Polovanče, ti nisi dostojan biti pod Hasanbegovićevom palicom, ti si sad pod palicom onih koji su njegovu obitelj istjerali iz stana u centru Zagreba 1945. godine. Pod palicom si udbaša i mafijaša, pod palicom oljuštenih jugoslavena.

Podsjećamo, protiv Hasanbegovića je prvi na ovako jadan način govorio SDP-ov (ni)Hajdaš (ni)Dončić koji ga je pogrdno nazvao “poturicom”, a sada to čini Kosorov liberal Polovanec, za kojega, objektivno, šira javnost ne bi nikada ni znala da danas nije doživio svojih pet minuta “slave”.

U svakom slučaju, psi samo neka laju, a Hasanbegova pobjednička karavana nezaustavljivo prolazi dalje – do pobjede, napisao je Bujanec.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Potpišimo peticiju ‘Stop pedofiliji’ u ime zdravog razuma i budućnosti naše djece!

Objavljeno

na

Objavio

Na djelu je destrukcija koja za cilj ima urušiti sve vrijednosti na kojima počiva današnja civilizacija i vratiti ljudsko biće u čopor. To je jedini suvisli zaključak do kojega se dolazi kad se racionalno promotri što se sve događa u svijetu koji nas okružuje.

Ono što je do jučer bilo društveno neprihvatljivo pa i zakonski kažnjivo, danas je relativizirano do te mjere da je samo pitanje dana kad će postati dijelom “progresivističke” kulture koja nam se nameće putem medija, ulice i pojedinih institucija EU i VE, nasilno, agresivno i kontinuirano.

Takav je slučaj i s pedofilijom koju neki već danas poistovjećuju s “ljudskim pravom” (!?), negirajući ne samo štetnost seksualnog nasilja nad djecom, nego i samo nasilje kao takvo, uz tvrdnje da “seksualni odnos odrasle osobe s djetetom nije nasilje i nema po dijete nikakvih štetnih posljedica”!

Profesor s američkog University of Pennsylvania, Philip Tromovitch, 1997. godine je u The Journal of Seks Research objavio rad u kojemu je proučavajući desetak studija na temelju svoga “nepristranog” istraživanja zaključio kako je konsenzus današnjeg civiliziranog svijeta oko toga da je seksualno zlostavljanje djece štetno – pogrešan!

Drugim riječima, on negira postojanje seksualnog zlostavljanja djece, pa čak i seksualno zlostavljanje kao čin nasilja koji ostavlja štetne posljedice po djecu!

Philip Tromovitch i njegove kolega Bruce Rind i Robert Bauserman (osuđivani pedofil), sljedeće su godine (1998.) godine objavili svoju recenziju meta-analize ukupno 59 studija u kojima su korištena prijavljena iskustva seksualnog zlostavljanja 35.703 studenata (dok su bili u dječjoj dobi).

Svojim istraživanjima i zaključcima njih trojica dovode u pitanje valjanost samoga pojma seksualnog zlostavljanja djeteta. Uz to, oštroj kritici su izložene same žrtve zlostavljanja, stručnjaci za mentalno zdravlje koji rade s njima u procesu liječenja i rehabilitacije, konzervativci, vjernici – jednom riječju svi oni koji svjetonazorski ili po svome djelovanju smetnja ovakvom pogledu na problem pedofilije.

Američka udruga psihologa doduše nije stala iza ovih znanstvenika, ali je branila njihovo pravo na “iznošenje rezultata istraživanja neovisno o tomu jesu li ona utemeljena na činjenicama ili ne”. Dakako, to je vrlo zanimljiva opservacija, budući da se svaka znanost temelji na empirijskom utvrđivanju činjenica, bez čega se ni jedan dobiveni rezultat ne može smatrati znanstveno potvrđenim i relevantnim. I to je zakonitost koja ne vrijedi samo za prirodne, nego i za društvene znanosti.

Spomenuta trojica nisu jedini koji otvoreno promiču i zastupaju pedofiliju.

Mirjam Heine, profesorica s njemačkog University of Würzburg tvrdi čak da se kad je riječ o pedofiliji ne radi i poremećaju, bolesti, društveno neprihvatljivom ponašanju ili kažnjivoj devijaciji, nego o “prirodnoj seksualnoj orijentaciji koja zaslužuje poštovanje”!?

Ove teze ona je iznijela na konferenciji TEDx Talks (Technology, Entertainment, Design – medijske organizacije koja objavljuje online razgovore za besplatnu distribuciju pod sloganom “ideje koje vrijedi širiti”). Osim toga, profesorica Heine ustvrdila je kao je “pedofilija nepromjenljiva seksualna orijentacija” i jednako “vrijedna i normalna kao i heteroseksualna”, te da “pedofile moramo prihvaćati s poštovanjem kao i sve druge ljude”. Za nju je pedofilija “respektabilna seksualna orijentacija”, jer ona “ne ovisi od volje pojedinca”, nego je to “prirodna datost”. Ovdje se koristi isti argument kao i kod homoseksualizma i nekih drugih bolesti i anomalija koje se proglašava “genetski uvjetovanim”, odnosno “prirođenim” – pa se stoga osoba koja je takve orijentacije unaprijed svrstava u “normalne” (jer u pitanju je “prirodno stanje” a ne stečena sklonost, bolest ili devijacija, pa stoga nije niti odgovorna za svoje postupke).

Video clip sa spomenutog  predavanja Mirjam Heine objavio je na youtube-u Chip Kipperly 19. lipnja 2018. godine uz napomenu:

“TedX pokušava sakriti svoj najnoviji videozapis s usluge YouTube zbog prekomjerne negativne povratne informacije. Aktivno su izdali obavijesti o autorskim pravima na sve prijenose ovog videozapisa, iako je licencirana pod Creative Commons.

Ne samo da to pokušavaju ugurati u memorijsku rupu, algoritmi usluge YouTube automatski blokiraju izvorni videozapis prije nego što se čak i može objaviti. Morao sam uređivati ​​ovaj videozapis i ponovno ga kodirati da bih prošao kroz algoritme.”

Nakon ovog uvoda, Kipperly je objavio jedan dodatni komentar koji je također vrijedan pozornosti. Nažalost, ni za video, niti za tekst ispod clipa nema prijevoda s engleskog na hrvatski.

On na istoj stranici objavljuje i link na kojemu se može potpisati peticija “STOP PEDOFILIJI”: https://www.change.org/p/tedx-stop-the-pedophilia-sympathisers-at-tedx

(Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=MNr3yhjQPI8&feature=youtu.be)

Posjetite li link za peticiju, pored toga što možete dati svoj glas PROTIV JAVNOG POPULARIZIRANJA I PROTEŽIRANJA PEDOFILIJE, imate prigodu i pratiti dinamiku potpisivanja iste koja za sada ima blizu 2.100 potpisa.

Sve one koji su skeptici i misle možda kako se oko ovoga diže veća prašina nego je potrebno, podsjećam na događaje od prije 6 – 7 godina, kad je televizijska urednica, novinarka i voditeljica Karolina Vidović-Krišto u svojoj autorskoj emisiji “Slika Hrvatske” (emitiranoj 29. prosinca 2012.) u epizodi naslovljenoj “Pedofilija kao temelj spolnog odgoja”, upozorila javnost na opasnost od globalnog nametanja tzv. spolnog odgoja u škole i vrtiće, a koji se temelji na postavkama Alfreda Kinseya čija je “znanost” zasnovana na “istraživanjima” u kojima je plaćao i poticao pedofile na seksualno zlostavljanje djece i dojenčadi.

Karolina Vidović Krišto tom je prigodom prikazala i dokumentarni film Tima Tatea “Secret History: Kinsey’s Pedophiles” (ili: “Skrivena Povijest: Kinsijevi Pedofili) koji u cijelosti razotkriva perverziju Kinsey-a i njegovih suradnika koji su kako bi dokazali svoje bolesne teorije zlostavljali na tisuće djece – od dojenčadi do djece predškolske dobi prepuštajući ih patološkim bolesnicima i seksualnim manijacima. Podsjetimo se i pogledajmo što je u svome filmu sve rekao Tim Tate: https://www.youtube.com/watch?v=8nkeRvtPmn0.

Budući da je temelj “spolnog odgoja” kojega je Hrvatska namjeravala uvesti u svoj sustav odgoja i obrazovanja djece bio temeljen upravo na istraživanjima Alfreda Kinseya, to je kod naših “progresivista” izazvalo pravu uzbunu, pa je urednica i voditeljica spomenute emisije suspendirana u samo nekoliko sati, a njezina autorska TV emisija ukinuta.

U međuvremenu javnost je doznala kako je najpoznatiji hrvatski “seksolog” Aleksandar Hulštofer stipendist i suradnik instituta Kinsey, što je uključivalo suradnju s mnogim pedofilima iz kruga tamošnjih “znanstvenika”, što je još više uzburkalo duhove i potaknulo žučne rasprave.

Uslijedio je dolazak u Hrvatsku američke intelektualke židovskog podrijetla, profesorice prava Judith A. Reisman i britanskog novinara i autora dokumentarca Tima Tatea (2013. godine) koji su u svojim javnim nastupima rekli istinu o temi pedofilije i “spolnog odgoja” i stali iza hrvatske novinarke.

Gospođa Reisman bila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu suočena s primitivizmom – organiziranim napadima “progresivističkog” dijela studenata i profesora koji su je vrijeđali na najprizemniji način i dočekivali pogrdama, psovkama, čak i prijetnjama kako će joj fizički onemogućiti izlaganje. No, zato je u Školi narodnog zdravlja “Andrija Štampar” (koja je dio Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) bila primljena s uvažavanjem i poštovanjem od studenata i liječnika.

Karolina Vidović Krišto dobila je 5. siječnja 2015. godine otkaz na HRT-u voljom tadašnjeg moćnika koji je upravljao ovom kućom, Gorana Radmana.

Na HRT-u je u to vrijeme vrijedio “Etički kodeks” po kojemu je djelatnicima zabranjeno izražavati vjersko i svjetonazorsko uvjerenje u privatnom životu – izvan radnog vremena – što je nonsens i zadiranje u temeljna ljudska prava. Ove odredbe korištene su za discipliniranje 3.000 zaposlenika ove kuće koji su od vrhuške na čelu s neokomunistom Goranom Radmanom bili pod stalnom prismotrom kako bi im se onemogućila svaka sloboda izražavanja i građanskog djelovanja – ponovimo: privatno i u slobodno vrijeme.

Sedam mjeseci poslije otkaza, magistrica novinarstva Karolina Vidović-Krišto sudskim je rješenjem vraćena na posao, a presude Prvog i Drugog stupnja potvrdile su kako je bio u pitanju protuzakoniti otkaz.

Podsjećanje na ovaj slučaj govori u prilog tomu što je sve u stanju učiniti lijevo-liberalno-anarhistička klika i njezina militantna “progresivistička” struja kad se netko usprotivi njihovim bolesnim idejama uz pomoć kojih teroriziraju golemu većinu građana Republike Hrvatske.

Znamo i vidimo kako je sve to počelo ne jučer ili prekjučer, nego još 1948/53. godine, od kad datira objavljivanje izvješća Alfreda Kinsaya (Sexual Behavior in the Human Male (1948.- drugo izdanje 1998.;  Sexual Behavior in the Human Female (1953.- drugo izdanje 1998.).

Od Kinsaya, preko “seksualne revolucije” do “zaštite prava LGBTIQ zajednice” i javnog promoviranja pedofilije – to bi u najkraćem bio taj put kojim nas vode “progresivisti” u “bolju i sretniju budućnost” gdje se ne zna tko s kime i kako opći, tko je komu otac, mati, dijete, brat, sestra…

Povratak u čopor kao ideal življenja i “napretka” ljudske civilizacije!?

Kao svjesni, razumni i odgovorni ljudi obvezni smo u ime sadašnjih i budućih naraštaja i opstanka svijeta u kojemu živimo, podići svoj glas protiv ovog zla uperenog i protiv Boga i protiv Čovjeka.

Bili vjernici ili ne, deklarirali se kao ateisti ili agnostici, kojoj god rasi ili kakvom god svjetonazoru i ideologiji pripadali, svi smo podjednako odgovorni za sadašnjost i budućnost – vlastitu, ali i onih koji žive s nama i dolaze poslije nas.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari