Pratite nas

Intervju

Dr. Ante Kovačević: Ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe

Objavljeno

na

Anto Kovačević

Ne čudi me presuda Šešelju, jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosrpskoj ideji, a Šešelju je presudio Francuz. François Mitterrand u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika

[ad id=”93788″]

Dr. Ante Kovačević nedvojbeno je jedan od najkompetentnijih ljudi u Hrvatskoj za komentar na Šešeljevo oslobađanje, jer je s njim dijelio ćeliju u Zenici. U razgovoru za 7Dnevno komentira oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju i koga smatra odgovornim za nju.

Gospodine Kovačević, Šešelj je slobodan čovjek, makar i nepravomoćno. Što kažete na pravorijek Haaškog suda?

– Istina je pogažena i poražena, a zločin nagrađen. Šešelj je uspio na specifičan performerski način uvjeriti Haaški tribunal prodajući velikosrpsku laž za istinu, ali mene koji ga dobro poznajem, jer sam s njime dijelio ćeliju, to ne čudi. Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.
Ne čudi me presuda Šešelju jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosprskoj ideji, a Šešeljev sudac je Francuz. Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika.

Tko je u cijeloj priči zakazao, je li hrvatsku politiku reagirala na odgovarajući način?

– Hrvatska politika mora znati da je vođena otvorena pročetnička politika na ovim prostorima. Oslobađajuća presuda Šešelju me ne čudi. Čudi me, što bi rekao naš veliki Miroslav Krleža, koji je taj hrvatski filesteraj najbolje opisao u svojih “Deset krvavih godina”, što hoće hrvatske “političke babe narikače”. Prvo, hrvatski mladi specijalac je zarobio u Jagodnjaku Šešelja, a nakon tri sata morao ga je pustiti. Bio je zarobljen zločinac Arkan, bio je zarobljen Martić, bio je zarobljen Hadžić, grupa Labrador. Svi su pušteni. Koliki je doprinos antihrvatske politike u oslobađanju Šešelja, pitajmo se. Nije li upravo Hrvatska abolirala more četnika i silovatelja koje žrtve danas s poniženjem moraju gledati u Vukovaru, poput primjerice Stanimirovića, koji je čak bio saborski zastupnik, pa nadalje. Čemu se mi to čudimo? Što je Ministarstvo vanjskih poslova pod ravnanjem Vesne Pusić napravilo da se skupe dokazi o Šešeljevim zločinima na području Hrvatske? Što je učinio Ivo Josipović? Ništa! Ovdje se uvijek znalo tko je tko, a sada se zna i tko je nitko. Naime, najveći problem je u nama, nije problem Šešelj, već smo problem mi sami sebi. Imali smo sve zločince u našim rukama i pustili smo ih pa se sada zgražamo oslobađajućoj presudi.

S obzirom da osobno poznajete Šešelja, iznesite nam svoje dojmove o njemu i njegovu karakteru?

– On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će “oživotvorenje svojih ideala”.

Imate li kakvih izravnih iskustava sa Šešeljem? Jeste li provodili vrijeme s njime, o čemu ste razgovarali?

Mi smo dosta vremena provodili u zajedničkim šetnjama zatvorskim krugom. Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika. Nadam se da se u Saboru neće raspravljati o njemu jer on se time hrani, njemu je potreban teatar i svjetla pozornice – on za to živi. On uopće nema zapovjednu odgovornost, sam sebe proglasio je četničkim vojvodom. On nije htio ići u vojni lanac, svjestan drugih posljedica koje to vuče za sobom. I prije same presude rekao sam da Đavolji šegrt neće biti kažnjen, jer anglosanskonsko pravo naprosto tako funkcionira.

Postoji li nešto što vas posebno zabrinjava u slučaju Šešelj?

Zabrinjava me što sudac Jean Claude Antonetti kaže da je projekt velike Srbije legitiman. Pa je li onda legitiman i hrvatski projekt Hrvatska do Zemuna? Ne čudi me da sutra ponovno doživimo šok iz Haaga, da Severinu proglase nevinom s obzirom na to kakav je to sud, jer nije riječ o sudu pravde i pravednosti. Meni je sve jasno od početka. Uistinu, ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila.

Što kažete na presudu Radovanu Karadžiću?

– Karadžić je osuđen, ali poražen nije. Njegov velikosrpski projekt – koji je nastao na genocidu, urbicidu, etnocidu i memoricidu, najgoroj vrsti genocida – živi i dalje uz blagoslov velikih sila. To je šamar i poniženje za žrtve. To je apsurd zapadnoeuropske demokracije, a nigdje se nije ginulo i umiralo kao u Hrvatskoj za sustav vrijednosti kojega zagovara Europa. Ali oni su nama nametnuli embargo na uvoz oružja, embargo na obranu, zapravo embargo na život.
Hrvati BiH nakon ovoga četničkog Karadžićeva projekta prepušteni su stradanju, nestajanju i umiranju. Ako ne izborimo ustavne promjene u kojima će biti zajamčena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda s druga dva konstitutivna naroda na svakom pedlju bosanskohercegovačke zemlje idemo ususret veoma ružnoj budućnosti. Hrvatska politika ne smije zakazati kada su u pitanju Hrvati BiH, jer BiH i RH su jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Dobro je rekao fra Grga Martić: “Teško domu bez ljubavi bratske, Herceg Bosni bez zemlje Hrvatske”. Hrvati cure, Hrvata u Posavini nema. Hrvat u Posavini – od Orašja do tuzlanskog bazena – ima jedno iskustvo. Hrvat od tuzlanskog bazena do srednje Bosne drugo, Hrvat u Banjaluci treće, Hrvat u Zapadnoj Hercegovini četvrto. Na svakih 50 kilometara Hrvat u BiH živi drukčije – i zato je najteže hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Na koncu, Hrvatska ima daytonsku obvezu da se o tome brine, jer to je naša sudbina. Mi smo jedan narod, a ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe. Ako je Hrvatima u BiH loše, ni ovima u Hrvatskoj ne može biti dobro – to vrijedi po zakonu spojenih posuda. Osim toga, ne smijemo nikada zaboraviti svoje žrtve i riječi iz poslanice doktora Franje Tuđmana: ”Čak 63 posto u žrtvama za slobodnu, nezavisnu, samostalnu Hrvatsku dali su Hrvati podrijetlom iz BiH”.

Kakvu poruku možemo iščitati iz odluka Haaškoga suda u slučajevima Karadžić, Šešelj…?

Haaški sud očito nam poručuje da smo svi jednako krivi. On je i stvoren zbog toga. Radovao sam se kada su potpisani Daytonski i Washingtonski sporazumi misleći da će se zaustaviti rat, i to je hvala Bogu dobro, jer mir je najbolji i najjeftiniji, a rat najgori i najskuplji. Međutim, Haag nije sud pravde i pravednosti, već je otpočetka išao za tim da izjednači krivnju, da Domovinski rat proglasi građanskim i amnestira Miloševića – koji nije političar, već ubojica.
Velikosrpsku ideju namjeravalo se amnestirati na ovim prostorima, jer velikosrpska propagandna mašinerija je nešto s čime mi imamo problem 150 godina, koliko prodaju laži svijetu. Zato primjerice imamo mit o Jasenovcu i laži da je u njemu ubijeno 700 tisuća ljudi, čak su govorili o 1.700.000 tisuća Srba. Jakov Sedlar je napravio jedan veličanstven film na tu temu, iz čega se vidi da su žrtve udeseterostručene, a vidi se da je postojao i partizanski Jasenovac, gdje se ubijalo Hrvate od 1945. do 1948., a o tome se šutjelo i nitko ništa ne zna. Više je u tom periodu ubijeno ljudi u miru, nego u periodu od 1941. do 1945. dok je Jasenovac bio radni logor. Ne želim izjednačavati, zločin je zločin bez obzira na to tko ga je napravio. Mi moramo moći oprostiti kao humanisti, ali ta mašinerija izmišljala je mit da bi hipoteku ustaštva i genocidnosti držala nad hrvatskim narodom – i vi ništa kao Hrvat niste mogli biti već genocidni ustaša. Iako najveći dio hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nije htio ni u partizane ni u ustaše. Tu mislim na Mačeka, koji nije prihvatio Hitlerovu ponudu da bude predsjednik države, ali i taj dio koji je bio pasivan, koji je pružao otpor totalitarizmu, zahvaljujući komunistima je ocrnjen. Srbi nisu u stanju anatomski živjeti s jednim narodom pokraj sebe a da ga ne smatraju narodom vlastitog iskorištavanja.

Je li moguće da je za to odgovorna samo srpska strana?

Na žalost, i mi smo imali izdaju u svojim redovima, i sluge poput Vesne Pusić i Stipe Šuvara. Onda se putem izdajnika vladalo Hrvatskom, a izdaja je u Hrvatskoj postala najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi nikako dočekao posljednju večeru, izdali bi ga za doručkom! To je, na žalost, tako. Imali smo mi svoje Jude. Tuđmanu treba dati Nobelovu nagradu za kemiju od kakvog je dreka napravio državu kada vi vidite svu tu bulumentu udbaško-kosovsku, kada vidite svu tu “elitu”. Zašto bi sada Vesnu Pusić hrvatska vlada trebala poslati u UN? Pa pazite, dolazi Vulin u Jadovno i pljuje po predsjednici hrvatske države, govori da je Stepinac ustaški vikar, a ona ne reagira! Ona ne reagira ni na Voju Šešelja, prijatelja iz studentskih dana kada on u Beogradu pali hrvatsku zastavu. Ona ne reagira, a zašto i bi, kada Vojo Šešelj kaže da je ona njihova orjunaškog, četničkog pedigrea. Vesna Pusić je bila dužna stati u obranu Hrvatske i reagirati, a ako ona neće pa neće valjda njen pradjed Grga Anđelinović koji se u srbijanskom parlamentu 1925. – kao član Srpske demokratske stranke – hvalio da je svojim rukama ubio 37 Hrvata! Hrvatsku moraju voditi ljudi koji vole ovu zemlju više od vlastitog džepa i ljudi koji vole Hrvatsku. Ovdje nije provedena lustracija koja je osnova svakog napretka. One zemlje koje je nisu provele, poput Hrvatske i Slovenije, tonu u gospodarski i moralni mrak. Kod nas pored lustracije treba provesti i dejugoslavenizaciju. Dok god se ne makne Trg maršala Tita do tada mi po svojem mentalitetu živimo u Jugoslaviji, jer politika se sastoji i od simbola. Ja sam osjetio u narodu olakšanje kada je predsjednica iz svojeg ureda maknula Titovu bistu. Ovdje ne postoji politička volja da se zločini počinjeni u ime Partije, Tita, Jugoslavije – procesuiraju. Dapače, oni nama prodaju antifašizam. Kakav antifašizam? Ja sam antifašist De Gaulleov, De Gasperijev i Shumanov, onih koji su stvarali EU, a ovo su boljševici i partizani koji su ušli u šumu boriti se protiv Hrvatske pjevajući: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, živjet ćemo ko sovjeti naša braća, živio nam Staljin ćaća”. Čak je i Slavko Goldstein rekao da Tito ne može biti antifašist jer je za svoje pravio Goli otok.

Jedno vrijeme činilo se da ste potpuno nestali iz politike, ali odnedavno ste u HSP-u dr. Ante Starčević. Koju funkciju tamo obnašate i koje su vaše daljnje političke ambicije?

Kao genetski pravaš i starčevićanac prihvatio sam poziv da pomognem HSP-u dr. Ante Starčević. Ne mogu pasivno promatrati propadanje Hrvatske, jer je Hrvatska prepuštena stradanju i izumiranju. Hrvatska svakodnevno nestaje. U svojoj mladosti, kao mladi doktor znanosti, pružao sam otpor velikosrpskom komunističkom režimu, isto tako svojom žrtvom robijajući u zeničkom kazamatu, pružao sam otpor i onima koji su htjeli Hrvatsku prepustiti njenim ubojicama. Ovakvo pravaštvo je svjetonazor i ima najbolji sustav vrijednosti. Želim se boriti da u Hrvatskoj zaživi pravaški sustav vrijednosti, a to je ljubav prema domovini, vjeri, naciji i obitelji. U stranci sam član Predsjedništva HSP-a dr. Ante Starčević i vodim odbor za iseljenu Hrvatsku. Cilj mi je da iseljena i domovinska Hrvatska postanu ono što trebaju biti: dvije klijetke istoga srca.

Na posljednjem stranačkom skupu Pupovcu, Milanoviću i Vesni Pusić poručili ste da im preostaje samo skočiti s mosta. Zbog čega ste to izrekli i kako komentirate niz negativnih reakcija koje su uslijedile na vaše izjave?

Znam što govorim, ali ne znam što oni u tome čuju. Osjećam da je svaka moja riječ u ovoj jugoslavenskoj Hrvatskoj popraćena interpretacijom koja mene optužuje. SDP, Vesna Pusić i Kukuriku koalicija izgubili su izbore, odnosno nisu formirali Vladu sa strankom Most. Napisao sam ovaj stih koji u sebi ima političku poruku i pjesničku metaforu. Osuđujuće reakcije na moj govor su iracionalne i bez ikakvog utemeljenja. Optuživati koga hoćeš, kad i zašto hoćeš, spada u vrlo dobro prokušane udbaško-komunističke metode. Već sam jednom zbog drukčijeg shvaćanja slobode bio osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju imovine. Nadam se da neću opet morati odgovarati za izgovorenu riječ. “Govor mržnje” je obična floskula. To je prepisano iz jugoudbaškog zakona, koji je tada nosio naziv “Delikt mišljenja”. U demokraciji ne postoji “govor mržnje”, nego nešto što se može nazvati uvredom. Moje riječi su istrgnute iz konteksta. Treba pogledati cijeli moj govor, kojeg sam izrekao na Saboru moje stranke HSP-AS, pa ćete ustanoviti da tu nema govora o onome što su mi imputirali i insinuirali. Rekao sam da su sinovi Izraela lutali 18 stoljeća bez svoje države, stvorili svoju državu, poštuju svoju državu, cijene svoga vojnika i da se mi Hrvati, koji imamo sličnu sudbinu naše braće Židova, moramo ugledati na njih, kako organizirati državno gospodarstvo, obavještajno i vojno. Dakle, govorio sam uvijek u pozitivnom kontekstu. Nema većeg govora mržnje nego što ga je izrekla Pusić tvrdnjom “da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Ta njena izjava je jako politički štetna. Međutim, to ona smatra da je “govor ljubavi”, a kada ja najavim “sezonu kupanja s mosta”, onda se “trese” cijela država.

Most s kojim surađujete protivi se lustraciji, koji je vaš stav o tome?

Čudi me reakcija Mosta, jer tamo imam dosta prijatelja i časnih ljudi i teško mogu razumjeti njihov stav protiv lustracije. Oni moraju jedno znati: lustracija je demokracija, demokracija je sloboda, a Hrvatska bez slobode je nezamisliva. Lustracija nije izmišljotina nas pravaša ni hrvatskih desničara. Lustracija je europska stečevina. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od Hrvatske da osudi zločine počinjene u ime Partije, Tita i Jugoslavije. Međutim, danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja za to. Hrvatsku nemamo mi koji smo za nju robijali, nemaju je oni koji su se za nju borili i ginuli, nju imaju, kako u mojoj knjizi Čovjek i njegova sjena kaže bivši tajni agent Udbe Željko Kekić-Pauk, oni koji je nikada nisu htjeli, a uknjižili su se na Hrvatsku katastarski s pravom vlasništva 1/1. Po mom mišljenju ilustracija je conditio sine qua non moralnog, gospodarskog i političkog napretka Hrvatske. One zemlje koje su provele lustraciju – kao Poljska,Češka i Slovačka – bilježe gospodarski rast, a one koje to nisu provele padaju u totalni mrak. Na žalost, Slovenija i Hrvatska imaju iste probleme, jer nisu provele lustraciju.

”Uvjeren sam da će uskoro doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer političkim životom dominiraju dva krila iste Komunističke partije: SDP i HDZ”, vaša je izjava. Što se promijenilo pa ste pristali na suradnju s HDZ-om?

U pravu ste, davno sam rekao da će doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. SDP i HDZ, kao dvije najjače hrvatske stranke, su još prije 15-20 godina trebali sjesti za stol i dogovoriti što je to budućnost Hrvatske i što je strateški interes Hrvatske. Dakle 4-5 točaka koje obavezuju svaku vladu na vlasti, bila ona lijeva ili desna: izvoz, zapošljavanje mladih ljudi, zaustavljanje negativnih trendova u demografiji. Nije važno je li lijeva ili desna, ali je važno radimo li za Hrvatsku ili protiv nje. Nacionalno i socijalno pitanje puno je važnije od ideološkog. Svaka ideologija je samo strateška ambalaža da se na tržištu bolje proda svoja roba. Išli smo u koaliciju s HDZ-om, a i s HSS-om jer smo svjetonazorski bliski. U temeljima hrvatske države su dr. Starčević, prorok, vizionar i mučenik koji je ubijen u beogradskoj ‘konjušnici’ Stipica Radić, te dr. Franjo Tuđman, kojemu treba dići spomenik do neba, a zaslužio je i Nobelovu nagradu za kemiju jer je od ovakvog “materijala” stvorio državu.

‘Hrvatska vapi za lustracijom – pomirbom na istini’

Recite nam nešto o svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena…
covjek-i-njegova-sjenaKnjiga “Čovjek i njegova sjena” jest moralna lustracija bez zakona o lustraciji. Ovo je prva knjiga ovakve vrste u hrvatskoj publicistici. Ova knjiga vapi za lustracijom, ali i za hrvatskom pomirbom na istini. S ciljem pomirbe među ljudima nakon što se progonitelj Željko Kekić – Pauk, bivši tajni agent Udbe, javno ispovijeda i traži oprost od žrtve. Ovdje se ne mire ideologije. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti, to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Željko Kekić je napravio hrabar čin i jedan je jedini od 1851 udbaša koji je izašao u javnost i rekao: “Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”. Recezenti knjige su sisački biskup mons. Vlado Košić i profesor dr. Zdravko Tomac. Ovu sam knjigu posvetio svim žrtvama, svim hrvatskim domoljubima koji su robijali za Hrvatsku. U knjizi opisujem mnoge “kičmolomce”, “kostolomce”, koji su tukli nevine Hrvate u zeničkim staklarijama i samicama, samo zato jer su htjeli ostati ljudi. Ovom knjigom sam želio oteti zaboravu herojstvo tih ljudi kako bih istaknuo potrebu barem moralne lustracije u hrvatskom društvu kao uvjeta napretka i sloge. Temeljni zaključak ove knjige je da je komunizam bio u sebi zločinački sustav i da je počinio tolike zločine na ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Udbaši su i dalje među nama i, na žalost, Hrvatska je talac Udbe, što smo vidjeli u slučaju Lex Perković, gdje je bivša vlada na čelu s bivšim predsjednikom Josipovićem činila sve kako bi mijenjala Ustav RH, s jednim jedinim ciljem: zaštititi ubojice Hrvatske. Sramotno je da nam Njemačka provodi lustraciju – i to je jedan od najvećih apsurda hrvatske demokracije. Njemačka je 1945. izgubila rat, ali nije izgubila pamet. Hrvatska je 1995. dobila rat, ali je izgubila pamet i mnoge su stvari krenule u pogrešnom smjeru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi

Objavljeno

na

Objavio

Od izbora je prošlo mjesec i po dana, a još uvijek se ne zna kako će se popuniti Dom naroda u Federaciji niti tko će činiti buduću vlast. Atmosfera je i više nego usijana na političkoj sceni, a onda predsjednik HSS-a BiH Mario Karamatić izjavi kako se nada da će u budućnosti obljetnica osnivanja Herceg Bosne biti državni praznik. Je li to zaista moguće, što će se događati na političkoj sceni u danima pred nama Karamatić otkriva u intervjuu za Pogled.ba, prenosi Poskok.info

Ponovo ste dodali ulje na vatru izjavama o Herceg Bosni. Zaista vjerujete da će državni praznik biti godišnjica osnivanja Herceg  Bosne?

Da. Samo se treba držati zakona Bosne i Hercegovine. Budući da BiH nema zakona o praznicima, u Federaciji je još uvijek na snazi Zakon o državnim praznicima Hrvatske Republike Herceg Bosne. Ne znam zbog čega ne bi intervenirali na način da se Herceg Bosna obilježava kao državni praznik. Znam da je teži dio posla nagovoriti kolege iz srpskog i bošnjačkog člana na ovu ideju, ali će im biti ponuđeno, pa neka glasuju.

Spominjete glasovanje. Narod je glasovao na izborima, pa još nema vlasti niti se zna što će biti s Domom naroda. Ima li kakvih promjena? Kakvo je trenutno stanje  u procesu formiranja vlasti?

Proces konstituiranja vlasti skoro ne postoji u Federaciji. Što se tiče skupština županija, očekujem da će to biti relativno brzo riješeno i da će se stvoriti parlamentarne većine. Brzo bi trebalo biti formirano i Vijeće ministara BiH jer ga potvrđuje samo državni Zastupnički dom. Unatoč dogovoru stranaka Hrvatskog narodnog sabora BiH sa srpskom stranom, mi još nemamo relevantnog sugovornika sa bošnjačke strane. A BiH može funkcionirati samo kao tronožac. Jedna “noga” nije u razgovorima. Kada oni između sebe razigraju postizborne karte, onda ćemo i s njima sjest i vidjeti hoćemo li se dogovoriti ili ne.

Vlasti se formiraju u županija, ali bošnjačke stranke izbacuju legitimne  hrvatske predstavnike gdje god to mogu. Kako to komentirate?

Što se tiče položaja Hrvata u tim županijama, on se neće promijeniti jer prema Hrvatima istu politiku vode sve bošnjačke stranke. Čak su one koje se nazivaju “građanskim” radikalnije prema Hrvatima nego SDA. Prije nekoliko dana smo imali paljevinu kuća hrvatskih povratnika kod Viteza. Niti jedna tzv. multietnična stranka na to nije reagirala. Razlog može biti samo u tome što su kuće vjerojatno zapalili pripadnici bošnjačkog naroda i što se radi o hrvatskim kućama. Da je bilo obratno, onda bi se propeli na zadnje noge.

Hrvatski narodni sabor BiH je pokrenuo priču svehrvatskog zajedništva. Je li to moguće i podržavate li taj projekt?

HSS BIH taj projekt apsolutno podržava. Još 2006. godine mi smo predlagali da prema Sarajevu sve hrvatske stranke moraju nastupiti zajedno. Nakon što su nam Bošnjaci treći put nametnuli hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon što su postavili dva puta vlast bez legitimnih predstavnika Hrvata, izgleda je došlo u glavu i onima koji nisu bili na tome tragu da je potreban zajednički nastup Hrvata. To su shvatili i oni koji se željeli prodati političkom Sarajevu za šaku maraka. I oni sada tvrde da će ostati s nama. Ja se nadam da će ostati dio hrvatskog bloka. Nažalost, prilika čini lopova, prilika čini izdajnika, a onaj tko je jednom izdao, ja mu ne mogu puno vjerovati. Mislim da su neki ušli u priču o svehvatskom bloku jer su drastično pali na prošlim izborima, narod im je pokazao što misli o tajkvoj politici i vide da će nestati sa političke scene ukoliko ne budu dio našega bloka. S druge strane, dok je ovakav Izborni zakon i ovakav ustroj države, mi nemamo prava na neki politički pluralizam. Kod Hrvata će se to razviiti kad bude zajamčeno Hrvatima da će birati svoje predstavnike.

Kako je zamišljeno to svehrvatsko zajedništvo? Na svim razinama ili na neki drugi način?

Razgovaralo se o tome samo načelno. Nema smisla da se svehrvatsko zajedništvo pravi u ZHŽ-u gdje u Skupštini sjede samo hrvatske stranke. Ali u središnjoj Bosni je ono nužnost, kao i u Federaciji i razini države. Moramo biti zajedno svugdje gdje nemamo dvotrećinsku većinu  skupštinama.

Vrijedi li to svehrvatsko zajedništvo i u Rami, gdje HNS BiH ima 16 zastupnika, a općinom vlada SDA?

U Rami je dio hrvatskih zastupnika pokazao da je probosanski orijentiran. Ja bi volio da se i tu pokaže to zajedništvo. Hrvatske stranke imaju više od dvije trećine vijećnika u Općinskom vijeću i sramotno je da se ne može izglasati Dan sjećanja na žrtve Uzdola jer se pojedini vijećnici ili pojedine stranke boje da se ne zamjere koalicijskim partnerima iz bošnjaškog naroda.

Središnje izborno povjerenstvo BiH ovoga tjedna nije donijelo odluku oko popunjavanja Doma naroda. Očekujete ubrzo rješenje ovoga pitanja?

Pitanje je može li SIP BiH donijeti podzakonski akt koji će biti iznad zakona. U zakonu nema načina kako popuniti Dom naroda. Druga stvar je što kada SIP donese odluku. Kakva god da ona bude, netko neće biti zadovoljan. Pitanje je i hoće li OHR intervenirati ako ne bude zadovoljan odlukom SIP-a. Kada je 2010. godine SIP donio odluku da nije zakonito konstituirana federalna Vlada, OHR je to privremeno to suspendirao. A ta suspenzija je na snazi i danas. Tu se radi  o uspostavi famozne Platforme, izboru Živka Budimira, matematičkim egzibicijama Valentina Inzka. Pitanje hoće li se isto ponoviti ovaj put. Jedina realna odluka je da ne mora iz svake županije biti biran najmanje jedan pripadnik konstitutivnog naroda, da se primjeni popis iz 2013. jer u zakonu jasno stoji da se primjenjuje posljedni popis. Samo je pitanje hoće li OHR sve to oboriti.

Pritisci na SIP su ogromni. Mogu li ti ljudi uopće raditi u takvim uvjetima?

Pitanje je i smije li SIP to donijeti. I tome tamnom vilajetu koje se zove Sarajevo meni nije jasno kako funkcioniraju članovi SIP-a i dolaze na posao. Gore je situacija paranoje i mislim da bi ti ljudi imali veći osjećaj sigurnosti u Alepu, a ne u Sarajevu.

Iz tzv, “građanskih” stranaka kažu kako neće priznati odluku SIP-a ako ne bude po njihovim očekivanjima…

I to je zanimljivo. Na takve izjave šute svi, od OHR-a do Veleposlanstva SAD-a. Sad zamislite da takvo nešto govore hrvatski dužnosnici. Odmah bi počela priča o državnom udaru. Bio je državni udar kada su migranti krenuli iz Sarajeva prema Mostaru i kada ih je zaustavio MUP HNŽ-a. Danas kada MUP USŽ vraća migrante u Sarajevo, to nije državni udar nego je sve uredno.

Koliko ste u HSS-u zadovoljni izbornim rezultatima?

U ime HSS-a mogu reći da smo zadovoljni rezultatima koje smo ostvarili. Zadržali smo kontinuitet rasta. Na svakim izborima dobivamo sve više glasova i mislim da će se tako nastaviti u budućnosti.

Dobili ste osobno više od 7000 glasova, a nemate neku jaku stranačku infrastrukturu, Malo hrvatskih kandidata se može pohvaliti tim rezultatom…

Činjenica jeste da koliko god Hrvati nemaju svojih medija i funkcioniramo skoro isključivo na bazi društvenih mreža, ipak se pokazalo da su birači moj rad prepoznali i to nagradili na izborima.

Ipak, broj glasova koj ste dobili nije vam osigurao izravni mandat. To znači da opet idete u državni Dom naroda?

Što se mene tiče osobno ja sam osobno spreman biti tamo gdje najviše mogu pomoći Hrvatskom narodnom saboru BiH do izmjene Izbornog zakona i uspostave apsolutne jednakopravnosti. A nakon toga ću se baviti samo HSS-om.

Jesu li poznata imena kandidata Hrvatskog narodnog sabora BiH koja će biti u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH?

To se još ne zna. Osobito za Dom naroda jer nemamo kriterija po kojem bi taj posao trebao biti obavljen. Postoji mogućnost apsolutne blokade BIH i ja čak priželjkujem takav scenariji. Mislim da je ovaj mutant od države došao svoga kraja. Institucije BiH više ne mogu raditi ništa, ne možemo donijeti nikakav zakon, raticifirati bilo kakav sporazum. Znači, imamo mostarizaciju BiH i da citiram Vlatka Mačeka “ako se kaput krivo zakopča, jedino što je moguće je otkopčati ga i ponovo ispravno zakopčati. Mislim da je vrijeme da skinemo luđačku košulju i ponovo je u dogovoru s druga dva  naroda fino zakopčamo kako je to trebalo biti na početku. Ukoliko oni to ne žele, hajmo se razići i biti jedni drugima dobri susjedi.

Opet idete na priču revitalizacije Herceg Bosne. Koliko je to zaista realno?

Mislim da jeste. Mi imamo mehanizme po međunarodnom pravo po kojem bi se mogli vratiti na početni položaj, ali nam u tome treba potpora Vlade RH i Sabora RH. I veliko je pitanje hoćemo li tu potporu dobiti. Veliko je pitanje imamo li uopće konsenzus unutar HNS-a BiH da se ide u tome pravcu. Na nekoliko sjednica Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora sam spominjao inicijativu o revitalizaciji Herceg Bosne, ali ta inicijativa nije naišla na potporu unutar HNS-a BIH. Mi u HSS-u od toga nećemo odustati. Ukoliko ne uspijemo to progurati na HNS-u BiH, onda ćemo taj proces pokrenuti preko naše sestrinske stranke u Hrvatskoj.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Bozanić: Treba otvoriti arhive i napraviti reviziju povijesti koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić dao je za Hrvatsku katoličku mrežu (HKM) veliki razgovor u zadnjim danima pohoda ‘Ad limina’ u Rimu.

S njime je razgovarao Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije, o susretu sa Svetim Ocem, Alojziju Stepincu, potrebi otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj i mnogočemu drugome zanimljivom.

Podsjećanje na svrhu pohoda ‘Ad limina’, susret sa Svetim Ocem, svetost Alojzija Stepinca, kao i nepravedno stjecanje bogatstva te potreba otvaranja povijesnih arhiva u Hrvatskoj.

Naglasci su to razgovora sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem, koji je za Hrvatsku katoličku mrežu na marginama Pohoda apostolskim pragovima, vodio Slavko Antunović, novinar i urednik Informativne katoličke agencije.

Antunović je prethodnih dana vrlo detaljno hrvatsku javnost izvješćivao o boravku članova Hrvatske biskupske konferencije u Rimu gdje su slavili euharistiju u sve četiri rimske bazilike i održali tematske sastanke, vrlo detaljno isplanirane, u dikasterijima, kongregacijama i papinskim vijećima. Hrvatski su biskupi, također, imali priliku obići neka druga njima važna mjesta, a redovito su predvodili svete mise u Hrvatskome zavodu i crkvi Sv. Jeronima.

Na upit o temama, problemima i izazovima koji su dominirali u službenim razgovorima, kardinal Bozanić je izdvojio: Možemo reći da pohod ‘Ad limina apostolorum’ ima nekoliko dijelova. Jedan je onaj koji je vezan uz glavne rimske bazilike, Sv. Petra, Ivana Lateranskog, Sv. Pavla izvan zidina i Sv. Marije Velike. Biskupi kad dolaze ‘Ad limina’ uvijek uključuju i pohod tim bazilikama. Dolazi se na naše korijenje, tamo gdje su žrtvovali svoje živote apostolski prvaci, tamo gdje vjernici stoljećima hodočaste. To su mjesta molitve, mjesta gdje se traži milost odozgo, gledajući na svjetle primjere, pojasnio je kardinal.

Drugi dio ‘Ad limina’, glavni, je susret sa Svetim Ocem, Petrom naših dana. Njega ne možemo gledati samo izvana sociološki ili samo sa strane ovozemnog pogleda na redoviti život. To je susret sa onim koji sada vrši službu sv. Petra. To je misterij Crkve. Ona živi od Isusa Krista koji je okupio apostole, predao prvenstvo Petru i mi dana imamo Petra.

To je papa Franjo. Došli smo sa svim poštovanjem, odanošću, njemu kao svome ocu, bratu u episkopatu i to smo na osobit način doživjeli u njegovoj otvorenosti, blizini, jednostavnosti u razgovoru koji je trajao više od sat i pol vremena.

Podsjetio je kardinal da je taj susret bio odmah nakon mise na grobu Sv. Petra. Gledajući očima vjere mi smo bili sa onim koji je središte i znak jedinstva Crkve. Mi smo mu izrazili svoj zahvalnost i on je želio razgovarati. Iznijeli smo mu pitanja. Čuli smo njegovo mišljenje. On je čuo naša mišljenja. Pojasnio je zagrebački nadbiskup da je Sveta Stolica bila uvijek otvorena prema mjesnim crkvama.

Ovdje je izdvojio papu Hadrijana koji je prije više od tisuću godina dozvolio Hrvatima misu na njima razumljivom jeziku, a to je znak blizine Crkve i to je Crkva. Naglasio je: Svako vrijeme ima svoj način komunikacije ali pohod ‘Ad limina’ ide unatrag u stoljeća, što se može pratiti od vremena pape Siksta V. No, to je nešto što stalno traje u Crkvi – ta communio – kolegijalnost, zajedništvo i, dakako, da svako vrijeme nosi svoja pitanja, svoje izazove, te u tom vidu nama je dragocjena svaka orijentacija koju nam daje papa Franjo.

Također, nastavio je kardinal – pojašnjavajući metodologiju rada i priprema Biskupske sinode – da je njihov rad, pogotovo što se tiče pripremnoga razdoblja, pa i one najnovije o mladima, plod Drugog vatikanskog sabora. Susreti biskupa i koncili su se i prije održavali, a danas sigurno da sve više dolazi do izražaja svijest o narodu Božjem, kao što smo i mi u Zagrebu imali.

Najnovija Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije je okupila i laike i redovnice i redovnike i svećenike i biskupe, pomoćne, dok Prva sinoda nadbiskupije, koja je održana 1925. godine po ondašnjem kodeksu, crkvenim propisima, okupila je samo svećenike. Riječ je tu o razvoju u Crkvi, a Crkva je otvorena još većim iskoracima.

Na upit ima li nekih razilaženja između Svete Stolice i Crkve u Hrvatskoj po pitanju kauze za proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca, sugovornik HKM-a, kardinal Josip Bozanić, je istaknuo:

Mora nam biti jasno jedno, proglašenje blaženim i svetim je djelo Svete Stolice i ona je kardinala Stepinca proglasila blaženim. Dakako da proces počinje od baze, od mjesne Crkve. U slučaju Stepinca to nije bilo moguće radi situacije komunističkog vremena pa je početak bio ovdje. Dakle, Sveta Stolica je bila jako široka da je započela proces i već za vrijeme komunizma, pri Rimskoj biskupiji.

Poslije je to nastavljeno doma, ispitivanjem tolikih svjedoka, i sigurno da Svetoj Stolici pripada odluka kad će nekoga proglasiti blaženim. U ovom slučaju je Sveta Stolica sigurno jako, s jedne strane, otvorena da stvar završi, a, s druge strane, možemo reći da smo svjedoci kod nas u Hrvatskoj, u svim biskupijama, kako kult blaženog Alojzija sve više raste, tako da nas Božja providnost vodi svojim putem.

Papa Franjo je toliko puta naglašavao i naglašava da je on uvjeren u svetost blaženog Alojzija. Bog nas vodi jednim putem. Ali tu ne smijemo osjećat se kao oni koji žele biti na jednoj strani, a nekoga drugo gledati na drugoj strani. Mi smo svi, unutar Crkve, i duboko vjerujemo da ćemo se iznenaditi daru koji ćemo još na tom putu dobiti, a ovo što se događa, zapravo, još više pojačava kult bl. Alojzija Stepinca. To svi jako dobro osjećamo i u Hrvatskoj, a interes je i u općoj Crkvi.

U razgovoru je otvorena i jedna – kako ju je novinar Antunović odredio – ‘bolna tema i za naš hrvatski narod’; o čemu piše sam papa Franjo u ‘Laudato si’ i u svome najnovijem dokumentu Papinsko vijeća za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja. Kardinal je, naime, ovdje iznio jedno svoje razmišljanje o gomilanju bogatstva političkih elita. Problem je što je to bogatstvo ponekad skriveno u poreznim oazama u svijetu, a ono je jednako vrijednosti javnoga duga njihovih zemalja.

O ovome bi trebalo puno šire govoriti, no sigurno – odgovorio je – da ako gledamo i globalno i nacionalno, a što je jako dobro opisano u papinskoj enciklici ‘Laudato si’, opasnost je današnjeg svijeta da se odluke donose negdje daleko, Kao i one druge odluke koje poslije koordiniraju i žele organizirati život, najprije se donesu negdje daleko, a ljudi toga nisu ni svjesni. Počne se govoriti o nekim konvencijama, o nečemu što nije jako važno, što ne obvezuje, pa se o tome – tobože – ne želi previše ni govoriti, lako se to potpiše, a onda se potpisnika traži na odgovornost.

Ti si član toga kluba. Trebaš biti odgovoran prema tome i sve se spusti na nacionalnu razinu, te se kaže da mi to trebamo radi nekih, ali to neće biti tako važno, no onda se na kraju susrećemo da to ulazi u zakone, ulazi u škole, u odgoj. Zapravo, to je jedna situacija koja je malo demokratska. Ponovio je: malo demokratska.

I ja mislim da biste vi novinari trebali više o tome govoriti. Trebaju se odluke donositi što bliže narodu. Narod treba biti upoznat i s onim odlukama koje izgledaju jako daleke jer će imati utjecaj na nas, na našu zemlju, na mlade, na budućnost, na ekonomiju i na razvoj.

U završnome pitanju – povezanom i sa susretom sa Svetim Ocem jer su mu biskupi govorili i o dva svetačka lika hrvatskog naroda Miroslavu Bulešiću i Alojziju Stepincu – kardinal se osvrnuo na stradanja pojedinaca i velikog dijela hrvatskog naroda u komunističkoj strahovladi, a što još uvijek u našoj javnosti teško izlazi na svjetlo.

Ne smijemo se bojati istine. I svi oni koji se boje otvarati arhive, koji nam govore o nekoj reviziji povijesti, pa treba napraviti reviziju povijesti – naglasio je zagrebački nadbiskup – koja je stvarana za vrijeme totalitarističkog sustava jer tada nije bilo prave povijesti. Bila je ideološka povijest.

I tu je jedini problem kod nas. Ja razumijem i neke možda profesore koji su obranili doktorsku disertaciju i sad vide da je to bilo na temelju ideologije, a ne stvarnih činjenica. Treba otvoriti arhive. Treba suočiti se sa svime, i sa svijetlim i sa tamnim stranama. I trebamo promicati slobodu u istraživanju i ne bojati se istine.

Što se tiče onih osoba, utjecajnih, koji po tom pitanju drže poluge moći, ustvrdio je da ne bi želio suditi već neka svatko ispita svoju savjest, ali sigurno da bi smo morali poticati mlade generacije neka se jača kod njih želja za istinom naše povijesti. Ima još mnogih stvari skriveno, upozorio je kardinal Bozanić.

Ponovio je – kao zadnju misao u razgovoru za IKA-u i HKR – treba otvoriti arhive, treba odgovorno, bez neke napetosti, sa svim ljudskim respektom, ali dok god istina ne dođe na svjetlo dana do tada će biti ovih naših prepucavanja, i to nas sputava.

 

Marko Ljubić: Čuje li Hrvatska Bozanića?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari