Pratite nas

Kolumne

Domoljublje ili veleizdaja

Objavljeno

na

Kada je Hrvatski [državni] sabor potvrdio Vladu Tihomira Oreškovića, činilo se da je snažan vjetar puhnuo u domoljubna jedra. Malo se znalo o novom predsjedniku Vlade.

[ad id=”93788″]

Tek toliko: imućan Hrvat, kanadski državljanin, dolazi iz uprave židovske farmaceutske tvrtke Teve, koja je – zaslugom Ive Sanadera i Miomira Žužula – progutala hrvatsku farmaceutsku tvrtku Plivu. Neznanac se, kako je predstavljen, doimao kao jamac svestranog oporavka naše kolonije.

Nisam bio pretjerano oduševljen. No žarko sam želio da se oporavak dogodi. Stoga sam tada napisao: Prvi i posljednji čovjek – predsjednik Vlade i ministar kulture – ulijevaju nadu. Toj ocjeni kumovala je Milanovićeva najava da će „drugarice i drugovi“ novoj vlasti prirediti „pakao“, a snažno ju je podupirala i Oreškovićeva junačka izjava da njemu i njegovoj Vladi ne treba uobičajenih 100 dana kritičke obzirnosti. U takvim okolnostima tri sam mjeseca razložno gasio Milanovićev „oganj“ i šutio o Oreškoviću.

Zašto nisam bio oduševljen? Ne bih htio nikoga sablazniti odgovorom, ali kada čujem predsjednika Vlade kako kvoca da je nešto „good, good, good“, a nešto drugo „bad, bad“ – meni se diže kosa na glavi! To je valjda nešto anakronično, posljedak ognjištarskog odgoja i vjekovnoga hrvatskog otpora germanizaciji, madžarizaciji, talijanizaciji, srbizaciji… Svjestan sam ja toga. No, jednako sam svjestan i najnovijega našeg kulturnog napretka! Da nisam, zar bih tako strpljivo gutao te anglo-saske „dlakave žabe“ i trpio nehrvatski artikuliran izgovor? Ali sve ima svoju mjeru. Pa, naravno, i moja „politička korektnost“. Znam, ružno je to, ali što mogu: Kada se predsjedniku Vlade u rečenici razbježi ono malo padeža, moja nesnošljivost – iskoči iz kože!

Tužne me tada spopadnu misli. Kako li je govorio hrvatski ban Dragutin Khuen-Héderváry? On je bio Madžar. Ne znam kako je u Saboru govorio. No njegova je vlada, barem pismeno, s madžarskom vladom općila na hrvatskom jeziku. Gostovanje u drugom jeziku prilično je velika muka i u okviru iste skupine jezikā. Stoga je divljenja vrijedan primjer Zoltána Áldotta, madžarskoga gubernatora Ine. Taj se je Madžar god. 2010. doselio u Hrvatsku. Oženio se Hrvaticom. Došao je iz ugrofinskoga madžarskog jezika, a bolje govori indoeuropski hrvatski nego – domoljubni Hrvat Orešković.

Dobro, reći će tkogod, to pripada u kulturu! Da, u kulturu. Ali, kao što se općenito zna, iz kulture raste politika kao skrb o općem dobru. A što u nas raste? To dostatno pokazuju tri zgode.

Dođe predsjednik Vlade, gospodin Orešković, u Vukovar pa zavapi: Treba mi 10.000 hektara oranica – u komadu! Za velikog ulagača s Bliskog Istoka! Vukovarci vrte glavom. Mi smo grad – industrija! Očekivali smo predsjednika Vlade, a došao nam mešetar nekretninama! Nisam Vukovarac. Bit će da me stoga nije prenerazila Oreškovićeva predodžba o agraru, nego nešto drugo. Čini se da Orešković, premda naše gore list, još nije čuo za Vrdoljakovu babu Lončarušu. A slavna je baba Lončaruša govorila: Ne prodaje se, sinko, vinograd. Prodaje se grožđe. I to prve dvije-tri godine. A zatim vino i rakija.

Odlučila Oreškovićeva Vlada obuzdati političku djelatnost Ureda „doživotnog bivšeg“ predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pa mu najprije odlučila ustegnuti 500.000 kn godišnjeg prihoda iz državnoga proračuna, a zatim podignula tu svoticu na 600.000 kn. Nevoljniku je ipak ostavila – tjelesnu stražu! Što će mu, čude se neupućeni, tjelesna straža?! A Vlada zna. Ona čuva Mesića kao zjenicu oka međunarodne pravde. Mesić je naime prvi u Haagu lažno svjedočio da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, na čemu je poslije izgrađen sotonski konstrukt o „udruženom zločinačkom pothvatu“.

Stvarnu Oreškovićevu političku orijentaciju ili potpunu dezorijentaciju jasno pokazuje slučaj Vesne Pusić. Gospođa je svojedobno, kao narodna zastupnica, u Hrvatskomu [državnom] saboru javno ponovila Mesićevu tajnu haašku laž i ustrajala na njoj do dana današnjega. Ta laž sigurno nije bila bez utjecaja u kaznenomu postupku protiv šestorice Hrvata – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – koji su zbog sudjelovanja „u zajedničkom zločinačkom pothvatu“ pod vodstvom Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka osuđeni na drastične zatvorske kazne. No, to nije smetalo Zoranu Milanoviću i njegovoj Vladi da čak i nezakonito, nakon izgubljenih izbora, u ime Hrvatske kandidiraju gospođu Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. A onda je slijedio grom iz vedra neba: Orešković i njegova Vlada javno su poduprli – Vesnu Pusić. Nazovite to veleizdajom ili domoljubljem, kako vam volja.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Divide et impera uništava ovu zemlju

Objavljeno

na

Objavio

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada.

Referendumske inicijative, prosvjedi, kontra prosvjedi, podjele na naše i vaše, na MI ili Oni, na partizane i ustaše, na crvene, plave, žute, crne, zelene ili jednostavnije na RGB samo troše energiju hrvatskog naroda, a najvažniji onaj krucijalni problem prolazi pokraj nas i kao karcinom uništava hrvatsko društvo, narod, naciju, državu.

Dokle se zastupnici, izaslanici naroda u hrvatskom parlamentu – Saboru, budu bavili trivijalnim problemima. Dokle se god predsjednici najvećih hrvatskih političkih stranaka budu bavili pitanjima koji je kupus najbolji ili čiji je odraz u ogledalu najljepši, dokle se budu dijeli na partizane i ustaše, na Jugoslavene, europejce, katolibane, socijaliste, marksiste, lenjiniste, titoiste, Zagorce, Dalmatince, Hercegovce, proruske, prosrpske, proameričke, probritanske lobiste i špijune, lopove i poštene, dokle god Sabor bude više ličio na kokošinjac s nadobudnim pjetlićima i nezrelim kokama bez jasne vizije i cilja dotada će Hrvatska tonuti u živo blato.

Dokad god manjina bude željela biti nadređena većini, a većina ne uvažavala manjinu, dokle god i jedna i druga strana tumačila demokraciju onako kako njima odgovara, dokle god iz glava hrvatskog naroda ne izađe viđenje demokracije iz sedamdesetih i osamdesetih u ovoj državi ništa se promijeniti neće.

Dok god se referendumska inicijativa, bez obzira od koga i radi čega pokrenuta bude shvaćena kao udar na nešto i nekoga i dokle god udare na to budu predvodili ,organizirali i opstruirali Bogom dani političari upitnih moralnih i političkih kvaliteta, upitnih intelektualnih kapaciteta, ova država tražit će slamku sijena da se držeći za nju izvuče iz živog blata.

Političari koji umjesto da u duhu tolerancije, širenja demokracije bez obzira sviđa im li se ili ne, javno ne podrže referendumsku inicijativu jer ona nije referendum na kojem ti isti političari mogu glasati za ili protiv, mogu potpuno legalno lobirati za ili protiv, ona je samo volja naroda da omoguće tom istom narodu da iskažu svoje osnovno demokratsko pravo- samoorganizirano odlučivanje.

Dokle god u Hrvatskoj ne bude jedna povijest, dokle god u hrvatskoj istina ne prestane biti tabu tema i dokle god oni koji žele istinu budu revizionisti do tada će hrvatsko društvo biti podijeljeno.

Istina oslobađa, kome ova izreka smeta. Onima koji imaju hipoteku povijesti ili onima koji imaju viziju budućnosti.

Do kada će sve ovo do sada napisano, a ima toga još, biti tema koja zaokuplja hrvatsku javnost. Agrokor, mailove, potpredsjednicu i predsjednika vlade nisam spominjao, nemam ni namjeru ali nešto imam.

Sve ovo su mali, nebitni, zanemarivi i izlječivi, da izlječivi problem jer ovo su simptomi bolest, istina ozbiljne ali izlječive. Ona druga bolest, opasna kancerogena, koja uništava narod, društvo, državu, zove se – Demografija.

Sve ono što nam se nudi, ignorirajući i tjerajući stručnjake iz krucijalne domene, a gurajući mjere koje sliče na jeftine predizborne populističke metode koje nemaju veze niti s mjerama niti s voljom rješavanja problema.

Sve to izgleda kao pokušaj da se požar gasi plahtom natopljenom u benzin.

Opravdanje da je iseljavanje rezultat otvaranja granica i tržišta radne snage priča je za naivne jer onaj tko to plasira u javnost nema dodira sa stvarnošću.

Glavni razlog je dublje prirode i prije svega je povezan s nestručnosti i stvarnom željom da problem riješe oni koji problem trebaju i moraju rješavati, a za to su i dobili mandat.

Možda bi hrvatske političare, one na vlasti i one u opoziciji, trebalo pitati zašto taj problem nisu imali niti će ga imati Slovenci. Zašto su Slovenski političari konsenzualno riješili problem. Istina, Slovenci nisu imali rat, ali rat više ne smije biti opravdanje.

U osnovi postoji samo nekoliko činjenica koje treba riješiti, odstraniti žarište i uliti nadu narodu. Omogućiti im da uhvate zraka, da oči širom otvore i da pokrenu državu iz apatije, da više nitko ne spominje navode u prvom dijelu teksta, da Hrvatska postane ono za što je predodređena i ono što piše u naslovu i tekstu njene himne.

Ključ svega je omogućiti građanima da mogu živjeti od svog rada. Jednostavno im omogućiti ono što piše u Ustavu. Vrijeme je da hrvatski političari shvate, oni u poziciji i oni u opoziciji da se mora podvući crta i reći- dosta je.

Vrijeme je za reforme, a reforma svih reformi leži u državnoj administraciji, u državnim i javnim tvrtkama gdje se godinama, ovisno tko je na vlasti gomilaju uhljebi gušeći državu i porezne obveznike. Vrijeme je da se prestane s praksom uhljebljivanja stranačke vojske bez obzira bila ona žutih, crvenih, plavih ili crnih.

Treba presjeći i reći- Gospodo vi ste teret naroda i države i idete na tržište, najmanje njih 30 000. Bez brige, neće biti na ulici niti na teret onih koji rade jer reforma svih reformi povlači druge za sobom i oni će vrlo brzo postati poželjna radna snaga.

Vrijeme je da država kaže poduzetnicima: Ako vi ne želite i kažete da ne možete, mi možemo i hoćemo dići minimalnu zaradu u netto iznosu na 6 000 kuna ali da ne bi uništili poduzetnike – država se mora odreći parafiskalnih nameta i zahvaljujući rasterećenju proračuna smanjenjem zaposlenih na jaslama istog pomoći subvencijama onima kojima treba pomoći. Oni koji to nisu u stanju pratiti, reći da tvrtke presele tamo gdje ima jeftine radne snage. Bez brige, neće se seliti već prilagoditi tržištu radne snage.

Povećanje nadnice u kombinaciji s rasterećenjem porezne presije rezultira povećanjem produktivnosti, a povećanje produktivnosti rezultira konkurentnosti, novim zapošljavanjima, povećanom potrošnjom, većim i boljim punjenjem proračuna, sanacijom zdravstvenog i mirovinskog sustava.

Onaj tko ima 6000 kuna plaće neće ići tražiti kruha preko pogače u Irskoj ili Njemačkoj, a povećana potrošnja uvijek je indikator rasta zapošljavanja, rasta BDP-a i standarda. Uostalom nije li upravo Irska najbolji primjer.

Ante Rašić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati