Pratite nas

Intervju

Dr. Ante Kovačević: Ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe

Objavljeno

na

Anto Kovačević

Ne čudi me presuda Šešelju, jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosrpskoj ideji, a Šešelju je presudio Francuz. François Mitterrand u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika

[ad id=”93788″]

Dr. Ante Kovačević nedvojbeno je jedan od najkompetentnijih ljudi u Hrvatskoj za komentar na Šešeljevo oslobađanje, jer je s njim dijelio ćeliju u Zenici. U razgovoru za 7Dnevno komentira oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju i koga smatra odgovornim za nju.

Gospodine Kovačević, Šešelj je slobodan čovjek, makar i nepravomoćno. Što kažete na pravorijek Haaškog suda?

– Istina je pogažena i poražena, a zločin nagrađen. Šešelj je uspio na specifičan performerski način uvjeriti Haaški tribunal prodajući velikosrpsku laž za istinu, ali mene koji ga dobro poznajem, jer sam s njime dijelio ćeliju, to ne čudi. Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.
Ne čudi me presuda Šešelju jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosprskoj ideji, a Šešeljev sudac je Francuz. Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika.

Tko je u cijeloj priči zakazao, je li hrvatsku politiku reagirala na odgovarajući način?

– Hrvatska politika mora znati da je vođena otvorena pročetnička politika na ovim prostorima. Oslobađajuća presuda Šešelju me ne čudi. Čudi me, što bi rekao naš veliki Miroslav Krleža, koji je taj hrvatski filesteraj najbolje opisao u svojih “Deset krvavih godina”, što hoće hrvatske “političke babe narikače”. Prvo, hrvatski mladi specijalac je zarobio u Jagodnjaku Šešelja, a nakon tri sata morao ga je pustiti. Bio je zarobljen zločinac Arkan, bio je zarobljen Martić, bio je zarobljen Hadžić, grupa Labrador. Svi su pušteni. Koliki je doprinos antihrvatske politike u oslobađanju Šešelja, pitajmo se. Nije li upravo Hrvatska abolirala more četnika i silovatelja koje žrtve danas s poniženjem moraju gledati u Vukovaru, poput primjerice Stanimirovića, koji je čak bio saborski zastupnik, pa nadalje. Čemu se mi to čudimo? Što je Ministarstvo vanjskih poslova pod ravnanjem Vesne Pusić napravilo da se skupe dokazi o Šešeljevim zločinima na području Hrvatske? Što je učinio Ivo Josipović? Ništa! Ovdje se uvijek znalo tko je tko, a sada se zna i tko je nitko. Naime, najveći problem je u nama, nije problem Šešelj, već smo problem mi sami sebi. Imali smo sve zločince u našim rukama i pustili smo ih pa se sada zgražamo oslobađajućoj presudi.

S obzirom da osobno poznajete Šešelja, iznesite nam svoje dojmove o njemu i njegovu karakteru?

– On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će “oživotvorenje svojih ideala”.

Imate li kakvih izravnih iskustava sa Šešeljem? Jeste li provodili vrijeme s njime, o čemu ste razgovarali?

Mi smo dosta vremena provodili u zajedničkim šetnjama zatvorskim krugom. Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika. Nadam se da se u Saboru neće raspravljati o njemu jer on se time hrani, njemu je potreban teatar i svjetla pozornice – on za to živi. On uopće nema zapovjednu odgovornost, sam sebe proglasio je četničkim vojvodom. On nije htio ići u vojni lanac, svjestan drugih posljedica koje to vuče za sobom. I prije same presude rekao sam da Đavolji šegrt neće biti kažnjen, jer anglosanskonsko pravo naprosto tako funkcionira.

Postoji li nešto što vas posebno zabrinjava u slučaju Šešelj?

Zabrinjava me što sudac Jean Claude Antonetti kaže da je projekt velike Srbije legitiman. Pa je li onda legitiman i hrvatski projekt Hrvatska do Zemuna? Ne čudi me da sutra ponovno doživimo šok iz Haaga, da Severinu proglase nevinom s obzirom na to kakav je to sud, jer nije riječ o sudu pravde i pravednosti. Meni je sve jasno od početka. Uistinu, ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila.

Što kažete na presudu Radovanu Karadžiću?

– Karadžić je osuđen, ali poražen nije. Njegov velikosrpski projekt – koji je nastao na genocidu, urbicidu, etnocidu i memoricidu, najgoroj vrsti genocida – živi i dalje uz blagoslov velikih sila. To je šamar i poniženje za žrtve. To je apsurd zapadnoeuropske demokracije, a nigdje se nije ginulo i umiralo kao u Hrvatskoj za sustav vrijednosti kojega zagovara Europa. Ali oni su nama nametnuli embargo na uvoz oružja, embargo na obranu, zapravo embargo na život.
Hrvati BiH nakon ovoga četničkog Karadžićeva projekta prepušteni su stradanju, nestajanju i umiranju. Ako ne izborimo ustavne promjene u kojima će biti zajamčena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda s druga dva konstitutivna naroda na svakom pedlju bosanskohercegovačke zemlje idemo ususret veoma ružnoj budućnosti. Hrvatska politika ne smije zakazati kada su u pitanju Hrvati BiH, jer BiH i RH su jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Dobro je rekao fra Grga Martić: “Teško domu bez ljubavi bratske, Herceg Bosni bez zemlje Hrvatske”. Hrvati cure, Hrvata u Posavini nema. Hrvat u Posavini – od Orašja do tuzlanskog bazena – ima jedno iskustvo. Hrvat od tuzlanskog bazena do srednje Bosne drugo, Hrvat u Banjaluci treće, Hrvat u Zapadnoj Hercegovini četvrto. Na svakih 50 kilometara Hrvat u BiH živi drukčije – i zato je najteže hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Na koncu, Hrvatska ima daytonsku obvezu da se o tome brine, jer to je naša sudbina. Mi smo jedan narod, a ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe. Ako je Hrvatima u BiH loše, ni ovima u Hrvatskoj ne može biti dobro – to vrijedi po zakonu spojenih posuda. Osim toga, ne smijemo nikada zaboraviti svoje žrtve i riječi iz poslanice doktora Franje Tuđmana: ”Čak 63 posto u žrtvama za slobodnu, nezavisnu, samostalnu Hrvatsku dali su Hrvati podrijetlom iz BiH”.

Kakvu poruku možemo iščitati iz odluka Haaškoga suda u slučajevima Karadžić, Šešelj…?

Haaški sud očito nam poručuje da smo svi jednako krivi. On je i stvoren zbog toga. Radovao sam se kada su potpisani Daytonski i Washingtonski sporazumi misleći da će se zaustaviti rat, i to je hvala Bogu dobro, jer mir je najbolji i najjeftiniji, a rat najgori i najskuplji. Međutim, Haag nije sud pravde i pravednosti, već je otpočetka išao za tim da izjednači krivnju, da Domovinski rat proglasi građanskim i amnestira Miloševića – koji nije političar, već ubojica.
Velikosrpsku ideju namjeravalo se amnestirati na ovim prostorima, jer velikosrpska propagandna mašinerija je nešto s čime mi imamo problem 150 godina, koliko prodaju laži svijetu. Zato primjerice imamo mit o Jasenovcu i laži da je u njemu ubijeno 700 tisuća ljudi, čak su govorili o 1.700.000 tisuća Srba. Jakov Sedlar je napravio jedan veličanstven film na tu temu, iz čega se vidi da su žrtve udeseterostručene, a vidi se da je postojao i partizanski Jasenovac, gdje se ubijalo Hrvate od 1945. do 1948., a o tome se šutjelo i nitko ništa ne zna. Više je u tom periodu ubijeno ljudi u miru, nego u periodu od 1941. do 1945. dok je Jasenovac bio radni logor. Ne želim izjednačavati, zločin je zločin bez obzira na to tko ga je napravio. Mi moramo moći oprostiti kao humanisti, ali ta mašinerija izmišljala je mit da bi hipoteku ustaštva i genocidnosti držala nad hrvatskim narodom – i vi ništa kao Hrvat niste mogli biti već genocidni ustaša. Iako najveći dio hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nije htio ni u partizane ni u ustaše. Tu mislim na Mačeka, koji nije prihvatio Hitlerovu ponudu da bude predsjednik države, ali i taj dio koji je bio pasivan, koji je pružao otpor totalitarizmu, zahvaljujući komunistima je ocrnjen. Srbi nisu u stanju anatomski živjeti s jednim narodom pokraj sebe a da ga ne smatraju narodom vlastitog iskorištavanja.

Je li moguće da je za to odgovorna samo srpska strana?

Na žalost, i mi smo imali izdaju u svojim redovima, i sluge poput Vesne Pusić i Stipe Šuvara. Onda se putem izdajnika vladalo Hrvatskom, a izdaja je u Hrvatskoj postala najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi nikako dočekao posljednju večeru, izdali bi ga za doručkom! To je, na žalost, tako. Imali smo mi svoje Jude. Tuđmanu treba dati Nobelovu nagradu za kemiju od kakvog je dreka napravio državu kada vi vidite svu tu bulumentu udbaško-kosovsku, kada vidite svu tu “elitu”. Zašto bi sada Vesnu Pusić hrvatska vlada trebala poslati u UN? Pa pazite, dolazi Vulin u Jadovno i pljuje po predsjednici hrvatske države, govori da je Stepinac ustaški vikar, a ona ne reagira! Ona ne reagira ni na Voju Šešelja, prijatelja iz studentskih dana kada on u Beogradu pali hrvatsku zastavu. Ona ne reagira, a zašto i bi, kada Vojo Šešelj kaže da je ona njihova orjunaškog, četničkog pedigrea. Vesna Pusić je bila dužna stati u obranu Hrvatske i reagirati, a ako ona neće pa neće valjda njen pradjed Grga Anđelinović koji se u srbijanskom parlamentu 1925. – kao član Srpske demokratske stranke – hvalio da je svojim rukama ubio 37 Hrvata! Hrvatsku moraju voditi ljudi koji vole ovu zemlju više od vlastitog džepa i ljudi koji vole Hrvatsku. Ovdje nije provedena lustracija koja je osnova svakog napretka. One zemlje koje je nisu provele, poput Hrvatske i Slovenije, tonu u gospodarski i moralni mrak. Kod nas pored lustracije treba provesti i dejugoslavenizaciju. Dok god se ne makne Trg maršala Tita do tada mi po svojem mentalitetu živimo u Jugoslaviji, jer politika se sastoji i od simbola. Ja sam osjetio u narodu olakšanje kada je predsjednica iz svojeg ureda maknula Titovu bistu. Ovdje ne postoji politička volja da se zločini počinjeni u ime Partije, Tita, Jugoslavije – procesuiraju. Dapače, oni nama prodaju antifašizam. Kakav antifašizam? Ja sam antifašist De Gaulleov, De Gasperijev i Shumanov, onih koji su stvarali EU, a ovo su boljševici i partizani koji su ušli u šumu boriti se protiv Hrvatske pjevajući: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, živjet ćemo ko sovjeti naša braća, živio nam Staljin ćaća”. Čak je i Slavko Goldstein rekao da Tito ne može biti antifašist jer je za svoje pravio Goli otok.

Jedno vrijeme činilo se da ste potpuno nestali iz politike, ali odnedavno ste u HSP-u dr. Ante Starčević. Koju funkciju tamo obnašate i koje su vaše daljnje političke ambicije?

Kao genetski pravaš i starčevićanac prihvatio sam poziv da pomognem HSP-u dr. Ante Starčević. Ne mogu pasivno promatrati propadanje Hrvatske, jer je Hrvatska prepuštena stradanju i izumiranju. Hrvatska svakodnevno nestaje. U svojoj mladosti, kao mladi doktor znanosti, pružao sam otpor velikosrpskom komunističkom režimu, isto tako svojom žrtvom robijajući u zeničkom kazamatu, pružao sam otpor i onima koji su htjeli Hrvatsku prepustiti njenim ubojicama. Ovakvo pravaštvo je svjetonazor i ima najbolji sustav vrijednosti. Želim se boriti da u Hrvatskoj zaživi pravaški sustav vrijednosti, a to je ljubav prema domovini, vjeri, naciji i obitelji. U stranci sam član Predsjedništva HSP-a dr. Ante Starčević i vodim odbor za iseljenu Hrvatsku. Cilj mi je da iseljena i domovinska Hrvatska postanu ono što trebaju biti: dvije klijetke istoga srca.

Na posljednjem stranačkom skupu Pupovcu, Milanoviću i Vesni Pusić poručili ste da im preostaje samo skočiti s mosta. Zbog čega ste to izrekli i kako komentirate niz negativnih reakcija koje su uslijedile na vaše izjave?

Znam što govorim, ali ne znam što oni u tome čuju. Osjećam da je svaka moja riječ u ovoj jugoslavenskoj Hrvatskoj popraćena interpretacijom koja mene optužuje. SDP, Vesna Pusić i Kukuriku koalicija izgubili su izbore, odnosno nisu formirali Vladu sa strankom Most. Napisao sam ovaj stih koji u sebi ima političku poruku i pjesničku metaforu. Osuđujuće reakcije na moj govor su iracionalne i bez ikakvog utemeljenja. Optuživati koga hoćeš, kad i zašto hoćeš, spada u vrlo dobro prokušane udbaško-komunističke metode. Već sam jednom zbog drukčijeg shvaćanja slobode bio osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju imovine. Nadam se da neću opet morati odgovarati za izgovorenu riječ. “Govor mržnje” je obična floskula. To je prepisano iz jugoudbaškog zakona, koji je tada nosio naziv “Delikt mišljenja”. U demokraciji ne postoji “govor mržnje”, nego nešto što se može nazvati uvredom. Moje riječi su istrgnute iz konteksta. Treba pogledati cijeli moj govor, kojeg sam izrekao na Saboru moje stranke HSP-AS, pa ćete ustanoviti da tu nema govora o onome što su mi imputirali i insinuirali. Rekao sam da su sinovi Izraela lutali 18 stoljeća bez svoje države, stvorili svoju državu, poštuju svoju državu, cijene svoga vojnika i da se mi Hrvati, koji imamo sličnu sudbinu naše braće Židova, moramo ugledati na njih, kako organizirati državno gospodarstvo, obavještajno i vojno. Dakle, govorio sam uvijek u pozitivnom kontekstu. Nema većeg govora mržnje nego što ga je izrekla Pusić tvrdnjom “da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Ta njena izjava je jako politički štetna. Međutim, to ona smatra da je “govor ljubavi”, a kada ja najavim “sezonu kupanja s mosta”, onda se “trese” cijela država.

Most s kojim surađujete protivi se lustraciji, koji je vaš stav o tome?

Čudi me reakcija Mosta, jer tamo imam dosta prijatelja i časnih ljudi i teško mogu razumjeti njihov stav protiv lustracije. Oni moraju jedno znati: lustracija je demokracija, demokracija je sloboda, a Hrvatska bez slobode je nezamisliva. Lustracija nije izmišljotina nas pravaša ni hrvatskih desničara. Lustracija je europska stečevina. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od Hrvatske da osudi zločine počinjene u ime Partije, Tita i Jugoslavije. Međutim, danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja za to. Hrvatsku nemamo mi koji smo za nju robijali, nemaju je oni koji su se za nju borili i ginuli, nju imaju, kako u mojoj knjizi Čovjek i njegova sjena kaže bivši tajni agent Udbe Željko Kekić-Pauk, oni koji je nikada nisu htjeli, a uknjižili su se na Hrvatsku katastarski s pravom vlasništva 1/1. Po mom mišljenju ilustracija je conditio sine qua non moralnog, gospodarskog i političkog napretka Hrvatske. One zemlje koje su provele lustraciju – kao Poljska,Češka i Slovačka – bilježe gospodarski rast, a one koje to nisu provele padaju u totalni mrak. Na žalost, Slovenija i Hrvatska imaju iste probleme, jer nisu provele lustraciju.

”Uvjeren sam da će uskoro doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer političkim životom dominiraju dva krila iste Komunističke partije: SDP i HDZ”, vaša je izjava. Što se promijenilo pa ste pristali na suradnju s HDZ-om?

U pravu ste, davno sam rekao da će doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. SDP i HDZ, kao dvije najjače hrvatske stranke, su još prije 15-20 godina trebali sjesti za stol i dogovoriti što je to budućnost Hrvatske i što je strateški interes Hrvatske. Dakle 4-5 točaka koje obavezuju svaku vladu na vlasti, bila ona lijeva ili desna: izvoz, zapošljavanje mladih ljudi, zaustavljanje negativnih trendova u demografiji. Nije važno je li lijeva ili desna, ali je važno radimo li za Hrvatsku ili protiv nje. Nacionalno i socijalno pitanje puno je važnije od ideološkog. Svaka ideologija je samo strateška ambalaža da se na tržištu bolje proda svoja roba. Išli smo u koaliciju s HDZ-om, a i s HSS-om jer smo svjetonazorski bliski. U temeljima hrvatske države su dr. Starčević, prorok, vizionar i mučenik koji je ubijen u beogradskoj ‘konjušnici’ Stipica Radić, te dr. Franjo Tuđman, kojemu treba dići spomenik do neba, a zaslužio je i Nobelovu nagradu za kemiju jer je od ovakvog “materijala” stvorio državu.

‘Hrvatska vapi za lustracijom – pomirbom na istini’

Recite nam nešto o svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena…
covjek-i-njegova-sjenaKnjiga “Čovjek i njegova sjena” jest moralna lustracija bez zakona o lustraciji. Ovo je prva knjiga ovakve vrste u hrvatskoj publicistici. Ova knjiga vapi za lustracijom, ali i za hrvatskom pomirbom na istini. S ciljem pomirbe među ljudima nakon što se progonitelj Željko Kekić – Pauk, bivši tajni agent Udbe, javno ispovijeda i traži oprost od žrtve. Ovdje se ne mire ideologije. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti, to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Željko Kekić je napravio hrabar čin i jedan je jedini od 1851 udbaša koji je izašao u javnost i rekao: “Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”. Recezenti knjige su sisački biskup mons. Vlado Košić i profesor dr. Zdravko Tomac. Ovu sam knjigu posvetio svim žrtvama, svim hrvatskim domoljubima koji su robijali za Hrvatsku. U knjizi opisujem mnoge “kičmolomce”, “kostolomce”, koji su tukli nevine Hrvate u zeničkim staklarijama i samicama, samo zato jer su htjeli ostati ljudi. Ovom knjigom sam želio oteti zaboravu herojstvo tih ljudi kako bih istaknuo potrebu barem moralne lustracije u hrvatskom društvu kao uvjeta napretka i sloge. Temeljni zaključak ove knjige je da je komunizam bio u sebi zločinački sustav i da je počinio tolike zločine na ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Udbaši su i dalje među nama i, na žalost, Hrvatska je talac Udbe, što smo vidjeli u slučaju Lex Perković, gdje je bivša vlada na čelu s bivšim predsjednikom Josipovićem činila sve kako bi mijenjala Ustav RH, s jednim jedinim ciljem: zaštititi ubojice Hrvatske. Sramotno je da nam Njemačka provodi lustraciju – i to je jedan od najvećih apsurda hrvatske demokracije. Njemačka je 1945. izgubila rat, ali nije izgubila pamet. Hrvatska je 1995. dobila rat, ali je izgubila pamet i mnoge su stvari krenule u pogrešnom smjeru.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Milijan Brkić: Bakir Izetbegović se tijekom rata sklonio u Hrvatsku, a sada nas optužuje za „agresiju“!?!

Objavljeno

na

Objavio

Izetbegović besramno laže i provocira – upravo je RH njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegovog naroda i BiH od uništenja!

 

Presuda uopće ne uvažava činjenicu da je Armija BiH u ofenzivnoj operaciji “Neretva 93” imala za cilj osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zaposjedanje teritorija RH od Neuma do Ploča. Ispada da je Armija BiH bila na izviđačkom izletu!?! – istaknuo je  potpredsjednik Hrvatskog sabora i zamjenik predsjednika HDZ-a Milijan Brkić u opširnom razgovoru za Večernji list BiH.

Intervju koji je radila urednica Valentina Rupčić prenosimo u cijelosti:

Ne stišavaju se tenzije nakon presude hrvatskoj “šestorki” u Haagu, kako u RH tako i u BiH. Kako vi vidite presudu?

Iako je to iznimno teško, pokušat ću hladne glave reći što mislim. Prvo, ta je presuda u ozbiljnoj suprotnosti s činjenicama, s onim što se stvarno događalo tijekom razdoblja koje ona obuhvaća.

Drugo, ta žalbena presuda (isto kao i ona prvostupanjska) izgleda kao da naši okrivljenici nisu niti iznosili svoju obranu. Ta presuda, primjerice, uopće ne uvažava činjenicu da se u jednom razdoblju koje ona obuhvaća odvijala ofenzivna operacija Armije BiH pod nazivom “Neretva 93”, a da je cilj te operacije bio osvajanje većinski hrvatskih prostora južno od Mostara, izbijanje na more i zauzimanje teritorija RH, od Neuma do Ploča. Tijekom te operacije od Grabovice pa nadalje počinjeni su strašni, mnogobrojni zločini nad Hrvatima, civilima i zarobljenim, razoružanim pripadnicima HVO-a.

Želim istaknuti da su za mene svaki zločin i zločinac isti, bez obzira na to koje je nacionalnosti žrtva, a koje počinitelj. Za sve žrtve osjećam duboki pijetet i žaljenje, a prema svim zločincima osjećam prijezir.

Međutim, prema ovoj presudi, očito je da Haaški sud nije imao iste kriterije. Ispada da je Armija BiH, koja je željela zauzeti prostore u BiH nastanjene Hrvatima i dio teritorija RH, bila na izviđačkom izletu. A nužnu, izazvanu, opravdanu i, bolje rečeno, presudnu obranu koju je HVO provodio na prostorima gdje žive Hrvati Haaški je sud proglasio udruženim zločinačkim pothvatom, i još u njega uključio i hrvatsko vodstvo. Zamislite, Hrvatsku koja je pozvala Hrvate da na referendumu glasuju za samostalnost BiH, koja je prva priznala BiH, sama slala ili preko koje je prošla sva inozemna pomoć i naoružanje, pa čak i tijekom sukoba Hrvata i Bošnjaka, primala je na stotine tisuća bošnjačkih izbjeglica te zbrinjavala i liječila ranjenike A BiH, čak i tijekom sukoba s HVO-om.

Ponaša li se tako država koja ima nečasne namjere, koja je agresor na BiH, kako nam je to nedavno poručio Bakir Izetbegović na godišnjicu pada Vukovara?! A vidite, brojna obitelj Izetbegović tijekom cijelog rata bila je izbjegla upravo u tu Hrvatsku. A Bakir Izetbegović, ako se dobro sjećam, tijekom velikosrpske agresije, pa i muslimansko-hrvatskog sukoba, više je vremena proveo u RH nego u BiH. Uvijek se trudim stvari nazvati pravim imenom, pa ću to i sada jer je ta Izetbegovićeva tvrdnja besramna optužba i laž protiv RH koja je njemu i njegovoj obitelji pružila gostoprimstvo i znatno pridonijela spasu njegova naroda i BiH od uništenja. Jedino su više od RH za spas Bošnjaka i BiH napravili Hrvati iz BiH te pripadnici HVO-a!

Uputio bih apel našim susjedima Bošnjacima da ne nasjedaju na neutemeljene Izetbegovićeve dnevnopolitičke provokacije zbog ove presude. Jer, kada se spusti sva magla i prašina, ostat će samo gole činjenice da su Bošnjaci opstali ili izbjegli uništenje zahvaljujući i HVO-u, hrvatskom narodu u BiH i RH. Treba se prisjetiti i da su HVO i HV svojim operacijama u nekoliko navrata spasili opkoljeni Bihać i Cazinsku krajinu od vjerojatno i znatno veće tragedije od one koja je, nažalost, pogodila Srebrenicu. Osuditi nevine, kao ovom presudom, nije pravda, nego odmazda, i to nasumična, a ona nikome sreće nije donijela.

Presuda hrvatskoj “šestorki” za mene je činjenično i pravno neutemeljena, osobito u pogledu udruženog zločinačkog pothvata i nametanja jedne posve druge povijesne istine u kojoj je žrtva poslala agresor. U toj presudi se barata pojmom “udruženi zločinački pothvat” premda nema nikakvih dokaza, što i samo Žalbeno vijeće priznaje, za dva od tri uvjeta, koja je Haaški sud sam definirao, za to dokazivanje UZP-a. Na to su upozorili u svojim tekstovima Luka Mišetić i ostali ugledni pravnici. Nema dokaza ni o donošenju odluke o etničkom čišćenju ni o provedbi etničkog čišćenja. Jedino je dokazano da su se osobe, dakle vodstva RH i HVO-a, sastajale i da su sve one pripadnici istoga naroda?!

A kako u tom kontekstu komentirate čin generala Praljka u haaškoj sudnici?

Časni general Slobodan Praljak uložio je više od 22 godine svog života kako bi pobio optužbu, i to ne radi sebe, nego radi Hrvata u BiH i RH. On po svemu, cijelom svom životu, kao da nije pripadao ovom dobu, već nekim drugim romantičnim, epskim, časnim, viteškim vremenima, jednostavno je bio epski lik. Iako ga svi uspoređuje sa Sokratom, kao generala i časnog ratnika, mene ipak više podsjeća na divove toga vremena Ahila ili Hektora koji su jedan i drugi znali da će u zadnjoj borbi poginuti, ali im njihova čast nije dopustila od nje odustati. Njegov habitus, karakter i duh nisu bili spremni prihvatiti zdravo za gotovo onu uzrečicu koja završava “… tim gore po činjenice”! Na drastičnu nepravdu general Praljak odgovorio je drastičnim činom pred cijelom međunarodnom javnošću. Želio je tim činom zaštititi dostojanstvo svog naroda, dignitet domovine i svakog časnog branitelja, pa i svoj osobni jer uistinu je on takav bio. Njegov čin je krik nad nepravdom, vapaj i apel svima nama zajedno da se probudimo i shvatimo kako se moramo konkretno boriti za opstojnost našeg naroda u BiH. Zasigurno će ova presuda ostati zapisana crnim slovima u novijoj hrvatskoj povijesti, a posebno među Hrvatima u BiH.

I sami ste bili branitelj, bili ste na pragu obrane domovine, kako je gledati sve ovo što se događa nakon 20 godina?

Teško je i bolno svakom hrvatskom branitelju, kako u RH tako i u BiH, gledati ovu nepravdu. Zaboravlja se da su upravo zahvaljujući časnoj borbi i herojstvu hrvatskih branitelja i Hrvatska i BiH opstale. RH nikad nije imala za cilj pripajanje teritorija BiH, a upravo su ratne operacije koje su provodili HV i HVO spasile cjelovitost BiH. Herceg Bosna je nastala u ratu. Hrvati su se na takav način politički, a kroz HVO i vojno štitili od srpskog agresora. Ni u jednom dokumentu Herceg-Bosne ne prejudicira se odcjepljenje od BiH, a poglavito ne pripajanje RH. U svim službenim dokumentima naglašava se kako je Herceg-Bosna dio BiH. Sjetimo se ponovno sudbine Bihaća i što bi bilo da ga hrvatski branitelji nisu pomogli obraniti. Vjerujem, da sada pitate Bošnjake iz toga i drugih krajeva BiH, sigurno bi vam rekli da su ih hrvatski branitelji i Hrvatska spasili. Ponavljam, važno je naglasiti tko je sukobe započeo, a tko je sukobe želio okončati na miran način. Falsifikatori povijesnih činjenica te oni koji se nikada nisu pomirili sa stvaranjem hrvatske države nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da je epilog hrvatske politike 90-ih, pod vodstvom predsjednika dr. Franje Tuđmana, samostalna, suverena, slobodna i demokratska Republika Hrvatska, punopravna članica EU i NATO-a, ali i cjelovita BiH.

Što Hrvatska može i što će pokušati učiniti?

Drugostupanjska presuda šestorici Hrvata na Međunarodnom sudu u Haagu itekako se tiče i same RH jer je riječ o pitanju koje zadire u zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa. Poduzet će se svi raspoloživi pravni i politički mehanizmi kako bi istina i pravda pobijedile. Može se govoriti o opravdanom zahtjevu za revizijom presude u dogovoru s obranama petorice Hrvata u Haagu. Država Hrvatska u tome mora pružiti svu pomoć koristeći pri tome političke, diplomatske i sve ostale dostupne kanale. Predsjednica RH je u svom obraćanju u Vijeću sigurnosti, između ostalog, ponovila jasan stav da Hrvatska nije bila agresor u BiH te da je, naprotiv, pomagala BiH. Premijer Plenković i ministar Bošnjaković u nekoliko su navrata u razgovorima otvorili ovo pitanje i već se traže i poduzimaju koraci kako bi se što prije krenulo u obranu istine o Domovinskom ratu i ulozi Hrvatske te zaštiti i pomoći Hrvatima u Haagu.

Brojni hrvatski branitelji, generali… žrtve su montiranih optužbi i progona u BiH. Kada će stati obračun s prošlošću?

Sve je to dio kontinuirane strategije kojom se želi ispisati činjenično netočna povijest. Hrvati i hrvatske snage (HV i HVO) dali su najveći doprinos u obrani i oslobađanju BiH od velikosrpske agresije. Brojni časnici HVO-a, međutim, morali su otići iz BiH kako im se ne bi sudilo po drugom, strožem zakonu. Jer u BiH se pripadnicima triju naroda ne sudi po istim zakonima. Za jedne važi zakon iz bivše države, koji je stroži, a za druge iz poslijeratnoga razdoblja, koji je blaži. Pitam se kako je to moguće i gdje u BiH stanuje pravda. U procesuiranju ratnih zločina ne smije biti selektivnog pristupa. Inzistirat će se da se kaznene prijave protiv pripadnika HVO-a procesuiraju prema istim zakonima koji se primjenjuju na ostale. U tom kontekstu podsjećam opet i na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu “Damjanović – Maktouf”. Poznajem generale HVO-a koji desetljećima trpe progon i nepravdu, podmetanje lažnih iskaza, svjedoka, montiranje optužnica. I nose se s tim jer znaju istinu i znaju kako su teško obranili svoju domovinu i dom. Nažalost, sve to s njima proživljavaju i njihove obitelji. I sam sam bio žrtva takvih pokušaja i nitko od nas ne zna je li gotovo s takvim političkim obračunima kroz pravosuđe u BiH.

Bili ste s premijerom Plenkovićem prije nekoliko dana u Mostaru u misiji smirenja tenzija i podrške Hrvatima. Što su vam predstavnici udruga i stranaka rekli?

Došli smo u Mostar kako bismo iskazali potporu sunarodnjacima u BiH, razgovarali s braniteljima, predstavnicima Hrvatskog narodnog sabora (HNS). Dotaknuli smo se svih otvorenih pitanja koje imaju Hrvati u BiH – o promjeni Izbornog zakona, europskom putu BiH i odluci suda u Strasbourgu koja sugerira da se riješe pitanje izbora članova Predsjedništva BiH i odlučivanje u Domu naroda. Na sastanku su nam predstavnici HNS-a jasno naglasili kako su upravo Hrvati predvodnici europskog puta BiH te kako euroatlantski put nema alternativu. Hrvatska će im pružiti svu potrebnu pomoć na tom putu. Naravno, u fokusu razgovora je bila presuda “šestorki”. Potrebno je i ne nasjedati na ciljane provokacije.

I u haaškoj presudi Milanu Martiću, primjerice, navodi se udruženi zločinački pothvat, no niste mogli čitati ili slušati da će na temelju toga žrtve tužiti Srbiju. Jer Haaški sud ne presuđuje državama i narodima, nego pojedincima. Stoga i sadašnje učestale, a posve neutemeljene tvrdnje da će “Bošnjaci tužiti RH” treba sagledati kao nastavak difamacijske kampanje i političkih pritisaka čiji je cilj “invalidirati” i Hrvate u BiH i RH u borbi za naša legalna i legitimna prava – od stvarne ravnopravnosti hrvatskog naroda u BiH do izmjene diskriminatorskog Izbornog zakona. Moramo i dalje punom snagom i voljom boriti se za ono što nam pripada po Bogu, pravdi i Ustavu BiH. Jer Hrvati ne traže ni više ni manje od onoga što imaju druga dva konstitutivna naroda.

Rođeni ste u BiH, živite u Hrvatskoj. Poznajete stanje u objema državama, osobito među Hrvatima. Je li moguće da se povijest na ovakve načine želi iskriviti?

Nikada svoje sunarodnjake nisam dijelio po mjestu rođenja, regionalnoj pripadnosti i sličnom. Kriteriji po kojima ih dijelim su poštenje, čast, domoljublje i djela koja stoje iza svakog od nas pojedinačno. Mi Hrvati iz BiH imamo neraskidivu vezu s RH i hrvatskim iseljeništvom diljem svijeta. Sudbina moje obitelji je bila takva da su se sedamdesetih odselili iz Klobuka kod Ljubuškog u Zagreb. Dio obitelji je u Zagrebu, brat u Australiji, rodbina razasuta po Hercegovini, Hrvatskoj i svijetu…, ali uvijek je to moja obitelj i te obiteljske veze nitko i nikada ne može pokidati. Isto je tako i s moje obje domovine – i RH i BiH. Povijest se ne može iskriviti dok je nas, dok se borimo da istina pobijedi. I ovi posljednji događaji pokazuju da zajedno moramo tražiti rješenja kako nam nitko ne bi pisao povijest, nijedna međunarodna institucija, sila ili drugi narodi.

Kao drugi čovjek HDZ-a i potpredsjednik Hrvatskog sabora, možete li reći što će Hrvatska moći učiniti kako bi zaštitila Hrvate u BiH i pomogla im?

Ono što hrvatski narod želi u BiH je mir, ravnopravnost, sigurnost, stabilnost, pravda i istina. Hrvati u BiH su bezuvjetnu ljubav uvijek darivali RH, uvijek su se žrtvovali bez ikakvih protuusluga. Spomen hrvatske države pobuđuje emocije kod Hrvata u BiH. Mislim kako bismo na tom domoljublju i mi Hrvati u RH trebali puno toga uraditi. Trebala bi RH vratiti svu onu ljubav i sav onaj doprinos od početka rata koji su Hrvati iz BiH iskazali prema RH. Mi smo nedjeljiv narod koji se nalazi u dvije domovine. Geostrateška, geopolitička, povijesna, kulturna, gospodarska i svaka druga povezanost RH i BiH je nedvojbena i neizmjenjiva. Stabilnost BiH i opstojnost Hrvata u BiH upravo znače i stabilnost RH. Imamo ustavnu obvezu i RH mora zaista iskreno skrbiti o Hrvatima u BiH. Ta pomoć mora biti osobito sada jaka, nedvosmislena i usmjerena jednom cilju – da Hrvati u BiH opstanu i ostanu te se izbore za svoja legitimna prava ne nasjedajući na provokacije o tobožnjoj kolektivnoj krivnji.

Mnogi prozivaju bivše dužnosnike RH da su svojim potezima pomogli u ovakvom ishodu presude “šestorki”. Kako to komentirate?

Nažalost, i ova presuda svjedoči da su nas koštali neodgovorni postupci i izjave nekih bivših hrvatskih dužnosnika. Bivši predsjednik Stjepan Mesić i bivša ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić svojim izjavama i djelima itekako su naškodili i RH i Hrvatima u BiH. I oni su dio u tom nečasnom, nemoralnom mozaiku djela koja su radili oni, ali i neki drugi protiv RH.

Završena je priča oko vaše diplome. Zašto vas se godinama povlačilo po medijima? Kako sada, s vremenske distance, na to gledate? Jeste li pogriješili?

Cijela je javnost upoznata s mojim slučajem. Bio sam izvrgnut nepravednom progonu. A sve je pokrenuto iz političkih razloga jer sam tada bio na poziciji glavnog tajnika HDZ-a. Visoki upravni sud donio je odluku da mi je diploma oduzeta nezakonito i nakon toga je Policijska akademija ponovno pokrenula postupak. Odlučio sam svima pokazati da mogu i “dva puta” diplomirati na istom fakultetu iako bi bilo bolje da sam diplomirao na dva fakulteta (smijeh). To je za mene završena priča. Okrenuo sam novu stranicu u knjizi života.

Nedavno je u Saboru RH izglasan Zakon o braniteljima koji na poseban način štiti pripadnike HVO-a. Što on donosi i jesu li u planu još neki zakoni?

Ministarstvo hrvatskih branitelja i ministar Tomo Medved, kao predlagač ovog zakona, vodio se svim smjernicama nužnima da se hrvatskim braniteljima HVO-a osigura puna zaštita, pomoć i prava koja zaslužuju. Prava branitelja HVO-a počet će se primjenjivati od 1. siječnja 2019. RH nastoji na institucionalnoj razini, uključujući i buduće izmjene pojedinih zakona, poput Zakona o hrvatskom državljanstvu, Zakona o prebivalištu te izbornih zakona, olakšati položaj Hrvata u BiH te, uz znatniju pomoć gospodarskih subjekata Hrvatske, pridonijeti stvaranju uvjeta za opstojnost i ostanak Hrvata u BiH. U Saboru RH, kada je u pitanju BiH, ne bi smjelo biti podjele jer, kad su u pitanju hrvatski nacionalni interesi, svi moramo provoditi ono što je naša ustavna, ali i moralna obveza prema našem narodu u BiH.

Mislite li da je međunarodna zajednica pogriješila u BiH, posebice u odnosu prema Hrvatima i svim potezima koje je povlačila, a čije se posljedice i danas osjete?

Teško je razumjeti da je u društvu koje se naziva demokratskim moguće, npr., grubo izigrati izbornu volju jednog cijelog konstitutivnoga naroda. Kao što je to bilo u vrijeme vlasti “platforme” ili Alijanse. Smatram nedopustivim i neprihvatljivim ne samo biranje nego i sami pokušaj biranja predstavnika jednog naroda od drugog naroda, kako su to neki radili. Skupina stranaka u FBiH, predvođena onima koje se nazivaju socijalističkim i demokratskim, kada su to radile, imale su pomoć i međunarodne zajednice. Znamo što su visoki predstavnici do sada radili, koliko su štetnih odluka donijeli, i to u najvećem broju slučajeva za Hrvate. Sjetimo se, i u slučaju “platforme” i biranja predstavnika Hrvata, presudila je međunarodna zajednica. Pitam se kome odgovara takvo što i kome je u interesu da je u BiH ovakvo stanje. U zemljama iz kojih dolaze svi ti stranci koji na takav način odlučuju uime naroda u BiH za takvo što vjerojatno bi bili, u najmanju ruku, politički potpuno diskreditirani, da ne kažem težu kvalifikaciju. Kreiranje takvih politika pogubno je za sve. Međunarodni sponzori mirovnih, političkih i ustavnih aranžmana ne smiju jednostrano raditi na reviziji Washingtona i Daytona, i to na štetu jedne strane potpisnice – na štetu hrvatskog naroda, koji ovdje živi stoljećima. Mora im biti jasno da i RH, kao supotpisnica Daytona, ima pravo i obvezu sudjelovati u procesu revizije Daytona i zaštiti Hrvata u BiH. Brojnost naroda ne smije biti razlog dvostrukih standarda.

Često dolazite u rodni kraj, Hercegovinu. Mislite li da je trend iseljavanja iz RH i BiH isključivo vezan uz egzistenciju ili ima i drugih problema i razloga?

Veliki problem je proces iseljavanja Hrvata iz BiH koji već dugo traje i treba ga zaustaviti. I to je posljedica neravnopravnosti Hrvata u BiH. Odlaze cijele obitelji, a ne, kao nekada, samo muževi, dok su žene i djeca ostajali na ognjištima. Nisu u pitanju samo financije i potreba da se prehrani obitelj jer nema posla, u pitanju je veliko nezadovoljstvo političkom situacijom u BiH i beznađem koje mlade obitelji osobito vide za budućnost svoje djece. Nešto se mora žurno učiniti i promijeniti. Nažalost, u tijeku je proces novog egzodusa i odlaska mladih i iz RH. U RH se moraju pokrenuti svi procesi kako bi se takav trend zaustavio i stvorili uvjeti za ostanak hrvatskih građana. Nove smjernice Vlade RH i demografska politika, prijedlozi novih zakona idu u tom smjeru kako bi se taj opasni trend zaustavilo.

Što biste poručili mladim ljudima koji sada uče povijest, što biste im naveli kao razlog ostanka u domovini?

Previše je križnih postaja u povijesti hrvatskog naroda bilo i to ne smijemo nikada zaboraviti. Kao što smo mi mladi početkom 90-ih ostali u RH i borili se za našu slobodu s puškom u ruci, pozivam danas mlade ljude neka ostanu u RH i svojim znanjem, sposobnostima i vještinama neka se bore za bolju budućnost. Nije bilo lako 90-ih, mnogima nije lako ni danas, ali RH ima prosperitetnu budućnost koju moramo graditi svi zajedno. Ono što želim poručiti mladima je da ostanu i da se bore za svoje snove jer nigdje sunce ne grije ljepše nego u domovini.

Kako gledate na sustavnu majorizaciju hrvatskog naroda u BiH i kako im Republika Hrvatska može pomoći da se izbore za jednakopravnost?

U prvorazredne nacionalne interese ubraja se i pitanje zaštite Hrvata u BiH koje se danas, nažalost, tretira gotovo kao građane drugog reda i koji u stvarnom životu nemaju ista prava kao i pripadnici ostala dva konstitutivna naroda. Velika je to nepravda. Svi u RH moraju napraviti sve što je u našoj moći kako bismo pronašli najpravedniji i održivi model po kojem ćemo zaštititi svoj narod u našoj drugoj domovini BiH. RH je i do sada skrbila o njima i to je naša i ustavna obveza. Nedopustivo je da se Hrvate u BiH majorizira i stigmatizira jer su branili domovinu, jer žele jednakopravnost i prava koja im pripadaju. Želi ih se sustavno svesti na nacionalnu manjinu, ušutkati njihove težnje i borbu za ostanak i opstanak u BiH. Hrvati su istinski graditelji BiH, temelj njezine opstojnosti. Sjetimo se samo 1991. i rezultata referenduma. I bi li uopće bilo BiH da nije Hrvata u njoj, ali i Hrvatske. To su upravo ključne činjenice koje se ne smiju zaboraviti. Zajedništvo Hrvata u BiH i Hrvata u RH mora sada biti snažno upravo onako kako su se nekada temeljem zajedništva u Domovinskom ratu stvarale hrvatske snage koje su zajedno branile i obranile RH i BiH na jedinstvenom ratištu. Jedan je hrvatski narod – jedan je Domovinski rat!

Davor Domazet Lošo: Hrvatska je vodila najčišći rat u povijesti ratovanja

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Hrvatska nije bila agresor na BiH, Šušak je slao oružje u Sarajevo

Objavljeno

na

Objavio

Zoran Čagar / foto: Arhiva

– Noćima ne mogu spavati. Svi šute, a to mi je najgore. Ja sam spreman za to odgovarati, ali ću reći istinu – tako je započeo razgovor sa Zoranom Čegarom, jednom od ratnih legendi Sarajeva. Čovjekom koji je a policijskim specijalcima spriječio da JNA zauzme glavni grad 1992. godine. Ranjen je u dva navrata, danas je zamjenik zapovjednika Federalne uprave policije. Iako je cijeli rat bio na drugoj strani – Armije BiH – izričito tvrdi da Hrvatska nije bila agresor u BiH niti da je istina to što se stavlja na teret šestorici nekadašnjih dužnosnika Herceg Bosne, pieš Zoran Krešić/ Večernji List

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli i kako komentirate presudu koja je izrečena u Haagu protiv šestorice dužnosnika Herceg Bosne?

– Ja možda nisam najbolji sugovornik za to i ne želim komentirati presude. Posebno oko toga je li netko nešto počinio ili nije. No, ja ću vam posvjedočiti nekoliko stvari u kojima sam bio sudionik i znam što se dogodilo.

Večernji list BiH: A što se to događalo?

– Konkretno. U ovoj situaciji mene najviše boli što su u Haagu rekli i presudili da je Hrvatska bila agresor na BiH.

Večernji list BiH: Zašto vas to boli?

– Ja sam bio sudionik kada je sve krenulo. Bio sam sudionik u vrijeme raspada Jugoslavije. Zemlja koja je, kako kažu, bila agresor na drugu državu, ne može 1992. godine među prvima priznati tu zemlju na koju je bila agresor. To ne može tako biti. Iskreno govoreći, prvi zločini i prve granate na Hrvatsku pale su iz BiH. Ispalili su ih ovi koji su nas sve klali, ubijali i sada se mi, imam osjećaj, moramo njima ispričavati što smo se branili. Meni nije jasno kako netko može reći da je Hrvatska bila agresor na BiH, a Srbija nije. To mi nikada neće biti jasno.

Večernji list BiH: Kako to tumačite?

– To tumačim tako da su srbijanski lobiji, UDBA, BIA, MI5 i ostale obavještajne službe to jako dobro odradili s Haagom. Urađeno je to perfidno s Hrvatskom. Nisam političar, a brojni znaju ovo što ću vam reći, ali ne smiju.

Večernji list BiH: Zašto se boje?

– Znate, oni meni kažu: – Mi imamo djecu. Ali, Hrvatska, kao država, ispravite me ako lažem i nazovite me lažljivcem pustila je da preko njezina teritorija izbjegne više od milijun ljudi iz BiH za vrijeme rata. Čak 700.000 izbjeglica iz BiH je bilo smješteno u RH. Bili su siti i obučeni, a među njima je bila i moja obitelj. U Hrvatskoj je zbrinuto 15.000 ranjenika iz BiH. To jedna država agresor ne radi.

Večernji list BiH: Kako ste doživjeli šestoricu osuđenih Hrvata u Haaga, neke ste i poznavali?!

– Svu šestoricu osuđenika osobno poznajem. Oni nisu zarobljavani, nisu se skrivali ili bježali. Dragovoljno su otišli u Haag dokazati nevinost. U prijevodu, kako mi to ovdje kažemo, netko im je to dobro “zabio” iz politike. Opet kažem, neću komentirati i govoriti jesu li bili u zapovjednom lancu, ali jamčim da nitko od njih nikoga nije zaklao, nitko nije silovao, nitko nikoga nije ubio. Znam da nisu takvi tipovi ljudi.

Večernji list BiH: Zanima me vaše mišljenje o generalu Praljku koji je počinio samoubojstvo?!

– Nisam imao puno kontakata s njim, ali… sjećam se jednoga trenutka i, ponavljam, uopće ne ulazim u presudu. Išao je konvoj u istočni Mostar hrane i pomoći iz smjera Avijatičarskog mosta i ekstremi nisu dali prolazak. Pokojni general, ja sam to vidio, popeo se na prvo vozilo i rekao: – Vozi. Ja sam bio tu. I proveo je konvoj u istočni Mostar. Ljudi su ga dočekali, nisu pucali na njega. Izgrlili su ga i izljubili i s ovima što su dovezli vratili su se na “hrvatsku stranu”. E sada, vi meni recite rade li to ratni zločinci. Nađite mi jednoga svjedoka koji može potvrditi da je netko od tih ljudi u tom udruženom zločinačkom pothvatu ubio, silovao. Ja sam bio zapovjednik i nisam mogao znati što je netko radio u pozadini. Možda sam mogao saznati, a možda i nisam. Ne možete tako ljude tako okarakterizirati. Ratni zločinac je Ratko Mladić. Osobno sam došao i vidio trudnicu u osmom mjesecu trudnoće kojoj je on pucao u trbuh. No, kada netko popije otrov, a prije toga kaže da nije ratni zločinac, najbolje svjedoči o drugoj krajnosti. To za mene nije ratni zločinac. Jamčim da nitko od tih šest ljudi nije ono što im se stavlja na teret.

Večernji list BiH: Neće vam sigurno biti ugodno kada ovaj intervju izađe u javnost?!

– Stojim iza ovih tvrdnji i znam da ću zbog ovog intervjua imati problema. Ali se njih ne bojim. Nas i u policiji, politici vode ljudi koji su 1992. prvi digli ruke i predali se četnicima. Plakali su za njima na Yutelu. Prvi koji su pobjegli danas nam zapovijedaju i javno poručuju kako će, kao, eto, sprečavati neke nove sukobe u buduće, a trebali su prije osam godina u mirovinu. To su priče za malu djecu. Nama danas u policiji rade ljudi koji veličaju Ratka Mladića. To me boli da danas na mom mjestu sjedi onaj koji je pucao na nas sve.

Večernji list BiH: Vratimo se malo ulozi Hrvatske u posljednjem ratu. Jedan ste od heroja rata u Sarajevu, sudjelovali ste u presudnim bitkama za obranu grada. Koliko je RH zaslužna za tu obranu?

– Neću vam ništa govoriti iz druge ruke jer sam izravni sudionik. Bio sam ranjen drugi put i izašao sam najprije kao maskirani svećenik. Izvukli su me braća Ćurčić. Došao sam u Mostar, gdje sam zbrinut, a nakon toga u Zagreb, gdje su me zbrinuli u bolnicu “Sestre milosrdnice”. Jedan dan krajem 1992. smo preko nekih veza organizirali sastanak s pokojnim ministrom Šuškom. Na tome sastanku bio je i ministar obrane BiH Jerko Doko, general Ivan Čermak, Ante Roso, Ante Gotovina, moja malenkost i Dunja Zloić. Ministar Šušak me pitao: – Zapovjedniče, što vama treba? Odgovorio sam da me samo zanima da se vratim u Sarajevo i napravimo deblokadu grada. I objasnio: – Mi nemamo ništa.

Večernji list BiH: Je li se tada spominjalo ulogu Bošnjaka i Hrvata, odnos prema ovim dvjema stranama i kakvi su bili komentari?

– Nitko nije rekao ružnu riječ. Nitko. Valja mrijeti, valja reći istinu. Ja sam rekao da je jako malo Hrvata katolika ostalo u Sarajevu, a ministar Šušak je rekao: – Nema to veze tko je tko, ostali su ljudi. Ponovio je što treba poslati da se deblokira grad, a ja sam doslovno ponovio da mi nemamo ništa. Nakon toga je generalu Čermaku rekao: – Ivane, uzet ćeš momka, ići ćete tamo gdje treba i dajte im sve u što on upre prstom. Je li jasno? Zatim je od Rose i Gotovine zatražio da nam osiguraju prolaz. Dobili smo dva puna tegljača vojne opreme, “zolja”, “osa”, “ciganki”, pušaka, snajpera RPG-ova, granata, mina, bombi…, sve što je moglo stati. S pratnjom smo došli do Mostara i HVO nas je dovezao do Kreševa u kuću pjevača Duška Kuliša koji je više učinio za obranu BiH nego brojni drugi. Tada sam nazvao ministra Pušinu i rekao mu što sam dovezao. On je mislio da sam ja pukao. Nije mi vjerovao. Poslao je iz Hrasnice izvidnicu koja je sve to potvrdila. Nazvao me i rekao: – Svaka čast. Tada smo s desecima malih kamiona i pickupova to prebacili u Hrasnicu. Nažalost, znam čak da je dio tog oružja prodan, nekima od tih pušaka ubijeni su svećenici u Fojnici i kod Konjica. Ali, pustimo sada to, ponovno pitam može li takva država biti agresor.

Večernji list BiH: Da, to se pitaju svi. Čini se da se drugi boje reći što vi govorite?!

– Znate tko je bio Mate Šarlija Daidža (Nijaz Batlak – bivši časnik HV-a i HVO-a). On je sve kampove vojne obuke organizirao u Hrvatskoj, svi logistički centri za BiH bili su u RH. Hoće li sve to dopustiti “zemlja agresor”. Naravno da neće. Ne ulazim ni u kakve presude.

Večernji list BiH: Iznimno emotivno nastupate. Zašto ste sada odlučili ovako jasno progovoriti?

– Zato što sam imao infarkt. Ovo me je sve jako potreslo. Prije nekoliko dana imao sam trigliceride 26. Ovo jako loše utječe na mene i svakog normalnog čovjeka.

Večernji list BiH: Nakon presude stvorilo se vrlo ružno ozračje. Hoće li imati posljedice na odnose Hrvata i Bošnjaka?

– Ne mogu vjerovati sada gdje živim. Ne mogu vjerovati da živim s ljudima koji s jedne strane slave onog koljača i ratnog zločinca, a drugi koji žive sa mnom se naslađuju onom čemu se ne smiju naslađivati. A znate što me još više boli. To što šute Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju vile i jahte u Makarskoj, Brelima, pod Dubrovniku i koji su se za vrijeme rata tamo skrivali. Zašto nitko od njih ne izađe i kaže: – Hej, nemojte tako govoriti. Ja nemam problema ni s kim. Do Bakira Izetbegovića (bošnjački član Predsjedništva) i drugih bošnjačkih dužnosnika mogu otići kad želim. Ali nisam siguran da mogu kod Hrvata koji su se 1997. godine sjetili da su Hrvati. Dapače, okreću glavu i boje se istine koju mogu reći.

Večernji list BiH: Kako vratiti povjerenje između Bošnjaka i Hrvata nakon ovakvog negativnog naboja?

– Treba razgovarati, ljude povezivati i reći istinu kakva god bila. Ali mene boli to što su, primjerice, u Drežnici kod Mostara ljude ubacivali u svinjac, polijevali benzinom i zapalili i to je nazvano izoliranim slučajem. To je ratni zločin. A kada bilo što učini neki Hrvat, odmah je to ratni zločin. U mojoj postrojbi koja je upadala u vojarne i radila što nitko drugi nije, nitko nikada nije imao nož. Ja nemam emocija prema zločincima, i da je u pitanju rođeni brat, ali ne može se etiketirati bilo koga. I sada ću vam reći kako vidim izlazak iz ove situacije.

Bio sam Titov pionir, omladinac, vojnik i policajac. Na to sam ponosan. Napravio me čovjekom. I to je istina. Sve dok se ne rodi novi Tito ovdje, ovdje neće biti života i suživota.

Zoran Krešić/ Večernji List

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari