Pratite nas

Kolumne

Domoljublje ili veleizdaja

Objavljeno

na

Kada je Hrvatski [državni] sabor potvrdio Vladu Tihomira Oreškovića, činilo se da je snažan vjetar puhnuo u domoljubna jedra. Malo se znalo o novom predsjedniku Vlade.

[ad id=”93788″]

Tek toliko: imućan Hrvat, kanadski državljanin, dolazi iz uprave židovske farmaceutske tvrtke Teve, koja je – zaslugom Ive Sanadera i Miomira Žužula – progutala hrvatsku farmaceutsku tvrtku Plivu. Neznanac se, kako je predstavljen, doimao kao jamac svestranog oporavka naše kolonije.

Nisam bio pretjerano oduševljen. No žarko sam želio da se oporavak dogodi. Stoga sam tada napisao: Prvi i posljednji čovjek – predsjednik Vlade i ministar kulture – ulijevaju nadu. Toj ocjeni kumovala je Milanovićeva najava da će „drugarice i drugovi“ novoj vlasti prirediti „pakao“, a snažno ju je podupirala i Oreškovićeva junačka izjava da njemu i njegovoj Vladi ne treba uobičajenih 100 dana kritičke obzirnosti. U takvim okolnostima tri sam mjeseca razložno gasio Milanovićev „oganj“ i šutio o Oreškoviću.

Zašto nisam bio oduševljen? Ne bih htio nikoga sablazniti odgovorom, ali kada čujem predsjednika Vlade kako kvoca da je nešto „good, good, good“, a nešto drugo „bad, bad“ – meni se diže kosa na glavi! To je valjda nešto anakronično, posljedak ognjištarskog odgoja i vjekovnoga hrvatskog otpora germanizaciji, madžarizaciji, talijanizaciji, srbizaciji… Svjestan sam ja toga. No, jednako sam svjestan i najnovijega našeg kulturnog napretka! Da nisam, zar bih tako strpljivo gutao te anglo-saske „dlakave žabe“ i trpio nehrvatski artikuliran izgovor? Ali sve ima svoju mjeru. Pa, naravno, i moja „politička korektnost“. Znam, ružno je to, ali što mogu: Kada se predsjedniku Vlade u rečenici razbježi ono malo padeža, moja nesnošljivost – iskoči iz kože!

Tužne me tada spopadnu misli. Kako li je govorio hrvatski ban Dragutin Khuen-Héderváry? On je bio Madžar. Ne znam kako je u Saboru govorio. No njegova je vlada, barem pismeno, s madžarskom vladom općila na hrvatskom jeziku. Gostovanje u drugom jeziku prilično je velika muka i u okviru iste skupine jezikā. Stoga je divljenja vrijedan primjer Zoltána Áldotta, madžarskoga gubernatora Ine. Taj se je Madžar god. 2010. doselio u Hrvatsku. Oženio se Hrvaticom. Došao je iz ugrofinskoga madžarskog jezika, a bolje govori indoeuropski hrvatski nego – domoljubni Hrvat Orešković.

Dobro, reći će tkogod, to pripada u kulturu! Da, u kulturu. Ali, kao što se općenito zna, iz kulture raste politika kao skrb o općem dobru. A što u nas raste? To dostatno pokazuju tri zgode.

Dođe predsjednik Vlade, gospodin Orešković, u Vukovar pa zavapi: Treba mi 10.000 hektara oranica – u komadu! Za velikog ulagača s Bliskog Istoka! Vukovarci vrte glavom. Mi smo grad – industrija! Očekivali smo predsjednika Vlade, a došao nam mešetar nekretninama! Nisam Vukovarac. Bit će da me stoga nije prenerazila Oreškovićeva predodžba o agraru, nego nešto drugo. Čini se da Orešković, premda naše gore list, još nije čuo za Vrdoljakovu babu Lončarušu. A slavna je baba Lončaruša govorila: Ne prodaje se, sinko, vinograd. Prodaje se grožđe. I to prve dvije-tri godine. A zatim vino i rakija.

Odlučila Oreškovićeva Vlada obuzdati političku djelatnost Ureda „doživotnog bivšeg“ predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića, pa mu najprije odlučila ustegnuti 500.000 kn godišnjeg prihoda iz državnoga proračuna, a zatim podignula tu svoticu na 600.000 kn. Nevoljniku je ipak ostavila – tjelesnu stražu! Što će mu, čude se neupućeni, tjelesna straža?! A Vlada zna. Ona čuva Mesića kao zjenicu oka međunarodne pravde. Mesić je naime prvi u Haagu lažno svjedočio da je Hrvatska izvršila oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu, na čemu je poslije izgrađen sotonski konstrukt o „udruženom zločinačkom pothvatu“.

Stvarnu Oreškovićevu političku orijentaciju ili potpunu dezorijentaciju jasno pokazuje slučaj Vesne Pusić. Gospođa je svojedobno, kao narodna zastupnica, u Hrvatskomu [državnom] saboru javno ponovila Mesićevu tajnu haašku laž i ustrajala na njoj do dana današnjega. Ta laž sigurno nije bila bez utjecaja u kaznenomu postupku protiv šestorice Hrvata – Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića – koji su zbog sudjelovanja „u zajedničkom zločinačkom pothvatu“ pod vodstvom Franje Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka osuđeni na drastične zatvorske kazne. No, to nije smetalo Zoranu Milanoviću i njegovoj Vladi da čak i nezakonito, nakon izgubljenih izbora, u ime Hrvatske kandidiraju gospođu Pusić za glavnu tajnicu Ujedinjenih naroda. A onda je slijedio grom iz vedra neba: Orešković i njegova Vlada javno su poduprli – Vesnu Pusić. Nazovite to veleizdajom ili domoljubljem, kako vam volja.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari