Pratite nas

Kolumne

Domoljubni hrvatski antifašizam i Titova komunistička diktatura nisu isto!

Objavljeno

na

Hoće li se neka ulica ili trg zvati po diktatoru ili predstavniku bilo kojeg totalitarnog režima bez obzira na njegov ideološki predznak – ponajprije je moralno i civilizacijsko pitanje. Ljudi i zajednice koje drže do moralnih vrijednosti nikada sebi ne će dopustiti da neke ustanove ili ulice nazovu po zločincima, ubojicama, ljudima odgovornim za masovne pokolje.

U Hrvatskoj je davno napravljena pogreška, kada se nije napravila jasna distinkcija između antifašizma, koji je kao pokret za cilj imao oslobađanje od fašističke i nacističke okupacije i komunističkog totalitarizma koji je uveo partijsko jednoumlje i dokinuo sve ljudske i političke slobode. Naime, ono o čemu se i u današnje vrijeme malo zna, ili se namjerno prešućuje, jest to da su Hrvati od svih naroda federalne Jugoslavije najmasovnije sudjelovali u antifašističkoj borbi. Hrvatski antifašizam se počeo omasovljavati tek 1942. i to nakon što su mu se u većem broju priključili HSS-ovci. Poseban je značaj antifašizam imao kada su se NOP-u priključili istaknuti HSS-ovci Božidar Magovac, Franjo Gaži, Frane Frol, Zlatan Sremec itd. Čak je i na teritoriju pod partizanskom kontrolom osnovan Izvršni odbor HSS-a, a predstavnici HSS-a ulaze i u ZAVNOH prilikom njegova osnivanja. ZAVNOH je, dakle, bio pluralan.

No takav domoljubni antifašizam topio se jačanjem komunističke partije da bi potpuno nestao po završetku rata. Uspostavom komunističke diktature i nametanjem partijskog jednoumlja federalna se Hrvatska odvojila od europskog civilizacijskog kruga kojem je do tada pripadala, a novi okrutni režim počinje provoditi masovni progon političkih i drugih neistomišljenika. Pod parolom klasne borbe koja je bila neodvojivi dio komunističke ideologije, počinjeni su najbrutalniji zločini, zločini genocidnoga razmjera kao što je pokolj na Bleiburgu i Križnom putu. Ubijani su ranjenici u bolnicama, kao što su za vrijeme Domovinskog rata četnici i velikosrbi ubijali ranjenike u Vukovaru. Jedan od najzornijih primjera je surovo smaknuće 114 bolesnika i ranjenika iz sisačke bolnice 1945.

Bez suđenja su masovno ubijani i vojnici i civili. Iako je među njima bilo pripadnika svih naroda bivše države, najviše su ubijani Hrvati. Svi oni koji su bili nepodobni zbog vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, političkih uvjerenja ili zagovaranja nacionalne države, intelektualci i umjetnici, državni službenici NDH, njima bliske osobe, obitelji, djeca, okrutno su smaknuti. Komunistički partizani smatrali su da se sa svima njima poslije rata moglo raditi što god ih je volja i upravo su tako postupali. A narodnim neprijateljem, kako su komunisti označili sve neistomišljenike, mogao je postati bilo tko. A onda je zapovijed bila jasna – smrt. Danima nakon završetka Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj je došlo do masovne nacionalizacije privatne imovine, poljoprivrednih zemljišta i cijele industrije. Konfiscirana je imovina svih onih koje su komunisti na bilo koji način, s dokazima ili bez njih, povezivali s NDH. Njih su doslovno preko noći izbacivali iz stanova i kuća. Uz njemačku nacionalnu manjinu (u Hrvatskoj i Vojvodini), Hrvati su bili najmasovnije proganjani. Partizanska vojska u Hrvatskoj je od rujna 1944. do svibnja 1945. upravljala s devetnaest koncentracijskih logora u kojima je komunistički režim zatvorio desetke tisuća hrvatskih civila i manji broj vojnih ratnih zarobljenika. O kakvim se razmjerima radi najbolje pokazuje izjava ministra unutarnjih poslova i šefa vojne i tajne policije Aleksandra Rankovića koji je 1. veljače 1951., u beogradskoj skupštini kazao sljedeće: „Kroz naše zatvore između 1945. i 1951., prošlo je 3,777,776 zatvorenika, dok smo likvidirali 586,000 narodnih neprijatelja.” Među tim narodnim neprijateljima bili su brojni pjesnici i pisci, novinari, svećenici i časne sestre, intelektualci, inženjeri, znanstvenici, liječnici, slikari, skladatelji, sudci, dirigenti… Mnogi od njih, a riječ je o tisućama i tisućama ljudi, doslovno su nestajali preko noći, a danas se zna da su najbrutalnije smaknuti.

Sve se to radilo pod krinkom tobožnjeg obračuna s ostatcima fašista u Hrvatskoj, a zapravo da bi se uništili intelektualci, slobodno misleći ljudi i da bi se istodobno na njihova mjesta stavili oni koji su bili u razini kulturne i ljudske ispodprosječnosti. Te vulgarne i primitivne vođe komunističke diktature, nakon ubijanja nepodobnih i krađe privatne imovine, masovno su se bacili na uništavanje knjiga i knjižnica kao i nepodobnih autora. Neviđena brutalnost koju su komunisti prakticirali dovela je i do masovnog iseljavanja, odnosno bijega u brojne europske države i SAD. No, ni tamo nisu imali mira jer su ih jugoslavenske službe proganjale i ubijale. Presuda Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču, bivšim glavnim ljudima unutar hrvatske Službe državne sigurnosti, koje je zbog ubojstva hrvatskog emigranta, Visoki zemaljski sud u Münchenu osudio na kazne doživotnog zatvora – najbolje potvrđuje odnos civiliziranog svijeta prema komunističkom totalitarizmu i njegovim zlodjelima.

A sva ta zlodjela događala su se pod izravnim zapovijedanjem Josipa Broza Tita. Doživotnog maršala i predsjednika. Čovjeka koji je izravno kriv za smrt stotina tisuća ljudi, te progone, pljačku, teror i strah milijuna. Takvog čovjeka, uz sve moguće materijalne dokaze i žive svjedoke, danas proglašavati antifašistom civilizacijska je sramota, pljuska zdravom razumu ali i svim njegovim nevinim žrtvama.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari