Dr. Ante Nazor: Pozornicom glavnoga čina proslave »Oluje« treba ostati Knin

Dr. Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata

Punih deset godina Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (HMDCDR) intenzivno radi na očuvanju i znanstvenom predstavljanju istine o Domovinskom ratu i obrani od velikosrpske agresije.  Centar je objavio 57 knjiga, među kojima 16 knjiga dokumenata „Republike Srpske Krajine“, deset knjiga memoarskoga gradiva, 18 znanstvenih i stručnih studija te zbornika radova. Ravnatelj HMDCDR-a dr. Ante Nazor (Zagreb, 1968.) rado je pristao za Glas Koncila prokomentirati manipuliranje činjenicama o Domovinskom ratu i druge (braniteljske) aktualnosti.

Nakon što su na Međunarodnom sudu pravde u Haagu odbačene međusobne tužbe za genocid Hrvatske i Srbije održali ste niz predavanja na temu odgovornosti Srbije za Domovinski rat. Koliko su presude bile očekivane?

DR. NAZOR: Nakon spomenute presude prvi dojam bio je da žrtve i obitelji ubijenih neće biti zadovoljne presudom. Istina, zbog toga što su pravni stručnjaci upozoravali na „vrlo visok prag za dokazivanje genocida“, nisam očekivao da će Sud presuditi da je bio genocid, ali sam se nadao da će potvrditi da su srpske snage barem na dijelu teritorija (Vukovar i Ovčara, Škabrnja, Saborsko, Baćin…) počinile zločine koji imaju težinu genocida i da će Srbija biti odgovorna barem zato što „nije spriječila genocid“, kao u slučaju Srebrenice, prilikom tužbe BiH protiv Srbije za genocid. No, detaljniji pregled sadržaja presude, pokazao je da nije sve tako crno kako se činilo u prvom trenutku i kako se nastojalo prikazati u dijelu medija.

[ad id=”68099″]

U materijalu koji je Hrvatska predočila sudu obuhvaćeno je više od 100 gradova i sela, no Sud je uzeo u obzir samo neke primjere zločina koje su srpske snage počinile na području istočne i zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i Dalmacije. Tako je, između ostaloga, Sud utvrdio da je ubijanje članova „zaštićene grupe“ (Hrvata) kao „actus reus“ (čin krivnje, op.a.) genocida počinjen u Vukovaru i okolnim mjestima (uključujući događaje na Ovčari i u Veleprometu), Bogdanovcima, Lovasu, Dalju, Joševici, Hrvatskoj Dubici i okolnim mjestima, Poljanku, Škabrnji i Nadinu te Dubrovniku. Također, Sud je utvrdio postojanje „teške povrede fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe“ u mjestima: Vukovar (s naglaskom na događaje u Vukovarskoj bolnici te na Ovčari i Veleprometu), Bapska, Tovarnik, Berak, Lovas, Dalj, Voćin, Đulovac, Knin. U navedenim mjestima je Sud utvrdio da je Hrvatska dokazala mučenje i seksualno zlostavljanje i zaključio da je Sud u potpunosti uvjeren da su na različitim lokacijama u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici i Dalmaciji počinjeni zločini koji čine elemente genocida na štetu Hrvata (kao zaštićene grupe) od strane JNA i drugih srpskih snaga.

 Nadalje, Sud je utvrdio postojanje obrasca ponašanja pri počinjenju zločina te je naveo da je postojao sličan modus operandi u različitim dijelovima Hrvatske. Sud je razmatrao i kontekst u kojem se događaju zločini, a za što je Hrvatska dokazivala da se događao na području na kojem Srbija želi stvoriti Veliku Srbiju. Iznimno je važno što se Sud raspravljajući o tome osvrnuo na zaključke Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), i s njima se izrijekom složio, utvrdivši da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države, i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine „actus reus“ genocida nad Hrvatima.

Kako, međutim, prema zaključcima MKSJ-a, djela koja čine „actus reus“ genocida nisu bila počinjena s namjerom da se unište Hrvati, već s namjerom da ih se prisili da napuste navedena područja da bi se mogla stvoriti etnički homogena srpska država, Sud je zaključio da se iz navedenog ne može zaključiti da je genocidna namjera „jedini razumni zaključak“ koji se može izvući iz tog konteksta.

Nadalje, Sud je razmatrao i priliku za počinjenje genocidnih djela i to između ostalog i kroz tretman logoraša kao i ukupan broj ubijenih. Sud je tako zaključio da JNA i srpske snage nisu ubile sve Hrvate koje su zarobili te da broj ubijenih predstavlja relativno mali broj žrtava u odnosu na veličinu grupe koja je bila ciljana. Dakle, iako je sud utvrdio da je postojao obrazac ponašanja prema kojem su vršena genocidna djela prema zaštićenoj grupi Hrvata, Sud je zaključio da iz počinjenja tih genocidnih djela ne proizlazi kao jedini mogući zaključak namjera da se Hrvati unište u cijelosti ili djelomično kao grupa, odnosno da zločini koji čine elemente genocida i koji su počinjeni stoga nisu počinjeni s posebnom namjerom koja se traži kao nužan element da bi se ti događaji okarakterizirali kao genocid, pa je presudio da se tužba mora odbiti u cijelosti.

Pravni kontekst tave presude ne mogu komentirati, no ostaje razočaranje objašnjenjem, ako sam ga dobro razumio, „da broj ubijenih ljudi nije dovoljan u odnosu na ukupan broj pripadnika iste etničke skupine na nekom području“ ili da su na Ovčari žrtve ubijene „da se kazne kao neprijatelji, a ne zbog toga što su pripadnici iste etničke skupine“. Ne mogu se oteti dojmu da je to pomalo cinično, ali ako je to u okviru pravnog standarda, onda to, kao i pitanje nadležnosti Suda za događaje prije promjene naziva države SFRJ u SRJ 27. travnja 1992., samo pokazuje da zbog svojih posebnosti, metodologija korištenja izvora i način donošenja zaključaka u pravnom procesu nisu uvijek isti kao u povijesnoj znanosti. A podsjeća nas i na poslovicu da „pravo nije uvijek i pravda“.

Koliko su navedene presude nazvale povijesne događaje pravim imenom? Je li proces dokazivanja genocida Republike Srbije bio uzaludan?

DR. NAZOR: Ne mislim da je cijeli proces bio uzaludan, jer je svjetska javnost napokon dobila cjelovit prikaz događaja u Domovinskom ratu, posebice njegova uzroka. Hrvatski pravni tim je u pripremi za proces prikupio obiman materijal i izvore o Domovinskom ratu, koji su prevedeni na engleski jezik i već su sad dostupni stručnoj javnosti, kao knjige, ali i na web strani Ministarstva pravosuđa. Važnost spomenute tužbe je i u tome što su otvorena neka pitanja o kojima do tada nije raspravljano pred MKSJ (npr. odgovornost srbijanskoga vodstva i vrha JNA za agresiju na Hrvatsku i počinjene zločine). Dakako, posebna važnost je i u samoj činjenici da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za spomenutu tužbu, jer to potvrđuje zaključak da rat u Hrvatskoj nije bio građanski. No, nakon svega ostaje i pitanje odgovornosti i suočavanja s činjenicama, koje je preduvjet za dobrosusjedske odnose i trajniji mir, čemu, nadam se, svi težimo. Tko sada, nakon ovakve presude može očekivati, da ovakvo vodstvo u Srbiji, čiji su najmoćniji političari izravno podržavali velikosrpsku politiku, prizna odgovornost Srbije za rat u Hrvatskoj i BiH, te da Srbija obešteti žrtve čije je stradanje uzrokovala njezina politika iz kraja 1980-ih i početka 1990-ih?

Možete li navesti što je do sada učinjeno u istraživanju broja žrtava u Domovinskom ratu? Naime, ovih dana je udruga „Documenta“ izdala priopćenje u kojem je navela svoje podatke o broju žrtava. Koliko se razlikuju od podataka Centra?

DR. NAZOR: Centar od početka rada, na temelju podataka iz dokumenata „RSK“ koje sređuje, u posebnu bazu upisuje poginule i stradale osobe na okupiranom području RH, dakle uglavnom osobe srpske narodnosti. Zaključno s 31. ožujkom 2014., u bazu su unijeti podaci za 6153 smrtno stradalih i nestalih osoba (3734 poginulih, 859 ubijenih, 454 samoubojstava, 323 smrti nakon ranjavanja, 16 ubijenih u zatočeništvu, 96 nepoznatih okolnosti stradavanja i 671 nestalih). Od 6153 u bazu upisanih smrtno stradalih i nestalih osoba 3645 ima status borca (pripadnici JNA i srpskih postrojbi), 1580 civila, a za 919 osoba nije poznat status. Među stradalima je i 54-ero djece.

Istina je da sam jednom prilikom izjavio da ćemo taj popis javno objaviti, no onda je uslijedio proces pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu između Hrvatske i Srbije, pa se popis iz objektivnih razloga nije mogao javno prezentirati, a sada provjeravamo popis poginulih na slobodnom teritoriju RH, pa ćemo kad to završimo zajedno objaviti oba popisa. Uz napomenu da obitelji poginulih i sada mogu dobiti podatke iz toga popisa. Taj drugi popis radile su ustanove iz drugih ministarstava (MORH-a, MUP-a, Zdravstva i Ministarstva hrvatskih branitelja), a popis nestalih je vrlo uspješno priredila Uprava za zatočene i nestale pri Ministarstvu hrvatskih branitelja (tada se zvalo Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti), za što je dobila pohvale od međunarodne zajednice. Stoga nije bilo potrebe da Centar u taj projekt krene samostalno i od početka. Popis poginulih branitelja i civila Centar je prije nekoliko godina dobio od Ministarstva hrvatskih branitelja, no već tada smo uočili da se on razlikuje od popisa poginulih civila po regijama (4737) koji je na temelju podataka Odjela za informiranje Ministarstva zdravstva objavljen u siječnju 2000., odnosno da se razlikuje od popisa poginulih hrvatskih branitelja (8147) kojim je u listopadu 2002. raspolagalo Ministarstvo hrvatskih branitelja. Dakle: 8147 branitelja + 4737 civila = ukupno 12.884 (+ tada više od 1000 nestalih na hrvatskoj strani).

S obzirom na to da smo znali da ratni ministar zdravstva, prof. dr. sc. Andrija Hebrang priprema knjigu s popisom poginulih u Domovinskom ratu, na temelju podataka iz Stožera saniteta Ministarstva zdravstva, pričekali smo njezinu objavu i sad uspoređujemo postojeće podatke. Prema podacima dr. Hebranga, u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani ubijeno je 6891 hrvatskih vojnika i 7263 civila (ukupno: 14.154): oko 47 % ubijenih civila bilo je starije od 60 godina, a 44 % su bile žene. Među ubijenim civilima je 345 djece (4,8 %), a 108 djece ostalo je trajnim invalidima. Bez jednog roditelja je ostalo 4285 djece, a bez oba njih 54.

Naravno da podržavam i rad drugih ustanova i udruga na istraživanju broja žrtava, no ovo što je javno objavila „Documenta“, zapravo je samoreklama, u čemu su oni, zbog podrške dijela medija, vrlo uspješni. Nadam se da će podaci koje su objavili, za razliku od dosadašnjih koji su znali biti problematični i na štetu Hrvatske, pridonijeti spoznaji o ukupnom broju žrtava u Domovinskom ratu. Iako je primjetno da navedene podatke nisu potkrijepili poimeničnim popisom žrtava, a za to isto prozivaju druge ustanove. Jednako tako, bilo bi korektno od njih da su u tom priopćenju naveli koliko su podataka o žrtvama, od navedenih 14.569, dobili od državnih ustanova.

Naš Centar je već 2008., u suradnji s braniteljima iz Karlovca, objavio knjigu s popisom 1619 imena poginulih i nestalih s prebivalištem na području Karlovačke županije: 888 na slobodnom području Karlovačke županije (uglavnom Hrvati), 577 na okupiranom području Karlovačke županije (uglavnom Srbi), 101 nestalih (Hrvata i Srba), 53 Hrvata ubijenih u UNPA zoni.

To je trebao biti obrazac za sve županije, no tada smo preuzeli ogromnu količinu novog gradiva od iznimne važnosti, pa se djelatnost Centra morala prilagoditi novim okolnostima, uvjetovanim prije svega djelovanjem MKSJ, posebice u slučaju Gotovina – Markač, te suradnjom s hrvatskim pravnim timom u pripremi za suđenje pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. Dakle, istodobno dok su čelnici spomenute Documente i njihovi istomišljenici podržavali one koji su hrvatske generale Gotovinu i Markača prikazivali kao zločince, a „Oluju“ kao „udruženi zločinački pothvat“, Centar je ogroman trud i vrijeme, zajedno s drugim znanstvenim ustanovama, posvetio prikupljanju i prezentaciji dokumenata koji su, na kraju, takve optužbe ipak jasno demantirali.

Kakvom ocjenjujete medijsku sliku o Domovinskom ratu i o hrvatskim braniteljima, posebno na primjeru branitelja-invalida koji su mjesecima u šatoru u Savskoj ulici u Zagrebu?

DR. NAZOR: Uvid u sadržaj medija jasno pokazuje da je javnost gotovo svakodnevno prekomjerno bombardirana netočnim podatcima i zaključcima, te poluinformacijama o Domovinskom ratu, koje već duže vrijeme upucavaju uvijek isti ljudi. Dovoljno je sjetiti se njihovih natpisa u tiskovinama i izjava na televiziji nakon prvostupanjske presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču, a posebno neposredno uoči drugostupanjske presude. Nakon svega, nastavili su raditi kao da se ništa nije dogodilo. Takvi ljudi ne znaju što je sram i odgovornost.

Žalosno je da su i u Hrvatskom saboru i na Pantovčaku izneseni pojedini zaključci o Domovinskom ratu, koji su u suprotnosti s činjenicama, a da se pritom za mišljenje nije pitalo povjesničare koji se ozbiljno bave istraživanjem Domovinskog rata. I to je posljedica medijske slike, odnosno činjenice da su umjesto rezultata istraživanja znanstvenih ustanova, javnim prostorom zavladala mišljenja čelnih ljudi iz pojedinih udruga poput spomenute Documente, koji problematiku Domovinskog rata ne prikazuju cjelovito i vjerodostojno.

Jednaka metodologija primjenjuje se i u stvaranju medijske slike o prosvjedu u Savskoj 66. Primjerice, isticanjem primjera tragične sudbine pojedinih obitelji u kojima u teškim uvjetima žive „civilni“ invalidi pokušavaju se kompromitirati „vojni“ invalidi, dakle svjesno se miješaju kruške i jabuke. Držim da svaka teža invalidnost zaslužuje suosjećanje, ali i odgovarajuću pomoć države te da se svako odgovorno i socijalno osjetljivo društvo prvenstveno mora pobrinuti za djecu i nemoćne, pri tom mislim i na „civilne“ i na „vojne“ invalide, no nije primjereno uspoređivati okolnosti njihova stradanja. „Vojni“ invalidi bile su zdrave osobe kad su krenule u rat i stradale su braneći neovisnost ove države i slobodu njezinih građana, pa je normalno da se država i društvo koje su branili mora posebno pobrinuti za njih. Zato oni i jesu u nadležnosti Ministarstva hrvatskih branitelja, a „civilni“ invalidi su u nadležnosti nekih drugih ministarstava.

Među sramotnim zapisima o 100-postotnom hrvatskom vojnom invalidu ističe se onaj u kojem kolumnistica primjećuje da mu „zacijelo ne trebaju baš svake godine nove cipele … pa što će mu onda tolika primanja…“, što je u razini izjave Slobodana Miloševića – „U laži su kratke noge“, koju je pred Haškim sudom uputio svjedoku – invalidu bez nogu. Kolika god bila primanja 100-postotnih hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata, ova država će njima i njihovim obiteljima, kao i poginulima i njihovim obiteljima, uvijek ostati dužna. Vjerujem da tako osjećaju svi koji vole Hrvatsku i da znaju kome je dugujemo. Uostalom, nisu 100-postotni invalidi sami sebi odredili naknadu za to što su braneći Hrvatsku već u mladosti ostali uskraćeni za sve ono što ima zdrav čovjek, niti sam ih ikada čuo da prosvjeduju zato što nisu zadovoljni svojim primanjima, nego zbog uskraćivanja dijela prihoda braniteljima s niskim primanjima, a ponajviše zbog odnosa prema braniteljima i Domovinskom ratu, koje se, između ostaloga, upravo očituje u ovakvom bezdušnom pisanju dijela novinara.

Primanja najvećeg broja stradalih hrvatskih branitelja, koje rat nije prikovao za kolica, znatno su manja i oni dijele sudbinu ostalih hrvatskih građana, što bi autorica gore spomenutoga teksta trebala znati. Kao što bi trebala znati i da samo desetina od ukupnog broja branitelja prima braniteljsku mirovinu (taj broj obuhvaća i obitelji poginulih i ranjene), a da ostali ne primaju naknadu zbog svoga sudjelovanja u Domovinskom ratu, što znači da nije točno da je 500.000 branitelja na grbači ove države, kako pojedinci pokušavaju izmanipulirati javnost, pokušavajući nas istodobno uvjeriti da su nakon svih promašaja u proteklih 20-ak godina, te nestručnog i klijentelističkog vođenja države i upravljanja gospodarstvom, glavni problem u Hrvatskoj primanja hrvatskih branitelja i 100-postotnih invalida Domovinskog rata!?

Kako komentirate prosvjede protiv branitelja u šatoru koji nisu uspjeli okupiti značajniji broj ljudi, ali su dobili velik prostor u medijima?

DR. NAZOR: Zar to nije tragikomično, s obzirom na „masovnost“ tih „antiprosvjeda“, koji tek u vremenskim uvjetima nesnosne južine, kad osjetljivim građanima prorade živci, mogu dosegnuti masu od stotinjak prosvjednika, a inače okupe stabilnih šest prosvjednika. Kada se zna da prosvjednici u šatoru nikome fizički ne prijete, takva medijska promocija „Jasevasnebojim“ antiprosvjednika postaje dodatno zanimljiva. No, koristeći ogromnu medijsku pozornost, najpoznatiji među njima, ratni snimatelj Zoran Erceg, ubrzo je svoju vjerodostojnost ozbiljno uzdrmao izjavom na TV-u o pripadnosti jednoj ratnoj postrojbi, čiji su pripadnici to odmah demantirali. Posebice je zanimljivo da upravo on, koji je na pregovore između JNA i hrvatskih dužnosnika na Velikoj Glavi u zaleđu Šibenika 31. kolovoza 1991. došao i otišao s oficirom JNA Ratkom Mladićem, danas proziva one koji su porazili postrojbe spomenutoga oficira…

Žalostan sam zbog svega navedenoga, posebice kad se sjetim 1995. i onaj osjećaj ponosa koji smo imali nakon oslobađanja okupiranih dijelova svoje domovine usporedim s današnjom situacijom u državi, u kojoj prevladava apatija i nepovjerenje u političare. I frustriran sam zbog količine lažnih podataka i netočnih zaključaka o događajima iz Domovinskog rata koji vladaju medijskim prostorom u Hrvatskoj. Činjenica je, koju ne može promijeniti niti jedna sudska presuda, niti jedan naslov u medijima, da su hrvatski branitelji svoje zadaće tijekom 1990-ih odradili časno i uspješno, obranivši i oslobodivši državu od velikosrpske agresije. Koliko su nakon toga uspješne bile političke elite najbolje znaju hrvatski građani.

 Kako tumačite politička previranja oko proslave 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije „Oluja“?

Bilo bi tužno da se Dan pobjede pretvori u Dan podjele. Kad je riječ o Domovinskom ratu, u simboličkom smislu, dva su mjesta neupitna: Vukovar kao simbol obrane i stradanja Hrvatske 1991., što ne znači da su druga naselja i gradovi manje važni za obranu Hrvatske ili da druga područja također nisu znatno stradala, i hrvatski kraljevski grad Knin kao simbol pobjede Hrvatske u Domovinskom ratu i sloma velikosrpske politike u 1990-im. Jednako tako, simboličku važnost imaju i dva datuma: 18. studeni 1991. (makar su borbe u Borovu Naselju trajale još 19. i 20. studenoga) i 5. kolovoza 1995., kad hrvatske snage oslobađaju Knin.

Uz sve osjećaje koje budi sjećanje na zastave na vukovarskom vodotornju i na tvrđavi Imperijal na Srđu iznad Dubrovnika, koje su tijekom opsade tih gradova 1991. dizale moral njihovim braniteljima i stanovnicima, uz sve emocije koje idu uz sjećanje na zastavu i himnu koju na trubi svira mladić u netom osobođenoj Mokošici 1992., ili na zastavu koju hrvatski vojnici, uz pjesmu „Zovi samo zovi“, dižu na početku starog srušenog mosta na Novskom ždrilu u operaciji „Maslenica“ početkom 1993., vijest da je Knin oslobođen, koju smo čuli 5. kolovoza 1995. za mene je najvažniji trenutak, a fotografija hrvatskih branitelja s hrvatskom zastavom na Kninskoj tvrđavi 5. kolovoza 1995. najdojmljiviji prizor Domovinskog rata. „Oluju“ treba slaviti u cijeloj Hrvatskoj, pritom i glavni grad Zagreb treba imati važnu ulogu, no pozornicom glavnoga čina proslave „Oluje“ treba ostati Knin i dizanje hrvatske zastave na Kninskoj tvrđavi u prijepodnevnim satima 5. kolovoza, uz nazočnost branitelja i državne vlasti!

Dakle, nemam ništa protiv da se u drugim terminima i na drugim mjestima „Oluja“ obilježi raznim događajima, no ne bi smjelo biti prijepora oko odluke da se središnja proslava 20. obljetnice operacije „Oluja“ održi 5. kolovoza u Kninu, kao i svih ovih godina, donosi glas koncila.