Pratite nas

Kolumne

Donkihotovski boj za legitimitet pozdrava ”Za dom spremni”

Objavljeno

na

U svojoj kolumni “Na rubu pameti” u Hrvatskom tjedniku, 22. 12. 2016. karaterističkim naslovom “Beskičmenjaštvo HDZ-a degutantno kao i bezobrazluk Vesne Pusić” dr. sc. Damir Pešorda govori zapravo o protekle dvije godine moga rada u znaku pozdrava ZDS.

Tekst je prenio Hrsvijet, 23. 12. 2016.  DAMIR PEŠORDA: ŠARAFCIGER

Kad je više od dvije godine Josip Pečarić krenuo u svoj donkihotovski boj za legitimitet pozdrava ”za dom spremni”, mislio sam da troši previše energije za relativno nevažnu stvar.

Međutim, pokazalo se da dobro predosjetio neke maligna trendove u našem društvu i pokušao ih preduhitriti. Kad je ovih dana zbog jedne benigne ploče u Jasenovcu hrvatska, navodno desna, vlast pljunula samoj sebi u lice, i to po tko zna koji put – morao sam priznati da je Pečarić bio u pravu. Dok se jasno ne suprotstavimo ucjenjivačima, oni nas neće prestati ucjenjivati. Svi ti pupovci, bauci i ostale pusićke od takvih ucjena i za takve ucjene i žive.

Bilo je tužno gledati hadezeovca Bošnjakovića koji u emisiji Otvoreno pokušava obrazložiti i opravdati odluku saborskog odbora koji je ustvrdio da spomen-ploča poginulim HOS-ovcima vrijeđa žrtve Jasenovca!.

(…)

Stoga, iako nerado moram priznati da je akademik Pečarić bio u pravu: protivnicima hrvatske državnosti ne smije se tolerirati bezobrazluk. Oni to shvaćaju kao slabost. Pri tomu nije od ključne važnosti sam prijeporni pozdrav, važan je krajnji cilj onih koji, instrumentalizirajući činjenicu da je NDH-a bila saveznik nacističke Njemačke, osporavaju pravo postojanja hrvatske države kao takve. A tko se šarafcigera laća, mora biti svjestan da je šarafciger podesan i za skidanje nekih drugih ploča. Na kraju će se vidjeti čiji je šarafciger veći.

http://www.hrsvijet.net/index.php/kolumna-damir-pesorda/45355-damir-pesorda-sarafciger

Zapravo Pešorda je i u vrijeme Peticije ZDS bio izuzetno korektan. Ocjenjujući rad Predsjednice rekao je:

Dosada njezino držanje i aktivnosti ocjenjujem dobrim, no glede prijepora oko pozdrava ”Za dom spremni” mogla se elegantnije izvući. Akademik Pečarić nije zaslužio da ga se naziva neozbiljnim ili provokatorom.

http://www.hkv.hr/razgovori/21159-d-pesorda-vjerujem-u-karamarkovu-najavu-o-lustraciji-i-progonu-komunistickih-zlocina.html

Te njegove riječi dovele su do mog teksta: “Kako smo obranili Kolindu”.

https://kamenjar.com/kako-smo-obranili-kolindu/

Vjerojatno ste mislili da je to satiričan odgovor na Predsjedničin odgovor. Pročitajte tekst ponovno. Mislio sam ozbiljno.

Uostalom, Peticiju ZDS opravdali su napadi na predsjednika Hrvatskog sabora akademika Željka Reinera zbog zahtjeva za povratak imena Hrvatski državni sabor, pa još više optužba ministra Hasanbegovića zbog navodne ustaške kape, pa do optužbe same Predsjednice zbog “Ustaške” zastave.

Naravno, teško je noju izvaditi glavu iz pijeska. Vidimo zašto je naslov teksta Damira Pešorde takav kakav je. Naime poznati hrvatski novinar Marko Jurič je izgubio posao Pozvao građane da pozdravljaju ‘Za dom spremni’ i ako ih netko zbog toga prozove, neka mu odgovore da je riječ o eksperimentu.

On očito nije upoznat s rasnim zakonima u RH koje je lijepo objasnio Milorad Pupovac: Kokarda nije zakonom zabranjena pa se može nositi. Nju će nositi Srbi i njihove sluge. ZDS nije zakonom zabranjen. Ali njega će koristiti Hrvati. A to nije isto, zar ne?

A ne mora biti tako. Zašto Ii političari ne bi bili ponosni Hrvati? Jednom je Thompson rekao kako sam ga branio vise nego što je on branio sam sebe. Pogledajte ovo:

http://www.dnevno.hr/vijesti/komentari/hrvat-iz-dijaspore-pupovac-sto-kazes-sada-kad-thompson-njemackoj-ne-smeta-985707/#axzz4TUc6Dx1R

Možda me i zato još dvoje sjajnih hrvatskih kolumnista spominjali su me ovih dana. Mirelu Pavić sam već citirao, ali danas i Marko Ljubić komentira suludi i priglupi napad Glavnog tajnika HAZU akademika Pavla Rudana u Hrvatskom saboru:

“…nesretni akademik Rudan koji koristi slučajnu okolnost da nije transformacija završena u hrvatskom društvu, pa olajava akademsku planinu Pečarića nesvjestan da ni zemljotresi planinama ne mogu ništa, izuzev ih ojačati i učiniti ljepšim novim reljefom, bio to neki banalni antifa s ulaza, iz kvarta, koji urla i piše pisma zbog zvonjave crkvenih zvona nakon toliko stoljeća u Europi.”

Zapravo, Rudan mi sigurno nije zaboravio ni neizbor prof. dr. sc. Iva Goldsteina u HAZU. Čini mi se kako je to bio prvi poraz lijevih vlasti. A Rudan nije ispunio tu zadaću. I danas me uhvati smijeh kad se sjetim da su na Dan Akademije pozvali kandidata za članstvo Iva Goldsteina i postavili ga za Predsjednički stol.

Kada je akademik Rudan zabranio slanje pozivnica za predstavljanje moje knjige koju su predstavljali admiral Davor Domazet Lošo i prof. dr. sc. General Miroslav Tuđman sa zadovoljstvo sam im poslao izvješće s predstavljanja:

http://narod.hr/kultura/fasisti-te-napadnu-okupiraju-kad-ih-pretvoris-u-zeceve-proglase-te-fasistom/

Podsjeća li vas naslov na djelovanje velikosrba i antifa do današnjeg dana?

Tek smo jučer spoznali kako je časopis akademika Rudana 2014. godine izbačen s lista svjetskih priznatih časopisa. A ja sam se te iste godine pohvalio i Predsjedništvu HAZU:

Vjerojatno će vas zanimati: SCImago Journal Ranking (SJR) je lista generirana od Scopusa. Naravno promatrali smo hrvatske časopise. Časopisi koje sam ja napravio su na 1., 2. i 6. mjestu. Bog, Josip 

 Tko zna, možda je nesretni Rudan mislio kako znam da je njegov časopis izbačen pa mu se rugam. Kao da ja imam potrebe proučavati njegovu biografiju, kao što on proučava moju.

Danas smo malo lošije plasirani (2., 4. i 6. mjesto), ali znamo da se sve čini da bi se to dovelo u red i da moji časopisi dožive sudbinu Rudanovog časopisa. Sam Rudan je kao član Upravnog odbora HRZZ-a dao veliki doprinos ispravljanju te nepravde!

Potporu su mu dali i kolege iz mog Razreda i to dva puta. Jednom kada nisu dali potporu zahtjevu akademika Davorina Rudolfa, ali i poslije sramotnog istupa akademika Rudana u Saboru, kada su napadnuta tri člana našeg razreda. Predlog da Razred od Predsjedništva Akademije traži da se ogradi od nekorektne rasprave glavnog tajnika, nije dobio potreban broj glasova.

Ako znamo da Predsjednik Upravnog odbora HRZZ-a, u kome je Rudan član, dolazi iz mog Razreda možemo razumjeti njihovu potporu kolegi Rudanu. Možda su i oni mislili da sam se 2014. rugao Rudanu, a poslije odbijao lijek za njegove duševne boli neprihvaćajući njihovu ocjenu da su moji časopisi loši. Da sam znao da je problem medicinske naravi možda sada ne bi svi moji suradnici i obitelj ne bi imali problema. Očito su sve istance hrvatskih vlasti kojima sam pisao o tome smatrali da sam okrutan i da stalno sipam sol na otvorene rane našem Glavnbom tajniku.

Možda tim duševnim bolima Glavnog tajnika možemo opravdati to što nije bio dobar u proučavanju moje biografije. Pokušao sam mu pomoći pišući o mjestu mog rođenja koje je traljavo odradio, a mnogi od vas su to i komentirali.

Evo kako je to uradio povjesničar prof. dr. sc. Milko Brković:

Poštovani akademiče Pečariću! Vi se borite protiv vjetrenjača, odnosno Krivu Drinu jedino može Bog ispraviti! Dvadeset i pet godina sam jeo kruh naše Akademije, koja je mijenjala ploče i pečate ali je u njoj, uglavnom, ostalo jugoslavenstvo, udbaštvo, orijuna, masonjerija i drugo krvopivstvo hrvatske krvi, bar se meni tako čini. Vi ćete za mentalne sklopove Rudana, Jovanovića etc. etc. uvijek ostati Crnogorac a, između ostalih, i ja Bosanac. Za njih nema veze što je oboje sve do Turaka bilo najprije Hrvatsko Kraljevstvo pa onda Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo. Dokumenti iz oko 1358., u svezi Zadarskog mira između Ludovika I. Velikog (1342.-1382.), iz usta istog kralja jasno kazuju poruku Mlečanima, koji su kukali da njima po pravu pripada Dlamacija, a on im u dokumentima odgovara da njega “nije briga za pravom, jer je on legalno dobio Dalmatinsko-Hrvatsko Kraljevstvo od Vinodola do zidina Drača”, misli na Uniju iz 1102. godine. Najprija je bila Duklja (Dioclea), poslije Zeta i tek onda Crna Gora. Naime, to je ustvari bila jedna malo veća šumica koja se zvala Crvena gora, koju je jedan pisac opisivao uvečer i u ljetno doba kada gusta šuma s crvenim lišćem izgleda crno.Tako je umjesto Crvena gora nastao pojam Crna gora, bar prema izvorima. S druge strane, Bosna je u desetom stoljeću bila jedna od nekoliko župa (županija) Hrvatskog Kraljevstva, koja se protezala od izvora današnje rijeken Bosne, u Ilidži, pa do ispod današnje Zenice, možda do današnjeg tunela Vranduk, ali samo usko uz obje strane današnje rijeke Bosne. Središte i grad te županije zvao se također Bosna a nalazio se na prostoru današnjeg Visokog. Tako izvori kazuju. Tek nakon 1102. sve ono što se u Slavoniji, Hrvatskoj oko Knina i Dalmaciji nije slagalo s mađarskom vlašću sleglo se u tu starohrvatsku županiju Bosnu na kojoj su Madžari lomili zube, iako im je po nasljedstvu pripadala, nešto slično kao i Duklja, osobito grad Kotor, te tek s takvim hrvatskim potencijalima Bosna se širila na svoj hrvatski teritorij, što je rijetkost u povijesti, što su pak Turci konačno zapečatili svojim osvajanjima. Odoh daleko, ali kratko, a htio sam javnosti i Vama predložiti da se Trg maršala Tita u Zagrebu i drugdje ne mijenja i ne skidaju ploče, jer je to preskupo, doduše puno manje od hrvatske krvi, nego samo dodati na postojeće titulu zločinac, pa nek glasi: Trg zločinca maršala Tita, isto tako i za nazive ulica i drugoga. On je tu titulu zločinac uistunu i stvarno zaslužio i zašto mu to javno otimati. To je npr. kao da Rudanu oduzmete titulu akademika ili ju nedodijelite Željku Jovanoviću, “kaj ne”? Čestit Božić 2016. Vama i Vašoj obitelji, užoj i široj, uz pozdrav za dom i Domovinu, M. Brković.

Moja je obaveza, kada već kolega Rudan proučava moju biografiju, a kao što smo vidjeli ima ozbiljnih poteškoća s time, pomoći mu i oko onog dijela u Beogradu. To vam obećavam.

Ne zaboravimo da sam ja matematičar. Ova čestitka ide i mojim matematičarima. Evo jedne čestitke:

Poštovani Profesore,

želim Vama i Vašoj obitelji blagoslovljen i čestiti Božić te puno zdravlja u novoj 2017. godini. Uspjeha ćete sigurno (kao  uvijek do sada) imati. Dopustite mi mali komentar na kraju: da nije Vas, ne bi bilo ni mene (u matematičkom smislu). Stoga puno Vam hvala!

Vama i vašim obiteljima želim sretan i blagoslovljen Božić. Neka vam nova 2017. godina donese puno zdravlja i sreće!

Vaš,

Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Odlazak Andreja u Bruxelles

Objavljeno

na

Objavio

Dok na unutarnjem planu ratuje s građanima i vlastitom strankom (Vukovar, referendum o promjeni izbornog sustava) i nastoji kontrolirati štete klijentelistički upravljane ekonomije (Uljanik, grupa Borg), Andrej Plenković ubrzano traži novo mjesto za sebe. Cilj su ugodne pozicije u Europskoj komisiji nakon sljedećih parlamentarnih izbora.

Nije tajna da su ambicije visoke. Najprije je, kako su iščitavali njegovi suradnici, želio biti čak Jean-Claude Juncker (predsjednik Europske komisije), sada bi navodno rado postao Federica Mogherini (visoka predstavnica EU-a za vanjsku i sigurnosnu politiku).

A ako lobiranja i sljedeći europski izbori pođu nizbrdo po ambicije aktualnog predsjednika hrvatske Vlade, pristao bi vjerojatno postati i Neven Mimica ili slično (povjerenik EK za međunarodnu suradnju i razvoj).

Ma briga Macrona

U tom svjetlu lobiranja za vlastitu političku budućnost valja promatrati i Plenkovićev probuđeni osjećaj za donedavno zapostavljenu međudržavnu bilateralu (radni posjeti njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu).

Baš kao i intenziviranje njegova interesa za sigurnosne i političke probleme u hrvatskom istočnom i jugoistočnom susjedstvu.

Tako smo imali prilike čuti da je u Parizu senzibilizirao francuskog predsjednika Macrona za nepravedni izborni sustav u BiH, po kojem su već treći put Bošnjaci izabrali Hrvatima predstavnika u Predsjedništvu BiH (Željka Komšića).

Potom je na istu temu senzibilizirao i čelnike država članica EU-a na njihovu summitu u Bruxellesu. I još k tome je navodno s Mogherini razgovarao i o političko-sigurnosnim pitanjima u širem susjedstvu – od Srbije i Kosova do Makedonije, uživljavajući se u željenu buduću ulogu, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

E sad ponešto o učincima te “senzibilizacije”. Nakon okončanih izbora “senzibilizacija” nema učinaka. Možda ih je mogla imati da se dogodila ranije. Ali eto, zvoni jedan dan.

Drugo je pitanje koga je uopće u establišmentu EU-a u ovom trenutku moguće senzibilizirati za političku marginalizaciju Hrvata u BiH. Emmanuela Macrona, koji je u političkom padu (prema istraživanjima raspoloženja birača gori i od dosad najgoreg predsjednika F. Hollandea), koji sjedi na socijalnoj bombi i stalnoj terorističkoj prijetnji? I pitanje je što će od njegova pokreta ostati na europskim izborima.

Angelu Merkel, koja je u Njemačkoj u slobodnom padu, strahuje od europskih izbora, a na jugoistoku Europe upravo proizvodi politiku koja Hrvate iz BiH podređuje njezinim interesima – popuštajući Srbima i Bošnjacima da se ne bi zamjerila Rusiji i Turskoj?

Bilo kojeg dužnosnika Europske komisije kojima je glavna preokupacija naći svoje mjesto u EU-u nakon europskih izbora? Baš kao i našem premijeru. Kad je o utjecaju EU-a u BiH riječ, u ovom trenutku on završava na vječitom visokom predstavniku Valentinu Inzku, nevidljivom čuvaru BiH u međuratnom periodu.

I tako će i ostati dulje vrijeme. Jer nakon europskih izbora EU će se ponovno morati posvetiti svojoj unutarnjoj konstrukciji. Po svojoj vanjskopolitičkoj i sigurnosnoj dubini EU nije mnogo odmaknuo od svoje prethodnice Europske zajednice (EZ) i legendarnog šefa luksemburške diplomacije Jacquesa Poosa, koji je krajem lipnja 1991. kao predvodnik europske “trojke” u Beogradu ponosno izjavio: “Upravo smo zaustavili rat. Kucnuo je čas Europe. Ovo je vrijeme Europe, a ne Amerike.”

Borislav Ristić: Tko podmeće Andreju Plenkoviću?

Mnogo se otada promijenilo u međunarodnim odnosima, pa i u susjednom nam, jugoistočnom predvorju EU-a. U jednom je razdoblju SAD postao istinski gospodar sigurnosti na tom prostoru.

U međuvremenu je izgubio na utjecaju, što se nedavno pokazalo i na makedonskom referendumu o promjeni imena. Putinova Rusija i Erdoganova Turska su preko svojih eksponenata vrlo ozbiljno ugrozile američki primat na Balkanu, oslanjajući se na svoje lokalne saveznike. Erdogan na Bošnjake, a Putin na Srbe i bivše komunističke oligarhije u svim narodima, uključujući i Hrvate. Kako u Hrvatskoj, tako i u BiH.

Jedino je Europska unija ostala jednako slaba i nemoćna za djelovanje u kriznim situacijama kao što je bila i prije 27 godina. U BiH je u novoj fazi procesa za očekivati novo-staro manje ili više prikriveno srpsko-bošnjačko savezništvo na lokalnoj razini i rusko-tursko na razini iznad. Ne samo Hrvati u BiH, nego i Hrvatska u tom se procesu nalaze pred vrlo ozbiljnim iskušenjima, a bez pravih odgovora.

A nigdje nema saveznika

U proces ulaze bez jakog strateškog saveznika. I izvršna vlast u Hrvatskoj (Plenković) i političko vodstvo Hrvata u BiH (Čović) očito su neskloni jedinom logičnom hrvatskom strateškom savezniku u situacijama kad se miješaju i mijenjaju karte – a to je SAD.

Čović se oslanja na Dodika, Vučića i Putina, a za Zapad je politička prošlost. Plenković se oslanja na Merkel i EU. U osnovi vode prema istome: legitimiranju Bošnjaka kao glavnih američkih partnera u BiH, dovršetku političke dekonstrukcije Hrvata u BiH i destabilizaciji Hrvatske, poticanoj i od srpske i od bošnjačke politike, kroz provedbu projekta Memorandum SANU 2, stvaranja migrantske krize na hrvatskim granicama.

Umjesto na srednjoeuropsku uspravnicu Jadran – Baltik, Hrvatsku to ponovno vraća u beogradsku balkansku horizontalu. Samo što novi drug Tito ne bi stolovao u Beogradu, nego u Bruxellesu. I ne bi se zvao Josip, nego možda Andrej.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Raste potpora Plenkovićevoj Inicijativi: U EU razumiju da su bh. Hrvati majorizirani

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Vukovarski krik ne će biti utišan

Objavljeno

na

Objavio

Farizejština politike

Vukovarski prosvjed i zbivanja oko njega vrlo očito prokazali su još jednom gotovo svu farizejštinu politike, važnih političkih čelnika, dijela djelatnika pravosuđa, medija i medijskih djelatnika pa to zaslužuje osvrt s gledišta općega dobra.

Nakon što je vukovarski gradonačelnik najavio za 13. listopada u Vukovaru održavanje prosvjeda zbog neprocesuiranja ratnih zločina koje su nad Hrvatima, kako vojnicima tako i civilima, počinili pripadnici velikosrpskih agresorskih snaga premda je prošlo čak 27 godina, politika je počela svoju prljavu igru i svim sredstvima odvraćala pozornost od merituma pitanja koje je tom najavom bilo otvoreno.

Vladajuća garnitura već u toj najavi prepoznala je napad na sebe pa je u biti elementarno humano pitanje prevela u politički problem.

Kad javnost, čak ni ona medijski instrumenta-lizirana, nije zagrizla za mamac u obliku floskula o tobožnjem neutjecanju politike na pravosuđe, bila je plasirana teza da neka neimenovana politička snaga stoji iza vukovarskoga gradonačelnika i da cilj prosvjeda i nije poticanje da žrtve dobiju primjerenu satisfakciju, nego da se izvrši politički udar na Vladu i na vodstvo vodeće političke stranke.

Takvom tezom »umireni« su i pasivizirani svi karijeristički i interesno orijentirani pripadnici političkih stranaka vladajuće koalicije, politički prijatelji sada vladajućih stranaka i mnogi u opozicijskim političkim strankama i različitim udrugama.

Budući da, kako je vukovarski skup pokazao, ipak nije postojala nikakva politička snaga iza vukovarskoga gradonačelnika, niti se tim skupom dogodio ikakav politički udar na sadašnju hrvatsku Vladu, postalo je vrlo očito koliko je velik strah vladajućih za svoje položaje, kolika je njihova moć manipuliranja i kolika je prestrašenost članova političkih stranka i njihovih simpatizera, koliko su zapravo lak plijen manipulacije.

Nepravda, bezosjećajnost, okrutnost i licemjerje

Već sama najava vukovarskoga prosvjednoga skupa izazvala je objavljivanje nekih optužnica koje bi najvjerojatnije bez te najave i dalje čekale u ladicama.

Nije poznato što su trebale čekati i dalje te optužnice, možda umiranje optuženih, ili umiranje preživjelih žrtava… Ni pravosuđe, ni politika ni glavna struja javnoga mnijenja nisu imali potrebu istaknuti općepoznato načelo međunarodnoga prava da ratni zločini ne zastarijevaju.

Umjesto toga pravosuđe se pokušavalo opravdati klasičnom i rasnom floskulom da su istrage u tijeku. Politika i glavna struja javnoga mnijenja potisnule su meritum tom najavom otvorenoga pitanja iznošenjem politikantskih sumnja ili skretanjem pozornosti na relativno davno pravosudno tretiranje pitanja tzv. elitne prostitucije.

Takvo ponašanje državnih odvjetništava, politike i glavne struje javnoga mnijenja potvrđuje riječi vukovarskoga gradonačelnika na skupu o nepravdi, bezosjećajnosti, okrutnosti i licemjerju.

Riječ je zapravo o ponašanju ljudi u tim društvenim javnim djelatnostima koji uglavnom nisu osjetili na svojoj koži ni pakao rata ni pakao nanesene patnje i kojima ni sada nije nimalo stalo do istine, pravde, pravoga mira i zdravoga suživota žrtava i ovako ili onako amnestiranih sudionika agresije i nasilja.

Zaboravlja se ili zanemaruje da samo istina oslobađa, da su samo istina i pravda jedini zdrav temelj mira, preduvjet opraštanja i pomirenja i suživota.

Etički krik

Umjesto prenošenja više nego potresnih svjedočenja žrtava iznesenih na vukovarskom skupu mediji su pribjegli licitiranju koliko je bilo sudionika, anketiranju pojedinaca sudionika skupa te prebrojavanju tko se od političara na skupu pojavio.

Osim Novoga lista, koji je manipulativno ispolitizirao vukovarski skup, ni jedan od dnevnih listova u svojim nedjeljnim izdanjima nije vukovarski krik smatrao dostojnim prve stranice. Hrvatski radio već u prvim jutarnjim satima (počevši od 6 sati) potisnuo je taj krajnje površno sklepan prilog anketom s mjesta prve vijesti i tako dao prilog ignoriranju žrtava, istine i pravde.

Ako politika, pravosuđe i mediji u Hrvatskoj mogu marginalizirati žrtve i njihove pretrpljene patnje u ratnom zločinu, onda ne marginaliziraju, kako možde misle, nešto hrvatsko, nego marginaliziraju elementarno čovječno, humano.

Za marginaliziranje ili čak izdaju čovječnoga, humanoga ne može biti opravdanje nikakvo političko ili nacionalno svrstavanje jer je riječ o upadanju u nečovječnost, nehumanost.

Da se u Hrvatskoj ne poštuje načelo da ratni, pa i politički zločini ne zastarijevaju, potvrđuje činjenica da je tek njemački sud osudio nalogodavce za atentat na tek jednoga političkoga neistomišljenika.

Da to načelo u Hrvatskoj ne vrijedi još je očitija potvrda u činjenici da ni jedan jedini partizan ili pripadnik Ozne ili komunističke partije nije osuđen za ratne i poratne egzekucije bez suda i bez ikakve pravde.

Tada su žrtve komunističkom revolucijom inspiriranih zločina bili vojnici koji su se predali, politički neistomišljenici i mnogi ugledni Hrvati, a sada su ponovno žrtve Hrvati, koji su kao civili ili kao vojnici bili zarobljeni ili civili koji se ni na koji način nisu mogli oduprijeti agresorskomu nasilju.

Ta činjenica nameće pitanje: Nisu li i u današnjoj neovisnoj Republici Hrvatskoj, članici Europske unije, stvarni upravljači politike, pravosuđa i medija one iste političke i ideološke snage koje su naredile i provele u Drugom svjetskom ratu i nakon njega masakr nad ljudima koji ni po kojem slovu međunarodnoga prava nisu smjeli biti ubijeni?

Nije li krik vukovarskoga skupa zapravo krik za oslobađanje Hrvatske od te skrivene političke moči? Vukovarski krik nije politički, nego etički i prije svega čovječni, humani i zato nikada ne će biti utišan.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari