Pratite nas

Kolumne

Domovinski rat je temelj ove države

Objavljeno

na

U pravo ljetne hladnoće i kiše vratile su se svršetkom listopada, da im taj nestašni mjesec ne pokvari posve prosjek ove doista u svakom smislu odurne godine kojoj je preostalo još dva mjeseca da spremi ostatak odvratnih iznenađenja, ne samo klimatskih. Većina ljudi je umorna i srdita. I uopće je većina nezadovoljna, a ne postoji zakon o zaštiti nacionalne većine.

Nekad bio jedan Ivan

Ivan MazuranicSlučilo se da sam početkom prošloga tjedna odsjedio dva sata na svečanom obilježavanju 200. obljetnice rođenja Ivana Mažuranića. Prije uznositih predavanja ponovio sam s akademikom Katičićem gradivo o štokavskom, to jest o nepobitnoj činjenici da srspki jezik nije štokavski, pa ma kako to neukim orjunašima čudno zvučalo. No nadalje ta neobičnost nije bila tema, nego Ivan Mažuranić koji je gledajući s oblačnoga neba vjerojatno doživio stanovitu satisfakciju – ista ta Akademija (doduše pod strossmayerskim uplivima tada nazvana jugoslavenskom) nije htjela primiti Ivana Mažuranića u svoje okrilje, što je bio provorazredan skandal pa je njegov brat Antun u znak prosvjeda izašao iz akademske družbe.

Predsjednik HAZU Zvonko Kusić, a potom Nikša Stančić vrlo su pripremljeno govorili o Mažuraniću kao političaru koji se priklonio Beču jer je Peštu uvijek držao većim zlom, o njegovoj sposobnosti da izvede bistre i logične zaključke iz rasprava, inzistiranju na hrvatskom državnom pravu, ali i pragmatičnim dnevnim ponašanjima koja mu nisu donijela popularnost među suvremenicima. Zatim je za mikrofon stupio Radoslav Katičić da govori o Mažuraniću i ilirizmu te sve dobro objasnio, a poantirao porukom uspavanim suvremenicima našim da bi nam jedan takav Mažuranić u ovome trenutku bio vrijedan kao suho zlato, u području uprave i školstva posebno.

Mazuranic postaJosip Bratulić prikazao je Mažuranićevo predsjednikovanje Maticom dugo četrnaest godina, a Krešimir Nemec u vrlo dobrom govoru proglasio Mažuranića prvim klasikom novije hrvatske književnosti, što je točno. Zatim je na red došao Petar Strčić, povjesničar s lijevim nagnućima, koji je raspredao o rodu Mažuranića (koji vuku porijeklo od starijeg roda Jankovića, nadošlih u vinodolski kraj iz Splita ili okolice), ali se nije zaustavio kod banova imena nego nabrojao još mnoge Mažuraniće poslije njega, ne samo Ivanu nego i potomke koji su karijere stekli u drugim područjima, pa i vojnim.

Tako se Strčić dokotrljao da svoje omiljene teme, pa našao Mažuraniće i u Drugom svjetskom ratu, neke od njih, kako reče, “na drugoj strani”. Ta je tvrdnja pobudila moju pozornost jer sam uvijek mislio da su partizani na drugoj strani, a sjećam se i pjesme “A na drugoj strani mladi partizani”. No, nije. Za Strčića su na “drugoj strani” mladi domobrani zajedno s hrvatskim legionarima na Crnom moru, među kojima je bilo Mažuranića, a najpoznatiji Božidar Mažuranić, poručnik korvete koji se odlikovao hladnokrvim uklanjanjem mina pred Krimom, ljubimac Rumunja i Bugara.

Strčić je te mlade hrvatske pomorce koji su – Mussolliniju usprkos – sačuvali hrvatsku mornaricu i učinili mnogo dobra, a mnogi i poginuli od mina – strpao u, kako reče, “kvislinšku nacističku NDH”, koja je takav režim možda imala je se vremenu trebalo prilagoditi , ali hrvatski argonauti svakako nisu pripadali Pavelićevu društvu, pa naravno ni Božidar Mažuranić.

Nego, koji dan poslije novine pišu o praunuku Ivana Mažuranića za kojega nisam znao, a i on kao da je pao s neba pa se čudi da je na hrvatskim novčanicama otisnut banov portret, a i inače mu je Hrvatska poznata kao meni Mongolija. Pa što se onda čudimo kada u Hrvatsku dolaze potpuni stranci i potpuno su konsternirani čudesnom “destinacijom”.

Što vam mogu obećati?

Prosvjed ratnih invalidaNekoliko stotina metara dalje upravo su se bili počeli okupljati branitelji koji su najteže stradali u srpskoj agresiji. U kolicima, slijepi, bez ruku, bez nogu. Među njima i Nevenka Topalušić, čvrsta, odlučna, i ona u kolicima – ranjena svojedobno u nesretnoj operaciji na Uni. Koji dan poslije bit će njezin sprovod, umrla je iznenada usred prosvjeda pred Ministarstvom za branitelje (koje ne zaslužuje naziv Ministarstvo branitelja).

Mediji su zatečeni, ne znaju zašto veterani invalidi prosvjeduju kad im je tako dobro i imaju “visoka” primanja. Zašto sada, tko stoji iza njih? Klatež na vlasti isto se tako čudi i zgraža, pa i Milanović koji se sklonio u zapećak dok je svojedobno grmilo i dok se ginulo za Hrvatsku. Vrlo smireni Đuro Glogoški suzdržano objašnjava navodno neupućenima da su stopostotnim invalidima, ali i nešto manje teško ranjenima već nekoliko puta smanjivana sredstva, da su opskrbine prebačene u Ministarstvo socijalne skrbi (kod Milanke) pa moraju založiti kuće ako hoće opskrbninu, i ono najaktualnije – da klatež sprema novi zakon odnosno izmjene zakona po kojima će prava što ih imaju hrvatski branitelji moći koristiti i četnici iz agresorskih redova.

Javnost polako razumije o čemu se tu radi, oduševljena je tim plemenitim potezom aktualne vlasti. Milanović i Matić još se samo trebaju pojaviti na velikom skupu agresorskih veterana i jedan od njih dvojice povikati: “Što vam još mogu obećati?” A da se nešto takvo sprema, izlajao se politički dripac Bojan Glavašević, te nije čudno da se i njegova ostavka traži, odmah.

Zatim neupućeni mediji saznaju da hrvatski ratni invalidi doduše imaju mnoga prava, ali dobar dio njih ostaje na papiru, da teško ili nikako ne mogu izboriti pravo na njegovatelja i slično. Pozivaju Josipovića pred vatreni šator i on s nešto nećkanja i kašnjenja dolazi (jer je kampanja u tijeku, pa riskira ) i u sudaru s narodom prolazi loše, zauzima stav smrknutog profesora koji se našao u problemima, susretima poput ovih koji nisu protokolarno pripremljeni uz doček pripuza – jednostavno nije dorastao.

Još samo u strahu čeka da ga pitaju o bivšem srbijanskom veleposlaniku Cvetićaninu, ali nisu, nego o ćirilici s kojom se on slaže, u Vukovaru naime.

Zagreb indoorsNe pitaju ga (tek poslije Klemm i Glogoški načinju pitanje u studiju) ni o njegovu Savjetu za branitelje koji se ne sastaje jer nema o čemu razgovarati. U rečenom studiju Klemm i Glogoški daju podatak da je bivši ministar Matić (tako ga vrlo dobro zovu) godinu dana slao pisma bivšem ministru zdravstva, pa ništa.” A možete si zamisliti kako običan čovjek, branitelj, invalid, prolazi pred šalterima …”

Klemm odgovara i na ključno pitanje – tko stoji iza branitelja. Naime, stoji hrvatski narod, što je klateži na vlasti zazorno i izaziva srh tjeskobe, čak i onima u toj vlasti koji nominalno pripadaju hrvatskome narodu, premda ne duhom, osjećajem ni srcem. A što je s prioritetnim zapošljavanjem branitelja i njihove djece? Nema toga, postoji samo prioritet u otkazima.

U svemu, vatreni šator u Savskoj je brana protiv posljednjega čina izdajničke hrvatske politike, protiv velike već u mnogim dijelovima skladane opere na kraju koje (kao u Zrinjskom) na tlu ostaju tijela hrvatskih branitelja i među njima slomljen hrvatski barjak. Živa slika s mrtvim tijelima, što se kao u slučaju Nevenke Topalušić već ostvarilo u zbilji. I treba zapamtiti: branitelji su već, kako i reče jedan od njih, gurnuti među partizane, ustaše, domobrane – politika ih stavila u isti kup – a sada svima njima hoće pridodati i srpske agresore. Svi u isti koš!

E, pa to ne će biti niti se može dopustiti. Hrvatski domovinski rat je posebna priča, trijumfalna priča ne samo po pobjedi nego i po jedinstvu tako rijetkom u hrvatskoj povijesti. I zato HDR treba i zakonski i na sve druge načine izdvojiti kao temelj ove države u kojoj živimo, i prava hrvatskih branitelja učiniti osobitim i ne miješati ni s kim i ni s čim, a posebno ne sa srpskim agresorom. Ustavna prava, ustavnim zakonom, jest – dobro su to formulirali naši junaci.

Spomenuo sam temelje. I Josipović ih spominje – veli da bi se, valjda njegovim novim Ustavom, trebali možda promijeniti temelji (recimo onaj da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda). Očito je što se sprema, ali je isto tako dokazano u novijoj povijesti da su takva nasilja osuđena na propast.

Finale u Vukovaru

Bez obzira koliko dugo trajali prosvjedi pred režimskim ministarstvom za branitelje, bez obzira koliko bolesni i izmučeni veterani izdržali po ovoj vlažnoj studeni, finale (i) toga prosvjeda bit će u Vukovaru na dan Kolone sjećanja. Poslije toga dana aktualna Vlada bit će doista samo tehnička Vlada bez časti i vlasti, s velikom željom da što prije budu raspisani izbori na koje SDP i HNS (obdaren odjednom jednopostotnom dobrotom i pristojnošću V. Pusić) ne trebaju ni izaći.

SDP-u je najveći udarac u zadnje vrijeme zadan ne u sisačkoj županiji nego baš u navodno crvenoj Rijeci koja je na lokalnim izborima naglo poplavila, a jedino ili jedno od rijetkih mjesta gdje je SDP dobio – izborila je mjesna sedepeovska vlast na način da je biračima iskreno rekla: čujte, ovi naši gore jesu nesposobni i opaki bedaki, ali mi tu na ovom terenu nemamo ništa s njima, glasajte za nas. I dobili su. Tko priznaje, pola mu se prašta.

Onaj lažov Paddy Ashdown of Salveta koji je zaslužan (i) za mračnu postratnu bosansku epizodu, izjavio je ovih dana da ga je strah što će se u BiH zbiti. Moram na žalost reći da se poklapa s onim što sam u nedavnom napisu govorio o stanju u BiH. I Europa je zabrinuta u cjelini, i SAD su zabrinute premda ih trenutačno zabrinjavaju drugi dijelovi svijeta. Tako je bilo i početkom devedesetih: na kraju su svi zabrinuto gledali što se to događa.

Vojske

Vele da srbijanska usprkos vojnoj predstavi pod pokroviteljstvom kagebe Putina nije baš naročita, ima bolje tenkove, ali po zraku ne leti najbolje. Vele također da bi Hrvatska mogla i sama organizirati vojnu paradu, premda ne leti najbolje, a tenkove ima lošije. Veli se također da hrvatski vojnici ovih dana odlaze u Srbiju na zajedničke vježbe sa srbijanskim. Valjda u nekoj verziji partnerstva. Protiv koga? ” Regija” zvecka.

Armija BiH ili kako se već sada zove, ne priprema ni vježbe i parade. A baš se ondje najviše kuha. Onaj lažov Paddy Ashdown of Salveta koji je zaslužan (i) za mračnu postratnu bosansku epizodu, izjavio je ovih dana da ga je strah što će se u BiH zbiti. Moram na žalost reći da se poklapa s onim što sam u nedavnom napisu govorio o stanju u BiH. I Europa je zabrinuta u cjelini, i SAD su zabrinute premda ih trenutačno zabrinjavaju drugi dijelovi svijeta. Tako je bilo i početkom devedesetih: na kraju su svi zabrinuto gledali što se to događa.

Dubrovnik

Ne baš sretna ideja da putnici s kruzera u Dubrovniku plaćaju eurima, a ne kunama, bila je povod još nesretnijoj izjavi jednoga od onih kokošarskih ministara (doista se ne sjećam koji). Reče otprilike da može ako se Dubrovnik o d v o j i. Nisu to slučajne ni nespretne izjave, povezane su i te kako s činjenicom da je klateži na vlasti Dubrovnik nekakvo nepotrebo slijepo crijevo ili slično, da ga ne treba povezati ni Pelješkim mostom ni autocestom, nego valjda samo preko kruzera.

A ni to nije slučajno, jer ako se sjetite početka devedesetih i dubrovačke kalvarije, i tada se orjuna legiitimirala nekakvim posebnim statusom Dubrovnika, ni hrvatskim ni srpskim nego autonomno jugoslavenskim. A bilo je i pristaša te ideje iz umjetničkih krugova – ne ću spominjati ime umjetnice, nedavno je s njom objavljen veliki razgovor, ali je spomenuta tema preskočena.

Molba

Molim tv – novinare i novinarke više-manje početnike da ne rabe latinske fraze jer recimo čuh prvi put da spiritus movens može biti i “spiritus movins”. Pustite latinski, to vam ne ide, učite hrvatski. To bi vam trebalo ići, ali…

Buka

Kao prononsirani protivnik svake buke s vrlo velikom pozornosti pročitah da je grad Zagreb naručio analizu “buke koncerata na otvorenom”, a koja će imati naslov ” Upravljanje bukom”. Vijest se pojavila baš usred bučne predstave s uhićenjima većega dijela gradskoga poglavarstva, ali nije u izravnoj vezi. Razlozi su očiti, a povod je vjerojatno bilo ovogodišnje jesensko zavijanje s Bundeka zbog kojega mnogi građani nisu spavali dva tjedna, a dječica išla u školu glavinjajući i u školi napokon mirno zaspala.

Upravljanje bukom? Nisam čuo ništa komičnije. Upravljati bukom može se samo tako da ju se potpuno eliminira. To znači da nema frankenštajnske buke na otvorenom. No što je zagrebački slučaj prema ljetnom sutivanskom (uvala Likva) gdje neki primitivci cijelo Božje ljeto puštaju glazbu na otvorenom po svu noć i dio dana. A ljeto traje dugo, ne dva tjedna kao bundečko.

I što se uopće dogodilo sa zabavnom glazbom u zadnjih četrdeset, pedeset godina? Ništa novo. Samo su se pojačala pojačala.

Imunološki

Storija s Imunološkim zavodom najzornija je ilustracija uništavanja svega što imamo. Da se bacaju zalihe krvne plazme zbog nesposobnosti ili namjere vlasti – e, to je prešlo sve granice i netko treba završiti iza rešetaka. Netko od ugroženih iz Imunološkog daje do znanja javnosti da je to hrvatska krv, a kada ne bude Imunološkog ni zaliha onda ćemo uvoziti stranu krv. Jest da je krv – krv i ne bi trebalo biti važno čija je (ako je pregledana i odobrena) no Hrvatska je iz mnogih razloga imuna na mnoge opake zarazne bolesti, pa je uvoz ponešto riskantan. No uvoznici koji više i ne znaju što bi uvozili jer uvoze sve čega se čovjek može sjetiti, sada bi uvozili i krv, što će građani krvavo platiti.

Sanader

Mučenje Ive Sanadera, ma kakvi i koliki mu grijesi bili, sada je već doista pretjerano. Politički i pravosudni čarobnjaci napravili su opak plan brojnih suđenja s namjerom da Sanader bude pravomoćno osuđen za jedan grijeh pa se od drugoga ne može braniti sa slobode. Ni trećega. Na taj je način omogućeno dugogodišnje zadržavanje u pritvoru, doskočeno je zabrani prekomjernog pritvora i ujedno omogućen glavni cilj – da se bivšem premijeru beskonačno sudi kroz cijeli jedan mandat kako bi napokon bio do kraja osuđen uoči parlamentarnih izbora.

Taj plan koji je pokušan i na HDZ-u pa nema efekta, nije računao s protokom vremena i vraćanjem naroda prema HDZ-u (minus Sanader, plus Karamarko), te je sada ostao samo gorak okus remetinačke torture nad bolesnim čovjekom, a torturu provode i za nju navijaju upravo oni koji su se Sanaderu svojedobno najviše divili. Ne mogu se oteti dojmu da je prebacivanje u bolnicu posljedica (i) posjeta Doris Pack.

Mirela

Nitko nikada do sada nije izrekao ništa uvrjedljivije (ne samo) za liječnike. Uspjelo je to Mireli Holy koja je u krajnjoj zabirnutosti što se ginekolozi pozivaju na priziv savjesti pa odbijaju “obaviti” pobačaje – došla na ideju da se liječnici novčano stimuliraju.

Tada će, drži ona valjda, savjest ustuknuti pred pohlepom. Ni Josipović nije tako teško uvrijedio liječnike, njegovo nabacivanje s “kovertama” (mi to radimo s kuvertama) na razini je lošeg skeča iz komunističkih vremena.

Mirela je svoju odanost pobačaju definirala kao ženski suverenitet nad svojim tijelom. Prva javna, otvorena i bezočna potpora kulturi smrti, što će sljedeće ankete o popularnosti vjerojatno zabilježiti.

Sve to ide u beli Beograd

Smrt glumice Marije Crnobori ispunila je više stupaca hrvatskih novina od nedavnih smrti Borisa Buzančića i Ane Karić. Dugovječna Marija Crnobori bila je od onih hrvatskih ljudi, sjajnih u svojim profesijama, koji su nakon preokreta odvedeni (janjičari) u Beograd da on bude jači, a Zagreb u svemu slabiji. Bilo je tako i s nogometašima, recimo. Nisu komunističke vlasti previše pitale ni kako to da su ovi djelovali u NDH, igrali (na pozornicama ili na stadionima), nije važno – glavno da sad igraju za Beograd, za Srbiju.

I G KovacicA o ljubavnoj vezi Marije Crnobori i Ivana Kovačića (poslije nazvanog i Goranom) ja moram postiđen do kraja priznati da nisam znao, premda je Kovačić bio kućni prijatelj moje obitelji, a s mojim stricem objavio i prvu knjigu pjesama. No laknulo mi je jer se sjećam ne tako davnih napisa u opakim novinama da je Ivan Goran Kovačić bio homoseksualac, a partner da mu je bio nitko drugi do Nazor – pa su se valjda zato skrivali u šumi. Priča perfidno izmišljena u jeku pederastijske promidžbe po kojoj je većina velikih umjetnika bila istospolne orijentacije. Pa što ne bi i oni, mali pederasti.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari