Pratite nas

Razgovor

Don Josip Mužić: Samo nas Bog može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji

Objavljeno

na

Dr. don Josip Mužić, redoviti je profesor na KBF-u u Splitu gdje je i voditelj poslijediplomskog studija Povijest teologije i kršćanskih institucija, te mjesečno drži emisiju Sjaj istine na Radio Mariji. Pastoralno djeluje kao upravitelj akademske crkve svetog Filipa Neria gdje imam dnevnu sv. Misu, osim nedjeljom.

Radi uglavnom s mladima, mladim obiteljima i osobama s invaliditetom. Drži duhovne vježbe nekoliko puta godišnje u domovini i u inozemstvu, a u razgovoru kojeg je ovih dana dao za tjednik Hrvatsko slovo na početku govori o svojoj najnovijoj knjizi “Božićno čudo na Okitu”, kako je došao na ideju za istraživanje tog fenomena te kako je čitateljska publika na nju reagirala.

– Proučavao sam marijansku pobožnost nakon Drugoga svjetskog rata te naišao na podatak o čudu na Okitu. Počeo sam dalje istraživati i unatoč malom broju objavljenih dokumenata zahvaljujući zapisima pokojnog Josipa Šprljana i pomoći vodičkih entuzijasta posebno Dinka Križana Vučka, Josipa Jole Mateše i Tonča Juričeva Grgina prikupio sam dovoljno građe za knjigu.

Koliko je knjiga prihvaćena najbolje govori podatak da iako je izišla polovinom srpnja ove godine i nije dana knjižarama, ipak se u svega nekoliko mjeseci, uglavnom na tri predstavljanja, gotovo u cijelosti prodala naklada, velika za naše prilike, od tisuću primjeraka. Izgleda da je dobro prihvaćena i da pomaže ljudima. Jedna čitateljica mi je tako napisala: „Guštala sam čitajući je – uživala u svakoj misli, riječi, izričaju, veličini značaja okitskog čuda – radovala se svakom sljedećem retku, koje otkriva nova velika spoznanja!“

Zašto, prema Vašem mišljenju, ljudi danas ne vjeruju u čuda, premda njima svaki dan svjedoče?

– Rekao bih da mnogi više ne vjeruju u čuda, a ne svi. Iamo još dovoljan broj onih koji vjeruju i koji mogu biti dobar kvasac. One koji ne vjeruju možemo podijeliti na dvije skupine: bezbožce koji vjeruju samo u materiju, a sve nadnaravno odbacuju i one koji su još formalno vjernici ali su se toliko suobličili sa svijetom da su razvodnili i uvelike izgubili svoju vjeru. Zajedničko i jednima i drugima jest da su, uglavnom nesvjesno, Boga zamijenili idolima u ljudskom obličju od raznih „zvijezda“ zabavne industrije do onih političkog i gospodarskog života. Zato je pitanje čuda najčešće ispit za vjeru.

No treba također reći da što je veći proces sekularizacije to tim više raste glad za duhovnim i nadnaravnim. U tome mnogi budu prevareni surogatima koji se znaju dobro reklamirati ali oni koji ustrajno i temeljito traže dolaze do pravih čuda i preko njih otkrivaju i jedinog istinskog Spasitelja Isusa Krista. Na nama katolicima je da duhovnu baštinu nadnaravnih zahvata i znakova kojima je protkana hrvatska povijest čuvamo i ponosno dijelimo sa svim istinskim bogotražiteljima.

Kako doskočiti današnjoj relativizaciji i konformizaciji društva, progašavanju legitimnim i ispravnim gotovo svega, sve pod krinkom zaštite čovjekove dobrobiti?

– Pravi put koji je pred nama jest da budemo Stepinčeva Crkva koja se kloni svakih kompromisa i izdaje svoje vjere kojima su u njegovo vrijeme podlegli čak i neki naši svećenici. Blaženi Alojzije se, za vrijeme i poslije Drugog svjetskog rata, držeći se evanđelja javno usprotivio nacizmu i fašizmu a jednako i komunizmu.

Kardinal je bio i te kako svjestan potrebe da se katolici ne boje zato je poručio hrvatskim vojnicima 1944.: „Onaj, koji je prošao jedan rat, znade vrlo dobro, da se bez osobne hrabrosti vojnika i časnika ne dobiva ni jedna bitka. To je naša narodna poslovica sažela u riječi: „Boj ne bije oružje, već boj bije srce junaka!“ Drugačije, vojnici, ne ide ni u duhovnom ratu, koji je mnogo teži i mnogo mučniji nego ikoji drugi rat.“

Na takav odnos je stalno poticao svećenike prema komunističkim vlastodršcima pa tako Vraneković piše u svom Dnevniku: „Ja stalno ponavljam – veli Eminencija – da se njih ne treba bojati. Odlučno im se suprostaviti, kad se radi o obrani osnovnih prava. Oni u duši više respektiraju i prije će pustiti na miru one koji su odlučni, negoli puzavce i kukavice. Čemu se mi od njih imamo nadati i što nam uopće oni mogu dati, kad njihov cilj jest i ostaje: „Istrebljenje Imena Božjega sa zemlje“.

I sam je prednjačio primjerom na razne načine. Koncem 1959. Stepinac je izjavio: „Što ću se obazirati na ove ili ih se još i bojati! Pregazili bi nas, da smo se u početku dali zastrašiti! Neka mi i ulove pismo! Ne pišem ništa protiv države, kako sam i naglasio u onom pismu od 5.XII. o.g., ali bome ne ću štedjeti ideologiju bezbožne Partije, ni laskati njezinim trabantima! Važno je da se ljudi ne daju zastrašiti. Kad nekog prestraše, on je gotov. Takav ne može više odolijevati najrazličitijim navalama i pomalo će u svemu popustiti. To ovi krvnici dobro znaju, pa kad vide da nisu mogli osvojiti simpatije naroda, onda su se dali na osnovnu svoju borbu: laž i teror! I ja da onda šutim! A to ne ću. Pastir ne smije šutjeti, dok vukovi navaljuju.“

Nemojmo se zavaravati, situacija danas, iako više nismo u komunizmu, nije puno drugačija – u takozvanoj demokraciji katolici su i dalje progonjena većina. Razlika je samo što se bezbošci nazivaju drugim imenima, koriste suptilnijim metodama i u svojoj drskosti idu dotle da se prikazuju pravim vjernicima želeći i druge zavesti. Ivan Pavao II. je djelovao odlučno i odvažno i pokazao je da je Stepinac bio u pravu.

Na samu početku papinstva riječima: „Ne bojte se. Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!“, pozvao je sve vjernike da ga u tome slijede, i to se dogodilo. Njegov nasljednik Benedikt XVI. 2011. ovako komentira taj poziv: „Ono što je novoizabrani papa tražio od svih, on sam je prvi učinio: otvorio je Kristu društvo, kulturu, političke i ekonomske sustave, preokrećući snagom diva – snagom koja mu je dolazila od Boga – trend koji je mogao izgledati nepovratnim.

Stječe se dojam da katolici sve više gube iz vida krjepost jakosti ili je drže zastarjelom?


– Naši su predci u borbama s dušmanima nosili sliku Gospe na svojim barjacima i u presudnim trenucima uz njenu pomoć pobjeđivali. Iz uzmicanja, povlačenja i defenzive moramo mobilizirati snage, zbiti redove i prijeći u ofenzivu. Zato je važno da svatko raščisti sa sobom i pregori se jer nas Isus uči da umremo sebi ako želimo biti Njegovi (Mt 16,24-25). Nije važno dugo živjeti nego se časno boriti, pa ako pritom i poginemo nismo izgubili dušu i dobili smo život vječni u raju.

U knjizi ‘Ustanite hajdemo’ sveti Ivan Pavao II piše: „Zaista, nije dopušteno okrenuti leđa istini, prestati propovijedati istinu, sakrivati je, čak ni kada je istina teška i njezino se očitovanje veže uz veliku bol. „Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi” (Iv 8,32). To je, eto, naša zadaća i, istodobno naš oslonac! U tome ne može biti kompromisa niti oportunističkoga pribjegavanja ljudskoj diplomaciji. Istinu valja svjedočiti, čak i po cijenu progonstva, pa i prolijevanja krvi, kako je to učinio sam Krist i kako je nekoć učinio moj sveti predhodnik u Krakowu, biskup Stanisav iz Szczepanowa.“

U tom smislu navodi da su ga se posebno dojmili pozivi kardinala Wyszynskoga na apostolsku hrabrost koja omogućuje svjedočanstvo istine po uzoru na Krista. Neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, za vrijeme najgoreg komunističkog progona Crkve u Poljskoj, kardinal Wyszynski je ustvrdio. „U našem radu ne slijedimo sam načelo ‘fortiter sustinere’ (hrabro podnositi); bilo bi premalo. U našoj situaciji potrebno je učiniti nešto više: ‘fortiter aggredi‘ (hrabro napadati). Zato se ne zadovoljavamo sa podnošenjem. Nismo samo Crkva koja pati, nismo Crkva šutnje, iako ponekad patimo i šutimo. Nismo, takoreći, Crkva ‘patnika’“.

Hrabrost ne smije biti iznimka nego pravilo jer se bez ove krjeposti kršćanin ne može spasiti. Kad Gospodin u Otkrivenju nabraja osam kategorija onih koji će završiti u paklu, na prvom mjestu spominje kukavice, a odmah iza njih nevjernike: „’Kukavicama pak, nevjernicima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom. To je druga smrt.“ (Otk 21,89) Jasno, nitko nije rođen jak, ali svatko to može postati ako traži tu milost od Boga i uz njenu pomoć pobjeđuje strah, slabost i malodušnost.

Smatrate li da je Hrvatskoj potrebno duhovno osnaživanje i jačanje u vjeri?


– Hrvatskoj je neophodno potrebno obraćenje i to na svim razinama od svećenika do vjernika ili je neće biti, odnosno ne će biti više država hrvatskog naroda koji će jednostavno nestati. To se tiče svih nas i ludost je i kukavština praviti se da se ništa ne događa.

Prije svega treba jasno razgraničiti grijeh od grješnika kako je upozorio kardinal Stepinac 1941. Rekavši: „Ono, dakle, na što moramo mrziti, nije čovjek nego grijeh. Ako dakle hoćemo da budemo pravi štovatelji majke Božje, i ako hoćemo da računamo sa sigurnošću na Njezin sveti zagovor, bilo za sebe, bilo za obitelj, bilo za našu domovinu Hrvatsku, koja nam je toliko na srcu i čiji su sinovi upravo ovdje nalazili utjehe u teškim danima prošlosti, onda valja da mrzimo na grijeh i opačinu i na sve ono, što nije u skladu sa zakonom Božjim.“

Svatko od nas neka se ispita da li doista mrzi grijeh ili se dao povesti kolektivnom zabludama koje ga veličaju te preko lažnih proroka i političke korektnosti pretvaraju zlo u dobro. Apostol Pavao podsjeća i prekorava u svojoj poslanici. „Ta još se do krvi ne oduprijeste u borbi protiv grijeha.“ (Heb 12,4). Ne podcjenjujmo dakle tu borbu, ne umanjujmo je nego budimo spremni i na najveće žrtve jer u njoj nema kompromisa ni tolerancije. Milosrđe treba iskazivati grješniku, a nemilosrdan treba biti prema grijehu i kod sebe i kod drugih.

Kako to postići?


– Za to postići ne treba izmišljati ništa novo, treba se sjetiti Domovinskog rata kada smo pobjedu dobili čudom odozgo preko molitava i junačkih žrtava malenih; treba se ugledati u naše stare i kako su oni uspjeli sačuvati svoju katoličku vjeru i opstati fizički. Treba krenuti od osobne vjere koju treba pretočiti u borbu.

Nedavno smo u crnoj kronici imali priliku čitati o slučaju kada je na javnom mjestu muškarac divljački zamalo do smrti pretukao djevojku, a da nitko nije ustao u njenu obranu. Nešto slično se događa i s našim narodom, našom državom, našom vjerom koji se sustavno godinama uništavaju, a pravi odgovori izostaju. Neki kipte od muke i bjesa, neki su ravnodušni, neki prestrašeni, ali svima nam je zajedničko da ne branimo svoje svetinje i ne onemogućujemo zlo provođenjem pravde. Tako se zločinci ne mogu pokajati ni popraviti nego su se razmahali u svom bezakonju.

Potrebna nam je politička, ekonomska, medijska, ali i crkvena lustracija kako pokazuju slučajevi pedofilije. Isus je rekao da je bolje biti pogubljen najsramotnijom smrću, utopljen s mlinskim kamenom oko vrata, nego li sablazniti i jednog od malenih (Lk 17,1-3).

Bogu je sve moguće pa tako nas On jedino može izbaviti od stvaranja globalnog paklenog poretka na zemlji od strane grješnih struktura i njihove diktature relativizma. Ali On nas neće spasiti bez nas i zato je važno da svatko od nas čini što može. Masovni otpad od vjere koji se događa na Zapadu i koji je zahvatio našu zemlju urgentan je poziv na radikalno življenje evanđelja i pokore svih katolika u prvom redu nas svećenika. Mi smo sada u ratnom stanju kad se borimo za svoje pravo na postojanje kao katolici i Hrvati, a oni koji se ne bore su dezerteri i izdajice Boga i naroda.

Što Vam je iduće u planu, što pripremate?

– Dovršavam knjigu Hrvatska marijanska pobožnost i Ivan Pavao II. Gospa je bila i jest jedan od temeljnih stožera vjere našeg naroda, tješiteljica, zaštitnica, predvodnica u boju nadasve naša Majka. Tako tajnu svoje neustrašivosti, unatoč svih progona, naš blaženi kardinal sam objašnjava u jednom pismu. „Ako se koji taj čovjek možda čudi, odakle u slabom čovjeku kardinalu Stepincu toliko pouzdanje, mogu vam reći, što i Vi naslućujete u Vašem pismu, da je to od povjerenja u Bogorodicu i Djevicu Mariju, čiji je lik tako čudno isprepleten s čitavim mojim životom. To povjerenje želim i Vama i svim ostalima.“ Po Mariji i s Njom danas, bez obzira što ljudski gledano nemamo šanse, možemo pobjediti zlo i đavla.

Koje su Vaše božićne i novogodišnje poruke?

– Nikada nije kasno ustati i početi se boriti. Iskoristimo stoga Božić, koji nekima može biti i zadnji, da budemo dostojni naših starih koji su umirali kao mučenici i ispovjedatelji katoličke vjere. Ne dopuštajmo nikome da „ubija Boga u nama“ ni medijima ni politikom ni na bilo koji drugi način. Odmaknimo se od vukova prerušenih u ovce i idimo za pravim pastirima koji nasljeduju Krista. Zaštitimo svoje svetinje od svetogrđa pa moćnike i veleizdajice kad dođu na velike svetkovine ostavimo u zadnjim redovima dok se stvarno ne obrate.

Otkrijmo i živimo svoje kršćansko dostojanstvo i vratit će nam se zahvalni ponos što možemo biti Kristovi junaci i svetci, a ne slugani i robovi đavla. Na nama je odgovornost za spasenje duša od vječne propasti u paklu koji se vjerojatno u ovoj našoj kulturi smrti puni kao nikada do sada.

Kardinal Ivan Dias, tadašnji prefekt Kongregacije za evangelizaciju naroda, u Lurdu je 2007. Kazao u homiliji: „Borba između Boga i njegova neprijatelja uvijek je žestoka, danas još više nego u Bernardičino vrijeme, prije 150 godina. Jer je svijet strašno zaglibio u močvaru sekularizma koji želi stvoriti svijet bez Boga; relativizma koji guši trajne i nepromjenjive vrijednosti evanđelja; vjerskoga indiferentizma koji ostaje hladan pred većim dobrima i stvarima koje se tiču Boga i Crkve. Ova borba žanje bezbrojne žrtve u našim obiteljima i među našim mladima.

Nekoliko mjeseci prije nego je izabran da postane papa pod imenom Ivan Pavao II, kardinal Krakowa Karol Wojtyla rekao je 9. studenoga 1976.: „Danas smo suočeni s najvećom bitkom koju je čovječanstvo ikada vidjelo. Mislim da kršćanska zajednica to još uvijek nije u potpunosti shvatila. Danas smo pred konačnom bitkom između Crkve i anticrkve, između evanđelja i antievanđelja’. Jedna stvar je ipak sigurna: konačna pobjeda pripada Bogu i ostarit će se zahvaljujući Mariji, Ženi Postanka i Apokalipse koja će se boriti na čelu vojske svojih sinova i kćeri protiv neprijateljskih snaga Sotone i zgazit će glavu zmije.“

Misija / Magnifikat.hr

 

IVICA ŠOLA; Riječi godine: suverenizam i populizam

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Objavljeno

na

Objavio

ARGUMENTI Propusti hrvatske države u odnosu prema Haškom sudu

O radu Haškog suda i njegovom utjecaju na hrvatsku državu bilo je riječi u Argumentima Hrvatskoga katoličkog radija, 16. siječnja, čiji su sugovornici bili profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović, novinarka Višnja Starešina i predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac.

Profesor s Katedre za kazneno pravo zagrebačkoga Pravnog fakulteta Davor Derenčinović je na pitanje o tome ima li štete za Hrvatsku od haških presuda, rekao da nitko iz Hrvatske nije pravomoćno osuđen, ali brojni segmenti odluka su nepovoljni.

Primjerice, nitko nije odgovarao za razaranje Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih gradova, a nalogodavci tih zločina su iz Srbije.

Upozorio je također da su u presudi bosanskohercegovačkim Hrvatima porušeni brojni pravni standardi. Zaključio je da je Haški sud zapravo politički eksperiment koji je – propao.

Djelovanje KOS-a na štetu Hrvatske

Novinarka Višnja Starešina je naglasila da je ovakvo stanje posljedica djelovanja struktura KOS-a: One su postigle da se političkom analizom haških presuda redefiniraju uzroci rata i sudjelovanja u tom ratu. Dobija se slika da je u RH bio građanski sukob, da se Srbi pobunili zbog svojih povijesnih sjećanja i da je Hrvatska bila agresor na Bosnu i Hercegovinu, iako to nije pravno tako rečeno.”

Derenčinović je upozorio na još nešto: Prvotnom optužnicom predmet Vukovar je okarakteriziran kao međunarodni ratni sukob. Pojednostavljeno, agresija koja podrazumijeva involviranost Srbije. Kasnije je to maknuto uz optužnice. Naime, čak je i hrvatsko pravosuđe, u nekim postupcima u Hrvatskoj, sve što se dogodilo prije međunarodnog priznanja, proglasilo unutardržavnim sukobom. Haški sud je samo slijedio tu praksu.” 

Dodao je da su suci Haškog tribunala u brojnim slučajevima iskazivali određenu kreativnost. Činili su to, primjerice, u definiranju dopuštene zone granatiranja vojnih ciljeva od 200 metara ili slučajeva udruženog zločinačkog pothvata, koji se ne spominje nigdje u Statutu Suda.

Stare strukture i danas ugrožavaju hrvatsku samostalnost

Predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora Pavao Miljavac podsjetio je da je u haškim postupcima srbijanska strana tražila čak i urudžbene brojeve zapisnika iz Hrvatske, a iz Srbije su u Hrvatsku stizali samo dokumenti sa zacrnjenim podacima. K tome su iz Ureda predsjednika Mesića u Haag predavani brojni tajni i važni hrvatski dokumenti.

Na pitanje je li situacija u kojoj se Hrvatska nalazi rezultat nesnalaženja, nonšalancije ili djelovanja bivših struktura, Miljavac je upozorio: Članovi Komiteta iz Kockice su odnijeli sve dosjee o suradnicima u Beograd. Svi ti ljudi se mogu aktivirati, bilo zbog ucjene bilo zbog toga što vole to raditi i ta struktura još uvijek djeluje. Naravno, s početkom i tijekom Domovinskog rata se pomalo primirila, a sada se čini da se pomalo opet aktivira na različitim područjima, od umjetnosti do politike. Nove obavještajne službe su aktivirale neke ljude, koji imaju i po sedamdeset godina, i sigurno je da će tu još neko vrijeme biti problema.”

Ucjene hrvatskih elita

Komentirajući proces koji se na osječkom sudu u odsutnosti vodi protiv generala JNA Aleksandra Vasiljevića, Starešina je primijetila potpunu odsutnost medijske javnosti. “Zašto? Zato što general Vasiljević ima sve dosjee hrvatske elite iz svih struktura društva. To je ogroman manipulativni materijal koji se kontinuirano koristi u svrhu pritisaka na Hrvatsku.”

Prof. Derenčinović je zaključio podsjećanjem da su predmeti protiv hrvatske šestorke u Bosni i Hercegovini proglašeni međunarodnim sukobom. Međutim, predmeti protiv jedinice El mudžahid proglašeni su unutarnjim sukobom, iako su njeni članovi dolazili izvan Bosne i Hercegovine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari