Pratite nas

Kolumne

Dopušta li demokratska politička kultura odbijanje poziva Predsjednice?

Objavljeno

na

Predsjednik ili predsjednica Republike u svakom je republikanskom političkom sustavu predstavnik suvereniteta i najviši nosilac vlasti u zemlji. U predsjedničkim izbornim sustavima predsjednik je nosilac izvršne vlasti, a u sustavima parlamentarne vlade predstavnik je suvereniteta i najviša nevladavinska instanca u državi. Predsjednik je jedini predstavnik „cijeloga političkog naroda”, a ne nekoga posebnog interesa, pogotovo u parlamentarnim sustavima (koji su relativno rijetki) u kojima se predsjednika bira izravno, na neposrednim izborima piše Davor Gjenero / Direktno.hr

Niti u konsolidiranoj predsjedničkoj demokraciji, niti u parlamentarnoj republici, nije zamislivo da bi neki od „sistemskih” aktera u političkom sustavu odbio poziv na konzultacije kod Predsjednika. U parlamentarnim republikama Predsjednik obavlja otprilike onu funkciju koju u sustavu, iz kojega vuku korijen svi sustavi parlamentarne vlade, britanskome, obavlja Kraljica. I vladajuća većina i opozicija su vlada i opozicija Njenog Veličanstva, i posve je nezamislivo da bi neki politički lider, dok je u opoziciji, odbio poziv Kraljice. Slično je i u demokratski konsolidiranim republikama. Uostalom, komunikacija između predstavnika parlamentarne većine i opozicije podrazumijeva se, a ako je inicira predsjednik Republike, nju se ne može tek tako odbiti.

[ad id=”68099″]

Hrvatski Ustav u stavku 3. članka 98. eksplicitno obvezuje predsjednika Republike na provođenje konzultacija s liderima parlamentarnih stranaka, prije donošenja odluke o povjeravanju mandata za sastavljanje Vlade.

Konzultacije lidera parlamentarnih stranaka s Predsjednikom, na inicijativu Predsjednika, ustavna su kategorija. Do sada se niti u vrijeme polupredsjedničkog sustava i vladavine predsjednika Tuđmana, niti u vrijeme sustava parlamentarne vlade i mandata predsjednika Mesića i Josipovića, nije dogodilo da bi neki od lidera relevantnih parlamentarnih stranaka bili pozvani na konzultacije kod Predsjednika, a da bi oni odbili taj poziv. Odbijanjem poziva na konzultaciju kod Predsjednika/Predsjednice političke stranke i lideri, koji prezru takav poziv, sami sebe definiraju kao one koji ne spadaju u ustavni luk, koji nisu „sistemska” politička organizacija.

Budući da je Predsjednica Republike trenutno nosilac najviše, doduše nevladavinske dužnosti u Hrvatskoj, a da je investituru dobila izravno od cijeloga političkog naroda, nitko ne bi smio odgovoriti kako on neće prihvatiti njen poziv, ali kako ona može doći k njemu, u njegovu instituciju, jer da su teme o kojima ona želi razgovarati takve da je o njima primjerenije govoriti u njegovoj instituciji. Do sada su si takav odgovor u Hrvatskoj priuštila samo dva aktera, premijer Milanović i njegov ministar Matić. Predsjednik Vlade je akter koji u sustavu parlamentarne vlade raspolaže neusporedivo većom moći i, prije svega, daleko većim novcem, on je taj koji ključno utječe na proračun i raspored društvenih dobara. Međutim, u odnosu na Predsjednika/Predsjednicu, on je tek stranački akter koji predstavlja parlamentarnu većinu, dakle, svoju stranku i stranke s kojima je u koaliciji, a Predsjednik/Predsjednica zastupa cijeli politički narod, i u zemlji i u inozemstvu.

Na neki način, odbijanje poziva Predsjednice od strane premijera ili predsjednika vladajuće stranke, gori je protudemokratski eksces nego eventualno ignoriranje takva poziva od strane opozicijskog lidera. Ako opozicionari odbiju poziv, oni sami sebe definiraju kao aktere izvan sustava, kao one koji ne pripadaju ustavnom luku i time dugoročno zatvaraju mogućnost promjene parlamentarnog statusa svoje stranke. Dakle, opozicionari, koji bi odbili poziv Predsjednice na konzultacije, sami bi sebe osudili na marginalnu ulogu u biračkom tijelu.

Naime, odbijanjem poziva Predsjednice, odbija se poziv aktera koji je od cijeloga biračkog tijela izravno dobio povjerenje, i time šalje uvredljiva poruka svim biračima, i to ne samo onima koji su izabrali aktualnu Predsjednicu. Opozicionar, koji odbije poziv Predsjednice na konzultacije, ne poštuje demokratska pravila igre i to, u najvećoj mjeri, čini na svoju štetu. S nosiocem izvršne vlasti situacija je osjetljivija. Predsjednik Republike, doduše, u hrvatskom ustavnom poretku ne može opozvati niti premijera, niti smijeniti Vladu,  ali odbijanje premijera da komunicira s Predsjednicom, pogotovo onom koja je investituru dobila nedavno, i to neposredno od naroda, svojevrsna je poruka nepoštovanja izbornom tijelu. Kad premijer ne poštuje političku volju biračkog tijela, onda je zemlja na rubu državnog udara, a parlamentarna većina i Vlada, iako im mandat još nije istekao, ponašaju se de facto kao uzurpatori.

Od početka svog mandata predsjednica Republike vodi vrlo uravnoteženu i odgovornu politiku. Već je naznačila prioritete svog predsjedništva, i u vanjskopolitičkom, i u unutarnjopolitičkom smislu. Svjesna je da su konflikti u hrvatskom društvu izrazito zaoštreni, a i toga da se aktualna Vlada, a prije svega trenutni premijer, poigravaju zaoštravanjem konflikata, ne mareći što pritom destruiraju političke institucije i uzrokuju dugoročnu društvenu štetu.

Konflikti su obrazac na kojima trenutno vladajuća koalicija namjerava graditi svoju predizbornu poziciju, a podcjenjivanje i javno izražavanje nepoštovanja prema jedinom političkom akteru na nacionalnoj razini, koji investituru dobiva izravno od naroda, dio je predizborne strategije ostatka Kukuriku-koalicije. Za konflikt je, međutim, potrebno dvoje. Predsjednica je konflikt izbjegla i na Vijeću nacionalne sigurnosti, i na Vijeću obrane, izbjegla je reagirati na Milanovićevo odbijanje  poziva na razgovor u funkciji premijera, a i njegovo odbijanje sazivanja tematske sjednice vlade o gospodarskoj krizi. Spriječila je da se pitanje imenovanja veleposlanika pretvori u temu sukoba, a da prema uobičajenom Milanovićevom obrascu pritom strada diplomacija kao nacionalna institucija. Sigurno je da će i ovo najnovije Milanovićevo odbijanje komunikacije izbjeći pretvoriti u izvor političkog sukoba.

Za razliku od njena vrlo povoljnog vanjskopolitičkog skora u vrlo kratkom razdoblju (uspješni posjeti Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, važni kontakti u SAD, neformalni susreti sa slovenskim i mađarskim predsjednicima…) Vlada i Milanović se i nemaju čime pohvaliti, a sve je očitija Milanovićeva izoliranost u magarećoj klupi Europskoga vijeća.

Vlada, koja ne može kontrolirati proračun i koja niti sama ne zna koliki joj je bio deficit za prošlu godinu, koja ne ispunjava svoje obveze iz europskog semestra, koja ne kontrolira javni dug i fiskalnu neravnotežu, koja više ne može donijeti niti jednu racionalnu oduku ili provesti ijednu smislenu reformu, a nije čak u stanju unutar većinskoga parlamentarnog kluba dogovoriti se o terminu raspuštanja Sabora i iniciranju raspisivanja izbora, u javnosti nema nikakva argumenta u svoju korist.

Zato premijer jest najnepopularniji, a Predsjednica najpopularniji politički akter u Hrvatskoj.  Svojim prezirom prema pozivu Predsjednice, premijer Milanović cementira svoj gubitnički status u biračkom tijelu. Međutim, odbijanjem poziva na konzultacije šalje poruku kako on svoje djelovanje više niti ne pokušava prikazati kao funkcioniranje unutar sustava, unutar ustavnih granica, a da Hrvatskoj prvi put prijeti opasnost da bi nakon izbornog poraza gubitnik mogao opstruirati miran prijenos vlasti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Josipović branio oca, a na koncu optužio sam sebe

Objavljeno

na

Objavio

josipovic-fratri siroki brijeg

Ove godine na polju kod Bleiburga još su samo mitraljeska gnijezda nedostajala pa da ugođaj prisjećanja na najveći poslijeratni europski masovni zločin bude potpun. Čak 450 policajaca sa psima, plus megafoni i helikopteri kao dobrodošao podsjetnik da ipak nije 1945. nego 2019. O prosvjedu na kojem se mahalo zastavama s petokrakama da ni ne govorimo.

Koje li samo sladostrasti iz usta onih koji ponavljaju kako je demokratska Austrija očitala bukvicu onima koji u Bleiburgu navodno slave ustašku državu! Naravno, priče su to za malu djecu. Jer, Austrija je ta koja je još od 1950-tih pokazivala što znači demokracija, omogućujući da se na Bleiburgu obnavlja sjećanje na zločin o kojem se u Jugi, prvo pod prijetnjom smrću, a kasnije robijom, nije smjelo ni privatno zucnuti, a kamoli pisati u medijima.

Saborsko pokroviteljstvo odavna je svelo takve pojave na ridikule, dok je sama svečanost uvijek bila dostojanstvena i bez incidenata. Lani su tako policajci priveli tek sedmoricu, provokatora ili nekom korisnih budala, dakle svega pola promila od ukupno okupljenih, što je samo po sebi dokaz da je ovogodišnji masovni policijski cirkus bio posve izlišan, te da mu je cilj ipak nešto posve drugo. Posve je jasno gdje je epicentar te koordinirane akcije.

Da na vlast u Beču nije došla krhka desna Kurzova koalicija, sa stalnom potrebom da se odriče vlastitog navodnog ekstremizma, od akcije domaćih aktivista potpomognutih braćom iz Beograda i Zagreba – posve sigurno ništa ne bi bilo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Kurzova vlada jednostavno je prelaka žrtva, jednako kao i katolička crkva u Koruškoj, s ispražnjenim biskupskim mjestom, tako da je najjeftinije dokazivati se preko hrvatskih leđa u Bleiburgu. Uostalom, isti dan vlada se strmoglavila nakon epizode Skrivene kamere u kojoj FPÖ-ovac Strache, Dodikov prijatelj, nudi usluge Rusima, a za Hrvate kaže da su sranje.

No, nije odnos Kurtzove Austrije prema Bleiburgu ono što nas treba zabrinjavati, ono što ledi krv u žilama jest kako smo se mi u Hrvatskoj vratili desetljećima unazad, kako se čak i iz usta političara koji su zauzimali najviše funkcije, nalazi opravdanje za poslijeratne komunističke zločine.

Nevjerojatno je koliko je onih koji vjeruju da je anihilacija poraženog neprijatelja potpuno logična i samorazumljiva. Ono što je za budućnost kulture hrvatskog sjećanja uz svijest o neizbrisivim zločinima NDH neporecivo bitno jest osuda komunističkog režima koji je nakon rata u samo nekoliko tjedana bez ikakvog suda likvidirao približno svakog drugog vojnika marionetske države. A gdje su još višegodišnji masovni zločini nad civilima! Razmjeri tog mirnodopskog zločina prema pripadnicima vlastitog naroda apsolutno su nezabilježeni bilo gdje u poslijeratnoj demokratskoj Europi.

Zato je nevjerojatno s kojom lakoćom bivši predsjednik Ivo Josipović kolumniste Večernjeg lista naziva “bijesnim čoporom” i “ustašofilima”, samo zato što su se obrušili na njegovu skandaloznu izjavu da su samostan i fratri u Širokom brijegu bili legitiman vojni cilj. Mentalni je to sklop koji očito ne može ni zamisliti da bi netko mogao govoriti o komunističkim zločinima, a da pri tome nije “ustašofil”.

Ponavljajući nebuloze o samostanskim fratrima mitraljescima, Josipović je najviše rekao o sebi samom – branio je oca od lažnih optužbi, a optužio sebe samog kao nekog tko bi takav zločin u takvim okolnostima ponovio. Bilo bi zanimljivo čuti kako to da su ti mitraljesci redom pogibali od metka u potiljak? Jesu li 80-godišnji fratri, koje su iznosili iz kreveta kako bi ih odstrijelili, bili mitraljesci ili samo mitraljeski pomoćnici?

Nevjerojatna je lakoća s kojom su u Hrvatskoj ljudima prišivaju ustaške etikete. Eto, ambiciozna Dalija Orešković reče da “Hod za život podržava najgori oblik totalitarizma, fašizma i one koji žele RH kao ustašku tvorevinu”. Nažalost, sličan trend širi se po cijeloj Europi, ako nisi prepoznat kao “lijevi” onda si filofašist, nacionalizam se pak gotovo izjednačava s fašizmom, a što je osobito smiješno, u istu ladicu sve češće se stavlja populizam.

“Nacionalizam pokušava uništiti Europu”, podviknula je i Angela Merkel u Ciboni pred oduševljenim hadezeovcima, nesvjesna glazbene podloge, Thompsonove “Lijepa li si”, koju aktivisti uporno pokušavaju proskribirati kao nacionalističku. Naravno, ne govorimo svi o istom pojmu kad spominjemo nacionalizam. No, ono što treba biti jasno, nacionalisti u XXI. stoljeću nisu nužno protiv EU, oni su za očuvanje nacija, a protiv melting pota po američkom uzoru.

Europski problem nije nacionalizam niti populizam nego promoviranje ideje Sjedinjenih Europskih Država uz nedemokratsko gušenje ideje EU suverenih nacija. Nein, liebe Angela, nacionalizam i populizam samo su simptom – a vi ste uzrok! Ili barem jedan od njih.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

fra Miljenko Stojić: Činjenicama do istine

 

 

 

VIDEO – Propovijed koja je uznemirila zle duhove u Zagrebu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati