Pratite nas

Kolumne

Domoljublje je ključ opstanka!

Objavljeno

na

Od pamtivijeka čovjek živi u zajednici. Zajednica ima zajednički interes. Obitelj je osnovna ljudska zajednica. Država je zajednica definirana širim odrednicama poput jezika, povijesti, pretpostavljene genetike, geneze, sve to osviješteno u određenoj zajedničkoj politici, odnosno u najširem smislu država je zajednica povezanih ljudi koji sebe smatraju dijelom jednog naroda pa onda i nacije. Dio naroda može živjeti i u drugim državama, ali je dio iste zajednice – isti narod.

Snaga i prosperitet jedne obitelji kao osnovne zajednice ovisi prvenstveno o ljubavi oca i majke prema svojoj obitelji. Zašto ne ovisi o o inteligenciji pitat ćete se? Naravno da ovisi i o ineligenciji, no osnovna i ključna komponenta je ljubav prema obitelji.

Domoljublje, kako ime samo za sebe govori, a ime je znak, znači ljubav prema svom domu. Dom nisu samo zidine, špilja, sojenica, vila, šume, planine, more, rijeke i jezera, dom je obitelj, dom su ljudi, ljubiti svoj dom znači ljubiti svoju obitelj, skrbiti za svoju obitelj i biti spreman dom svoj i svoju domovinu braniti od svake ugroze.

Domoljublje na razini naroda, nacije, države znači ljubav prema svojoj zajednici u najširem smislu, znači dati sve od sebe za svoju ljubljenu zajednicu, ako je ljubimo?

Od vulgarnog shvaćanja inteligencije u civilizaciji idiota važnija je ljubav. U biti ljubav je ključna komponenta u odnosu oca i majke prema svojoj obitelji kao i političara prema svom narodu – naciji. Roditelji kojima je ljubav jača od poroka i lošeg karaktera uspješno održavaju svoje obitelji bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju daju sve od sebe i žive za svoju obitelj nastojeći djecu izvesti na pravi put, u konačnici za to žive i to im je jedini cilj. Roditelje koji se tako ponašaju, vođeni ljubavi prema onima koji o njima ovise, možemo smatrati inteligentnima jer su djecu naučili osnovama života i suživota u ravnoteži sa drugima.

Ono što su otac i majka za obitelj to su političari za naciju-državu. Otac i majka skrbe za one koje vole i ne misle o sebi sve dok svaki član obitelji nije zadovoljan i sretan u okvirima onoga što realno možemo sebi omogućiti. Političari su otac i majka svoje zajednice i posljednja obrana interesa zajednice, odnosno to bi trebali biti.

Otac i majka obitelji mogu biti vrijedni i marljivi ljudi, prožeti univerzalnom etikom i blagoslovljeni Duhom Svetim, dakle prožeti ljubavlju. Također otac ili majka, rijetko obadvoje, češće jedno od njih, mogu biti potpuno emocionalno osakaćeni i kao takvi apsolutno beskorisni svojoj obitelji. Dakle, roditelji mogu biti pijanci, kockari, kurviši, lijenčine, vulgarni i sebični hedonisti i kao takvi samo teret svojoj obitelji – propaliteti. I ne samo teret, takvi jedu svoju obitelj, oni su kanibali i parazit na tijelu svoje obitelji i to što su moguće inteligentni u vulgarnom smislu i u skladu sa ne-vrijednostima ove civilizacije idiota doista nije na korist obitelji, oni su klošari i propaliteti.

Političari su otac i majka svom narodu-naciji. Političari prožeti ljubavlju prema svom narodu čine sve ono što otac i majka čine za svoju obitelj, skrbe i bore se za prosperitet svoga naroda. Nije potrebno dokazivati da su takvi političari apsolutni izuzetak, no postoje i redovito ih prekasno prepoznajemo.

Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.

U Hrvatskoj je u punom zamahu histerična kampanja blaćenja i ponižavanja svega i svih koji stoje na toj posljednjoj liniji obrane. Domoljublje u Hrvatskoj tobožnji intelektualci, quasi-znanstvenici, nadri-novinari, tobožnji civilni aktivisti i tobožnji ljudi prikazuju kao relikt prošlosti, arhaizam bez sadržaja, ako i ima sadržaj onda je taj sadržaj anticivilizacijski. tvrde oni. Dakle skrbiti sa ljubavlju, domo-ljubavlju, o svojoj zajednici je loše i zlo pouka je ovih histeričnih neprijatelja našeg doma i domoljublja.

Kada netko želi opljačkati i uništiti neku obitelj, a ima plan i sredstva – čitaj: novac, on će prvo ići na temelje onoga što tu obitelj drži na okupu, a to je, pogađate –  ljubav, domoljublje. Pa će sve pokušati i tražiti slabu točku kod roditelja, a i kod djece. Ako je od ljubavi oca prema svojoj obitelji jača strast za kockom i alkoholom navodit će ga da pije i da se kocka, ako je slabić nudit će mu drogu, ako je moralni idiot kupit će ga velikom plaćom, samo on mora založiti dio imovine, pa još jedan dio, pa… I tako, dok moralni idiot broji koliko je zaradio, s druge strane obitelj-narod gubi sve.

Političari su još više izloženi napadima vanjskih i unutarnjih neprijatelja, no na isti način. Političar domoljub zna da je njegov narod njegov narod, zna da je potekao od tog naroda, da svom narodu sve duguje i da njegov život pripada narodu od kojeg je potekao. Političar domoljub ljubi svoj narod svim srcem svojim i svom dušom svojom i narod voli njega, i pamti tisućama godina. Neprijateljski agent-političar ljubav prema svom narodu, domoljublje, prikazuje kao mržnju i uvijek o domoljublju govori kao o zlu. Istovremeno taj isti svaku priliku koristi da pokaže ljubav prema svom narodu, stvarnom ili imaginarnom – jugoslaveni… Uz parolu “Ja ne mrzim” neprijateljski agent-političar vodi rat protiv domoljuba pokušavajući mu poljuljati vjeru u ispravnost čina ljubavi prema svom narodu, a sve s ciljem da ga odvoji od naroda i lakše savlada. To je stari predatorski trik, ali i danas vrlo uspješan.

Političar propalitet ništa od ovoga ne zna ili ne shvaća, on nema svijest i savjest, jedino što vidi je njegova budućnost u bogatstvu, a što se njega tiče narod može pomrijeti odmah ili nakon dugog mučenja, tako svejedno, bitno da on ima brdo para i stanova.

Na tisuće načina možemo uspoređivati oca i majku u odnosu na čitavu obitelj, koja ponekad uključuje i njihove roditelje, tete, ujake… i političare u odnosu na narod koji jednako pa čak i više ovisi o političarima, a taj narod najmanje je jednako osjetljiv i izložen propasti kad je političar emocionalno sakati moralni idiot. Evo nekih primjera…

Svi smo svjedoci nemoralnih eskapada emocionalno sakatih političara zadnjih tridesetak godina. Primjerice izdajničkih svjedočenja protiv svojih prethodnika, vojnika, naroda, a to nije normalno. Nije normalno jednako kao što nije normalno da otac i majka oblajavaju svoju djecu gdje stignu i iznose kompletno sve što znaju o svojoj djeci i tako ih izlažu podsmijehu, mržnji, prijeziru.

Usput, tako neljudski tretirana djeca razvijaju kompleks manje vrijednosti, samoprijezir, neuspješna su i nesretna. Naravno da ni takvi roditelji (političari) nisu slučajno takvi, naravno da oni daju samo ono što imaju: samoprijezir, mržnju, komplekse manje vrijednosti, prazninu svoje obogaljene duše. Naravno da zdravi i inteligentni roditelji ne ogoljuju svoju djecu do krajnosti, jer znaju da i djeca njihovih prijatelja, neprijatelja i poznanika također imaju mana i da njihovi roditelji kriju njihove mane kako bi stvorili bolje početne pozicije za svoju djecu, oni djecu pripremaju na uspjeh, a ako su inteligentni svakako rade na ispravljanju grešaka kod svoje djece, no u tišini doma i ne daju na sav glas kad dijete nešto pogriješi ili se osramoti, već brane svoju djecu, to je prirodno i normalno.

Nije bez razloga zakonom propisano da roditelji ne moraju svjedočiti protiv svoje djece, naravno da svi to pravo da ne svjedoče protiv svoje djece koriste. Svi osim moralnih idiota!

Probajmo zamisliti u kolikoj su strahovitoj prednosti djeca koja imaju zdrave i inteligentne roditelje, a iz kakvog paklenog minusa kreću djeca kojima su roditelji emocionalno osakaćeni idioti?

Isto je i sa političarima. Isto tako u jednom narodu djeluju i znanstvenici, novinari, sociolozi, filozofi… Oni pametni, koje možemo zvati inteligentnim ljudima, bore se da isprave pogrešna ponašanja i obrasce u svom narodu, ali unutar zidova svoga doma, oni emocionalno sakati, moralni idioti, histerično urlaju i pišu čitavom svijetu o svemu što znaju i ne znaju o svom narodu. Svoj narod pljuju, teroriziraju  i pritiskaju zajedno sa neprijateljima svoga naroda, a ti nepriajtelji su oni isti koji nikad ne rade ono što rade naši moralni idioti.

I onda dijete – unutar bolesne obitelji, i narod – unutar bolesne države, ostaje sam, psihički rastrojen i podložan manipulaciji. Ludi otac koji se kocka s obiteljskim srebrom redovito je pod stranim utjecajem, njemu se strani utjecaj dodvorava i časti ga dok mu djeca skapavaju i umiru, a ako se požale onda ih još i napadne i prebije tvrdeći da nisu zaslužili ni ono što imaju. I opet ih oblaje pred čitavim svijetom tvrdeći da su problem i da ne zna što će s njima, pa još i zaziva pomoć onih koji su mu oduzeli dušu i ljudskost obećavši mu dobru plaću i/ili funkciju u nekoj budućoj vlasti koju će, naravno, formirati oni koji ga drže kao idiota na uzici, a on će ostati na tom istom mjestu. Nevjerojatno je da takav otac-političar uopće ne shvaća da već ima vlast i da neprijatelji njegove djece-naroda njemu ne nude ništa što nema, nego od njega prave budalu iskorištavajući njegov loš karakter navodeći ga da radi protiv svoje obitelji – naroda.

Nastran otac/političar svjedoči protiv svoje djece/naroda, dobar otac/političar odbija svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda jer to nije prirodno i svjestan je da će onaj drugi odbiti svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda, a onda od pravde nema ni p. Naravno da se i neprijatelj smije ovom političaru idiotu te da ga ni najmanje ne poštuje dok mu laska kako je dobro postupio, prešućujući da on sam nikad ne bi tako postupio upravo zato što je svjestan koliko je to duboko nakazan i nemoralan čin.

Dobar otac/političar svoje dijete/narod voli i hvali njegove dobre osobine, a dijete/narod voli svoga oca/političara i trudi se opravdati njegove riječi/ljubav i tako se širi mjera dobra.

Emocionalno osakaćeni moralni idiot otac/političar svoje dijete/narod na svakom koraku ogovara, prikazuje ga tisuću puta gorim nego što je, mrzi svoj narod, a dijete/narod s pravom mrzi njega i pruža otpor na svakom koraku, tako se širi mjera zla, dok neprijatelji likuju.

Inače je doista rijetkost da otac mrzi svoju djecu i da političar mrzi svoj narod, no u Hrvatskoj imamo umjetno uzgojenu sortu nametnutih političara koji mentalno nisu dio hrvatskog naroda i čudom se čude onima koji vole svoj hrvatski narod. Odakle takvo stanje, odakle ona groteskna pobuda da se likuje nad pokoljem vlastitog naroda ili nacističkim presudama koje nemaju veze sa pravdom?

Nakon drugog svjetskog rata pobijena je sva inteligencija hrvatskog naroda i umjetno su uzgajani poslušnici kojima je odurna svaka hrvatska država i svaku ljubav prema hrvatskom narodu takvi vide kao zlo i mržnju, uz prigodnu parolu “Ja ne mrzim”. Da, baš to što ljubav prema hrvatskom narodu – domoljublje – vide samo kao mržnju odaje njihovu duboku mržnju, kristalno jasno.

Možemo to i ovako reći, nakon ww2 hrvatskoj djeci su pobijeni roditelji, stričevi, ujaci, tete, bake i djedovi, svi koji su iskreno voljeli hrvatsko dijete, umjesto okrutno pobijenih postavljeni su kao političari/staratelji svi koji su iskazali najbestijalniju okrutnost prema hrvatskom narodu. Pobijeni su također svi oni koji su ne shvaćajući igru sudjelovali na strani iskonskog zla protiv svoga naroda, no uvidjevši da se kolje kompletno sve bez obzira na to je li netko nešto ili išta kriv podigli su ovi zavedeni glas u očaju i pogubljeni su, ostali su samo neprijatelji, očusi i maćehe iz devetog kruga pakla. Hrvatska je danas premrežena maćehama i očusima koji nikad nisu voljeli ni zavoljeli hrvatsko dijete.

Kako već rekoh, otac ili majka koji mrze svoju djecu apsolutna su rijetkost i to je redovito mentalni poremećaj za košulju na psihijatriji, no daleko su češći primjeri mržnje očuha i maćeha prema pastorku i to je prava istina o političarima u Hrvatskoj koji dilaju dokumente, pišu peticije protiv svojih pastoraka, postavljaju na sva ključna mjesta nove očuhe i maćehe, jednostavno pokušavaju ubiti pastorke ili ih dovesti u takvo mentalno rastrojstvo da mogu manipulirati i iskoristiti ono što je prirodno pravo i nasljedstvo hrvatskog djeteta kojemu su njihovi preci ili prethodnici pobili roditelje.

Domoljublje i ljubav prema svojoj djeci/narodu odlika je istinskih i karakternih ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Japanu ili Americi. Domoljublje znači život, izostanak domoljublja znači smrt obitelji/zajednici/državi.

Ali zlo evoluira i krije se, krije svoje namjere i ciljeve, a svako zaostajanje i prepuštanje floskulama vodi u propast. Danas je neprijatelj strašniji nego ikad i sve što znamo nije ono što jest, ali baš sve. Zavedeni smo nekim boljim sutra, samo moramo sve prepustiti njima i vjerovati im, a njih vodi interes i nemilosrdno ga utjeruju uništavajući sve pred sobom, mi i dalje vjerujemo da će biti bolje.

Ne, neće, ova civilizacija idiota ne postaje bolja, niti se standard ostalima usklađuje sa onim u Švedskoj, čak nasuprot, Švedska više nije što je bila i nikad više neće biti, isto tako i Njemačka. Švedska i Njemačka kakve smo znali više ne postoje, tamo je zlo pustilo korijenje  i uništilo zadnju liniju obrane – domoljublje, sad tamo vlada najvulgarniji interes, a interes nema dušu, niti plače za umirućim djetetom.

Primjer manipulacije je i to što se napredak i prosperitet prikazuju kao ciljevi ove civilizacije idiota, nudi se bolje sutra, to bolje sutra ne dolazi i neće doći, odnosno doći će malo sutra. Svaki dan imamo manje prava a političari očusi i maćehe ne bore se za svoju djecu već za korporacije bez duše, umri dijete, samo najpokvareniji opstaju, znaju oni!

Otac i majka koji vole svoju djecu i sve članove svoje obitelji sve daju za članove svoje obitelji. Očuh i maćeha sve daju na svoju zabavu i troše ono što im nikad nije ni pripadalo osiromašujući djecu koju nikad nisu ni voljeli. Karakter i kvalitet obitelji ogleda se u tome kako se odnose prema starima i nemoćnima, bolesnima. Hoće li kupiti novi Audi A8 i novi Iphone ili će djeci platiti školovanje, starima osigurati bar tri obroka dnevno i mirnu starost… definira i razdvaja ljude od neljudi, domoljube od klošara i propaliteta. Otac obitelji kojemu su roditelji gladni, djeca nesretna i gladna, a u stanu umjesto wc školjke ima rupu u podu, dok istovremeno vozi bijesni BMW, Audi ili Mercedes je klošarčić i nula od čovjeka, moralni idiot.

Domoljub otac, političar i istinski čovjek vozit će, oblačiti se i posjedovati samo ono što si može priuštiti, djeca će imati sve što im treba da budu sretna i uspješna, njegovi roditelji će također imati sve što im treba za dostojanstvenu starost te će s ponosom, ljubavlju i poštovanjem slušati njegove riječi, to je ispravan put.

Otac brani interes obitelji, političar brani interes naroda, ako su domoljubi? Ako nisu domoljubi onda ne brane interese svoje obitelji i naroda, ako ne brane interese svoje obitelji i svoga naroda čije onda brane?

Domoljub političar zna da je hrvatski narod njegov narod i da je njegova dužnost braniti hrvatski narod bilo gdje, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći i moći naroda da pomogne nesretnom ili napadnutom bratu. Isto kao što brat bratu priskače u pomoć kad ga u nekom drugom selu napadnu neprijatelji, a tko bi uostalom trebao pomoći njegovom bratu ako neće on kao brat?

Hrvatska je izdala svoju braću u BiH i svi novci svijeta to ne mogu nadomjestiti, izdajom naše braće ugrozili smo i sebe i maćehinski odnos – “na ti zera novaca” nema nikakvu težinu niti će ispraviti pogrešku koja će skupo koštati i Hrvatsku. Ali je odličan primjer maćehinskog odnosa i dubokog nerazumijevanja biti stvari. Isti odnos politika u RH ima i prema braniteljima, “na i tebi zera ili zera više i kuš, mrš tamo u kut.” I sad bi mi trebali biti zahvalni, istovremeno se financira milijardama ili oprašta neplaćanje poreza u stotinama milijuna kuna medijima i civilnim udrugama koji/koje javno i otvoreno ruše Hrvatsku, svaki od onih koji ruše Hrvatsku ima morbidno velike plaće i niti jedan koji se bori za Hrvatsku ne dobije lipu. Naši političari nekima su očevi i majke, a nekima očusi i maćehe. I nije problem što mi koji pokušavamo stabilizirati i očuvati Hrvatsku nemamo ništa, ljubav i novac ionako ne idu zajedno, ali je pitanje zašto je količina mržnje i rada protiv Hrvatske redovito kriterij za dodjelu silnih milijuna, milijardi, povišica i beneficija?

U svakoj državi svijeta za najviše dužnosti ključna osobina je domoljublje, to je normalno i ispravno, jer domoljub će dati sve od sebe za boljitak svoga naroda. Uzalud vrhunski rezultati na testu inteligencije ako je dotičnom cilj rušenje države. U Hrvatskoj je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju kao i čist dosje kad se javljaš za posao u Gradskoj čistoći, ali ne i za dužnost ministra ili savjetnika predsjednika. Čak nije problem (dok svi ne saznaju, a izbori se približavaju) ako se upinješ dokazati da su Hrvati i hrvatska volja za državom nelegalno ilegalni mit, još je manji problem ako si aktivno kao ideolog terorizma sudjelovao u terorističkoj okupaciji dijela Hrvatske, nema ograničenja i jedinstvena smo država u svijetu u kojoj kao terorist i osumnjičenik za ratne zločine protiv Hrvata možeš biti na značajnoj dužnosti ili u Saboru. Jedinstveni smo u svijetu, bilo koja druga država sa ovakvim pomanjkanjem samopoštovanja bila bi razorena za čas, mi opstajemo, kako i do kad Boga pitaj?

Kako prepoznati smrtne neprijatelje? Lako, ima ih dvije vrste. Jedni su oni koji uporno dokazuju da je domoljublje zlo i pljuju sve koji vole hrvatski narod i pokušavaju nešto korisno napraviti, a domoljublje prikazuju kao zlo. Drugi su oni koji se lažno kite domoljubljem dok istovremeno brutalno štete hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj svojim vulgarnim hedonističkim mentalnim sklopom predatora bez skrupula. Ne zna se koji su od ove dvije skupine opasniji po Hrvatsku.

Kad vidimo političara koji pobijedivši na izborima problijedi umjesto da se veseli i skače ko životinja koja vidi samo svoj interes, a ne tragediju s kojom će se morati suočiti, znat ćemo da smo izabrali čovjeka koji je svjestan strahotnog stanja i koji će ostaviti svoje zdravlje i život da nas izvuče iz ovog ponora u koji su nas nasilno i prijevarom bacili.

Domoljublje je ključ opstanka!

Stjepan Štimac/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori