Pratite nas

Intervju

Dr. Ante Kovačević: Ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe

Objavljeno

na

Anto Kovačević

Ne čudi me presuda Šešelju, jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosrpskoj ideji, a Šešelju je presudio Francuz. François Mitterrand u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika

[ad id=”93788″]

Dr. Ante Kovačević nedvojbeno je jedan od najkompetentnijih ljudi u Hrvatskoj za komentar na Šešeljevo oslobađanje, jer je s njim dijelio ćeliju u Zenici. U razgovoru za 7Dnevno komentira oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju i koga smatra odgovornim za nju.

Gospodine Kovačević, Šešelj je slobodan čovjek, makar i nepravomoćno. Što kažete na pravorijek Haaškog suda?

– Istina je pogažena i poražena, a zločin nagrađen. Šešelj je uspio na specifičan performerski način uvjeriti Haaški tribunal prodajući velikosrpsku laž za istinu, ali mene koji ga dobro poznajem, jer sam s njime dijelio ćeliju, to ne čudi. Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.
Ne čudi me presuda Šešelju jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosprskoj ideji, a Šešeljev sudac je Francuz. Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika.

Tko je u cijeloj priči zakazao, je li hrvatsku politiku reagirala na odgovarajući način?

– Hrvatska politika mora znati da je vođena otvorena pročetnička politika na ovim prostorima. Oslobađajuća presuda Šešelju me ne čudi. Čudi me, što bi rekao naš veliki Miroslav Krleža, koji je taj hrvatski filesteraj najbolje opisao u svojih “Deset krvavih godina”, što hoće hrvatske “političke babe narikače”. Prvo, hrvatski mladi specijalac je zarobio u Jagodnjaku Šešelja, a nakon tri sata morao ga je pustiti. Bio je zarobljen zločinac Arkan, bio je zarobljen Martić, bio je zarobljen Hadžić, grupa Labrador. Svi su pušteni. Koliki je doprinos antihrvatske politike u oslobađanju Šešelja, pitajmo se. Nije li upravo Hrvatska abolirala more četnika i silovatelja koje žrtve danas s poniženjem moraju gledati u Vukovaru, poput primjerice Stanimirovića, koji je čak bio saborski zastupnik, pa nadalje. Čemu se mi to čudimo? Što je Ministarstvo vanjskih poslova pod ravnanjem Vesne Pusić napravilo da se skupe dokazi o Šešeljevim zločinima na području Hrvatske? Što je učinio Ivo Josipović? Ništa! Ovdje se uvijek znalo tko je tko, a sada se zna i tko je nitko. Naime, najveći problem je u nama, nije problem Šešelj, već smo problem mi sami sebi. Imali smo sve zločince u našim rukama i pustili smo ih pa se sada zgražamo oslobađajućoj presudi.

S obzirom da osobno poznajete Šešelja, iznesite nam svoje dojmove o njemu i njegovu karakteru?

– On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će “oživotvorenje svojih ideala”.

Imate li kakvih izravnih iskustava sa Šešeljem? Jeste li provodili vrijeme s njime, o čemu ste razgovarali?

Mi smo dosta vremena provodili u zajedničkim šetnjama zatvorskim krugom. Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika. Nadam se da se u Saboru neće raspravljati o njemu jer on se time hrani, njemu je potreban teatar i svjetla pozornice – on za to živi. On uopće nema zapovjednu odgovornost, sam sebe proglasio je četničkim vojvodom. On nije htio ići u vojni lanac, svjestan drugih posljedica koje to vuče za sobom. I prije same presude rekao sam da Đavolji šegrt neće biti kažnjen, jer anglosanskonsko pravo naprosto tako funkcionira.

Postoji li nešto što vas posebno zabrinjava u slučaju Šešelj?

Zabrinjava me što sudac Jean Claude Antonetti kaže da je projekt velike Srbije legitiman. Pa je li onda legitiman i hrvatski projekt Hrvatska do Zemuna? Ne čudi me da sutra ponovno doživimo šok iz Haaga, da Severinu proglase nevinom s obzirom na to kakav je to sud, jer nije riječ o sudu pravde i pravednosti. Meni je sve jasno od početka. Uistinu, ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila.

Što kažete na presudu Radovanu Karadžiću?

– Karadžić je osuđen, ali poražen nije. Njegov velikosrpski projekt – koji je nastao na genocidu, urbicidu, etnocidu i memoricidu, najgoroj vrsti genocida – živi i dalje uz blagoslov velikih sila. To je šamar i poniženje za žrtve. To je apsurd zapadnoeuropske demokracije, a nigdje se nije ginulo i umiralo kao u Hrvatskoj za sustav vrijednosti kojega zagovara Europa. Ali oni su nama nametnuli embargo na uvoz oružja, embargo na obranu, zapravo embargo na život.
Hrvati BiH nakon ovoga četničkog Karadžićeva projekta prepušteni su stradanju, nestajanju i umiranju. Ako ne izborimo ustavne promjene u kojima će biti zajamčena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda s druga dva konstitutivna naroda na svakom pedlju bosanskohercegovačke zemlje idemo ususret veoma ružnoj budućnosti. Hrvatska politika ne smije zakazati kada su u pitanju Hrvati BiH, jer BiH i RH su jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Dobro je rekao fra Grga Martić: “Teško domu bez ljubavi bratske, Herceg Bosni bez zemlje Hrvatske”. Hrvati cure, Hrvata u Posavini nema. Hrvat u Posavini – od Orašja do tuzlanskog bazena – ima jedno iskustvo. Hrvat od tuzlanskog bazena do srednje Bosne drugo, Hrvat u Banjaluci treće, Hrvat u Zapadnoj Hercegovini četvrto. Na svakih 50 kilometara Hrvat u BiH živi drukčije – i zato je najteže hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Na koncu, Hrvatska ima daytonsku obvezu da se o tome brine, jer to je naša sudbina. Mi smo jedan narod, a ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe. Ako je Hrvatima u BiH loše, ni ovima u Hrvatskoj ne može biti dobro – to vrijedi po zakonu spojenih posuda. Osim toga, ne smijemo nikada zaboraviti svoje žrtve i riječi iz poslanice doktora Franje Tuđmana: ”Čak 63 posto u žrtvama za slobodnu, nezavisnu, samostalnu Hrvatsku dali su Hrvati podrijetlom iz BiH”.

Kakvu poruku možemo iščitati iz odluka Haaškoga suda u slučajevima Karadžić, Šešelj…?

Haaški sud očito nam poručuje da smo svi jednako krivi. On je i stvoren zbog toga. Radovao sam se kada su potpisani Daytonski i Washingtonski sporazumi misleći da će se zaustaviti rat, i to je hvala Bogu dobro, jer mir je najbolji i najjeftiniji, a rat najgori i najskuplji. Međutim, Haag nije sud pravde i pravednosti, već je otpočetka išao za tim da izjednači krivnju, da Domovinski rat proglasi građanskim i amnestira Miloševića – koji nije političar, već ubojica.
Velikosrpsku ideju namjeravalo se amnestirati na ovim prostorima, jer velikosrpska propagandna mašinerija je nešto s čime mi imamo problem 150 godina, koliko prodaju laži svijetu. Zato primjerice imamo mit o Jasenovcu i laži da je u njemu ubijeno 700 tisuća ljudi, čak su govorili o 1.700.000 tisuća Srba. Jakov Sedlar je napravio jedan veličanstven film na tu temu, iz čega se vidi da su žrtve udeseterostručene, a vidi se da je postojao i partizanski Jasenovac, gdje se ubijalo Hrvate od 1945. do 1948., a o tome se šutjelo i nitko ništa ne zna. Više je u tom periodu ubijeno ljudi u miru, nego u periodu od 1941. do 1945. dok je Jasenovac bio radni logor. Ne želim izjednačavati, zločin je zločin bez obzira na to tko ga je napravio. Mi moramo moći oprostiti kao humanisti, ali ta mašinerija izmišljala je mit da bi hipoteku ustaštva i genocidnosti držala nad hrvatskim narodom – i vi ništa kao Hrvat niste mogli biti već genocidni ustaša. Iako najveći dio hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nije htio ni u partizane ni u ustaše. Tu mislim na Mačeka, koji nije prihvatio Hitlerovu ponudu da bude predsjednik države, ali i taj dio koji je bio pasivan, koji je pružao otpor totalitarizmu, zahvaljujući komunistima je ocrnjen. Srbi nisu u stanju anatomski živjeti s jednim narodom pokraj sebe a da ga ne smatraju narodom vlastitog iskorištavanja.

Je li moguće da je za to odgovorna samo srpska strana?

Na žalost, i mi smo imali izdaju u svojim redovima, i sluge poput Vesne Pusić i Stipe Šuvara. Onda se putem izdajnika vladalo Hrvatskom, a izdaja je u Hrvatskoj postala najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi nikako dočekao posljednju večeru, izdali bi ga za doručkom! To je, na žalost, tako. Imali smo mi svoje Jude. Tuđmanu treba dati Nobelovu nagradu za kemiju od kakvog je dreka napravio državu kada vi vidite svu tu bulumentu udbaško-kosovsku, kada vidite svu tu “elitu”. Zašto bi sada Vesnu Pusić hrvatska vlada trebala poslati u UN? Pa pazite, dolazi Vulin u Jadovno i pljuje po predsjednici hrvatske države, govori da je Stepinac ustaški vikar, a ona ne reagira! Ona ne reagira ni na Voju Šešelja, prijatelja iz studentskih dana kada on u Beogradu pali hrvatsku zastavu. Ona ne reagira, a zašto i bi, kada Vojo Šešelj kaže da je ona njihova orjunaškog, četničkog pedigrea. Vesna Pusić je bila dužna stati u obranu Hrvatske i reagirati, a ako ona neće pa neće valjda njen pradjed Grga Anđelinović koji se u srbijanskom parlamentu 1925. – kao član Srpske demokratske stranke – hvalio da je svojim rukama ubio 37 Hrvata! Hrvatsku moraju voditi ljudi koji vole ovu zemlju više od vlastitog džepa i ljudi koji vole Hrvatsku. Ovdje nije provedena lustracija koja je osnova svakog napretka. One zemlje koje je nisu provele, poput Hrvatske i Slovenije, tonu u gospodarski i moralni mrak. Kod nas pored lustracije treba provesti i dejugoslavenizaciju. Dok god se ne makne Trg maršala Tita do tada mi po svojem mentalitetu živimo u Jugoslaviji, jer politika se sastoji i od simbola. Ja sam osjetio u narodu olakšanje kada je predsjednica iz svojeg ureda maknula Titovu bistu. Ovdje ne postoji politička volja da se zločini počinjeni u ime Partije, Tita, Jugoslavije – procesuiraju. Dapače, oni nama prodaju antifašizam. Kakav antifašizam? Ja sam antifašist De Gaulleov, De Gasperijev i Shumanov, onih koji su stvarali EU, a ovo su boljševici i partizani koji su ušli u šumu boriti se protiv Hrvatske pjevajući: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, živjet ćemo ko sovjeti naša braća, živio nam Staljin ćaća”. Čak je i Slavko Goldstein rekao da Tito ne može biti antifašist jer je za svoje pravio Goli otok.

Jedno vrijeme činilo se da ste potpuno nestali iz politike, ali odnedavno ste u HSP-u dr. Ante Starčević. Koju funkciju tamo obnašate i koje su vaše daljnje političke ambicije?

Kao genetski pravaš i starčevićanac prihvatio sam poziv da pomognem HSP-u dr. Ante Starčević. Ne mogu pasivno promatrati propadanje Hrvatske, jer je Hrvatska prepuštena stradanju i izumiranju. Hrvatska svakodnevno nestaje. U svojoj mladosti, kao mladi doktor znanosti, pružao sam otpor velikosrpskom komunističkom režimu, isto tako svojom žrtvom robijajući u zeničkom kazamatu, pružao sam otpor i onima koji su htjeli Hrvatsku prepustiti njenim ubojicama. Ovakvo pravaštvo je svjetonazor i ima najbolji sustav vrijednosti. Želim se boriti da u Hrvatskoj zaživi pravaški sustav vrijednosti, a to je ljubav prema domovini, vjeri, naciji i obitelji. U stranci sam član Predsjedništva HSP-a dr. Ante Starčević i vodim odbor za iseljenu Hrvatsku. Cilj mi je da iseljena i domovinska Hrvatska postanu ono što trebaju biti: dvije klijetke istoga srca.

Na posljednjem stranačkom skupu Pupovcu, Milanoviću i Vesni Pusić poručili ste da im preostaje samo skočiti s mosta. Zbog čega ste to izrekli i kako komentirate niz negativnih reakcija koje su uslijedile na vaše izjave?

Znam što govorim, ali ne znam što oni u tome čuju. Osjećam da je svaka moja riječ u ovoj jugoslavenskoj Hrvatskoj popraćena interpretacijom koja mene optužuje. SDP, Vesna Pusić i Kukuriku koalicija izgubili su izbore, odnosno nisu formirali Vladu sa strankom Most. Napisao sam ovaj stih koji u sebi ima političku poruku i pjesničku metaforu. Osuđujuće reakcije na moj govor su iracionalne i bez ikakvog utemeljenja. Optuživati koga hoćeš, kad i zašto hoćeš, spada u vrlo dobro prokušane udbaško-komunističke metode. Već sam jednom zbog drukčijeg shvaćanja slobode bio osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju imovine. Nadam se da neću opet morati odgovarati za izgovorenu riječ. “Govor mržnje” je obična floskula. To je prepisano iz jugoudbaškog zakona, koji je tada nosio naziv “Delikt mišljenja”. U demokraciji ne postoji “govor mržnje”, nego nešto što se može nazvati uvredom. Moje riječi su istrgnute iz konteksta. Treba pogledati cijeli moj govor, kojeg sam izrekao na Saboru moje stranke HSP-AS, pa ćete ustanoviti da tu nema govora o onome što su mi imputirali i insinuirali. Rekao sam da su sinovi Izraela lutali 18 stoljeća bez svoje države, stvorili svoju državu, poštuju svoju državu, cijene svoga vojnika i da se mi Hrvati, koji imamo sličnu sudbinu naše braće Židova, moramo ugledati na njih, kako organizirati državno gospodarstvo, obavještajno i vojno. Dakle, govorio sam uvijek u pozitivnom kontekstu. Nema većeg govora mržnje nego što ga je izrekla Pusić tvrdnjom “da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Ta njena izjava je jako politički štetna. Međutim, to ona smatra da je “govor ljubavi”, a kada ja najavim “sezonu kupanja s mosta”, onda se “trese” cijela država.

Most s kojim surađujete protivi se lustraciji, koji je vaš stav o tome?

Čudi me reakcija Mosta, jer tamo imam dosta prijatelja i časnih ljudi i teško mogu razumjeti njihov stav protiv lustracije. Oni moraju jedno znati: lustracija je demokracija, demokracija je sloboda, a Hrvatska bez slobode je nezamisliva. Lustracija nije izmišljotina nas pravaša ni hrvatskih desničara. Lustracija je europska stečevina. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od Hrvatske da osudi zločine počinjene u ime Partije, Tita i Jugoslavije. Međutim, danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja za to. Hrvatsku nemamo mi koji smo za nju robijali, nemaju je oni koji su se za nju borili i ginuli, nju imaju, kako u mojoj knjizi Čovjek i njegova sjena kaže bivši tajni agent Udbe Željko Kekić-Pauk, oni koji je nikada nisu htjeli, a uknjižili su se na Hrvatsku katastarski s pravom vlasništva 1/1. Po mom mišljenju ilustracija je conditio sine qua non moralnog, gospodarskog i političkog napretka Hrvatske. One zemlje koje su provele lustraciju – kao Poljska,Češka i Slovačka – bilježe gospodarski rast, a one koje to nisu provele padaju u totalni mrak. Na žalost, Slovenija i Hrvatska imaju iste probleme, jer nisu provele lustraciju.

”Uvjeren sam da će uskoro doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer političkim životom dominiraju dva krila iste Komunističke partije: SDP i HDZ”, vaša je izjava. Što se promijenilo pa ste pristali na suradnju s HDZ-om?

U pravu ste, davno sam rekao da će doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. SDP i HDZ, kao dvije najjače hrvatske stranke, su još prije 15-20 godina trebali sjesti za stol i dogovoriti što je to budućnost Hrvatske i što je strateški interes Hrvatske. Dakle 4-5 točaka koje obavezuju svaku vladu na vlasti, bila ona lijeva ili desna: izvoz, zapošljavanje mladih ljudi, zaustavljanje negativnih trendova u demografiji. Nije važno je li lijeva ili desna, ali je važno radimo li za Hrvatsku ili protiv nje. Nacionalno i socijalno pitanje puno je važnije od ideološkog. Svaka ideologija je samo strateška ambalaža da se na tržištu bolje proda svoja roba. Išli smo u koaliciju s HDZ-om, a i s HSS-om jer smo svjetonazorski bliski. U temeljima hrvatske države su dr. Starčević, prorok, vizionar i mučenik koji je ubijen u beogradskoj ‘konjušnici’ Stipica Radić, te dr. Franjo Tuđman, kojemu treba dići spomenik do neba, a zaslužio je i Nobelovu nagradu za kemiju jer je od ovakvog “materijala” stvorio državu.

‘Hrvatska vapi za lustracijom – pomirbom na istini’

Recite nam nešto o svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena…
covjek-i-njegova-sjenaKnjiga “Čovjek i njegova sjena” jest moralna lustracija bez zakona o lustraciji. Ovo je prva knjiga ovakve vrste u hrvatskoj publicistici. Ova knjiga vapi za lustracijom, ali i za hrvatskom pomirbom na istini. S ciljem pomirbe među ljudima nakon što se progonitelj Željko Kekić – Pauk, bivši tajni agent Udbe, javno ispovijeda i traži oprost od žrtve. Ovdje se ne mire ideologije. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti, to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Željko Kekić je napravio hrabar čin i jedan je jedini od 1851 udbaša koji je izašao u javnost i rekao: “Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”. Recezenti knjige su sisački biskup mons. Vlado Košić i profesor dr. Zdravko Tomac. Ovu sam knjigu posvetio svim žrtvama, svim hrvatskim domoljubima koji su robijali za Hrvatsku. U knjizi opisujem mnoge “kičmolomce”, “kostolomce”, koji su tukli nevine Hrvate u zeničkim staklarijama i samicama, samo zato jer su htjeli ostati ljudi. Ovom knjigom sam želio oteti zaboravu herojstvo tih ljudi kako bih istaknuo potrebu barem moralne lustracije u hrvatskom društvu kao uvjeta napretka i sloge. Temeljni zaključak ove knjige je da je komunizam bio u sebi zločinački sustav i da je počinio tolike zločine na ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Udbaši su i dalje među nama i, na žalost, Hrvatska je talac Udbe, što smo vidjeli u slučaju Lex Perković, gdje je bivša vlada na čelu s bivšim predsjednikom Josipovićem činila sve kako bi mijenjala Ustav RH, s jednim jedinim ciljem: zaštititi ubojice Hrvatske. Sramotno je da nam Njemačka provodi lustraciju – i to je jedan od najvećih apsurda hrvatske demokracije. Njemačka je 1945. izgubila rat, ali nije izgubila pamet. Hrvatska je 1995. dobila rat, ali je izgubila pamet i mnoge su stvari krenule u pogrešnom smjeru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Karamatić: Bošnjaci guraju BiH u propast! Ne žele dogovor!

Objavljeno

na

Objavio

Izaslanik u državnom Domu naroda Mario Karamatić svojim izjavama često izaziva žestoke reakcije javnosti. Tako je bilo u slučaju migranata, pitanju Herceg Bosne, odnosa Hrvata i Bošnjaka. To su samo neke od tema o kojima je  govorio u Intervjuu kojeg je dao Večernjem Listu, a kojeg prenosimo:

Oko pitanja migranata u Hercegovini se podiglo mnogo buke. Hoće li biti razgovora o ovoj temi u Domu naroda?

– Ne, ali je bilo razgovora o toj temi na Zajedničkom povjerenstvu obaju domova Parlamenta BiH. Tu su mišljenja podijeljena. Jedan stav imamo Borjana Krišto, Bariša Čolak i ja, dok drugačiji stav imaju Šemsudin Mehmedović i ostali. Činjenica jest da određeni broj migranata čine ljudi s kriminalnom prošlošću, ovisnici, a Ministarstvo sigurnosti BiH, blago rečeno, ne radi svoj posao. Takve osobe hodaju po BiH bez ikakve evidencije. Odbiju dati otiske prstiju i kao takvi nastavljaju kretanje. Nije normalno da se građanin BiH legitimira ako prijeđe ulicu izvan pješačkog prijelaza i privodi se u policiju da mu se utvrdi identitet, a osobe afroazijskog podrijetla slobodno hodaju po BiH. Određeni koraci se moraju poduzeti da se to zaustavi.

Pljušte optužbe za državni udar. Mislite da će netko odgovarati za slanje migranata u Mostar?

– U BiH nitko ne snosi posljedice za takve postupke. Činjenica jest da je do problema došlo zbog nerada ministra Mektića i Ministarstva sigurnosti. Oni nisu iskoordinirali s HNŽ-om prebacivanje migranata. To su koordinirali s MUP-om SŽ-a i moja prva reakcija bila je da to s njima pokušaju i završiti. Ja im ne bi dopustio da uđu unutra jer ovdje nije riječ o migrantima nego ilegalnim migrantima. Inače, tzv. Mektićevu borbu za pravnu državu i sigurnost građana najbolje opisuje podatak da se on ni jednom nije oglasio kad je pola Predsjedništva SDA bilo uhićeno niti je to ikada spomenuo. Tvrdio je da BiH nema problema s terorizmom, a u njegovom mandatu su se dogodila najmanje dva teroristička napada.

Upravo Mektić najavljuje tužbe protiv hrvatskih dužnosnika. Kako se braniti ako država i njezini predstavnici sami ne poštuju zakone?

– Koliko god smiješno zvučalo, u ovakvoj državi Hrvatima su jedina zaštita zakoni. Mi na županijskoj razini imamo puno veće ovlasti nego što ih koristimo. Bez suglasnosti županijskih vlasti ptica ne može ući u županiju, a kamoli migranti. Prvi članak Ustava svake županije glasi da je to federalna jedinica u sklopu FBiH. Mi imamo pravo donositi zakone u okviru svojih nadležnosti i to je razina kojoj se trebamo puno više posvetiti i tako pružiti jači otpor pokušajima velikobošnjačke dominacije.

Kakvi su hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda?

– Hrvatsko-bošnjački odnosi u Domu naroda, blago rečeno, ne postoje. Činjenica je da je Klub Bošnjaka u pola godine počeo provoditi unitarističku politiku kojoj je dolazak Erdogana vrhunac uspjeha. Klub Hrvata ima puno bolju suradnju od Kluba Srba. Pokušali smo sa svojim federalnim partnerima razgovarati, ali to ide jako teško jer tako je kad netko s vama ne želi razgovarati.

S kim onda misle razgovarati?

– Ni s kim. Većina bošnjačkih zastupnika dolazi iz krajeva gdje su Bošnjaci većina i oni misle da su begovi, a mi sitna raja koja bi ih trebala slušati. Nisu svjesni da je BiH malo veća od poteza Kobilja Glava – Švrakino Selo te da BiH postoji i u Širokom Brijegu, Neumu, Prnjavoru… Njihove teze samo žive u granicama tamnog vilajeta Sarajevske županije. Tek kada se riješe tih okova, moći ćemo razgovarati o BiH. U protivnom, BiH bi mogla umrijeti zbog njihove prevelike ljubavi. Guraju je u propast.

Znate da će sada pola države reagirati na ovo što ste upravo rekli?!

– Mene često optužuju za govor mržnje i fašističke teze, ali ja se isključivo pozivam na zakone i pravo. Oni kažu kako je to podjela “Bosne”. Prvo trebaju znati da “Bosna” ne postoji od vremena kralja Stjepana Tomaševića. Drugo, ako je zamišljaju kao dominantno bošnjački prostor, u meni sigurno neće imati sugovornika. BiH može funkcionirati samo kao zemlja triju jednakopravnih naroda i o jednakopravnosti se ne može pregovarati.

Ovdje se pregovara o svemu, počevši od odluka Ustavnog suda pa dalje?

– Oni sebi daju za pravo tumačiti odluku Ustavnog suda kako im odgovara. Presudu kojom se nalaže da Dom naroda popunjavaju legitimni predstavnici Hrvata oni tumače kao potrebu za ukidanjem ovlasti Doma naroda kako bi ga se svelo na farsu kao što je Vijeće naroda u RS-u. To nema uporišta ni u pravu ni pravdi. O tome se ne može pregovarati, nego odluke treba provesti. Nastavak takve politike vodi nas u smjeru disfunkcionalne države koju Hrvati ne žele. U tome slučaju nećemo imati izbora osim vratiti se na ono s čim smo ušli u cijelu priču, a to je Hrvatska Republika Herceg Bosna.

Vi mislite da je to realno?

– Realno jest. Ne da vjerujem u to, nego znam. Činjenica jest da po člancima Bečke konvencije, koja je iznad ustava bilo koje države, jasno stoji da ako je neka strana grubo oštećena ili prevarena u potpisivanju međunarodnog sporazuma, ima se pravo vratiti na početno stanje. U našem slučaju to je Herceg Bosna. A činjenica je isto da su Hrvati u BiH grubo prevareni ili oštećeni. Činjenica je da proces raskida međunarodnog ugovora mogu pokrenuti samo države. HSS je već najavio na posljednjoj sjednici Predsjedništva HNS-a da će u idućih 10-ak dana dostaviti materijale za početak procesa revitalizacije Herceg Bosne. Vjerujem da će biti usvojeni i to ćemo poslati Hrvatskoj koja ima ustavnu obvezu brinuti se o nama. Ili će Hrvatska pokrenuti proces pred Međunarodnim sudom pravde ili će pokazati da to ne želi. Barem će onda bh. Hrvatima biti jasno da u njima nema prijatelja. Osim kada im trebamo za glasove, demografsku obnovu i prodaju njihovih proizvoda u BiH.

Što vam strani diplomati kažu na to?

– Imamo vid komunikacije koji nije baš srdačan. Nisu oduševljeni tom idejom. Ponudio sam im izlaznu opciju. Neka ponište sve odluke kojima je položaj Hrvata u BiH narušen i Hrvati više nemaju problema i nema potrebe za pokretanjem sudskog procesa. Oni su rekli kako je to nemoguće. Znači, ostaje nam samo Međunarodni sud pravde.

Vi najavljujete Herceg Bosnu, a onda Izetbegović najavi rat. Što onda?

– O ratu govore koji ljudi koji nemaju iskustva s njim. Ili su bili u Njemačkoj ili su se krili u nekim trezorima. Izetbegović je imao priliku BiH braniti oružjem. Nije to tada uradio, mislim da neće ni sada.

Mislite li da će biti sukoba?

– Neće. Nemate ni jednog hrvatskog političara koji poziva na oružje. Možda zvučim najradikalnije, ali se isključivo pozivam na zakone BiH. Bošnjaci spominju rat jer nisu ispunili predizborna obećanja, otvorili 100.000 radnih mjesta, a najveći uspjeh im je 10 metara nogostupa kod Predsjedništva BiH. Pokušavaju radikalnom pričom mobilizirati svoje biračko tijelo. Međutim, ljudima je takve retorike preko glave i glasači će ih žestoko kazniti na izborima.

Bošnjački dužnosnici Hrvate i njihove dužnosnike posljednjih mjesec dana otvoreno nazivaju agresorima i fašistima. To ne zvuči miroljubivo?!

– Činjenica jest da nas danas potomci Handžar-divizije prozivaju za fašizam. Oni su kao neki sljedbenici antifašističke borbe, a nikada nisam vidio partizanski film gdje neki Mustafa govori: “Hajmo, za mnom”. Nema ga. Nedavno je bilo obilježavanje Bitke na Sutjesci. Prema službenim podacima, tamo su poginule tisuće Srba na strani partizana, tisuće Hrvata, stotine Crnogoraca i oko 150 Bošnjaka-muslimana. Činjenica je da su oni tijekom II. svjetskog rata većinom bili u ustaškim postrojbama i četničkim odredima. Tek su pred kraj rata prešli u partizane i danas pričaju priču o antifašizmu. Kad su toliki antifašisti, ne bi dolazili u Mostar na Partizansko spomen-obilježje, nego bi ono postojalo i u Sarajevu. A ne postoji. Tu su stvari vrlo jasne, ali netko želi mijenjati povijesne činjenice.

Prijete li vam?

– Da. Primam jako ozbiljne prijetnje. U tijeku je druga istraga koju vode SIPA i FUP. Prvi slučaj su rasvijetlili, ali kada je došlo do Tužiteljstva, dobio sam dopis kako je činjenica da mi je prijećeno te da se radi o visoko radikalnoj osobi s kriminalnim dosjeom koja je bila na psihijatrijskom liječenju, ali je na ispitivanju izjavila da se šalila. I to je to. To je BiH u kojoj živimo. Na moje traženje s pozicije izaslanika u Domu naroda, meni je bilo koji policijski djelatnik dužan pružiti asistenciju. U Sarajevu su mi to odbili. Nisu me željeli ispratiti do granice županije. Rekli su mi kako znaju za mene i da me neće pratiti. Kada sam to rekao Mektiću, on mi je odgovorio kako nije nadležan za to. Očito čovjek nije nadležan ni za što osim za pljuvanje po Hrvatima po nalogu SDA.

Često vas optužuju da ste poslušnik Dragana Čovića. Kakav odnos imate s njim?

– HDZ BiH i HSS imaju korektan partnerski odnos na razini BiH i FBiH. Oko nekih stvari postoje mimoilaženja, ali mislim da to nisu nacionalno bitna pitanja. Odnosi nisu dobri na nižim razinama, ali se tu radi o lošim međuljudskim odnosima pojedinaca. Neki mediji me pokušavaju predstaviti kao Čovićeva poslušnika, ali ću reći samo kako smo nasamo kavu popili prije više od godinu dana. I tada smo pričali o politici.

Gdje ćete biti nakon izbora?

– Gdje ću biti nakon skorih izbora, odluka je birača. Sve ovisi o njima. Nisam slučajno tu gdje sam sada.

Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Intervju s Darkom Kvesićem, jednim od utemeljitelja Hrvatskih zvona

Objavljeno

na

Objavio

Darko Kvesić je mladi magistar prava koji dolazi iz Širokog Brijega. Jedan je od utemeljitelja Udruge Hrvatska zvona i jedan od onih koji je pisao Statut udruge. Ovoga utorka donosimo intervju s njim.

Što Vas je motiviralo da se uključite u Udrugu Hrvatska zvona?

Otkad god postoji Hrvat na ovoj zemlji, uvijek je dizao svoj glas protiv nepravde i nepoštenja. Od neizrečenih misli nema ništa. Smisao dobivaju tek kad ih usmjereno izgovaramo, što dalje ima smisla samo ako se govor pretvara u djelovanje. S obzirom na to da smo mi, u odnosu na ostale, malobrojan narod, nužno je da tu malobrojnost nadomještamo sposobnošću, svjesnošću i vrijednošću svakog pojedinog člana društva. Upravo zbog te malobrojnosti na pojedinca pada veća odgovornost nego kod velikih naroda. Iz navedenog proizlazi da je dužnost ne samo moja, nego svakoga tko osjeća imalo građanske odgovornosti, da se uključi u društveni život kako bi dao svoj doprinos za dobrobit cijele zajednice.

Upoznavši se s ciljevima Hrvatskih zvona i namjerama idejnih začetnika koji će djelovati kako Dario kaže „poput ledolomca koji će krčiti put stotinama mladih intelektualaca, radnika, studenata, djece branitelja HVO – a u zaustavljanju guranja hrvatskog naroda u ponor“, čvrsto uvjeren da iza projekta stoje osobe koje su vođene najplemenitijim namjerama, bez ikakvih skrivenih motiva, stavio sam se na raspolaganje te smo posegnuli za svojim pravom na slobodno udruživanje u svrhu ispunjenja postavljenih ciljeva. Solidarnost nije samo zadatak nego je ujedno i zadovoljstvo.

Čini se zanimljivim spomenuti da ste upravo na temu Herceg- Bosne pisali svoj diplomski rad. Zbog čega? I do kakvog ste zaključka došli?

Smatrao sam, a smatram i dalje da je zbog spleta različitih okolnosti kao i zbog nemara određenih struktura šira javnost dezinformirana o pravoj naravi osnivanja i postojanja Herceg – Bosne, tako da sam osjetio potrebu da dam svoj doprinos, a i da sam bolje shvatim kakva je bila realnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini 90 – tih godina. Došao sam do zaključka da je Hrvatska Zajednica Herceg – Bosna bila potpuno legalna i na Ustavu utemeljena međuopćinska regionalna zajednica koja je imala čvrsto uporište, kako u Ustavu tako i u Povelji UN – a iz 1945. godine, a proglašenje  Hrvatske Republike Herceg – Bosne je bilo zapravo implementacija tj. primjena u praksi stavova međunarodne zajednice, tako da je s pravne strane čista kao suza. Jedini cilj koji je imala, bila je obrana hrvatskog naroda i njihovih ognjišta od velikosrpskog agresora, a to se moglo realizirati samo kroz institucije.

Kad smo se već dotaknuli nikad prežaljene Herceg – Bosne, kako vidite rješenje hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH? Je li uspostava nove federalne jedinice, trećeg entiteta, jedini način da se ostvari puna ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini?

Ipak, čini se da su je hrvatske političke elite preko noći prežalile. Očekujem da će i ove godine, u skladu s tradicijom, opet koristiti ime Herceg – Bosne za prikupljanje političkih poena.

Bošnjački politički predstavnici vode nepametnu politiku te su u potpunoj opreci s osnovnim načelima izvršavanja ugovora, debelo su ispod zdravog i zrelog razmišljanja, a još dalje od povijesnih činjenica.

Ne smijemo vezati svoju sudbinu uz jednu državnu tvorevinu  koja je neodrživa, nego je osuđena na propast ovakva kakva jeste. Ovakvo uređenje BiH je samo epizoda. Ugovor koji se sustavno krši već 25 godina. Kakva će biti sljedeća epizoda – ovisi o nama. A i što je 25 godina naspram više od tisuću godina povijesti hrvatskog državnog prava u BiH. Ova tvorevina je samo jedan prisilni ukras, fikcija koja služi za  dekoraciju i ništa više. Daytonski sporazum treba biti naše najjače oružje u ovoj borbi, ali nikako temelj, jer smo mi stariji od njega i prerasli smo ga. Zatim presuda Ustavnog suda BiH kojim su proglašene neustavne odredbe Izbornog zakona BiH o izboru izaslanika u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH u interesu legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda. Svim dopuštenim sredstvima raditi na poništavanju Petritschevih i Ashdownovih amandmana na Ustav Federacije BiH kao i na provedbi odluka Ustavnog suda na Statut Grada Mostara i uspostavu neustavnih ministarstava obrazovanja i kulture na federalnoj razini..

Kada govorimo o teritorijalno – administrativnom uređenju, uvijek ima više opcija. Budući da su skoro sve iskušane i nisu uspjele, svakako bismo trebali ostvarenje naših narodnih težnji vezati uz neki oblik entitetske ili federalne zajednice/jedinice u kojem će hrvatski narod biti većina. Nema toga odbora ni komisije, ni svjetske ni europske, nema toga predsjednika neke države, nema tog Visokog predstavnika niti koga drugoga koji bi nam mogao i trunku prigovoriti kada tražimo da u tom entitetu/federalnoj jedinici mora biti poštovano naše pravo na demokraciju, vlastiti politički subjektivitet, kulturni i politički identitet kao i svi ostali narodni interesi. Stvarna i potpuna ravnopravnost Hrvatskog naroda i hrvatskog entiteta s ostala dva naroda i ostala dva entiteta. To je maksimum, ali, ustvari, to je minimum. Mi ne možemo pristati na drugi minimum, a da ne izgubimo, s pravom, povjerenje svoga naroda.

S obzirom da smo tu gdje jesmo – da nam još uvijek drugi biraju predstavnike u tijela vlasti (Izborni zakon u još uvijek istom obliku), s obzirom da nemamo taj željno iščekivani tv kanal na hrvatskom jeziku, s obzirom da su naši branitelji „na nišanu“, s obzirom da ljudi masovno iseljavaju – što dalje činiti, kako promijeniti stvari ili kako barem započeti trend promjena?

U BIH ima svega, samo nema pametne politike, jednako pravedne za sve narode. Trenutno državno uređenje Bosne i Hercegovine je za muzej u Europi. Muzej u koji će dolaziti turisti iz svih krajeva svijeta kako bi vidjeli osmo svjetsko čudo. Vodeće političke elite ne poznaju smisao posla kojim se bave. Politika je izgubila sve temelje i proporcije koje joj daju ljudski smisao. Zauzeti apstrakcijama, oni kalkuliraju i sve se više udaljuju od konkretnog života, od svakodnevnih problema koje tište malog čovjeka. Politika postoji radi čovjeka, a ne čovjek radi politike. Korijen problema leži u vlasti dekorativnih patriota koji su spremni srušiti demokratski poredak samo da bi sačuvali vlast. Kad su jednom osjetili moć, sa svim pripadajućim benefitima koje donosi vlast, čuvaju istu kao oči u glavi. Narod je opljačkan, obeshrabren i ponižen. Umjesto radnih mjesta i prosperiteta, političke elite im nude mitove pune nacionalizma, a narod je taj koji uvijek očekuje,  uvijek se nada i uvijek se iznova razočara.

Potrebno je vratiti vjeru narodu da je jači od države. Narod državu stvara. Narod Vladu postavlja, narod je jedini tvorac, državotvorac i jedini stvarni vlasnik suvereniteta. Trebamo vratiti vjeru u našeg čovjeka, nadu, zanos, optimizam, a to je moguće. Na nama je da radimo odlučno i ustrajno da hrvatski narod u BiH dobije svoje prave političke predstavnike koji će štiti nacionalne interese, a upravo to će Zvona i Hrvatska republikanska stranka ponuditi na nadolazećim izborima.

Kako gledate na vodeće političare u BiH? Kako biste ih okarakterizirali? I kako gledate na trenutnu situaciju u BiH?

Gledam ih kao taoce vlastite pohlepe i  gramzivosti. Već tolike godine, općenito uvjerenje hrvatskog naroda u BiH je da se stanje bezuvjetno mora promijeniti i to temeljito promijeniti nabolje. S njima istima, može nam biti isto kao i dosad. Einstein je rekao da je teorija LUDOSTI raditi stvari na isti način, a očekivati drugačije rezultate. Političku službu shvaćaju kao priliku za osobno isticanje i stjecanje materijalne koristi, a osiguranje svoje egzistencije vide samo u državnoj službi. Iz plitkih misli, a još plićih govora može se roditi samo jadna politika. Žrtve takvih njihovih misli i politike smo svi mi. Vrijeme je da se opametimo.

Također, kadroviranje podobnih i nestručnih pojedinaca je jedan od najvećih problema koji nagrizaju naše društvo. Skandalozno je da ministar pravde na državnoj razini koji dolazi iz HDZ – a BiH nije kvalificiran za obavljanje te dužnosti. Danas,  kada se ruše temelji naše konstitutivnosti i ravnopravnosti kroz montirane političke optužnice, postaviti profesora latinskog jezika na dužnost ministra pravde, pokazuje svu bijedu i jad, svu neozbiljnost i nedoraslost situaciji hrvatskih političkih predstavnika. Sada, kada znamo kakvo je stanje u pravosuđu, kao stupu jedne moderne države, ne iznenađuje nas činjenica da je federalni ministar prometa i komunikacija profesor matematike i fizike, za vrijeme čijeg mandata niti jedan značajan projekt za hrvatski narod nije realiziran. Tom zlu vidimo gdje je korijen, koje su mu grane i kakve plodove daje. Ne može se svjesno pogrešno mijesiti kolač, a očekivati da uspije. Vidimo da je erozija morala poprimila elemente katastrofe, a Hrvatska zvona su tu da prekinu šutnju i ukažu na spomenute i slične anomalije i nepravde koje se događaju unutar društveno – političkog života našeg naroda u BiH te da pokrenu demokratske dijaloge sa svrhom pronalaska rješenja.

Statistike kažu da nam je prosječna plaća uvijek negdje oko 800, 00 KM, no realno je da taj prosjek „drže“ plaće u javnom sektoru, a da je stanje u privatnom, u njegovom većem dijelu, katastrofalno. Kako to riješiti, kako ljudima, i u konačnici cijelom društvu, pomoći?

Statistika kao znanost se često koristi za uljepšavanje činjenica kao primjerice s prosječnom plaćom. Prosječna plaća možda je oko 800 KM, ali je medijan znatno niži. Velika većina radnika prima plaću oko 600 KM ili nižu. To je udar na zdrav razum i dostojanstvo čovjeka. Ponižava ga, obeshrabruje, navodi ga na indiferentan stav prema životu i dovodi u stanje anesteziranosti, a iz tog stanja teško je pronaći motivaciju za bilo što. Čovjek se povlači u sebe, a krajnji rezultat je anksioznost.

Plaće moraju biti usklađene s minimalnim životnim troškovima i svaki čovjek mora biti u stanju riješiti svoju egzistenciju. Neplaćanje doprinosa za socijalno osiguranje stvara nesigurnost i neodrživost sustava, zanemarivanjem zakonskih obveza prema trudnicama i ženama koje su na porodiljnom dopustu daje se vjetar u leđa antinatalitetnoj populacijskoj politici. Nisam čuo ni od jednog političara da govori da će raditi na  povećanju minimalne plaće koja iznosi 410 KM dok oni imaju do 5 – 6 000 KM, da će spriječiti da pojedini politički dužnosnici sjede u po tri – četiri upravna i nadzorna odbora dok mladi ljudi iseljavaju zbog nezaposlenosti, da na odgovorne dužnosti neće postavljati nekvalificirane i nestručne dizače ruku.

Moramo ljudima omogućiti samostalan rad, poduzetništvo i proizvodnju pa će sami riješiti financijske potrebe. Sustav je takav da gazi malog poduzetnika, dok se velikima gleda kroz prste što dovodi do toga da mali na kraju opet zatvore poduzeća i završe kao radnici kod velikog. To moramo promijeniti. Neselektivna prisila povećanjem minimalca će samo zatvoriti velik broj poduzeća koji ionako posluju na rubu i pod državnom čizmom gdje im inspekcije tjedno vise u firmama. Postoje nečasni poduzetnici koji mogu korektnije platiti radnike, no postoje i oni sektori koji su jednostavno prisiljeni na niske cijene proizvoda i usluga zbog nelojalne konkurencije ili uvoza jeftine robe sumnjive kvalitete. Bitno je napomenuti da država uvijek ima načine kako će potaknuti određene poduzetnike na pravednije plaće. Isto tako se prvo trebamo izboriti za veću fiskalnu decentralizaciju, a onda kad radnici i poslodavci vide što dobivaju zauzvrat od unitarne vlasti, uložiti napore u opsežan nadzor i naplatu doprinosa te kontrolu rada na crno. Ne vidim niti jedan razlog zašto bi netko iz naše županije uplaćivao doprinose sarajevskoj eliti. Ono što dijeli nas i Sarajevo nije zid ni ponor, nego je gore jedan svijet, a ovdje je potpuno drugi svijet.

Hrvatska zvona, to smo već najavili, dat će neke svoje ljude na listu Hrvatske republikanske stranke na općim izborima koji će u Bosni i Hercegovini biti održani 7. listopada? Vaša očekivanja, i od ove suradnje i od izbora?

Mi u Zvonima, zajedno s HRS – om radimo na tome da prije nego što uđemo u vlast stvorimo takvo raspoloženje u hrvatskom narodu da svakom našem čovjeku bude jasno zašto smo ušli u vlast. Časna i poštena politika je najteži posao na svijetu. Hrvatska zvona će zajedno s republikancima zastupati probuđeni i izmučeni narod, a ne same sebe, zastupat ćemo sve ono što je do sada bilo prešućeno ili slabo naglašeno. Mi smo svi karike u lancu kojeg ćemo do izbora zakopčati u čvrstu cjelinu koja se neće dati rastrgati.

Moramo znati da je ovo djelo svega i cijelog naroda, a ne nas koji smo ovaj čas ovdje, ovo je djelo naše povijesti, ovo je djelo naše kulture, ovo je djelo svih naših nastojanja, svih naših ljudi. Zvona jasno poručuju da – Ako je ovo što imamo danas rezultat tih težnji – mi na to ne pristajemo.

Očekujem da će građani prepoznati važnost trenutka i nagraditi hrabrost naših ljudi koje vladajući nisu uspjeli prestrašiti svojim metodama. Ovo neće biti još jedna bitka, ovo će biti mjerenje starih i novih snaga. Moramo srušiti oligarhiju i čuvati novostvoreno stanje da se ona ne povrati. Potpuna duhovna, gospodarska i ekonomska obnova hrvatskog naroda u BiH moguća je samo uz nove ljude, koji sa sobom nose nove ideje, nova znanja i nove vrijednosti. Društvene anomalije na koje Zvona upozoravaju možemo promijeniti samo na jedan način, a to su izbori. Sve ostalo je malograđanska šminka koja služi samo za jalove kafanske rasprave.

Jesu li se Hrvatska zvona pojavila u najboljem mogućem trenutku?

Prošao je hrvatski narod još  teža vremena, i preživio, uzdignute glave i glasa. Imamo našu povijest, koja je koji put i tužna, ali nikada i nigdje sramotna. Naše pretke ništa nije moglo otjerati s ognjišta koja su njihova od pamtivijeka. Od turskih osvajača preko pohlepnih susjeda pa sve do prve i druge Jugoslavije. Zar ćemo mi otići zato što nas domaća vlast bije?! Čovjek je slobodan samo ako mu pružimo mogućnost izbora, a može izabrati jedino ako dovoljno zna, pa njemu na razmišljanje nek’ usporedi i izabere. Naš narod u BiH će morati proći svoj pakao i čistilište. Hoće li ih kroz to voditi oni koji su ih doveli pred vrata pakla, sami će odlučiti.

Ne kunemo se u svoje hrvatstvo, kunemo se u svoju volju i energiju koju trošimo poradi tog ideala. Ne želimo se množiti kao gljive poslije kiše samo u širinu, nego i poput hrasta koji će rasti i puštati svoje korijenje duboko u društvo.

Pozivam sve one koji osjećaju trunku građanske odgovornosti da nam se pridruže kako bi ovaj pokret Hrvatskih zvona zahvatio neviđene razmjere i probujao životnom snagom i radošću. Moramo svi zajedno promijeniti percepciju politike te natjerati političare da služe narodu, a ne da narod služi njima. Sve ove promjene ne zahtijevaju novu mudrost – nego nove ljude, novu ozbiljnost, povjerenje i odanost.

Hrvatska zvona

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati