Pratite nas

Kolumne

Donkihotovski boj za legitimitet pozdrava ”Za dom spremni”

Objavljeno

na

U svojoj kolumni “Na rubu pameti” u Hrvatskom tjedniku, 22. 12. 2016. karaterističkim naslovom “Beskičmenjaštvo HDZ-a degutantno kao i bezobrazluk Vesne Pusić” dr. sc. Damir Pešorda govori zapravo o protekle dvije godine moga rada u znaku pozdrava ZDS.

Tekst je prenio Hrsvijet, 23. 12. 2016.  DAMIR PEŠORDA: ŠARAFCIGER

Kad je više od dvije godine Josip Pečarić krenuo u svoj donkihotovski boj za legitimitet pozdrava ”za dom spremni”, mislio sam da troši previše energije za relativno nevažnu stvar.

Međutim, pokazalo se da dobro predosjetio neke maligna trendove u našem društvu i pokušao ih preduhitriti. Kad je ovih dana zbog jedne benigne ploče u Jasenovcu hrvatska, navodno desna, vlast pljunula samoj sebi u lice, i to po tko zna koji put – morao sam priznati da je Pečarić bio u pravu. Dok se jasno ne suprotstavimo ucjenjivačima, oni nas neće prestati ucjenjivati. Svi ti pupovci, bauci i ostale pusićke od takvih ucjena i za takve ucjene i žive.

Bilo je tužno gledati hadezeovca Bošnjakovića koji u emisiji Otvoreno pokušava obrazložiti i opravdati odluku saborskog odbora koji je ustvrdio da spomen-ploča poginulim HOS-ovcima vrijeđa žrtve Jasenovca!.

(…)

Stoga, iako nerado moram priznati da je akademik Pečarić bio u pravu: protivnicima hrvatske državnosti ne smije se tolerirati bezobrazluk. Oni to shvaćaju kao slabost. Pri tomu nije od ključne važnosti sam prijeporni pozdrav, važan je krajnji cilj onih koji, instrumentalizirajući činjenicu da je NDH-a bila saveznik nacističke Njemačke, osporavaju pravo postojanja hrvatske države kao takve. A tko se šarafcigera laća, mora biti svjestan da je šarafciger podesan i za skidanje nekih drugih ploča. Na kraju će se vidjeti čiji je šarafciger veći.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-damir-pesorda/45355-damir-pesorda-sarafciger

Zapravo Pešorda je i u vrijeme Peticije ZDS bio izuzetno korektan. Ocjenjujući rad Predsjednice rekao je:

Dosada njezino držanje i aktivnosti ocjenjujem dobrim, no glede prijepora oko pozdrava ”Za dom spremni” mogla se elegantnije izvući. Akademik Pečarić nije zaslužio da ga se naziva neozbiljnim ili provokatorom.

http://www.hkv.hr/razgovori/21159-d-pesorda-vjerujem-u-karamarkovu-najavu-o-lustraciji-i-progonu-komunistickih-zlocina.html

Te njegove riječi dovele su do mog teksta: “Kako smo obranili Kolindu”.

https://kamenjar.com/kako-smo-obranili-kolindu/

Vjerojatno ste mislili da je to satiričan odgovor na Predsjedničin odgovor. Pročitajte tekst ponovno. Mislio sam ozbiljno.

Uostalom, Peticiju ZDS opravdali su napadi na predsjednika Hrvatskog sabora akademika Željka Reinera zbog zahtjeva za povratak imena Hrvatski državni sabor, pa još više optužba ministra Hasanbegovića zbog navodne ustaške kape, pa do optužbe same Predsjednice zbog “Ustaške” zastave.

Naravno, teško je noju izvaditi glavu iz pijeska. Vidimo zašto je naslov teksta Damira Pešorde takav kakav je. Naime poznati hrvatski novinar Marko Jurič je izgubio posao Pozvao građane da pozdravljaju ‘Za dom spremni’ i ako ih netko zbog toga prozove, neka mu odgovore da je riječ o eksperimentu.

On očito nije upoznat s rasnim zakonima u RH koje je lijepo objasnio Milorad Pupovac: Kokarda nije zakonom zabranjena pa se može nositi. Nju će nositi Srbi i njihove sluge. ZDS nije zakonom zabranjen. Ali njega će koristiti Hrvati. A to nije isto, zar ne?

A ne mora biti tako. Zašto Ii političari ne bi bili ponosni Hrvati? Jednom je Thompson rekao kako sam ga branio vise nego što je on branio sam sebe. Pogledajte ovo:

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvat-iz-dijaspore-pupovac-sto-kazes-sada-kad-thompson-njemackoj-ne-smeta-985707/#axzz4TUc6Dx1R

Možda me i zato još dvoje sjajnih hrvatskih kolumnista spominjali su me ovih dana. Mirelu Pavić sam već citirao, ali danas i Marko Ljubić komentira suludi i priglupi napad Glavnog tajnika HAZU akademika Pavla Rudana u Hrvatskom saboru:

“…nesretni akademik Rudan koji koristi slučajnu okolnost da nije transformacija završena u hrvatskom društvu, pa olajava akademsku planinu Pečarića nesvjestan da ni zemljotresi planinama ne mogu ništa, izuzev ih ojačati i učiniti ljepšim novim reljefom, bio to neki banalni antifa s ulaza, iz kvarta, koji urla i piše pisma zbog zvonjave crkvenih zvona nakon toliko stoljeća u Europi.”

Zapravo, Rudan mi sigurno nije zaboravio ni neizbor prof. dr. sc. Iva Goldsteina u HAZU. Čini mi se kako je to bio prvi poraz lijevih vlasti. A Rudan nije ispunio tu zadaću. I danas me uhvati smijeh kad se sjetim da su na Dan Akademije pozvali kandidata za članstvo Iva Goldsteina i postavili ga za Predsjednički stol.

Kada je akademik Rudan zabranio slanje pozivnica za predstavljanje moje knjige koju su predstavljali admiral Davor Domazet Lošo i prof. dr. sc. General Miroslav Tuđman sa zadovoljstvo sam im poslao izvješće s predstavljanja:

http://narod.hr/kultura/fasisti-te-napadnu-okupiraju-kad-ih-pretvoris-u-zeceve-proglase-te-fasistom/

Podsjeća li vas naslov na djelovanje velikosrba i antifa do današnjeg dana?

Tek smo jučer spoznali kako je časopis akademika Rudana 2014. godine izbačen s lista svjetskih priznatih časopisa. A ja sam se te iste godine pohvalio i Predsjedništvu HAZU:

Vjerojatno će vas zanimati: SCImago Journal Ranking (SJR) je lista generirana od Scopusa. Naravno promatrali smo hrvatske časopise. Časopisi koje sam ja napravio su na 1., 2. i 6. mjestu. Bog, Josip 

 Tko zna, možda je nesretni Rudan mislio kako znam da je njegov časopis izbačen pa mu se rugam. Kao da ja imam potrebe proučavati njegovu biografiju, kao što on proučava moju.

Danas smo malo lošije plasirani (2., 4. i 6. mjesto), ali znamo da se sve čini da bi se to dovelo u red i da moji časopisi dožive sudbinu Rudanovog časopisa. Sam Rudan je kao član Upravnog odbora HRZZ-a dao veliki doprinos ispravljanju te nepravde!

Potporu su mu dali i kolege iz mog Razreda i to dva puta. Jednom kada nisu dali potporu zahtjevu akademika Davorina Rudolfa, ali i poslije sramotnog istupa akademika Rudana u Saboru, kada su napadnuta tri člana našeg razreda. Predlog da Razred od Predsjedništva Akademije traži da se ogradi od nekorektne rasprave glavnog tajnika, nije dobio potreban broj glasova.

Ako znamo da Predsjednik Upravnog odbora HRZZ-a, u kome je Rudan član, dolazi iz mog Razreda možemo razumjeti njihovu potporu kolegi Rudanu. Možda su i oni mislili da sam se 2014. rugao Rudanu, a poslije odbijao lijek za njegove duševne boli neprihvaćajući njihovu ocjenu da su moji časopisi loši. Da sam znao da je problem medicinske naravi možda sada ne bi svi moji suradnici i obitelj ne bi imali problema. Očito su sve istance hrvatskih vlasti kojima sam pisao o tome smatrali da sam okrutan i da stalno sipam sol na otvorene rane našem Glavnbom tajniku.

Možda tim duševnim bolima Glavnog tajnika možemo opravdati to što nije bio dobar u proučavanju moje biografije. Pokušao sam mu pomoći pišući o mjestu mog rođenja koje je traljavo odradio, a mnogi od vas su to i komentirali.

Evo kako je to uradio povjesničar prof. dr. sc. Milko Brković:

Poštovani akademiče Pečariću! Vi se borite protiv vjetrenjača, odnosno Krivu Drinu jedino može Bog ispraviti! Dvadeset i pet godina sam jeo kruh naše Akademije, koja je mijenjala ploče i pečate ali je u njoj, uglavnom, ostalo jugoslavenstvo, udbaštvo, orijuna, masonjerija i drugo krvopivstvo hrvatske krvi, bar se meni tako čini. Vi ćete za mentalne sklopove Rudana, Jovanovića etc. etc. uvijek ostati Crnogorac a, između ostalih, i ja Bosanac. Za njih nema veze što je oboje sve do Turaka bilo najprije Hrvatsko Kraljevstvo pa onda Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Dokumenti iz oko 1358., u svezi Zadarskog mira između Ludovika I. Velikog (1342.-1382.), iz usta istog kralja jasno kazuju poruku Mlečanima, koji su kukali da njima po pravu pripada Dlamacija, a on im u dokumentima odgovara da njega “nije briga za pravom, jer je on legalno dobio Dalmatinsko-Hrvatsko Kraljevstvo od Vinodola do zidina Drača”, misli na Uniju iz 1102. godine. Najprija je bila Duklja (Dioclea), poslije Zeta i tek onda Crna Gora. Naime, to je ustvari bila jedna malo veća šumica koja se zvala Crvena gora, koju je jedan pisac opisivao uvečer i u ljetno doba kada gusta šuma s crvenim lišćem izgleda crno.Tako je umjesto Crvena gora nastao pojam Crna gora, bar prema izvorima. S druge strane, Bosna je u desetom stoljeću bila jedna od nekoliko župa (županija) Hrvatskog Kraljevstva, koja se protezala od izvora današnje rijeken Bosne, u Ilidži, pa do ispod današnje Zenice, možda do današnjeg tunela Vranduk, ali samo usko uz obje strane današnje rijeke Bosne. Središte i grad te županije zvao se također Bosna a nalazio se na prostoru današnjeg Visokog. Tako izvori kazuju. Tek nakon 1102. sve ono što se u Slavoniji, Hrvatskoj oko Knina i Dalmaciji nije slagalo s mađarskom vlašću sleglo se u tu starohrvatsku županiju Bosnu na kojoj su Madžari lomili zube, iako im je po nasljedstvu pripadala, nešto slično kao i Duklja, osobito grad Kotor, te tek s takvim hrvatskim potencijalima Bosna se širila na svoj hrvatski teritorij, što je rijetkost u povijesti, što su pak Turci konačno zapečatili svojim osvajanjima. Odoh daleko, ali kratko, a htio sam javnosti i Vama predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu i drugdje ne mijenja i ne skidaju ploče, jer je to preskupo, doduše puno manje od hrvatske krvi, nego samo dodati na postojeće titulu zločinac, pa nek glasi: Trg zločinca maršala Tita, isto tako i za nazive ulica i drugoga. On je tu titulu zločinac uistunu i stvarno zaslužio i zašto mu to javno otimati. To je npr. kao da Rudanu oduzmete titulu akademika ili ju nedodijelite Željku Jovanoviću, “kaj ne”? Čestit Božić 2016. Vama i Vašoj obitelji, užoj i široj, uz pozdrav za dom i Domovinu, M. Brković.

Moja je obaveza, kada već kolega Rudan proučava moju biografiju, a kao što smo vidjeli ima ozbiljnih poteškoća s time, pomoći mu i oko onog dijela u Beogradu. To vam obećavam.

Ne zaboravimo da sam ja matematičar. Ova čestitka ide i mojim matematičarima. Evo jedne čestitke:

Poštovani Profesore,

želim Vama i Vašoj obitelji blagoslovljen i čestiti Božić te puno zdravlja u novoj 2017. godini. Uspjeha ćete sigurno (kao  uvijek do sada) imati. Dopustite mi mali komentar na kraju: da nije Vas, ne bi bilo ni mene (u matematičkom smislu). Stoga puno Vam hvala!

Vama i vašim obiteljima želim sretan i blagoslovljen Božić. Neka vam nova 2017. godina donese puno zdravlja i sreće!

Vaš,

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati