Pratite nas

Kolumne

Domoljublje ili veleizdaja

Objavljeno

na

Kada je Hrvatski [državni] sabor potvrdio Vladu Tihomira Oreškovića, činilo se da je snažan vjetar puhnuo u domoljubna jedra. Malo se znalo o novom predsjedniku Vlade.

[ad id=”93788″]

Tek toliko: imućan Hrvat, kanadski državljanin, dolazi iz uprave židovske farmaceutske tvrtke Teve, koja je – zaslugom Ive Sanadera i Miomira Žužula – progutala hrvatsku farmaceutsku tvrtku Plivu. Neznanac se, kako je predstavljen, doimao kao jamac svestranog oporavka naše kolonije.

Nisam bio pretjerano oduševljen. No žarko sam želio da se oporavak dogodi. Stoga sam tada napisao: Prvi i posljednji čovjek – predsjednik Vlade i ministar kulture – ulijevaju nadu. Toj ocjeni kumovala je Milanovićeva najava da će „drugarice i drugovi“ novoj vlasti prirediti „pakao“, a snažno ju je podupirala i Oreškovićeva junačka izjava da njemu i njegovoj Vladi ne treba uobičajenih 100 dana kritičke obzirnosti. U takvim okolnostima tri sam mjeseca razložno gasio Milanovićev „oganj“ i šutio o Oreškoviću.

Zašto nisam bio oduševljen? Ne bih htio nikoga sablazniti odgovorom, ali kada čujem predsjednika Vlade kako kvoca da je nešto „good, good, good“, a nešto drugo „bad, bad“ – meni se diže kosa na glavi! To je valjda nešto anakronično, posljedak ognjištarskog odgoja i vjekovnoga hrvatskog otpora germanizaciji, madžarizaciji, talijanizaciji, srbizaciji… Svjestan sam ja toga. No, jednako sam svjestan i najnovijega našeg kulturnog napretka! Da nisam, zar bih tako strpljivo gutao te anglo-saske „dlakave žabe“ i trpio nehrvatski artikuliran izgovor? Ali sve ima svoju mjeru. Pa, naravno, i moja „politička korektnost“. Znam, ružno je to, ali što mogu: Kada se predsjedniku Vlade u rečenici razbježi ono malo padeža, moja nesnošljivost – iskoči iz kože!

Tužne me tada spopadnu misli. Kako li je govorio hrvatski ban Dragutin Khuen-Héderváry? On je bio Madžar. Ne znam kako je u Saboru govorio. No njegova je vlada, barem pismeno, s madžarskom vladom općila na hrvatskom jeziku. Gostovanje u drugom jeziku prilično je velika muka i u okviru iste skupine jezikā. Stoga je divljenja vrijedan primjer Zoltána Áldotta, madžarskoga gubernatora Ine. Taj se je Madžar god. 2010. doselio u Hrvatsku. Oženio se Hrvaticom. Došao je iz ugrofinskoga madžarskog jezika, a bolje govori indoeuropski hrvatski nego – domoljubni Hrvat Orešković.

Dobro, reći će tkogod, to pripada u kulturu! Da, u kulturu. Ali, kao što se općenito zna, iz kulture raste politika kao skrb o općem dobru. A što u nas raste? To dostatno pokazuju tri zgode.

Dođe predsjednik Vlade, gospodin Orešković, u Vukovar pa zavapi: Treba mi 10.000 hektara oranica – u komadu! Za velikog ulagača s Bliskog Istoka! Vukovarci vrte glavom. Mi smo grad – industrija! Očekivali smo predsjednika Vlade, a došao nam mešetar nekretninama! Nisam Vukovarac. Bit će da me stoga nije prenerazila Oreškovićeva predodžba o agraru, nego nešto drugo. Čini se da Orešković, premda naše gore list, još nije čuo za Vrdoljakovu babu Lončarušu. A slavna je baba Lončaruša govorila: Ne prodaje se, sinko, vinograd. Prodaje se grožđe. I to prve dvije-tri godine. A zatim vino i rakija.

Odlučila Oreškovićeva Vlada obuzdati političku djelatnost Ureda „doživotnog bivšeg“ predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pa mu najprije odlučila ustegnuti 500.000 kn godišnjeg prihoda iz državnoga proračuna, a zatim podignula tu svoticu na 600.000 kn. Nevoljniku je ipak ostavila – tjelesnu stražu! Što će mu, čude se neupućeni, tjelesna straža?! A Vlada zna. Ona čuva Mesića kao zjenicu oka međunarodne pravde. Mesić je naime prvi u Haagu lažno svjedočio da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, na čemu je poslije izgrađen sotonski konstrukt o „udruženom zločinačkom pothvatu“.

Stvarnu Oreškovićevu političku orijentaciju ili potpunu dezorijentaciju jasno pokazuje slučaj Vesne Pusić. Gospođa je svojedobno, kao narodna zastupnica, u Hrvatskomu [državnom] saboru javno ponovila Mesićevu tajnu haašku laž i ustrajala na njoj do dana današnjega. Ta laž sigurno nije bila bez utjecaja u kaznenomu postupku protiv šestorice Hrvata – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – koji su zbog sudjelovanja „u zajedničkom zločinačkom pothvatu“ pod vodstvom Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka osuđeni na drastične zatvorske kazne. No, to nije smetalo Zoranu Milanoviću i njegovoj Vladi da čak i nezakonito, nakon izgubljenih izbora, u ime Hrvatske kandidiraju gospođu Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. A onda je slijedio grom iz vedra neba: Orešković i njegova Vlada javno su poduprli – Vesnu Pusić. Nazovite to veleizdajom ili domoljubljem, kako vam volja.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari