Pratite nas

Razgovor

Don Josip Mužić: Samo nas Bog može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji

Objavljeno

na

Dr. don Josip Mužić, redoviti je profesor na KBF-u u Splitu gdje je i voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, te mjesečno drži emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djeluje kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Neria gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom.

Radi uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditetom. Drži duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu, a u razgovoru kojeg je ovih dana dao za tjednik Hrvatsko slovo na početku govori o svojoj najnovijoj knjizi “Božićno čudo na Okitu”, kako je došao na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

– Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugoga svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu.

Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

– Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru.

No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogi budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

– Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći se evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu.

Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“

Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“.

I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II. je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac bio u pravu.

Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo. Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.

Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?


– Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“

U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.

Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89) Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost.

Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?


– Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i kukavština praviti se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

Kako to postići?


– Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu.

Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada je na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju.

Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokore svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

– Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

– Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostojanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada.

Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godina. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja; vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim mladima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Karol Wojtyla rekao je 9. studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit će glavu zmije.“

Misija / Magnifikat.hr

 

IVICA ŠOLA; Riječi godine: suverenizam i populizam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: Postrojavanje četnika u BiH je priprema za neke buduće sukobe

Objavljeno

na

Objavio

U Podcastu Velebit je gostovao vojni analitičar Jan Ivanjek.

♦ Je li Srbija pokušala spriječiti nabavku izraelskih F-16 jer bi je to dovelo u inferiorni položaj?
♦ Kakvi su planovi MORH-a nakon propale nabavke izraelskih F-16 Barak?

♦ Je li medijska kampanja koja je u početku te izraelske zrakoplove nazivala starim kantama, a kad su se pojavili problemi realizacije žestoko napala odgovorne, bila potaknuta nekim vanjskim čimbenicima, poput konkurentskih proizvođača zrakoplova ili nekih susjednih država kojima ne odgovara jačanje borbene moći HV-a?

♦ Kakav bi vojni učinak za HV imala jedna eskadrila borbenih zrakoplova poput primjerice F-16 Barak?
♦ Što je u pozadini ‘spontanih’ prosvjeda u Srbiji, BiH, Crnoj Gori, Albaniji?

♦ Jesu li beogradski prosvjedi upozorenje predsjedniku Srbije Vučiću?
♦ Ima li inicijativa priznanja Kosova veze s tim prosvjedima?

♦ Na koji način određene tajne službe potiču prosvjede?
♦ Može li Srbija vojno intervenirati ua Kosovu?

♦ Kakve su vojne mogućnosti kosovskih oružanih snaga?
♦ Hoće li doći do ujedinjenja Kosova i Albanije i kako na to gledaju velike zainteresirane sile?

♦ Što znači postrojavanje četničkih paravojnih formacija u BiH?
♦ Zašto je u Čapljini uspostavljena satnija mornaričko-desantnog pješaštva HV-a?

♦ Kakvo je stanje i vojna sposobnost HV-a?
♦ Koliko bi Hrvatska trebala imati profesionalnih vojnika?
♦ Treba li uvesti obavezu služenja vojnog roka?

♦ Ako dođe do povećanja broja migranata u BiH, hoće li Hrvatska moći bez ograde čuvati svoj teritorij?
♦ Što se dogodilo s razbijenom islamskom državom u Siriji; gdje su završili isilovci?
♦ Jesu li dugoročne turske ambicije ostanak u NATO paktu?

♦ Zašto je ubojica u Novom Zelandu slušao četničke pjesme?
♦ Je li to predmet obrade obavještajnih sustava zemalja koje su izložene terorističkim napadima?

♦ Postoji li mogućnost da Balkan ponovo bude izložen nekom obliku agresije iz pravca arapskih zemalja ili Turske?
♦ Treba li Hrvatsku zabrinuti islamizacija BiH i naoružavanje bošnjačkog dijela?

♦ Može li Balkan ponovo postati ‘bure barute’ i je li Hrvatska dobro postavljena prema toj mogućnosti?
♦ Kakve su osobine nove hrvatske jurišne puške VHS 2?

♦ Hoće li HV nabaviti američke borbene helikoptere tipa Apache?
♦ Što znači nabavljanje protupješačkih i protuoklopnih helikoptera u Hrvatskoj i u Srbiji?

 

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

dr. Tado Jurić: Kompletna jugoistočna Europa je na koljenima

Objavljeno

na

Objavio

Treba raditi na poruci nade, međutim ta poruka mora imati temelj i mora imati zaista pravu strategiju, a ne samo želje, istaknuo je u srijedu 20. ožujka povjesničar dr. Tado Jurić s Hrvatskoga katoličkog sveučilišta, gost HKR-ovih „Argumenata”, u kojima se – povodom „Tjedna solidarnosti i zajedništva s ljudima i Crkvom u BiH” – raspravljalo kako žive, kakvu pomoć trebaju i kako im se može pružiti još veća podrška i potpora da ostanu i opstanu na tom prostoru.

Žana Ćorić iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Hrvatske, također HKR-ova gošća pojasnila je da su upravo osnovali jednu radnu skupinu – s obzirom na nove okolnosti u kojim se sve brzo mijenja, poput iseljavanja – te će prilagoditi postojeću strategiju Vlade Republike Hrvatske. I svjesni su da nisu dovoljno poradili na informiranju o tome što konkretno rade, a jako puno rade s mladima.

Naši ljudi imaju potencijala, a mi iz Republike Hrvatske pružamo im mogućnost da ih usvajaju i, naravno, poslije koriste u BiH

„Radimo puno na unapređenju njihovih znanja, vještina. Vjerujem i sigurna sam u to da su upravo ljudi ključ bilo kojeg uspjeha bilo koje tvrtke, a tako i zemlje.

Naši ljudi imaju potencijala – a mi iz Republike Hrvatske s onim mogućnostima na nekoj platformi, a u pitanju su specifična znanja – pružamo im mogućnost da ih usvajaju na jedan način i da, naravno, poslije koriste u Bosni i Hercegovini.”

Ima brojnih pomaka. Prvi put je hrvatska vlada na sastanak nedavno pozvala i predstavnike našeg Caritasa, rekao je mons. Tomo Knežević, ravnatelj Caritasa Bosne I Hercegovine, dok je na direktan upit – kako se izvući iz frustrirajuće situacije u kojoj hrvatske predstavnike u najviša tijela biraju Bošnjaci – odgovorio:

Ne smijemo zapasti u jednu melankoliju; sve ide niz brdo, ništa nema pozitivno

„Ne smijemo zapasti u jednu melankoliju; sve ide niz brdo, ništa nema pozitivno. Dio smo jugoistočne Europe gdje se usisava radna snaga. Druga stvar je: mi moramo učiniti, kao hrvatski korpus – bez obzira bili pozicija ili opozicija u BiH ili u RH – ne podijeliti Hrvate pa onda možeš raditi kako hoćeš”, pojasnio je i kroz primjer svoje zemlje upozorio da neki razliku Hrvate Hercegovine, Hrvate središnje Bosne – sam je dijete tog kraja iz Zenice – te Hrvate Posavine pa tamo imamo opet Hrvate iz zapadne Bosne koje se onda može dijeliti i po biskupijama.

„Takvo razmišljanje dolazi od pojedinih političara iz Republike Hrvatske. Mi smo jedan korpus i mi moramo imati svoje legitimne predstavnike da živimo demokraciju” – naglasio je – i da nadiđemo sebe i svoj egoizam, jer kad smo jedinstveni nitko nam ništa ne može.

Druga dva naroda jako dobro znaju gdje je granica preko koje u dijeljenju ne idu, baš ovih dana se to vidi u formiranju vlasti, rekao je mons. Knežević, dok je dr. Jurić bio vrlo oštar spominjući da postoje politički i ekonomski dinamizmi koji vode pražnjenju prostora od Hrvata.

Uloga države je ne samo da daje lažna obećanja, nego da ona zaista bude agencija prosperiteta, kod nas država tu ulogu uopće ne radi

„Uloga države je, ne samo da daje lažna obećanja, nego da ona zaista bude agencija prosperiteta. Kod nas država tu ulogu uopće ne radi. Propustila je biti agencija blagostanja i nade, ali stvarne nade”, rekao je i upitao se: Što stoji iza te strategije?

mons. Tomo Knežević i urednik Vlatko Ojvan

Možemo pogledati – pokušao je dati odgovor – cijela jugoistočna Europa se, zapravo, prazni i cijela istočna Europa se prazni. „Njemačka je usisala kompletnu radnu snagu istočne Europe i svih zemalja u okruženju. Nas je pretvorila ovdje u inkubator radne snage. Kompletna jugoistočna Europa je na koljenima, a mi smo samo jedan mikrokozmos u toj široj priči.”

To je jedna ekonomija koja je stvorila političku zajednicu Europsku uniju kako bi svoje interese realizirala, a naši političari nisu spremni odgovoriti globalizaciji, nastavio je te upozorio i na sljedeće:

„Vidimo da je u EU sloboda kretanja, tobožnja, radnika. Zašto onda nisu došli raditi Nijemci u Hrvatsku, ako je to kao jedan otvoreni proces protoka roba i ljudi? Sve ide njima u korist, a mi za svakog Hrvata kojeg izgubimo gubimo otprilike milijun, minimalno, kuna. Nama će se sada sve obiti o glavu i kroz to što će pasti mirovinski ustav uskoro – vidimo svaki dan se govori o tome – ali i dalje nam nije jasno što se događa.”

U ratu smo, no koji ne vidimo, bio je slikovit profesor s Hrvatskog katoličkog sveučilišta u razgovoru s urednikom „Argumenata” Vlatkom Ojvanom.

(IKA)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari