Pratite nas

Kolumne

Domoljublje je ključ opstanka!

Objavljeno

na

Od pamtivijeka čovjek živi u zajednici. Zajednica ima zajednički interes. Obitelj je osnovna ljudska zajednica. Država je zajednica definirana širim odrednicama poput jezika, povijesti, pretpostavljene genetike, geneze, sve to osviješteno u određenoj zajedničkoj politici, odnosno u najširem smislu država je zajednica povezanih ljudi koji sebe smatraju dijelom jednog naroda pa onda i nacije. Dio naroda može živjeti i u drugim državama, ali je dio iste zajednice – isti narod.

Snaga i prosperitet jedne obitelji kao osnovne zajednice ovisi prvenstveno o ljubavi oca i majke prema svojoj obitelji. Zašto ne ovisi o o inteligenciji pitat ćete se? Naravno da ovisi i o ineligenciji, no osnovna i ključna komponenta je ljubav prema obitelji.

Domoljublje, kako ime samo za sebe govori, a ime je znak, znači ljubav prema svom domu. Dom nisu samo zidine, špilja, sojenica, vila, šume, planine, more, rijeke i jezera, dom je obitelj, dom su ljudi, ljubiti svoj dom znači ljubiti svoju obitelj, skrbiti za svoju obitelj i biti spreman dom svoj i svoju domovinu braniti od svake ugroze.

Domoljublje na razini naroda, nacije, države znači ljubav prema svojoj zajednici u najširem smislu, znači dati sve od sebe za svoju ljubljenu zajednicu, ako je ljubimo?

Od vulgarnog shvaćanja inteligencije u civilizaciji idiota važnija je ljubav. U biti ljubav je ključna komponenta u odnosu oca i majke prema svojoj obitelji kao i političara prema svom narodu – naciji. Roditelji kojima je ljubav jača od poroka i lošeg karaktera uspješno održavaju svoje obitelji bez obzira na okolnosti, u svakom slučaju daju sve od sebe i žive za svoju obitelj nastojeći djecu izvesti na pravi put, u konačnici za to žive i to im je jedini cilj. Roditelje koji se tako ponašaju, vođeni ljubavi prema onima koji o njima ovise, možemo smatrati inteligentnima jer su djecu naučili osnovama života i suživota u ravnoteži sa drugima.

Ono što su otac i majka za obitelj to su političari za naciju-državu. Otac i majka skrbe za one koje vole i ne misle o sebi sve dok svaki član obitelji nije zadovoljan i sretan u okvirima onoga što realno možemo sebi omogućiti. Političari su otac i majka svoje zajednice i posljednja obrana interesa zajednice, odnosno to bi trebali biti.

Otac i majka obitelji mogu biti vrijedni i marljivi ljudi, prožeti univerzalnom etikom i blagoslovljeni Duhom Svetim, dakle prožeti ljubavlju. Također otac ili majka, rijetko obadvoje, češće jedno od njih, mogu biti potpuno emocionalno osakaćeni i kao takvi apsolutno beskorisni svojoj obitelji. Dakle, roditelji mogu biti pijanci, kockari, kurviši, lijenčine, vulgarni i sebični hedonisti i kao takvi samo teret svojoj obitelji – propaliteti. I ne samo teret, takvi jedu svoju obitelj, oni su kanibali i parazit na tijelu svoje obitelji i to što su moguće inteligentni u vulgarnom smislu i u skladu sa ne-vrijednostima ove civilizacije idiota doista nije na korist obitelji, oni su klošari i propaliteti.

Političari su otac i majka svom narodu-naciji. Političari prožeti ljubavlju prema svom narodu čine sve ono što otac i majka čine za svoju obitelj, skrbe i bore se za prosperitet svoga naroda. Nije potrebno dokazivati da su takvi političari apsolutni izuzetak, no postoje i redovito ih prekasno prepoznajemo.

Domoljublje je temelj života uspješne obitelji, jednako tako i države. Domoljublje je najveća i nepremostiva prepreka onima koji žele opljačkati i uništiti nečiju obitelj. Domoljublje na razini države je zadnja linija obrane jednog naroda, kada nestane domoljublje država se lako raskomada, jer je nebranjena.

U Hrvatskoj je u punom zamahu histerična kampanja blaćenja i ponižavanja svega i svih koji stoje na toj posljednjoj liniji obrane. Domoljublje u Hrvatskoj tobožnji intelektualci, quasi-znanstvenici, nadri-novinari, tobožnji civilni aktivisti i tobožnji ljudi prikazuju kao relikt prošlosti, arhaizam bez sadržaja, ako i ima sadržaj onda je taj sadržaj anticivilizacijski. tvrde oni. Dakle skrbiti sa ljubavlju, domo-ljubavlju, o svojoj zajednici je loše i zlo pouka je ovih histeričnih neprijatelja našeg doma i domoljublja.

Kada netko želi opljačkati i uništiti neku obitelj, a ima plan i sredstva – čitaj: novac, on će prvo ići na temelje onoga što tu obitelj drži na okupu, a to je, pogađate –  ljubav, domoljublje. Pa će sve pokušati i tražiti slabu točku kod roditelja, a i kod djece. Ako je od ljubavi oca prema svojoj obitelji jača strast za kockom i alkoholom navodit će ga da pije i da se kocka, ako je slabić nudit će mu drogu, ako je moralni idiot kupit će ga velikom plaćom, samo on mora založiti dio imovine, pa još jedan dio, pa… I tako, dok moralni idiot broji koliko je zaradio, s druge strane obitelj-narod gubi sve.

Političari su još više izloženi napadima vanjskih i unutarnjih neprijatelja, no na isti način. Političar domoljub zna da je njegov narod njegov narod, zna da je potekao od tog naroda, da svom narodu sve duguje i da njegov život pripada narodu od kojeg je potekao. Političar domoljub ljubi svoj narod svim srcem svojim i svom dušom svojom i narod voli njega, i pamti tisućama godina. Neprijateljski agent-političar ljubav prema svom narodu, domoljublje, prikazuje kao mržnju i uvijek o domoljublju govori kao o zlu. Istovremeno taj isti svaku priliku koristi da pokaže ljubav prema svom narodu, stvarnom ili imaginarnom – jugoslaveni… Uz parolu “Ja ne mrzim” neprijateljski agent-političar vodi rat protiv domoljuba pokušavajući mu poljuljati vjeru u ispravnost čina ljubavi prema svom narodu, a sve s ciljem da ga odvoji od naroda i lakše savlada. To je stari predatorski trik, ali i danas vrlo uspješan.

Političar propalitet ništa od ovoga ne zna ili ne shvaća, on nema svijest i savjest, jedino što vidi je njegova budućnost u bogatstvu, a što se njega tiče narod može pomrijeti odmah ili nakon dugog mučenja, tako svejedno, bitno da on ima brdo para i stanova.

Na tisuće načina možemo uspoređivati oca i majku u odnosu na čitavu obitelj, koja ponekad uključuje i njihove roditelje, tete, ujake… i političare u odnosu na narod koji jednako pa čak i više ovisi o političarima, a taj narod najmanje je jednako osjetljiv i izložen propasti kad je političar emocionalno sakati moralni idiot. Evo nekih primjera…

Svi smo svjedoci nemoralnih eskapada emocionalno sakatih političara zadnjih tridesetak godina. Primjerice izdajničkih svjedočenja protiv svojih prethodnika, vojnika, naroda, a to nije normalno. Nije normalno jednako kao što nije normalno da otac i majka oblajavaju svoju djecu gdje stignu i iznose kompletno sve što znaju o svojoj djeci i tako ih izlažu podsmijehu, mržnji, prijeziru.

Usput, tako neljudski tretirana djeca razvijaju kompleks manje vrijednosti, samoprijezir, neuspješna su i nesretna. Naravno da ni takvi roditelji (političari) nisu slučajno takvi, naravno da oni daju samo ono što imaju: samoprijezir, mržnju, komplekse manje vrijednosti, prazninu svoje obogaljene duše. Naravno da zdravi i inteligentni roditelji ne ogoljuju svoju djecu do krajnosti, jer znaju da i djeca njihovih prijatelja, neprijatelja i poznanika također imaju mana i da njihovi roditelji kriju njihove mane kako bi stvorili bolje početne pozicije za svoju djecu, oni djecu pripremaju na uspjeh, a ako su inteligentni svakako rade na ispravljanju grešaka kod svoje djece, no u tišini doma i ne daju na sav glas kad dijete nešto pogriješi ili se osramoti, već brane svoju djecu, to je prirodno i normalno.

Nije bez razloga zakonom propisano da roditelji ne moraju svjedočiti protiv svoje djece, naravno da svi to pravo da ne svjedoče protiv svoje djece koriste. Svi osim moralnih idiota!

Probajmo zamisliti u kolikoj su strahovitoj prednosti djeca koja imaju zdrave i inteligentne roditelje, a iz kakvog paklenog minusa kreću djeca kojima su roditelji emocionalno osakaćeni idioti?

Isto je i sa političarima. Isto tako u jednom narodu djeluju i znanstvenici, novinari, sociolozi, filozofi… Oni pametni, koje možemo zvati inteligentnim ljudima, bore se da isprave pogrešna ponašanja i obrasce u svom narodu, ali unutar zidova svoga doma, oni emocionalno sakati, moralni idioti, histerično urlaju i pišu čitavom svijetu o svemu što znaju i ne znaju o svom narodu. Svoj narod pljuju, teroriziraju  i pritiskaju zajedno sa neprijateljima svoga naroda, a ti nepriajtelji su oni isti koji nikad ne rade ono što rade naši moralni idioti.

I onda dijete – unutar bolesne obitelji, i narod – unutar bolesne države, ostaje sam, psihički rastrojen i podložan manipulaciji. Ludi otac koji se kocka s obiteljskim srebrom redovito je pod stranim utjecajem, njemu se strani utjecaj dodvorava i časti ga dok mu djeca skapavaju i umiru, a ako se požale onda ih još i napadne i prebije tvrdeći da nisu zaslužili ni ono što imaju. I opet ih oblaje pred čitavim svijetom tvrdeći da su problem i da ne zna što će s njima, pa još i zaziva pomoć onih koji su mu oduzeli dušu i ljudskost obećavši mu dobru plaću i/ili funkciju u nekoj budućoj vlasti koju će, naravno, formirati oni koji ga drže kao idiota na uzici, a on će ostati na tom istom mjestu. Nevjerojatno je da takav otac-političar uopće ne shvaća da već ima vlast i da neprijatelji njegove djece-naroda njemu ne nude ništa što nema, nego od njega prave budalu iskorištavajući njegov loš karakter navodeći ga da radi protiv svoje obitelji – naroda.

Nastran otac/političar svjedoči protiv svoje djece/naroda, dobar otac/političar odbija svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda jer to nije prirodno i svjestan je da će onaj drugi odbiti svjedočiti protiv svoga djeteta/naroda, a onda od pravde nema ni p. Naravno da se i neprijatelj smije ovom političaru idiotu te da ga ni najmanje ne poštuje dok mu laska kako je dobro postupio, prešućujući da on sam nikad ne bi tako postupio upravo zato što je svjestan koliko je to duboko nakazan i nemoralan čin.

Dobar otac/političar svoje dijete/narod voli i hvali njegove dobre osobine, a dijete/narod voli svoga oca/političara i trudi se opravdati njegove riječi/ljubav i tako se širi mjera dobra.

Emocionalno osakaćeni moralni idiot otac/političar svoje dijete/narod na svakom koraku ogovara, prikazuje ga tisuću puta gorim nego što je, mrzi svoj narod, a dijete/narod s pravom mrzi njega i pruža otpor na svakom koraku, tako se širi mjera zla, dok neprijatelji likuju.

Inače je doista rijetkost da otac mrzi svoju djecu i da političar mrzi svoj narod, no u Hrvatskoj imamo umjetno uzgojenu sortu nametnutih političara koji mentalno nisu dio hrvatskog naroda i čudom se čude onima koji vole svoj hrvatski narod. Odakle takvo stanje, odakle ona groteskna pobuda da se likuje nad pokoljem vlastitog naroda ili nacističkim presudama koje nemaju veze sa pravdom?

Nakon drugog svjetskog rata pobijena je sva inteligencija hrvatskog naroda i umjetno su uzgajani poslušnici kojima je odurna svaka hrvatska država i svaku ljubav prema hrvatskom narodu takvi vide kao zlo i mržnju, uz prigodnu parolu “Ja ne mrzim”. Da, baš to što ljubav prema hrvatskom narodu – domoljublje – vide samo kao mržnju odaje njihovu duboku mržnju, kristalno jasno.

Možemo to i ovako reći, nakon ww2 hrvatskoj djeci su pobijeni roditelji, stričevi, ujaci, tete, bake i djedovi, svi koji su iskreno voljeli hrvatsko dijete, umjesto okrutno pobijenih postavljeni su kao političari/staratelji svi koji su iskazali najbestijalniju okrutnost prema hrvatskom narodu. Pobijeni su također svi oni koji su ne shvaćajući igru sudjelovali na strani iskonskog zla protiv svoga naroda, no uvidjevši da se kolje kompletno sve bez obzira na to je li netko nešto ili išta kriv podigli su ovi zavedeni glas u očaju i pogubljeni su, ostali su samo neprijatelji, očusi i maćehe iz devetog kruga pakla. Hrvatska je danas premrežena maćehama i očusima koji nikad nisu voljeli ni zavoljeli hrvatsko dijete.

Kako već rekoh, otac ili majka koji mrze svoju djecu apsolutna su rijetkost i to je redovito mentalni poremećaj za košulju na psihijatriji, no daleko su češći primjeri mržnje očuha i maćeha prema pastorku i to je prava istina o političarima u Hrvatskoj koji dilaju dokumente, pišu peticije protiv svojih pastoraka, postavljaju na sva ključna mjesta nove očuhe i maćehe, jednostavno pokušavaju ubiti pastorke ili ih dovesti u takvo mentalno rastrojstvo da mogu manipulirati i iskoristiti ono što je prirodno pravo i nasljedstvo hrvatskog djeteta kojemu su njihovi preci ili prethodnici pobili roditelje.

Domoljublje i ljubav prema svojoj djeci/narodu odlika je istinskih i karakternih ljudi, kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji, Japanu ili Americi. Domoljublje znači život, izostanak domoljublja znači smrt obitelji/zajednici/državi.

Ali zlo evoluira i krije se, krije svoje namjere i ciljeve, a svako zaostajanje i prepuštanje floskulama vodi u propast. Danas je neprijatelj strašniji nego ikad i sve što znamo nije ono što jest, ali baš sve. Zavedeni smo nekim boljim sutra, samo moramo sve prepustiti njima i vjerovati im, a njih vodi interes i nemilosrdno ga utjeruju uništavajući sve pred sobom, mi i dalje vjerujemo da će biti bolje.

Ne, neće, ova civilizacija idiota ne postaje bolja, niti se standard ostalima usklađuje sa onim u Švedskoj, čak nasuprot, Švedska više nije što je bila i nikad više neće biti, isto tako i Njemačka. Švedska i Njemačka kakve smo znali više ne postoje, tamo je zlo pustilo korijenje  i uništilo zadnju liniju obrane – domoljublje, sad tamo vlada najvulgarniji interes, a interes nema dušu, niti plače za umirućim djetetom.

Primjer manipulacije je i to što se napredak i prosperitet prikazuju kao ciljevi ove civilizacije idiota, nudi se bolje sutra, to bolje sutra ne dolazi i neće doći, odnosno doći će malo sutra. Svaki dan imamo manje prava a političari očusi i maćehe ne bore se za svoju djecu već za korporacije bez duše, umri dijete, samo najpokvareniji opstaju, znaju oni!

Otac i majka koji vole svoju djecu i sve članove svoje obitelji sve daju za članove svoje obitelji. Očuh i maćeha sve daju na svoju zabavu i troše ono što im nikad nije ni pripadalo osiromašujući djecu koju nikad nisu ni voljeli. Karakter i kvalitet obitelji ogleda se u tome kako se odnose prema starima i nemoćnima, bolesnima. Hoće li kupiti novi Audi A8 i novi Iphone ili će djeci platiti školovanje, starima osigurati bar tri obroka dnevno i mirnu starost… definira i razdvaja ljude od neljudi, domoljube od klošara i propaliteta. Otac obitelji kojemu su roditelji gladni, djeca nesretna i gladna, a u stanu umjesto wc školjke ima rupu u podu, dok istovremeno vozi bijesni BMW, Audi ili Mercedes je klošarčić i nula od čovjeka, moralni idiot.

Domoljub otac, političar i istinski čovjek vozit će, oblačiti se i posjedovati samo ono što si može priuštiti, djeca će imati sve što im treba da budu sretna i uspješna, njegovi roditelji će također imati sve što im treba za dostojanstvenu starost te će s ponosom, ljubavlju i poštovanjem slušati njegove riječi, to je ispravan put.

Otac brani interes obitelji, političar brani interes naroda, ako su domoljubi? Ako nisu domoljubi onda ne brane interese svoje obitelji i naroda, ako ne brane interese svoje obitelji i svoga naroda čije onda brane?

Domoljub političar zna da je hrvatski narod njegov narod i da je njegova dužnost braniti hrvatski narod bilo gdje, odnosno poduzeti sve što je u njegovoj moći i moći naroda da pomogne nesretnom ili napadnutom bratu. Isto kao što brat bratu priskače u pomoć kad ga u nekom drugom selu napadnu neprijatelji, a tko bi uostalom trebao pomoći njegovom bratu ako neće on kao brat?

Hrvatska je izdala svoju braću u BiH i svi novci svijeta to ne mogu nadomjestiti, izdajom naše braće ugrozili smo i sebe i maćehinski odnos – “na ti zera novaca” nema nikakvu težinu niti će ispraviti pogrešku koja će skupo koštati i Hrvatsku. Ali je odličan primjer maćehinskog odnosa i dubokog nerazumijevanja biti stvari. Isti odnos politika u RH ima i prema braniteljima, “na i tebi zera ili zera više i kuš, mrš tamo u kut.” I sad bi mi trebali biti zahvalni, istovremeno se financira milijardama ili oprašta neplaćanje poreza u stotinama milijuna kuna medijima i civilnim udrugama koji/koje javno i otvoreno ruše Hrvatsku, svaki od onih koji ruše Hrvatsku ima morbidno velike plaće i niti jedan koji se bori za Hrvatsku ne dobije lipu. Naši političari nekima su očevi i majke, a nekima očusi i maćehe. I nije problem što mi koji pokušavamo stabilizirati i očuvati Hrvatsku nemamo ništa, ljubav i novac ionako ne idu zajedno, ali je pitanje zašto je količina mržnje i rada protiv Hrvatske redovito kriterij za dodjelu silnih milijuna, milijardi, povišica i beneficija?

U svakoj državi svijeta za najviše dužnosti ključna osobina je domoljublje, to je normalno i ispravno, jer domoljub će dati sve od sebe za boljitak svoga naroda. Uzalud vrhunski rezultati na testu inteligencije ako je dotičnom cilj rušenje države. U Hrvatskoj je potrebno imati potvrdu o nekažnjavanju kao i čist dosje kad se javljaš za posao u Gradskoj čistoći, ali ne i za dužnost ministra ili savjetnika predsjednika. Čak nije problem (dok svi ne saznaju, a izbori se približavaju) ako se upinješ dokazati da su Hrvati i hrvatska volja za državom nelegalno ilegalni mit, još je manji problem ako si aktivno kao ideolog terorizma sudjelovao u terorističkoj okupaciji dijela Hrvatske, nema ograničenja i jedinstvena smo država u svijetu u kojoj kao terorist i osumnjičenik za ratne zločine protiv Hrvata možeš biti na značajnoj dužnosti ili u Saboru. Jedinstveni smo u svijetu, bilo koja druga država sa ovakvim pomanjkanjem samopoštovanja bila bi razorena za čas, mi opstajemo, kako i do kad Boga pitaj?

Kako prepoznati smrtne neprijatelje? Lako, ima ih dvije vrste. Jedni su oni koji uporno dokazuju da je domoljublje zlo i pljuju sve koji vole hrvatski narod i pokušavaju nešto korisno napraviti, a domoljublje prikazuju kao zlo. Drugi su oni koji se lažno kite domoljubljem dok istovremeno brutalno štete hrvatskom narodu i državi Hrvatskoj svojim vulgarnim hedonističkim mentalnim sklopom predatora bez skrupula. Ne zna se koji su od ove dvije skupine opasniji po Hrvatsku.

Kad vidimo političara koji pobijedivši na izborima problijedi umjesto da se veseli i skače ko životinja koja vidi samo svoj interes, a ne tragediju s kojom će se morati suočiti, znat ćemo da smo izabrali čovjeka koji je svjestan strahotnog stanja i koji će ostaviti svoje zdravlje i život da nas izvuče iz ovog ponora u koji su nas nasilno i prijevarom bacili.

Domoljublje je ključ opstanka!

Stjepan Štimac/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari