Pratite nas

Kolumne

Domoljubni hrvatski antifašizam i Titova komunistička diktatura nisu isto!

Objavljeno

na

Hoće li se neka ulica ili trg zvati po diktatoru ili predstavniku bilo kojeg totalitarnog režima bez obzira na njegov ideološki predznak – ponajprije je moralno i civilizacijsko pitanje. Ljudi i zajednice koje drže do moralnih vrijednosti nikada sebi ne će dopustiti da neke ustanove ili ulice nazovu po zločincima, ubojicama, ljudima odgovornim za masovne pokolje.

U Hrvatskoj je davno napravljena pogreška, kada se nije napravila jasna distinkcija između antifašizma, koji je kao pokret za cilj imao oslobađanje od fašističke i nacističke okupacije i komunističkog totalitarizma koji je uveo partijsko jednoumlje i dokinuo sve ljudske i političke slobode. Naime, ono o čemu se i u današnje vrijeme malo zna, ili se namjerno prešućuje, jest to da su Hrvati od svih naroda federalne Jugoslavije najmasovnije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Hrvatski antifašizam se počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se u većem broju priključili HSS-ovci. Poseban je značaj antifašizam imao kada su se NOP-u priključili istaknuti HSS-ovci Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec itd. Čak je i na teritoriju pod partizanskom kontrolom osnovan Izvršni odbor HSS-a, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja. ZAVNOH je, dakle, bio pluralan.

No takav domoljubni antifašizam topio se jačanjem komunističke partije da bi potpuno nestao po završetku rata. Uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje provoditi masovni progon političkih i drugih neistomišljenika. Pod parolom klasne borbe koja je bila neodvojivi dio komunističke ideologije, počinjeni su najbrutalniji zločini, zločini genocidnoga razmjera kao što je pokolj na Bleiburgu i Križnom putu. Ubijani su ranjenici u bolnicama, kao što su za vrijeme Domovinskog rata četnici i velikosrbi ubijali ranjenike u Vukovaru. Jedan od najzornijih primjera je surovo smaknuće 114 bolesnika i ranjenika iz sisačke bolnice 1945.

Bez suđenja su masovno ubijani i vojnici i civili. Iako je među njima bilo pripadnika svih naroda bivše države, najviše su ubijani Hrvati. Svi oni koji su bili nepodobni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, političkih uvjerenja ili zagovaranja nacionalne države, intelektualci i umjetnici, državni službenici NDH, njima bliske osobe, obitelji, djeca, okrutno su smaknuti. Komunistički partizani smatrali su da se sa svima njima poslije rata moglo raditi što god ih je volja i upravo su tako postupali. A narodnim neprijateljem, kako su komunisti označili sve neistomišljenike, mogao je postati bilo tko. A onda je zapovijed bila jasna – smrt. Danima nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je došlo do masovne nacionalizacije privatne imovine, poljoprivrednih zemljišta i cijele industrije. Konfiscirana je imovina svih onih koje su komunisti na bilo koji način, s dokazima ili bez njih, povezivali s NDH. Njih su doslovno preko noći izbacivali iz stanova i kuća. Uz njemačku nacionalnu manjinu (u Hrvatskoj i Vojvodini), Hrvati su bili najmasovnije proganjani. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s devetnaest koncentracijskih logora u kojima je komunistički režim zatvorio desetke tisuća hrvatskih civila i manji broj vojnih ratnih zarobljenika. O kakvim se razmjerima radi najbolje pokazuje izjava ministra unutarnjih poslova i šefa vojne i tajne policije Aleksandra Rankovića koji je 1. veljače 1951., u beogradskoj skupštini kazao sljedeće: „Kroz naše zatvore između 1945. i 1951., prošlo je 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” Među tim narodnim neprijateljima bili su brojni pjesnici i pisci, novinari, svećenici i časne sestre, intelektualci, inženjeri, znanstvenici, liječnici, slikari, skladatelji, sudci, dirigenti… Mnogi od njih, a riječ je o tisućama i tisućama ljudi, doslovno su nestajali preko noći, a danas se zna da su najbrutalnije smaknuti.

Sve se to radilo pod krinkom tobožnjeg obračuna s ostatcima fašista u Hrvatskoj, a zapravo da bi se uništili intelektualci, slobodno misleći ljudi i da bi se istodobno na njihova mjesta stavili oni koji su bili u razini kulturne i ljudske ispodprosječnosti. Te vulgarne i primitivne vođe komunističke diktature, nakon ubijanja nepodobnih i krađe privatne imovine, masovno su se bacili na uništavanje knjiga i knjižnica kao i nepodobnih autora. Neviđena brutalnost koju su komunisti prakticirali dovela je i do masovnog iseljavanja, odnosno bijega u brojne europske države i SAD. No, ni tamo nisu imali mira jer su ih jugoslavenske službe proganjale i ubijale. Presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim glavnim ljudima unutar hrvatske Službe državne sigurnosti, koje je zbog ubojstva hrvatskog emigranta, Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio na kazne doživotnog zatvora – najbolje potvrđuje odnos civiliziranog svijeta prema komunističkom totalitarizmu i njegovim zlodjelima.

A sva ta zlodjela događala su se pod izravnim zapovijedanjem Josipa Broza Tita. Doživotnog maršala i predsjednika. Čovjeka koji je izravno kriv za smrt stotina tisuća ljudi, te progone, pljačku, teror i strah milijuna. Takvog čovjeka, uz sve moguće materijalne dokaze i žive svjedoke, danas proglašavati antifašistom civilizacijska je sramota, pljuska zdravom razumu ali i svim njegovim nevinim žrtvama.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila. Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba. Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Božo Ljubić: Peticija protiv odluke o gradnji migrantskog kampa u mjestu Vučijak

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari