Connect with us

Kolumne

‘Domoljubni’ atentat na Hrvatsku s ćiriličnim potpisom?

Published

on

Među mnoštvom zanimljivih detalja vezanih uz nezapamćeni zločin na Markovu trgu, posebno je zanimljivo što one najintrigantnije glavnina medija, kako lijevo-liberalnih tako i takozvanih domoljubnih, ignorira.

Zametanje tragova i umanjivanje značaja napada na Vladu Republike Hrvatske intrigira to više što se radi o nedjelu neviđenom u Europi unazad pola stoljeća. Izuzme li se možda tek terorizmom okarakterizirano, već pomalo zaboravljeno puškaranje po američkom veleposlanstvu u Sarajevu 2011. godine u izvedbi na dugogodišnju robiju osuđenog vehabije Mevlida Jašarevića, koji je pritom iskazao iskreno žaljenje što je ranio samo jednog policajca. No, nit’ je Sarajevo u punome smislu Europa, nit’ je veleposlanstvo strane zemlje, koja god to bila, al pari domaćoj vladi.

Vjerujete li više nama ili vlastitim očima?

U uhodanoj igri zamjene uloga žrtve i zločinca činjenica da je Andrej Plenković imao uvid u snimku napadačeva pohoda na Vladu i prije nego što je prezentirana javnosti iskorištena je kako bi se zajedljivo spletkarilo – kako sad za ovo zna, a za Kovačevića i Janaf nije znao? – ma koliko razbor nalagao da šef Vlade mora biti upoznat s istragom o napadu na nju samu, k tome i u njezinu dvorištu. Jer što je, ako ne to, ugroza nacionalne sigurnosti prvog reda?

Eventualna korupcija u Janafu, sve dok ostaje u hrvatskim okvirima i na poslovima srednje veličine, to ipak nije, koliko god oboje odbijali uočiti oni koji se grčevito drže maksime – vjerujete li više nama ili vlastitim očima? Na krilima te krilatice ne vide ni kako počinitelj nije pucao po Trgu nasumce, kao u nekom partizanskom filmu, nego tek pošto mu se policajac ispriječio na ulazu u zgradu Vlade. Napokon, zato ga je i tako teško izranjavao. U zgradu Vlade nije uspio ući jedino zato što se našao pod paljbom dvojice policajaca, pa se, ispucavši previše metaka, morao vratiti na sigurnije mjesto kako bi napunio novi okvir i pokušao opet, nakon čega je opet odbijen. Da bi se sve to iz javnosti predočene snimke vidjelo, ne treba biti profesionalni istražitelj, a da bi se to krivotvorilo, dovoljno je biti tko zna što prerušeno u novinara. Jednostavno, previše je u nerazumnom napadu planskog i racionalnog postupanja da bi se lakonski zaključilo kako se radi o činu rastrojenog, samoniklog pojedinca, a ne itekako ubrojive, vjerojatno pomno indoktrinirane osobe. Konačno, sve da je i počiniteljev cilj bio neznanac mu policajac, a ne, recimo, daleko mu poznatiji predsjednik Vlade, to ne može sakriti bolnu činjenicu da se radilo o pucnjima u državu Hrvatsku.

Slabo je ostao zapažen i detalj, kojeg je Plenković iznio na konferenciji za prerušene u novinare, da je počinitelj na internetu pretraživao samo njegovo ime, a ne i ono predsjednika RH – kako su netom poslije napada prenijela duboka grla bliska visokom izvoru – optuživši Milanovića da se preko bliskih mu medija pokušao ukrcati u vlak žrtve. Ovaj to nije porekao, iako je po naravi dužnosti s tim također morao biti upoznat, nego je skrenuo pozornost s konkretne teme optuživši Plenkovića kako je upravo on taj koji čitav život izigrava žrtvu. Pritom je iznio sijaset epizoda iz Plenkovića života, stvorivši dojam kako o njemu zna otprilike onoliko koliko je o Anti Kovačeviću znao onaj udbaš koji ga je u komunizmu pratio, upamćen kao jedini iz tih redova koji se javno pokajao. S time da se Milanović ne kaje, nego kvantitetom navodnih svjedoka pokušava nadoknaditi nespominjanje njihova identiteta, što iole ozbiljno, profesionalno novinarstvo ne bi moglo drukčije tretirati nego kao običan trač. Ali prerušeno novinarstvo gaji posve drukčiji etički kôd.

Imajući to u vidu, ne može se posve isključiti da će Milanovićevi medijski hagiografi jednoga dana zaključiti kako je puškaranje na Trgu svetog Marka bilo samo paravan, predstava nakon koje se počinitelj zaputio u smjeru Predsjedničkih dvora tražeći pravu metu. I u tom naumu bi zacijelo uspio da mu se na putu nije ispriječio vlastiti metak. Dotle „rasprava“ između dvojice predsjednika, izraženije nego na njezinu početku, teče u smjeru one stare poslovice kako popuštanje pametnijeg onog drugog ne zaustavlja, jer taj se rikom, ostavljajući dojam kao da je u terminalnom stadiju rabijesa, oglašavati ne prestaje. Štoviše, što se više oglašava, to se klub njegovih obožavatelja brže popunjava, čak i popularnim širiteljima „domoljubne“ histerije, tog danas najplodnijeg humusa za novačenje atentatora na hrvatske institucije. Kako to čine što mišlju, što riječju, a evo sad i djelom, bilo bi krajnje neodgovorno zgriješiti propustom i ništa ne poduzeti protiv sijanja zlog sjemena koje rezultira konkretnom ugrozom nacionalne sigurnosti.

Novi šok – NOVIČOK!

Jedni tako ne mogu sakriti oduševljenje Milanovićevom socijalnom osjetljivošću u pogledu aktiviranja odgođene prisilne naplate obveza, pa sad osobu koja inače pokazuje sva obilježja sociopata, imunog i na najblaži oblik empatije, nameću kao uzor Vladi koja vodi odgovornu socijalnu politiku, pritom ne unoseći pravnu nesigurnost nasilnim zakonskim preinakama posljedica slobodnom voljom sklopljenih ugovornih odnosa između privatnih osoba, koje potom rezultiraju utemeljenim visokim odštetnim zahtjevima od Hrvatske na međunarodnim arbitražama. A upravo to su činili oni koji su, vodeći se načelom – poslije mene potop, drugima iza sebe ostavljali nered.

Drugi, pak, u romansiranim prikazima, kakvih se ne bi posramili ni negdašnji starješine JNA i ini apologeti narodnih heroja, kuju Milanovića u zvijezde, diveći mu se što odbija biti Pedro.
U takvu ozračju, gdje se Milanovića na silu pravi žrtvom, javnost ne poklanja veću pozornost nekim uistinu zanimljivim potankostima. Mnogima je, recimo, promaklo prijeteće pismo dostavljeno na adresu Središnjice HDZ-a, u kojem se, uz priloženu dozu bijelog praha, poručuje kako i za izdajnika Plenkovića ima lijeka – NOVIČOK – nervni otrov korišten kao sredstvo eliminacije protivnika trenutnih ruskih vlasti. U nedostatku detalja, o autoru i motivima tog čina može se tek nagađati. Benigna tumačenja, ona koja bacaju naglasak na bijeli prah, idu od toga da je zabunom dostavljen na krivu adresu (trebao je na Pantovčak kako bi žrtva opet ispao Milanović) do da je taj čin zapravo izraz Milanovićeve prpošnosti.

Naime, prema toj inačici upravo on je i pošiljatelj, no to nagađanje stoji na vrlo klimavim nogama, ponajprije ima li se u vidu kako bijeli prah ipak nije riba da bi ga se dijelilo mukte uokolo. Postoji mogućnost i da je posrijedi namještaljka u režiji i dosluhu Vlade i HDZ-a. Moguće kako bi se odaslala poruka da se zna tko organizacijski stoji iza Bezukova napada, jer ako ništa, netko se nadovezao na nezadovoljstvo ogorčenog mladića opskrbivši ga nestandardnim oružjem, namijenjenim što težem ranjavanju. Ili, pak, kako bi se iskoristila prilika da se Rusiji diskretno natovari odgovornost, čak i ako uvjerljivijih saznanja o njezinoj vezi sa samim činom nema.

Naposljetku, ostaje i mogućnost da je autor pisamca još jedan radikalizirani „slobodni strijelac“, kakvim se Bezuka i prije završetka istrage gotovo beziznimno voli predstavljati, ali i netko blizak tajnim službama neke druge države, ne nužno ruskima, ali moguće njima bliskima, kako bi u šokantnoj situaciji dodatno psihološki destabilizirao zasigurno već uzdrmani hrvatski državni vrh. U prilog takvom promišljanju idu i neki događaji koji su uslijedili.

Neposredno poslije napada na srce države već po nebrojeno puta viđenom obrascu nastupio je cijeli niz lokalnih destabilizacija kojima je cilj produbiti pore društvenog razdora – od uništavanja biste predsjednika Tuđmana u Ogulinu do prijetećeg grafita riječkom „umjetniku“ Nemanji, kakav se, zanimljivo, nije pojavljivao dok se njegova instalacija, posveta komunističkom totalitarizmu, kočoperila s vrha riječkog nebodera, nego tek sad pošto je uklonjena. Dojam o ruskoj upetljanosti pojačava i iznenada odgođeni posjet ministra vanjskih poslova Lavrova Hrvatskoj, navodno zbog nepovoljne epidemiološke situacije u ruskom veleposlanstvu u Zagrebu, mada, znakovito, istodobno nije otkazan posjet Srbiji, koja, istina, epidemiološki nešto bolje stoji, ali ni Bosni i Hercegovini, koja se time baš i ne može pohvaliti. Čak ni kasnija odgoda posjeta Lavrova tim državama, budući se u međuvremenu i sâm našao u samoizolaciji, osim što baca sjenu sumnje na famozno rusko cjepivo, ne može prikriti rusko nezadovoljstvo, koje se dade iščitati iz redoslijeda odgoda.

King Kong – gorostasni majmun ili ipak medvjed?

I dok Andrej Plenković definitivno nije miljenik ruskih vlasti (nije im se svidio njegov prijedlog rješenja ukrajinsko-ruskog spora nalik reintegraciji hrvatskog Podunavlja), to nije slučaj kad su posrijedi lokalni maljčiki, akteri na ovaj ili onaj način okupljeni oko majčice Rusije. Milanović se, primjerice, kao ustreptali dječarac radovao što će nazočiti moskovskoj paradi povodom obljetnice Dana pobjede, u čemu ga je spriječio tek iznenadni kvar zrakoplova. Letjelica se, nažalost, pokvarila… prerano. Zašto nažalost? Pa zato što je to spriječilo Milanovića u ostvarenju dječačkog sna. A zašto bi inače? Uz to, dirljiva je briga koju sad već donekle odrasli Milanović pokazuje vezano uz Inicijativu triju mora kako se ne bi naljutilo Rusiju, pa i pod cijenu da se naljuti Amerika. Ta nije li, dok su još svi konci bili u njegovim rukama, dok je, kako se hvali, sve znao, bio poprilično široke ruke prema prodoru ruskog kapitala, što u pogledu bivših odmarališta JNA od Lošinja do Kupara, što žmireći na okretanje Agrokora ruskim kreditorima, koje će se ubrzo iz perspektive nacionalne sigurnosti pokazati sve samo ne bezazlenim?

Da bi sad bezočno kritizirao one koji su vadili kestenje iz vatre u tom, ne jedinom srazu Amerike i Rusije na hrvatskom terenu. Milanoviću odana anarhoidna, nihilistička desnica, ruku pod ruku s krajnjom ljevicom istovjetnih stremljenja, nije propustila niti jednu prigodu opstruirati svaki projekt kojim se pokušalo smanjiti energetsku ovisnost Hrvatske o Rusiji (od termoelektrana u Pločama i na Peruči do LNG-a na Krku), pokazavši se najrevnijim zaštitnikom ruskih nacionalnih interesa u Hrvatskoj. Također, i ne manje „desnu“ ritam-sekciju s estradnim štihom slučajno financijski, medijski, pa i kadrovski podupire tvrtka vlasnički povezana s jednom još većom, znanom po razgranatim poslovima s Rusijom u području energetike. Da, upravo onom, ne tako mrskom ni pojedincima iz poražene struje na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, koji su potom u cijelosti preuzeli retoriku i narativ pokreta s imenom čelnika mu u nazivu, što je uz Društvo Josip Broz Tito jedinstvena pojava na hrvatskoj političkoj i parapolitičkoj sceni, da bi se neki u konačnici tamo i skrasili. Pritom uopće nije nikakav problem u samom poslovanju s tvrtkama poslovno bliskima Rusima. Napokon, netko mora uvoziti ruski plin, barem sve dok mu nema alternative. No, sponzoriranje radikalnih protueuropskih političkih platformi, čiji smisao nadilazi netrpeljivost prema osobi Andreja Plenkovića, posve je drugi par rukava.

Sve u svemu, Plenković na hrvatskoj šahovnici djeluje usamljeno poput kralja okruženog figurama, koje su još davno prije njegove dominacije na hrvatskoj političkoj sceni po pitanju INE vikali – drž’te Mađara! – za ime i račun nije teško pogoditi koga. Kremu kremaljskih uzdanica čini top (em spava k’o top, em riče k’o top, em je puk’o k’o top, em je „pametan“ k’o top), podržan hordama raznobojnih pijuna.

Doda li se ovome nedavna smjena u ruskom veleposlanstvu u Hrvatskoj, gdje je teškaša Azimova naslijedio superteškaš Nesterenko, koji u premijernom nastupu u hrvatskim medijima nije propustio pohvaliti predsjednika Milanovića zato što hrvatske interese štiti posvuda i u svemu. A obnašajući istu dužnost u Crnoj Gori istaknuo se izjavom kako se stječe dojam da “Crnogorci žive u jednoj zemlji, a da njihov premijer upravlja nekom dugom”. Zamijene li se Crnogorci Hrvatima, nije li ovo omiljena teza ovdašnje desnice, cijepljene od objektivne stvarnosti utemeljene na argumentima i statistikama? A tu je i uskoro očekivani početak puštanja u pogon LNG-a (Hrvatska postaje energetskim vratima srednje Europe), u čijem kontekstu Janaf uopće nije beznačajan. Sve to je prilično pouzdan znak kako Hrvatska ulazi u još zanimljivija vremena, nerijetko opisivana kletvom – dabogda živio u zanimljivim vremenima! U kojima je nepoznato tek je li King Kong majmun ili ipak medvjed. A možda su i dva?

„Desnica“ kao Vrtirepka

Iza svih antieuropskih, na isti kalup naštancanih „suverenista“, ma koliko neki među njima bili veliki borci protiv ćirilice, sve jasnije se razaznaje ćirilični potpis, kako je, uostalom, plastično pokazala austrijska afera s tamošnjim, na ruski kapital oslonjenim „suverenistima“ u prvom planu. Naime, okužba rusifilisom, iako naizgled bezazlenija od korone, u konačnici se može pokazati čak i pogubnijom, jer ako se pregrize peteljka koja hrvatski grozd spaja s europskim trsom, svaka boba na njemu će se posušiti. Hrvatska pritom nema geopolitički položaj poput Ukrajine, Gruzije ili Armenije da bi joj se primicanje Zapadu, posljedično i udaljavanje od Rusije, lako obilo o glavu.

Upravo suprotno, dok u spomenutim državama preveliki otklon od Rusije objektivno predstavlja ugrozu nacionalne sigurnosti, u Hrvatskoj to isto čini pretjerano oslanjanje na tu zemlju, koja joj je već jednom podarila totalitarizam, čega se posljedice i danas osjećaju. I tada je sve počelo radikalizacijom osjetljivijih pojedinaca do razine slijepog fanatizma, samo što je pričica bila upakirana pod internacionalnim stijegom, a lokalno vodstvo povjereno bombašu, ne-samoubojici, dok je danas, prilagođena novim okolnostima, samoubilački zavijena u nacionalni barjak. Tvornica radikala sad više nije u Moskvi nego u St. Petersburgu (komesarsku je školu zamijenila farma internetskih trolova, ne manje neovisna o vlastima Ruske Federacije od, primjerice, Gazproma i Rosnjefta), pri čemu indoktrinacija, iako virtualna, rezultira itekako stvarnim događajima.

Ulogu takozvane hrvatske desnice, koja je desno samo po tome što piljeći u kartu Europe glavu naginje prema desno, možda najbolje opisuje prizor iz Prosjaka i sinova, od Vrdoljaka ekranizirane Raosove pripovijesti. Zgodna, mlađahna Kikaševa unuka Vrtirepka, biva zaskočena od neznanog momka i ostaje u blagoslovljenom stanju. S obzirom na tadašnje navade, kako su obraz i čast obitelji bili ugroženi, Kikaš ju nagovara da skoči u vodu duboku – Ajde, zlato, buć,… i svit će reći, utopila se divica… A budeš li čekala da ti drob uskisne pa tak onda skočila, svi će reći, utopila se kurba. Za domaću kripto-desnicu, koju je, po svoj prilici, zaskočio neki naočiti baćuška, štogod više učinila, prekasno je da ostane upamćena kao divica, napose sad kad je plod te ljubavi već svoje napravio.

Ipak, u Prosjacima i sinovima priča sretno završava. Ekstravagantni, razmetljivi Amerikanac Joe isprosi Vrtirepkinu ruku i povede ju sa sobom u Ameriku. Nije ovo vapaj Americi da Hrvatsku oslobodi šatro-desnice. To tražiti zaista ne bi bilo fer. Em se nije u redu rješavati križa kojeg ti je dragi Bog namijenio, em takvo društvo ne bi bilo u redu poželjeti ni najvećem neprijatelju (osim možda, u trenutcima slabosti, Srbima?), a kamoli prijatelju kao što je Amerika. Pa kad je već spas iz Amerike stigao poslije prvog ratnog poluvremena ’91 rezultiravši uspostavom ravnoteže na bojištu, potom i prije 9 godina povukavši Hrvatsku za kragnu u Europu, pa i prije 7 godina sačuvavši Hrvatsku od sramotne haaške osude, napokon i kad je prije 3 godine Agrokoru udahnut novi život, što ujak Sam ne bi reagirao i sad kad naleti na Lijepu Našu nisu ništa slabiji? Ne zbog neke posebne ljubavi prema Hrvatima nego vlastitih interesa.

Kao što iz istih pobuda Rusija stoji na poziciji bliskoj Hrvatima u BiH glede striktne primjene Daytonskog sporazuma. Ne što bi tamošnje Hrvate, pa i Srbe, voljela, nego zbog mogućeg preslika sličnog rješenja na Rusiji zanimljiva područja u Gruziji, Ukrajini i Moldaviji. Konačno, u čitavoj priči se ne treba voditi samo time tko što i kako zbori, nego i tko je što kadar učiniti, ali i tko se prema zajedničkom europskom domu odnosi kao prijatelj, makar i hladan, a tko kao sve samo ne prijatelj.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari