Pratite nas

Intervju

Dr. Ante Kovačević: Ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe

Objavljeno

na

Anto Kovačević

Ne čudi me presuda Šešelju, jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosrpskoj ideji, a Šešelju je presudio Francuz. François Mitterrand u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika

[ad id=”93788″]

Dr. Ante Kovačević nedvojbeno je jedan od najkompetentnijih ljudi u Hrvatskoj za komentar na Šešeljevo oslobađanje, jer je s njim dijelio ćeliju u Zenici. U razgovoru za 7Dnevno komentira oslobađajuću presudu Vojislavu Šešelju i koga smatra odgovornim za nju.

Gospodine Kovačević, Šešelj je slobodan čovjek, makar i nepravomoćno. Što kažete na pravorijek Haaškog suda?

– Istina je pogažena i poražena, a zločin nagrađen. Šešelj je uspio na specifičan performerski način uvjeriti Haaški tribunal prodajući velikosrpsku laž za istinu, ali mene koji ga dobro poznajem, jer sam s njime dijelio ćeliju, to ne čudi. Otac velikosrpske laži, njegov duhovni otac, Dobrica Ćosić – koji je ujedno i njegov kum – u svojim “Deobama” je napisao: “Mi Srbi lažemo inventivno, mi Srbi lažemo zbog otadžbine, mi Srbi lažemo maštovito, mi Srbi lažemo jer za nas Srbe je laž istina. Više je laž pomogla Srbima u istoriji nego sve naše pobede i naši mitovi”. Srpski publicist Dušan Popović, autor knjige “O Cincarima”, koju bi trebali pročitati svi Hrvati koji žele poznavati psihologiju srpskog bića, u toj knjizi kaže sljedeće: “Osnovno sredstvo velikosrpske politike jest slagati, izigrati, prevariti, opljačkati, ubiti, a jedini grijeh je ako se nešto od toga perfektno ne izvede”. To misle i Vučić i Nikolić, koji su Šešeljevi pioniri. Tamo razlike nema.
Ne čudi me presuda Šešelju jer znamo raspoloženje Francuske prema velikosprskoj ideji, a Šešeljev sudac je Francuz. Jedan od najvećih lisaca francuske politike, François Mitterrand, u svojim je Memoarima napisao da je za svaku francusku politiku velika Srbija nužnost na ovim prostorima. To bi morala znati hrvatska politika.

Tko je u cijeloj priči zakazao, je li hrvatsku politiku reagirala na odgovarajući način?

– Hrvatska politika mora znati da je vođena otvorena pročetnička politika na ovim prostorima. Oslobađajuća presuda Šešelju me ne čudi. Čudi me, što bi rekao naš veliki Miroslav Krleža, koji je taj hrvatski filesteraj najbolje opisao u svojih “Deset krvavih godina”, što hoće hrvatske “političke babe narikače”. Prvo, hrvatski mladi specijalac je zarobio u Jagodnjaku Šešelja, a nakon tri sata morao ga je pustiti. Bio je zarobljen zločinac Arkan, bio je zarobljen Martić, bio je zarobljen Hadžić, grupa Labrador. Svi su pušteni. Koliki je doprinos antihrvatske politike u oslobađanju Šešelja, pitajmo se. Nije li upravo Hrvatska abolirala more četnika i silovatelja koje žrtve danas s poniženjem moraju gledati u Vukovaru, poput primjerice Stanimirovića, koji je čak bio saborski zastupnik, pa nadalje. Čemu se mi to čudimo? Što je Ministarstvo vanjskih poslova pod ravnanjem Vesne Pusić napravilo da se skupe dokazi o Šešeljevim zločinima na području Hrvatske? Što je učinio Ivo Josipović? Ništa! Ovdje se uvijek znalo tko je tko, a sada se zna i tko je nitko. Naime, najveći problem je u nama, nije problem Šešelj, već smo problem mi sami sebi. Imali smo sve zločince u našim rukama i pustili smo ih pa se sada zgražamo oslobađajućoj presudi.

S obzirom da osobno poznajete Šešelja, iznesite nam svoje dojmove o njemu i njegovu karakteru?

– On je genijalac koji glumi da je lud i blesav, a ono što je u njemu pametno to je taj hrvatski gen, jer svi su Šešelji Hrvati, nema nijednoga Šešelja da je Srbin. Znam ga vrlo dobro iz zeničke ćelije. On je često radio performanse, osobito kada bi poželio doći u javnost i medije. Šešelj bi u Zenicu pozvao svoje odvjetnike, među kojima i Srđu Popovića, čestitog i poštenog čovjeka koji je branio i mnoge hrvatske intelektualce poput doktora Marka Veselice i mene jedno vrijeme. Rekao bi Srđi ili nekome od odvjetnika da dođe u zatvor, da će on izazvati stražara. Stražar će ga, naravno, udarati i kada dođe odvjetnik onda on pokaže te masnice pa cijeli svijet od BBC-ija do Sky Newsa bruji da se progoni srpskog disidenta Šešelja. Nas je u zatvoru bilo stotine Hrvata, Albanaca, dosta muslimana- Bošnjaka, za koje se nije znalo. Za mene se srećom pobrinulo Sveučilište u Beču, gdje sam doktorirao: proglasili su me političkim zatočenikom savjesti pa su me zaštitile međunarodne organizacije za ljudska prava. Ali cijeli svijet je brujao o Šešelju, jer je on i u zeničkom zatvoru radio performanse, kao i u Haagu. Uvjeren sam da će on doživjeti “svoj san” – čim se Vojvodina odviji ostat će mu Beogradski pašaluk! Izgubio je Kosovo – “srce Srbije”, a kad se odvoji Vojvodina doživjet će “oživotvorenje svojih ideala”.

Imate li kakvih izravnih iskustava sa Šešeljem? Jeste li provodili vrijeme s njime, o čemu ste razgovarali?

Mi smo dosta vremena provodili u zajedničkim šetnjama zatvorskim krugom. Njemu je smetalo moje druženje s Albancima, muslimanima, Bošnjacima, jer je mislio da se Srbi i Hrvati prije svega trebaju dogovoriti o podjeli Bosne i Hercegovine, protiv čega sam ja bio. Jedina zajednička crta nam je bila da smo oba antikomunisti koji su se našli u istom kazamatu. Ja sam hrvatski nacionalist u pozitivnom značenju riječi, volim svoje, ali ne negiram druge narode. Priznam Bošnjake muslimane, priznajem naravno i Albance kao jedan od najstarijih naroda ovih prostora, dok je on to negirao. Jedne prilike šetajući se zatvorskim krugom kada je moja zatvorska kazna glasila 8,5 godina, rekao mi je da sam dobio tu tarifu jer sam bio nevin, a on je dobio malo. Bio je osuđen na osam godina, a onda na 14 mjeseci, što je malo poznato. On je nakon 14 mjeseci izašao s robije. Dakle, meni je rekao da sam dobio tarifu jer sam nevin, a on je dobio malo jer se na to pripremao. Na to sam mu ja odgovorio da ima sreću što mu je Dobrica Ćosić kum, a Srpska akademija nauka stala je iza njega baš kao i oni koji su ga ubacili kao glasnogovornika srpske ideje u zatvor pa ga oni i čupaju, a ja imam jednu nesreću – ako se to nesrećom može nazvati – da sam u zatvor ubačen kao Hrvat. A ja sam u toj Jugoslaviji zamišljen kao Hrvat i krivac, i ako se može govoriti o nesreći onda je to moja nesreća. Čineći zlo učinio je on nama Hrvatima puno dobroga, što sam mu i rekao. Naime, zahvaljujući velikosrpskom ludilu i nepristajanju na pogubni plan Z4, koji bi bio kraj hrvatske države, ali gdje god je Šešelj bio u Hrvatskoj tu više nema ni jednog četnika. Nadam se da se u Saboru neće raspravljati o njemu jer on se time hrani, njemu je potreban teatar i svjetla pozornice – on za to živi. On uopće nema zapovjednu odgovornost, sam sebe proglasio je četničkim vojvodom. On nije htio ići u vojni lanac, svjestan drugih posljedica koje to vuče za sobom. I prije same presude rekao sam da Đavolji šegrt neće biti kažnjen, jer anglosanskonsko pravo naprosto tako funkcionira.

Postoji li nešto što vas posebno zabrinjava u slučaju Šešelj?

Zabrinjava me što sudac Jean Claude Antonetti kaže da je projekt velike Srbije legitiman. Pa je li onda legitiman i hrvatski projekt Hrvatska do Zemuna? Ne čudi me da sutra ponovno doživimo šok iz Haaga, da Severinu proglase nevinom s obzirom na to kakav je to sud, jer nije riječ o sudu pravde i pravednosti. Meni je sve jasno od početka. Uistinu, ako je projekt velike Srbije legitiman, mi Hrvati i drugi nesrpski narodi moramo biti jako zabrinuti jer tu ima mjesta isključivo za Srbe. Sam Ljotić je napisao u njihovom programu: “Tko neće pod četnički nož, njega čeka kama”. Dakle, BiH treba očistiti od Hrvata i Bošnjaka-muslimana, prema njegovom programu. Meni je Šešelj jedne prigode rekao kako smo mi “dva civilizovana europska naroda”, a muslimani i Albanci neeuropski narodi. On je bio dosta iritiran Fuadom Muhićem, najboljim poznavateljem ustavnog prava u bivšoj Jugoslaviji, bio je genijalac koji je završio u HSP-u. Šešelj meni kaže, vidiš Fuad Muhić traži veliko slovo Mu za muslimane, a skraćeno su Fuada Muhića u medijskoj cirkulaciji zvali FuMu. On traži veliko slovo Mu. Ja sam njemu rekao da mi veliko slovo Mu ne smeta, a on je meni rekao – tebi ne smeta jer ono M kad-tad otpadne, a ostane U, što su oni uvijek bili! Tako velikosrpska optika razmišlja. Ja sam bio protivnik četničkog projekta podjele Bosne i Hercegovine. To se vidi i po ovome, ali na žalost međunarodna zajednica BiH je nakaradno podijelila.

Što kažete na presudu Radovanu Karadžiću?

– Karadžić je osuđen, ali poražen nije. Njegov velikosrpski projekt – koji je nastao na genocidu, urbicidu, etnocidu i memoricidu, najgoroj vrsti genocida – živi i dalje uz blagoslov velikih sila. To je šamar i poniženje za žrtve. To je apsurd zapadnoeuropske demokracije, a nigdje se nije ginulo i umiralo kao u Hrvatskoj za sustav vrijednosti kojega zagovara Europa. Ali oni su nama nametnuli embargo na uvoz oružja, embargo na obranu, zapravo embargo na život.
Hrvati BiH nakon ovoga četničkog Karadžićeva projekta prepušteni su stradanju, nestajanju i umiranju. Ako ne izborimo ustavne promjene u kojima će biti zajamčena jednakopravnost Hrvata kao konstitutivnog naroda s druga dva konstitutivna naroda na svakom pedlju bosanskohercegovačke zemlje idemo ususret veoma ružnoj budućnosti. Hrvatska politika ne smije zakazati kada su u pitanju Hrvati BiH, jer BiH i RH su jedna geopolitička, civilizacijska, duhovna i prometna cjelina. Jedna bez druge ne može. Dobro je rekao fra Grga Martić: “Teško domu bez ljubavi bratske, Herceg Bosni bez zemlje Hrvatske”. Hrvati cure, Hrvata u Posavini nema. Hrvat u Posavini – od Orašja do tuzlanskog bazena – ima jedno iskustvo. Hrvat od tuzlanskog bazena do srednje Bosne drugo, Hrvat u Banjaluci treće, Hrvat u Zapadnoj Hercegovini četvrto. Na svakih 50 kilometara Hrvat u BiH živi drukčije – i zato je najteže hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Na koncu, Hrvatska ima daytonsku obvezu da se o tome brine, jer to je naša sudbina. Mi smo jedan narod, a ako se odričete Hrvata u BiH odričete se sudbine i samih sebe. Ako je Hrvatima u BiH loše, ni ovima u Hrvatskoj ne može biti dobro – to vrijedi po zakonu spojenih posuda. Osim toga, ne smijemo nikada zaboraviti svoje žrtve i riječi iz poslanice doktora Franje Tuđmana: ”Čak 63 posto u žrtvama za slobodnu, nezavisnu, samostalnu Hrvatsku dali su Hrvati podrijetlom iz BiH”.

Kakvu poruku možemo iščitati iz odluka Haaškoga suda u slučajevima Karadžić, Šešelj…?

Haaški sud očito nam poručuje da smo svi jednako krivi. On je i stvoren zbog toga. Radovao sam se kada su potpisani Daytonski i Washingtonski sporazumi misleći da će se zaustaviti rat, i to je hvala Bogu dobro, jer mir je najbolji i najjeftiniji, a rat najgori i najskuplji. Međutim, Haag nije sud pravde i pravednosti, već je otpočetka išao za tim da izjednači krivnju, da Domovinski rat proglasi građanskim i amnestira Miloševića – koji nije političar, već ubojica.
Velikosrpsku ideju namjeravalo se amnestirati na ovim prostorima, jer velikosrpska propagandna mašinerija je nešto s čime mi imamo problem 150 godina, koliko prodaju laži svijetu. Zato primjerice imamo mit o Jasenovcu i laži da je u njemu ubijeno 700 tisuća ljudi, čak su govorili o 1.700.000 tisuća Srba. Jakov Sedlar je napravio jedan veličanstven film na tu temu, iz čega se vidi da su žrtve udeseterostručene, a vidi se da je postojao i partizanski Jasenovac, gdje se ubijalo Hrvate od 1945. do 1948., a o tome se šutjelo i nitko ništa ne zna. Više je u tom periodu ubijeno ljudi u miru, nego u periodu od 1941. do 1945. dok je Jasenovac bio radni logor. Ne želim izjednačavati, zločin je zločin bez obzira na to tko ga je napravio. Mi moramo moći oprostiti kao humanisti, ali ta mašinerija izmišljala je mit da bi hipoteku ustaštva i genocidnosti držala nad hrvatskim narodom – i vi ništa kao Hrvat niste mogli biti već genocidni ustaša. Iako najveći dio hrvatskog naroda od 1941. do 1945. nije htio ni u partizane ni u ustaše. Tu mislim na Mačeka, koji nije prihvatio Hitlerovu ponudu da bude predsjednik države, ali i taj dio koji je bio pasivan, koji je pružao otpor totalitarizmu, zahvaljujući komunistima je ocrnjen. Srbi nisu u stanju anatomski živjeti s jednim narodom pokraj sebe a da ga ne smatraju narodom vlastitog iskorištavanja.

Je li moguće da je za to odgovorna samo srpska strana?

Na žalost, i mi smo imali izdaju u svojim redovima, i sluge poput Vesne Pusić i Stipe Šuvara. Onda se putem izdajnika vladalo Hrvatskom, a izdaja je u Hrvatskoj postala najunosniji posao. Krist u Hrvatskoj ne bi nikako dočekao posljednju večeru, izdali bi ga za doručkom! To je, na žalost, tako. Imali smo mi svoje Jude. Tuđmanu treba dati Nobelovu nagradu za kemiju od kakvog je dreka napravio državu kada vi vidite svu tu bulumentu udbaško-kosovsku, kada vidite svu tu “elitu”. Zašto bi sada Vesnu Pusić hrvatska vlada trebala poslati u UN? Pa pazite, dolazi Vulin u Jadovno i pljuje po predsjednici hrvatske države, govori da je Stepinac ustaški vikar, a ona ne reagira! Ona ne reagira ni na Voju Šešelja, prijatelja iz studentskih dana kada on u Beogradu pali hrvatsku zastavu. Ona ne reagira, a zašto i bi, kada Vojo Šešelj kaže da je ona njihova orjunaškog, četničkog pedigrea. Vesna Pusić je bila dužna stati u obranu Hrvatske i reagirati, a ako ona neće pa neće valjda njen pradjed Grga Anđelinović koji se u srbijanskom parlamentu 1925. – kao član Srpske demokratske stranke – hvalio da je svojim rukama ubio 37 Hrvata! Hrvatsku moraju voditi ljudi koji vole ovu zemlju više od vlastitog džepa i ljudi koji vole Hrvatsku. Ovdje nije provedena lustracija koja je osnova svakog napretka. One zemlje koje je nisu provele, poput Hrvatske i Slovenije, tonu u gospodarski i moralni mrak. Kod nas pored lustracije treba provesti i dejugoslavenizaciju. Dok god se ne makne Trg maršala Tita do tada mi po svojem mentalitetu živimo u Jugoslaviji, jer politika se sastoji i od simbola. Ja sam osjetio u narodu olakšanje kada je predsjednica iz svojeg ureda maknula Titovu bistu. Ovdje ne postoji politička volja da se zločini počinjeni u ime Partije, Tita, Jugoslavije – procesuiraju. Dapače, oni nama prodaju antifašizam. Kakav antifašizam? Ja sam antifašist De Gaulleov, De Gasperijev i Shumanov, onih koji su stvarali EU, a ovo su boljševici i partizani koji su ušli u šumu boriti se protiv Hrvatske pjevajući: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska, živjet ćemo ko sovjeti naša braća, živio nam Staljin ćaća”. Čak je i Slavko Goldstein rekao da Tito ne može biti antifašist jer je za svoje pravio Goli otok.

Jedno vrijeme činilo se da ste potpuno nestali iz politike, ali odnedavno ste u HSP-u dr. Ante Starčević. Koju funkciju tamo obnašate i koje su vaše daljnje političke ambicije?

Kao genetski pravaš i starčevićanac prihvatio sam poziv da pomognem HSP-u dr. Ante Starčević. Ne mogu pasivno promatrati propadanje Hrvatske, jer je Hrvatska prepuštena stradanju i izumiranju. Hrvatska svakodnevno nestaje. U svojoj mladosti, kao mladi doktor znanosti, pružao sam otpor velikosrpskom komunističkom režimu, isto tako svojom žrtvom robijajući u zeničkom kazamatu, pružao sam otpor i onima koji su htjeli Hrvatsku prepustiti njenim ubojicama. Ovakvo pravaštvo je svjetonazor i ima najbolji sustav vrijednosti. Želim se boriti da u Hrvatskoj zaživi pravaški sustav vrijednosti, a to je ljubav prema domovini, vjeri, naciji i obitelji. U stranci sam član Predsjedništva HSP-a dr. Ante Starčević i vodim odbor za iseljenu Hrvatsku. Cilj mi je da iseljena i domovinska Hrvatska postanu ono što trebaju biti: dvije klijetke istoga srca.

Na posljednjem stranačkom skupu Pupovcu, Milanoviću i Vesni Pusić poručili ste da im preostaje samo skočiti s mosta. Zbog čega ste to izrekli i kako komentirate niz negativnih reakcija koje su uslijedile na vaše izjave?

Znam što govorim, ali ne znam što oni u tome čuju. Osjećam da je svaka moja riječ u ovoj jugoslavenskoj Hrvatskoj popraćena interpretacijom koja mene optužuje. SDP, Vesna Pusić i Kukuriku koalicija izgubili su izbore, odnosno nisu formirali Vladu sa strankom Most. Napisao sam ovaj stih koji u sebi ima političku poruku i pjesničku metaforu. Osuđujuće reakcije na moj govor su iracionalne i bez ikakvog utemeljenja. Optuživati koga hoćeš, kad i zašto hoćeš, spada u vrlo dobro prokušane udbaško-komunističke metode. Već sam jednom zbog drukčijeg shvaćanja slobode bio osuđen na 8,5 godina robije i konfiskaciju imovine. Nadam se da neću opet morati odgovarati za izgovorenu riječ. “Govor mržnje” je obična floskula. To je prepisano iz jugoudbaškog zakona, koji je tada nosio naziv “Delikt mišljenja”. U demokraciji ne postoji “govor mržnje”, nego nešto što se može nazvati uvredom. Moje riječi su istrgnute iz konteksta. Treba pogledati cijeli moj govor, kojeg sam izrekao na Saboru moje stranke HSP-AS, pa ćete ustanoviti da tu nema govora o onome što su mi imputirali i insinuirali. Rekao sam da su sinovi Izraela lutali 18 stoljeća bez svoje države, stvorili svoju državu, poštuju svoju državu, cijene svoga vojnika i da se mi Hrvati, koji imamo sličnu sudbinu naše braće Židova, moramo ugledati na njih, kako organizirati državno gospodarstvo, obavještajno i vojno. Dakle, govorio sam uvijek u pozitivnom kontekstu. Nema većeg govora mržnje nego što ga je izrekla Pusić tvrdnjom “da je Hrvatska izvršila agresiju na BiH”. Ta njena izjava je jako politički štetna. Međutim, to ona smatra da je “govor ljubavi”, a kada ja najavim “sezonu kupanja s mosta”, onda se “trese” cijela država.

Most s kojim surađujete protivi se lustraciji, koji je vaš stav o tome?

Čudi me reakcija Mosta, jer tamo imam dosta prijatelja i časnih ljudi i teško mogu razumjeti njihov stav protiv lustracije. Oni moraju jedno znati: lustracija je demokracija, demokracija je sloboda, a Hrvatska bez slobode je nezamisliva. Lustracija nije izmišljotina nas pravaša ni hrvatskih desničara. Lustracija je europska stečevina. Vijeće Europe u svojim rezolucijama traži od Hrvatske da osudi zločine počinjene u ime Partije, Tita i Jugoslavije. Međutim, danas u Hrvatskoj ne postoji politička volja za to. Hrvatsku nemamo mi koji smo za nju robijali, nemaju je oni koji su se za nju borili i ginuli, nju imaju, kako u mojoj knjizi Čovjek i njegova sjena kaže bivši tajni agent Udbe Željko Kekić-Pauk, oni koji je nikada nisu htjeli, a uknjižili su se na Hrvatsku katastarski s pravom vlasništva 1/1. Po mom mišljenju ilustracija je conditio sine qua non moralnog, gospodarskog i političkog napretka Hrvatske. One zemlje koje su provele lustraciju – kao Poljska,Češka i Slovačka – bilježe gospodarski rast, a one koje to nisu provele padaju u totalni mrak. Na žalost, Slovenija i Hrvatska imaju iste probleme, jer nisu provele lustraciju.

”Uvjeren sam da će uskoro doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. A pogotovo u Hrvatskoj je to jednostavno napraviti, jer političkim životom dominiraju dva krila iste Komunističke partije: SDP i HDZ”, vaša je izjava. Što se promijenilo pa ste pristali na suradnju s HDZ-om?

U pravu ste, davno sam rekao da će doći vrijeme kada ćemo dobiti veliku koaliciju u Hrvatskoj. SDP i HDZ, kao dvije najjače hrvatske stranke, su još prije 15-20 godina trebali sjesti za stol i dogovoriti što je to budućnost Hrvatske i što je strateški interes Hrvatske. Dakle 4-5 točaka koje obavezuju svaku vladu na vlasti, bila ona lijeva ili desna: izvoz, zapošljavanje mladih ljudi, zaustavljanje negativnih trendova u demografiji. Nije važno je li lijeva ili desna, ali je važno radimo li za Hrvatsku ili protiv nje. Nacionalno i socijalno pitanje puno je važnije od ideološkog. Svaka ideologija je samo strateška ambalaža da se na tržištu bolje proda svoja roba. Išli smo u koaliciju s HDZ-om, a i s HSS-om jer smo svjetonazorski bliski. U temeljima hrvatske države su dr. Starčević, prorok, vizionar i mučenik koji je ubijen u beogradskoj ‘konjušnici’ Stipica Radić, te dr. Franjo Tuđman, kojemu treba dići spomenik do neba, a zaslužio je i Nobelovu nagradu za kemiju jer je od ovakvog “materijala” stvorio državu.

‘Hrvatska vapi za lustracijom – pomirbom na istini’

Recite nam nešto o svojoj knjizi Čovjek i njegova sjena…
covjek-i-njegova-sjenaKnjiga “Čovjek i njegova sjena” jest moralna lustracija bez zakona o lustraciji. Ovo je prva knjiga ovakve vrste u hrvatskoj publicistici. Ova knjiga vapi za lustracijom, ali i za hrvatskom pomirbom na istini. S ciljem pomirbe među ljudima nakon što se progonitelj Željko Kekić – Pauk, bivši tajni agent Udbe, javno ispovijeda i traži oprost od žrtve. Ovdje se ne mire ideologije. Ovdje se mire ljudi. Ljudi se trebaju miriti, to je ljudski, kršćanski i hrvatski. Željko Kekić je napravio hrabar čin i jedan je jedini od 1851 udbaša koji je izašao u javnost i rekao: “Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa”. Recezenti knjige su sisački biskup mons. Vlado Košić i profesor dr. Zdravko Tomac. Ovu sam knjigu posvetio svim žrtvama, svim hrvatskim domoljubima koji su robijali za Hrvatsku. U knjizi opisujem mnoge “kičmolomce”, “kostolomce”, koji su tukli nevine Hrvate u zeničkim staklarijama i samicama, samo zato jer su htjeli ostati ljudi. Ovom knjigom sam želio oteti zaboravu herojstvo tih ljudi kako bih istaknuo potrebu barem moralne lustracije u hrvatskom društvu kao uvjeta napretka i sloge. Temeljni zaključak ove knjige je da je komunizam bio u sebi zločinački sustav i da je počinio tolike zločine na ljudima, brutalno gazeći njihova prava. Udbaši su i dalje među nama i, na žalost, Hrvatska je talac Udbe, što smo vidjeli u slučaju Lex Perković, gdje je bivša vlada na čelu s bivšim predsjednikom Josipovićem činila sve kako bi mijenjala Ustav RH, s jednim jedinim ciljem: zaštititi ubojice Hrvatske. Sramotno je da nam Njemačka provodi lustraciju – i to je jedan od najvećih apsurda hrvatske demokracije. Njemačka je 1945. izgubila rat, ali nije izgubila pamet. Hrvatska je 1995. dobila rat, ali je izgubila pamet i mnoge su stvari krenule u pogrešnom smjeru.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari