Pratite nas

Kolumne

Dopušta li demokratska politička kultura odbijanje poziva Predsjednice?

Objavljeno

na

Predsjednik ili predsjednica Republike u svakom je republikanskom političkom sustavu predstavnik suvereniteta i najviši nosilac vlasti u zemlji. U predsjedničkim izbornim sustavima predsjednik je nosilac izvršne vlasti, a u sustavima parlamentarne vlade predstavnik je suvereniteta i najviša nevladavinska instanca u državi. Predsjednik je jedini predstavnik „cijeloga političkog naroda”, a ne nekoga posebnog interesa, pogotovo u parlamentarnim sustavima (koji su relativno rijetki) u kojima se predsjednika bira izravno, na neposrednim izborima piše Davor Gjenero / Direktno.hr

Niti u konsolidiranoj predsjedničkoj demokraciji, niti u parlamentarnoj republici, nije zamislivo da bi neki od „sistemskih” aktera u političkom sustavu odbio poziv na konzultacije kod Predsjednika. U parlamentarnim republikama Predsjednik obavlja otprilike onu funkciju koju u sustavu, iz kojega vuku korijen svi sustavi parlamentarne vlade, britanskome, obavlja Kraljica. I vladajuća većina i opozicija su vlada i opozicija Njenog Veličanstva, i posve je nezamislivo da bi neki politički lider, dok je u opoziciji, odbio poziv Kraljice. Slično je i u demokratski konsolidiranim republikama. Uostalom, komunikacija između predstavnika parlamentarne većine i opozicije podrazumijeva se, a ako je inicira predsjednik Republike, nju se ne može tek tako odbiti.

[ad id=”68099″]

Hrvatski Ustav u stavku 3. članka 98. eksplicitno obvezuje predsjednika Republike na provođenje konzultacija s liderima parlamentarnih stranaka, prije donošenja odluke o povjeravanju mandata za sastavljanje Vlade.

Konzultacije lidera parlamentarnih stranaka s Predsjednikom, na inicijativu Predsjednika, ustavna su kategorija. Do sada se niti u vrijeme polupredsjedničkog sustava i vladavine predsjednika Tuđmana, niti u vrijeme sustava parlamentarne vlade i mandata predsjednika Mesića i Josipovića, nije dogodilo da bi neki od lidera relevantnih parlamentarnih stranaka bili pozvani na konzultacije kod Predsjednika, a da bi oni odbili taj poziv. Odbijanjem poziva na konzultaciju kod Predsjednika/Predsjednice političke stranke i lideri, koji prezru takav poziv, sami sebe definiraju kao one koji ne spadaju u ustavni luk, koji nisu „sistemska” politička organizacija.

Budući da je Predsjednica Republike trenutno nosilac najviše, doduše nevladavinske dužnosti u Hrvatskoj, a da je investituru dobila izravno od cijeloga političkog naroda, nitko ne bi smio odgovoriti kako on neće prihvatiti njen poziv, ali kako ona može doći k njemu, u njegovu instituciju, jer da su teme o kojima ona želi razgovarati takve da je o njima primjerenije govoriti u njegovoj instituciji. Do sada su si takav odgovor u Hrvatskoj priuštila samo dva aktera, premijer Milanović i njegov ministar Matić. Predsjednik Vlade je akter koji u sustavu parlamentarne vlade raspolaže neusporedivo većom moći i, prije svega, daleko većim novcem, on je taj koji ključno utječe na proračun i raspored društvenih dobara. Međutim, u odnosu na Predsjednika/Predsjednicu, on je tek stranački akter koji predstavlja parlamentarnu većinu, dakle, svoju stranku i stranke s kojima je u koaliciji, a Predsjednik/Predsjednica zastupa cijeli politički narod, i u zemlji i u inozemstvu.

Na neki način, odbijanje poziva Predsjednice od strane premijera ili predsjednika vladajuće stranke, gori je protudemokratski eksces nego eventualno ignoriranje takva poziva od strane opozicijskog lidera. Ako opozicionari odbiju poziv, oni sami sebe definiraju kao aktere izvan sustava, kao one koji ne pripadaju ustavnom luku i time dugoročno zatvaraju mogućnost promjene parlamentarnog statusa svoje stranke. Dakle, opozicionari, koji bi odbili poziv Predsjednice na konzultacije, sami bi sebe osudili na marginalnu ulogu u biračkom tijelu.

Naime, odbijanjem poziva Predsjednice, odbija se poziv aktera koji je od cijeloga biračkog tijela izravno dobio povjerenje, i time šalje uvredljiva poruka svim biračima, i to ne samo onima koji su izabrali aktualnu Predsjednicu. Opozicionar, koji odbije poziv Predsjednice na konzultacije, ne poštuje demokratska pravila igre i to, u najvećoj mjeri, čini na svoju štetu. S nosiocem izvršne vlasti situacija je osjetljivija. Predsjednik Republike, doduše, u hrvatskom ustavnom poretku ne može opozvati niti premijera, niti smijeniti Vladu,  ali odbijanje premijera da komunicira s Predsjednicom, pogotovo onom koja je investituru dobila nedavno, i to neposredno od naroda, svojevrsna je poruka nepoštovanja izbornom tijelu. Kad premijer ne poštuje političku volju biračkog tijela, onda je zemlja na rubu državnog udara, a parlamentarna većina i Vlada, iako im mandat još nije istekao, ponašaju se de facto kao uzurpatori.

Od početka svog mandata predsjednica Republike vodi vrlo uravnoteženu i odgovornu politiku. Već je naznačila prioritete svog predsjedništva, i u vanjskopolitičkom, i u unutarnjopolitičkom smislu. Svjesna je da su konflikti u hrvatskom društvu izrazito zaoštreni, a i toga da se aktualna Vlada, a prije svega trenutni premijer, poigravaju zaoštravanjem konflikata, ne mareći što pritom destruiraju političke institucije i uzrokuju dugoročnu društvenu štetu.

Konflikti su obrazac na kojima trenutno vladajuća koalicija namjerava graditi svoju predizbornu poziciju, a podcjenjivanje i javno izražavanje nepoštovanja prema jedinom političkom akteru na nacionalnoj razini, koji investituru dobiva izravno od naroda, dio je predizborne strategije ostatka Kukuriku-koalicije. Za konflikt je, međutim, potrebno dvoje. Predsjednica je konflikt izbjegla i na Vijeću nacionalne sigurnosti, i na Vijeću obrane, izbjegla je reagirati na Milanovićevo odbijanje  poziva na razgovor u funkciji premijera, a i njegovo odbijanje sazivanja tematske sjednice vlade o gospodarskoj krizi. Spriječila je da se pitanje imenovanja veleposlanika pretvori u temu sukoba, a da prema uobičajenom Milanovićevom obrascu pritom strada diplomacija kao nacionalna institucija. Sigurno je da će i ovo najnovije Milanovićevo odbijanje komunikacije izbjeći pretvoriti u izvor političkog sukoba.

Za razliku od njena vrlo povoljnog vanjskopolitičkog skora u vrlo kratkom razdoblju (uspješni posjeti Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, važni kontakti u SAD, neformalni susreti sa slovenskim i mađarskim predsjednicima…) Vlada i Milanović se i nemaju čime pohvaliti, a sve je očitija Milanovićeva izoliranost u magarećoj klupi Europskoga vijeća.

Vlada, koja ne može kontrolirati proračun i koja niti sama ne zna koliki joj je bio deficit za prošlu godinu, koja ne ispunjava svoje obveze iz europskog semestra, koja ne kontrolira javni dug i fiskalnu neravnotežu, koja više ne može donijeti niti jednu racionalnu oduku ili provesti ijednu smislenu reformu, a nije čak u stanju unutar većinskoga parlamentarnog kluba dogovoriti se o terminu raspuštanja Sabora i iniciranju raspisivanja izbora, u javnosti nema nikakva argumenta u svoju korist.

Zato premijer jest najnepopularniji, a Predsjednica najpopularniji politički akter u Hrvatskoj.  Svojim prezirom prema pozivu Predsjednice, premijer Milanović cementira svoj gubitnički status u biračkom tijelu. Međutim, odbijanjem poziva na konzultacije šalje poruku kako on svoje djelovanje više niti ne pokušava prikazati kao funkcioniranje unutar sustava, unutar ustavnih granica, a da Hrvatskoj prvi put prijeti opasnost da bi nakon izbornog poraza gubitnik mogao opstruirati miran prijenos vlasti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari