Pratite nas

Religija i Vjera

Dosta je! STOP kršćanofobiji!

Objavljeno

na

Sada je 2016. godina i raspravlja se udugo i naširoko o živome biću tj. čovjeku , čovjeku koji diše , radi , djetetu koji trči za loptom, djetetu koje tek prohoda.

[ad id=”93788″]

Svaki bi čovjek to trebao shvatiti, a država bi trebala preuzeti odgovornost za svakoga čovjeka  i stvoriti uvjete da svaki čovjek da postane punopravni član društva. Obzirom da su političarima puna usta povećanja nataliteta, brige za mlade, briga za obitelji, a sa druge strane ima puno onih parova koji bi djecu željeli, a nemaju je – ne vidim razloga da država i tim putem ne udomi po kratkom postupku određeni broj djece od majki kojima abortus ne bi bio dozvoljen, a one tu djecu ne žele. No, da budem krajnje jasan – nije sve samo na majkama (sloboda u izboru abortus ili ne), već je puno nužnih pretpostavki (organizacijskih i materijalnih) i na državi (društvenoj zajednici) ukoliko želi da se te i slične stvari u budućnosti ne događaju (zabrana abortusa).

A jadni ti smo mi s ovakvim političarima koji govore, a ne čine ništa na pitanju nataliteta i ostanka mladih u domovini.  I pazte sve pod kapom domoljublja, mostoljublja ili titoljublja, opet svakom na dušu. Živo me zanima kako bi se reagiralo i kakve bi se odluke donijele da nama svima npr. dođe otac i kaže, „znaš ja sam ti mater nagovarao da te pobaci, ali ona to nije htjela učiniti, e onda te ona zamalo ubila kad si imao tri tjedna, ali sam te ja spasio, a onda si mi jedne prilike kad si imao 15 godina tako digao tlak da sam te htio macom opaliti, ali mi je majka sakrila macu i sve čime sam mogao ostvarit naum i tako te spasila, a sad kad si narastao i ojačao isto bi te i ja i majka zatukli, nego mogao bi se branit pa bi nas dvoje stradalo umjesto tebe.“ Pa tako, ovisno o fazama života, jedno ubojstvo opravdava drugo i tako redom. No, nigdje ne spominje pravo djeteta na život.Neukusna je šala u najmanju ruku dovoditi pitanje pobačaja ili bilo kojega ubojstava na floskule tipa mi smo za ovo mi smo za ono.

Mi Hrvati imamo demografsku sliku, biti ću blag vrlo nezahvalnu za budućnost, pa sami time ubijati i dozvoliti i štoviše poticati ubojstvo u krajnjoj liniji će nas baciti u provaliju na čijem smo rubu sada. Možda gledam samo na nas kao narod ali nemojmo se bojati iskazati svoje mišljenje jer ipak smo mi kršćani većina u ovoj našoj prelijepoj domovini. Zato mi budimo ti koji će biti glas u pustinji svega neprirodnog, svega izokrenutog koje gazi ono ljudsko, ono samo naše, biti glas protiv onoga koje uzima sve više maha u svijetu, budimo glas koji viče u pustinji: ” ej čovječe vrati se sebi dok još imaš kome”! Sjetimo se slavnih pohoda Ivana Pavla II u jeku rata i stvaranja Hrvatske države i tu snagu duha koju nam je naš Otac darivao, sjetimo se također i njegova pijevanja „Rajska Dijevo Kraljice Hrvata“ sa mladima u Solinu. Sjetimo se i zadnjega pohoda Benedikta XVI i one tišine mladih, baš ta je gromoglasna tišina bila apel spasite nas mlade, spasite nas od nametanja, spasite nas od medija koji pljuju po Crkvi pa samim time i po nama, spaste nas od onih koji ne priznaju Boga!

I zaista možemo reći skupa sa velikim Matošom: ubijstva mjesto, tamno kao blud. Zaista ne znamo gdje više ubijaju kršćane, od Sirije  ili Pakistana ili u “naprednom” zapadnom svijetu  raznim zakonima ili od raznih udrugica koje napadaju naše kršćanske vrijednosti. Svima njima smetamo jer im ne damo provoditi kojekakve zakone, nekakve nove zajednice, jer smo protiv ubojstva (bilo onih koji se ne mogu branit, pobačajem, ili onih kojima se “želi olakšati života patnja”, eutanazijom). Smetamo im jer više govorimo o Bogu nego o zavodniku svijeta, više govorimo o milosti nego lukavosti, više govorimo o nebu nego o paklu, više govorimo o Kristu nego o svijetu, o solidarnosti s gladnima i siromašnima nego o suradnji s bogatima, više govorimo o dopuštenom nego o zabranjenom. Smetamo im jer pronosimo svijetlo Uskrsloga, a ne padamo pod utjecaj nekih zemaljskih moćnika.  Ne smijemo se umoriti donositi Boga svima i trebamo se truditi biti što uvjerljiviji!

Ostanimo dostojanstveni i ponosni, ostanimo Gospini, ostanimo Kristovi i nemojmo se bojati, jer: “znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!”

fra Ivo Rastočić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Proslavljena 425. obljetnica Sisačke bitke

Objavljeno

na

Objavio

Četiristo dvadeset i pet godina od čuvene Sisačke bitke s Turcima i spomen na sve branitelje Siska i Europe, te blagdan sv. Akacija i deset tisuća mučenika proslavljeni su u petak, 22. lipnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s pomoćnim biskupima zagrebačkim Ivanom Šaškom i Mijom Gorskim te članovima Prvostalnog kaptola zagrebačkog i sisačkog Stolnog kaptola Sv. Križa.

Uz domaće vjernike slavlju su nazočili i biskupovi kolege iz Nabiskupijske klasične gimnazije u Zagrebu koji su tom prigodom proslavili 40 godina od mature, te članovi Hrvatskog katoličkog liječničkog društva iz Zagreba predvođeni predsjednicom prof. dr. Danicom Galešić Ljubanović.

Na početku sve okupljene pozdravio je biskup Košić:

POZDRAVLJAM biskupe mons. Ivana Šaška i mons. Miju Gorskog, kanonike PKZ – biskup Ivan je i prepozit Kaptola, te druge članove zagrebačkog Kaptola, kao i mons. Marka Cvitkušića i kanonike Stolnog Kaptola sv. Križa iz Siska…

Pozdravljam svoje kolege iz generacije maturanata sa Šalate koji smo maturirali prije 40 godina… na čelu s p. Josipom Sremićem, te svim dragim prijateljima i kolegama… Srdačan pozdrav i zahvala svima!

Pozdravljam 50 hodočasnika iz Hrvatskog katoličkog liječničkog društva iz Zagreba sa Predsjednicom podružnice Zagreb prof. dr. Danicom Galešić Ljubanović. Gospoda i gospođe liječnici žele upoznati naš Sisak i Banovinu i Pounje, a vodi ih gosp. Damir Borovčak. Dobro nam došli i hvala na vašem dolasku!

Draga braćo i sestre, poštovani prijatelji i sudionici ovog slavlja!

Na današnji dan prije točno 425 godina, dakle, 22.lipnja 1593. u Sisku se odigrala važna bitka u kojoj se kršćanska vojska, predvođena hrvatskim banom Tomom Bakačem, oduprla osmanlijskom vojsci i zaustavila njezin prodor na zapad. Bila je to, kako je u svojoj čestitki napisao papa Klement VIII. banu Bakaču, velika pobjeda kršćanstva.

U toj su pobjedi sudjelovali zagrebački kanonici… od kojih su dvojica i poginula, a za obranu od Turaka podigli su i utvrdu, Stari grad u kojem su bili zapovjednici. I današnji kanonici, kako zagrebački tako i sisački, nastavljaju tu tradiciju brige i obrane naših vjerskih i nacionalnih svetinja. Stoga nih posebno srdačno pozdravljam!

Dok se zahvalna srca sjećamo tih dramatičnih povijesnih događaja molimo se braćo i sestre, da naša domovina Hrvatska i danas i sutra zna sačuvati svoj identitet te braniti i obraniti svoje kršćanske vrijednosti.

Pred Bogom se skrušimo i molimo Božje milosrđe…

U homiliji, zahvalivši se biskupu Košiću na pozivu, prepošt Prvostalnog kaptola zagrebačkog biskup Šaško zapitao se zašto danas slavimo ovu euharistiju te zašto se spominjemo jednoga događaja koji, posebno za današnje ubrzano življenje, djeluje previše udaljen u prošlosti, da bi mu trebalo pridavati pozornost.

mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački

Homilija u euharistijskome slavlju povodom 425. obljetnice Bitke kod Siska (1593.)

1. Zahvaljujući tebi, dragi brate u biskupstvu, sisački biskupe Vlado, poglavito na zauzetosti u građenju kulture plodonosnoga spomena, na gorljivosti u zalaganju za istinu i na pozivu da budemo dionici ovoga slavlja ovdje u sisačkoj katedrali, srdačno pozdravljam biskupa Miju te ostalu subraću kanonike, članove Prvostolnoga kaptola zagrebačkog i sisačkoga Stolnog kaptola svetoga Križa.

U ljepoti kršćanske vjere i Crkve pozdravljam braću svećenike, redovnike i redovnice te sve vas, braćo i sestre, koji ste osjetili potrebu danas biti u zajedništvu zahvaljivanja i molitve o 425. obljetnici obrane Siska od osvajačke turske vojske. Ovomu je slavlju prethodio znanstveni kolokvij koji je potaknuo na nova istraživanja i donio nove uvide u okolnosti i važnost događanja te 1593. godine.

No, postoji nešto do čega ne dopiru povijesni izvori, što nije izrijekom zapisano niti u jednome dokumentu niti to može sačuvati neki arhiv, a osjećamo da je ključno, kako u tadašnjoj obrani ovoga grada tako i u novijim iskušenjima i obrani hrvatske domovine, koje kao narod ne bismo smjeli zaboraviti.

I baš tu javlja se i pitanje zašto danas slavimo euharistiju, zašto se spominjemo jednoga događaja koji, posebno za današnje ubrzano življenje, djeluje previše udaljen u prošlosti, da bi mu trebalo pridavati pozornost.

2. Na to pitanje može se dobiti istinski odgovor tek ako odgovorimo na drugo, puno važnije pitanje: Zašto? Zašto su branitelji u ono vrijeme ustrajali na obrani Siska i izložili se nasilju, mogućoj smrti ili barem dvojbama o tome što ih čeka, ako budu poraženi? Zašto nisu jednostavno prepustili i grad i zemlju i svoju budućnost neprijatelju, čuvajući svoje živote, pokušavajući se prilagoditi novim uvjetima, pa ako treba i ropstvu silnika?

Taj zašto presijeca stoljeća i tisućljeća i dopire do nas, do našega vremena i naših života. I možemo ga čitati od današnjice unatrag, počevši od nama najbližih sličnih okolnosti, od žrtve hrvatskih branitelja pred velikosrpskim osvajačem. No, to pitanje zašto naći ćemo i u takozvanim mirnijim vremenima, u kojima se pokušava oduzeti sloboda mišljenja, govorenja, vjerovanja; sloboda savjesti; u kojima se zanemaruje istina ili se ljude drži u pokornosti s pomoću ideoloških ucjena, povezanih s gospodarstvom i politikom, a s neposrednim učincima na odgoj, obrazovanje i kulturu.

To pitanje ‘zašto’ očito ne dobiva ni potpuni ni konačni odgovor u tome da je netko branio samo svoj imetak, svoje posjede, svoje granice. Zato, na tragu odgovaranja na to pitanje, zajedno s vama stojim pred Božjom riječju.

3. Iz Druge knjige o Kraljevima dolazi nam opis jednoga vremena prepunoga nasilja, pogubljenja, pokušaja održanja na vlasti, izmjena na prijestolju, obračuna u kojima je našoj današnjoj osjetljivosti teško iščitati Božju prisutnost i način Božjega djelovanja. Tu, kao i kroz cijeli Stari zavjet, osjeća se kako struji uska povezati vjerskoga i političkoga života.

No, u svemu tome ne smijemo previdjeti važnost saveza s Gospodinom, potrebu za vjernošću, oslanjanje na Božje zapovijedi i konačni obzor koji ne pripada političkim ili gospodarskim interesima, nego ih nadilazi.

Početak odgovora nalazi se Isusovoj riječi: Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce. Kakvo blago skupljamo; u što se i u koga pouzdajemo? Što je u našim očima? Ima li svjetla koje daje sjaj?

U konačnici ostaje pitanje kojim se u hrvatskome društvu, u zarobljenosti uvijek nekim novim oblicima materijalizma, zapravo i ne bavimo: Vjerujemo li u vječni život? Jer onaj tko ne vjeruje u vječnost teško se odriče prolaznoga, jer onaj tko ne vidi nebesku stvarnost teško daruje zemaljsku.

Na toj razdjelnici prolaznoga i neprolaznoga razlikuju se svjetovi, oblikuju se vrijednosti, mijenjaju se pristupi i razlučuju stavovi.

4. Branitelji Siska, zašto ste ustrajali? Pitamo to u ovoj katedrali koja se uzdiže ponad rimskih ruševina, ponad tragova velike civilizacije koja je osvajala dalje i više i kanila prekriti svojom moći tada poznati svijet, a onda se urušila, pitajući nas: od čega živite, što vas pokreće, gdje vam je blago – gdje vam je srce? Jeste li odgovorili na najvažnije pitanje za čovjeka, obitelj i narod: Vjerujete li u život vječni? I, ako vjerujete, kakav je on; tko vam ga daje i kako se do njega dolazi?

Francuski povjesničar, orijentalist René Grousset (u djelu Bilan de l’histoire, 1946.) kaže: „Niti jedna civilizacija ne biva razorena izvana, a da se prije toga nije sama urušila; niti jedno carstvo ne biva osvojeno izvana, a da prije toga već nije postalo samoubojicom. Neko društvo, neka civilizacija razara se vlastitim rukama i to onda kada prestane shvaćati razlog svoga postojanja, onda kada je nosiva misao, ideja oko koje je bila organizirana postala stranom i njoj samoj.“

Ili još jasnije rečeno riječima našega pjesnika: „Mrijeti ti ćeš, kada počneš sam u ideale svoje sumnjati.“ (S. S. Kranjčević, Mojsije) Kada se izgube „vječiti i silni ideali“ otvara se prostor umiranja. Usuđujemo li se to primijeniti danas na našu Hrvatsku?

5. Zašto ste vi, hrvatski ljudi, stali pred silnu vojsku u Sisku, u Gvozdanskom, a onda u Vukovaru, u Sunji, Dvoru i Petrinji? I zašto ste stavljali krunice oko vrata, zazivali Majku Božju i zagovor svetih; čemu molitva na koljenima i križ na vašim čelima i, pri rastancima, na čelima vaše djece za koju niste znali hoćete li ju ponovno vidjeti u zemaljskome životu?

Konačni razlog se, nažalost, ne nalazi u odgovorima u školskim udžbenicima, u raznim raščlambama i prikazima; razlog koji treba reći djeci i mladima, na koji treba uputiti ljude u svakome vremenu. Ne bojmo ga se izgovoriti, jer tamo je blago na koje je zalijepljeno srce: Vjerovali su, vjerovali ste u vječnost!

Zato smo danas ovdje, jer u pobjedi branitelja Siska, nošenih kršćanskom vjerom, vidimo odgovor na pitanje ‘zašto’. Taj je odgovor na razne načine uskraćen našoj sadašnjoj hrvatskoj zbilji, a bez njega ne možemo, jer se drukčije sve svodi na zgrtanje „blaga na zemlji“, čime su ljudi lak plijen raznih tjeskoba, nezadovoljstva, ogorčenja i sukoba. Živimo posljedice pogleda na život, svjetonazora oslonjenog na prolaznu korist i dobit u kojoj je žrtvovan čovjek.

Taj prostor zemlje bez neba, ljudskosti bez vječnosti, donosi odumiranje čovjeka i društva. U prenošenju vrjednota novim naraštajima naročito smo dužni podsjetiti na vrijeme u kojemu je sustavno promicano bezboštvo i materijalizam, nošen komunističkom ideologijom i pripadajućim mu zločinima.

5. Suvremena neovisna Hrvatska nastala je kao izravna suprotnost komunističkomu sustavu. A komunizam nije mogao opstati, jer nema konačni odgovor na pitanje s početka: ‘zašto’. Ipak, posljedice toga i takvih sustava, zatvorenih u zemaljsku, materijalnu zbilju ostaju, lako se obnavljaju i predstavljaju kao privlačne. One ne ovise o predznaku, nego o nutarnjoj snazi sebičnosti koja postaje samorazarajućom, odnosno: predvidivi su svi njeni plodovi.

Razumljivo je da u svim, i najraskošnijim pojavama materijalizma, vjera smeta, smeta i istina, najviše istina o otajstvu života i čovjeka; a sve, baš sve je ponuđeno na prodaju. Uslijed toga, ne začuđuje što se jedna gospodarska kriza nadovezuje na drugu; što se ne vidi kraj procesâ koji su nazvani ‘tranzicijama’, prjelascima u kojima se neprestano prelazi, a da se nikada ne prijeđe, dakle, bez dolazišta i završetka, dok se ne shvati da život ne prestaje izmicati te da se trči u zatvorenome krugu.

Vjeruješ li u život vječni? Vjeruješ li u nešto što je vrjednije od svega prolaznoga? Važno je to pitanje, jer o njemu ovisi sustav vrijednosti, u njemu se zrcali način ponašanja i zalaganja za dobro, on pokazuje koliko je ustroj države podložan pokvarljivosti, nutarnjemu izjedanju korupcijom.

Za odgovor na to nije dovoljna religija koja ne zahvaća dubinu bića, nije dovoljno interesno se pojaviti na obredima, pokazati se bliskim s nekim biskupom ili svećenikom; nije dovoljno prekrivati sasvim prizemne ciljeve nekom nejasnom pobožnošću i duhovnošću po vlastitoj mjeri. Očito nije dovoljno zvati se kršćaninom i tu stvarnost zatim prilagođavati a onda je se – ako bi to dovelo u pitanje neku materijalnu povlasticu – i odreći…

A što jest dovoljno? I taj se odgovor dobije, ako se pitamo gdje nam je srce; ako uspijemo dati uvjerljiv odgovor u iskrenosti pred samima sobom, a zatim i pred onima koje volimo.

6. Braćo i sestre, spominjemo se davne bitke ovdje u Sisku, jer osjećamo da u tami, koja je željela vladati snagom beznađa, postoji bistrina očiju koje su vidjele dalje od tame. Ovdje nam tadašnji junaci, svjedoci vječnosti u Kristu, nude pogled u blago koje nije moguće oduzeti, oteti, ni uništiti.

Danas se u spomenu o toj bitci može govoriti na razne načine. Mi molimo Gospodina da ne dopusti da svjetlost u nama postane tamna. Ako se to dogodi, tada se nećemo usuditi reći istinu; tada ćemo uvijek tražiti riječi iz rječnika one ‘političke korektnosti’ koja je gluha i nijema, koja ne liječi i ne otvara nove prostore nade.

Dok poniremo u osjećaje kršćana koji su iz svojih utvrda gledali prijetnju, znajući da je to prijetnja ne samo njima, nego cijeloj Hrvatskoj i Europi, i mi promatramo pojave u suvremenosti koje mogu unijeti i zebnju o budućnosti, prepoznajući da je najopasnija ona koja dolazi iz nuatrnje vezanosti srca uz prolazno.

Ako se ukloni obzor vječnosti i nadnaravnoga, život u svojoj darovanosti ostaje neprotumačiv, što za sobom povlači najteže posljedice. Jer, ako nema odnosa prema vječnosti, ima li išta što sprječava širenje sebičnosti? Ako je sebičnost glavni pokretač ima li drukčijega ishoda osim urušavanja? Tko je na sebičnosti izgradio radost zajedništva, slogu naroda i čvrstoću države? Sebičnost nije dopuštala slobodu pojedinca i naroda; sebičnost je krojila sliku čovjeka po mjeri koja je uništavala ljudskost; sebičnost je gušila ljepotu kreativnosti, oduzimala oduševljenje i smisao…

7. Braćo i sestre, sve oko nas u Hrvatskoj, u biću hrvatskoga naroda govori drukčijim jezikom – jezikom koji proizlazi ponajprije iz kršćanske nesebičnosti. Toliko je plodova koji pokazuju što stvara oduševljenost Duhom Svetim; što uspijeva prevladati povijesne mijene i udare; što se može suprotstaviti besmislu.

U pitanju o vječnosti nalaze se i danas najvažnija pitanja za našu domovinu: Jer, tko ubija život u majčinu krilu, ne vjeruje u vječnost i život mu izmiče. Tko ne želi doprijeti do istine u valovima komunističkih laži, prihvaća biti neslobodan. Tko ugrađuje u zakone i propise nove ideologije, strane duši hrvatskoga naroda, možda će imati trenutnu korist, ali svoj narod, osobito djecu i mlade, osuđuje na tugu i nesreću.

Zašto ste, branitelji Siska, ustrajali do pobjede? Odakle vam snaga? Zašto se danas toga spominjemo? Treba nam ista snaga, da ne podlegnemo pred prijevarama prolaznoga koje nas guraju u razaranje iznutra. Stvarne obnove društvenoga života i zemaljskih stvarnosti jedva da može biti bez nadzemaljskih razloga. Ako i dalje mislimo da je moguće raznim programima, prijedlozima planova, bez povezanosti s dubljim nadahnućem, razvijati Hrvatsku, ne želimo razumjeti nužnost preobrazbe koja započinje suzbijanjem zaraze korupcije koja izvire iz komunističkoga totalitarizma i koja i dalje ozbiljno narušava zdravlje Hrvatske. I čini se da je upravo kod onih koji na takve pokazatelje odmahuju rukom, lako pronaći rukavce baš do toga izvora, premda je tih rukavaca sve više i teže je zamjetan glavni tok.

Znamo da postoji dovoljno hrvatskoga srca koje može snažnije zakucati, ali moramo se pitati što nam je blago. I ako nađemo srce privezano uz zemaljsko, i dalje ćemo se čuditi kako je došlo do ruševina civilizacija. A pozvani smo vidjeti uzdignut križ koji u naslovu i ove katedrale u Sisku i u rukama blaženoga Alojzija Stepinca ispred nje drži i odgovor na početno pitanje: Zašto? Vrati nam srca k sebi, Gospodine!

Amen.

(Sisačka biskupija)

 

22. lipnja 1593. – Slavna pobjeda Hrvata nad Turcima kod Siska

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

21. lipnja 1970. Nikola Tavelić – prvi Hrvat proglašen svetim

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 21. lipnja 1970. proglašen je svetim Nikola Tavelić, hrvatski franjevac koji je umro mučeničkom smrću u Jeruzalemu u 14. stoljeću. Fra Nikola Tavelić je prvi Hrvat u povijesti koji je postao svetac Katoličke crkve.

Slučaj Nikole Tavelića, osim toga, ponovno je potvrdio Crkvu u Hrvata kao čuvaricu nacionalnog identiteta i hrvatske svijesti.

Nikola Tavelić rodio se vjerojatno između 1340. i 1350. u Šibeniku. O njegovu djetinjstvu i odrastanju ne zna se mnogo, kao ni o tome što je djelovalo na mladu dušu, te potaklo Nikolu da stupi u franjevački red.

Premda je Bosna bila misijska zemlja gdje je Nikola Tavelić djelovao prema bogumilstvu, ipak su se misije među opasnim Saracenima držale u franjevačkom redu bez sumnje za jedne od težih misija.

Pravilo franjevačkog reda od svih nevjernika jedino imenuje Saracene. Sam sveti Franjo Asiški bio se zaputio u Svetu Zemlju da ih obraća. Ne treba se čuditi ako je i Nikola očekivao tu priliku koja mu se pružila tek u ovo vrijeme.

Došavši u Jeruzalem, Nikola se nije zadovoljio ispovijedanjem hodočasnika i još malobrojnijih vjernika koji su boravili u Jeruzalemu. On je htio privući Kristu i one koji ga ne poznaju.

Poslije duljih razmišljanja i rasprava s braćom o propovijedanju Saracenima, o opasnosti takva pothvata, o opravdanosti izlaganja svog života mučeništvu držeći na umu onu Pavlovu: “Jao meni ako ne propovijedam”, Nikola je zaključio da je za njega “život Krist, a smrt dobitak”.

Mučenička smrt u Jeruzalemu

U društvu s vjernim subratom i prijateljem fra Deodatom iz Ruticinija, koji je već u Bosni dijelio s njim životne tegobe i radosti, i još dvojicom subraće, Nikola se odvažio na odlučan korak: javno propovijedati Krista.

Držeći da će najlakše pridobiti Saracene ako pridobiju njihova poglavara kadiju, oni se, po primjeru osnivača Reda sv. Franje, najprije zaputiše k njemu. Ali kao sto je Franjina riječ ostala bez uspjeha, ostade tako i njegovih duhovnih sinova. Jedino što je Franjo poslije svog neuspjeha mirno mogao otići, dok su ova četvorica osuđena na smrt i izmrcvarena mučenjem prispjela u mračno podzemlje i u teške okove.

Tako je Nikola postigao krunu mučeništva i time postao slika svog hrvatskog naroda koji će kroz buduća stoljeća proživljavati mučeništvo zbog svoje vjere – biti “ostatak ostataka” – “plačuća”, “suha kao prut”, mala, pritiješnjena Hrvatska, ali ipak – pritisnuta, ali ne i pritiješnjena.

Crkva kao čuvarica hrvatskog identiteta u komunizmu

Papina bula ili apostolsko pismo Divini magistri koja potvrđuje Nikolinu svetost i koja se od 1970. godine čuva u matičnom Tavelićevu samostanu sv. Frane u Šibeniku, urešena je s razlogom papinim grbom, ali i hrvatskom grbom s prvim bijelim poljem!

Za to vrijeme komunizma i mraka to se može smatrati i presedanom iz najmanje dva razloga: prvo, Hrvatska nije bila samostalna država, a na takve se bule obično stavlja grb države iz koje je podrijetlom dotični svetac; drugo, Sveta je Stolica svega tri mjeseca ranije uspostavila diplomatske odnose s Jugoslavijom pa je takvom simbolikom mogla ozbiljno ugroziti konstruktivan napredak u međusobnim političkim odnosima.

Osim toga, dolazak tisuća Hrvata iz Jugoslavije na kanonizaciju ozbiljno je zabrinuo komunističke vlasti koje su na svaki način nastojale uništiti hrvatsku nacionalnu svijet i katoličku vjeru.

Uz prisutnost tisuća Hrvata iz dijaspore koji su donijeli u Jugoslaviji zabranjene hrvatske zastave s povijesnim grbom, situacija sa kanonizacijom podigla je alarmne lampice komunističkim i velikosrpskim ideolozima.

Ovom kanonizacijom hrvatski je narod u „tamnici naroda Jugoslaviji“ dobio veliki vjetar u leđa kako u vjerničkom, tako i u nacionalnom smislu. Nakon ove kanonizacije slijede i druga veća okupljanja Hrvata katolika, od kojih se najveća broje u stotinama tisuća ljudi: prvo u Solinu 1976. na proslavi Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata i osobito 1984. u Mariji Bistrici na Nacionalnom euharistijskom kongresu pred više stotina tisuća ljudi koji se je završavalo obilježavanje ove obljetnice.

Time je hrvatski narodni i katolički identitet snažno javno istupio u totalitarističkom komunističkom režimu koji ga je htio uništiti. Ono što je slijedilo, Domovinski rat i agresija, značilo je samo potvrdu istog.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori